Ivan GundulićOsman

- POSTHUMNO- pisan od 1621-1638; Ravlić drži da je od 1627-1638 (jer se najkasnije do 1627 bavio

Dubravkom)- tiskan tek 1826.g, u Dubrovniku u tiskari Antuna Martecchinija, sa nadopunom i

prdgovorom Pjerka Sorkočevića- prije te godine bio je u 70-tak prijepisa, što pokazuje koliko je ep bio cijenjen- epski spjev (povijesno-romantični ep)- 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pj.),- katreni, rima abab, 8-erci,ali lako je uočiti da ima i stihova od 9, 10, 11 slogova- pisan je u osmercima, ali neki stihovi imaju 9,10 i 11 slogova, jer ih je Gundulić sažimao

prema talijanskoj metrici, tj. kad 2 ili 3 samoglasnika stoje jedan kraj drugoga, ili u istoj riječi ili na kraju i početku druge riječi, vrijedili bi mu za jedan slog. Sažimao je ikad bi glas j bio između samoglasnika.

- dikcija umjereno barokna- Jezik: štokavska ijekavica, s mnogo ikavskih imalo ekavskih oblika.- turcizme u Osmanu koristi kako bi obojio jezik vezanu uz predmet o kojem piše- na njemu je Gundulić radio do smrti, ali na kraju ga ipak nije dovršio; više nadopunitelja –

Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić, Ivan Mažuranić- potkraj 18.st Džanluka Volantić je počeo proučavati Osmana, u namjeri da ga štampa, te je

za 14 i 15 pjevanje je sastavio osnovu prema kojoj su 3 dubrovačka pjesnika ispjevala ta 2 pjevanja. Najbolje je to od njih napravio Pjerko Sorkočević, po majčinoj strani u rodu s Gundulićem, pa je s njegovom dopunom i njegovim predgovorom izašlo i prvo izdanje 1826. Drugi pjesnik je nepoznat, a treći je Marin Zlatarić čija su pjevanja ostala neštampana sve do 1890. kad je to učinio u Vijencu Đ. Šurmin

- Prvo izdanje Osmana bilo je u redakciji franjevca Ambrozija Markovića koji se koristio Volantićevim bilješkama koji je umro prije nego je Osmana pripremio za izdavanje.

- kasnije je izašlo više izdanja Osmana, najznačajnije je ono Matice ilirske iz 1844., s prvom pjesničkom dopunom koju je napisao Ivan Mažuranić za to izdanje. Proučivši do u tančine Gundulićev jezik i način izražavanja, izvrsno ga oponaša, ali su uspjele do izražaja doći i neke Mažuranićeve pjesničke osobine.

- U ediciji SPH (JAZU), izašlo je 3 puta:- 1.izd: redakcija Armina Pavića, 1877- 2.izd: redakcija Đure Korblera, 1919- 3.izd: pripremio Đuro Korbler, s opisom velikog broja rukopisa, a onda nakon

Korblerove smrti, rukopis pregledao Milan Rešetar i napisao Dodatak Korblerovom predgovoru, u kojem je ispravio neke stvari i objasnio neke nejasnoće. Izašlo je 1938.

- treba spomenuti i izdanje „Zore“ iz 1955. - 1827. izašao je prvi talijanski prijevod Osmana, iako to nije navedeno u djelu, zna se da je

prevoditelj Nikola Jakšić iz Zadra, učinio je to jampskim 11-tercima, bez rime.- okosnica djela je suvremen predmet - događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II.:

njegov nasilan dolazak na vlast, poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621., njegova odluka da krene na Istok po nove čete, buna u Carigradu i smrt

- u taj povijesni okvir ugradio čitav jedan viteški svijet sa ženama ratnicama koje pod oklopom kriju meko žensko srce, s vitezom Dilaverom koji kreće u boj noseći na prsima

sliku ljepotice dobivene na sablji, i s pastirsko-idiličnim prizorima- sljubljivanje povijesnog i viteško-idiličkog elementa, davno je to primjećeno, ali ih

Gundulić nije uspio dovoljno čvrsto povezati.- u Osmanu se povijest odvaja od eshatološkog (djelomično) i povezuje s političkim

događajima- vidi se Tassov utjecaj (Oslobođeni Jeruzalem): na razini izraza (opisi ženske ljepote,

viteških dvoboja, kronografske i topografske hipotipoze) i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovsokoga epa: povijesni, romantični i eshatološki

- temeljni lirski doživljajni ton je osjećaj prolaznosti, kao i u Suzama- kao i u Dubravci, Gundulić je i ovdje predstavnik dubravočkog republikansko-

aristokratskog duha, glasnik slobode i vjerskih i političkih ideja i raspoloženja svojeg vremena, pogotovo protuturskog i protuhabsburškog rodoljublja

- likovi: Ali-paša, Kazlar-aga, Krunoslava, Osman II., Sokolica, Sunčanica, Vladislav…- za razliku od Judite koja je aktivan lik i junak, Osman je antijunak i pasivan.- Osman nije junak bez mane i straha, lik sultana prikazan je u obliku čovjeka koji nam je

bliži, jer je nejgova slika realna. To je također dizalo vjeru u obranu od Turaka. Pokazuje da je to kula koju se može osvojiti – nuka na otpor.

- u stručnoj lit. različito se tumači nedovršenost spjeva, nedostajanje 14. i 15. pjevanja: o Armin Pavić je smatrao da je Gundulić napisao 2 epa, Osmanijadu i

Vladisalvijadu, te ih želio svesti na jedan ep, ali ga je u tome pretekla smrt, prije nego je napisao 14. i 15. pjevanje. To je mišljenje iskonstruirano i napušteno je.

o Postoji i mišljenje da je duborvački senat zaplijenio ta 2 pjevanja kako se djelo ne bi moglo štampati iz obzira prema Turcima (zabilježeno u Kuljenu Lovre Cekinića). Poznavajući Gundulićev patriotizam čini se malo vjerojatnim da je vlast trebala zaplijeniti pjevanja.

o u starijih autora susreće se mišljenje da su ta dva pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena

o u doba nakon 1900. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršenima

o Jakša Ravlić razmatra 2 verzije: slučaju da je Gundulić Osmana završio (što je moguće zbog njegove radišnosti), da je možda razglasio da djelo nije gotovo ili da mu je Senat uzeo 2 pjevanja da netko drugi ne bi lakomisleno štampao djelo i da ukoliko je to istinito su se oba pjevanja izgubila. Druga je mogućnost da Osman nije dovršen. I dodaje da niti jedan od mnogobrojnih prijepisa nije napravljen za Gundulićeva života, što potvrđuje obje teze ili da nije bio dovršen, ili Gundulić nije dao djelo nikome da ga prepisuje.

- Rukopisi: sin Frano je Gundulićev rukopis Osmana ponio sa sobom u svijet, a njegov prijatelj Nikola Ohmučević koji je s Franom boravio u Austriji i Španjolskoj je prepisao rukopis Osmana. Kako se originalni rukopis nije sačuvao, Ohmučevićev rukopis je danas najstariji poznati rukopis Osmana

KOMPOZICIJA I EPSKI SVIJET OSMANA

- po razvedenosti, po mnoštvenosti radnji u epu možemo uočiti tri teme, koje okupljaju fabularnu građu ove cjeline:

1. tema hoćimske bitke2. tema putovanja koja su poduzeta nakon hoćimske bitke, a razvedena je u tri fabularne

linije:a) Ali-pašino putovanje od Carigrada do Varšaveb) Kazlar-agino putovanje od Carigrada do Smederevac) Krunoslavino i Sokoličino putovanje s poljskog područja u Carigrad

3. tema pobune janjičara i paklenih sila protiv Osmana i Osmanova pogibija

- točka u kojoj počinje naracija o događajima ne podudara se s vremenskim koordinatama tih događaja, nije smještena u istovremenost s opisanim događajima, nego naracija počinje u trenutku u kojem su se neki događaji već zbili, a neki će se tek dogoditi

- početna se točka naracije nalazi na vremenskoj osi nekoliko mjeseci poslije hoćimske bitke, te nekoliko mjeseci prije Osmanove pogibije

SADRŽAJ (by me)1. PJEVANJE- uvodna refleksija o ljudskoj oholosti: govori protiv oholosti,: najviše vrhove prve udari grom, bez

pomoći Boga i carstva se ruše. Koji se visoko uzdižu, padaju nisko, a oni koji su bili dole, dižu se koji su bili nisko, i caru padne glava zbog izdaje.

Ah, čijem si se zahvalila,tašta ljudska oholasti?Sve što više stereš krila,sve ćeš paka niže pasti!

Kolo od sreće uokolivrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,a tko doli gori ustaje.

- Invokacija muzama da nareknu pripovjedaču epa kako su to vitezovi zadali mladom caru Osmanu smrt u Carigradu, pa se taj događaj nudi čitaocu kao glavna tema epa

- počinje naracija o caru Osmanu: 1.dijete sultana Ahmeta kojeg su ubili u zasjedi, na tron je sjeo stric Mustafa jer je O bio dijete, a onda je Osman preuzeo. Želeći ponoviti slavu svojih predaka oslučuje krenuti u bitku s Poljacima

- zatim su predstavljena dva glavna lika: kraljević Vladislav i car Osman, a predstavio se i sam pripovjedač kao kršćanski pripovjedač koji slavi Vladislava, a ne Osmana

- lik Vladislava označen je kao glavni lik i kao pripovjedačev inspirator. Gundulić kao predmet spjeva određuje Osmanovu pogibiju, a kao glavnog junaka spjeva Vladislava. Ta nekonzekventnost u određivanju epske teme i epskog junaka izazvala je u hrv. književnoj povijesti mnoge polemike i uvjetovala različito tumačenje epa

- Vladislavu se obraća vokativom i hvali ga i želi prikazati njegova djela, te mu govori neka ih on i dalje stvara, a on će pjevati o njima.

- naracija o O, njegovu nezadovoljstvu zbog poraza s Poljacima kojima se suprotstavio s velikom vojskom. Pjevaju se hvale Vladislavu, a Osman misli da tim hvalama svijet njega kori. Kreće Osmanov monolog o tome kako je njegova vojska loša, a ne kao vojska predaka koji su dobili jer su imali dobru vojsku, opisuje kako se ta vojska mogla snaći u svim uvjetima, kako su bili hrabri i otporni, smatrali su da je bolje umrijeti nego ne ratovati i željeli su časno umrijeti za cara, a današnja turska vojska se samo žali i ne želi u rat, samo piju i jedu, gizavi su i lijepo se oblače za ići u rat samo da se pokažu, a nisu nikakvi vojnici ni junaci iako se takvima drže. Ali želi nastaviti ratovati s njima, jer želi zlato i moć, a i prisjeća se Aleksandra Velikog koji je njegovih godina osvajao svijet.

- time su odmah u početku u naraciju uvedeni neki motivi druge teme epa – teme poljsko-turskog sukoba kod Chocima

- Skupio je još veći broj vojnika i birao ih i odlučio da ih pošalje ponovno u rat s riječima da pokažu čast caru.

- Osman se zbog nezadovoljstva savjetuje s Dilaverom, hodžom i Kazlar-agom te se iznose planovi za budućnost

- tako su u prvo pjevanje smještene jezgre i prošle i buduće radnje: i radnje hoćimske bitke i radnje Ali-pašina i Kazlar-agina putovanja

- tijekom cijela spijeva naracija će se stalno vraćati u prošlost i kretati u budućnost- time se u početku epa tema hoćimske bitke u ep locira kao velika eksterna analepsa

2. PJEVANJE- refleksija o mladosti (koja je plaha, tašta i nerazborita, smiona i slobodna), koja dosta utječe na

Osmanovu prosudbu što raditi, a što ne. Plemenito i hrabro je napasti neprijatelja, ali je ludo ne čuvati se zasjeda i ne planirati stvari. Vezir Dilaver sumnja u brzoplete careve odluke, pa je došao s Kazlar-agom (čuvar harema) i hodžom (učitelj) do njega, jer je znao da je Osman i njima rekao svoj plan.

- naracija o radnji započetoj u 1. pjevanju – o savjetovanju mladog sultana s Dilaverom, hodžom i Kazlar-agom

- opisuje urešenost osmana i njegova prijestolja, sve je u zlato i bogato i O je sav nakićen s krunom s dragim kamenjem. Crne oči, zlatna kosa, rumeno lice, cijeli ponosan, sjedi u turkskom sjedu.

- Savjetnici su se skupili i počinje savjetovanje. Prvi se Osmanu obraća vezir Dilaver koji ga upozorava kako zbog izgubljene bitke s Poljacima mnogi sada pušu i na hladno, te da ga mnogi žele svrgnuti i ponovno postaviti Mustafu na vlast. Posebice Mustafina majka (koja je ohola i željna vlasti), koja bi i tvoju braću ubila. Ona uvečer zove pakao u pomoć, raspusti kosu, crnim prutom oko sebe krug napravi, pa zazivlje nakaze i duhove. Govori se da si spravlja mast od djece i da na ovnu leti noću do mjesta gdje se sastaju vještice, te da je poslala glad na tvoju vojsku u bitci s poljacima. I njeni su roditelji vilenjaci, ona se stavila na njihov zao put, pa čara. Nevjerna je Turkinja i gazi sve zakone, i traži bilo koji način da sina vrati na prijestolje kako bi mogal vladati. Nije lijepa, ali zna kako prevariti oko, ugarski vojvoda ju je dao Mahumetu (Muhamedu III), Osmanovu djedu. Savjetuje mu 3 stvari koje je potrebno napraviti prije nego krene na Istok sakupljati vojsku: ne smije ostaviti u Cargradu živa drugog cara, tj da treba ubiti Mustafu, majku mu i Dauta, Mustafina zeta (u biti je bio muž Mustafine sestre, šogor), i sve drugo što bi ti moglo stati na put, dakle i svoju braću, => Dilaver mu savjetuje da pobije svoju rodbinu koja bi mu mogal oteti prijestolje u njegovoj odsutnosti.

- Nakon toga mu učitelj hodža savjetuje da se pobrine za nasljednike i oženi se djevojkom plemenita roda, nikako uzeti nekakvu robinjicu ili pastiricu, jer će se na čudu naći njegovi nasljednici i opovrgavat će im vlast, a neće ni moći biti ponosni na taj dio obitelji, jer će govoriti kako im je jedan djed gradio palače, a drugi kućicu od granja i niže hrpu sličnih primjera, ne ide lav s mravom niti pastirica može caru rađati djecu. Govori mu o njegovoj majci koju je bila jako lijepa, Miholjska kći, oteo ju je Tatarin i dao tvome ocu Ahmatu. (povijest ne zna ništa o porijeklu Osmanove majke) Izaberi neku takvu plemenita roda, uživat ćeš i stvarat novu sreće i nasljednike, a svekra možeš ostviti da ti ovdje čuva prijestolje, on neće postati odmetnik jer želi sačuvati prijestolje za svoje unuke.

- Kazlar-aga (hadum, enuh, čuvar harema) se slaže da uzme caricu, ali da ne ubija svoje suparnike kako Dilaver savjetuje i dodaje da ako misli s vojskom ići na istok, da prije sklopi mir s Polacima i tako se osigura od najopasnijeg susjeda, jer:

Dvjema sabljam na dvije stranemučno vlada jedna ruka,a sve pustit bez obrane,

za inih hitat, zla je odluka.- Osim toga, mudar čovjek najprije gleda kako da zadrži njegov, a tek onda da se širi. Bio si u boju

i vidio koliko su jaki, nemoj ići na Istok prije nego što to središ. Hvali nekolicinu poljskih junaka i kako da se vojska nejgova obrani od njih, a zatim u Krunoslavu, Korevskoga vjerenicu koja je smiona i slobodna i došla je i do turskih šatora u oklopu i pozivala na boj. Izvinjava se ako se čini da hvali zlotvore, ali ga podsjeća da je sam osjetio njihov mač i da govori istinu, a i nije čudno da su ta kodobri kad imaju vojsku izabranu od gospode i junaka, pa hvali dalje poljsku vojsku, njihovu hrabrost i borbenost.

- K-a dodaje i da treba pojačati straže na zatvoru u kojem se nalazi Poljak Korevski, jer ej velik junak i poljaci su za njegov otkup spremni učiniti svašta.

- O odbija Dilaverov prijedlog, jer ne može ozlijediti onoga koji je prije njega bio car, njegov je život prije bio podložan Mustafi, a sad je njegov njemu, pa ništa ne želi učiniti. Normalno je da maćehe mrze pastorke, nije to ništa čudno, (Ahmet, O otac bio je pastorak, tj. sin druge žene, Mustafinoj majci), a osim toga ne plaše me njena čaranja. Prihvaća Kazlar-agin i hodžin prijedlog, pa će posalti poklisara k Poljacima i poslati će da traže ženu za njega po cijelom carstvu. Staviti će i stražara kod Korevskog.

- K-a obeća da će naći vilinski lijepe žene za O, a Ali-paša (hercegovac) koji ima medene riječi ići će kod Poljaka, on zna puno i jači na jeziku nego na ruci, zbog toga je od pastira je doša na mjesto čovjeka kojeg se na dvoru cijeni. Rizvan-paši (nije povijesno lice) je dana straža korevskog, jer je sam bio rob istog pana. Uto je i noć pala.

- Dakle, svaki od navedenih likova postaje u jednom segmentu pjevanja pripovjedačem, izlažući svoje zamisli o političkom i vojnom jačanju Osmanlijskog Carstva

- time se u ep uvodi drugačija tema od one kršćanske eksponirane u 1. pjevanju – uvodi se ideja i tema države i političke moći

3. PJEVANJE- Došlo je proljeće, planovi začeti u Carigradu na vijećanju sultana sa savjetnicima počinju se

realizirati: carski poklisar Ali-paša odlazi iz Carigrada u Poljsku da sklopi mir s Poljacima.- Ide s lijepom svitom, car mu je dodao bojnike i bogdanskog vojvodu, Gašpara Milostića, hrvata

koji je stolovao na Dunavu. Tjera ga ideja da što prije sklopi mir među Suncem od Sjevera (Zigizmund III, poljski kralj) i Mjesecom od Istoči (Osman).

- pripovjedač izvješćuje o njegovu putovanju kroz Bugarsku i Srbiju. Prolaze kraj rijeke Marice koja bi bila zaustavila svoj brzi tok kada bi Orfeo pjevao kraj njene obale o ljubavi. Narod (Srbi i Bugari) priča što se sve dešavalo kad bi Orfeo pjevao: sedam vrela bistre vode bi poteklo, jata ptica bi prenosila svoja gnijezda sa stabla na stablo da čuju to skladno pjevanje, skupljale bi se zvijeri. A Gundulić Orfeja smatra začetnikom naših narodnih pjesama => bugarkinja, tj. bugarštica, te smatra da je Orfeo bio Bugarin:

Od Orfea ovdi prvo,neka se uvijek pak začinje,ču zvijer, ptica, kami i drvoskladne i slatke bugarkinje.

Bugarin ih slavni ostavislovinskomu svom jeziku,djela od slave da u slavi

bugare se u njih viku.- Dodaje kako je u pjesmu stavio "Lesandra Srbina" (tj. Aleksandra velikog jer se smatralo u to

doba da je bio Srbin i da su Makedoniju u njegovo vrijeme nastanjivali Srbi), zatim Stjepana Uraša i Nemanjiće, Kobilića (Miloš Obilić koji je na Kosovu 1389 ubio sultana Murata I), Marka Svilojevića (mađarski junak, posebice u narodnim pjesmama kojeg su Turci zarobili 1460 i pogubili u Carigradu), Kraljevića Marka, Lauša (Ljudevit I, hrvatski, ugarski i poljski kralj 1342-1382), Janko vojvoda (Sibinjanin Janko/Janos Hunyadi, junak naše narodne pjesme, umro 1456), Matiju Korvina, Đurđa Skenderbega (junak nar.pj.,albanac koji se 30tak godina borio protiv turaka za kršć.vjeru i slobodu svog naroda i umro 1466.), Šišman Batora (erdeljski vojvoda), zatim poljički kraljevi Jagelvoci, Vladislavi, Kažimiri i Šišmani (Zigizmundi). Hvali Zigizmunda III (tretji imenom, slavom prvi, dobio je bio i rusku kralejvsku krunu 1610, ali ju je izgubio 1643), dobio si cara od istoka (Osman II-ovaj Osman) i zapada (oženio je Anu unuku austrijskog

cara Ferdinanda, a kad je ona umrla, njenu sestru Konstanciju). Ovaj s istoka šalje poklisare da te mole za mir. Tvoja najveća slava je u tome što imaš sina Vladislava koji je pravi junak, hvali ga, potiče ga na velika djela da o njemu piše, ali će mu biti teško pisati jer je "će se smesti prije nego izreći stoti dio." Hvali njegove pretke i rođake, napominje da ga svi hvale i slave.

Svijetlo Sunce, sini, siniu vedrinah od istoka,

tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,dan da svane s tvoga oka!

=> Mjesec = Osman, Sunce = Vladislav- nakon hvale Vladislavu, vraća se na vezira i njegovo putovanje koji prolazi kraj planina Vitoš,

Kunovice i Blakana, spominje mit o Marsu koji se rodio u Trakiji i tamo kovao oružje, zatim prolazi po visoravni Provadiji podno grada Varne koji je na obali Crnog mora, zatim kraj ravnice Dobruče (između Crnog mora na istoku i Dunava na S i Z), ide prema Podunavlju,prolazi Nikopolje, Drstero, , hvali u tim krajevima bogatstvo priode i plodnost, kao i vrijednost ljudi, prelazi Dunavu u Ćelijama (grad Kilija na ušću Dunava) i na kraju ujaše u bogdanska polja, tj. na mjesto bivše bitke i lovi ga tuga jer okolo vidi kosti turskih vojnika. Ide dalje, ostavlja Rumunje (Ugrovlasi) na Z, a Crno more na I, na kraju se ipak oglasi od tuge svojoj družini i pita ih prepoznaju li mjesto gdje je njihova vojska pala prošlog ljeta. Beg ga moli da ispriča što je bilo. Dakle, dovevši dalje Ali-pašu na bogdansko polje, gdje se prošle godine odigrao sukob između Poljaka i Turaka, naratoru se otvara mogućnost da u naraciju uvede temu hoćimske bitke

- tema putovanja otvara epu novu kompozicijsku mogućnost – da događaji koji su se dogodili u različita vremena, ali na jednom te istom mjestu, legitimno uđu u ep kao prostorno motiviran dio epske građe i da se ukomponiraju u pripovijedano i pripovjedno vrijeme kao njihova suvremenost

- i ovdje se vidi pjesnikova opsjednutost prolaznošću, kao npr:Vrijeme mrakom od zabiticara i carska krije imena:samo je svijetla vik na sviti

djela uzmnožnijeh uspomena.***

Mru gradovi ogrnutiod kamenja stanovita,a od umrle čovjek puti

žali er ne ima vječnijeh lita.Ah, ponosna naša čudi!

I jes jošte ki se vara,i u životu tvrd se sudi,

videć kami da se obara!(misli da će vječno živjeti iako vidi i kamen

da propada)

4. PJEVANJE- Jašući preko prošlogodišnjeg bojišta, Ali-paša teška srca priča pratiocu, bogdanskom

vojvodi, o nepreglednoj vojsci koja se tu sabrala i o samoj borbi. Započinje žalopojkom kako je to bio veliki poraz, Obziruć se na gomile / kostî ke svud leže okoli, / súdi ke se strše sile, / misli koja krv se proli! /

- govori gdje je tko bio i kako se odvijala borba. Poljaci su se utaborili pod Hoćimom, rijeka Nester ih je štitila na S, grad i brezuljci na I, na Z su iskopali jame.

- pretjerano ističe Vladislavovu hrabrost, junaštvo i vojničku spretnost.- Carski šatori su bili podignuti na brežuljku u obliku raskošnog ljetnikovca, a bili su

ukrašeni svilom, zaltom, krznom, a bili su veliki toliko da su izgledali kao grad. (6000 vojnika je čuvalo sultanov šator), a bio je tu šator velikog vezira Huseina koji je nadzirao 10000 vojnika, a u blizini sultanovog i Ali-age, vođe janjičara (30 000). Ali su skoro među njima teli poljaci sultana (ako sam dobro skontala), a spasio ga je Alija, vjerni aga. Da su svi turci tako ratovali kosti koje su ovdje bile bi poljske, a ne turske.

- nabraja dalje ljude koji su se borili: s 15000 vojnika bio je tu i junak Derviš, koji je bio uzrok tog turskog poraza, jer je prvi uzmaknuo i ostavio cara, on je uzrok prvi što se omastio poljski mač turskom krvi (ostao je živ jer se spominje u 18. i 19. pjevanju). Blizu je bio i Hrvat Memija sa svojih 20000 u 100 četa, a u blizini su bile i 3 čete delija koji su strašno izgedali (to su konjanici u vezirovoj ili carevoj pratnji, njih su obično slali u prve redove da već svojim izgledom prestraše protivnika) i koji umjesto Boga dinar služe, ne uzda se drug u druga, a samokrese nose kao oružje. Njih vodi Omer koji je bio najveži razbojnik i lupež među njima. Jusuf Bošnjak iz Maglaja, begler-beg rumelski je vodio 50000 vojnika i postavio je most preko Dunava. Skender-paša s 12000 vojnika koji je razbio poljsku vojsku na Cecorskom polju kod Jaša i poginu u Hoćimkoj bitci.

- Prvo je poljake napao Gašpar sa svojim junacima, al mu se to vratilo, Sokolović, paša od Bosne s 16 000 junaka, ugl bilo ih je pun kurac, i bili su lijepo obučeni :D aaaa.. Hercegovce Ćor-Husain paša s 10 000, u košuljama od žice i s puškama. Mahumet Karakaš, budimski paša , veliki junak koji je trebao doći na mjesto vleikog vezira umjesto Husaina i dobiti ljubavnicu i Budim da njime vlada, ali je poginuo prije toga od Vladislavove ruke. To je zaslijepilo sultana koji je odlučio Poljake ići razbiti sred njihova tabora. Govori kako truska vojska nije ni mogla pobjediti kad je ostala bez takvih junaka. Bio je tu i natolijski begler-beg s 6 000 samih junaka. Arapi su neki bili s njima, 9000, bez časti i doma, samo štete i plijene. uglavnom,, bilo je tu puno junaka, koji su slavu stekli slijedeći hrabrog Dilavera koji je na prsima uvijek imao sliku svoje ljube, Slavojke Adžamkinje (nije povijesno lice), koju je dobio borbom i oteo sinu kralja Perzije. Oteo je Osmana iz ruku Poljaka i zbog toga ga je Osman postavio za velikog vezira, a s tog položaja maknuo husein-pašu. Kod njega su i Armeni, 15 000 sa strijelama i likovima i govzdenim štapovima. Abas-paša sa svojim junacima.

- Uz ostale junake spominje i Sokolicu, kćer velikog Mongola u čijoj je družbi 12 ratnica, došle su se boriti na strani Turaka. U rukama im koplja, zlatnih kosa i jašu bijele konje, sablja im o pasu, po svemu djeluju kao vile iz gore. A Sokolica može ukrotiti divlje konje brže od vjetra, osim po imenu i ljepoti je kao muškarac, čak lovi i zvjeri po planini. Zaljubljena je u Osmana, a i on u nju, ali se on to ne usudi otkriti. Zaljubljena je, ali krije i ona to, strah ju da ju car en bi uzeo za robinju, pa nema mira u zbog toga. Ide glas da ju poljaci nisu uspjeli dobiti i da sad po krajini robi, plijeni, bije, sječe.

- Ošao je i egipćanin Misir s dvakrat stotin trista, svi jako urešeni u zlatu i srebru. Jemir sa svojih 30 000 Tatara (to su krinski tatari koji su sultanu plaćali harač), a plijenili su i palili dok ih nije jači dobio - pan Zamoski. Sultanova je vojska bila ogromna, bez kraja i početka, cijeli bi svijet mogla prekriti i proždrijeti, ali sve što je bilo puno ljudi sad je

puno kosti.

- ovo pjevanje pokazuje da događaji hoćimske bitke nisu ustrukturirani u ep samo kao eksterna analepsa, nego mnogo čvršće: o događajima i pojedinim aspektima hoćimske bitke pripovijeda Ali-paša, i sam sudionik tog zbivanja, a pripovijeda ih bogdanskom begu, svojem pratiocu

- Ali-pašina naracija o prošlogodišnjem događaju je događanje ukomponirano u sadašnje zbivanje, i to na nakoliko načina:

a) postupkom dodjeljivanja uloge naratora liku koji je u sadašnjem zbivanju protagonist radnje

b) koncepcijom identičnog prostorac) dodatnim jezičnim signalima kojima se uspostavlja dimenzija sadašnjosti (Ali-paša

upotrebljava riječi „gledaj“, „vidi“, „tu“, „ovdje“)5. PJEVANJE

- Pjevanje započinje prisjećanjem na priču u kojoj Kserkso (Serso), perzijski kralj na Helespontu promatra svoju golemu vojsku koju je poveo protiv Grka rekao da smatra da je najmoćniji vladar i najsretniji čovjek na svijetu, ali je ubrzo zaplakao kad je pomislio kako je kratak ljudski životi da od onog mnoštva snažnih ljudi za stotinu godina neće biti niti jednoga.

- Opomena Osmanu ako se i on tako veselio kad je vidio toliko svojih vojnika, ali si kasnije mogao plakati i više kad su polje prekrila njihova tijela. Ali-pašu koči u grlu od svih tih kostiju, a vide se negdje i zamrznuta tijela s konjima jer je snijeg pao i zaledio ih. Konj mu se prepao mnogo puta kad je treba preći preko mrtvog konjanika i konja, a njega je srce stezalo jer bi tu i tamo vidio ubijena rođaka ili prijatelja. I tako je išao noć i dan, da čim prije prođe polje. 30.dan je došao do rijeke Nester. Tu je predao bogdanskog vojvodu ljudima koji su ga došli pokupiti, a on je s družbom prešao rijeku.

- Čim je stupio u Podolje, vidio je jednog viteza na konju, U ruci mu koplje, u bijelom je oklopu, lice mu se ne vidi od kacige i kao pravi bojnik izgleda, ali to je žensko, a ne muško, to je Krunoslava, Korevskog vjerenica. Otkad su ga turci zarobili ona oružje nije ispustila iz ruke. Slavna je bil po svom baratnju oružjem kojem ju je otac učio od malena.Priča se da kad je dobio nju za kćer da mu je umrla žena, a Krunoslavi je umjesto koljevke i povoja dao štit i oklop. Bojnom trubom ju je uspavljivao, lavličinim mljekom dojio. Još malenu je naučio vladati sabljom iz zabave i na nejaku joj glavu stavio kacigu. Kad je narasla izrasla je u lijepu djevojku, a konja je jahala poput vjetra na planinama. Al joj je ljubav svojom moći dala još jače oružje: luk su joj oči, tetiva kosa, a pogled strijele.Dal oružjem, dal ljepotom dobivala je svačija srca i živote. Otac ratnik našao joj je i ratnika za vjerenika – Korevskog koji je isto bio veliki junak. Uto se i Gašpar Milostić odvrgao caru i početak krvavih ratnih zgoda je počeo. Suprotiv Turaka je stao i Korevski, a slijedila ga je i Krunoslava, jer je i u nje srce koje se ne boji smrti i ne može ga pustiti da se sam bori, a on je odgovrioda je sretan kad u boju ima nju za druga. Ali ako i ti dođeš tko će mjesta čuvati da ih Turci ne harače i pale? Ti čuvaj mjesta od Turaka, a ja ću ići u boj da ih tjeram i slične molbe joj je uputio, pa ona osta, a on ode u boj. Kad je došlo vrijeme boja odmah je nasrnuo na Turke i omastio njihovom krvlju zemlju. I dobio bi tad svakoga da ga Bogdanci nisu ostavili i pobjegli u planine tražiti zaklon. Otišao je za njima da ih vrati u bitku, ali su oni postavili zapreke da je teško doći do njih, rušili stabla itd. i dok je on zaobilazio zapreke, pao je u grmlje, konj mu pobjegao. Iz zasjeda su tad skočili nevjernici. Borio se s njima, ali mu je usred borbe pukao mač. Ni to ga ne zaustavlja, bori se i dalje, ali je sve više ljudi i na kraju ga je 200 ruka svezalo i tako je on zarobljen, nije ga

pobjedio neprijatelj nego nesreća. Izdali su ga i Turcima dali oni koje je on išao braniti od Turskog ropstva. Kad je to čula, Krunosava je krenula na konju da ga oslobodi, ne podnosi ona tugovanja. Kad je shvatila da to ne može ostvariti za osvetu je sva bogdanska sela spalila. Pa da oslobodi Korevskog krenula je vojevati s Vladislavom i uskoro je sama zaprijetila Osmanovoj glavi, prošla kroz vojsku boreći se i došla do njegova šatora i tražila ga da izađe njoj nasuprot i da joj da Korevskog, ako to ne učini ona će mu ga silom ugrabiti usred Carigrada. Ako pobjedim, zamijeniti ću tebe kao svoga roba za njega, a ako izgubim, ja ću isplatiti nas dvoje u zlatu. Car uze koplje, skoči na konja, čuva ga 12 paša, ali dolazi Sokolica da bi zaštitla svoju ljubav, krene u trk i zaprijeti Krunosavi da će je ubit i nema smisla da jedan car izlazi pred tebe ako nisi dostojan da mene dobiješ. Poljaci mislili da je Sokolica muško, Turci da je Krunoslava muško. Krenuslava kao vita jela, a konj joj cijeli u zlatu, na štitu joj feniks koji gleda u sunce, a piše :„Mrem za živjet s tvoga plama.“ Sokolica djeluje kao sokol, uznosita je, ponosna i ohola. Njen je konj sivi soko, ima sokolova krila srce oganj, plamen oko, na njenom je štitu je slon koji se klanja mladom mjesecu (to je simbol muhamedstva), a piše: „Samom tebi!“ (tj, da se klanja samo Osmanu, istočnom mjesecu). Osman to gleda, srce mu vene, čezne, blijedi i kaže: da se ne upućuje u boj bez njega, da mu je srce odnjela i naziva ju caricom svoga carstva. S druge strane stoji kraljević i gleda u gizdavu Krunosalvu i gleda kako će se ona boriti jer zna da joj o tome ovisi hoće li osloboditi vjerenika. Zato su obe spremen pokazati koliko su jake i spretne. Usred vojski na polju kreću se boriti njih dvije, svaka na svom konju, i objema se koplje skrši pri prvom susretu. Izvlače sablje, mačuju se, padaju teški udarci, pokazuju obje istu snagu, spretnost i srčanost. Tvrdi štitovi, cijeli oklopi, još nitko nije ranjen. U jednom trenu su im odletjele kacige s glave, prosule se kose i umjesto dva viteza pokazale se dve mlade djevojčice. Svi ih gledaju bez daha, a tko ne ili mu je srce od leda ili ga nema. Pol vojske se zaljubilo u njihi svih je strah da ni jedna ni druga ne nastradaju i u taj čas su svi potekli s kopljima, sabljama, konjjima da razvrgnu njihov boj. Razmeće se i zameće iz boja u boj huđi i jači, ali uto je palo since i došla je noć, pa Turke i Poljake vratila u tabore, ali su njih obje bile žive. Krunoslavu vraćaju na silu jer se neda jer nije zatočla Sokolicu, jer bi nju mogla zamijeniti za Korevskog, pa je krenula za njom od polja na kom se odvijala bitka jer je čula da je jučer tuda Sokolica s drugaricama svojim projahala, a dok ju ne nađe, mirna nije. Konja podbada i juri za njom, ali je vidjela tad turskog poklisara (aka Ali-pašu), diže koplje i vidi da su u miru jer imaju bijele zastave. Poklisar ju prepoznaje oružju i štitu tko je ona. I poslao joj u susret svog najbržeg konjanika koji joj je rekao zašto ide kod poljskog kralja. Onda dođe do njih i sjeti se da pita za svoga dragog. Rekla je poklisaru da je vjerojatno čuo za nju i možda i vidio njena djela, ali vjerojatno nije čuo da joj je dragi zarobljen, pa te molim da mi kažeš gdje je i je li živ korevski. A-p joj odgovara da svi znaju za nju i njena djela, govori joj kako je Korevski živ, ali je u tamnici i čuva ga mnogobrojna straža i nemoguće ga je osloboditi. To je Krunosalvi sve teško palo, krenule joj suze, pozdravi poklisara i krene drugim putem, sram ju je što plače.

- uvođenje toga lika u naraciju o sadašnjoj radnji motivacija je za sljedeću eksternu analepsu: za priču o sudbini Krunoslave, o njezinu ratovanju u prošlogodišnjem boju, dvoboju sa Sokolicom

- istodobno, njezina je funkcija povezivanje prošle radnje s budućom radnjom: sudbina njezina vjerenika Korevskog proizlazi iz hoćimske bitke, a njezino putovanje u Carigrad jedna je od fabularnih linija carigradskih događaja u kojima Osman pogiba

- Kad je Krunosavi rekao što je s Korevskim, Ali-paša nastavlja put.6. PJEVANJE

- nastavlja se značajna funkcija Krunslavina lika u organizaciji kompozicije epa- Nesretna zbog vijesti o svom vjereniku, Krunoslava se povlači u šumu i dolazi do

izvora, nastavlja plakati i govori o svojoj boli, kako ne može do svog vjerenika, a bez njega kao da nije živa, a najgore joj je što ga ne može osloboditi. Što će mi svi dragulji, zašto da budem vladarica podunavskim narodima, kad je pravo blago u tuđim rukama? Začula je iz šume glas pastira Miljenka koji pjeva u diple o vili koja ga je stravila, Rumenki, koja ga ne želi, a on ju voli. Kad je pastir prestao pjevati, Krunoslava roneći suze nastavlja tugovati i zavidi pastiri jer on nije toliko nesretan kao ona, nada se nakon kratke ljubavne muke dugotrajnoj sreći, a i njegova je vila blizu, a njen vjerenik je daleko. Njoj ni dugo tugovanje ne može donjeti ni malo nade. Tužila bi se i dalje, ali joj onda pomislila da što traži pomoć u suzama, a ne u maču, kao što je to inače hrabro radila. Naplati svaku suzu rijekom turske krvi, nema te straže i zidova koji tebe mogu zaustaviti. Onda je opet lovi sumnja da kako može ona jedna svima odoliti u Carigradu, Tad joj na pamet dolazi i ideja da ode u Carigrad, ne možeš cijelo vrijeme biti neprimjećena tamo, a i tvrde zidove kojima je korevski ograđen ne možeš samam oboriti, a ni preletjeti jer nemaš krila. Čuvaj i svoju slobodu i svoj život, jer to tvoj vjerenik više od ičeg cijeni, kad bi čuo za tvoju smrt, on bi umro od žalosti. Time se tješi dok ne budeš sa svojim vjerenikom sred rodnih polja. Odlučuje ići mirno, tj. otkupiti njegovu slobodu zlatom, jer su turci pohlepni za zlatom, a ona je navodno jako bogata. Skupi zlato i blago i snjime ide u Carigrad. Ta zadnja misao joj se svidjela, pa ju je odlučila ostvariti. U nekoliko dana je skupila zlata, blaga i dragog kamenja, prerušila se u ugarsku haljinu, smislila si ugarsko ime i izgledala kao mladi ugarski vojnik. Tako obučena uskoro je stigla u Carigrad i počela tražiti način da mitom ili varkom oslobodi Korevskog.

- U to vrijeme u Carigradu mladi Osman nestrpljivo čeka Ali-pašu s vijestima o miru s Poljacima. Razmišljajući mnogo o tome, Osman je zbog svoje nestrpljivosti držao da mu je poklisar prespor, prelijen. A želi da dođe čim prije, kako bi mogao krenuti na istok da skupi vojsku kojom će janjičare vratiti na zakone stare. Prvo planira pobjediti perzijskog kralja, a onda će preći i na ostala slavna carstca, španjolsko, njemačko, francusko, a na kraju krenut i na Poljake. Tako se nagleći zaboravio je na boj s Poljacima u kojem je doživio poraz i uvidio snagu i salvu Vladislavovu. Zatim pjesnik opet daje hvale Vladislavu, opominjujući tako Osmana da nije on još spreman za takve podvige, jer je jedva živu glavu izvukao u tom boju s V. I daje ćeljno iščekuja Ali-pašu, ali i Kazlar- agu koji je otišao da nađe za Osmana djevojke plemenita roda. Kazlar-aga je oteo djevojčice iz raznih mjesta, a svaka je po ljepoti dostojna da bude carica, te je s njima došao na mjesto gdje je nekada bila Troja.

- Dovevši Krunoslavu u Carigrad, narator može nastaviti pripovijedati o Osmanu kojega je tu ostavio u 2. pjevanju da nestrpljivo čeka poklisara iz Poljske s vijestima o miru

- dovođenjem Krunoslave u Carigrad otvara se mogućnost i drugoj fabularnoj liniji putovanja – putovanja Kazlar-age koji kreće iz Carigrada u potragu za djevojkama plemenita roda

7. PJEVANJE- tema Kazlar-agina putovanja nastavlja se kroz cijelo ovo pjevanje.- Pjesnik nas u pjevanje uvodi pripovijedanjem o povijesti Troje (kako je bila velika i

slavna i gospodarila I-om, pa su je grci uništili)- Došlo je jutro i on je s djevojčicama na I krenuo brodom, te počeo obilaziti grčke

otoke i usput pripovijeda o mitovima vezanim uz krajeve kojima prolazi (Hela i Friks, Kserko koji je dao izbečavati i žigosati more jer mu je srušilo most od lađa, Leandro koji je preplivavao more do svoje djevojke Here s druge obale, ), ubacuje refleksije o oholosti i snazi mora koja je i Leandroa koštala života. Prolazi kraj otoka Teneda (gdje

su Grci sakrili brodove da bi Trojanci mislil da su se vratili u Grčku), Lena, Lezba, Šia i po otocima traži dalje djevojke za Osmana.

- Obitelji i one plaču jer im ih odvode, a one jer će morati rađati turske robove (ima li težeg nasilja od ovog u kojem nam se uzimlju djeca), ubacuje refleksiju o vrijednosti slobode:

slobodo slatka i draga,izvrsno te vik ne ljubi,

ni poznava tvoga blagatko te ovako ne izgubi!“

- Otete djevojčice obitelj ispraća s plačem sve do obale, jer misle da će to biti robinje caru, a ne ljubavnice, pa žele da se digne oluja i potopi brod, jer bolje i tako nego da budu careve robinje. Prolazi otoke Samo, Andro, Ikarija, Delo (tu su se rodili Apolon, bof sunca i artemida, bozica mjeseca, a tu je i apolonov hram i proročište bilo), nekad slane, a sada puste. Prolazi Naso (posvećen bogu vina Bakhu), Paro (poznat po mramoru), Čitera (Kitera: posvećen Afroditi, božici ljubavi i ljepote), prolazi gradove Gnido i Pafo, otok Širo (Skiros gdje je božica Tetida za vrijeme trojanskog rata sakrila Ahileja sina obukavši ga u žensku odjeću.), ugl, svi ti nekad slavni otoci su sada uglavnom pusti i obrasli... prolazi pored planina Olimp, Peleo i Osu.

- Ubacuje refleksiju o promjenjivosti sreće:Tako sreća svim puziva

u promjeni vječnijeh dobapromjenivat sveđ uživa

roba u kralja, kralj u roba.***

Na veliko svačije smjenjeosta u temu izgled tada:tko visoko prem se penjeda nizoko sasma pada.

- I o tome kako su te neke planine male, ali su narasle jer su pjesnici o njima pisali, a o neke velike stvari su ostale male jer o njima nije imao tko pisati.

- Sreo je na moru druge lađe koje su išle s istim zadatkom okolo, prošle nebrojene otoke Egejskog mora i krenuli su se vraćati prema Ateni zajedno s K-a. Onda je obišao sve države grčkih strana, gdje su u stara vemena bili gradovi Atena, Argo, Sparta, Teba, Korint i Mikena, a koji su dali 7 slavnih mudaraca i puno hrabrih vojvoda, ali te kriposti više nema niti imena, s gradovima je pala i prijašnja slava. Zatim hvali grčku prošlost, zakone, slobodu, vojnu sposobnost, ali govori kako su ovi porazi došli zbog nekadašnjeg nevjerništva, to ti je kazna s neba. Zatim išao preko Livadije (srednja Grčka) i prošao kraj Korintskog zaljeva, prisjećajući se bitke Marka Antonija i Augusta, gdje je August dobio MA jer je ovaj okrenuo brodove da bi išao za Kleopatrom, kao i bitke kod Levanta u kojoj je Don Juan +austria, španjolski vitez potukao Turke. Zatim K-a ide do preko Farsalje (Farsalos u Tesaliji) gdje je Cezar potukao Pompeja i time je uništena sloboda (jer je Pompej, kojeg je podržavao rimski senat i cijeli Istok, htio uspostaviti republiku, a Cezar, kojeg je podržavao Zapad, monarhiju), pa su tako rimljani sami sebi krivi za raspad, kao poput visokog drveta u planini kojeg crv polako izjeda iznutra, pa ga na kraju sama njegova težina obori.

- Tad je Kazlar-aga jašući ćup za Sunčanicu iz Smedereva koja je prekrasna i ne želeći se ni odmoriti krenuo je do njenog grada, prošavši tako kraj Pela i Filipa (gdje se rodio Aleksandar veliki), Kosovo polje gdje je Miloš ubio opakog cara, pa kraj Toplice do Smedereva, a svojima je naredio da traže dalje drugim zemljama dok ne dođu do Arbanije.

- Obišao je sve istočne i južne krajejeve i doznavši za lijepu Sunčanicu žuri se u

Smederevo- opisujući Kazlar-agino putovanje grčkim otocima i grčkom zemljom, pripovjedač se

vrlo malo zadržava na samom putovanju, a mnogo više pripovijeda reminiscencije iz povijesti grčkih zemalja i iz europske povijesti u cjelini:

- pripovjedač se pokazuje ne samo pripovjedačem događaja, nego i kao obrazovan politički čovjek, kao poeta doctus koji posjeduje povijesno-političko sveznanje o europskoj povijesti, civilizaciji i kulturi

- tema putovanja je – kao i tema ratovanja – dobila status najproširenije teme epa8. PJEVANJE

- opisuje se Kazlar-agin dolazak u Smederevo i otmica Sunčanice- pjesnik apostrofira Ceciliju Renatu, Vladisalvovu zaručnicu kojoj je već porodom bilo

odlučeno da će postati kraljica (jer je bila kćer Ferdinanda II), pa Osman zavidi Vladislavu na takvoj vjerenici, jer takvu ne može naći, jedno je sunce na nebu, jedna je takva ljepotica, pa je Osman uzalud dao tražiti takvu vjerenicu poput nje, u tome će imati sreće kao i u boju.

- Došao je Kazlar-aga u Smederevo da pronađe Sunačnicu, Ljubdragovu kćer (nije historijsko lice). S je brinula za svog oca, starca slijepca, čije je šunkundjed slavni despot Đurđ i Jerina, ali su mu Turci oteli gospodstvo, ipak na njegovoj ćudi i djelima se vidi da je plemenit. Nema više kraljevstvo svojih djedova, nego livadu, čuvaju ga psi, prijatelji su mu pastiri, živi u priprostoj kući, spava na slami. Tako on živi svoje zadnje dane, uslužuje ga kćer, a nekada je imao 12 sinova, ali su svi umrli što od Turaka, što od gusara, na moru. Zadnji su bili ostali Janko i Lauš kao utjeha ocu i društvo z razgovor, ali su i oni uskoro umrli: Janko u bogdanskom boju od Turaka, Lauš u isto vrijeme kod kuće. Pa je starac počeo plakati i suze su ga oslijepile koliko je plakao i umro bi bio da nije bilo Sunčanice. Nada se unucima od nje, ali ona se zavjetovala Bogu, on zna za tu njenu odluku i trpi potiho svoju muku i misli da će se ta njena djevojačka odluka promijeniti kad se zaljubi, pa je od bugarskih sela (!pjesnik misli da su sela u okolici Smedereva bugarska) skupio mldež da pleše i pjeva, igraju igre. Došli svi, rade sve to, pastiri se natječu u sviranju u diple, pastirice u pletenju vijenaca. To je sjelo skupio Ljubdrag kako bi od tih maldih Sunčanica možda nekog izabrla za vjerenika. Sunčanica ne voli sjela, ali ih prihvaća kao očevu zapovjed, a ona je najljepša među svima (zlatna kosa, sjajna pogleda, vjenac u kosi, rumeno lice, rumena usta puna smijeha, bijelih prsa,). Pleše i ona, a cvjeće misli da su njene oči sunce, pa cvate, ona ih bere, seljani plešu kolo i tad Radmio započne: cca:"hajdmo se svi zabaviti i pjevati, uživajmo ok smo mldi, volimo i ispunjajmo si želje, a što je lijepo očima, neka ne bude daleko ni od srca i da se dvoje koji se vole, da se u sve dani vesele živeći kao jedno. "

- u njegov govor ubacuje i temu prolaznosti:Pojmo, pojmo, družbo, draga!

Bježi mlados, leti vrime;od prolitja doba blagauživajmo prije zime!

- Svi nastavljaju plesati, 2 začimlju, ostalih ih prate u pjesmi, pa su pjevali 4 mlada seljana, prvi je pjevao o hercegu Stjepanu (Vukčiću-Kosaču), kome je otac oteo vjerenicu, koji se onda zbog toga poturčio, te kasnije vratio s turcima i uništio rod Kosača. Drugi je pjevao o tome kako je Janko Sibinjanin spsio Beograd kad ga je opkolio Muhamed II, a on ga je potjerao u Sofiju. Treći o tome kako je despot Đurađ nakon što su turci 1438 zauzeli smederevo pobjegao u Dlmciju, pa u Ugarsku, namuljao Vladislva I da se sukobi protiv Murata II, što je on i napravio i pobjedio ga na na Moravi blizu Niša 1443. Četvrti je pjevo o kralju Matijašu Korvinu kojeg su

izvukli iz tamnice da sjedne na prijestolje, a često ga je u boju mijenjao Vuk branković, sin despota Đurđa, zvan u narod.pj. Zmaj despot Vuk. Pjevale se i druge bugarštice, kad je došao Kazlar-aga i smeo igre. Tražio je po Smederevu Sunčanicu, pa kad su mu rekli da je na selu s ocem, požurio se tamo i ugledao prekrasnu Sunčanicu, svi su se prestrašili, umuknuli, pokušavaju nekako umaknuti. Nato im se K-a obratio i rekao da se nemaju čega bojti, jer im njegov dolazak neće izazvati tugu, nego da daju i njemu malo mjesta, pa je sjeo sam među pastire. Zatim Ljubdraga moli da mu kaže svoje pretke... Ljubdrag mu govori sljedeće: Lazar, despot od Servije, tj. knez Lazar je svoje 2 kćeri udao za 2 junaka: Vukosavu je dao Milošu Kobiliću, a Maru Vuku Brankoviću. Od Mare se i od Vuka rodio slavni despot Đurađ. Od Đurđa se i od Jerine, rodila Mara koju je Đurađ dao sultanu Muratu II, s njim je Đurađ sklopio mir 1427. i obećao da se neće udružiti s ugarima protiv njega. Tim su mirom sultanu pripali srpski gradovi koje je do tada zauzeo, pa se Đurađ uduržio sa Sigismundom, ugarskim kraljem i napao 1432 Turke. Kako bi ublažio sulatana koji je sad namjeravao zauzeti cijelu Srbiju, Đurađ mu posla na dvor kao taoce svoja 2 sina, Grgura i Stjepana. Njih je sultan bacio u tamnicu u Drinopolju, a 1438 je išao napasti Smederevo. Pred Turcima je Đurađ pobjegao Albrechtu, ugarskom kralju, a u Smederevu ostavio sina Grgura koji je pobjegao iz tamnice. Grgur nije mogao odolijeti turskoj sili, pa je predao sultanu Smederevo, on ga je ponovno bacio u tamnicu i oba brata oslijepio. Uvidjevši da neće moći iz svoje zemlje istjerati Turke, Đ je poslije Albrechtove smrti pobjegao preko Zagreba na more. Zna se da je 1441 bio u Dubrovniku, gdje je pohrani odragocijenosti u iznosu od 80 000 dukata. Unatoč Muratovu zahtjevu Duborvčanima da predaju Đ njemu i da onda neće morati plaćati harač, te da će im dati neke susjedne zemlje. Dubrovčani nisu htjeli predati Đ, nego mu poručiše da napusti Dubrovnik. On je otišao u Ugarsku, a Murat nije dirao u Dubrovčane, diveći se njihovoj vjeri i čvrstoj riječi koju su dali Đ i nisu ga predali iako su i sami bili izloženi najvećoj opasnosti.

- A gundulić to malo mijenja i kaže da je Đurđeve sinove doveo na prijevaru kod sebe, pa napao zemlju i jedva je Đurađ pobjegao i spasio živu glavu, a Jerina, izgnana iz Smedereva, pođe u ugarske strane tražiti Đurđa i reče mu kako im je gospodstvo uništeno, a kako su Grgur i Stjepan, njegovi sinovi, kod cara u tmnici oslijepljeni, njih dvojica su po jednom glasniku su majci poslali vijesti o tome, a kao razlog osljepljivanja navode da ne bi oni bili oslonac svojim roditeljima. Tuže se kako im ni sestra njihova, Muratova žena, nije htjela pomoći, već mu je savjetovala da ih oslijepi. Nije ju ganula ni njihova ljubav, dva mlađa brata, jer ima srce od kamena. Ako nam, majko, u Budimo budeš tražila nevjeste koju ćeš nam hvalu dati? Da smo živi junaci, ali smo slijepi robovi Turcima. Đurađ se na te riječi koje mu je Jerina prenijela rasplače, ostane bez riječi, i na kraju prgovori: izgubili smo sve na svijetu,a jmo se potruditi da u starosti ne budemo turskim robovima, ajmo nas dvoje do Dubrovnika, tamo da budeo slobodni. Murat je saznao da je Đ sa svojim blagom otišao u Du, pa je poklisare poslao u Du, poslavši knezu i vijeću darove da mu Đ predaju, a ako ne, onda će ih ići napasti. Ali Du, koji nosi krunu slobode, nije podmitljiv zlatom ili prestrašiv bojom, nije pokleknup u svojoj vjeri, a car se čudeći reče: "Cjeć tve vjere krepke toli / vik ćeš živjet, Dubrovniče!“ Tako se i desilo i Du još uvijek stoji između Lava i Zmaja (Venecije i Turaka). Onda ide malo hvale Du oko njegove slobde i da uvijek bude takav, a oko njega Turci i mleci grabe sve što stignu. I dok su njegovi susjedi robovi, ti si na prijestolju slobode. U tom se gradu Đ spasio, a ja sam unuk od unaka i od nas nitko nije ostao osim mene i moje jedine kćeri.

- Kad je to K-a čuo, skine zlatnu maramu, ode do Sunčanice i blago joj reče da će njena sreća biti još veća, jer će sultanu biti žena. Sunčanica tada spusti pogled od srama, a

K-a pozove svoju družbu, a kako ona nije željeli ići, oteo ju je slijepom ocu, ona se neda, ali uzalud. Ljubdrag kuka kako ga je sad još i to snašlo u starosti. I što ga smrt nije pokosila već, nego ovako polako od svakog udarca umire. Ali tuženje mu ništa nije pomoglo, jer je K-a već daleko bio sa Sunčanicom, koja se isprva učinila kamenom stijenom od straha, više je mrtva nego živa. I ona se tuži na to kako bi joj bolje bilo da se nije ni rodila, nego ovako, i brine se što će biti s njenim ocem sad kad nema nje. Boji se i zbog svoje časti jer se Bogu bila zavjetovala i za to je spremna podnejti i najgoru muku i smrt. Ako me ne možeš oteti turcima, dođi bar da ganeš skup oholi i plačem ih namoli da me tebi vrate, da moj otkup umjesto u zlatu bude u suzama. Ali nigdje nema nikoga tko bi mi pomogao, oče, zar si me i ti ostavio. Td joj se K-a obratio i rekao da je već dosta plakala i neka šuti već jednom. Žurivši k Carigradu, vide vjesnika koji dolazi prema njima, daje im carsko pismo u kojem je Osman K-a otkrio svoga srca želje – da se vrati u Carigrad i dovede djevojek koje je do sada skupio i da pošalje da se pronađe Sokolica, jer on žudi da ga na istok i ona prati, jer se zaželio nje, ali tu misao nije otkirio nikom drugome, krijući ljubavnu želju željom za ratom. K-a šalje jednog turčina po Sokolicu u poljske krajeve, jer je ona sa svojim drugaricama za osvetiti Osmanov poraz činila rasap tamo.

- čini se vjerojatnim da je glavna funkcija Kazlar-agina lika i otmice srpske djevojke u tome što omogućuje uvođenje teme srpske povijesti, a i Dubrovnika, kao i antitetičko eksponiranje teme: turski osvajači – porobljeni kršćani

- nakon Ljubdragove priče o njegovu rodu i naratorove apostrofe Dubrovnika i njegove slobode nastavlja se radnja koja pripada sadašnjosti: Kazlar-aga odvodi Sunčanicu

- ovo pjevanje u cijelosti zaprima jedna jedina fabularna linija- na kraju pjevanja navješćuje se buduća radnja

9. PJEVANJE- pjevanje započinje apostrofom ljubavi:

Velika se, o Ljubavi,vlas ognjenih tvojijeh strijela

u pogledu lijepom slavioka draga i vesela;

ali vele veća i jačau kraljevskom srcu biva

čâs ka strijele tve potlačai sve sile pridobiva.[…]

- Ta se apostrofa odnsoi na Sokoličinu ljubav prema Osmanu, u značenju da je velika moć ljubavi, ali je veća i vrijednija čast koja svladava ljubav, zato je i Sokolica ostavila Osmana, tj, nije ga dalje pratila, nego je otišla u Poljsku po osvetu i to je radila zadnjih godinu dana koliko je prošlo od hoćimske bitke. Bila je nemirna što nije mogla ići za njim, a najveći je nemir osjećala kad bi pala noć, koju je morala provoditi daleko od očiju svoga sunca. Bilo joj je mrsko pred poljacima pokazati kako s turcima bježi iz krvavog rata. Tako je palila i uništvala po Poljskoj i na kraju stigla u šumu pokraj Vršave. Bilo je potkraj kolovoza, započinjala je jesen, osvanula je obljetnica od hoćimske bitke. => dakle prema Gunduliću su Poljaci pobjedili Turke potkraj kolovoza, zapravo su u rujnu 1621. Ugl, skupili se svi vojvode i knezovi i slavili su, najprije Boga i crkvu, a onda i taj sretan dan. Vladislav i svita su išli u zoru u lov i način na koji su lovili zvijeri podsjećao je kako su gonili Turke pred godinu dana. Svi su bili svečano odjeveni: u grimizu, s biserojem, zaltom, dragim kamenjem, o pasu mu zlatni mač, na vrh glave perje, s brzim konjem. A njim je i njegov mlađi brat i nasljednik Kazimir kojemu s utek probili plavi brkovi i brada, tek je ušao u

mladenačko doba, a već mu sviće slava. Stjepan, mlađi brat (povijest ga ne spominje), također na konju, a i njega će pratiti slava. A varšavske djevojke mlade i lijepe izašle su na livadu kraj rijeke Visle, plešu i hvale Vladislava što je razbio Turke i osigurao svom narodu slobodu i spokoj, te mu na kraju govore da lijepu vjerenicu (Renatu) odvede ocu u dvore, da bude pir i veselje, a ti ocu podariš unuke i učiniš da se i dalje rađaju junaci, kraljevi nad kraljevima.

- Uto iz šume dođe Sokolica sa svojih 12 ratnica,začula je pjesmu i razveselila se, drugarce huška na osvetu za cara, tursku vjeru. Nije to Mongolkinja ni rekla do kraja, zaletila se već na konju, a slijede je i njene ratnice, nagle i hitre u želji da plijen čim prije steknu jašu konje brže od vjetra. Opis kako nemilosrdno love Poljakinje, s plijenom su se onda odmakle dalje, a kad su se Poljakinje osvjestile, počele su vapiti i zazivati, neka oca, neka braću, neke vjerenika, ali ni jedna još ne zove Vladislava u pomoć jer je to nedostojno, ali ionako nije nikog da ih čuje, jer je okolo njih šuma, pa G opisuje ljepotu i strašnost prirode koja ih okružuje. Rijeka tu u blizini stvara jezero. Istočne ratnice, umorne i znojne od popodnevne vrućine, odlaze u šumu da se osvježe, da im se i konji napasu i domore kraj izvora. A tebe Vladislave, ako ćeš dolaziti otimati roblej oteto, čekamo te usred šume. Nije ih strah njega ni njegove vojeske, čekaju ga. Sviejtom će se proširiti glas da smo ti otele ispred grada godpoje plemenite i da ih iz ruku 12 žena nisi mogao izvući, a navodno si veliki junak. Ali ti ionako ni nemaš smionosti izaći ispred nas, kako ženska snaga ne bi dobila onog koji je dobivao careve. Sokolica poziva drugarice da do se odu odmoriti kod jezera. Bojnice zaustavljaju svoje konje, s robinjama s konja skaču i vežu robinje za stabla. Odložu svoje oružje i idu se okupati u bistroj vodi. Okolna se priroda budi, voda hrli da ih grli i cjeliva... i sve su bile lijepe...ali najljepša je bila Sokolica, bijelja je od vila i od labudovog pera. Ta kose i Artemida, božica lova objavila, u jezeru je gola plivala s drugaricama, a ukazala se i Venera, rodivši se iz morske pjene. Igraju se u vodi, sa svake strane 6, natječu se i koriste vodu kao oružje i u tom trenu začu se truba, utihne šume, opkoljuju je Vladisalvi družba njegova. Netko ima koplje, netko pušku, lukove, vode hrtove i jastrebove. Iznad vladislava leti sivi sokol. Odsvuda iskaču zvijeri, lovci ih zbijaju u krug, Vladislav skuži i govori družini da ostave zvjeri, da će im upasti bolji lov. Sokolica čuvši buku, naređuje drugaricama da uzmu oružje da se brane jer su ih neprijatelji opkolili. Izlazi iz vode, oblači se na brzinu, uzima sablju u ruke, nema vremena za obući oklop, stavalja kacigu na glavu i uzjaše konja. Druge nisu toliko brze, a što mogu učiniti gole, pridobivne je svaka, ne od pritvničke sile i snage, nego od svog srama i prije uzimanja oružja uzimaju odjeću da bi se zaštitle, pa su tako lovice (ž od lovac :D) dok su lovile postale lovinom. Vladilsav je zarobio Sokoličinedrugarice, ali ih ne veže, nego im stavlja straže, a Sokolica, iako je ostala sama ne posustaje i videći da su njene ratnice zarobljene, ide gdje je najviše vojnika, u želji da oslobodi drugarice udara na vojnike, pripovjedač opisuje kako je ubila Leha i Kraka, Vitoslava, Đurđa, Gašpara, Ostoju, Biserko, ali su je polako okružili Poljaci, i izvukli 100 mačeva naspram njene jedne, bori se ona i dalje, ali joj usred boja sablja pukla. Ni to ju ne zaustavlja, ali je previše protivnika i prije nego su ju ubili, Vladisla uljeće, brani ju mačem od svojih drugova, jer se sjetio kako se borila i kako je na bogdasnkom polju caru pomoć bila. A još je i prekrasna, pa on ne može dopustiti da ona pogine neviteški. Sokolica uviđa svoj položaj, ali da bi sačuvala slobodu, ne mari za smrt, pa se neda, Vladislav joj viče da se preda, jer nema drugog izbora, tj. inače će poginuti. Ona to uvidjevši skače u rijeku, prepliva ju. Vladisalv ju hvali i slavi i za dar joj solobađa drugarice, vraća im oklope i oružje, govoreći kako njegov mač služi za osloboditi gospođe, a ne za hvatati ih. Sokolicu ovaj je čin zapanjio, i razmišlja kako da mu zahvali, pa mu reče da ju nije osvojio svojim oružjem nego plemenitošću, daje

mu bisernu ogrlicu sa zlatom i dragim kamenjem koju je imala oko vrata, a na kojoj je pisalo: „Svak odstupaj nadaleče! / mogorskoga kći sam cara.“ To mu je dala za dar, s riječima da će uvijek njegovo srce nositi u svomu i da više nikada neće ići ratovati protiv kršćana. Stavi oružje na sebe, skoči na konja i krene s družbom prema svome carstvu. Na tom je putu srela poklisara kojeg je poslao Kazlar-aga i nosi joj poruku od Osmana da je pozvana da ga sa svojim drugaricama slijedi na Istok, pa ona sva sretna krene put Carigrada i nema mira jer želi čim prije vidjeti cara, kojeg joj ništa nije moglo maknuti iz misli.

- mjesto epske radnje je Poljska- nakon apostrofe ljubavi – što se odnosi na Sokoličinu ljubav prema Osmanu –

pripovjedač uvodi novu temu: kraljević Vladislav, koji se u ovom pjevanju javlja prvi put kao djelatni lik, na godišnjicu hoćimske bitke lovi s poljskom gospodom u okolici Varšave, a lov pripovjedača podsjeća na tjeranje Turaka nakon hoćimske bitke lanjske godine

- uvodeći temu lova, pripovjedaču se otvorila mogućnost da u sadašnju epsku radnju uvede lik Vladislava, pozitivnog junaka spjeva

- slijedi nova fabularna linija: pripovijeda se o Sokolici i njezinim prijateljicama koje otimaju poljske gospođe koje povodom obljetnice hoćimske pobjede pjevaju i plešu na livadi van grada u Vladislavovu čast. Dok su one svezane za stabla Sokolica se bezbrižno kupa sa svojim drugaricama.

- u tom trenutku pojavljuje se Vladislav i sa svojom pratnjoms kojom je bio u lovu, zarobljuje hrabre ratnice, osim Sokolice koja se junački brani i u toj borbi između Sokolice i Poljaka, Sokolica bi bila stradala da ju u zaštitu nije uzeo Vladislav.

- kraljević Vladislav, diveći se njezinoj hrabrosti, vraća joj prijateljice. Iznenađena tom velikodušnošću, sokolica izjavljuje da se više neće boriti protiv kršćana. Otputivši se u svoju domovinu, putem sretne poklisara koji joj nosi Osmanov poziv da dođe u Carigrad.

- funkcija te epizodne radnje je mnogostruka:a) omogućila je uvođenje Vladislavljeva lika u suvremenu radnjub) omogućila je i evociranje poljsko-turskog sukobac) omogućila je portretiranje Vladislava: on je milostiv i plemenit

10. PJEVANJE- Sokolica se vraća u Carigrad pošto je dobila Osmanovu poruku- zatim se naracija opet premješta u Poljsku gdje je u prethodnom pjevanju ostavljen

Vladislav- Poljaci svi veseli i gospođe oslobođene, napravili su obilnu gozbu i slavlje kraj rijeke i

u čast Vladislava dižu čaše.- Vladislavu stižu razni glasnici s porukama, prvi da su turske ratnice zatočile varšavske

gospođe, drugi da ih je Vladisalv oslobodio, a treći da se vrati u Varšavu jer da je stigao sultanov poklisar, Ali-paša

- Vladisalv se vraća u Varšavu, opisuje se Vladislavov povratak: u pratnji Vladislava jaše mladić koji pjeva veliku i dugu pjesmu o prošlogodišnjoj bitci te se na taj način opet jedan aspekt teme hoćimske bitke uvodi u sadašnju radnju i to kroz medij fiktivne usmene dvorske pjesme.

- pjeva o tome kako se car dijete Osman iz Carigrada digao da bi pokorio Poljake, poljski kralj to čuvši sazove vijeće, odluče se oduprijeti i ide naredba da ga svi slijede pod oružjem i da se skupe u Varšavi. Dolazi puno naroda u Varšavu, čak i strani susjedi s kojima su si Poljaci dobri. Skupilo se brdo ljudi, kralj je Vladislavu dao moć

nad svime, a Karla Hotjevića proglasio glavnim vojskovođom. Krenuli su uz Dunav ususret Osmanu. Tamo je sletjela siva ptica Vladislavu i rekla mu da je Osman stigao na Drenopolje i tamo se utaborio, prešao Dunav i približava se ovoj strani. Govori mu da stavi zasjede preko Pruta i Nestera, a dijete Osman ni ne zna što je rat, drukčije ga zamišlja. Te da pošalje sajdačkog vovjvodu (Petra Konaszewicza) da na moru razbije njegove brodove, on će uspjeti doći do Carigrada sve pobjeđujući, a tamo će iz tamnice izbaviti Korevskog. Radoviljskog kneza (Radziwill Albert Stanislav) pošalji na drugu strnu, Vitoš preko planine Blakan, pa da postaneš nasljednik zemalja Stjepana Nemanjića, tj. bugarskih, srpskih i raških zemalja. A Senjanskoga i druge najbolje viteze pošalji na Nikopolje da postave tvoju zastavu. Pošalji svoje junake i na Smederevo da odahnu Đurđove i Jerine kosti koje njihov zet Murat ožalosti. Svoju vojsku u 2 dijela razdijeli i na polju otovorenu se s jednim djelom othrvaj turskoj sili, a s drugim ju okruži i zateci i pobij. Nas prati prava vjera, a turke ne, a i oni nisu čuli za pogibelj kada na priejstolje sjedne dijete. Čuvši te sretne glase, Vladislav je uveo svoje čete u bogdanske zemlje. Nastao boj na kraju kojeg je Owsman pobjegao jedva izvukavši živu glavu. A tvoji te vojvode mole da dalje krenete osvajati i braniti božju vjeru. Tako je svoju pjesmu završio mladić, a oni su ušli u Varšavu, gdje su ih gospoje pozdravljale, djevojek s prozora bacale kišu cvijeća, svi slave i hvale Vladisalva, kralj ga ljubi i grali.

- u svojoj pjesmi mladić opjevava Osmanovu vojnu na Poljake, zatim pripovijeda o okupljanju poljske vojske, priča o sivoj ptici koja savjetuje Vladislava kako da rasporedi svoju vojsku, kakvu taktiku da primijeni u ratovanju te moli Vladislava da i u budućnosti oslobađa srpske, bugarske i raške zemlje sve do Crnog mora od Turaka

- u pjesmi se iznose i sadržaji koji pripadaju željenoj budućnosti- dodijelivši ulogu pripovijedača u tom odlomku sivoj ptici – motivu, simbolu epske

narodne pjesme, tj. motiv sive ptice je uzeo iz narodne pjesme u kojima ona nosi važne vijesti. – Gundulić rafinirano i končetozno iznosi svoju koncepciju budućnosti, tj. sam pjesnik se nada da će Poljaci južne slavene izbaviti iz robije i pobjediti turke.

- nakon digresije o prošlogodišnjoj bici narator izvješćuje o dolasku Vladislava u Varšavu, a zatim se pripovijedanje premješta na lik Ali-paše. Ali-paša se bio malo duže zadržao u Kamenici, jer ga je morio strah, iako bi poklisarima svud trebal iputevi biti otovreni, još od vremena kad je sreo Krunoslavu, jer što ako ga ne prepoznaju da je poklisar. Pa je malo zakasnio kod kralja, a kozački vojvoda mu je dao pratnju da bez straha stigne do Varšave. Ali-paša ulazi u Varšavu, kratko se opisuje taj grad i kraljev dvor. on ulazi u grad sa 100 janjičara u blagom kasu, nose poklone, među kojima i 30 robinjica koje je Osman vladisalvu posalo za razbibrigu. Zadnji ide A-p, oko njega je 6 vojvoda. Uputio se prema dvoru, a na ulazu su sa svake strene kipovi poljskih vladara (Leha, Kraka, Primislava, Leha II, Pjasta, Mjesislav (Mječislav), Boleslav (Boljeslav I Hrabri), Kazimir I, Boljeslav II Krivousti, Kazimir II, Lauš (Ljudevit, koji je bio i ugarski i hrvatski kralj), Jadželon=Jagjelo nakon krštenja Vladislav, Vladislav III, Kazimir IV, Ivan I Albert, Aleksandar, Šišman I=Žigmund I, Zigmund II August, Stjepan Bator), a ima i još kipova, ali ih kriju mjesta dalje od gledalaca, ali je njihova slava isto vječna.

- A-p odlazi do dvora, ulazi, vidi 3 vijećnice, u prvoj su plameniti mladići koji kraljevsku dvorbu slijede, u drugoj su plemići stariji koji nose kralju glase tko mu to želi doći, a u trećoj kralj prima poklisare i sakuplja vijeća. Kada svi prinesu savjete oko mira s Turcima, odlučiti će se što će se odgovoriti paši.

- Knez Zborovoski dobiva zadatak da zabavi A-p razgovorom dok čeka na audijenciju kod kralja.

- uz Carigrad, Varšava predstavlja drugo fiksno mjesto epa, a oba grada povezuje Ali-

paša- smješten u središnji dio epa dolazak Ali-paše u Varšavu predstavlja svojevrsnu

kulminaciju i početak raspleta priče o Ali-pašinu putovanju11. PJEVANJE

- nastavlja se radnja započeta u prethodnom pjevanju: u srednjoj vijećnici Ali-paša s knezom Zborovskim gleda „arazze“ (umjetnički tkane zidne slike u varšavskom dvorcu) na kojima su prizori iz prošlogodišnjeg boja kod Hoćima.

- opisuju se sadržaji tih zidnih slika, koje prema pjesniku izgledaju jako živo i vjerodostojno. Isprva ih opisuje narator, a onda ih dalje opisuje knez Zborovski, jer ga ja A-p pitao tko je radio ovo i dao duha mrtvim ljudima, jesu li to uopće ljudske ruke radile, jer evo, on u prepoznaje svakog pašu i Turčina na tim zidnim slikama.

- takvim postupkom, s pripovjedačem koji je sudionik sadašnje epske radnje, a ne epski pripovjedač Osmana, opet se jedan aspekt prošle radnje uključuje u sadašnjicu Ali-pašina putovanja

- knez Zborovski pokazuje na jednoj slici pustinjaka Blaža (zarastao u bradu, pogrbljen, bosih nogu, u ruci mu raspelo, opsao je konopom oštru odjeću od kostrijeti); taj lik i motiv ima u epu funkciju sličnu funkciji sive ptice: on je nosilac ideje katolicizma i protuturskog stava. Blaž kao pustinjak koji vodi poljsku vojsku je plod pjesnikove fantazije, stvoren prema Tassovu Petru Amijenskom koji vodi vojsku Gofredovu u Oslobođenom Jeruzalemu. F. Marković misli da sv.Blaž predstavja Du zaštitinika sv. Vlaha. Kako A-p ne zna tko je sv. Blaž Zborovski mu govori o njemu, da je u potpunosti slijedio krista, a moga oje predviđati ishode bitki, došao je s kraljevićem na bojište, a ratovao nije oružjem nego molitvom.

- Zborovski mu nastavlja pokazivati različite vojnike i govoriti tko je tko i što je napravio (Radvilski knez=Radziwill Albert Stanislav,), te tko se borio na njihvoj strani, što narodi i pokrajine, što poimence ljude: Prusi, Pomoravci, litavci s pan-Stjepanom, iz Pološije sa Sjenovićem = Mikolaj Zenowicz, iz Rogozna i Smolenskog, Podlisja, vojvoda Zamoški, iz Volinja, iz kijevske kneževine. A-p prepoznaje Mikleuša Senjavskog = Mikolaj Sieniawski, koji je prvi udrio na Turke u tom boju, a pod njeim su bili Bjelorusi i ljudi iz Podolja, zatim ljudi iz Gnezda i to se nabrojavanje i opisivanje nastavlja unedogled. Na sredini je kraljević Vladislav koji jaše bijelog konja, primjećuju i Krunoslavu, kneza Zborovskog, A-p onda gleda drugi dio bitke gdje se prikazuje sam boj gdje se kolju, udaraju, sjeku. Prikaz kraljevića koji sječe sve pred sobom i Turaka koji bježe pred njim, ali ih Osman nazad tjera u boj. A-pašu je sram gledati tu sliku, jer je među onima koji bježe ugledao i sebe.

- Uto je došla vijest Zborovskom da poklisar i on dođu pred kralja, time se prekida naracija o jednom aspektu teme hoćimske bitke, a nastavlja se radnja koja pripada sadašnjosti: sultanov poklisar izlazi pred poljskog kralja i izvješćuje o turskoj želji za sklapanje mira. u prijestolju je kraj, s desna su mu biskupi, s lijeva vojvode, a vrh oca sijedi kralejvić Vladislav. A-p im se poklonio po turskom običaju, kralj mu pokazuje gdje da sjedne, uzme carsko pismo, prisloni ga na glavu, pa na usta, pa ga onda da kralju, koji ga da zapisničaru, a kralj da vjeru svemu što će A-p reći, a onda A-p počinje držati govor: "počinje s hvalama kralju, i da uvijek bude sretan, govoir kako je on poslan od cara da ponudi mir, jer kralja smatra velikim nakon što je vidio nejgove junake u boju i bolje da se sad pomire, nego da u boju dalje gube ljude i bogatstvo. Hvali ih i priznaje da su oni oslobodili i ostale kršćane, odnsono spasili njihovu slobodu od Osmana. Zato vas Osman pita za prijateljstvo i mir, a uvjeren sam da vi iz ruku nećete ispustiti ovu sreću koja je došla do vas. Mudrost je iz vremena iskoristiti prigodu koja može biti na opće dobro. Mudri ste i sami, pa zaključite dal vam je od veće koristi sad mir ili boj? Junacima je vječna želja pobjeđivati neprijatelj, ali

U junacih da boj slidenaravna je vazda želja,

a najliše kad se videsrećniji od njih neprijatelja.

- Ona sreća koja je bila s vama prošle godine ne znači da bi bila i na dalje na vašoj strani, možda bi neki drugi put bila na carevoj. A car ponovno može skupiti onoliko brojnu vojsku, a ti kralju da izgubiš takve junake kao što ih imaš sad, bi li ih opet mogao steći? Tvoje su misli da bi tad pozvao strance da ti brane kraljevstvo, 2 su kršćanske krune u koje se možeš uzdati, njemce i španjolce, ali Ferdinand nikako da uguši ustanke u Češkoj, a šanjolski kralj je daleko. Ali da ti i franačka i španj,kruna pomognu, bi li to spasilo tvoje kraljevstvo? Moguće je da je tvoj slavni kralejvić te sreće da 100 puta dobije cara,no, bi li time si stvorio neku korist i proširio daleko kraljevstvo? Ne, nego bi ti ostala samo hvala što si pobio turske čete. A razumnog i ne treba podsjećati tko dobiva veću pomoć kad ide u boj, car koji dobiva harač sa svih strana i ti koji ga ne dobivaš.A ako imaš veliku želju za rat, imaš i huđih neprijatelja, jer ti je očinsku zvesku krunu (Švedsku) dundo nepravedno oteo, odi ju ponovno oteti od bratića Gustava (Zigmunudu III jer njegov stric Karlo IX Sudermanski oteo švedsku krunu, a njega je na tom mjestu naslijedio njegov sin Gustav II Adolf, Zigmund III ju je pokušavao vratiti, ali uzalud), jer Svaki je razlog: tvoga ne da'/ a tuđega ne uzima'. U tvom je susjedstvo i moskovsko carstvo, pa pošalji sina na ostale države koje ti se ne pokoravaju. Zato kralju i ostala gospodo, odlučite primiti ovaj mir, najveći poklon od cara. "

- Nakon njegovog govora svi su još malo žamorili, Šišman pogleda svoje vijećnike i onda progovori da primaju mir dan od cara, a da će A-p dobiti sve što mu treba od pisara. Dali su onda paši papire za cara, primio ih je on radosno, poklonio se kralju i kraljeviću, a njim i vijeću slave i hvale daje. Paša je primio buzdovan od zlata, s ručkom optočenom dragim kamenjem, a za cara je dobio još puno kraljevih poklona i onda se uputio prema Carigradu.

- taj pašin govor opis je i analiza političke stvarnosti na temelju moderne političke teorije, oslobođene kršćanske etike i teologije, političke doktrine nastale u znaku one misli o državi koja je povezana prvenstveno s Machiavellijevim „II Principe“

- Ali-paša u svojem govoru prijeti državi od koje traži primirje :)- nakon njegova govora, na kraju pjevanja, kratko se izvješćuje o pašinu povratku u

Carigrad- tako su na kraju 11. pjevanja likovi Ali-paše, Kazlar-age, Krunoslave i možda

Sunčanice dovedeni u Carigrad, gdje se nalazi i Osman i gdje će se odigrati buduća epska radnja

12. PJEVANJE- radnja je smještena u Carigrad gdje se svi – osim Krunoslave – vesele miru

sklopljenom s Poljacima- Ali-p se trudi čim prije stići do Carigrada, a po njegovom veselom licu svi kuže da je

sklopljen mir i raznosi se ta vijest gradom i svi se vesele, a posebno turske djevojke, jerne trebaju strahovati da bi ih od njihovih ljubavi odjelila poljska sila u boju. Jedino je tužna Krunoslava, jer s mirom ne dolaze i glasovi o oslobođenju Korevskog. Obučena je ugarskog vojnika, skupila je dosta blaga da ga može otkupiti, prodala je države i gradove i podmićivala je, ali joj još to ništa nije pomoglo u cilju, jer nije uspjela pridobiti Rizvan-pašu koji čuva Korevskog u tamnici. R-p ima kod kuće 2 djevojke, obje liepe, kćer Ljubicu i nećakinju Kalinku, obje imaju isto godina, a vole se ko sestre i sve dijele. Njih je čuvo Bećir-hadum, cijeli ružan i pogrbljen, ali se kiti i uređuje, pa Gundulić ubacuje:

Što je grdo po naravi

zaludu se resi i maže,er grdoća u napravi

tisućkrat se grđa kaže.- Ali se pomamila za zlatom, pa ga upitala Kalinka tko mu je to dao, a on joj pokazao

Krunoslavu obučeno u ugarčića, dodavši da je poslana od austrijskog poslanstva i da R-p nosi darove često. Kalinki dođe želaj da priča s njom, a na kraju se i zaljubljuje u nju, misleći da je mladić i da je bogat jako. Krunoslava je promatra i veoma žali što je ne prepoznaje i što je bespomoćna. Ali, zato što je lukava, kako bi sebi pomogla, Krunoslava je gleda blago i podržava u njoj varljivu nadu. Pa na kraju Kalinka uspije skupiti hraborsti da govori s njom. Kalinka: tvoji su ono darovi koji rese haduma? A što si donio meni?" Krunoslava: "Lijepoj djevojci kao ti sam donio još ljeoše poklone i veća bogatstva, a za uzvrat te molim da mi kažeš što znaš o korevskom." Kalinka: " Dunda moga su zarobili kozaci kad je bio paša u Akermanu, s njime i Ljubicu, a Korevski koji je bio nad svima vojvodama, je razgovarao s njima i ponašao se liejpo, bio milostiv, cijenio ih, častio, gostio. Vratio je Ljubicu R-p, a njoj zlato što su joj ga oteli i da im slobodu. Ali u slobodi i bogatstvu nije ona lijepa mogla naći smirenje, kad joj je oteta duša i izgubljeno drago srce, jer je mislila cijelo vrijeme na Korevskog, pa je i u slobodi njegova robinja. A kad se dogodio bogdanski boj, korevski nije imao sreće, družba ga je izala, a nije poginuo na bojištu, nego su ga zarobili i od tad je u tamnici. A Rizvan-p, u njemu samo raste srdžba i nemilošću prem Korevskom se želi dobiti carevu naklonost, pa odbacuje svaki obzir i pokušava ne razmišljati kako mu je Korevski nekada bio dobročinitelj, pa K trpi veliek muke. Ljubica se brine pak da K ne pogine i plače cijela tužna, ali i dolazi do K i da mu skrati muke, razgovara s njim, pjeva mu pjesme, a da ona to ne čini, mladi vitez bi odavna umro. " I da je tu Klainka stala, Krunoslavi ne bi bilo strašno, ali je Kalinka nastavila: "Ljubica se toliko udvorila Korevskom, pa mu je omilila, pa su oni vjeru međusobnu izjavili, pa ?? veseli slobodo vitezova i Ljubičin pir. Rekla sam što sam znala ,a ti mi sad daj darove koji će mene mladu razveseliti, uz zlatan dar, pitam te za draže zlato: tvoju dušu i to moje srce želi više od carstva cijelog svijeta." I kako je Kalinka završila te riječi, Bećir-hadum ju je odveo, a Krunoslava je ostala zapanjena, ne zna dal da vjeruje ili ne, misli joj se premeću po glavi kao za oluje.

- Dakle cijelo pjevanje zauzima bočna fabularna linija teme koja pripada sadašnjosti: ljubavi Ljubice, kćeri Rizvan-paše, prema Korevskom i ljubavi Kalinke prema Krunoslavi za koju drži da je mladić

- U razgovoru s Kalinkom, nećakinjom Rizvan-paše koji je čuvar tamnice Korevskog, Krunoslava doznaje da se Korevski zaljubio u Ljubicu, Rizvan-pašinu kćer. Nesretna zbog toga, Krunoslava najprije pomišlja na osvetu, ali odustaje od toga i pokušava mitom doći do vjerenika. Rizvan-paša je pušta u zatvor, ali za njom zatvori vrata tako da na kraju i Krunoslava završi u tamnici.

- "Komu da ikada vjerujem, ako me je Korevski iznevjerio i to zbog Turkinje. Turkinje su himbeno lijepe i koriste čarolije da zamute nekom vid. Zar te uspjela toliko zamadžijati da si me zaboravio? Počinje kontemplirati o osveti:

Nu me bojno srce di je?Tužba meni ne priliče;

tko se osvetit vrijedan nijeneka suzi i nariče!"

- Turkinju misli ubiti, pokazati ću kakava je moja osveta, i oteti korevskog zlici. Ma što to govorim? Da ovak oradim ružne stvari? Ali ljubiti ću te i usred zlih stvari i uvijek, ako ti u čemu sad zagrubim, neka tvoja milost bude veća od mojih grijeha. Ne vjerujem da će on toliko sagriješiti, ipak je plemenit." Odlučuje nastaviti s

podmićivanjem i mudrošću, kako bi došla do prave istine, "ti budi nevjeran meni, ali ja ću tebi biti vjerna." I krene tražiti Rizvan-pašu, dođe pred njega, predstavi se kao brat Korevskog, tvoja dobrota me navela da ga dođem otkupiti, koliko god hoćeš blaga, ja ću ti dati. Paša je pogledao mladića pažljivije i razmišlajo o velikoj odluci, o govoro i smionosti kojom nastupa mladić, čudi se i misli da će mu ova zgoda biti na veliku nepriliku. Zato smišlja varku, jedno misli, drugo obećava, a treće radi. S njom se dogovara, govori mu da će biti za kroevskog prijatelj kod cara, a ako se želiš s njime sada razgovarati, otvoriti ću ti tamnicu. Krene s njom dolje u tamnicu, a dosta Turaka reče da ih prate s oružjem. Kroz sedam kula, sto vrata, zapreka i svega, došli su do tamnice i kad je ušla, paša je za njom zatvorio vrata.

13. PJEVANJE- uvodi se novi epski prostor – pakao- opisu pakla i paklenog kralja posvećen je veći dio pjevanja- pakleni kralj, ogorčen zbog poraza svojih štićenika Turaka od Poljaka i slave

kraljevića Vladisalva, strahuje za budućnost muslimanstva i poziva paklene duhove da se razlete po sviejtu i da potiču Turke na bunu i ometanje sklapanja poljsko-turskog mira

- Vladar pakla je sazvao vijeće paklenih duhova (ako sam dobro skužila), svi su oni nakaze, razno razne kombinacije, a vladar jako pizdi i lud je, pa se ne kraju obraća paklenim duhovima: "Kojd li jd vo zlo učinilo nepokretnim cijeli pakao?! To što je Osman izgubio od Poljaka naša je šteta, a ne njegova, mi smo izgubili. Strašna je vojska išla sa carem, da uništi Poljake, ali i kršćanstvo. Ali su im pala srca pred Pojacima. Poletjeli smo mi s kišom, snijegom, mrazom, kugom, gladi u pomoć mladom caru, ali je nebska vojska rastjerala jato naše. Upalila je Šišmundova molitva (Na molbu Zigmunda III donesena je u Pojsku glava sv.Stanisalva Kostike, a kako su glavu odnjeli na poljsko tlo na dan kad su potučene poljske čete, u Poljskoj se počelo vjerovati da je Poljacima na pomoć bio sv. Stanislav). Sad će nam taj poraz donijeti proapst u pakao. Ipak, onaj dio turaka koji je bio sa sjeverne strane se odhrvao Poljacima, a tamo je bio sam Lucifer, kako se diči, okružen najboljima. Kamo sreće da se ovime završila sramota zbog naših poraza, ali sad Istočno carstvo kreće u propast, a gnjusni pakao neće da se makne s mjesta. Desnica Vladislava je sposobna pakao lišiti svih država, neće se s njime moći mjeriti pakao ako se združi s austrijskom carskom kućom, ako seoženi svojom vjerenicom, pakao propada. Ako se udajam sva carstva ujedine, tko im se može oduprijeti? Držimo mnoga kraljevstva i otoke za Muhameda, ali vako padne Osmanovo carstvo, Muhamedov zakon gine. Ako ikada kršćani osvoje ovo carstvo, tursko će se ime iskorijeniti. Zar ćemo pustiti da prestane paklena vlast u svijetu? Nećemo, nego ćemo poći na sve strane. Osman se toliko ponizio da je tražio mir s Poljacima, prisiljen je da zatvorenih očiju prihvati od krvnika sve uvjete. Ali ako i Osman to traži od Poljaka, pakao se neće nikome pokloniti. Iako su u hoćimskoj bitci drugi pobijedili, đavlima je priapala slava zbog nepobjedive smionosti. Ali mroam spominjati tu zgodu da nas što prije raspoalim na osvetu protiv smrtnika. Treba čim prije to riješiti dok se Poljaci i Turci ne uharače i pokrste, nek svaki od vas zaplete što može da to spriječi, preobrazite se, govorite laži, varajte, radite zasjede... Svi odite buniti Turke na kršćane dok se turski krnji mjesec ne napuni, tj. dok ne osvoje i drugu polovicu svijeta. Neka Sokolica odmakne poljake, a Vladislav nek padne od ženske ruke. Treba Kroevski umrijeti (jer su među uvjetima mira što su ih pojaci naveli bio i taj da korevskog puste iz tamnice) i mir spriječi svojom smrću. Krenite!" Oni su to i učinili. Pjesniku je njihove dogovre rekla muza Diklo koja je na Parnasu i Helikonu. Uništavali s uposjede najezdama ptica, drugi su bunili vlastodršce i crkvenjake, treći vojnike, janjičare i spahije, građane i pridošlice, četvrti carice i gospođe, žele stvoriti

rasap kao u stara vremena kad je nastao ženskom prevarom (misli na Adama i Evu i prvi grijeh)

- pjevanje posvećeno paklu pokazuje se samo kao kao relikt preuzet iz tradicionalnih epskih djela, relikt koji je pjesniku omogućio unošenje fantastičnih elemenata u ep kao i manifestiranje izrazito baroknog retoričkog aparata

14.PJEVANJE- (MAŽURANIĆEVA DOPUNA, na poziv Matice ilirske, napravljena 1844.)- Osmanov zvjezodznanac odvraća svog gospodara od puta na istok, jer zvijezde

najvaljuju nesreću. Osman ne želi ni čuti o odgađanju puta. Kad u se u snu pokaže muhamed i iz ruku mu istrgne kuran, osman se probudi i kraj svog kreveta spazi svog učitelja, hodžu, a to je zapravo zao duh, koji mu reče da se Prorok ljuti zbog Osmanove namjere da se pomiri s nevjernicima. U isto vrijem u vrtu Rizvan-paše došulja se do Kalinke Ljubomornost u liku crnca Bećira i reče joj da je prevarena jer mladi Ugričić kojeg ona ljubi, zapravo je preobučena vjerenica od Korevskog. Kalinka to javi Ljubici, a ona svome ocu, R-p, koji nato dade Krunoslavu i Korevskog pogubiti.

15. PJEVANJE- (MAŽURANIĆEVA DOPUNA, na poziv Matice ilirske, napravljena 1844.)- Osman javi vijećnicima da je dogovoren mir s Poljacima ukoliko puste korevskog.

Nesretni R-p javlja da je pogubio Korevskog, jer je osvojio srce nejgove kćeri Ljubice tako da se ona smrtno zaljubila u nejga, kršćanina. Doznavši za smrt Korevskog, Ljubica se bacila s visoke kule. I Rizvan se ubija. Kazlar-agi se u Drinopolju dogodila velika nezgoda, jer mu je neki hadum noću oteo Sunčanicu. Bio je to njen brat Vlatko kojeg su turci zarobili u djetinjstvu i poturčili. Osman se sretan i veseo ženi Sokolicom i dvjema turkinjama plemenita roda, te izdaje poslejdnje odredbe za put na Istok.

16. PJEVANJE- počinje refleksijom o težini vladarskog položaja (ako su štedljivi, ispadaju škrti, puk ih

malo voli malo ne... bla bla bla) i o potrebi tajnosti kad se hoće poduzeti nešto veliko, tj. da se ni u koga ne treba pouzdati ili to birati, a zatim se ta refleksija oprimjeruje u Osmanovoj vladavini kojom su janjičari nezadovoljni i dižu bunu u Carigradu.

- Iako su prave namjere Osmanove krili pred javnošću, ipak se nekako doznalo da Osman želi pokrenuti vojsku na Istok da ju pogubi i posječe i sada se zbog toga pobunila cijela vojska.

- Predstavnici različitih rodova vojske pripovijedju o položaju svoga roda, a pojedini vojnici pripovjedaju svoje osobne razlgoe nezadovoljstvo, tj. zašto se bude, od nedovoljnih prava i nedovoljnog plaćanja zasluga i sl.

- Uzalud je pokušava smiriti Alija, janjičarski aga, vojnici ga ne slušaju, te govore kako nisu ustali protiv cara, nego protiv onih koji savjetuju to dijete.

- onda je vojska išla u crkvu koja je posvećena Znanju od Oca, Božjem sinu, tj. u Crkvu sv. Sofije, koja je polako izgubila značenje, ali je ime ostalo. Traže od Osmana da im se preda Dilaver, učitelj/hodža i hadum, a k Osmanu šalju Jahiju, bivšeg muftiju (suca), sa zahtjevom da im sultan izruči svoje savjetnike koji ga zlo savjetovaše. U to je vrijeme car bio u pirnoj slavi, ženio se za 3 djevojke, došao mu je Jahija i rekao mu što vojska od njega traži: da ako se krvlju njegovih savjetnika ne ugasi buna, prijeti mu rasap carstva. Osman odbija taj zahtjev i govori kako ako netko misli biti car umjesto nejga, misli previše, reci to slobodno mojoj pobunjenoj vojsci, a ako su željni krvi, nek tu želju uspmjere na ljute neprijatelje, a ne na carske protivnike.

- od ovog pjevanja pa do kraja epa radnja se odvija na jednome mjestu – u Carigradu, koncentrirana je u kratkom vremenskom odsječku od nekoliko dana i odvija se paralelno s pripovjedačevim vremenom

- kao pripovjedači u 16. pjevanju nastupaju pripadnici pojedinih rodova osmanlijske vojske (janjičari, spahoglani,) koja se buni, a pripovjedač samo izvješćuje o eventualnom premještanju radnje s jednog mjesta na drugo i o vremenskim koordinatama događanja

17. PJEVANJE- nastavlja se radnja 16. pjevanja- U noći poslije pobune sultan saziva vijeće (6 vezira i ostale turske poglavice) da se

raspravi teška situacija i pronađe izlaz iz nje. Osman otvara vijećanje, podsjetivši samo zašto vijećaju i da zbilja želi čuti njihova mišljenja.

- Dilaver je protiv popuštanje pobunjenicima i predlaže za njih najstrože kazne: "Sad počinješ svoje carstvo utvrđivati krvlju. Carevi mogu opraštati svaki zločin, ali uvreda veličanstva ne prašta se nikada. Careva je dužnost prema podanicima biti milosrdan, ali isto tako i za odmetnike biti tvrd. Maknuti će te s prijestolja, ako mi prije ne maknemo njihove glave. Razlika između tebe i drugih ljudi je u tome što tvoja zapovjed koja se treba slijediti. Ako ti se sad tvoja zapovjed otela kod vojnika tvoja se visina slama i krši vlast. Što li će htjeti vojska ako joj počneš ugađati, ponašati će se kao da oni vladaju umjesto cara. I kad bi riječi trebalo potkrijepiti djelima, ti nek ostaneš živ, a ja i ostali možemo izginuti. Ako još i ne prijeti ta opasnost, nećeš ostati bez vjernih sluga, savjetodavaca. Bilo je i prije buna, ali se u cara nije smjelo dirati. Dovoljno ti je spomenuti što se dogodilo kad je tvoj stric Mustafa ostao bez savjetnika, jer je vojska išla othrvati Perzijance, pa su i savjetnici bili van Carigrada. Ostavši tako bez savjeta, lako je tebi bilo doći do krune, Osmane. (Mustafa je došao na prijestolje nakon smrt brata Ahmata, nije mnogo mario za državne poslove, a nije imao ni sposobne savjetnike. Za velikog vezira postavio je Dauta koji je novce kupio i čast zapovjednika mornarice, čime je protiv sebe i Mustafe okrenuo neke ugledne paše, pa je Mustafa napušten od pristaša bio svrgnut s prijestolja na koje je došao Osman II). Tvoje je pravo na krunu, ali ima onih koji bi Mustafu opet željeli popeti na prijestolje, a traže naše glave jer vide da smo mi tvoja zaštita. Moj je, dakle, savjet da se pobunjenicima pruži osveta, jer će se i najjače carstvo urušiti ako nije odsvud ograđeno strahom."

- Husein je za popuštanje i za predaju savjetnika pobunjenoj vojsci: "Smionost vojnika i buna mogu biti jako štetni tvome carstvu, jer ako im ispuniš želje, carstvo ostaje bez najboljih savjetnika, rekao je Dilaver što se može dogoditi ako nemaš svojih savjetnika. A ja ću dodati i koja se zla mogu dogoditi ako se kreneš osvećivati. Svi će potvrditi da je za utvrditi sebe, potrebno uništiti neprijatelja, ali ipak je možda bolji put milosti. Jer ćeš osvetom možda navući još veći bijes vojske na sebe. I zaista, velika je šteta da u najgore vrijeme ostaneš bez savjetnika, ali sumnja većeg zla mene brine, jer je možda korisno malo izgubiti. Jer kad se vojska smiri, carstvo će opet lako naći i 4 nova savjetnika. Ali ako carstvo u nevolji izgubi sebe, koga će onda naći? Zato imaj milsoti za svoj puk, doma štedi krv junaka, prolij je za obranu svoga carstva. Ako izgube, tvoja će osveta bez štete biti ispunjena, ako dobiju, tvoje će carstvo biti veće i jače. Ako uđeš u boj s njima gubiš svakako, ili će tebe zadesiti nesreća il ibi izgubio one koji ti trebaju za obranu od kršćana. Ako misliš da ima puno ljudi u tvom carstvu i da ćeš lako skupiti novu vojsku, s kime? S pastirima koji će se boriti s praćkama i štapovima? Bez vitezova, tvoja je vlast ništa. Dolikuje veličanstvu tvoga priejstolja da sadašnju samovolju oprostiš zbog prijašnjih zasluga, a osobito kad enma osvete bez opasnsoti, štaviše, carstvo će zadesiti sigurna nesreća i još veće zlo. Jer ako malo paša bez vojske je svrgnulo mustafu s prijstolja, kako te ne straši vojska, ako se s njom zaratiš. Daberi manje od 2 zla, neka padne naša glava, a tvoje carstvo mirno živi, jer se ne može osvetom koriti jače od sebe."

- Osman nikako ne pristaje na osvetu, a ne misli udovoljiti pobunjenicima da im se predaju savjetnici: "Želim da sada praštanje mojim vojnicima nadvlada osvetu, tj. želim im oprostiti, a ne se osvetiti. Ljubav prema gradu i prema puku otimaju mi sablju iz ruku. Nađite način spasiti svoje glave i ugoditi vojsci."

- Nato opet ustaje Dilaver: "Višnji nek sačuva carsku glavu od strašne sudbne i zle slutnje. Tko traži pogodan trenutak, često odbacuje sreću. Ali, što se caru vidi kao dobro, ne treba se tome protiviti, ja sam prihvatio da ću jednom za tebe umrijeti i ja sam onaj koji te spasio od Poljaka i iako nemam ovdje svoje ljude, prije nego se sruši moja glava, srušiti će se i mnogo njihovih. Ali smislio sam način da smiriš vojsku" i savjetuje Osmana da s njega skine časti veliko vezira i na to mjesto postavi pašu Huseina. On će vojsci saopćiti da je sultan odlučio pomilovati puk i da je odustao od puta na Istok.

- Osman naređuje da se savjetnicima daju jake straže, a vjerujući da u njega, svog cara, vojnici neće dirati, sam ostaje bez naročite zaštite.

- Dok se tako vijećalo na divanu, majka svrgnutog Mustafe pizdi što je carevom odlukom odvojena od sina, jer je mustafa negdje u divljini, u nekoj jami i ona traži kako da oslobodi svoje dijete, a prigoda joj se pružila dizanjem ove pobune, te s enada da će vratiti Mustafu na prijestolje i vladati preko njega. Nekad je vladala, a sad je s robinjama u starom saraju. Pa je ona k sebi u saraj pozvala svog zeta Dauta. On je porijeklom Hrvat, Turci su ga oteli kao dijete, a kako je bio lijep dali su ga caru da ga stavi u saraj s drugom djecom, a kako je bio lijep dali su mu ime Daut, što značio mio, drag. Osmanov djed Murat III bio je zaljubljen u Dauta i ispunjavao mu sve želje. Sultan Ahmet mu je za ženu dao svoju sestru, po nekim vjestima Daut se oženio i Mustafinom sestrom, te je pream tome bi carski zet i u rodu s Osmanom. Ali kako sve to nije dobio junaštvom i krjeposti, nego lijepim licem, a kad je njegova pohlepa za tuđim blagom bila uzrok da ga car makne od vezirskog stola, on po smrti Ahmata, Mustafu postavi prijestolje. Ali kad je Osman došao, maknuo je i Dauta. Ali Dautov sin je bi Osmanov drug i vjerni sluga, pa je umolio cara da pomiluje Dauta, što je on učinio postavivši ga za rumskog begler-bega. Ali, ova pobuna je u Dautu probudila želju da dostigne još veću vlast, pa je preobučen u žensku odjeću došao u ženski saraj kod Mustafine majke gdje će skovati plan kako da maknu Osmana s prijestolja i ubiju ga. Mustafina majka mu govori kako mu se nije vratila čast kad ga je Osman postavio na mjesto rumskog beglerbega, te daje car je dijete i mijenja mišljenje kako se mijenja vrijeme i možda će te opet htjeti ubiti. Nagovara ga da iskoristi sad priliku, osveti mu se, na način da se stavi na čelo pobunjenika, da s vojskom u pozadini svrgne Osmana i da na prijestolje postavi ponovno Mustafu, pa će tada zapravo vladati Daut i ona. Kad to napravimo, ubiti ćemo i svu Osmanovu braću. Kad mustafa umre, kraljevat će Dautova djeca jer Mustafa neće imati naslejdnika, a Daut mu je jedini zet. Zato neka buni ljude, koristi varke, da ostvari njihov plan. Daut pristaje sav sretan.

- u kratkoj digresiji (udaljavanje od osnovne misli) pripovijeda se Dautov život, a time su ispunjeni svi preduvjeti da on postane protagonist sljedeće radnje.

18. PJEVANJE- naracija se nastavlja kontinuirano na prethodno pjevanje- drugog dana na pitanja okupljenih pobunjenika zakonodavci (suci i ini mudri starci)

odgovaraju da je Osman dosita kriv, ne poštuje stare zakone, uzimaju mu za zlo što ima 3 carice.

- Nato Daut govir pred pobunjenicima i nagovara ih da svrgnu Osmana i da prijestolje daju Muhamedu. Nagovarajući pobunjenike na pobunu protiv cara, Daut kao argument navodi prošlogodišnju bitku s Poljacima, koju su Turci izgubili, i tko zna, ako on ostane, možda na kraju križ nadvlada polumjesec. Cijela zemlja plače jer je ostala bez

svojih, očeva, muževa, sinova. Mana mu je što i više gleda na novac nego na čast svojih junaka, jer običaj je bio da turski carevi kada idu u svoju prvu vojnu ispalte svakom vojniku neku svotu u novcu kao nagradu, a Osman to nije htio učiniti, pa su ga 1621. janjičari i spahije morali prisliti da im isplati taj dar, nisu htjeli prijeći preko Dunava dok im novac nije isplaćen. A navodi i činjenicu da je car postao robom jer ima 3 carice, a i dijete je, pa nećemo dopustiti da nas dijete ubije.Vi ste njemu uzrok da je izgubio, a ne on sam. Otkad je on car, Zmaj se ne smije Orlu, a mnoge nesreće su nas zasule (1619 je navodno došlo do neobične pojave u Podmurju, umjeto kiše, padalo je kamenje, iste je godine bila poplava u Carigradu koja je uništila jedan dio grada, a pojavila se i zvijezda repatica. U siječnju 1621 Bospor se smrznuo, a u Carigradu je zavladala strašna gladi skupoća. U svibnju 1622 pomračilo se sunce, sve u svemu puno znakova koje su suvremenici smtrali lošim po osmansko carstvo).

- Zato treba njega maknuti, a staviti Mustafu i opet će nam zasjat sunce, zaključuje Daut. Zato na oružje, po osvetu, nahuškao ih je.

- Poslušali su ga i uzeli sablje u ruke, žedni krvi i gdje god Daut ide, oni ga slijede i najprije navale na Dilaverov dvor. Dilaver se junački branio, sam je u stanju odbiti 100 vojnika i uspjeli su mnoge ubiti. Derviš, aga pobunjenih spahoglana, napao ga je posbeno jako, naredio je da drvljem sruše zidove, to su i uspjeli, Derviš ubija mnogo ljudi, a Dilaver, vidjevši da mu je ubio najbolje vitezove, skoči i zadjene boj s Dervišem, a ranio je Dauta. Dugo i hrabro se bore Derviš i Dilaver, na kraju mnogo vitezova napdne Derviša, al Dialver neda da ga ubije itko osim njega, pa brani Derviša od udaraca drugih vojnika kako bi ga on mogao ubiti. Vdjevši da je izgubio, Derviš uzmiče, Dilaver mu spušta da šta tako misli doći od visina, bijegom, Derviš se brije vratiti, ali ga Daut zasutavlja i vodi vojsku na carski dvor.

19. PJEVANJE- Opis carskog dvora koji od pobunjeničke provale ne mogu spasiti malobrojne straže.- Dilaver odlučuje da ide u Malu aziju, na Crno more po nove vojnike, Anatolijce, s

kojima će spasiti Osmana, pa se preobuče u derviško odjeo, a na čelo upiše, vjerujući da će mu to donijeti sreću, ime svoje lijepe žene Begum Slavojke koju je dobio u boju s perzijskim kreljavićem Hajdarom (najprije mu ju je oteo, pa ga ja princ pozvao na dvoboj. D je pristao, dugo su se borili, pa je kralejvić Dilaveru ranio ruku, ali ga je D ipak pobjedio u dvoboju, jer su princa ugrabili njegovi vojnici i odveli prije nego je poginuo). Dakle, nailazimo na samo jednu digresiju – povijest ljubavi Dilavera i lijepe Begum.

- Ta priča podiže Dilavera u status protagonista sadašnje epske radnje, a funkcija joj je izazivanje samilosti prema Dilaveru kojega pobunjenici ubijaju

- Pobunjenici su od uhoda doznali za Dilaverovu namjeru, za njim ih vodi Derviš, stigli su ga, on se hrabro bori protiv njih, ali u borbi s čitavom četom neprijatelja i na kraju s Dervišem, poginu hrabri Dilaver udaren sjekiricom u zatiljak.

- Lijepa Begum, čuvši strašnu vijest, dotrči na mjesto nesreće i plače za svojim junačkim mužem. Moli da joj se dade Dilaverovo tijelo, kako bi ga pokopala, a ako joj se to odbije, neak ubiju i nju. Derviš surovo odbija.

- Kad je čuo za početak nasilnog djelovanja pobunjenika, Osman se skrivenim putem sklanja u dvor Sinan-paše i šalje svoje ljude da umire vojsku uz obećanje posebnih darova i povišenja plaće. Ali i to je uzalud, jer su sve posrednike pobunjenici pobili prije nego su im prenjeli vijesti od cara, a kuće im opljačkali.

- Vojska, preko Šabana, Mustafu nalazi u nekoj jami, u djelu perivoja gdje se čuvaju životinje koje su poklonjene caru. Odatle ga s konopom izvadi Daut, te ga odvode u bogomolju, stavlajju stražu ds idejom da ga preko noći čuva tamo.

- Te noći je Osman zvao Huseina i s njim krenuo prema Aliji, glavešini janjičara, koji je

ne mogavši smiriti vojsku bio kući sav u muci, tražeći način da osveti sebe i cara. Dolazi Osman do njega i traži ga da ode vojsku pitati što želi, kako mogu postavljati drugog cara, kad je on car. Znam da bi ti taj zadatak mogao doci glave, ali nije li časno umriejti za cara. Osman tvrdi da bi se sam uklonio Mustafi s priejstolja i postavio ga, ali Mustafa nikada nije bio za cara. I obećaje da će vojnicima povećati plaću. Alija se složi da je najčasnije umrijeti za cara i odlazi razgovarati s pobunjenicima, ali i prije no što im je prenio poruku, ubili su ga, a kuću opljačkali. Isto se dogodilo i Huseinu. Sve koje su ubili, pa i Dilavera, stavili su im tijela gola na hrpu, a glave nabili na kolce. Opisuje pljačkanje i ubijanja i neće stati dok ne ulove Osmana

- Osman je još bio kod Alije, čekajući dobre ili loše vijesti. Vojska dolazi i zove ga da ga odvedu caru Mustafi. Osman se buni da je on car. Hvataju ga i odvode Mustafi, postavivši ga na konja u priprostoj odjeći, do srednjeg mečeta (džamije/bogomolje) gdje je Mustafa s novim pašama.

- nakon izvještaja o oslobađanju Mustafe iz carske tamnice, radnja se premiješta na Osmana koji u dugom monologu iznosi svoje strahove, zapanjenost i začuđenost nad pobunom

- tu pripovjedač istupa u prvi plan kao angažirani epski pripovjedač koji jasno i eksplicitno iznosi svoje osjećaje prema naslovnom liku: on suosjeća s Osmanovom sudbinom, žali zbog njegove mladosti

20. PJEVANJE- Mustafa u svečanoj odjeći sjedi na prijestolju, oko njega Daut, Hasan, Ahmat, Mahmut

i Alija, carski namjesnik je postao Daut, Hasan blagajnik (priej je to bio Baki-paša koji je pobjegao na istok jer su mu spremali smrt), Ahmat je postao veliki vezir umjesto Husaina, Jahija je postao veliki muftija, Šaban vođa janjičara, a umjesto crnog Kazlar-age, hadum je postao bijelac, što se nikada nije dogodilo.

- Dovevši Osmana, Mustafa ga šalje u Jedi-kulu, Osman se buni, jer je on pravi car, ali su ga oni koji su mu stražu držali brzo ga uzeli i postavili na istog onog konja, tj. kljuse.

- Po Mustafinoj naredbi Osmana uz ruganje svjetine vode na nekom kljusetu u zlogasnu Jedi-kulu.Narator se obraća Osmanu i pita ga gdje su mu sad bojni konji s kojima je išao pred godinu dana na Poljake, gdje su mu bogata ruha, gdje ti je sablja kojom si zapovijedao, gdje ti je moć, časti, hvale? Sreća se vrti, pa je sad i Osman pao. Time se povlači na početak epa, kuđenje oholosti i podsjeća ljude/čitatelja, da ne budu oholi, jer nema takve utvrde koja ne može u trenutku pasti. I ako se to dogodi jednom caru kome se svi klanjaju, što se može desiti vama čije se ime jedva čuje.

- Nabili su glave vezira Dilavera i Husaina na koplja i ispred cara ih sada nose, a jedan se dere: „Dogodiva ovako se/ ćudi oholoj svijeh silnika!“, to se događa onima koji gube tuđe živote i kradu carsko mjesto.

- Ne pomaže mu ni veliki govor o svome rodu i pravu na prijestolje, kao ni molbe upućene vojnicima. Jer se na sve što mu se dogođa Osman branio govorom o tome kako nikad nikome nije uzeo carsko mjesto, nego da mu pripada pravom jer je i nejgov otac bio car, a naslijedio je to pravo od svojih predaka koji su bili carevi. Tuži se kako mu se uzima djedovina, sloboda i život. Poziva se na svoje godine u kojima nikome nije mogao toliko sagriješiti da ga sad na kljusetu kroz nejgov grad vode. A htio sam osvetiti svoj puk od kozačkih šteta, pa sam digao bojnu protiv poljaka i da su se svi borili kako spada, nebi onda bilo poraza. A na milost moju da ne osvetim pobunu, prijeti mi se sada smrću i uzima mi se carstvo. Ne vjerujem da mi je carstvo oteto od mojih vojnika i puka, a ne od neprijatelja! Spominje se onda velikih sultana i njihovih ratnih podviga i osvojenih područja i slave koju su imali, koji su bili prije njega, Osmana I, Orhana, Murata I,, Mehmeta I, Murata III, Bajazeta, Murat II,

Mehmet II, Selim I, Suliman I, Selim II, Murat III, Mehmet III... Tako sam i ja krenuo na Poljake i svojom rukom ubio ih dosta, a da su me sliejdili junaci, dobio bih bio tau bitku. I onda sam naumio ići na Istok da uklonim emira (Fahredin, emir (knez), sidonski u želji da postane samostalan vladar, opirao se 30 godina turskom carstvu, pobijeđen je tek 1634.). I tko mi sada uzima sablju koja meni njihovu potomku po pravu pripada? Obraća se onda svojim vitezovima, pokušava kod njih pobuditi samilost: dragi moji vitezovi, zar ste me svi ostavili? Nemojte svoju davnu slavu ukaljati ovim djelom. Oni se malo smekšaju, ali uto prozbori Daut, da je naredba carska da ga se ubije i da što oni sad čekaju, da dođu neprijatelji s Istoka i pobije ih? Osman se i dalje tuži pokušava ganuti okupljene. Tad s uveć stigli do tamnice i Daut skine maramu s pasa i zapovijedi da se njome udavi Osmana, što učini neki crnac, te Osman bude odmah pokopan do očevih nogu. Tako je ispod nogu svoga roba umro Osman, a zakopali su ga brzo ispod očevih nogu, preciznije stavili su ga bez carskih počasti u očevu bogomolju, u grob pod očevu lijevu nogu.

- Na kraju se pjesnik obara na Muhamedove zakone, (cca:"Ti, muhamede, učiš ljude da u težnji za vladarskom časti ne mare što zbog toga drugi krv liju, kao da nema boga koji to vidi") i izriče nadu u njenu skoru propast, kudi ga zbog njegovih zakona i pravilla: Ti si naredio da se sinovi grabe mladi i da postaju vojska izabrana, da jedan muškarac može imati onoliko žena koliko ih može hraniti da bi se čim više namnožili itd..., ali sve je to uzalud, jer će se skršiti tvoja slava, što se i može naslućivati po pobjedi kraljevića Vladislava.

- kao pripovjedači nastupaju Osman, koji se žali na svoju sudbinu, i sam pripovjedač epa, i to ili kao distancirani epski pripovjedač koji izvješćuje o radnji, ili kao pripovjedač koji u JA obliku apostrofira Osmana

- kao distancirani epski pripovjedač narator upućuje kako se na Osmanovoj sudbini oprimjerila misao istaknuta na početku spjeva: oholost mora biti kažnjena, a apostrofirajući Osmana, pripovjedač nastupa kao angažirani sudionik zbivanja i političar humanist koji osuđuje svako nasilje

- sućut prema Osmanu, žaljenje zbog njegove mladosti, obrana Osmana kao legitimnog vladara, s jedne strane, a osuda Osmanove oholosti, njegova samosilja, s druge strane, Osman kao oprimjerenje grijeha taštine, kao nevjernik – to su lica i Osmanova i pripovjedačeva koja se u epu otkrivaju

Povijesna lica Osman Vladislav – ali se u stvarnosti nije toliko istakao u boju, jer je obolio od moldavske

groznice i cijelu bitku preležao, ali je njegova pristunost na bojnom polju jako dobro djelovala na moral poljske vojske :D

Mustafa Ali-paša Dilaver Ahmet Hodža – vjerojatno jer je to ime za učitelja, Omer-efendija je tada bio Osmanu Mustafina majka Husein- paša (Husein) Kazlar-aga: ali to je, kao i hodža, zapravo imenica za tu dužnost, čuvara harema, u

Osmanov vrijeme to je bio Sulejman-aga. Korevski, tj. u povijesti Korecki Samuel, poljski velikaš Gašpar Milostić

Skender-paša Jusuf Sokolović

Nepovijesna lica Krunoslava – ugl.plod pjesnikove mašte, ali se po nekim pojedinostima može dovesti

u vezu s ženom Koreckog, Katarinom Sokolica Sunčanica Rizvan-paša Slavojka Adžamkinja Begum Slavojka Ljubdrag Derviš

Daut- ? Nisam baš ziher...

ANALIZA- tema hoćimske bitke ukomponirana je u ep kao niz digresija i retardacija ali i nekim

invacijskim postupcima pomoću kojih se ta prošla radnja premješta u suvremenost druge epske radnje – putovanje Ali-paše i Kazlar-age, a to postupcima kao što su prikazivanje sadržaja prošle radnje kao sadržaja umjetničkih medija

- tema pobune janjičara i Osmanove pogibije – samom autoru bliska i suvremena – oblikovana je, bez uobičajene epske distance, kao događanje koje se odvija u suvremenosti i pred pripovjedačevim očima

- gotovo bez digresija i retardacija, s naracijom koja događaje prati iz trenutka u trenutak, te ih više predočuje i o njima izvješćuje nego što o njima pripovijeda – tema pobune janjičara oblikovana je više kao dramatična kronika nego kao od pripovjedača udaljena epska radnja

- pripovjedač je, naime, u posljednjih pet pjevanja epa aktivno uključen u događaje, a vrijeme događaja koje opisuje posve se podudara s pripovjednim vremenom

- s obzirom na pripovijedano vrijeme svaka je od tri epske radnje Osmana smještena u jasno određenu vremensku dionicu, u realno povijesno vrijeme, od kolovoza 1621. do jeseni 1622. godine

- tema pobune janjičara i Osmanove pogibije nije vremenski povezana s prvom radnjom, ali je s njom povezana uzročno-posljednjičnim vezama: pobuna janjičara tumači se kao posljedica hoćimske bitke; isto tako prva i treća tema povezane su koncepcijom prostora i funkcijama koje imaju pojedini likovi

- tako je radnja koja pripada temi putovanja vezna, spojna radnja i za prvu i za treću radnju

PRIPOVJEDAČ U EPU3 pojave govornika u epu:

1. pripovjedač koji je uključen u carigradske događaje gotovo kao protagonist zbivanja

2. relativno distanciran i od događaja uvijek jednako udaljen pripovjedač radnje koja pripada temi putovanja

3. pripovjedač koji ne sudjeluje u pripovijedanju o hoćimskoj bici, nego naraciju o toj temi prepušta likovima samog epa

- dok o pojedinim aspektima teme hoćimske bitke pripovijedaju protagonisti epa, pripovjedač koji priča o putovanjima Kazlar-age i Ali-paše nastupa kao distancirani epski pripovjedač

- sveznajući i svestrani pripovjedač prvih trinaest pjevanja epa prelazi u zadnjih pet pjevanja u komentatora i angažiranog sudionika radnje koja se odvija u istom vremenu u kojem se nalazi i sam pripovjedač

- u tih posljednjih pet pjevanja samo povremeno u prvi plan izlazi pripovjedač koji događaje i komentira, ali ne više kao distancirani pripovjedač, nego kao sudionik radnje

- i tada kada neke događaje komentira, pripovjedač ne nastupa s pozicija kršćanskog pripovjedača, nego s pozicija živo angažiranog političara koji brani interese legalne vlasti

- tek na samom kraju epa pojavit će se pripovjedač u funkciji branitelja kršćanstva, napadajući direktnom apostrofom Muhameda i tursku državu

TRI RADNJE EPA- ne može se reći da su sve teme u epu u historiografskom pogledu jednako relevantne- tema putovanja Kazlar-age i Ali-paše, povijesno nedokumentirana, pripada onoj vrsti

tema koje su putopisni i neku drugi romaneskni žanrovi- za razliku od teme putovanja, tema hoćimske bitke zauzima u epu status

historiografski istinite radnje, takve radnje koja je značajna za sudbinu jednog naroda i šire ljudske zajednice te ima simbolično značenje

- upravo iz simboličnog značenja te radnje „Osman“ se i tumačio kao protuturski ep koji nosi ideju baroknog slavizma i katoličke protureformacije

- historiografska svijest utkana u ep shvaća povijest kao sukob dobra i zla- i likovi su u tom dijelu epa simetrično antagonistički postavljeni: Osman je

suprotstavljen Vladislavu, Sokolica Krunoslavi, Poljaci Turcima …- za razliku od idejno jasno koncipirane teme hoćimske bitke, tema pobune janjičara i

Osmanove pogibije nema u epu takve idejne preglednosti i jasnoće- ta je radnja smještena u pripovjedačevu suvremenost i pripada svijetu koji nije

kršćanskiFIKCIONALNI LIKOVI

- u povijesni svijet epa upletene su i sudbine nepovijesnih, fikcionalnih junakinja: Sunčanice i Krunoslave na kršćanskoj strani, Sokolice i Begum – Slavojke na turskoj strani

- pojava tih fikcionalnih likova tumačila se Gundulićevim nasljedovanjem romantično-viteških epizoda iz Oslobođenog Jeruzalema

- uz fikcionalne junakinje vezane su mnoge fabularne linije preplećući se s visokomimetičnim likovima

- u epizodama u kojima se visokomimetični likovi pojavljuju zajedno s fikcionalnim junakinjama ti se likovi ponašaju nepovijesno, ne kao funkcije određenih povijesnih koncepcija epa, nego kao funkcije romantično-viteških fabularnih struktura

epizode u kojima se pojavljuju nepovijesne junakinje nisu u epu djelatne, ne pokreću radnju naprijed i ne utječu na idejno značenje spjeva