Otvoreni Standardi u Državnoj Upravi

8/20/2019 Otvoreni Standardi u Državnoj Upravi

1/1160 kolovoz/rujan 2015. MREŽA

OTVORENI

TEMA BROJA

U DRŽAVNOJ


2/11MREŽA kolovoz/rujan 2015. 61

STANDARDI

Piše: Radoslav dejanović

UPRAVISloboda svima,a ne samo njima

Čovječanstvo još od vremena izuma prvog primitivnog pisma ima potrebu

standardizirati načine komunikacije. No, tek je moderno digitalno društvo situaciju

dovelo do apsurda, stvarajući na stotine različitih standarda, nekih vlasničkih a

nekih otvorenih, otvorivši Pandorinu kutiju interoperabilnosti


3/11

TEMA BROJA

Standardna abeceda, standardni jezik,brojevni standard (familijarni de-kadski i manje familijarni dozenalnikoji, pak, potječe od danas posvearhaičnog seksagecinalnog starih

Babilonaca)... otkako je svijeta i vijeka, raz-mjena informacija odvija se na standardizirani

način. Toliko smo naviknuti na tu činjenicuda o njoj jednostavno niti ne razmišljamo:stoljećima, pa i tisućama godina koristimonekad davno stvorene standarde razmjenepodataka. Latinično pismo naslijedili smo odRimskog Carstva, arapske brojeve od Arapa,a način računanja vremena od starih Babilo-naca (ako se pitate zašto sat ima baš šezdesetminuta i zašto dan traje 24 sata).

Digitalno doba donijelo je veliku pomutnjuu načine razmjene podataka. Zahvaljujućičinjenici da su se standardi dotad mijenjalivrlo teško i vrlo sporo, u stanju smo čitatizapise na antičkim spomenicima, pa čak istaroegipatsko pismo, zahvaljujući kamenuiz Rosette koji je Champollionu pomoglo da

obavi pravi reverse-engineering tog zaborav-ljenog standarda za razmjenu informacija.

Digitalno dobaDigitalno doba sve okreće naglavce: u druš-

tvo koje je već izrazito educirano i kojemu jerazmjena informacija jedan od krvotoka, onounosi nove oblike digitalne komunikacije. Ne-uređeno i slobodno, kakvo već jest sve ono štoje digitalno, ovo doba ne ograničava se kon-zervativnim komunikacijskim standardima većnužno stvara svoje, sebi prilagođene. Isprvasu to bili tek jednostavni standardi ograničenikoličinom skupe memorije i mogućnošću obra-de podataka, no tehnološki napredak ukida te

62 kolovoz/rujan 2015. MREŽA

Otvoreni standardi u državnoj upravi

MICROSOFTOVI "C" FONTOVI

granice i omogućuje sve veću i veću integra-ciju podataka različitog oblika u jedinstvenuporuku, time nužno povećavajući komplek-snost standarda za razmjenu podataka: dokje za dokument izrađen i/ili poslan digitalnimnačinom 1963. godine bilo posve normalnoi dostatno koristiti jednostavni i optimizirani

7-bitni ASCII standard (koji je mogao prika-zati tek 128 znakova, od toga 33 kontrolna),XXI. stoljeće poznaje dokumente koji sadržegrafiku, zvuk, boju i druge nositelje speci-fičnih informacija za koje je ASCII standardjednostavno nedostatan. Razvoj mogućnostiinformatičkog društva za sobom vuče i razvojnovih standarda zapisa podataka.

Nažalost, slobodno tržište (ili anarhično,kako vam se više sviđa) prepušteno volji pro-izvođača softvera, dovelo je do očekivanogbuma raznolikih standarda. Ispočetka je tobilo kaotično: developeri , ne znajući ili nemareći jedan za drugoga, razvijaju vlastitenačine zapisa podataka, onako kako onismatraju da je najbolje; u drugom koraku

tvrtke koje stvaraju softver shvaćaju kakorazvojem vlastitog standarda, koji ne znakomunicirati s drugim softverom, na određeninačin vežu korisnika uz sebe. Tako nastaje isoftver koji može pročitati dokument stvorenkonkurentskim softverom, ali koji dokumentesprema na vlastiti način, tako da onaj tko ihželi pročitati mora kupiti upravo taj softver.

Mračni srednji vijek informatičke indu-strije ipak nije toliko crn kako se čini, pa sepojavljuju i najviše prosperiraju upravo onistandardi koje je proizvođač dao na kori-štenje svima: programi poput WordStara iWordPerfecta svoju popularnost zahvaljujune samo svojoj kvaliteti, već i činjenici da

njihov zapis mogu pročitati i mnoge drugeaplikacije. S druge strane skale je nekadamegapopularni ChiWriter, moćan komadaplikacije koji je radio u grafičkom modu iomogućavao pisanje WYSIWYG matematič-kih formula (što je tada bio killer feature ), alinjegov format zapisa nije bio standardan: ako

ste željeli prenijeti dokument u drugu aplika-ciju, mogli ste ga ili spremiti u ASCII datoteku(i tako izgubiti formatiziranje i formule), ili gaspremiti u PostScript datoteku na komplicirannačin (ispisom u virtualni PostScript pisač ipromjenom ekstenzije dobivene datotekeiz .bin u .ps). Nemogućnost komunikacije sdrugim popularnim aplikacijama rezultirala jerijekom suza tužnih korisnika koji su u nekomtrenutku shvatili kako nemaju jednostavannačin za prebacivanje svojih djela na novijuplatformu. Odlazak ChiWritera mnogim teh-nički slabije potkovanim korisnicima značioje i opraštanje od uzaludno stvarane biblio-teke pisama, pjesama i znanstvenih radova.

I ta nas priča uvodi u veliku dvojbu: otvo-

reni ili vlasnički standardi?

Otvoreno, zatvoreno,slobodno ili neslobodno?

Načelno govoreći, standarde možemopodijeliti na otvorene i zatvorene. Otvorenistandardi su oni standardi čije je korištenjeslobodno i omogućeno svim zainteresiranimstranama: cjelokupna dokumentacija standar-da dostupna je urbi et orbi .

Za razliku od otvorenih, zatvoreni standardisu pod kontrolom svog tvorca: informacije ostandardu (uglavnom) nisu dostupne javnosti,već ih tvorac standarda prodaje ili licencirazainteresiranim stranama.

Novije verzije alata MS Office promijenile su podrazumijevanifont: umjesto poznatih imenapoput Times New Roman, Ariali sličnih, podrazumijevani font unovijim paketima Officea (2007i noviji) je Calibri.Na blogovima Microsoftovihdjelatnika moguće je tako

Za gubitak istovjetnosti prikaza dovoljno je već da fontovi nisu isti, a različite aplikacije samopovećavaju različitosti (PCWorld)

naći nekoliko (poluslužbenih)objašnjenja za tu promjenu:bolje iskorištavanje ClearTypetehnologije i uvjerenje kakoće sve više sadržaja bitikonzumirano u digitalnom obliku,stoga je prijelaz na Calibri, koji

je oku ugodniji prilikom čitanjadirektno s uređaja, u suglasnosti

s općim trendom prihvaćanjafontova prilagođenih “digitalnojkonzumaciji”.Ta je odluka sa sobom donijelasuptilnu nuspojavu: problemeinteroperabilnosti s drugimplatformama. Takozvani problem“C” fontova (Cambria, Calibri,Consolas, Constantia, Corbel,

Candara...) stvar je copyrighta:Microsoft dozvoljava slobodnokorištenje tih fontova, ali samoi isključivo pod operacijskimsustavom Windows. To značida dokument spremljen s timfontom neće izgledati jednakona drugim platformama: dok naWindows desktopima, tabletimai telefonima možete uživati uidentičnom fontu, dokument kojipregledavaju korisnici Linuxa(Linux desktopi, Android uređaji)i Macintosha (računala, tabletii telefoni) morat će koristitizamjenske fontove, zbog čegadokumenti neće izgledatiidentično kao na računalutemeljenom na Windowsimai trebat će ih možda i malo“dotjerati rukom”.Iako je tehnički riječ o neznatnomdetalju, ono što se računa jest utisak krajnjeg korisnika:dokument koji se otvori razbacanfrustrira korisnika, a potrebaza ručnim podešavanjem još



O standardima obično brinu odgovarajućatijela. I u slučaju otvorenih i u slučaju zatvo-renih standarda to može biti jedna tvrtka iliveća grupacija.

Obje vrste standarda imaju svoje prednostii mane. Zatvoreni standardi imaju prednost usamoj činjenici da izradu i razvoj standardarazvija jedan ili mali broj proizvođača, štoosigurava fokusiranost na ciljeve (makar samote grupacije) i uz malo spretnosti rezultirakonciznim, dobrim standardom. Naravno,ne treba niti spominjati simpatičnu osobinuzatvorenih standarda da donose profit krozprograme licenciranja i kontrole tržišta.

S druge strane, mana zatvorenih standardaje njihova osjetljivost na sudbinu vlasnika: štose dogodi kada tvrtka koja je vlasnik standar-da propadne? Ili, češće, što se dogodi kadatvrtka odluči izaći s novim proizvodom kojikoristi novi standard? Korisnici nemaju izboranego pratiti korake vlasnika standarda: novistandard, nova aplikacija. Ponekad to znači imigraciju podataka sa starog na novi standard.

Prednost otvorenog standarda je u tomešto on ne forsira korištenje strogo određenihmetoda ili rješenja: upravo zato što je otvorenprema svima, on omogućuje korištenje razli-čitih aplikacija (tj. ne veže korisnika isključivo

uz vlasnika standarda), ostavljajući korisnikuizbor softverskog (ili nekog drugog) rješenjakoje njemu najbolje odgovara. Također, otvo-reni standardi ne ograničavaju korisnika nakorištenje samo jedne tehnologije i, moždanajvažnije, otvorenost osigurava dugovječnoststandarda: budući korisnici mogu jedno-

stavnim čitanjem standarda rekonstruiratipodatke.Općeniti nedostatak otvorenog standarda je

to što, često bivajući čedom nekoliko članica,teže održava fokusiranost od zatvorenogstandarda: različiti kompromisi i partikularnepotrebe pa i interesi članica teže razvodnja-vanju fokusiranog otvorenog standarda u“one size fits all ” model.

Kako razlikovati otvoreni od vlasničkogstandarda? Linija podjele nije oštra, jer seuvjeti korištenja i načini pristupa dokumen-taciji miješaju - tako je moguće dobiti doku-mentaciju standarda za MS Office i AdobeFlash, iako oni u svojoj naravi nisu otvorenistandardi: u vlasništvu su tvrtki koje imaju

isključivo pravo raditi sa tim standardimašto ih je volja.

Kako bi neki standard uistinu bio otvoren,nužno je da ga takvim proglasi neko od ne-zavisnih standardizacijskih tijela: IETF, ITU-T,ISO, IEC...

A što moja babaima od toga?

Puno toga. Sve oko nas faktički je izgrađeno(osim, možda, ilegalne gradnje u aranžmanunarodnih zidar-majstora) po diktatu nekogstandarda. Promjer cijevi, razmak tračnica,veličina spone... živimo u svijetu reguliranomstandardima.

KorištenjestriktnogOOXML zapisa potrebno jeu MS Officeu2013 posebnonaglasiti, jer jepodrazumijevaniformattranzicijskiOOXML(technet)

više. To kod krajnjeg korisnikastvara posve nepotrebnonezadovoljstvo, ali i podcrtavamišljenje da korisnik treba, želili izbjeći probleme s primanjem

dokumenata, kupiti isti uredskipaket kao i onaj koji koristi većinanjegovih kontakata.Dok se korisnici Macintoshamogu provući na mala vrata

instaliranjem OOXML konverteraza Macintosh s Microsoftovihstranica jer on sadrži “C”fontove (naravno, potrebno

je posjedovati i MS Office for

Macintosh), korisnici Linuxai Androida, kao i drugihoperacijskih sustava, ostavljenisu na suhom.Daleko ozbiljniji problem je tošto neke ozbiljne ustanove iozbiljna društva imaju strogodefinirano koje fontove, kojeveličine, treba koristiti u kojimprilikama (pa tako i domaćauprava gdjegdje ima podsjetnik

djelatnicima gdje ide Arial, agdje ide Times New Roman,iako mi se osobno čini kako bineke domaće uredbe i zakonitrebali biti otisnuti Comic Sansfontom). Nevelik problem, jerstari su fontovi još uvijek prisutnii samo ih treba definirati kaopodrazumijevane u uredskompaketu, što je uglavnomnapola trivijalan zadatak (začije izvršavanje kod nas ipakradije pozovu IT djelatnika) isuvišna jednokratna operacija,danak jazu između modernog ikonzervativnog.

Microsoft će rado demonstrirati kako konkurentski proizvodi ne mogu prikazati dokumente tako vjernokao njihovi proizvodi (Office Blogs)


5/11

PDF/A-1


TEMA BROJA


Tako je i u digitalnom svijetu: sve bitno štokoristite u cyberprostoru izgrađeno je okojednog ili više standarda. Internet je skup stan-dardiziranih protokola - web-preglednik korististandardizirani HTML jezik (koji pritom i lijepodemonstrira jednu od manjkavosti otvorenihstandarda, nazvanu “sto babica, kilavo dijete”,a lijepo i demonstrira što se događa kad nemačvrste ruke da lupi šakom o stol), veličinaekrana je standardizirana, tipkovnice imaju vrlostandardiziran raspored tipki...

Mnogo toga e-ovog i e-onog bazirano je naotvorenim standardima: dapače, jedna od stvarikoje su definirale Internet bilo je inzistiranje nakorištenju otvorenih standarda. Različite aka-demske ustanove nisu uvijek koristile jednakestrojeve, pa je najmanji zajednički denominatorbio upravo otvoreni, svima za implementacijudostupan standard. Isprva je to bio UUCP (Unixto Unix Copy), prastari konglomerat protokolai aplikacija čija je zadaća bila progurati po-datke od jednog do drugog sustava, pri čemuje posve nebitno o kakvom se hardveru radi ina koje sve načine informacija do tamo možeputovati: dial-up linijama, kroz token ring , lease

line , optiku, satelit... i je li na tom putu podatakputovao kroz računalo temeljeno na Unixu ilikroz Commodore Amigu. Jedan od razloga zašto su južnjaci izgubili u

Američkom građanskom ratu bila je i različitaširina tračnica u konfederacijskim državama,što je onemogućilo učinkovitu logističku po-dršku, jer su robovi morali pretovarivati teretena granicama konfederacijskih država, dok susjevernjaci bez zadrške mogli putovati s jednogna drugi kraj kontinenta. Pa sad vi vidite...

Država je standardizirana? Je i nije: država je zbunjena. Naravno, i Re-

publika Hrvatska ima svoje norme i standardekoje je, bez želje za izmišljanjem tople vode,

preuzela od drugih država. No, nas najvišezanimaju digitalni standardi - koliko nam je

država digitalno standardna? Sama upravaveć vrlo dugo zna kako nema učinkovite ad-ministracije bez poštivanja standarda: temeljefamoznim kôdovima na državnim dokumen-tima koji se zovu “klasa” i “urudžbeni broj”postavila je svojim reformama sama caricaMarija Terezija. Sustav koji se održao tolikodugo u novije je vrijeme samo preslikan udigitalni oblik i zapravo se baš nimalo nije

promijenio.No, ulazak u digitalno doba i posljedičnaanarhija ostavili su i ovdje posljedice: državaje ne znajući upala u višedesetljetni vendorlock-in u kojem se još uvijek koprca, vukućipritom za sobom one koji s državom morajuposlovati. Nema ih mnogo - tek građani itvrtke.

Državotvornom ćemo se povjesticom pod-sjetiti kako je do toga došlo.

U ona tamna, mračna vremena MS DOS-ai naredbenog retka, kada je svako računa-lo bilo otok za sebe a Internet bio samou glavama pisaca znanstvene fantastike,računalna oprema polako je zamjenjivalavjerne mehaničke i električne pisaće stro-

jeve, geštetnere i tabulatore. Standardi togvremena svodili su se otprilike na to tko jeuspio drp... ovaj, nabaviti kakav program zaobradu teksta, proračunske tablice, nekumalu bazu podataka... Mimo specijaliziranogsoftvera za domaće potrebe koji je ponekadipak trebalo kupiti (pa umnožiti disketuprijateljima po drugim uredima, na radosti veselje sušičavog i u dronjke odjevenogprogramera), tržište je bilo praktično posvepiratsko i posve neregulirano. Donekle je tofunkcioniralo jer su datoteke uglavnom spre-mane kao tekstualne, .txt datoteke, čitljiveviše ili manje na svakom računalu. Problemiinteroperabilnosti nisu postojali (teoretski;praktično, stari informatički konji sjećaju se

koliko su se napsovali zbog različitih kodnihstranica) i zbog jednostavne i posve logične

prakse tadašnjeg doba: djelatnica jednogureda/tvrtke/TDU (tijela državne uprave)kolegici bi uputila dopis tako što bi ga prvootisnula na pisaču i na papiru otisnuti dopiszatim uputila klasičnom pošiljkom drugomuredu, tvrtki ili TDU. Oni malo naprednijiotisnuli bi dokument i zatim bi ga faksiralina drugu stranu.

Problemi su postali vidljivi kad je raspolo-živost uredskih alata postala raznovrsnija, aslanje datoteka (na disketi) umjesto otisnutihdokumenata postalo društveno (i birokratski)

prihvatljiv način razmjene dokumenata. Takobi kolegica koja koristi WordStar, a upravo jezaprimila dokument napisan na ChiWriteru(fontovi! grafika! WYSIWYG!) nazvala po-šiljateljicu i objašnjavala joj "kako ne možeotvoriti" dokument koji je od nje dobila, aona bi se tome čudila i u sebi bi se pitala je likolegica s druge strane pijana ili informatičkinepismena...

Standardizacijauredske dokumentacije,pokušaj prvi

Nije trebalo mnogo vremena da postanejasno kako šarolikost uredskih aplikacija injihovi zatvoreni standardi zapisa podata-

ka ne pomažu ostvarenju osnovne koristiinformatiziranja radnih mjesta - ubrzavanju

Želite li sačuvati svoje djelo,maturalni rad, doktorat, zbirkunaivne haiku poezije ili nekidrugi uradak tako da vašiunuci, praunuci i neki budući

arheolozi mogu vaše djelovidjeti upravo onako kako stega i vi vidjeli?Zaboravite, onda, na uredskepakete. MS Office, LibreOffice,Office ovaj i Office onaj, nećevam u tome pomoći. Raširena je zabluda da dokumentispremljeni u digitalnomformatu jamče dugovječnosti čitljivost. Dugovječnost trajesamo toliko koliko postojidokumentacija o formatuzapisa, a čitljivost je popriličnorastezljiv pojam. Suprotnouvriježenom mišljenju, formatizapisa u uredskim paketimane jamče istovjetnost prikazana različitim platformamai tehnologijama. Ono čemusmo se svi mi i sami uvjerili,da dokumenti imaju problemačak i između dvije različiteverzije uredskog paketaistog proizvođača, a kamolimeđu proizvodima različitihproizvođača, protekomvremena samo se možepogoršavati: neki budući

Niti “post-PC” uređaji nisu pošteđeni borbe za srca i oči korisnika (Office Blogs)



poslovnih procesa. Umjesto toga, gubilo sevrijeme na telefonske razgovore, presnimava-nja datoteka u razne formate i maltretiranjedjelatnika informatičke podrške.

Rješenje je bio izbor jednog standardnoguredskog paketa koji su trebali koristiti usvim državnim i državotvornim uredima:WordPerfect.

Bio je to dobar izbor: iako WP u to vrijemenije bio WYSIWYG alat, već je formatiziranjeteksta rađeno “u glavi” i korištenjem poseb-nih kôdova, njegove mogućnosti i dobra

podrška za birokratske tipove dokumenatapokazali su se korisnim. I tako je uprava višeili manje prešla na standardizirani softver zauredsko poslovanje i standardizirani formatzapisa podataka.

Idila je trajala nekoliko godina. U me-đuvremenu, informatika je otišla dalje (atih je godina hodala u čizmama od sedammilja) i za sobom povukla realni sektor.Nove aplikacije, bolje i moćnije, prvi praviWYSIWYG uređivači teksta, proračunsketablice... svijet se polako kretao premašarenoj grafičkoj budućnosti, no upravaje ostala na svojim tradicionalnim kon-zervativnim vrijednostima: “sad kad smodefinirali standard, koristit ćemo ga barem

dvjesto godina”.Količinu informacija koje različiti entiteti

danas izmjenjuju između sebe ne može seusporediti s količinom informacija koja serazmjenjivala tada: riječ je o magnituda-ma. Jednako tako, niti tadašnje tvrtke pa nigrađani, nisu s državom komunicirali tolikointenzivno kao danas; čak i kad jesu, običnosu bili prisiljeni komunikaciju odraditi napapirnoj razini: rijetki su bili uredi u kojimaste dokumentaciju mogli predati na disketi,primjerice.

Zbog takve razdvojenosti i zbog svojetromosti, administracija nije primijetila kako

se na tržištu događaju promjene, kako stvaribrzo zastarijevaju i kako se stare aplikacijeodbacuju, a koriste novije, bolje i moćnije.

Tu negdje, oko MS Worda 2.0, stvari suse počele mijenjati: Microsoftov izvrstanuređivač teksta gotovo je preko noći pomeokonkurenciju i nametnuo se kao šampion.Realnom sektoru, ne i birokraciji.

Njegov još kvalitetniji nasljednik, MS Word6.0, zacementirao je poziciju u realnomsektoru. Svatko i njegov pas željeli su koristitiupravo taj komad softvera. To i nije bilo takoteško, jer u to vrijeme piratluk i dalje vladatržištem: 95% sveg softvera bilo je piratizira-no, a razmjena disketa s instalacijskim pro-gramom bila je posve društveno prihvatljivo

ponašanje.Neko smo vrijeme zbog toga imali dva

arheolozi vjerojatno će iz vašegdokumenta moći izvaditi svepodatke, ali neće biti sigurni jesu li uspjeli rekreirati izvornidokument upravo onako kako je

on izgledao.To je ogroman problem zadugotrajno čuvanje podataka:tekst uklesan u stijenu omogućujeveći fidelity kroz vrijeme negomoderni digitalni dokumenti.Kako bi se tome stalo na kraj,osmišljeni su formati zapisapodataka čija je glavna namjenasavršeno sačuvati sve elementedokumenta, ne samo čistuinformaciju.Adobeov PDF/A-1 (ISO 19005-1:2005) standard je koji pokušavariješiti upravo taj značajanproblem dugotrajnog arhiviranjadokumenata: kako stvoriti zapiskoji će s velikom vjerojatnošćubiti ne samo čitljiv, već će iznjega biti moguće i na identičannačin prikazati dokument, upravoonako kako je izvorno izgledao.Zbog toga ova varijacija PDF-aima neke dodatne mogućnostii neka ograničenja: PDF/A-1 jedizajniran tako da bude neovisano tehnologiji (tj. takav da ga jemoguće reproducirati na bilokojem relativno sofisticiranom

uređaju), usebi sadržisve potrebneelemente koji činedokument (tekst,

fontovi, grafike...)i pritom jesamodokumentir-ajući, odnosnosamo na temeljučitanja jednogdokumentamoguće jedobiti potpunuinformaciju o tomekako je originalnidokumentizgledao.Neke su stvariukinute u odnosuna “obični”PDF standard:primjerice,zabranjeno jeu dokumentubacivati zvučnei videozapise; grafički elementii fontovi ne smiju biti opterećenicopyrightom (iako to arheologeiz XXIV. stoljeća vjerojatno ne bipreviše zabrinjavalo). Programski

jezici i izvršne datoteke takođernemaju mjesta u ovom formatuzapisa, enkripcija se ne smije

koristiti, boje trebaju bitidefinirane načinom koji nijeovisan o nekom specifičnomuređaju ili algoritmu, a svezajedno treba biti potkrijepljenobogatom dokumentacijom uobliku standardiziranih metadatazapisa.

Slično OOXML-u, i PDF/A-1 dolaziu dvije varijante: razina “A” jestriktna razina u kojoj moraju bitizadovoljeni svi uvjeti standarda,dok je razina “B” neštoopuštenija i čuva vizualni izgled,ali ne nužno i strukturne tesemantičke osobine dokumenta.

Apache POI je API zaprogramere u Javi

koji olakšava čitanjei stvaranje OOXML

dokumenata

Specifikacija OOXML standarda uistinu

zauzima ovoliko prostora(Autor: Jirka Kosek)


7/11

TEMA BROJA



paralelna svijeta: upravu s njihovim starimaplikacijama, IBM-ovim terminalima i tko jebio napredniji, s WordPerfectom, a s drugestrane tvrtke i građane koji veselo klikću mi-šem po Windowsima i koriste Word i Excelkao uobičajeno sredstvo stvaranja i razmjenedokumenata. Kako je razmjena informacijaizmeđu ova dva entiteta i dalje bila bazirana

gotovo isključivo na primopredaji papirnihdokumenata, ta su dva svijeta živjela svojeparalelne živote.

Standardizacija,pokušaj drugi

To nije moglo dugo potrajati: razmjer izme-đu korištenog u uredu i viđenog u stvarnomsvijetu postajao je sve veći i veći, i u nekomtrenutku TDU-i su sami od sebe počeli pre-laziti na noviju tehnologiju, kopirajući stanjeu realnom sektoru. Bio je to stihijski, neorga-niziran prelazak, ali u to vrijeme najispravnijiput. Kopiranjem stanja zatečenog u realnomsektoru, državna uprava uspjela je uhvatitikorak s modernim tehnologijama - i to baš u

pravo vrijeme, nekoliko godina prije nego štoje postalo jasno da softver ipak valja plaćati.

Odluka koja se u to vrijeme činila nepo-grešivom ipak je u sebi nosila zamke koje ćese otkriti tek kasnije. Jedan važan cilj, onajusklađenja sa stvarnim stanjem na tržištu,ostvaren je. Država je postupno migrirala naplatformu MS Office, i sve ostale alternativebačene su u ropotarnicu povijesti.

Tek će se mnogo godina kasnije ispostavitikako je država tom odlukom i ne znajući ušlau vendor lock-in, situaciju u kojoj proizvođačkontrolira potrošača, a ne obrnuto: jednomstandardiziran, MS Office više se nije daoistjerati iz državne uprave, pa čak ni kadsu se na tržištu pojavili osjetno jeftiniji iličak besplatni konkurentski programi čija jefunkcionalnost u potpunosti zadovoljavalaveliku većinu birokratskih potreba.

Kupi, kupi, kupi!!!Činjenica je da Microsoft nikad nije baš

previše mario za interoperabilnost svojihOffice paketa. Istina, postojala je kompatibil-nost unazad pa je noviji Office paket mogaopročitati zapise načinjene u starijem Officepaketu. No, kompatibilnost od starijih premanovijim paketima nikad nije funkcionirala.

A zašto i bi? Takva kompatibilnost ugrozilabi prodaju novijih verzija uredskog paketa;bilo je dovoljno da određeni postotak kori-snika nabavi noviju verziju paketa i svojimpartnerima počne slati datoteke u novijemformatu te da ih tako prisili na migraciju.Unutar državnog aparata događalo se upravoto: neki bi ured nabavio noviji MS Office ibio bi zatrpan pozivima iz drugih ureda zbognemogućnosti otvaranja datoteka, no ne za-dugo: pritisnuti primjedbama višerangiranihdjelatnika (u upravi su to u pravilu svi osimelektričara i čistačica), informatički djelatnicičinili su najlakše i najjednostavnije što sumogli: ubrzano su propagirali novije verzijeOffice paketa po tijelima državne uprave.

Smatrate li kako problem starih zapisa po-dataka nije tako strašan, razmislite: poznataje Microsoftova strast za izmišljanjem svenovijih i novijih formata zapisa podataka

i činjenica da procesiranje starih formatanije načinjeno savršeno. Učinite zato malieksperiment: uzmite neki Wordov dokument,ne nužno kompliciran, pa ga učitajte i zatimspremite kroz nekoliko različitih verzija MSWord aplikacije. Usporedite zatim original sizmučenim dokumentom. Problem postajejoš očitiji ako dokument u sebi ima uključene

OLE objekte, pisane u različitim verzijamaMS Office paketa.Osim očitih mana interoperabilnosti među

različitim uredskim paketima, u zbirku pro-blema možemo uvrstiti i različitost prikazana različitim platformama, uvjetovanih posveantropogenim faktorima, pa dokumenti narazličitim platformama izgledaju različito (vidiokvir “Microsoftovi ‘C’ fontovi”).

Lako je pritom zaboraviti kako korišteniformat zapisa podataka ne jamči istovjet-nost prikaza: u tu svrhu služi jedan drugistandard, Adobeov PDF/A (vidi okvir “PDF/Astandard”). Nažalost, prilikom razmjenedokumenata često je vrlo važno sačuvatioriginalni izgled dokumenta, i to je jedna od

najvećih zamjerki svih pokušaja interoperabil-nosti - dokumenti jednostavno ne izgledajuidentično na različitim računalima i različitimverzijama uredskih paketa.

Paralelni standardi nisurijetkost, pogotovo u industriji,gdje specifični a sličnitehnološki procesi imaju na

izbor nekoliko standarda kojebi bilo moguće zamijenitisamo jednim, kad u igri ne bibili partikularni interesi.Tako je i s digitalnimstandardima. Hrvatskapoznaje dvije nacionalnenorme za zapis podataka: ODFi OOXML, a ovo je priča kako jedo toga došlo.Najveće zasluge za ovo stanjepripadaju Microsoftu. Neovom lokalnom, već onomglavnom, u Redmondu.Tijekom postupka usvajanjaODF standarda i njegovog

proglašavanja otvorenimstandardom sa činom, brojemi svim pripadajućim pravima,Microsoft je zaključio kakomu je od strateškog interesaponuditi vlastito rješenje kaootvoreni standard. Razlog

je uistinu prozaičan: akodržave odrede da razmjenadokumenata mora bitistandardizirana, tu je kraj defacto monopolu MS Officeformata zapisa i, posljedično,MS Office uredskog paketa.Zbog toga je Microsoftprvotno ponudio prijedlog

standarda na 2000 strana naprihvaćanje Ecma Internationalu;do zaključenja standardadokumentacija je narasla na

6000 strana.Kako bi se izbjegao dugotrajanproces uobičajen za ISO tijelo,Ecma je predložila tzv. fasttrack proces koji je značajnokraći i prihvaća se samoiznimno. Proces je prihvaćen,a njegov je tijek obilježen vrloneuobičajenim komešanjemmeđu članicama: bilo je tu svega,od žučljivih primjedbi, rovovskihbitaka, pa sve do optužbi zakorupciju i kupovanje glasovate čak i javnih protesta protivstandardizacije.Kažu kako se Microsoft dobro

naoružao podrškom u procesuglasovanja pa su čak i zemlječlanice bez prava glasa poslalesvoja mišljenja. RepublikaHrvatska bila je jedna od tihčlanica i njeno je mišljenje,dakako, bilo pozitivno. I, sličnokao i u drugim zemljama, i uHrvatskoj je ta odluka podiglamedijsku prašinu i negodovanje,prije svega iz tabora OpenSourcezajednice.Unatoč činjenici da glas koji smodali ne znači mnogo, šteta je zalokalnu zajednicu mogla bitimnogo veća: HZN se pripremao

KAKO SMO DOBILI DVA NACIONALNA STANDARDA

Geekove malo štomože natjerati na

izlazak na ulice,

ako nije riječ oseksualnom skandalu

u industriji igaraili kakvom novom

gadgetu



zacementirati dominacijuMicrosoftovog standarda kaonacionalne norme. To se ipak nijedogodilo jer se domaća ekipa

poslužila svojim legalnim pravomda se priključi tehničkom odborui tako je u kratkom vremenuznačajno promijenjen odnossnaga unutar HZN-a, od potpunosklonog tom standardu do opasnonesklonog. Dodajmo tome ine baš senzacionalnu količinumedijske pozornosti (ali ni natakvu HZN nije bio naviknut) izainteresiranost šire javnosti, odkoje je većina manje razumjelaimplikacije standardizacije,a više bila zainteresirana čuti“što to opet država kuha sMicrosoftom” - i čvrsta pozicija

više nije bila tako čvrsta. No,zahtjevima opensorsaša da HZNukine svoju odluku o proglašenjuOOXML-a nacionalnom normomi umjesto nje usvoji ODF, nijeu potpunosti udovoljeno:gordijski čvor raspleten je (ilizapleten?) odlukom da OOXMLostaje nacionalni standard, alise uz njega prihvaća i ODF kaonacionalni standard.Tako smo dobili dva nacionalnastandarda za istu stvar.Pirova pobjeda? Možda, notako je spriječen pokušaj dase ODF standardu zalupe

što se nacionalne norme tiče,sve spremno za to da se tijeladržavne uprave prebace na ODF:

opensorsaši su hakiranjemHZN-a uspješno zatrli najvećebirokratske prepreke.

MS Office od verzije 2007SP2 sadrži kôd za čitanje ipisanje ODF dokumenata

Izbor OOXML standarda izazvao je veliki broj kritika na neregularnost procesa

državna vrata i zacementiradominacija konkurentskogstandarda. Činjenica je da je,


9/11


TEMA BROJA


Ta dva faktora (standard zapisa podatakai želja za istovjetnošću dokumenta) najvišeutječu na održavanje vendor lock-in stanja udržavnoj upravi. Djelatnici se ne žele zama-rati finesama IT tehnologije, oni žele da neštoradi onako kako su navikli, i da proizvodidokumente koji svugdje izgledaju isto.

Tome, uostalom, služe nacionalne norme.Kako smo već rekli, nacionalne norme susvuda oko nas, sve što vidimo oko sebe naneki je način normirano, premjereno i defini-rano. Tako je i s formatom zapisa podataka.

Digitalne nacionalne norme usvajane supo načelu prihvaćanja zatečenog stanja natržištu ili najbolje prakse među europskimdržavama. No, 2007. godine dogodio seneobičan splet okolnosti (vidi okvir “Kakosmo dobili dva nacionalna standarda”) zbogkojeg Republika Hrvatska ima dva nacionalnastandarda za zapis podataka: ODF i OOXML.Oba su otvoreni standardi zapisa podatakakoja je ratificirao ISO i oba su, barem na

papiru, jednakopravni nacionalni standardi.Koju normu koristi država?

Unatoč činjenici da imamo čak dvije na-cionalne norme, država ne koristi niti jednuod njih. Ne, ona zaista ne koristi OOXML(odnosno, .docx) koji je sama sebi propisala.Razlog je poprilično prozaične naravi: zbogzadržavanja što veće kompatibilnosti sa sta-rim verzijama MS Office paketa.

Već površnim pogledom na Wikipedijinzapis o tom standardu uvidjet ćete kako sespominju dvije verzije jedne te iste stvari: tzv.“tranzicijski OOXML” i tzv. “striktni OOXML”.Striktni OOXML je ISO certificirani standardod 6.000 stranica. Tranzicijski OOXML je

podskup tog standarda koji sadrži samo diospecificirane funkcionalnosti; ISO ga spomi-

nje kao ISO/IEC 29500 Transitional i on nijehrvatska norma (već je to striktni OOXML).

Razlog tome je Microsoftova odluka dane uvede vlastiti format u cijelosti u svojeuredske pakete: tek Office 2013 i noviji podr-žavaju striktni OOXML u cijelosti, dok st arijeverzije (2007 i 2010) podržavaju tranzicijski

format: Office 2010 u stanju je pročitatistriktni format, ali ne i spremiti dokumente,dok Office 2007 nije u stanju niti pročitatistriktni OOXML (u njemu je implementirantzv. Ecma OOXML, najstariji i faktički trećioblik OOXML standarda). Tehničko obra-zloženje za takvu odluku je da tranzicijskiformat olakšava migraciju jer omogućujekompatibilnost sa starijim formatima kojestriktni format ne podržava: drugim riječima,tranzicijski OOXML je medijator između či-stog standarda i potrebe za kompatibilnošćusa starim MS Office aplikacijama.

Vrag se krije u detaljima: iako MS Office2013 zna za striktni OOXML, upravo zato što

ga starije verzije uredskog paketa ne mogupisati, i taj uredski paket po defaultu spremadokumente kao tranzicijski OOXML; zaspremanje dokumenata u striktnom formatupotrebno je eksplicitno izabrati tu moguć-nost - što, vjerujte mi, tijela državne upravene da nisu napravila, nego nemaju pojma dato uopće postoji.

I tako, zapravo, država već godinama nekoristi niti jednu od dvije nacionalne norme.

A da su izabrali ODF?Izbor drugog nacionalnog standarda svaka-

ko nas ne bi doveo u takvu zabludu, no nition ne bi prošao bez problema. Jedna od jakih pozicija Microsoftova stan-

darda slična je onoj koju je svojedobno imaoMSIE: on dolazi “po defaultu ” uz MS Office

i podrazumijevani je standard, pakorisnik ne treba ulagati nikakavdodatni napor (instalirati dodat-ke, mijenjati uobičajeni formatzapisa itd.) kako bi ga koristio.Ono što je MSIE učinio NetscapeNavigatoru, danas je tek lekcija izpovijesti, ali riječ je o istom triku.

Zapravo, nikad ne bismo po-bjegli od problema spremanjapodataka u različitim formatima:ako smo ga imali između razli-čitih verzija MS Office paketa,imat ćemo ga još i više između

uredskih paketa različitih proi-zvođača. U tom bi smislu prela-zak na ODF značio i potrebu zamasovnom konverzijom aktualnihdokumenata iz jednog formata udrugi, sa svim posljedicama kojetaj proces donosi.

Lijeka za taj problem ima: valjanam shvatiti kako cijelo vrijeme

koristimo formate zapisa koji ne jamčeistovjetnost prikaza neovisno o platformi, ikonačno standarde početi koristiti na ispravannačin: radne dokumente spremati u formatukakav god želimo, a završne dokumentekoji odlaze krajnjem korisniku i u arhiv, uformatu koji jest izrađen upravo zato dajamči ispravan prikaz dokumenta i u dalekojbudućnosti: PDF/A.

Ipak, iz nepoznatog razloga vjerujemokako će dokumenti koje spremamo koristećiraznorazne aplikacije biti čitljivi i razumljivii u dalekoj budućnosti, iako realno možemoočekivati velike probleme s njihovim čitanjemdok još budemo živi.

Mimo ovog zaista lako rješivog problemavjernosti prikaza, migracija ima i mnogo težiproblem: što sa svim onim aplikacijama kojesu izrađene tako da koriste samo i isključivoodređeni format zapisa? Riječ je o silnomenovcu uloženom u razvoj takvih aplikacija, akoje se možda niti ne mogu “nagovoriti” na

suradnju s drugim formatom.Ta situacija posljedica je vendor lock-ina ikratkovidnosti domaće birokratske pameti,uvjerene da izvan onoga na što su naviklinema rješenja.

Rješenja uvijek postoje, samo je pitanjekoliko nas to rješenje košta. Upitno je imali smisla prerađivati aplikacije s jednog stan-darda na drugi, ili je možda bolje paralelnousvojiti oba standarda (ionako su nam obanacionalni) i gurati stare aplikacije s podrš-kom za jedan standard, a nove aplikacijeraditi s podrškom za drugi standard? Protivposjedovanja dva paralelna standarda snažnogovori i argument o potrebi obavljanja dvo -strukog posla: indeksiranje, katalogiziranje,

prikupljanje metapodataka i drugi e-po-slovi moraju u tom slučaju podržavati oba

Postoje i znanstveni radovi kojiproučavaju problem interoperabilnostirazličitih standarda (u ovom slučaju:Evaluate the Interoperabilityof Document Format: Based onTranslation Practice of OOXML andUOF [kineski službeni standard]Yaohu Lin, Xuelian Lin, Ning Li and Yongmin Mu)



DOKUMENTACIJA

standarda, što poskupljuje troškove izrade iodržavanja softvera. O zbunjenim državnimslužbenicima da i ne pričamo.

Odluči li se država okrenuti ODF-u (izvlastitih principa ili zato što mora pratitismjernice EU), možemo očekivati razdobljerelativno bolnog privikavanja na novi stan-dard. Ne predug, ali svakako bolan: čak i ako

zadržimo MS Office kao birokratski standard,ostat će nam problem “razletavanja dokume-nata” i potrebe za ručnim podešavanjem, teozbiljnijih nekompatibilnosti koje se kriju udokumentima koji u sebi sadrže VBScriptprograme, primjerice (kurioziteta radi, spo-menimo da je skriptni jezik u striktnoj verzijiOOXML-a zabranjen pa to imajte na umuglede budućnosti makroa i skriptica u timdatotekama).

Naravno, situacija bi bila značajno bolja dasmo na vrijeme uočili da dokumente mora-mo arhivirati odgovarajućim standardom,ne pouzdajući se u buduću čitljivost posveprolaznih formata dokumenata.

Što Europa kaže?Europska unija nema čvrst i jedinstven stavoko korištenja otvorenih standarda. Iako senačelno preporučuje korištenje ODF-a idrugih otvorenih standarda, praksa je punoovisnija o lokalnoj politici nego o tehničkommeritumu stvari. Službeno, EU zazire odOOXML-a zbog tehničkih poteškoća (malibroj tvrtki u stanju je izraditi podršku zastandard koji se rasprostire na 6000 stranicai koji sadrži dijelove čije je značenje jasnosamo Microsoftu), paralelnog postojanja čaktri međuverzije (Ecma, Transitional, Strict)koje dijele istu ekstenziju (.docx), problemas OLE ugniježđenim objektima, potencijalnenemogućnosti implementiranja potpunogstandarda od strane manjih proizvođačasoftvera... neslužbeno, dio tih primjedbi

možda reflektira i činjenicu da EU ne želibiti ovisna o otvorenom standardu koji jenastao iz vlasničkog rješenja dominantneinformatičke tvrtke s drugog kontinenta.

Ne postoji nikakva zapovijed koja će svebirokracije svih zemalja članica natjeratina migraciju s ove na onu platformu ili saovog na onaj uredski paket. Postoje tek

preporuke, posve neobavezujuće. Zbogtoga različite države, regije ili gradovi imajurazličite ideje o tome hoće li i kako će prijećina ODF; ponekad im uspije, ponekad i ne -pogledajmo dva primjera:

Grad München ima ozbiljnu, dugogodišnjuaferu sa slobodnim softverom: prije višeod deset godina gradsko vijeće odlučilo jemigrirati veliki dio svoje informatičke opremena slobodni softver i ODF. Tranzicija nijebila laka, očito je i kako je bila dugotrajna,no upornost je postigla uspjeh: unatočžestokom protivljenju oporbenog zamjenikagradonačelnika, München danas koristi štoslobodni softver, što ODF.

Najveće probleme predstavljao je

upravo interoperability : sustav dizajniranda dobro radi u relativno monolitnomokruženju pružao je dosta otpora ulaskunovih tehnologija: sukobi nekompatibilnihstandarda zapisa podataka, različitostoperacijskih sustava...

S druge strane, također njemački, gradFreiburg imao je vrlo loša iskustva spokušajem prelaska na slobodni softver iODF standard: migracija njihovih dvije tisućeračunala na OpenOffice i ODF započela je2007. godine i trajala je do 2012. godine, kadaje odlučeno da je eksperiment propao i kakose svi moraju vratiti natrag na MS Office.

O povratku je odlučeno na temeljumišljenja vanjskog konzultanta kako postojećimodel migracije u kojem je na računalima bioinstaliran i MS Office 2000 i OpenOffice nijedobar i dovodi do povećanog opterećenjadjelatnika te kako ODF dokumenti nisukompatibilni s već razvijenim uredskimaplikacijama koje su načinjene samo spodrškom za MS Office format.

Otkud takva razlika? Ne bi li, uostalom,bilo za očekivati kako će migracija uspjeti umalom Freiburgu, a propasti u (računalno) petputa većem Münchenu? Da stvar bude naokojoš apsurdnija, dok se Freiburg bezuspješnomučio samo s prelaskom na OpenOffice,München je uz to migrirao i dvije trećineračunala s Windowsa na vlastitu distribuciju

OS-a Linux.Ključ je u dobroj organizaciji i uloženomnaporu: u Freiburgu je administracijabila više ili manje prepuštena sama sebi,dok je München uložio velike napore uosmišljavanje, plansku provedbu migracijei stručnu podršku; išli su tako daleko dasu čak razvili i vlastitu distribuciju Linuxa,prilagođenu potrebama uredskih djelatnika,te WollMux - ekstenziju za OpenOfficekoja olakšava rad s predlošcima i tipičnimblokovima teksta kakve koriste Schreiberi.

Iz navedenih primjera moguće je izvućidvije čvrste pouke. Prva kaže da, iakosu i jedan i drugi otvoreni formati zapisapodataka, interoperabilnost im nije jača

strana. To je svakako bilo za očekivati,sjetimo li se da od tih formata ne smijemo

tražiti potpuni fidelity , ali pokazalo se kako jeparalelni rad s različitim uredskim paketima- bez dobre pripreme i bez dobre podrške -

put u propast.Druga pouka je ona o samoukopavanju

kroz vendor lock-in: činjenica da postojećeaplikacije znaju raditi samo s jednim, ali nei s drugim formatom, znači dodatne troškoveprilagodbe aplikacija na novi format ili izradunovih aplikacija.

Rješavanje ovog problema očekuje cijeluEuropsku uniju: migracija na ODF sasobom će posve sigurno nositi gore opisaneprobleme i tražit će sistematičan (i nikakojeftin) pristup njihovom rješavanju.

A što možemo mi? U situaciji u kojojse trenutno nalazimo i sudeći premastrmoglavom trendu, možemo: ostati naistom, pa dok ide, ide; kad više ne budeišlo, platiti skupu hitnu migraciju nekakvojvelikoj svjetskoj tvrtki; pokrenuti migracijudok još ima novca za minhenski modelmigracije i tijekom više godina odraditiposao; ili zanemariti činjenicu da i vendorlock-in košta, pa u nekom trenutku zbognedostatka novca ostati na suhom i krenutiu paničnu migraciju na Linux i/ili LibreOffice,pri čemu će nam Freiburg izgledati kao uzororganiziranosti i osmišljenosti.

Migrirati?Ima li smisla migrirati s postojećeg šarenog

stanja u neko konzistentnije? Dugoročnogovoreći i imajući na umu da niti jedna

digitalna tehnologija nije trajala vječno,možemo zaključiti kako će država u nekomtrenutku jednostavno morati migrirati.Migriralo se s WordPerfecta na MS Office, sIBM-ovih zelenih terminala na umrežena PCračunala, sa Netwarea na Active Directory,sa šaltera na e-građanina... migracija namne gine. Hoće li se to dogoditi planiranoili stihijski, ovisi najviše o političkoj odlucite nešto maaaalo manje o državnimfinancijama.

Dogodi li se stihijski, bit će to ružnogledati. Očekujmo zaostajanje u poslovanju sdržavom, vraćanje dokumenata pošiljateljima(“pošaljite mi to u nečemu što mogupročitati”), potrošene sate i sate radnog

vremena na ispravljanje fontova, poravnanja,okvira, tablica... i naravno, možemo očekivati

“MS- OOXML je međunarodni standard , točnijeto je europski standard”, komentirao je SteveBallmer usvajanje Microsoftovog prijedloga kaoECMA standarda (Jesus Gorriti)

Microsoft na mala vrata ulazi na tržište uređajatemeljnih na Androidu, na kojem vlada većpoprilična gužva, uz više od nekoliko kvalitetnih

uredskih aplikacija koje znaju čitati i pisati MSOffice dokumente


11/11

70 kolovoz/rujan 2015 MREŽA

TEMA BROJA

OtvOreni standardi u državnOj upravi Kako su spašavali podatke

da postojeći sustav, tako nauljen i uštiman zarad s tranzicijskim OOXML-om počne škripatičim ga počnemo hraniti ODF dokumentima.

Odlučimo li se, pak, na strateški, taktičkii financijski dobro osmišljenu migraciju,možemo očekivati nešto manje problema,ali ne i njihov nestanak. Münchenu je trebalojedno desetljeće, nekim drugima nešto

manje, ali svejedno je riječ o migraciji kojatraje godinama i koju sve to vrijeme valjapodržavati i financirati.

Pronađemo li vremena, volje i sredstava zato, migraciju možemo odraditi centraliziranimiskazom političke volje i čvrstog štapa ilitihim, organskim urastanjem sa suprotnogkraja štapa.

U oba slučaja država mora donijeti odluku.Centralizirano kontrolirana migracija bolja jejer omogućuje daleko veću kontrolu u svimfazama migracije: kreće se prema točnoodređenom planu, sve se prati i mjeri, gledajuse rezultati i proces se prilagođava “u letu”.

Organsko urastanje moguće je kad državapreporuči korištenje standarda, ali pritom ne

uvodi striktnu kontrolu, već dozvoljava danovi način rada kapilarno prodire u krajnjerubove državnog aparata, tamo koegzistiras postojećim i polako ga zamjenjuje. Ovoje simpatično u smislu da centralnu državurasterećuje razmišljanja, kontroliranja ifinanciranja organskog urastanja. Loše je što utom procesu nema objektivno dobrog načinamjerenja učinaka, niti postoji puna kontrolanad onime što se u tijelima događa.

Relativno teško bit će riješiti problemsoftverske podrške i aplikacija koje ne mogu“pričati” ODF - njih će trebati preraditi ilinapraviti nove. Trošak, svakako. Valja nampritom gledati u budućnost, a ona je uobliku privatnog oblaka koji sadrži aplikacijepotrebne birokratskom aparatu i daje mu gapo SaaS principu (Software as a Service): nesutra, već danas moguće je imati sustav kojiće omogućiti rad državnog aparata kroz takveaplikacije, što uključuje baš sve, pa i pisanjedokumenata - uredski paketi na lokalnomračunalu postat će višak. Dodamo li tome iprincip da država ne smije uvjetovati pristupi obradu podataka posjedovanjem ovogili onog softverskog paketa, dolazimo dorješenja u kojem će pitanje standarda zapisapodataka (OOXML ili ODF) postati posveinterno pitanje organizacije državne ICTinfrastrukture.

A krajnji korisnici? Oni zapravo već žive

u “post-PC” vremenu i uživaju u svojimtabletićima i pametnim telefončićima,ne zamaraju se ni MS Officeom nitiLibreOfficeom, sve što ih zanima jestdobiti podatak u čitljivom obliku. Krajnjimkorisnicima je zapravo od OOXML-a i ODF-adaleko zanimljiviji (i korisniji) PDF/A. Je li baš apsolutno nužno ići u stan-

dardizaciju? Nije, ta niti na početku tekstaspomenute konfederacijske države nisu bašmorale nakon građanskog rata uskladiti svojetračnice s pobjedničkim standardom; moglesu jednostavno nastaviti pretovarivati robu izvagona u vagon na granici dvije (ponovno)savezne države. Ništa nije nedostajalo staromnačinu rada... oh, zapravo jest: više nije

bilo činovničkih uhlj... hoću reći, besplatneradne snage.

Naravno, u tom trenutkunisu mogli znati da će tajplemeniti cilj biti ometen

zakonima fizike i kaotičnošćuljudskog društva: mediji za zapispodataka, izuzev kamenih blokovai ploča od vrlo izdržljivih materija-la, ipak podliježu zubu vremena. Sdruge strane, napredak tehnologijeiznjedrio je mnoštvo različitih na-čina zapisa podataka, od kojih suneki vrlo loše dokumentirani ili sutoliko opskurni da moderni poku-šaji spašavanja podataka s medijana izdisaju uključuju i reverzni

inženjering i metode pokušaja ipogreške.

Najpoznatiji (barem među gee- kovima) primjer su izgubljenizapisi misija Apollo: mjesečevorbiter imao bi zadatak poslikatiMjesečevu površinu kako bi NASAmogla odlučiti o najprikladnijimmjestima za primjesečenje astro-nauta. Nakon obavljene misije savmaterijal od oko 1500 magnetnihtraka spremljen je u arhiv i tamozaboravljen puna dva desetljeća.Nitko u to vrijeme nije podatkena trakama smatrao vrijednimposebne pažnje.

Dogodilo se tako da, dva deset-ljeća kasnije, te naoko bezvrijednetrake koje samo zauzimaju prostor,dođu u ruke Nancy Evans, ženekoja je trebala odlučiti treba linešto učiniti s tim nezanimljivimobjektima ili ih konačno baciti.Nancy nije imala srca uništiti trake,već je odlučila spasiti podatke.Projekt je trajao više godina, azapočeo je pokušajem prikupljanjaanalognih podataka zapisanih natrake. Za početak, uspjeli su pri-baviti vrlo rijetke uređaje AmpexFR-900, koji su bili u stanju uredno

pročitati zapis.Lakši i teži dio

To je bio lakši dio. Teži je bio ka-ko interpretirati podatke izvađeneiz starih traka, zapisane u formatukoji je čitao samo specijaliziranikomad hardvera iz mjesečeva or-bitera, a koji više nije postojao. Unemogućnosti da nastavi projekt,tim je ovdje zastao.

No, 2004. godine Philip Horzem-pa otkriva taj zaboravljeni projekt iodlučuje glede toga nešto učiniti.Nakon nekoliko godina potrageza ljudima s potrebnim znanjima,

2008. godine nova ekipa s novimhardverom useljava u nedavno

Spasi štoFuturističari

ulaska udigitalno

doba voljeli su

naglašavatikako novinačin obrade

podataka jamči

dugovječnostzapisa:podaci

spremljeniu digitalnom

obliku na

modernemedije trajatće tisućama

godina,najavljivali su

propali McDonald’sov restoran ublizini NASA-e.

Digitalizacija podataka nije bilapreveliki problem (prikupilo sestarog hardvera i rezervnih dijelovataman za jedan ispravan čitač), alinjihova interpretacija jest. Kao iprethodni tim, i ovaj se našao predzidom zbog neobičnog standardazapisa podataka za koji je bilo vrloteško pronaći potrebnu dokumen-taciju. Srećom za samoprozvanetehnoarheologe, ispostavilo seda nisu svi umirovljeni inženjeriočistili svoje garaže: jedan od njih

sačuvao je dokumentaciju čitačamagnetske trake vjerojatno posveslučajno, jer je bila spremljena naneobičan način: kao mikrofilmna bušenoj kartici (tzv. “aperturecard”). Taj je pronalazak omogućioispravnu i preciznu digitalizacijuanalognih podataka sa starih traka.

Drugi sretan događaj bilo jeotkrivanje trake koja je sadržavalademodulirani zapis jedne od slika,što je timu omogućilo demonstri-rati realnost svog truda: održali sukonferenciju za novinare na kojojsu prikazali restauriranu, četrdesetgodina staru sliku.

Novac odjednom više nije bioproblem i tehnoarheolozi su, za-hvaljujući ozbiljnoj financijskojpodršci, vrlo brzo restaurirali starihardver; novi dokumenti o demo-dulatoru su pronađeni i uskoro jenačinjena i replika demodulatora,što je omogućilo pravilnu interpre-taciju dotad nečitljivih podataka.Godinu dana kasnije tim je objavioprvu sliku spašenu restauriranomopremom: sliku kratera Coper-nicus. Projekt je spašen, kao islike s traka koje se digitaliziraju,dekodiraju i šalju u Planetary Data

System, digitalnu arhivu NASA-inihpodataka, čiji je suosnivač NancyEvans.

Moderni anatomiAmerička kongresna biblioteka,

s druge strane, ponaša se poputprvih modernih anatoma: uni-štavaju moderne medije kako bisaznali kako ih najbolje sačuvati.Za razliku od Johna Huntera, kojije plaćao sumnjivim likovima zaurednu dostavu svježih leševa sgroblja, kongresna biblioteka imapristojnu kolekciju dragovoljnodoniranih starih medija za pohranu

podataka.Donirana oprema biva izložena

Otvoreni Standardi u Državnoj Upravi

Documents

Transcript of Otvoreni Standardi u Državnoj Upravi