Fragmenti Parmenidova djela

Preveo Dubravko kiljan, u: D. Barbari, Grka filozofija, Zagreb, 1995, str. 82-90.

Fr. 1 Kobile koje me nose, dokle god srce mi udi, vukle su kad su me boginje

1 povele na put glasovit

s onu to stranu svih naselja2 nosi ovjeka znalca. Njime bjeh noen: njim su me nosile kobile mudre, vukle su kola, dok su ih djevojke vodile putem.

Uglavljena osovina putae pitave zvuke, arei (sva se) (jer dva su je hitra vrtjela toka s jedne i s druge strane) kada su Helija keri, ostaviv nastambu Noi, hitale (mene) da prate u susret svjetlu, skinuvi s glava rukama vela. Ondje su dveri (to vode) na putove Noi i Dana, i njih omeuje nadvratak zajedno s kamenim pragom; sama su (vrata) eterska, u njima velika krila;

Dike s kaznama mnogim dri im kljueve dvojne. Njoj se obrate djevojke rijeima blagim i vjeto (nju) nagovore da im zasun to zatvara vrsto smakne okretno s dveri; poletjevi, njihova krila irom se otvore, okrenu sasvim u suprotnom smjeru uglavljene stoere, cijele od mjedi i koje snano su drali iljci i klinovi. Upravo kroz njih ravno su djevojke vodile cestom kola i konje.

Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku

svojom rukom i rije mi ovako progovori, ree: Mladiu kojega prate besmrtni (ovi) vozai, kojega kobile nose dok prilazi mojemu domu, zdravo, jer nije to pogubna sudbina nagnala ii ovim putem (daleko je izvan ljudskih putanja),

nego pravda i pravednost. Potrebno sve je da spozna lijepo zaokruene3 Istine sigurno srce, a i dokaz istine liena smrtnik mnijenja. Ipak, nauit e4 i to kako je miljenja takva nuno ispitati briljivo posve kroz sve u svemu.5

1 Dielsovo ; je od njega prihvaena konjektura Steina i Willamowitza, dok rukopisi imaju .

Veina izdavaa nakon Dielsa (izuzetak je Riezler) zadrava izvornu rukopisnu verziju, razumijevajui kao genitivus poss. u smislu boginji pripadan put. Npr. Bormann: der von der Gottheit festgesetzte Weg. 2 Gotovo svi izdavai zadravaju Dielsovo , navodno itanje jednoga rukopisa, dok svi ostali rukopisi

imaju besmislene varijante , odnosno , odnosno . No, Coxon je ustanovio da je od

Dielsa prihvaeno itanje pogreaka Sextova izdavaa Mutschmanna, tako da preostaje samo pokuati novu konjekciju, kojih je i dosad bilo bezbroj. Sam Coxon odluuje se za Heyneovu: , te prevodi dotini ulomak through every stage straight onwards. 3 Diels i dio ostalih izdavaa prihvaaju Simplikijevu verziju , no Deichgrber, Mansfeld, Heitsch i

Coxon opredjeljuju se za (vrlo uvjerljive), kako imaju Plutarh, Sextus, Klement, Diogen Laertije. 4 Svi se izdavai dre Dielsova prihvaanja lekcije , odbijajui drugu postojeu: (rei u).

5 Teko da ovdje prijevod pogaa smisao originalnoga teksta. Smisao je ove izuzetno mnogo diskutirane i jo ne

usuglaeno protumaene reenice otprilike ovakav (usp. H. Schwabl, Sein and Doxa bei Parmenides, Wiener Studien 66, 1953, str. 50-75; sada u: Um die Begriffswelt der Vorsokratiker, str. 402): Ali opet e nauiti i to da su ona mnijenjem prihvaena morala mnijenjem prihvatljiva biti, kad (ve) sve kroz sve proimaju.

2

Fr. 2 Hajde, kazat u, a ti sluaj, zapamti rijei, Koji su samo zamislivi istraivanja puti: prema jednome bitak jest a nebitka nema staza je (to) uvjerenja (/koja/ Istinu slijedi);

prema drugome nebitak jest i nuno postoji to je, kaem ti, sasvim nespoznatljiva staza: ne moe spoznati ono to nije (jer mogue nije) niti izrei.

Fr. 3 ... jer isto je misliti (kao) i biti.

Fr. 4 Gledaj: to izmie umu stalno je prisutno u njem; nee on, naime, odvajati bie od veze s biem niti (kad je) rasuto posvud po kozmosu cijelom

niti (u jedno) zbito.

Fr. 5 Jer nije mi vano gdje u da ponem: opet u natrag onamo doi.

Fr. 6 Nuno je rei i misliti: postoji bie. Dok bitak postoji, nita ne postoji promisli, nalaem, o tom. S puta te takva istraivanja 6 prvo, zatim i s onoga kojim ljudi to ne znaju nita lutaju dvoglavi. Naime, vodi im um to tumara smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju,

gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuivanja rulja, koji smatraju da su bitak i nebitak isto

(ali) i neisto; (za njih) u svemu je povratna staza.

Fr. 7,8 Nikada nee nadvladati to da nebie jeste, od toga puta istraivanja razum odvrati, neka te navika s mnogo iskustva tim putem ne nagna

da bez pogleda upravlja oi, zagluen sluh i jezik, nego prosudi milju prijeporni dokaz koji ti iznosim. Jedino opis

7 preostaje puta

prema kom (bie) postoji. Na njemu vrlo su mnogi znaci da je nenastalo i neunitivo bie, jer je cjelovito (ono)

8, nepomino, bez zavretka9;

6 je umetak Dielsov, prihvaen od svih potonjih izdavaa. Izmeu ovog i sljedeeg retka pretpostavlja

Tarn lakunu, to prihvaai Heitsch. 7 Svi su se izdavai sloili s Dielsovim prihvaanjem Simplikijeve lekcije namjesto Sekstova .

Hrvatski prijevod opis za na ovome mjestu svakako je diskutabilan. 8 Diels preuzima lekciju Plutarha (Proklo ima samo ), koja nije ba najuvjerljivija

meu svim ponuenima. Veina izdavaa se odluuje ili za (Bormann dodatno odvaja rijei zarezom) Klementa, Simplikija, Filopona i jednog rukopisa Euzebija ili pak za kako imaju

Pseudo-Plutarh, dva rukopisa Euzebija i Teodoretos. Dakle: ili (1) cijelo jednorodno, odnosno cijelo, jednorodno, ili pak (2) jedino jednorodno.

3

niti je bilo niti e biti, itavo sad je, jedno, neprekidno. Kakav e traiti nastanak njemu? Kako se, odakle razvilo? Da je iz nebia, neu dati da kae ni misli: ni misliti, naime, ni rei ne smije da nebie jest. Jer, da se iz niega rodi, koja bi nuda ga, kasnije ili prije, potakla?

Tako je nuno sasvim da jeste ili da nije. Nikada dokaza moi iz nebia10 pristati nee da se to raa do nebia. Stog, ne popustivi negve, ne dade Dike da nastane niti da propadne (bie) nego (ga vrsto) dri; a odluka o tom je ova: jest ih nije. Odlueno je kako je nuno da se naputa put nezamisliv i neizreciv (istinit nije), a dri se zbiljskog i pravog puta. Kako bi moglo propasti bie11? Nastati kako? Ako je nastalo, ako (tek) nastaje, (tad) ne postoji.

Tako se ugasnu nastanak, ne zna se (tako) za propast.

Nije ni djeljivo jer je cijelo jednako (sebi),

niega nema vie da njemu okupljanje prijei niti manje, ve cijelo puno sasvim je bia. I neprekidno sve je, jer prianja bie uz bie. Uz to je nepokretno u meama golemih veza bez poetka i kraja: daleko su izgnani jako propast i nastanak. otjera (njih) nepobitan dokaz. Isto i u istom ostaje, poiva smo po sebi; na mjestu stalno ostaje tako, jer mona ga Nunost dri u vezama mee to ga okruuje (sasvim). Zbog toga ne smije biti beskonano da bude: tako mu ne treba nita, onako bi trebalo svega.12 Isto je misliti (kao) i ono o emu se misli; nee, naime, bez bia u kojem je (to) izreeno pronai miljenje: drugoga nema13 niti e biti iega osim bia okovala ga Moira

9 Diels prihvaa Simplikijevu najee navoenu lekciju , to preuzima i veina izdavaa, premda

je u tradiciji teksta ea varijanta (Simplikije na jednome mjestu, Klement, Euzebije, Teodoretos, Plutarh, Pseudo-Plutarh, Filopon, Proklo). U neprilici sadrajne i smislene naravi, Brandis je bio konjicirao

, to prihvaa i Hlscher. Owen pak predlae , a Tarn . 10

Dielsovo itanje , oslonjeno na Simplikija, nije prihvaeno od svih izdavaa. slijede ga npr.

Riezler, Heitsch i Coxon, dok Bormann, slijedei Karstena, ita , Hlscher , a

Brandis . 11

Ovdje Kranz preuzima emendaciju Karstena i Steina , dok je Diels izvorno bio zadrao

Simplikijevu verziju u svim rukopisima . Takvo itanje nakon Dielsa zadravaju i Bormann i Coxon, te prevode otprilike u smislu: kako bi ubudue moglo biti bie? 12

Svi rukopisi imaju ovdje -, te ostavljaju rije u uglatoj zagradi. Gornji je prijevod oito nainjen prema toj sugestiji, premda i

tada nije na ovome mjestu dostatno precizan. Hlscher i Coxon slijede tekst rukopisa, to dakako daje sasvim razliito razumijevanje i prijevod. 13

Simplikije ima dvije razliite varijante ovoga teksta. (1) , koje je prihvatio Diels te za njim gotovo

svi izdavai, te (2) , koja ostaje posve nerazumljiva. Jedini je od novijih izdavaa Coxon

prihvatio tu verziju teksta, uz manju preinaku, itajui , te prevodei and time is not.

4

nepokretno i cijelo da bude. Sve to su ljudi nazvali, s vjerom da istinu vide, tek pusto je ime

14:

nastanak (kao) i propast, nebitak (kao) i bitak,

promjena mjesta (kao) i mijena blistavih boja.

A jer ima krajnju granicu, sa svih je strana

konano, nalik na masu lijepe okrugle kugle, posvud od sredita jednako daleko: potreba nema ovdje i ondje da bude to vee ili to manje. Nebia nema koje bi prijeilo suvislost njemu, nema ni bia koje bi bilo tu vie a tamo manje od bia, jer sve neokrnjeno postoji: sebi odasvud isto, jednako dosee mee. S tim ti o istini pouzdan govor i misao (svoju)

svravam. Odsada sluaj mnijenja smrtnik (ljudi) pa e uti moje rijei o poretku lanom. Njihov je nazor da dvama oblicima ime se daje jednome od njih ne treba ono (zalutali to su).

Lik im razluie opreno, suprotne znaajke svakom od njih pridae: ovdje je plamen eterski ognja, blag i veoma lagan, sebi istovetan svuda,

no neistovetan s drugim; ondje je suta suprotnost: mrkla no, a njezin je lik i zbijen i teak. Poredak iznosim taj ti to suvislim ini se posve, zato da nikad se ne da zavesti smrtnika stavom.

Fr. 9 No kad sve je nazvano (imenom) svjetla i noi, pa je po vlastitim silama (nazvano) ovo i ono,

jednako puno je svjetla sve i nevidljive noi, u istom razmjeru, izvan obojega niega nema.

Fr. 10 (Tako) e etersku prirodu i sva u eteru zvijea pronii, kao i razorni uinak svjetlosti iste blistava Sunca, i odakle (sve) su nastale (zvijezde),

ut e o uinku, prirodi Mjeseca putanje krune s okruglim oima, o Nebu uokrug saznat e isto odakle nasta i kako ga vodi i okova Nunost da bi zvijezda dralo mee.

Fr. 11 ... kako su Zemlja, Sunce i Mjesec,

i sveobuhvatni eter i mlijena staza, najudaljeniji Olimp, te topla zvjezdana snaga

stali da postaju.

Fr. 12 (Prsteni) ui nemijeane puni su vatre, slijedei puni su noi, gdje dio plamena struji; u sredini je boginja koja upravlja svima.

Potpuno, naime, raanjem mrskim i parenjem vlada,

14

Diels ovdje prihvaa jednu od dviju verzija Simplikijeva teksta, naime , u emu ga slijede skoro

svi izdavai. Hlscher pak, kao i Woodbury i Mourelatos, ima drugu Simplikijeva varijantu , prevodei tome je sve ono pripisano.

5

alje na parenje mujaku enku, i suprotno opet mujaka enki.

Fr. 13 Najprije Erosa od svih bogova izmisli ona.

Fr. 14 zajmljeno svjetlo, nona lu to obilazi Zemlju Fr. 15 okreui se stalno prema zrakama Sunca

Fr. 16 Kao to u svakog udovi, smijeani, lutaju mnogo, tako i um se u ljudima javlja; jer isto za ljude,

za sve i svakog (ovjeka sasvim) je ono to misli priroda udova: misao naime je preteni dio.

Fr. 17 Zdesna djeake, slijeva opet djevojice...

Fr. 18 Kad mukarac i ena pomijeaju ljubavne klice, djelatna sila u ilama stvara iz razline krvi, drei (pravi) omjer, dobro graena tijela. Ako bi sile, kad smijea se sjeme, dole u sukob, pa u smijeanu tijelu ne bi se slile u jednu, strano bi dvojnim sjemenom kodile spolu to nie.

Fr. 19 Tako su nastale (stvari) po mnijenju , i sada su (takve), te i ubudue rast e i iezavati (zatim); a svakoj od njih su ljudi nadjeli posebno ime.

Literatura:

Damir Barbari, Grka filozofija, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 67-78 (Parmendi).

William Keith C. Guthrie, Povijest grke filozofije. Knjiga II: Predsokratovska tradicija od Parmenida do Demokrita, Naklada Juri, Zagreb, 2006, str. 1-78 (Elejci. A. Parmendi).

Maja Hudoletnjak Grgi, Znanje i mijena: Parmenidova dva nauka, KruZak, Zagreb, 1996.

Platon, Parmenid, prijevod i biljeke Petar egedin, H.-G. Gadamer, Platonov Parmenid i njegov kasniji utjecaj, prijevod: Igor Mikecin, Demetra, Zagreb, 2002, 264 str.