R�������

22|S������ ���|studeni 2011.

Razgovarao: � Ivan NUJIĆ

Pascal Bruckner (1948), francu-ski fi lozof, romanopisac i esejist, proveo je djetinjstvo u Austriji i

Švicarskoj, a školovao se kod isusovaca u Lyonu, zatim na Sorbonni, kao učenik Rolanda Barthesa. U mladosti je, kako veli, bio sklon ideji utopijskoga socija-lizma, ali ne skrećući u anarhizam, da bi se kasnije priključio struji društveno angažiranih intelektualaca tzv. novih fi -lozofa, koju je pokrenuo Bernard-Henry Lévy, a aktivnost im se svela na kritiku moderne totalitarne države. Od 1983. do 1988. radio je na svjetskom humanitar-nom projektu Akcija protiv gladi. Već od 1992. otvoreno je istupao protiv srpske

agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovi-nu i Kosovo. God. 1994. zalagao se za ka-žnjavanje Miloševića, podržao je i napad NATO-a na Srbiju 1999, izraelsko-pale-stinski sporazum i stvaranje palestinske države (2003) te rat protiv Saddama Hu-sseina, a jednako žestoko kritizirao je i američke zločine u Iraku.

U svojim esejima kritizira bijeg druš-tva od odgovornosti skretanjem u in-fantilizaciju i auto-viktimizaciju (Plač bijelog čovjeka, 1983) – pokazujući zorno na primjeru Srbije kako to može nepri-mjetno odvesti u teror (Napast nedužno-sti, 1995) – odnosno otklon europskoga modernog društva od odgovornosti i njegovu potrebu za kompleksom krivnje (Tiranija kajanja. Esej o zapadnjačkom mazohizmu, 2006).

PASCAL BRUCKNERPASCAL BRUCKNERfi lozof i esejist

Caru carevo carevo

– Bogu – Bogu Božje!

Ono što na Balkanu raspiruje vatru sukoba više je pusta

težnja za razlikovanjem od drugih nego teškoća suživota

različi� h kultura. Radi se više o boles� bliskos� nego o divergentnos� . Balkanski su narodi međusobno previše

slični i to je ono što ih ogorčuje

sr22-25.indd 22 27.10.2011 15:06:07

studeni 2011. |S������ ���|23

Osim romana Kradljivci ljepote (2001), kod nas je napose zapažena njegova knji-ga Sjeta demokratije (Sarajevo 1997) od-nosno Demokratska melankolija (Zagreb 2007), u kojoj analizira ne samo zamor i nesposobnost zapadnih demokracija da se uhvate u koštac s izazovima suvreme-nog doba, kao što su kraj hladnoga rata, pad komunizma i rat u bivšoj Jugosla-viji te sve dublje socijalno raslojavanje unutar bogatih zemalja, nego istodobno i religijske fenomene koji ukazuju na nepovratne evolutivne pomake, napose unutar krš ćanstva i islama (Izum “isla-mofobije”, 2010).

Od 1986. gostuje na američkim sve-učilištima, uglavnom u New Yorku, a od 1990. redoviti je predavač na Insti-tutu za političke studije (IEP) u Parizu.

Također, stalni je urednik u izdavačkoj kući Grasset te suradnik u listovima Nouvel Observateur i Le Monde. Rado je pristao neke svoje poglede podijeliti s našim čitateljima.

Netko jednom reče da su balkanski narodi sposobni proizvoditi više povi-jesti nego što su je sposobni konzumi-rati. Je li taj prigovor utemeljen i kako gledate na tu balkansku sposobnost hi-perprodukcije povijesti?

Nisam dovoljno upućen u povijest Balkana da bih potvrdio tu izreku. Izgle-da mi da se tragedija te regije prije sve-ga sastoji u tome da, u kakvom god se konfl iktu nađe, radije izabire ekstremni način za njegovo rješavanje – rat i kr-vavi sukob. Osim toga, taj se rat uvijek vodi u ime svjetske povijesti, a ne u ime običnih etničkih razlika ili granica. Za-mislite, sjećam se jednoga studenta koji mi je 1995. u Sarajevu tumačio da su rat u bivšoj Jugoslaviji započeli Englezi, i to zato da bi zaustavili napredovanje Kineza prema Europi! Sazivati cio planet da biste ubili svoga susjeda iz haustora, osjećati se upletenim u velike sukobe svjetske povi-jesti, to je možda vlastita balkanska zna-čajka. Podizati jednu čisto lokalnu svađu na razinu kozmičkoga događaja.

Jasno ste se angažirali tijekom srp-ske agresije u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih godina. Kako je moguće da se Zapad pravio slijepim pred strahotama Vuko-vara, Sarajeva, Srebrenice itd.?

Dva su razloga za to sljepilo: Europa, koja se tada ujedinjavala, jednostavno je odlučila da su nacionalni entiteti stvar prošlosti, pa je to što neki bivši Jugosla-veni ponovno postaju Hrvati, Bošnjaci, Slovenci itd. izgledalo povijesno besmi-sleno. – Zašto su se svi ti mali narodi htjeli odcijepiti umjesto da se ujedinjuju, kao što je propisivala ondašnja moda? To je bila interpretativna zabluda jednoga Françoisa Mitterranda, ili jednog Edga-ra Morina [angažirani francuski fi lozof i sociolog], koji nikada ništa nije shva-tio od onoga što se dogodilo. Napokon,

Francuska i Engleska osjećale su jaku sklonost prema Srbima u ime iluzornog uvjerenja da su se Srbi oduprli nacizmu, a zapravo je višenacionalni otpor pred-vodio Hrvat-Slovenac Tito. Beograd je – to se zna – bio prvi europski glavni grad koji je, na zapovijed iz Berlina, revno pri-mijenio konačno rješenje tzv. židovskog pitanja. Sjećanje na zločine Ante Pavelića je ostalo, a zaboravila se suradnja četnika s Mussolinijem i Hitlerom, kao i servil-nost Nedićeve vlade koja je omogućila da se Beograd 1942. proglasi “Judenfrei”.

Nisu li Ujedinjene nacije u našim ratovi-ma izdali ne samo žrtve nego i sebe i svoje vlastite ideale? Ima li pravde za žrtve?

UN nisu ništa drugo nego skup nacija koje ih čine. Ako su te nacije odlučne, ak-cija može biti blagotvorna. Usred bosan-ske tragedije UN su pustile da se dogodi ruandski genocid, a da nisu reagirale.

Što se tiče međunarodne pravde, ona se pravdala načelom udaljenosti: trebalo je posložiti jedan sud daleko od suko-bljenih strana kako bi sudio nepristrano i bez lokalne ostraš ćenosti. Razumljivo je da su žrtve nestrpljive: isto su tako ne-strpljivi Kambodžanci ili pak ruandski Tutsi. Ipak, smatra se da je procedural-na sporost garancija da će rasprave biti

objektivne. Ono što je važno jest da su glavni zločinci iza brave. Oni mogu pa-radirati, ali nikada neće izaći iza rešetaka i bit će obilježeni pečatom sramote. Na svijetu više nema mjesta gdje bi se krv-nici mogli sakriti: prije ili kasnije budu istjerani iz svojih rupa i izručeni. Pogle-dajte samo primjer liberijskoga krvnika Charlesa Taylora. Loša vijest za ubojice – zvali se Saddam Hussein, Gaddafi , Še-šelj, Mladić, Karadžić ili kako već: prije ili kasnije računi im stignu na naplatu.

Šesnaest godina nakon rata u BiH, pomirenje poput francusko-njemačko-ga nije se dogodilo, transgeneracijske mržnje i dalje se prenose, dok bh. naro-di ostaju robovi svojih fašistoidnih na-cionalizama, a tobožnja demokracija

Obilježena svojom bolnom poviješ ću i rijekama krvi koje su zbog nje potekle u 20. stoljeću, Europa pati od jedne urođene bolesti, a to je sumnja u sebe. Ona više nema povjerenja u svoju poruku i stalno se

nekome ispričava zato što postoji

fl ickr

sr22-25.indd 23 27.10.2011 15:06:18

24|S������ ���|studeni 2011.

služi Europi kao izgovor da se ne petlja u naše stvari – sve kao početkom ‘90-ih. Kako izići iz toga začaranog kruga?

Pomirenje se može dogoditi samo ako ga ostvare sami narodi. Prva stvar koju treba uraditi je utvrđivanje strogo jasnih granica, ali imajući na umu da granica nije zapreka za prijateljstvo nego izraz dobrosusjedske sloge. Drugi korak, isto tako važan, jest pokajnički napor glavnog agresora odnosno nacionali-stičke Srbije. Sve dokle god Srbi, poput Nijemaca, ne obave opsežan uvid, intros-pekciju u ludost koja ih je spopala, neće biti budućnosti za taj dio Europe. Zatim će se Hrvati i Bošnjaci morati upitati o svojim djelima, ali inicijativa u tome poslu pripada prvenstveno Srbima. Oni su se prerušili u žrtve kako bi napadali i progonili svoje susjede Hrvate, Bošnjake, Kosovare. Čak su se i sami Crnogorci od njih radije odvojili nego ostali s njima ži-vjeti u federaciji. Neki se narodi ponekad zaraze boleš ću koja ih učini opasnima. Sprečavanje povratka ove bezumne ide-je o sebi kao žrtvi, koja je obuzela beo-gradske nacionaliste 80-ih godina, jedan je od preduvjeta za pomirenje. Čini se da su nove političke elite u Srbiji toga posve svjesne i zato treba pozdraviti “predaju” Ratka Mladića Međunarodnom kazne-nom sudu u Haagu ove godine.

Nacionalni vođe u BiH zlorabe reli-gijski osjećaj svojih pristaša, dok vjerski autoriteti, čini se, ne mare baš mnogo za stanje duha svojih stada. Kako raskinuti ovaj perverzni brak između religije i po-litike? Ima li kakav uspio model?

Zapadna Europa, obilježena užasnim građanskim ratom između protestanata i katolika, kroz cijelu je svoju povijest nasto-jala umiriti religijske napetosti i omogući-ti skladan suživot vjera, pri čemu nijedna neće dominirati nad drugom. Nasuprot tome, Balkan je prožet suprotstavljanjem između katoličanstva i pravoslavlja te stra-hom od islama, koji je trenutačno u Bosni relativno primiren. Jedini model sposoban smiriti vatrenu rijeku vjerskog fanatizma jest laički model, a njegov je nositelj, čini se uostalom, upravo krš ćanstvo – jer pro-povijeda da se caru dadne što je carevo. A Bogu Božje. Razlikovanje između dvaju poredaka, svjetovnoga i duhovnoga, bitno je za javni mir.

Neki europski lideri, kao gđa Merkel, otvoreno tvrde da je multikulturalnost, onakva kakva je primijenjena u zapad-nim društvima, propala. Kakva je onda budućnost Bosne i Hercegovine, koja

je zamisliva samo kao multikulturna? Treba li uopće Europi jedna takva mul-tikulturna država? U čemu je kvaka?

Je li Bosna i Hercegovina zaista multi-kulturna? Tri naroda, od kojih je sastav-ljena govore isti jezik, imaju isti menta-litet i zajedno su koračali kroz povijest. Gdje se još vidi muslimane kako piju šljivovicu po izlasku iz džamije, kao što sam ja vidio za svojih boravaka u Sara-jevu? Ono što u ovom dijelu svijeta ras-piruje vatru sukoba više je pusta težnja za razlikovanjem od drugih nego teškoća suživota različitih kultura. Radi se više o bolesti bliskosti nego o divergentnosti. Balkanski su narodi međusobno previše slični i to je ono što ih ogorčuje. Proma-trajući Balkan, mislim na sukob između Indije i Pakistana: oni su stalno na rubu rata jer pripadaju posve istoj kulturi. Mrž nja se uvijek usmjeruje na brata, na bližnjega, nikada na onoga dalekoga.

Čini li se još uvijek da Europa “ima potrebu za neprijateljem” kako bi op-stala? Je li zaista spremna pasti kao zre-la kruška?

Obilježena svojom bolnom poviješ ću i rijekama krvi koje su zbog nje potekle u 20. stoljeću, Europa pati od jedne urođe-ne bolesti, a to je sumnja u sebe. Suprot-no Sjedinjenim Državama, ona više nema povjerenja u svoju poruku i stalno se ne-kome ispričava zato što postoji. Odatle taj doživljaj Europe kao gospodarskoga diva koji u svijetu nema nikakvo pravo glasa i koji je štoviše na rubu propasti.

JER RAT KOJI VEĆ OD 1991. HARA U zemljama bivše Jugoslavije, a bio je od Beograda unaprijed smišljen, zavrgnuo se na strahovitoj besmi-slici: krvnik je sebe predstavio kao mučenika i Europa je, slažući se s njime, proglasila napadnute (Hrva-te, Bošnjake, Albance na Kosovu) odgovornima za tragedije koje ih pogađaju. Ako im se dogodila nesre-ća, dogodila se zato što su to tražili, zato što su krivi! Zašto je došlo do te grozne zablude, zašto je tijekom gotovo godine dana većina zapadnih intelektualca, političara i novinara prigrlila obrazloženja Srba, zašto je tako promišljena osoba, kao Franço-is Mitterrand, mogla kazati još 29. studenoga 1991, baš onda kad grad Vukovar bijaše sravnjen sa zemljom i kad je četvrtina hrvatskog teritori-ja došla pod nadzor bivše federalne vojske: “Hrvatska je pripadala naci-stičkom bloku, a Srbija nije” (inter-vju objavljen u Frankfurter Allgeme-ine Zeitung)? Zato što su zahvalju-jući svojoj oštroumnosti Milošević i njegovi ljudi uhvatili javno mnijenje u zamku svojih vlastitih kategorija i unaprijed opravdali rat što će ga uskoro zametnuti, razmećući se be-skonačno, u svojoj propagandi, nesrećama srpskog naroda tijekom njegove povijesti. Pokazujući posvu-da fotografi je, fi lmske snimke ubi-jenih, zgaženih, iznakaženih žena, djece i staraca, deklamirajući bez kraja tijekom rasprava, mitinga, po-pis umrlih u Jasenovcu (jednom od najstrašnijih logora smrti pod pro-nacističkim režimom Ante Pavelića, u kojem izginuše na tisuće Židova, Cigana, Srba i Hrvata partizana), ta propaganda osigurala je sebi moralnu nadmoćnost, otprve je stekla nad mo-gućim osporavateljima golemu moć zastrašivanja: pogledaj moju patnju i samo se drzni s njome uspoređivati!

PASCAL BRUCKNER, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice

hrvatske 1997, str. 170-171.

sr22-25.indd 24 27.10.2011 15:06:27

studeni 2011. |S������ ���|25

Mislite li da bi protesti protiv Wall Streeta mogli značiti kraj razularenoga kapitalizma i rađanje jednoga novog doba socijalne pravde? Nakon “arap-skoga proljeća”, možemo li se nadati stanovitome njujorškom proljeću?

Ne, to što ima toliko ojađenih samo je jedan simptom. Užasna dužnička kriza bit će ta koja će modifi cirati gospodarsko stanje i okončati skandalozne nejednako-sti koje karakteriziraju aktualnu povijest kapitalizma. Međutim, izlaz iz te krize mogao bi za nas biti tragičan.

Što je s francuskim laicizmom? Može li Francuska dati originalan odgovor na izazov etničnosti, vjerskih sloboda, siro-maštva, socijalne nejednakosti...? Ili je i francusko društvo zaraženo “kolektiv-nom i egocentričnom infantilnoš ću”?

Da, laicizam na francuski način, tj. razdvojenost Crkve i Države, ograniča-vanje religija na sferu privatnoga živo-ta, izgleda mi kao najbolji odgovor na konfesionalne napetosti, a one nas sve

vrebaju. Provala agresivnog i osvajački raspoloženog islama najveći je izazov koji se danas pred nas postavlja. Sko-van u borbi protiv Crkve, francuski la-icizam predstavlja oružje za uspostavu mira: u tom smislu, francuski zakoni o nošenju islamskog vela i burke, koji su šokirali naše anglosaksonske prijatelje, čine mi se izvrsnima, a podržavaju ih uostalom i mnogi francuski građani muslimani. Dramatična situacija u Ve-likoj Britaniji, koja je izabrala komuni-tarni način, trebalo bi da nam posluži kao negativan primjer.

Kako vidite mjesto Katoličke crkve, napose u Europi, nakon Ivana Pavla II? Čuje li se Duh Asiza dovoljno po svijetu?

To je teško i ogromno pitanje. Kato-ličkoj crkvi su žurno potrebne reforme, napose na području koje se tiče ženid-be svećenika i ređenja žena, a ako to ne uradi, prijeti joj eksplozija. Dobro je što nakon više stoljeća netolerancije i bru-talnosti Katolička crkva govori jezikom

mira i susretljivosti. Međutim, ona se ne bi trebala prebrzo ostaviti opreza nasu-prot obliku islama koji sebe smatra je-dinom objavljenom religijom zato što je posljednja. Dijalogizirati s Prorokovom djecom – što je pozitivno ponašanje – ne znači kapitulirati pred ekstremisti-ma, odnosno pružiti im lijevi obraz po-što udare po desnom. Progoni i masakri nad krš ćanima na Istoku predstavljaju pitanje koje bi trebalo mobilizirati kato-like, protestante i pravoslavce. Nasuprot fanaticima inspiriranima Kur’anom, crkve bi se trebale probuditi i pobuni-ti. Bratsko prijateljstvo s umjerenima, nepopustljivost prema ubojicama. Na-pokon, promatrano još općenitije, naša europska društva obilježena su jednim paradoksom: ona se naširoko dekristi-janiziraju, iako njihove vrednote, dosto-janstvo, jednakost, uvažavanje, potječu većinom iz Evanđelja. Završio bih pre-divnom Chestertonovom riječju: “Mo-derni je svijet pun krš ćanskih ideja koje su poludjele.” �

ŠTO IDENTITET ŽRTVE ZNAČI ZA SRBE? To je ponajprije predaja koju podupiru pravoslavna crkva i književnost, a uko-rijenjena je u dugoj povijesti, povijesti turske kolonizacije i habsburškoga tu-torstva, iz kojih se rodilo razdraženo rodoljublje koje se drage volje hrani ju-

naštvom i junačkim djelima. To je osjećaj postojane nesigurnosti prouzrokovan stalnim seobama i promjenama granica, strepnja od iskorjenjivanja i progonstva sunarodnjaka diljem neprijateljskih ze-malja. To je naposljetku nasljedno obi-lježje koje traje već od poraza kneza Lazara pred Turcima u kosovskoj bitci 15. lipnja 1389. kao istinskoga uteme-ljiteljskog događaja, jer se sjećanje na nj ovjekovječuje iz stoljeća u stoljeće. Srbi su zaslužili slavnu sudbinu koja im je izmaknula, da budu graditelji novoga bizantskoga kraljevstva. Kao izmučeni nasljednici carstva koje je zamalo pro-palo, ostaju neutješni zbog toga gubit-ka. U tom načinu slavljenja svojih pora-za krije se neka oholost, pa čak i ljepota, kao da je Bog izabrao upravo taj narod s nakanom da ga osudi na nesreću i poslu-ži se njime kao oruđem za svoje ciljeve, kao da se zemaljski poraz istoga trena pretvara u nebesku pobjedu nad silama zla. Srbi se izgleda zanose do ludila na-nesenim krivicama i njeguju, nadasve u svojem epskom pjesništvu, to ushitno slavljenje pretrpljenih kušnji, to granit-no vjerovanje u kobnost svojega muče-ništva. Čitav narod duboko je zagnjuren

u sigurnost da je unaprijed osuđen na patnju i izvlači iz toga neku vrstu ari-stokratskoga dostojanstva: s obzirom da je tako izvrgnut ruglu, vrijeđan od pam-tivijeka, on može biti samo božanskoga podrijetla!Čim je došao na vlast, Milošević je znao vrlo spretno raspiriti strah u svojih suna-rodnjaka, razbuditi tu duboku pradje-dovsku podlogu eda bi je stavio u službu velikosrpskoga političkog i ratnog plana. (Velika Srbija, da posjetimo, ne znači samo ujedinjenje svih Srba u jednoj jedi-noj državi, nego i isključenje svih Nesrba iz te države.) Ta obuzetost oplakivanjem, smrću, nestankom, posve časna sama po sebi, postaje otvoreno sumnjiva čim se, prisvojena od državne vlasti, pretvara u ideološko oružje kako bi se opravdao rat. Tako je, potkraj osamdesetih godina, Miloševićeva Srbija razotkrila da je ugro-žena, ne nekim nepravednim stjecanjem okolnosti vezanim uz nesretne avatare Drugog svjetskog rata i rastakanje Jugo-slavije, nego nekom bitnom metafi zič-kom nepravdom čiji korijeni zadiru u tisućljetnu povijest.

Napast nedužnosti, str. 173-174.

sr22-25.indd 25 27.10.2011 15:06:40