Karel apek roen je 1890. u u sjevernoj ekoj, a umro 1938. u Pragu. Bio je doktor filozofije, novinar i pisac. Najznaajniji je prozaik izmedu dva svjetska rata i najpoznatiji eki pisac izvan granica eke. Prve knjievne radove pisao je i objavljivao zajedno s bratom Josefom. Samostalno je pisao prie, romane, drame, putopise, eseje, kozerije i feljtone. Svjetsku slavu postigao je dramom R. U. R. (Rossums Universal Robots, 1920) kojom je uveo rije robot i zapoeo niz utopistikih djela posveenih problemu opasnosti od naglog razvitka tehnike civilizacije: Tvornica Apsolutnoga, Krakatit i Rat dadevnjaka. Tim djelima nametnuo se kao tvorac moderne znanstveno-fantastine knjievnosti. Uoi hitlerovske invazije upozoravao je na opasnost koja svijetu prijeti od faizma, opravdavajui obrambeni rat.

Bajke je poeo pisati za vrijeme Prvoga svjetskog rata, crpei grau za njih iz narodnih predaja svoga rodnog kraja. Napisao je jedanaest pria kojima se svrstao u osnivae moderne bajke. Za djecu je jo napisao i knjigu Daenjka ili ivot teneta, a s bratom Josefom dvije knjige: Pripovijetke o psiu i makici i Dobro se svrilo ili debeli djedica, razbojnici i detektiv.

Potarska bajka Kolbaba nije bio zadovoljan poslom zaspao i sreo potanske patuljie igrao karte s njima.

Potar Kolbaba naiao je na neadresirano pismo u kojem voza FRANTIK (FRANTIJEK SVOBODA)prosi ruku gospodice MARENKE (MARIJA NOVAKOVA)Marice. Kolbaba je odluio pod svaku cijenu pronai gospodicu Maricu. Njegovo traganje trajalo je godinu i jedan dan. I tako je gospodin Kolbaba ve hodao godinu i jedan dan ali nije mogao uruiti pismo onoj pravoj gospoici Marici. Upoznao je mnogo toga: vidio je sela i gradove, polja i ume, izlazak i zalazak sunca, povratak eva i dolazak proljea, sjetvu i etvu, vrganje u umi i ljive koje dozrijevaju, u atecu je vidio hmelj, a u Melniku vinograde, u Trebonju arane, a u Pardubicama medenjake. Budui da je traenje potrajalo ve godinu i jedan dan, sjeo je sav potiten kraj ceste i pomislio: Sve je uzalud, vjerojatno nikada neu pronai gospoicu Maricu. Zamalo se rasplakao od tuge. alio je gospodicu Maricu jer nije dobila pismo od momka koji ju je volio vie nego sama sebe; alio je i sebe sama zato to se toliko namuio i nahodao po kii i vruini i pasjem vremenu i nevremenu, a sve je bilo uzalud. I dok je tako sjedio i tugovao sam nad sobom, cestom je nadolazio neki automobil. Vozio je polako, oko est kilometara na sat, pa je gospodin Kolbaba pomislio: E, to mora da je neka krntija kada se tako vue. Ali kad se auto pribliio, vidio je da je to, kakvog li uda, lijepi osmocilindarski bugatti; za njegovim upravljaem tuan, u crno odjeven voza, a otraga tuan, u crno odjeven gospodin. Kad je taj tuni gospodin ugledao kraj ceste turobnoga gospodina Kolbabu, naredio je vozau da se zaustavi i rekao: - Dodite, potaru, povest u vas djeli puta.Gospodin Kolbaba bio je sretan jer su ga boljele noge od dugog hodanja; sjeo je do tunoga crnog gospodina, i automobil je polako i tuno krenuo. Kada su prevalili otprilike tri kilometra, prozborio je gospodin Kolbaba:- Nemojte mi zamjeriti, gospodine, vi valjda idete na pogreb, zar ne?- Ne idemo - rekao je tuni gospodin upljim glasom. - Zato mislite da idemo na pogreb? - Pa - rekao je gospodin Kolbaba - gospodine, jer ste vi tako tuni.- Ja sam tuan - rekao je gospodin mrtvakim glasom - zato to moj auto tako polako i tuno vozi. - Pa, da, rekao je gospodin Kolbaba. - Zato ovaj lijepi bugatti tako polako i tuno vozi? - Zato to ga vozi tuan voza, rekao je crni gospodin turobno.- Aha - uzdahnuo je gospodin Kolbaba. - Oprostite, gospodine, a zato je zapravo taj gospodin voza tuan?- Zato to nije dobio odgovor na pismo koje je poslao prije godinu i jedan dan - odgovorio je crni gospodin. - Znate, on je pisao svojoj najdraoj, ona mu nije odgovorila, pa sad misli da ga vie ne voli.

Kad je to gospodin Kolbaba uo, upitao je: - Nemojte mi zamjeriti, ne zove li se voza Francek? - Zove se gospodin Franjo Svoboda - odgovorio je tuni gospodin.- A ona gospodica ne zove li se Marica? - pitao je dalje gospodin Kolbaba.Tada se oglasio tuni voza i alosno uzdahnuo: - Gospodica Marija Novakova zove se nevjernica koja je zaboravila moju ljubav. - Oho! - uzviknuo je gospodin Kolbaba veselo - Stari moj, znai vi ste onaj smuenko, onaj glupko, ona budala, onaj zbunjola, onaj ridikul, onaj aknuti, onaj udareni, ona truba, onaj nespretnjakovi, onaj magarac, onaj tupko, onaj aavac, onaj zvekan, onaj Bubimir, onaj lupljeni, onaj blesko, onaj osel, onaj bedak, onaj majmun, ona bundeva, ona naivina, onaj mulac, onaj bivol, onaj munjeni, onaj klipan, onaj telac, onaj tikvan, onaj Toro, onaj Gauo, ona tuka, onaj zafrkant koji nam je u potanski sandui ubacio pismo bez adrese i potanske marke? A joj, ba mi je drago da imam ast upoznati vas! Kako vam je gospoica Marica mogla odgovoriti kad uope nije dobila vae pismo? - Gdje je, gdje je moje pismo?! - viknuo je voza Francek. - Pa - rekao je gospodin Kolbaba, - kad mi kaete gdje gospodica Marica stanuje, pismo e, da znate, nai put do nje. Stari moj, ve godinu i jedan dan nosim ga u torbi i traim po cijelom svijetu pravu gospoicu Maricu! Dragi mome, sada odmah i smjesta, brzo i bez odgaanja, dajte mi adresu gospodice Marice, a ja u otii i uruiti joj pismo. - Neete vi sami nikamo, gospodine potaru - rekao je onaj gospodin - ja u vas odvesti. Hajde, Francek, nagazi na papuicu, idemo gospodici Marici. im je to rekao, voza Francek je nagazio na papuicu, vozilo se trgnulo i jurnulo ezdeset, sedamdeset, sto, sto i deset, sto i dvadeset, sto i pedeset na sat, sve bre i bre, dok je motor zavijao, tutnjao, pjevao i klicao od sree. Crni je gospodin morao drati eir objema rukama da mu ne odleti, a gospodin Kolbaba se objema rukama drao za sjedalo dok je gospodin Francek vikao: - Gospodine efe, vidite li kako vozi, ha? Sto i osamdesetkilometara na sat! A joj, pa mi vie ne vozimo, mi lebdimo i kormilarimo u zraku, pogledajte, gospodine efe, dobili smo krila!