POSLOVNO PRAVOpredavanje 15.10.2015.

Pojam države i prava, javno i privatno pravo, načela građanskog

prava, subjekti prava

Prof.dr sci Enes Hašić

1. Pojam i nastanak države• Zajednički život, zajednički u društvu je uvjet - condicio

sine qua non - opstanka čovjeka i njegove aktivnosti, bilo da je ona usmjerena prema prirodnoj okolini, bilo prema drugim ljudima pojedincima, skupinama ili zajednici kao cjelini. Radi postizanja svojih ciljeva ljudi u društvu djeluju organizirano ili neorganizirano

• Nastanak ljudske zajednice nije povezan sa precizno postavljenim pravilima. Prvobitni zajednički život ljudi se odvijao u okvirima životnih iskustava tog vremena, početnog stadija razvoja društva, jednostavnih shvatanja i razmišljanja. Sve je bilo zajedničko i sve je pripadalo zajednici, zajednica je predstavljala organsko jedinstvo ljudi i dobara.

• Pojavom imovinskog raslojavanja unutar gentilnog društva, razvojem privatnog vlasništva i rascjepom tog društva na klase sa nepomirljivim interesima, javlja se jedna nova vrsta društvene organizacije i jedan novi sistem pravila ponašanja: država i pravo ......................

.........• Najstarije države - država nije imala razvijene organe

vlasti - Ni pravo niti država u tom periodu nisu bili u potpunosti određeni i definisani - na tom nivou razvoja nije bilo građanskog, krivičnog, upravnog, niti bilo koje druge grane savremenog prava.

• Postepeno se uvodi da država uređuje pravila o primjeni i intezitetu osvete (sile), a u daljnjem razvoju države ona preuzima na sebe i ulogu izvršioca sile (egzekuciju).

• Od najranijih država do danas najvažnija karakteristika države je njen monopol za primjenu fizičke prisile.

• Državna vlast je vrlo važan element svake slobodne države. Ona se najčešće definira kao pravo izdavanja pravila ponašanja stanovništvu - građanima date države. Za primjenu ovih pravila - zapovjedi angažiran je aparat za fizičko nasilje s kojim država raspolaže, a koji se odlikuje, najjačom silom. .........................

.....................• Uvjeti nastanka i razvitka države, te njezina

složenost zahtijevaju i omogućavaju različito određivanje pojma države

• U širem značenju, država je posebnim sistemom pravila (pravom) uređena društvena organizacija s monopolom fizičke prisile koja stanovništvo na određenom teritoriju podvrgava svojoj suverenoj vlasti i time u datom društvu održava način proizvodnje i političke odnose koji su u općem društvenom interesu.

• Elementi ovako definirane države jesu: teritorij, stanovništvo i postojanje suverene javne vlasti, tj. pravno neograničene mogućnosti zapovijedanja na osnovi monopola za fizičku prisilu. .......................

.................• U užem značenju, pod pojmom država podrazumijevamo

državnu organizaciju ili državni aparat. • Državna organizacija, država u užem značenju, je

hijerarhijski ustrojeni i pravom organizirani sistem organa koji raspolaže monopolom za fizičku prisilu i s moći stvaranja pravila ponašanja. Katkad se pojam države upotrebljava kao sinonim za državni organ. Državni organ je dio državne organizacije.

• Država kao organizacija, kao aparat, samo je jedna od društvenih organizacija. Ona ne postoji iznad društva, nego predstavlja njegov sastavni dio.

• Zbog toga utjecaj države, iako zasnovan na monopolu za fizičku prisilu, ima ipak ograničeno djelovanje. Država jest društvena sila, ali nije sila iznad društva.

• Svaki državni organ u vršenju svoje nadležnosti raspolaže određenim dijelom monopola za fizičko nasilje. Ipak, treba imati na umu da to ne znači da svaki državni organ neposredno primjenjuje fizičku silu.

2. Pojam suvereniteta• Suverenost je jedan od bitnih elemenata prema

kojem se određuje i sam pojam države. • Za suverenost su važna tri faktora: teritorija,

stanovništvo i suverena vlast. • Suverena vlast se primjenjuje na stanovništvo

jedne teritoriji i najviša je u odnosu na sve druge institucije i na građane kao pojedince.

• Državna suverenost se realizuje putem zakonodavne vlasti (donošenjem zakona), izvršne i upravne vlasti (donošenjem izvršnih propisa i upravnih akata), sudske vlasti (donošenjem konačnih i obavezujućih presuda). ................

..................• Suverenost državne vlasti predstavlja zapravo i suverenost

same države, pa se i govori o državnoj suverenosti. • Onoga trenutka kada država izgubi monopol za fizičko

nasilje prestaje biti suverena i sukladno ovome prestaje biti država. To će se dogoditi kada jedna država pokori drugu. U ovome slučaju država pobjednica ima suverenost nad državom koju je pokorila.

• Državna suverenost je teritorijalna suverenost. Država vrši suvereno vlast na određenom teritoriju tj. nad ljudima koji se nalaze na njezinom teritoriju. Ovo znači da država može primijeniti svoju prisilu nad osobama koje se nalaze na njezinom teritoriju. U pravilu, ne može vršiti vlast, upotrebljavati prisilu, čak i nad svojim državljanima, na teritoriju druge države.

3. Pojam i nastanak prava• Što je pravo? Opće je poznato da se pojedinac u društvu ne

može ponašati kako on to želi, kako on to hoće, nego se mora ponašati, osobito prema drugim članovima društva, onako kako to društvo svojim pravilima (normama) od njega zahtijeva. Prema tome, svako društvo ima svoja pravila, odnosno svoje norme o ponašanju pojedinca u njemu. Ovim normama se zahtijeva od pojedinca ono što je moguće i u skladu s interesima tog društva.

• U okviru prvobitne zajednice su postepeno nastajala ustaljena pravila ponašanja, koja su se pretvorila u običajno pravo.

• Na tom nivou razvoja se nalaze korijeni nastanka ne samo države nego i prava. Država i pravo nastaju istovremeno

• U načelu, većina stvorenih odnosa između osoba su tijesno povezani sa pravom. Pravo prati čovjeka od njegovog postanka (rođenja), a ne tako rijetko i nakon njegove smrti ........................

.................• Pravo se može posmatrati sociološki,istorijski, filozofski,

metafizicki, vezivati za pravdu, slobodu, čast,običaj,moral itd

• Kada je nastalo pravo,ko stvara pravo i šta je zapravo pravo ???

• Pravo – društvena pojava (običaj,moral,pravo)• Pravo i državaDržava je ta koja stvara pravo, daje pravno obilježje

normama i to se manifestuje u obezbjeđenju primjene norme, kao i u obezbjeđenju sankcije u slučaju da se norme ne primjenjuju

Pravo je, kao i država i mnoge druge manifestacije društvenog života, podložno promjenama i razvitku. Ono izražava i reguliše postojeće društvene odnose.

...................• U društvu postoji veliki broj normi. Što je društvo razvijenije,

njegovi odnosi su složeniji, pa je i broj normi o ponašanju pojedinca veći i one su raznovrsnije.

• Za primjenu tj. realizaciju određenog broja i određene kategorije nonni kojima se propisuje ponašanje pojedinca zainteresiranaje i sama država.

• Država ima određeni interes da se pojedinci ponašaju upravo po njima, te sa svoje strane vrši pritisak na njih uz pomoć svoga aparata za fizičku prisilu. U ovom slučaju kažemo da država primjenjuje određene norme. One norme koje primjenjuje država nazivaju se pravom te države. Prema tome, pravo je skup normi čiju primjenu osigurava država svojim aparatom za fizičku prisilu

• Norme koje država primjenjuje i koje sačinjavaju pravo jesu po karakteru takve da određuju ponašanje ljudi koje je u skladu s interesima države. Ove se norme nazivaju pravne norme.

Korelacija – države i prava

• Pravo je neposredno vezano za državu s obzirom da država putem svojih organa donosi pravne propise (zakone i druge pravne akte) ili već postojećim društvenim pravilima daje pravni karakter, prihvata ih i omogućuje njihovu primjenu. Država obezbjeđuje i primjenu prava, njegovo provodenje u život, u svakodnevne odnose koji nastaju između ljudi u društvu.

• Ali, s druge strane, država kao aparat prinude, ne bi mogla bez prava da pravilno funkcioniše i da ostvaruje svoje zadatke. Pomoću prava država aktivno utiče na pravac društvenog razvoja, na društvene odnose.

4. Pojam pravnog sistema• Sistem općenito jest mnoštvo pojava koje se sređuju u razne sistematske

jedinice prema odredenim kriterijima i tako postaje jedna smislena i neproturječna cjelina.

• Sistem predstavlja skup ili grupu pojedinih sastavnih elemenata posmatranih pojava ili pojmova

• “Sistem pravnih normi" (ili "pravni sistem") označavaju se, prvenstveno, dvije različite, ali i srodne stvari: 1. hijerarhijsko sređivanje pravnih normi i 2. naučno sređivanje pravnih normi.

• Hijerarhijski sistem pravnih normi jest ukupnost pozitivnih pravnih normi jednoga društva, državnih i nedržavnih, koje su razvrstane u jedinice viših i nižih vrsta normi prema kriteriju njihove pravne snage.

• To znači da su one razvrstane s obzirom na društvenu moć subjekata koji norme stvaraju. Naučni pravni sistem jest ukupnost pozitivnih i historijskih pravnih normi jednog društva, državnih ili nedržavnih, koje su razvrstane u razne jedinice prema kriteriju njihova sadržaja, tačnije, vrstama društvenih odnosa koje one reguliraju.

• Pravni sisitem je logična i neprotivrječna cjelina svih pravnih normi koje su sve međusobno u korelaciji,ali su i nezavisne jedna od druge

• Pod pravnim sistemom razumijevamo skup svih pravnih normi što postoje u nekoj državnoj zajednici. Sistem prava i pozitivno pravo su ista stvar, dva naziva za jedan isti sadržaj. Naime, želi se pokazati da postojeće i važeće pravo u jednoj državnoj zajednici (pozitivno pravo) nije nesređeni zbroj pravnih pravila nego da je to sređena cjelina, usklađena, racionalno razvrstana i pregledna

• "Pravni sistem, liči na dobro organiziranu kartoteku, koja onome kome je to potrebno, omogućuje da željeni podatak dobije što brže i tačnije.

• U davnim vremenima, kad je pravnih pravila bilo malo, kad društveni odnosi nisu bili razvijeni i složeni kao danas, kad država i pravo tek počinju razvijati svoj mehanizam, potreba za sistemom prava nije bila tako jaka. Ali, danas, bez sistematiziranja prava, ne bi se pravo moglo primjenjivati normalno i učinkovito. Time se ni pravni poredak ne bi mogao uspješno ostvariti.

......Hijerarhijski sistem pravnih normi USTAV

ZAKONI PODZAKONSKI AKTI (Pravilnici, Uredbe, Naredbe, Mišljenja .....)

POJEDINAČNI PRAVNI AKTI ( Odluka, rješenje, zaključak, presuda......... )

...... naučno sređivanje pravnih normi

Pravni sistem (sustav)Pravni sistem (sustav)

Pravna oblast - grupa (privatno pravo)Pravna oblast - grupa (privatno pravo)

Grana prava (porodica građanskog prava)Grana prava (porodica građanskog prava)

Pravna ustanova (pravni institut)Pravna ustanova (pravni institut)

Pravna norma (pravno pravilo)Pravna norma (pravno pravilo)

Društveni odnosiDruštveni odnosi

5. Pravna norma, pravna ustanova i grana prava• Pravna norma je osnovna ćelija, atom prava -

pravna norma pravilo ponašanja ljudi u društvu koje je zaštićeno državnim aparatom za fizičku prisilu

• Pravna ustanova nastaje na osnovu udruživanja skupa svih normi koje zajedničkim metodama regulišu različite strane istog pravnog odnosa ( npr. nasljeđivanje, vlasništvo, hipoteku ......).

• Grana prava - prema srodnosti i stepenu složenosti odnosa dolazi do spajanja određenog skupa ustanova koje istim metodama regulišu istu oblast društvenih odnosa u tzv. granu prava. U teoriji se navode sljedeće grane (osnovne) prava:

U teoriji se navode sljedeće (osnovne) grane prava :

• Ustavno pravo – njime se postavljaju temelji pravnog, ekonomskog, političkog i socijalnog uređenja jednog društva;

• Upravno pravo – njime se uspostavlja ustrojstvo državnih upravnih organa, određuju se njihovi međusobni odnosi, odnosi upravnih organa prema trećim licima.

• Krivično pravo – definira delikte kao najteže povrede društvenih interesa i predviđa sankciju za njih

• Građansko i poslovno pravo – uređuje imovinske odnose subjekata, one koji nastaju povodom objekta koji u sebi nosi neku ekonomsku vrijednost izraženu u novcu.

• Međunarodno poslovno pravo – regulira odnose pojedinaca i organizacija koji ne djeluju na bazi državne suverenosti, jer u sebi nose elemente inostranosti

6. Odnos privatnog i javnog prava• U rimskom pravu - podjele prava na „ius privatum“

(privatno) i „ius publicum“ (javno).• Osnovni kriterij razlikovanja privatnog (privatum) i javnog

(publicum) prava u rimskom pravu zasnivao se na negativnom određenju u smislu da svi oni pravni odnosi u kojima se ne pojavljuju javni interesi spadaju u privatno pravo.

• javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče pojedinca

• Privatno pravo je onaj dio pravnog sistema (uređenja) koji regulira pravne odnose između ravnopravnih subjekata.

• Javno pravo se najčešće bavi regulisanjem odnosa nadređenosti i podređenosti subjekata prava.

• Razlikovanje privatnog prava od javnog prava ima prije svega značaj u dva slučaja. Kao prvo, koje pravne norme u konkretnom slučaju će se primjenjivati, U drugom slučaju, dopuštenost pravnog puta se, u pravilu, određuje zavisno od toga da li ovakav spor pravnog odnosa pripada privatnom pravu ili javnom pravu

DISHARMONIJA PRIVATNOG PRAVA U EVROPI:

I - TRI TIPA PRAVNIH SISTEMA

1. Angloamerički tip u Engleskoj2. Evropski kontinentalni tip u zemljama kontinentalne Evrope3. Mješoviti tip u Škotskoj

7. Osnovni pravni sistemi ili krugovi u svijetu

• DISHARMONIJA PRIVATNOG PRAVA U EVROPI - TRI TIPA PRAVNIH SISTEMA

• 1. Angloamerički tip• 2. Evropski kontinentalni tip u • zemljama kontinentalne Evrope• 3. Mješoviti tip

ANGLOAMERIČKI TIP - osnovne odlike: 1.1. Pravo stvaraju najviši sudovi (sudsko pravo, judge made law)1.2. Opšta pravila nastaju povodom konkretnih slučajeva (case law)1.3. U formi sudskih odluka koje predstavljaju presedane (precedent) i obavezuju nižestepene sudove 1.4. Zakonsko pravo (statute law) važi samo ako nije u suprotnosti sa stavovima najviših sudova 1.5. Privatno pravo nije kodifikovano

EVROPSKI KONTINENTALNI TIP:

2.1. Opšta pravila stvaraju organi zakonodavne i izvršne vlasti 2.2. Sudovi nemaju moć stvaranja prava2.3. Materija privatnog prava je uređena zakonima i drugim opštim aktima 2.4. Pravo je kodifikovano (potpuna ili parcijalna kodifikacija) 2.4. Sudovi sude na osnovu zakona i drugih opštih akata i nisu ovlašćeni da ocjenjuju cjelishodnost normativnih rešenja (sudska praksa nije formalni izvor prava)

8. Privatno pravo – podjela• preovladavaju stavovi da je privatno pravo oblast

pravnog sistema koja se jasno razlikuje od pravne oblasti javnog prava, te da je privatno pravo onaj dio prava odnosno da obuhvata one pravne odnosa u kojima su subjekti ravnopravni i u kojima se ponekad može pojaviti i država, ali bez atributa državne vlasti i nadređenosti u odnosu na druge subjekte.

• od svih ovih kriterija najodređeniji tradicionalni rimski kriterij po kome je privatno pravo ono gdje je dominantna privatno-ekonomska sfera,odnosno imovina pojedinaca (dominium), a javno je onog gdje je u pitanju javna vlast,odnosno vlast kojom se izražava državni suverenitet (dominium). ..............

1.6. Sistematizacija građanskog prava

• Građansko pravo kao i druge grane prava može da se izlaže i proučava u osnovi na dva načina: prvi je način egzegetski - koji se sastoji u tumačenju svake zakonske odredbe redom jedne za drugom bez njihovog uzajamnog povezivanja u zasebne celine

• Drugi način obrade i izlaganja građanskog prava je sistematski način. Ovaj način se sastoji u razmatranju, obradi i analizi - ukratko u tumačenju svih odredaba građanskog prava uzetih u cjelini,

Sistemi građanskog prava

• Sistematizacija građanskog prava podrazumijeva način sređivanja građansko-pravnih normi u veće cjeline (institute i grane) na osnovu zajedničkih karakteristika i razlika među njima.

• dva sistema (sistematizacije): a) institucioni b) pandektni

Instituciona sistematizacija

• Gajeve Institucije,po kojima je i dobila naziv - dominirajući model sistematizacije cjelokupnog prava sve do 19 vijeka

• Suština ove sistematike je u tome što je građansko pravo podijeljeno u tri dijela: subjekti, stvari i tužbe ( „Omne autem ius quae utimur vel ad personas pertinet vel ad res vel ad actiones“).

Pandektna sistematizacija

• zasnovana je na Justinijanovom djelu Pandekta.• Pojavila se krajem XVIII i početkom XIX vijeka i

preovladava u pravnoj nauci i nastavi • Po ovoj sistematici, građansko pravo je podijeljeno

u pet cjelina: opšti dio (sastavljen od zajedničkih normi, pojmova i institucija), stvarno pravo, obligaciono, porodično i nasljedno

Šta spada u građansko pravo ???• GRAĐANSKO PRAVO• NASLJEDNO PRAVO• STVARNO PRAVO• PORODIČNO PRAVO• OBLIGACIONO PRAVO• GRAĐANSKO PARNIČNO PRAVO• VANPARNIČNI POSTUPAK• IZVRŠNI POSTUPAK• MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO• TRGOVAČKO PRAVO

2.1. Pojam i vrste izvora građanskog prava

• Pod pojmom izvora moguće podrazumijevati dva različite značenja zavisno od toga da li mislimo na onu snagu koja zapravo stvara pravo ili mislimo na oblik,formu u kome se izražava volja one snage koja stvara pravo.

• U tom smislu moguće je razlikovati upotrebu termina izvor građanskog prava u dva značenja : a) materijalne izvore građanskog prava ( izvori prava u materijalnom smislu ) i

b) formalne izvore građanskog prava ( izvori prava u formalnom smislu ).

2.1.1. Materijalni izvori građanskog prava.

• U pravilu se pod izvorima prava u materijalnom smislu smatraju oni društveni činioci koji pravo stvaraju, a ponekad se pod materijalnim izvorima prava podrazumijevaju oni društveni uzroci koji izazivaju stvaranje,odnosno nastanak prava.

• Uzroci nastanka i stvaranja prava istovjetni onim uzrocima koji su doveli ili dovode do nastanka države,od njenih najstarijih vremena pa do danas.

• Pravo stvara država preko svojih organa,jer samo država u suštini i obezbjeđuje primjenu prava.

• Država putem svojih organa neposredno ili posredno stvara pravo donoseći pravne akte u različitim oblicima.

2.1.2. Formalni izvori građanskog prava

• Oblici u kojima se pojavljuju pravne norme i pravni akti donijeti od strane države i drugih organa ovlaštenih da stvaraju pravo nazivaju se izvorima prava u formalnom smislu.

• U pravilu pravo se pojavljuje u obliku opštih i pojedinačnih pravnih akata.

• Opšti pravni akti sadrže opšte pravne norme koje se primjenjuju na neograničen broj slučajeva i situacija

• U našem pozitivnom pravu kao formalni izvori prava mogli bi doći u obzir slijedeći opšti pravni akti ili druge vrste izvora : ustav, zakon, državni izvori niži od zakona, običaji, sudska praksa i pravna nauka.

•

2. 2. Ustav kao izvor građanskog prava

• Zbog ustavne strukture Bosne i Hercegovine o ustavu kao formalnom izvoru građanskog prava u Bosni i Hercegovini moguće je govoriti sa aspekta Ustava Bosne i Hercegovine,ustava njenih entiteta,statuta Brčko Distrikta,te ustava deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.

• Ustav Bosne i Hercegovine je najviši pravno-politički dokument same države Bosne i Hercegovine. S obzirom na uslove i način njegovog donošenja Ustav BiH ima niz bitnih specifičnosti. On je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijeg pod nazivom Dejtonski (Dayton) mirovni sporazum, koji je parafiran 22. novembra 1995. godine u američkom gradu Dejtonu (Dayton), a potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. ...............

................• Sa aspekta značaja odredbi Ustava BiH na građansko

pravo i mogućnosti njihove primjenjivosti kao formalnog izvora prava potrebno je ukazati da Ustav Bi H u čl.II sadrži niz odredbi bitnih za građanskopravne odnose kao što su : pravo na imovinu; pravo na život; prava na slobodu i sigurnost ličnosti; pravo na privatni i porodični život, dom i poštu; pravo na zaključenje braka te osnivanje obitelji. pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

• Ove ustavne odredbe se razrađuju u odgovarajućim zakonima i čine temelj pojedinih građanskopravnih instituta. Međutim,posebno treba naglasiti da Ustav BiH u čl. II sadrži i jednu generalnu odredbu kojom je predviđeno „ prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njezinim Protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prvenstvo pred svim drugim zakonodavstvom“.

2.3. Zakon kao izvor građanskog prava

• Zakon je pravni akt koji po određenoj i propisanoj proceduri donosi organ nadležan za njegovo donošenje ( u pravilu zakonodavni organ je skupština) i koji uvijek mora biti usklađen sa ustavom kao najvišim pravnim aktom.

• Zakon je najvažniji izvor građanskog prava i najčešće upotrebljavani termin u svakodnevnom životu. S obzirom na izuzetno veliku brojnost građanskopravnih odnosa i njihovu sadržinsku različitost materija građanskog prava regulisana je velikim brojem različitih zakona.

• zakoni koji obuhvataju i regulišu cijelovito jednu pravnu granu ili pravnu oblast i uređuju je na potpun,sistematičan i pregledan način nazivaju se zakonicima ili kodeksima. Među najpoznatijim zakonicima u građanskom pravu su : Corpus iuris civilis (Justinijanova kodifikacija), Francuski građanski zakonik (Cod Civil); Austrijski građanski Zakonik (ABGB; OGZ); i Njemački građanski zakonik (BGB). .............

..................• Pravni akti čija je pravna snaga manja od zakona

nazivaju se podzakonski pravni akti ili pravni akti niži od zakona

• Podzakonske akte donose izvršni organi vlasti ( predsjedništvo,vlada,ministarstva,drugi organi izvršne vlasti,ponekad i sudovi ) na osnovu posebnih ustavom ili zakonom utvrđenih ovlaštenja za donošenje takvih akata. Podzakonski akti su kao i zakon takođe opšti pravni akti,ali u sadržinskom smislu podzakonski akti ne smiju biti protivriječni ili suprotni ustavu ili zakonu. U slučaju spora da li je podzakonski akt suprotan ustavu ili zakonu odluku o tome donosi nadležni ustavni sud.

• Podzakonski akti se pojavljuju u različitim oblicima i sa različitim nazivima među kojima su najkarakterističniji : uredbe, naredbe i pravilnici

2.3.2. Imperativnost i dispozitivnost zakonskih normi

• Pravne norme nekog zakona, odnosno zakonika, mogu da budu : imperativne odnosno prinudne (ius cogens, kategorične, obavezujuće); te dispozitivne (prave dispozitivne i dopunsko dispozitivne).

• Imperativne norme su takve norme koje subjekt na koga se odnose mora bezuslovno poštovati,bez ovlaštenja da u njima bilo što mijenja svojom voljom. U pravilu se imperativnom normom zabranjuje strankama određeno ponašanje ili se nameće jedno određeno ponašanja. Imperativne norme nisu karakteristične za građansko pravo,jer u građanskopravnim odnosima preovladava autonomija volja stranaka i dispozitivne norme

• ..............

..............• Dispozitivne norme se razlikuju od imperativnih normi po

tome što strankama u građanskopravnom odnosu daju ovlašćenja da umjesto dispozicije sadržane u dispozitivnoj normi same stranke donesu drugu normu i da se po njoj ponašaju.

• To znači da primjena neke dispozitivne norme nije obavezujuća već zavisi od volje stranaka na taj način dispozitivnim normama se strankama daje velika sloboda da same stranke regulišu odnose u koje ulaze na način kako to stranke žele. Tek u slučaju ako stranke ne žele drugačije rješenje nekog odnosa biće primjenjena dispozitivna norma.

2.3.3. Zakoni kao izvor građanskog prava u Bosni i Hercegovini

• Zakonodavno stanje u Bosni i Hercegovini u oblasti građanskog prava u širem smislu se karakteriše postojanjem određenih nadležnosti i zakona koji su donijeti od strane države BiH,te daleko većeg broja zakona donijetih od strane dva entiteta i distrikta Brčko,te određenog broja zakona koji su donijeti od strane kantona.

• U Bosni i Hercegovini praktično nemoguće promišljati o kodifikaciji građanskog prava u jednom građanskom zakoniku, pravni partikularizam izuzetno izražen, a što vrlo često može dovesti do otežanog snalaženja u primjeni prava i znaćajnog stepena pravne nesigurnosti ............

Zakoni na nivou BiH• Na nivou BiH donijet je veoma mali broj zakona koji

direktno ili indirektno reguliraju građanskopravne odnose,od koji navodimo neke :

• Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini • Zakon o koncesijama Bosne i Hercegovine, • Zakon o elektronskom potpisu u Bosni i Hercegovini• Zakon o zaštiti oznaka geografskog porijekla, • Zakon o zaštiti topografije integriranog kola, • Zakon o industrijskom dizajnu, • Zakon o žigu • Zakon o patentu, • Zakon o autorskom i srodnim pravima i kolektivnom

ostvarivanju autorskog i srodnih prava. ................

Zakoni na nivou entiteta• Na nivou entiteta donijet je veliki broj posebnih zakona i

drugih propisa iz oblasti građanskog prava,a preuzet je i veliki broj propisa iz ranijeg perioda. Samo neki od najvažniji zakona iz oblasti građanskog prava koji se primjenjuju u Federaciji BiH

• Zakon o obligacionim odnosima • Zakon o stvarnim pravima u Federaciji Bosne i

Hercegovine, • Zakonu o nasljeđivanju • Zakon o eksproprijaciji • Zakon o građevinskom zemljištu FBiH• Zakon o zemljišnim knjigama • Zakon o notarima • Porodični zakon Federacije BiH ……………….

2.4. Najvažniji građanski zakonici u uporednom zakonodavstvu

• Kodifikacija predstavlja postupak donošenja velikih zakona ( zakonika,kodeksa ),kojima se na sistematičan i pregledan način regulišu cjeline ili velike grane i oblasti prava u nekoj zemlji

• Među najvažnije građanske kodekse u uprednom pravu,a koji su istovremeno na određen direktan ili indirektan način bili i od uticaja na razvoj našeg pravnog sistema, spadaju : Francuski građanski zakonik - Code civil; Austrijski građanski zakonik (AGZ) , kod nas primjenjivan kao Opšti građanski zakonik; Njemački građanski zakonlik (BGB); i Švajcarski građanski zakonik;

2.5. Običaj i običajno pravo• Običaj - društveno pravilo o ponašanju, koje nastaje

dugim ponavljanjem jednog istog načina ponašanja nekih subjekata u određenoj situaciji, iz čega u toj društvenoj grupi nastaje mišljenje,odnosno svijest kako je takvo ponašanje obavezno za sve naredne takve situacije.

• Bitno obilježje običaja je upravo ta svijest društvene grupe koja primenjuje određeni način ponašanja,da je takvo ponašanje obavezno,odnosno da predstavlja društvenu normu i da je te norma sa društvenog stanovišta obavezna.

• Sankcije za povredu običaja su društvene prirode i mogu biti vrlo raznovrsne : od običnog podsmijeha i prezira,društvene izolacije i mjera društvenog pritiska,pa do najtežih tjelesnih sankcija kao što je lišenje života kod običaja krvne osvete. …………

...................• Običaju pravilu nije izvor prava• U našem pravu,kao i uopšte u pravnom krugu

evropskog kontinentalnog prava,običaj i običajno pravo moguće je ponekad supsidijarno primjeniti u nedostatku odgovarajućih zakonskih rješenja.

• To je moguće u određenim slučajevima kada sam zakonodavac predviđa kako se određeni običaj može uzeti u obzir,pa se u tom slučaju običaj primjenjuje ne više kao običaj, već zato što zakon upućuje na njegovu primjenu. Tako npr. Zakon o obligacionim odnosima u članu 21.(1) predviđa „strane u obligacionim odnosima dužne su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima“ …………….

..........• Treba imati na umu da posebna pravila vrijede kod

trgovačkih običaja i da su trgovački običaji poseban izvor prava u trgovačkom pravu. Da bi neko ponašanje postalo trgovačkim običajem mora se raditi o poslovnoj praksi koja je do te mjere široko prihvaćena da sudionici očekuju da se ta praksa na njih redovno primjenjuje npr. na pismeno očitovanje jedne stranke, uobičajeno je da se druga stranka očituje također pismenim putem

• Posebna vrsta trgovačkih običaja su uzance (uzanse). Kada se pravila uobičajena da se primenjuju pri sklapanju pravnih poslova, dakle obilčaji, u trgovini, pomorstvu, bankarstvu, osiguranju i u dugim oblastima kodifikuju, onda se takva kodifikovana pravila odnosno kodifikovani običaji pretvaraju u pravna pravila i nazivaju se uzance.Uzansa (ili trgovački običaj) jeste poslovni običaj koji je prerastao u pravilo koje se primenjuje u trgovinskim transakcijama.

2.6. Sudska praksa• Uloga suda i sudija u primjeni i tumačenju prava je

nesporno vrlo velika, te se stoga opravdano postavlja pitanje da li je sudska praksa izvor prava ili nije.

• Sudska praksa nije formalni izvor prava, ali pomaže da se identifikuje značenje propisa i uspostavi pravni poredak uprkos manama sistema. Sudovi sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata. Sudska odluka predstavlja rezultat rada suda u primjeni propisa. Ali, ona ne može biti istovremeno osnov za donošenje drugih odluka. Odluke mogu nastajati jedino iz propisa. Zato sudska praksa nije izvor prava, i ne može biti osnov za donošenje sudskih odluka. ………………

...........• Međutim, propis često nije dovoljan da se donese sudksa odluka.

Pravni sistem može imati praznine i druge nedostatke koji iziskuju primjenu analogije, tumačenje propisa ili upotrebu opštih pravnih principa. U tim prilikama sudske odluke uspostavljaju pravni poredak, uprkos manama pravnog sistema. 

• Sudska praksa može poslužiti samo kao argument da određeni propis ima određeno značenje i da je u tom značenju primjenjen u nizu istih ili sličnih slučajeva. Kada se sudska praksa upotrijebi kao propis, onda je to razlog za ukidanje odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

• Prema svemu navedenom nesporno je da je sudska praksa indirektan,odnosno supsidijaran izvor prava,odnosno sudska praksa u našem pravu nije izvor prava, u smislu opšte norme. Međutim, ona jeste faktički autoritet koji u značajnoj mjeri "uređuje" društvene odnose. Po tom svom "djelovanju", sudska praksa se donekle približava zakonu. Naravno, zakon jeste izvor prava (i kao takav pravno obavezuje), a sudska praksa nije (iako je faktički vrlo bitna i autoritativna).

2.7. Pravna nauka kao izvor građanskog prava

• U današnjim pravnim sistemima pravna nauka nije ovako značajno shvaćena i ne predstavlja izvor prava,jer mišljenje pravne nauke u formalnom smislu nije obavezno ni za koga.

• Međutim,nije sporno kako je i danas značaj uticaj nauke na praksu primjene,tumačenja i promjene prava vrlo velik. Pravna nauka i pravna teorija u značajnoj mjeri utiče na pravilno shvatanje i tumačenje prava,te vrlo često kritičkim opservacijama analizira postojeće stanje prava i daje prijedloge za reformu i izmjenu pojedinih pravnih rješenja.

• Posredan uticaj pravne nauke je izuzetno važan, jer pravi stručnjaci i teoretičari na različite načine mogu dati doprinos razvoju prava.

3.1. Pojam pravnog i građanskopravnog odnosa;

• Oni društveni odnosi koji su regulisani pravnim normama ili oni odnosi u kojima su subjekti tih odnosa dužni da se ponašaju po tim normama nazivaju se pravnim odnosima.

• Pravni odnos može biti reguliran općom pravnom normom,pojedinačnom pravnom normom ili i jednom i drugom pravnom normom.

• Opće norme se u pravilu odnose na na buduća ponašanja i po pravilu su uslovne prirode (uslovne norme). To znači da se ove norme donose unaprijed prije nego što je neki konkretni odnos nastao i odnose se na situacije za koje se samo apstrakto predviđa da će možda nastupiti. Nastupanje normom predviđene situacije je uslov za primjenu norme.

METOD GRAĐANSKOG PRAVA = NAČELA REGULISANJA

GRADANSKOPRAVNIH ODNOSA

• načelo autonomije volje,• načelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka,• načelo prenosivosti (prometljivosti)

subjektivnih građanskih prava• načelo imovinske sankcije.

1.4.1. Načelo dispozitivnosti - autonomije (slobode) volje

• građanskopravni odnosi se pravno regulišu na osnovi slobodne inicijative i slobodno izražene volje subjekata pri zasnivanju, mijenjanju ili prestanku građanskopravnog odnosa ili subjektivnog građanskog prava.

• iako ponekad postoji i u drugim pravnim odnosima,odnosno nigdje nije tako izraženo kao u građanskom pravu.

O autonomiji volje kao pravnoj kategoriji

• Volja ima kreativnu moć i ona je pretpostavka postojanja osnovih građanskopravnih instituta.

• Iz načela autonomije volje proizlaze vrlo značajne pravne posledice kao što su:

sloboda da se zaključuju ugovori,

slobodan izbor saugovornika,

slobodan izbor sadržine ugovora ......

• Primjena principa autonomije volje moguća je zbog toga što se u građanskom pravu mahom upotrebljavaju dispozitivne pravne norme

• Zbog toga se načelo autonomije volje često naziva i načelom dispozitivnosti građanskog prava

• Načelo dispozitivnosti-znači da građansko-pravni odnos ili subjektivno građansko pravo nastaje, mijenja se ili prestaje voljom stranaka.

Autonomija volje i dispozivnost normi građanskog prava

Dispozitivne i imperativne norme i načelo autonomije(dispozitivnosti)

• imperativne norme su one koje se moraju poštovati i primenjivati onako kako je to određeno u tekstu norme

• dispozitivne norme ovlašćuju subjekta, čije ponašanje neposredno ili posredno regulišu, da umesto dispozicije koju one sadrže sam donese drugu dispoziciju i da se po njoj ponaša

Posljedice dispozitivnih normi

• To znači da subjekti u građanskopravnim odnosima mogu po svojoj želji i nahođenju da urede većinu građanskopravnih odnosa,te da će tek u slučaju da stranke ne urede neki svoj odnos (sa namjerom ili bez namjere) biti primjenjena zakonska norma.

• Bitno određenje dispozitivnih je da su subjekti su ovlašćeni da sami stvaraju dispoziciju kojom regulišu svoje odnose, odnosno ponašanje

IZUZECI OD PRIMJENE NAČELA AUTONOMIJE VOLJE

• Ima građanskopravnih odnosa koji nastaju inicijativom samo jedne stranke, ili bez slobodne incijative stranaka uopšte (neosnovano bogaćenje,prouzrokovanje štete, nasljeđivanje i dr.).

• ugovori po pristanku, kolektivni ugovori

1.4.2.Načelo jednakosti stranaka i ravnopravnosti njihovih volja.

• NAČELO RAVNOPRAVNOSTI • Načelo ravnopravnosti nije bilo odlika

građanskog prava u istoriji. Rimsko i drugi sistemi su više štitili povjerioca (vjerovnika)

• Strane u građanskopravnom odnosu su u današnjem pravu stavljene u jednak položaj

• npr. kod ugovora o kupoprodaji prodavač i kupac su ravnopravni, bez obzira na to koji subjekti se pojavljuju u tom svojstvu (fizičko lice i/ili pravno lice, uključujući i državu).

• Radi se o koordinirajućem položaju stranaka, za razliku od administrativnog prava, gdje važi načelo subordinacije (nadređenosti i podređenosti).

Koordinacija i subordinacija

• U građanskom pravu radi se o koordinirajućem položaju stranaka, za razliku od administrativnog prava, gdje važi načelo subordinacije (nadređenosti i podređenosti).

• subjekti u građansko pravnim odnosima u ravnopravnoj su poziciji (jer ako strane slobodno kreiraju ugovorne odnose, oni moraju biti ravnopravne (iako često ekonomski jača strana diktira uslove)).

1.4.3.Načelo imovinske sankcije

• U slučaju da dispozicija građansko-pravne norme ne bude izvršena, stupa u građanskom pravu u dejstvo, kao i u drugim pravima, sankcija

• Ova sankcija je uvijek imovinska, tj. odražava se, odbija se, uzima se iz imovine odnosno imovinske mase stranaka u odnosu, a nikada nije lična

Dužničko ropstvo

U starom građanskom pravu, osim imovinske sankcije mogao se prema dužniku primenuti i dužnički pritvor, a to je već sankcija prema ličnosti dužnika.

U prošlosti za izvršenje obaveze iz građansko-pravnih odnosa odgovarao je dužnik povjeriocu ne samo svojom imovinom i ne samo svojom ličnošću, nego i ličnošću svoje djece, žene i uopšte, članova svoje porodice, pa čak, kao kod Egipćana, i mumijama svojih roditelja.

Zanimljivost oko dužničkog ropstva

• u Srbiji su godine 1862,kada su bili vojni manevri, mnogi Beograđani - da bi izbjegli odlazak na manevre - ispotpisivali jedan drugom mjenice, pa se uzajamno tužili i tako umjesto na manevre, dospjeli u dužnički pritvor svojih poverilaca. (Dužnički pritvor postojao je u Srbiji do 1872. godine.)

• To je tada dobilo velike razmjere, tako da je bio donjet poseban propis i koji je važio sve do 1929. godine, po kome mjenice ne mogu potpisivati vojna lica mlađa od potporučnika.

Prometnost (prometljivost) subjektivnih građanskih prava

• Vrlo važna i karakteristična osobina građanskih prava jeste da su ona prometljiva, prenosiva sa jednog subjekta na drugog

• ima znatan broj građanskih prava koja su vezana za ličnost njihovih titulara i prema tome neprenosiva i neprometljiva (lične službenosti, pravo na izdržavanje)

• Ali važi kao pravilo da je u građanskom pravu karakteristično prenošenje ekonomskih dobara u naturi ili u novcu sa jednog subjekta na drugog, bilo da se radi o izvršenju obaveza iz građansko-pravnih odnosa, bilo da se radi o sankciji zbog neizvršenja obaveza.

4. 4.1. Subjekti prava• Biti pravni subjekt znači da ta osoba ima svojstvo da može biti

nositelj prava i obveza, odnosno da može stupati u pravne odnose, te stjecati prava i obaveze.

• Pravni subjekt može biti:

a) fizička osoba i

b) pravna osoba.

• Pravni subjekt mora imati dva osnovna svojstva da bi se uključio u građanskopravne odnose:

1. Pravnu sposobnost- to je svojstvo biti nositeljem prava i obveza

2. Poslovnu sposobnost- je svojstvo nekog subjekta da vlastitim očitovanjima volje stječe prava i obveze. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i poslovnu, niti mora imati isti stepen poslovne sposobnosti

4.4.2. Fizička osoba • Fizičkom osobom nazivamo svaku osobu kojoj je

priznat pravni subjektivitet, odnosno onog pojedinca koji ima mogućnost da bude nositelj prava i obaveza

• Kad nastaje i kada prestaje fizička osoba? Trenutak za koji se veže nastanak fizičke osobe je rođenje čovjeka. Rođenje mora biti takvo da dovodi na svijet živo dijete koje ima čovječji oblik. Izuzetno se smatra subjektom prava u izvjesnim slučajevima i začeto, a još nerođeno dijete, pod uvjetom da se živo rodi. To će biti slučaj kada je nužno zaštititi. njegove interese, npr. kod raspravljanja nasljedstva.

• Fizička osoba, kao subjekt prava, može prestati na dva načina, i to: smrću i proglašenjem umrlim .......

Atributi fizičke osobe• Svaka fizička veze iza sebe ostavlja izvjesne

atribute pomoću kojih se vrši njegova identifikacija, njegovo razlikovanje od drugih fizičkih osoba. To su: osobno ime, prebivalište i državljanstvo.

• Lično (osobno) ime je jedan o osnovnih atributa jedne fizičke osobe po kome se ona razlikuje od drugih fizičkih osoba. Svaka fizička osoba ima svoje ime i ono predstavlja njezino osobno pravo. Osobno ime se sastoji od imena (rođenog) i prezime. Ime (rođeno) djeteta određuju njegovi roditelji sporazumno prilikom rođenja.......

..........• Prebivalište (domicil) je ono određeno zemljopisno mjesto

u kome je izvjesna osoba nastanjena u namjeri da u njemu stalno prebiva. To je zapravo ono mjesto u kojem posluje, u kojem redovito stupa u građanskopravne odnose. Svaka osoba može imati samo jedno prebivalište i u pravilu ga slobodno bira.

• Boravište je ono zemljopisno mjesto u kome izvjesna osoba privremeno boravi izvan svoga prebivališta. To će biti ono mjesto u kome se nalazi izvjesno vrijeme iz određenih razloga (na odmoru, na liječenju, na školovanju i sl.)

• Državljanstvo je pripadnost određenoj državi, to je osobna veza jedne osobe s određenom državom. Državljanstvo se kod nas stječe porijeklom, rođenjem na teritoriju Bosne i Hercegovine, prirođenjem i po međunarodnom ugovoru

4.4.3. Pravna osoba (lice)• Pojedini društveni zadaci ne mogu se ostvariti angažiranjem fizičkih

osoba, kao pojedinca, nego je nužno njihovo udruživanje kako bi ih zajedničkim snagama ostvarili. U razvijenim društvima sve je više ovakvih zadataka, pa dosljedno ovome i sve veći broj pravnih osoba.

• Pravnom osobom smatra se kolektiv ljudi, odnosno organizacija ili udruženje kojem je pravni poredak priznao pravni subjektivitet tj. svojstvo subjekta u pravu.

• Prema tome, svaki kolektiv fizičkih osoba ne dovodi sam po sebi do stvanja pravne osobe (npr. student u učionici na predavanju, navijači na utakmici, sudionici skupa i sl.) Postat će pravna osoba samo onaj kolektiv fizičkih osoba kome je pravni poredak na određeni način priznao to svojstvo. Zato se i kaže da je pravna osoba društvena tvorevina nastala kao posljedica društvenih potreba.

Uvjeti nastanka pravne osobe

• Koji su uvjeti potrebni da se ispune da bi nastala pravna osoba, da bi jednom kolektivu fizičkih osoba bilo priznato svojstvo pravne osobe.

1. postojanje organizacijskog jedinstva (da postoji određena organizacija toga kolektiva) fizičkih osoba,

2. da ima svoju posebnu imovinu, 3. da su i zadaci koje treba taj kolektiv ostvariti u

skladu s društvenim interesima.

4.4.4. Pravna i poslovna sposobnost fizičkih i pravnih osoba

• Pravna sposobnost je sposobnost jedne osobe da bude nositelj prava i obaveza iz pravnog odnosa.

• Pravna sposobnost se poklapa s pojmom pravnog subjektiviteta, sa sposobnošću jedne osobe da bude subjekt u pravu. Jer, samo one osobe koje pravni poredak priznaje subjektima u pravu mogu biti nositelji prava i obveza iz pravnog odnosa. Kome nije priznat pravni subjektivitet, taj se ne može ni pojaviti kao subjekt pravnog odnosa.

• Pravno sposobnom smatramo svaku fizičku i pravnu osobu, jer im pravni poredak priznaje pravni subjektivitet. Fizička osoba pravnu subjektivnost stječe trenutkom rođenja, a pravna osoba trenutkom svakoga nastanka. Prestankom postojanja fizičke i pravne osobe prestaje i njihova pravna sposobnost.

Obim (opseg) pravne sposobnosti• Što se tiče opsega pravne sposobnosti, tj. kojih sve

prava i kojih sve obveza mogu biti nositelji, postoji razlika između fizičkih i pravnih osoba.

• Opseg pravne sposobnosti fizičkih osoba mnogo je širi od opsega pravne sposobnosti pravnih osoba. Naime, fizičke osobe mogu biti nositelji svih prava i obveza koje pravni poredak uopće predviđa i dopušta.

• Međutim, pravne osobe mogu biti nositelji samo onih prava i obveza koje su u skladu s ciljevima i zadacima radi kojih oni i postoje. Opseg pravne sposobnosti pravne osobe naznačen je u njezinom stalutu (pravilima). Pravna sposobnost pravne osobe stječe se u trenutku osnivanja i uža je nego kod fizičke osobe

Poslovna sposobnost• Poslovna sposobnost je sposobnost jedne osobe da svojim

svjesnim radnjama stječe i ostvaruje prava i obveze. • Znači, poslovna sposobnost je zapravo sposobnost jedne

osobe da neposredno vrši realizaciju svoje pravne sposobnosti.

• Svaka osoba koja ima pravnu sposobnost nema i poslovnu sposobnost, ali se bez pravne sposobnosti ne može steći poslovna sposobnost. Da bi jedna osoba mogla steći poslovnu sposobnost, da bi bila poslovno sposobna, nužno je da je takvog intelektualnog razvoja da shvati značenje svojih postupaka i njegovih posljedica. Svaki pravni poredak u pogledu postojanja potrebnog stupnja intelektualnog razvoja za stjecanje poslovne sposobnosti polazi od jedne pretpostavke.