Povijest i baštinaOSJEČKI GENERALNI ŠTRAJK

IZ 1905. GODINE

Povijest i baštinaOSJEČKI GENERALNI ŠTRAJK

IZ 1905. GODINE

Povijest i baština

OSJEČKI GENERALNI ŠTRAJK

IZ 1905. GODINE

Osijek, 2015.

SADRŽAJ

UVODNIK ..............................................................................................................................5

RAZVOJ OSJEČKE INDUSTRIJE OD 1890. DO 1905. GODINE .........................7

ADAM REISNER I TVORNICA ŠIBICA – PROTOTIP OSJEČKE INDUSTRIJE .....................................................................................................12

POVISCHIL & KAISER - TVORNICA I OBITELJ .....................................................16

RAZVOJ RADNIČKOG POKRETA U OSIJEKU DO 1905. GODINE ................18

SREĆKO KULUNDŽIĆ – PRVA ŽRTVA RADNIČKOG POKRETA ...................23

GOSTIONICE I BIRTIJE – SASTAJALIŠTA OSJEČKOG RADNIŠTVA .............31

LIST NARODNA OBRANA KAO IZVOR O ŠTRAJKU IZ 1905. GODINE ......35

Katalog izloženih predmeta ...................................................................................................40

Industrijski razvoj i osječki radnički pokret (1856. - 1905.) ..............................................44

Osječki generalni štrajk (1905.) .............................................................................................46

3

UVODNIK

Godina 1905. najavila je poput kakvog reza ili arhetipske prekretnice urušava-nje „dugog 19. stoljeća“ na nekoliko razina svog nezanemarivog odjeka. Uz već posto-jeće formiranje vojno-političkih saveza koji će se za nešto manje od desetljeća sukobiti u globalnoj klaonici Prvog svjetskog rata, iste je godine okončan i Rusko-japanski rat, čime je pobjednička Meiji dinastija tek potvrdila položaj Japana kao nove i najsnažnije militarističko-imperijalne sile Dalekog istoka. S druge pak strane, carska se Rusija poslje-dično našla u vrtlogu revolucionarnih demonstracija usmjerenih kritici autokratskog re-žima, odnosno zahtjevu političkih reformi u vidu konstituiranja ustava te višestranačja. Rijetko tko će se sjetiti, no iste je 1905. na teritoriju Njemačke Istočne Afrike, odnosno današnje Tanzanije, izbila jedna od do tada najvećih antikolonijalnih pobuna na „Crnom kontinentu“, poznata kao Maji Maji ustanak. Nizu turbulentnih zbivanja navedene godi-ne dodajmo i osnivanje udruženja Industrial Workers of the World, anarhosindikalističkog udruženja u SAD-u koje je do 1914. brojalo gotovo 150 000 registriranih članova, kao i Einsteinovu publikaciju posvećenu općoj teoriji relativnosti.

Na pragu 20. stoljeća, Osijek je unutar agrarno orijentirane Banske Hrvatske bio relativno industrijalizirana urbana sredina multietničkih nijansi. S oko 25 000 sta-novnika, bio je sjedište Virovitičke županije, ali i sjecište različitih oblika socijalističke agitacije, bilo da je riječ o utjecajima budimpeštanskih marksista, austrijskih socijalde-mokrata ili talijanskih anarhista. Do 1905. Osijek je nepobitno stekao status grada di-namičnog i organiziranog radničkog pokreta, čija je povijest sezala do prvih štrajkova i društava uzajamne pomoći krajem 1860-ih godina.

Generalni štrajk 1905., proizašao iz demonstracija stolara tvornice Kaiser i Povischil koji su nastojali izboriti povećanje plaće za deset posto te smanjenje radnog vremena na deset sati, buknuo je u vrijeme kada je metoda opće obustave rada postala svojevrsno glavno oružje europskog radništva, od Katalonije i Skandinavije do Italije i Balkana. Imajući to na umu, neki od krucijalnih teorijskih radova iz razdoblja Druge internacionale tematizirali su upravo to pitanje, poput tekstova Rose Luxemburg.

Osječki je štrajk, sa svojim fazama, usponima i padovima tijekom travnja i svibnja 1905., ipak karakteriziralo nekoliko specifičnih odrednica koje valja naglasiti. Prije svega, ta radikalna reakcija na modernizacijske procese širenja paradigme kapita-lističke privrede sadržavala je primjetnu razinu spontaniteta lišenu bilo kakve političke

4

infrastrukture i njezinog organizacijskog aparata. Nadalje, događaj u kojem se četvrtina ili petina osječkog pučanstva, ovisno o navodima, fizički sukobljavala s gradskim redar-stvom i oružništvom donekle narušava i demistificira romantičarski narativ o skladu esekerskog Osijeka koji je, unatoč primjetnom kašnjenju za industrijskim procesima svojstvenim velikim zapadnoeuropskim sredinama, itekako bio aktualan po pitanju prakticiranja subverzivnih metoda među svojim radništvom. Kako god bilo, opravda-nost upotrebe termina „generalni“ ili „opći štrajk“ ostaje upitna, budući da ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da su svi tvornički pogoni, a naročito oni donjogradski, čitavo vrijeme, ili barem oko 10. svibnja, prestali s radom. Sve u svemu, historiografija osječki štrajk iz 1905. bilježi kao prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti, nakon kojeg je uslije-dilo nekoliko sličnih događaja u drugim hrvatskim gradovima, poput Slavonskog Broda (1907.), Splita (1909.) i Pule (1918.).

Tema osječkog generalnog štrajka 1905. bila je polazište edukativno-istraživač-kog pilot-projekta „Povijest i baština“ u suradnji Odsjeka za povijest Filozofskog fakul-teta u Osijeku i Muzeja Slavonije. U zajedničkoj suradnji sveučilišnih profesora, kustosa i muzejskog pedagoga te studenata povijesti pokušalo se pozabaviti događajem iz osječ-ke povijesti čiju 110. obljetnicu obilježavamo ove godine. Krajnji je ishod tog projekta izložba „Osječki generalni štrajk iz 1905. godine“ i popratna joj publikacija čiji su autori prvenstveno studenti povijesti. Ne manje bitno, do krajnjeg ishoda postavili smo si više ciljeva (istovremeno i ishoda). U prvom redu to je uvođenje studenata u povijesno istra-živanje kroz prizmu muzejskog predmeta, odnosno istraživanje (povijesnog) konteksta odabranih muzejskih predmeta kao pomoć u stručnoj obradi predmeta, a potom i po-stavljanje muzejske izložbe. Time su se studenti trebali upoznati s osnovama “muzejske pismenosti”, što u sklopu njihovog formalnog obrazovanja predstavlja usvajanje novih i dodatnih znanja i kompetencija, a dugoročno će biti na korist i muzejima, s obzirom na to da će dobiti kvalitetan potencijalni budući kadar ili pak kvalitetne i trajne krajnje korisnike.

Ovaj projekt također je velik doprinos proučavanju dijela osječke povijesti i baštine te jednako tako velik doprinos kvalitetnoj suradnji i povezivanju muzeja i aka-demske zajednice.

Luka Pejić, Denis Detling

5

RAZVOJ OSJEČKE INDUSTRIJE OD 1890. DO 1905. GODINE

Sredinom 19. stoljeća Habsburška Monarhija našla se u krizi te je u pitanje dovedena i njezina opstojnost. Nagrizali su je ratni gubici koji su se nizali jedan za dru-gim, a državu su uz to potresale i brojne društvene i političke suprotnosti. Ti nedostaci prevladani su Nagodbom s Mađarima 1867., te od tada nastupa stanje relativnog mira i konsolidacije. Iako se Monarhija svojom veličinom i brojem stanovnika mogla uspore-diti s ostalim europskih silama, ona nije bila jedinstvena. Ta nejedinstvenost prvenstve-no se ogledala u njezinom gospodarskom razvoju. Sjeverni dio države bio je razvijen i pretežito industrijski, dok je južni, ugarski dio bio donekle zapostavljen i pretežito agra-ran. Novi prosperitet Austro-Ugarske Monarhije trebao je kulminirati 1873. na svjetskoj izloži, ali samo osam dana nakon otvaranja izložbe uslijedio je slom bečke burze koji je za sobom u propast povukao brojne tvrtke i banke (Vukelić, 1994: 42). Osijek je u drugoj polovici 19. stoljeća bio najrazvijeniji grad u Slavoniji. Sre-dinom 19. stoljeća po broju stanovnika približavao se Zagrebu, da bi početkom 20. sto-ljeća zaostao s upola manjim brojem. Spomenuta kriza 1873. zaustavila je gospodarski razvoj Osijeka, ali i njegov demografski rast. Osječka demografija bila je pod velikim utjecajem razvitka tvorničke industrije i prometne važnosti. Grad je 1890. imao 19 778 stanovnika, ali se sljedećih godina broj stanovnika ubrzano povećava i to ne zbog pri-rodnog prirasta, nego zbog doseljavanja (Živaković-Kerže, 1996: 78-79). Osijek je nudio velike privredne mogućnosti te povoljne prilike zapošljavanja zbog porasta industrije, obrta, trgovine i prometa. Taj porast industrije prati karakteristična pojava migracija se-lo-grad. U Osijek se doseljavaju proletarizirani seljaci koji se nisu mogli zaposliti na selu zbog malih proizvodnih kapaciteta. Treba napomenuti da su među doseljenicima koji su se bavili obrtom i malom industrijom prednjačili stranci, osobito Mađari i Nijemci (Ži-vaković-Kerže, 1996: 78). Godine 1890. u ekonomskom sastavu osječkog stanovništva industrija i obrt zauzimali su 36,7% (Mažuran, 1996: 154). Industrijska proizvodnja Osijeka u poduzećima koja su imala nekoliko deseti-na radnika bila je koncentrirana u rukama domaćih snaga, dok je veleindustrija bila kon-centrirana u rukama stranih snaga te je bila podložna vanjskim utjecajima. Kao primjer, najbolje je promatrati drvnu industriju. Trgovina drvetom zahtijevala je velike novčane

6

izdatke, a malo je bilo domaćih poduzetnika koji su se mogli upustiti u takav posao te su zbog toga strani poduzetnici imali primat. Pritom je, zapravo, te poduzetnike teško i nazivati strancima jer su oni godinama živjeli u Slavoniji i plaćali poreze kao i svi ostali stanovnici (Karaman, 1972: 226-227).

Za osječku industriju važno je osnivanje osječke Trgovačko-obrtničke komore koja je poslužila kao mjesto okupljanja građanskih poduzetničkih slojeva. Djelovanje Komore osobito je značajno za monetarno područje, konkretno za osnivanje novčanih zavoda. U razvoju novčarstva u Osijeku veliku je važnost imao češki kapital koji je prete-žito bio usmjeren na industrijske investicije (Karaman, 2000: 219-220). Važan pokazatelj gospodarskog razvoja Osijeka bila je Gospodarsko-šumarska te gospodarsko-obrtna regionalna izložba u Osijeku, otvorena 20. kolovoza 1889. godine. Ta izložba ostvarena je uz podršku bana Khuena-Hedervarya. Ban se oslanjao na slavonske veleposjednike, a osobito se zalagao za širenje eksploatacije šuma utjecajem austro-ugarskog i stranog kapitala. Izložba je pokazala ne samo stanje osječke nego i cijele slavonske privrede potkraj 80-ih godina 19. stoljeća (Karaman, 1972: 215).Prema statističkom popisu iz 1890., u Osijeku je zabilježen rad 5 tvornica s 235 zapo-slenih, a 1900. zabilježen je porast na 14 tvornica sa 697 zaposlenih osoba (Mažuran, 1996: 153).

Od industrijskih su grana bile zastupljene drvna, prehrambena, metaloprerađi-vačka, tekstilna i kemijska industrija, industrija kože te industrija građevnog materijala. Osječka drvna industrija počinje se razvijati u drugoj polovici 19. stoljeća, jer drvo po-staje predmetom industrijske obrade, a grad je s okolinom bio izrazitom bogat šumama. Drvo hrastovine, grabovine, brestovine, bukovine i jasenovine dopremalo se u Osijek iz šuma Posavine i Podravine. Prva tvornička postrojenja bila su tvornice namještaja i pilane. Godine 1894. utemeljena je Tvrtka Povischil & Kaiser koja se bavila preradom drveta, a 1898. prerasla je u Tvornicu pokućstva i alata za mali obrt. Tvornica Povischil & Kaiser uspješno je sudjelovala 1896. na međunarodnoj Milenijskoj izložbi u Budim-pešti, na kojoj je izložila blagovaonicu od ulaštene hrastovine s goblenima, a 1900. je sudjelovala i na svjetskoj izložbi u Parizu. Tvrtka je izvozila proizvode u Rumunjsku, Bugarsku, Grčku i u prekomorske zemlje. Godine 1901. zapošljavala je oko 1000 radni-ka (Singer, 1998: 169-170).

Druga industrija po opsegu u Osijeku bila je prehrambena, a bavila se prera-dom poljoprivrednih proizvoda. Prvi paromlin osnovan je 1879. u Donjem gradu, u vlasništvu obitelji Krauss. Njegovim osnivanjem u Osijeku za vodeničare, koji su do

7

tada imali prevlast, započinje teško razdoblje što će završiti gašenjem vodenica, kojih je samo na Dravi u Osijeku bilo 60. Ljudi su se na početku odupirali mlinovima na parni pogon, ali su brzo uvidjeli njihove prednosti poput lakšeg transporta te veće količine i čistoće brašna. Od uvođenja mlinova na parni pogon veliku korist imali su prvenstveno seljaci od kojih se otkupljivala pšenica, a mlin koji se nalazio u gradu transportirao je brašno dalje u pasivne krajeve ili inozemstvo i od toga ostvarivao značajnu financijsku dobit (Horvat, 1994: 276-277). U Gorenjem gradu, na uglu današnje Gundulićeve i Radićeve ulice, izgrađen je 1891. paromlin Union. Osnivači mlina bili su Oskar Weisz-mayer, Julije Sorger, Julije barun Pfeiffer, Adam pl. Reisner i drugi. Tijekom svog rada mlin je postao najveće poduzeće Slavonije, jer je Osijek bio jak potrošač brašna te je zbog blizine željezničkog kolodvora imao dobre transportne veze (Živaković-Kerže, 1996; 18-19). Godine 1905. osnovana je tvornica šećera pod nazivom Hrvatsko-slavon-sko dioničko društvo za izgradnju šećera u Osijeku, a nalazila se na periferiji Donjeg grada. Utemeljena je od osječkih gospodarstvenika Mirka Hermanna, ing. Strumpfa, Emanuela Hermanna, Vase Muačevića i F. K. Schmidta (Živaković-Kerže, 1999: 69-72). U Osijeku je radila tvornica piva u vlasništvu obitelji Šeper, koja je osnovana još 1856. u Gornjem gradu. Proizvodnjom alkohola bavile su se pecare i velepecare koje su alkohol dobivale od voća, pretežito šljiva. Tada su u pogonu bile sljedeće velepecare: Tvornica rakije, ruma, konjaka i likera I. Berger & sin; Proizvodnja rakije, ruma i likera Antun Bartolović & sin; Tvornica rakije, ruma, konjaka i likera Hermann & Weiss te Tvornica rakije, ruma, konjaka i likera Salamon Schwarz & sinovi (Živaković-Kerže, 1999: 77-78). U gradu je poslovala još i tvornica ulja u vlasništvu obitelji Lay (Mažuran, 1996: 148).Metaloprerađivačka industrija razvila se sredinom 19. stoljeća, a svoj puni zamah ostva-rila je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U Osijeku je radila tvrtka Braća Berger & drug (Živaković-Kerže, 1999: 78). Tekstilna industrija u Osijeku, ali i općenito na području Hrvatske, nije bila razvijena jer je Hrvatska uvozila tekstilni materijal iz sjevernih dijelova Monarhije. U Osijeku i okolici od 1870-ih godina ponovno dolazi do obnavljanja interesa za uzgojem dudovog svilca. Koliko je uzgoj svile uzeo maha govori nam podatak iz razdoblja od 1880. do 1895. godine, kada je uzgojeno čak 12 695 kg čahura dudovog svilca (Živa-ković-Kerže, 1999: 84). Krajem 90-ih godina 19. stoljeća dolazi do znatnog opadanja cijena svile, a time i njezine proizvodnje. U Osijeku je od 1897. započela organizirana proizvodnja lana. Češki kapital industrijalca Ivana Fiedlera od 1900. provodi pokuse u osječkoj okolici za tu proizvodnju. Godine 1901., nakon utvrđivanja kvalitete lana,

8

Fiedlera započinje s gradnjom tvornice po uzoru na one koje je posjedovao u Češkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj. Tvornica pod nazivom Prva slavonska mehanička tkaonica platna – Ivan Fiedler puštena je u pogon 1901., a zapošljavala je 30 radnika. Namjena tvornice bila je prerada suhog lana da bi se čisto laneno vlakno za pređu slalo na završe-tak proizvodnje u predionice lana u Češkoj. Godine 1896. Josip Leffer osnovao je malu tvornicu pamučne i vunene robe koja je zapošljavala 4 radnika (Živaković-Kerže, 1999: 85-86).

U Osijeku je djelovala i tvornica za preradu kože osnovana 1873., a vlasnik joj je bio Josip Bartolović. U godini osnivanja zapošljavala je 39 radnika. Tvornica je do 1897. proizvodila potplatnu i remenarsku kožu, a te godine započinje i s proizvodnjom posebne kože koja se upotrebljavala kao nadplatna koža za opanke. Ta vrsta kože našla je svoje mjesto i na domaćem tržištu, a osobito u Bosni i Hercegovini, južnoj Ugarskoj, Srbiji i Turskoj. Tvornica se 1898. modernizira uvođenjem parnog pogona, što pospje-šuje proizvodnju kože koja postaje jeftinija i brže proizvedena (Singer, 1996: 168).

Najznačajnija tvornica kemijske industrije u Osijeku bila je Tvornica žigica Adama Resinera, osnovana još 1856. godine. Ta tvornica bila je jedna od najvećih u Hrvatskoj, ali i u cijeloj južnoj Europi. Tvornica je 1889. zapošljavala 184 radnika, a s godinama je rastao broj zaposlenika (Mažuran, 1996: 148). Druga važna tvornica ke-mijske industrije bila je Tvornica sapuna i svijeća Samuela Reinitza, osnovana 1894. Tvornica je bila smještena u Donjem gradu na mjestu današnje Saponije u Ulici Matije Gupca. Proizvodila je sve vrste sapuna i svijeća; brijači sapun za brijačnice, čvrsti sapun i posve čist sapun za kućne potrebe te lojanice i druge vrste svijeća (Živaković-Kerže, 1999: 89-91).

Za potrebu svakodnevnog života u Osijeku i okolici razvila se industrija gra-đevnog materijala koja je proizvodila cigle i crjepove. U Osijeku su u razdoblju od 1890. do 1905. radile Ciglana i tvornica vapna Plazzeriano (osnovana 1880.); I. V. Schulhof, parna ciglana, tvornica kreča i leda d. d. (osnovana 1882.); Tvrtka D. W. Klein & Sohn (osnovana 1874.) i Prva hrvatsko-slavonska brusionica granita i mramora (osnovana 1897.) (Živaković-Kerže, 1999: 193-194).

Najglasovitije osječke tiskare u razdoblju od 1890. do 1905. bile su Tiskara Julija Pfeiffera, koja je bila druga u Hrvatskoj po veličini i izdavala je list Die Draue što ga je financirala mađarska vlada; Tiskara Vjekoslav (Alois) Schaffer te Tiskara Dragutin Laubner, koja je izdavala list Slavonische Presse. Od najveće je važnosti vjerojatno Prva hrvatska dionička tiskara koja je osnovana 1902., a trebala je pružati protutežu pretežito

9

stranim tiskarama i njihovim časopisima koji su bili na njemačkom jeziku i politički obojeni. Stoga Prva hrvatska dionička tiskara pokreće 1902. časopis Narodna obrana, koji je imao velik utjecaj u okupljanju i ujedinjavanju hrvatske oporbe te širenju hrvatskog jezika (Živaković-Kerže, 1999: 97-98).

Od ostalih osječkih poduzeća važno je spomenuti Tvornicu stakla i porculana Stjepan Heim & sinovi, koja je 1889. zapošljavala 46 radnika i imala jedan parni stroj (Živaković-Kerže, 1999: 100). Razvojem osječke industrije razvijala se i urbanizacija grada, pa je tako 1884. osnovana plinara sagrađena u blizini željezničkog kolodvora. Proizvodila je drveni ugljen i drvni plin, a podignuta je prvenstveno za potrebe javne rasvjete (Živaković-Kerže, 1996: 18).

Zaključno, istaknimo da je Osijek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imao sve karakteristike manjeg austro-ugarskog grada: začetke industrijalizacije, porast broja sta-novništva, prodor modernizacije u svakodnevni život, rastući utjecaj kapitalizma, boga-tu arhitekturu historicizma i secesije te kulturni život.

Josip Bradarić, Matej Ljubas

Izvori:Gross, Mirjana, Szabo, Agneza, 1992., Prema hrvatskome građanskom društvu, Globus nakladni za-vod, ZagrebHorvat, Rudolf, 1994., Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, AGM, ZagrebKaraman, Igor, 1972., Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Školska knjiga, ZagrebKaraman, Igor, 2000., Hrvatska na pragu modernizacije (1750-1918.), Naklada Ljevak, ZagrebMažuran, Ive, 1996., Od turskog do suvremenog Osijeka, Zavod za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Osijeku, OsijekSinger, Slavica (urednica), Gospodarstvo Osijeka, 1196-1996, 1998., Poglavarstvo grada, OsijekVukelić, Vilma, 1994., Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, ZagrebŽivaković-Kerže, Zlata, 1996., Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Društvo za hrvatsku povjesnicu Osijek, OsijekŽivaković-Kerže, Zlata, 1999., S tradicionalnih na nove puteve, Grafika d.o.o, Osijek

10

ADAM REISNER I TVORNICA ŠIBICA – PROTOTIP OSJEČKE INDUSTRIJE

Obitelj Reisner porijeklom je iz Bavarske, točnije iz Augsburga, odakle su u 18. stoljeću počeli migrirati prema različitim krajevima Monarhije. Prva doseljavanja obitelji Reisner u Hrvatsku i Osijek zabilježena su početkom 18. stoljeća, kada se doseljavaju iz tadašnje Ugarske, najvjerojatnije iz mjesta Šopronj (Đidara, 2011: 151-152). Emerich (Mirko) pl. Reisner, po zanimanju trgovac, a od 1877. gradski za-stupnik, rođen je 1826. u Osijeku kao četvrto i najmlađe dijete Adama i Rozalije Rei-sner, rođene Sarkany (Đidara, 2011: 156). Supruga mu je bila Marija pl. Reisner, rođena Merghentaler, s kojom je imao četvero djece (Sršan, Matić, 2003: 672). Emerich pl. Reisner školovao se u Osijeku i Grazu, utemeljitelj je i prvi direktor Osječke štedionice (1867.) te osnivač Cesarsko-kraljevske tvornice žigica (1856.). Osim što je bio značajan zbog toga, bio je i nositelj brojnih drugih funkcija u političkom, društvenom i gospo-darskom životu Osijeka. Umro je u Osijeku 1901. (Đidara, 2011: 158). Adam pl. Reisner, sin Emericha pl. Reisnera, rođen je u Osijeku 1855. godi-ne, kao četvrto i najmlađe dijete. Adamova supruga bila je Marijana Reisner, rođena Pfeipfer, s kojom je imao troje djece (Sršan, Matić, 2003: 672). Osnovnu školu pohađao je u rodnom Osijeku, nižu realnu gimnaziju u Pečuhu i Šopronju, a trgovačku akademiju u Budimpešti („Adam pl. Reisner“, Essekeri). Nakon završetka školovanja vraća se u Osijek te 1885. od svoga oca preuzima vođenje tvornice žigica. Značajan je po tome što u proces proizvodnje žigica unosi brojne inovacije, od uvođenja parnog stroja krajem 80-ih godina 19. stoljeća do promjene načina proizvodnje žigica početkom 20. stoljeća, kada se prestaju proizvoditi tzv. žigice sumporaše koje zamjenjuju tzv. salonske žigice bez sumpora (Đidara, 2011: 158). Osim što je vodio tvornicu žigica gotovo 35 godina, Adam pl. Reisner obnašao je brojne druge važne funkcije. Bio je gradski zastupnik i dogradonačelnik, član i vijećnik Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju, od 1889. do 1893. i njezin predsjednik, jedan od utemeljitelja Hrvatskog Sokola u Osijeku (čime je ostavio doprinos u razvoju osječkog sporta) te zagovornik industrijskog i prometnog razvoja Osijeka. Adam pl. Reisner umro je u Osijeku 1939. (Đidara, 2011: 159). Na razvoj industrije u Osijeku utjecao je geografski i državno-politički polo-žaj grada, bogatstvo sirovina te tradicija obrtništva i stručnog školstva (Gospodarstvo

11

Osijeka 1196-1996, 1998: 131). Prvu osječku tvornicu žigica osnovali su Emerich (Mir-ko) pl. Reisner i Josip Fosmayer kao Cesarsko-kraljevsku privilegiranu tvornicu žigica. Nalazila se u Gornjem gradu, isprva na prostoru današnje ulice Andrije Hebranga (tada Nova ulica), a tri godine kasnije u današnjoj Reisnerovoj ulici. Fosmayer je ubrzo istupio iz tvornice. To je bila prva tvornica takve vrste ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, Dalma-ciji i Slavoniji nego i u cijeloj južnoj Europi (Živaković-Kerže, 1999: 89). Proizvodnja je u početku bila ručna: drvo se obrađivalo u suhim cjepanicama, drvca su se umakala u masu za paljenje i punila u kutije. Kutije su se izrađivale po kućama, u čemu je sudjelo-vala cijela obitelj, a postojala je i još jedna tvornička zgrada u današnjoj Bakulićevoj ulici u kojoj su žene ručno punile kutije (Sudić, 1978: 14). Tijekom 1870-ih i 80-ih dolazi do mehanizacije i upotrebe prvih pomagala: blanje za izradu drvaca, noževa za sječenje, uređaja za umakanje drvaca u zapaljivu masu, lokomobila za dobivanje pare, a 1876. i jednostavnijeg parnog stroja, koji se postupno zamjenjivao sve jačim parnim strojevima (Sudić, 1978: 16).

Adam pl. Reisner obratio se 31. siječnja 1885. gradskom poglavarstvu molbom za izdavanje obrtnica za vođenje tvornice. Budući da je tada imao 24 godine, mogao je naslijediti oca. Nakon plaćanja pristojbe od 5 forinti, dobiva obrtnicu i preuzima upravljanje tvornicom 5. veljače 1885. Također, tijekom iste godine dobiva i dozvolu za gradnju suše na zemljištu nasuprot svoje tvornice. Godine 1890. sagrađena je tvor-nička glavna zgrada nasuprot staroj tvornici koja je služila kao ljuštionica i automat za sastavljanje, etiketiranje i punjenje kutija žigicama izrađenim od mekanog, žutog pa-pira (Živaković-Kerže, 1999: 90). Tada su se još proizvodile tzv. sumporače, koje su uljepšavane radi smanjenja neugodnog mirisa što nastaje pri paljenju. Glavice su bile obojane raznim bojama, galvanizirane (posrebrene) te lakirane špiritnim i bezbojnim lakom (Sudić, 1978: 18). Sumporače su se proizvodile do 1928., kada ih zamjenjuju tzv. salonske žigice (bez sumpora). Godine 1896. sagrađen je spojni most između “stare” i “nove” tvornice (Sudić, 1978: 16). Godine 1900. Odjel za unutarnje poslove Kraljevsko hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade donosi naredbu od 23 članka glede očuvanja zdravlja radnika koji rade u tvornicama za proizvodnju žigica. Tako se, među ostalim, navodi da prostorija sa zapaljivom smjesom mora imati odgovarajuću ventila-ciju (čl. 3.), da radnici moraju imati odgovarajući haljetak koji će prekrivati cijelo tijelo (čl. 9.), da moraju postojati posebne prostorije gdje se radnici mogu oprati i umiti (čl. 11.) te da radnike mora pregledavati liječnik (čl. 14.) (Državni arhiv u Osijeku, 1900.). Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku 1902. navodi da se

12

na području njezina djelovanja isključivo prodaju Reisnerove žigice. Tada je nabavljen i stroj za punjenje kutija žigicama, iako se jedan dio i dalje punio ručno (Živakovć-Kerže, 1999: 91). Godinu dana prije generalnog štrajka u Osijeku 1905., izbio je štrajk u tvornici šibica. Uzrocima štrajka smatraju se teški uvjeti rada, što se ponajprije odnosilo na de-setosatno do dvanaestosatno radno vrijeme, ali i socijalne prilike radnika tvornice (Ži-vakovć-Kerže, 1999: 91). Također, česte su bile nesreće na radnom mjestu u kojima su radnici zadobivali ozljede, a bilo je i slučajeva sa smrtnim ishodima. Jedan takav primjer donosi Vjesnik Županije virovitičke: „U tvornici žigica g. A. Reisnera u Osijeku dogodila se grozna nesreća. Strojara Baumholzera zahvatio je kroz vlastitu neopreznost remen od mašine i odrubio glavu. Pokojnik bio je 31 godinu star i vrijedan radnik.“ (Vjesnik Županije virovitičke, br.24, 1897: ?) Zbog nezadovoljstva koje su uzrokovali ti čimbenici, radnici su se odlučili na javne istupe i štrajkove. O događajima štrajka iz 1904. godine pišu tadašnje osječke dnevne novine Narodna obrana. Štrajk u tvornici počinje 5. veljače 1904., a Narodna obrana 6. veljače 1904. prenosi da je u tvornici izbio štrajk u kojem su-djeluje 100 radnika, dok je uzrok nepoznat. Tijekom sljedećih dana te novine redovito izvještavaju o događajima glede štrajka. Tako se moglo pročitati da se većina od 382 radnika odlučila na štrajk, a na manjinu koja je ostala raditi vršen je pritisak. Zbog prijet-nji radnicima koji su ostali raditi, tvornicu su čuvala desetorica oružnika i redara. Svega nekoliko dana poslije, 13. veljače, s radom su prestali i preostali radnici. Istog dana po-činju se voditi pregovori kako bi se štrajk završio (Sudić, 1978: 108). Adam pl. Reisner dao je rok da se radnici koji su u štrajku vrate na posao do 17. veljače. Narodna obrana 18. veljače piše da je rok istekao, ali se niti jedan radnik nije vratio. Dan ranije dolazi do uhićenja dvojice radnika koji su prikupljali prinose za štrajkaše, što je snažno uzrujalo ostale štrajkaše koji su prosvjedovali i tražili da se uhićeni puste. Sljedeći dan uhićeni radnici pušeni su uz kaznu zatvora od dva, odnosno tri dana. Dana 19. veljače radnicima tvornice pridružuju se i drugi nezaposleni radnici iz grada te planiraju provaliti u tvor-nicu kako bi od Adama pl. Reisnera zatražili povišicu nadnica. Redarstvo grada Osijeka saznaje za taj plan i sprječava njegovo ostvarenje rastjerujući radnike od tvornice (Sudić, 1978: 110). Vrhuncem štrajka smatra se 20. veljače kada se iz cijelog grada okuplja oko 600 radnika. Kako bi se zaštitila tvornica, raspoređena je cijela satnija vojnika čiji je za-datak bio odbiti mogući napad radnika, dok je druga satnija u vojarni bila u pripravnosti. Dana 22. veljače 1904. štrajk je završen. Većina radnika vratila se na posao, no njih 30 bili su žrtve štrajka te nisu ponovno primljeni. Završetkom tog štrajka zahtjevi radnika

13

za poboljšanjem radnih uvjeta, smanjenjem radnog vremena i povećanjem nadnica nisu prestali. U generalnom štrajku 1905. ponovno su sudjelovali radnici tvornice žigica pri čemu je smrtno stradao jedan radnik, sedamnaestogodišnji Srećko Kulundžić (Sudić, 1978: 112). Godine 1905. u tvornicu se uvodi električna energija, koja se proizvodi vlasti-tim generatorom. Tako je cijela tvornica dobila električnu rasvjetu pogona. U to doba se u Osijeku prelazi s fenjera na plinsku javnu rasvjetu (Plevnik, 1997: 139). Godine 1906. obilježeno je 50 godina od početka rada tvornice. U tom tjednu radnici su dobili dvo-struko veću nadnicu, a zatim i povećanje nadnice od 6 do 14%. Radnici koji su radili više od 5 godina dobili su štednu knjižicu s 50 do 400 kruna, a radnici s više od 10 godina rada u tvornicu dobili su premiju od 5% godišnje zarade (Živaković-Kerže, 1999: 91). Tada je zaposlenih bilo oko 400 osoba, a godišnje se proizvodilo oko 12 000 sanduka unutar kojih je bilo po 5 000 kutija žigica (Sudić, 1978: 16). Velika promjena događa se 1909., kada Adam pl. Reisner odlučuje prodati tvornicu. Gotovo 50% dionica preuzima strani kapital, dok Adam Reisner zadržava ostatak. Tvornica postaje dioničko društvo i dobiva naziv Drava. Vrijednost dionice iznosila je 50 kruna, dok je dionička glavnica bila 1 do 500 000 kruna (Sudić, 1978: 18). Resiner je ostao predsjednik i ravnatelj društva. Vlasnici ostalih dionica bili su austrijska tvornica žigica Solo iz Beča, češka tvornica Solo iz Praga te mađarske banke u Budim-pešti. U ravnateljsko vijeće izabrani su Josip Heyer, Amon barun Rukavina, Žiga Stanza, Oskar Weiszmayer i dvorski savjetnik Pavao pl. Elek (Živaković-Kerže, 1999: 92).

Darko Benašić, Ivan Gašparac

Izvori:„Adam pl. Resiner“, Essekeri, http://essekeri.hr/bio/33-adam-reisner (10. svibnja 2015.)Đidara, Petar, 2011., „Osječke porodice Reisner-Raizner“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, Vol. 11, Državni arhiv u Osijeku, OsijekDržavni arhiv u Osijeku, fond Gradskog poglavarstva, „Naredba hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 23. prosinca 1900. broj 82.389, HR-DAOS 6, kutija 6506Plevnik, Božo, 1997., Stari Osijek, Radničko sveučilište „Božidar Maslarić“, Osijek Singer, Slavica (urednica), 1998., Gospodarstvo Osijeka 1196-1996, Gradska tiskara, OsijekSršan, Stjepan, Matić, Vilim, 2003., Zavičajnici grada Osijeka: 1901.-1946., Državni arhiv u Osijeku, OsijekSudić, Bogdan, 1978., Tvornica žigica Drava osnovana 1856, Litokarton, OsijekVjesnik Županije virovitičke, 15. prosinca 1897., br. 24, god. VI.Živaković-Kerže, Zlata, 1999., S tradicionalnih na nove puteve: trgovina, obrt, industrija i bankarske usta-nove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Grafika, Osijek

14

POVISCHIL & KAISER - TVORNICA I OBITELJ

Povijest obitelji Kaiser počinje s Rudolfom Vjenceslavom Kaiserom, rođenim 1839. godine u Češkoj. Sredinom 1860-ih, nedugo nakon osnivanja tvornice drvene gra-đe i pokućstva, u Osijeku se oženio Genovevom Svobodom s kojom je dobio četvero djece. Nakon očeve smrti 1891., sin Rudolf Vjenceslav Matheus naslijedio je Radionicu za preradu drva Rudolf Kaiser (Živaković Kerže, 1999: 27). Josef Povischil, rođen 1860., zaposlio se u spomenutoj tvornici 1880-ih godi-na, no već je 1884. otvorio vlastito poduzeće, a 1891. i trgovinu namještaja i tapecirane robe. Sljedeće godine, 1892., oženio se kćeri nekadašnjeg poslodavca, Marijom Kaiser. U vrijeme sklapanja tog braka Marijin otac i osnivač Radionice za preradu drva Rudolf Kaiser, Rudolf Kaiser Stariji, već je bio preminuo, a poduzeće je vodio Marijin šesnae-stogodišnji brat Rudolf Vjenceslav Matheus Kaiser Mlađi (Živaković Kerže, 1999: 28, 29). O bogatstvu Povischilovih svjedoči i činjenica da je obitelj posjedovala čak dva-deset četiri najamne kuće u Osijeku (Zavičajnici grada Osijeka, 2003: 645). Stoga ne čudi podatak kako su nakon vjenčanja Josef Povischil i Rudolf Vjenceslav Matheus odlučili spojiti poduzeća te proširiti trgovinu, što je rezultiralo nastankom gornjogradske tvrtke Povischil & Kaiser. Tvrtka je bila iznimno uspješna te je aktivno sudjelovala na među-narodnim izložbama, poput one u Budimpešti 1896. ili Parizu 1900. (Živaković Kerže, 1999: 28-31). Tvrtka Povischil & Kaiser izrađivala je kompletne spavaće sobe, blagovaonice i salonske garniture, a prodavali su i tepihe, sagove, zavjese i sličnu robu. Godine 1898. prerasli su u Tvornicu pokućstva i alata za mali obrt. S vremenom su u ponudu uključili i parket, a u sklopu tvornice nalazila se i parna pilana. Nakon velikog štrajka u travnju i svibnju 1905. godine, u kojem je sudjelovalo više tisuća radnika, tvrtka je stupila u likvidaciju te se raspala na dvije tvrtke (Živaković Kerže, 1999: 30). Nakon razdvajanja, Josip Povischil svoje je poduzeće nazvao Tvornica pokućstva i alata za obrt, te je ono u razdoblju do Prvog svjetskog rata bilo jedno od najsnažnijih na području Austro-Ugar-ske Monarhije (Zavičajnici grada Osijeka, 2003: 645). Tvornica je imala brojne podružnice, a trgovačka mreža rasprostirala se na svim kontinentima – diljem Balkana, u Maloj Aziji, Egiptu, Engleskoj, Italiji, Južnoj i Sjevernoj Americi, Tunisu i Indiji, pa čak i Australiji

15

(Zec, 2013: 34). Marija Bartowski, osječka učiteljica, u svom je dnevniku 1910. zapisala: „Tvornica pokućstva Povischil je među najnaprednijima u cijeloj Austro-Ugarskoj Mo-narhiji, a njeni proizvodi na brojnim izložbama i sajmovima svojim dizajnom i kvalite-tom izazivaju uzdahe imućnijih kupaca.“ (Hedl, 2012)

Nakon smrti Rudolfa Vjenceslava Kaisera 1919. upravljanje tvorničkim pogo-nom preuzele su njegova supruga Helena Katarina Kaiser te majka Genoveva Kaiser. S druge pak strane, Josef i Marija Povischil imali su dvoje djece, Rudolfa Richarda Ervina (1893.) i Franju Josipa Karla (1894.). Josip Franjo Karlo bio je određen za vojnički poziv te je poginuo za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. godine kao vojnik na Sjevernom ratištu (Zec, 2013: 33). Prvorođeni sin Rudolf Richard Ervin nakon Prvog svjetskog rata počeo je uz oca upravljati tvornicom, a nakon njegove smrti 1938. naslijedio je u potpunosti obiteljsko bogatstvo. Prema nekima, ostao je zapamćen kao čovjek širokih pogleda, mecena umjetnicima poput Josipa Leovića, ali i ekscentrična osoba sklona hedonizmu (Zec, 2013: 34).

Nakon Drugoga svjetskog rata imovina je obitelji Povischil i Kaiser konfis-cirana, a Rudolf Kaiser deportiran je u kaznionicu Stara Gradiška. Nakon povratka iz kaznionice neko je vrijeme radio kao činovnik u svojoj nekadašnjoj tvornici, no ubrzo je, već 1947., umro (Živaković Kerže, 1999: 33).

Osim u povijesti poduzetništva, Povischilovi će zasigurno ostati upamćeni i po arhitektonskom doprinosu urbanoj vizuri Osijeka. Naime, jedna od važnih zgrada osječke secesije svakako je i tzv. Vila Povischil koju je projektirao osječki graditelj Ante Slaviček po narudžbi Josefa Povischila. Kuća je izgrađena 1904. kao sastavni dio repre-zentativnog secesijskog niza u današnjoj Europskoj aveniji (Damjanović, Došen, 2006: 182-183).

Katarina Barbarić, Tea Cvijanović

Izvori:Damjanović, Dragan, Došen, Antonia, 2006., „Osječka secesija u tekstovima Tihomira Stojčića“, Anali za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 22, vol.1., OsijekHedl, Drago, „Povratak u Osijek godine 1900.“, Jutarnji list, http://www.jutarnji.hr/povratak-u-osijek-godine-1900---prica-o-iscezlom-gradu---gradu-marije-bartowski--svjedokinje-havarije-titanica-/1020082/, (8. travnja 2012.)Matić, Vilim, Sršan, Stjepan (urednici), 2003., Zavičajnici grada Osijeka: 1901.-1946., Državni arhiv u Osijeku, OsijekZec, Daniel, 2013., Josip Leović osječki slikar, grafičar i kipar, Galerija likovnih umjetnosti, OsijekŽivaković Kerže, Zlata, 1999., „Utjecaji obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek

16

RAZVOJ RADNIČKOG POKRETA U OSIJEKU DO 1905. GODINE

Počeci pokretaKako bismo u potpunosti razumjeli problematiku štrajka u Osijeku 1905., važ-

no je analizirati stanje radništva u godinama koje su tome prethodile, odnosno položaj radnika u tvornicama te različite utjecaje koji su dolazili iz ostalih dijelova Europe u vezi s radničkim pravima.

Kretanja u građansko-kapitalističkim društvima razvijenih zemalja Europe snažno su utjecala na građansko društvo u nastanku u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, a obavijesti o radničkim gibanjima dolazile su iz Beča, Graza i Budimpešte do pojedinih središta u Hrvatskoj (Gross, Szabo, 1992: 338).

Prva radnička društva ne nastaju slučajno u Osijeku, najvećem gradu Slavoni-je. Osijek je već krajem 19. stoljeća sa svojih 17 000 stanovnika značajno ekonomsko i administrativno središte. U njemu je središte trgovine žitom, mlinarske i drvne industri-je, središte Virovitičke županije i trgovačko-obrtničke komore. Osim toga, prometne, a i druge veze sa susjednom Mađarskom jako su žive. Osječko radničko-obrazovno društvo osnovano 1867. za sada je poznato kao najstarije radničko društvo na području bivše Jugoslavije. Svojim pravilima isticalo je dvojaki cilj: obrazovni i bolesničko-pot-porni, tj. pružanje potpore bolesnim članovima društva i članovima njihovih obitelji, plaćanje troškova za liječniku njegu, lijekove ili troškove liječenja u bolnici, kao i davanje pogrebne pripomoći članovima obitelji u slučaju smrti člana društva. To je društvo na-stalo pod utjecajem radničkih obrazovnih društava iz Austrije i Mađarske (Kovačević, 1972: 153).

Radnička pravaHrvatska je u 19. stoljeću ekonomski evidentno zaostajala za ostatkom Euro-

pe. Industrijska je nerazvijenost tako primorala tvorničke radnike da se pri agitiranju za društvene promjene oslone i na seljaštvo, koje je u velikom broju dolazilo na radničke skupštine, čitalo socijalističke tiskovine te sudjelovalo u prvomajskim proslavama (Povi-jest hrvatskog naroda, 1968: 197). U slučaju Osijeka, potonje se može potvrditi iz spisa o održavanju Praznika rada 1905.:

17

„Zanimljivo je da su se na radničkoj proslavi prvog maja pojavili i seljaci (iz Tenja) kojima je bilo rečeno da ukoliko dođu u Osijek na proslavu, da će se govoriti o povećanju njihovih plaća.“ (Državni arhiv u Osijeku).

Kada je riječ o radničkim plaćama, one su ovisile o struci i mjestu zaposlenja te kvalificiranosti radnika, pri čemu su nadnice žena i djece bile znatno niže (Kovačević, 1972: 102).

Donošenjem Obrtnog reda iz 1859., poduzeća koja su zapošljavala više od dvadeset radnika bila su primorana organizirati tvorničke blagajne za pružanje pomo-ći bolesnim radnicima, što je pak predstavljalo prvu mjeru k djelomičnom osiguranju industrijskih radnika (Kovačević, 1972: 146). Nažalost, mnogi se poduzetnici nisu pri-državali tih odredbi. Od četrnaest tvornica u Osijeku, osim tvornice žigica i jedne tiska-re, nije bilo niti jedne organizirane bolesničke blagajne, unatoč propisanim zakonskim regulativama. Radnici su većinom bili osigurani kod triju humanitarnih i osiguravajućih društava, kod kojih je potpora iznosila od 6 do 12 kruna tjedno, a pogrebna pripomoć od 20 do 80 kruna.

Tablica 1. Radni odnos i zbrinjavanje bolesnika u osječkim tvornicama (Mažuran, 1967: 278-372)

PoduzećeUgovor između

radnika i poslodavca

Pravo na troškove liječenja

Tvornica žigica (A. Reisner) - U slučaju bolesti imaju pravo

Tvornica žigica (Lekić i sin) - Liječenje o svom trošku

Paromlin (N. Salopek) - Samo u slučaju nesreće

Tvornica koža (J. Bartolović) Usmeni Liječenje o svom trošku

Tvornica koža (J.P. Gillming) + Liječenje o svom trošku

Pivovara (I. i A. Bauer) + Liječenje o svom trošku

Pivovara (C. Sepper) - Liječenje o svom trošku

Plinara (I.C.G.A.) +Radnici upisani u bolesničko društvo; liječenje i lijekovi besplatni; plaćen pogreb

Pilana (A. Sonns & Dietinger) + Moraju se učlaniti u bolesničko

društvo

18

Paromlin (Slavonija) + Troškovi bolničke opskrbe tijekom 28 dana

Obrtnim je zakonom iz 1884. definirano kako za odrasle radnike radni dan ne smije početi prije pet sati ujutro, niti se produžiti preko devet sati navečer. Njime su uređeni i odmori od pola sata prije i poslijepodne, a u podne čitav sat. Tom je odredbom zakonski uređeno maksimalno dozvoljeno radno vrijeme u industriji koje se kretalo od šesnaest, odnosno efektivno četrnaest sati (Kovačević, 1972: 79). Osim toga, prema istom je zakonu bilo zabranjeno kao šegrte primati djecu koja nisu navršila 12 godina, dok djeca od 12 do 14 godina nisu smjela raditi više od 10 sati, a ona s 14 više od 12 sati na dan, računajući i vrijeme određeno za školu (Kovačević, 1972: 78). Usporedbe radi, list Radnički prijatelj isticao je da je radno vrijeme u SAD-u iznosilo osam sati, a u Švicarskoj, Italiji i u Austro-Ugarskoj u pravilu deset do jedanaest (Kovačević, 1972: 82).

Tablica 2. Radno vrijeme u industrijskim poduzećima u Osijeku, 1887.-1889. (Kovačević, 1972: 83)

Poduzeće

Radno vrijemeTraje

Odmor

Radno vrijemeIznosi

Od Do Stvarno Efektivno

Sati

Tvornica stakla (Heim)

5 - 19 LJ - 14 -

6 - 18 Z - 12 -

Tv. strojeva (F.Filip) 6 - 18 1 12 11

Pivovara (C. Sepper)

5 - 20 LJ 2 ½ 15 12 ½

5 - 20 Z 15 12 ½

Tvornica piva (I. i A. Bauer)

5 - 21 LJ 2 16 14

5 - 20 Z 15 13

Tv. opeka (Schulhof)

5 - 19.30 LJ 1 ½ 14 ½ 13

7 - 18 Z 1 11 10

Tv. škroba (I. Weinmüller) 6 - 18 1 ½ 12 10 ½

19

Tv. žigica (A. Reisner)

6 - 18 LJ 1 ½ 12 10 ½

7 - 17 Z - 10 -

Tv. žigica (Lekić i sin)

6 - 18 LJ 1 ½ 12 10 ½

7 - 17 Z - 10 -

Tv. kože (Bartolović) 5 - 18 1 ½ 13 11 ½

Tv. kože (L.P. Gillmig) 5 - 18 2 13 11

Paromlin (J. Krauss)

6 - 18 D R - 12 12

18 - 6 N R - 12 12

Paromlin (N. Szallopeck)

6 - 18 D R - 12 12

18 - 6 N R - 12 12

Tv. kemijskih proizvoda (J. Weichand)

5 - 20 LJ 2 15 13

6 - 20 Z 14 12LJ = ljetno, Z = zimsko radno vrijeme; DR = dnevni rad, NR = noćni rad

Životni uvjeti radnika u Hrvatskoj donekle su se poboljšali 9. travnja 1891., kada je na snagu stupio zakon o nedjeljnom odmoru kao i zakon o okružnim blagajna-ma (Kovačević, 1972: 172). Tim se zakonima prvi put uvelo načelo osiguranja za odre-đeni krug pomoćnog osoblja i radnika u zanatima, trgovini, industriji i u nekim drugim granama privrede. Pravo na osiguranje imali su svi namještenici i radnici čija nadnica nije bila veća od 8 kruna dnevno i, ukoliko je poslodavac takvo što ugovorio s radnici-ma, ako su bili zaposleni dulje od osam dana. Blagajne uvedene tim zakonom pružale su besplatne liječničke usluge i liječenje tijekom dvadeset tjedana, lijekove i druga sredstva za njegu, hranarinu u slučaju nesposobnosti za rad više od tri dana do najduže tijekom dvadeset tjedana te pomoć rodiljama tijekom četiri tjedna i pogrebnu pripomoć u sluča-ju smrti radnika (Kovačević, 1972: 173).

Štrajkovi u OsijekuJedan od prvih zabilježenih štrajkova u hrvatskoj povijesti izbio je među uža-

rijskim radnicima u Mergenthalerovoj kudeljari u Osijeku u veljači 1869. godine. Do štrajka je, vrlo vjerojatno, došlo spontano i to zbog niskih nadnica. U konačnici, radnici

20

su napustili spomenutog poslodavca te su se zaposlili u kudeljari veleposjeda Čepin. Poznato je i da je poslodavac tražio od nadležnih organa da „silegjije i begunce“ vrate pod pratnjom policije natrag na posao (Kovačević, 1972: 210).

Godine 1870. u štrajk su stupili i krojački radnici tražeći povećanje plaće, no nakon prijetnje vlasti da će biti prognani, većina se vratila na radno mjesto. Prijelomnu točku za radnički pokret predstavlja 1887. te pokretanje Radničkog glasnika, lista koji se profilirao kao glavno sredstvo pokretanja štrajkaške aktivnosti u Hrvatskoj (Cazi, 1962: 38).

Daljnja radnička gibanja sa sigurnošću su se formirala pod socijalističkim vod-stvom, pri čemu je iznimno važna 1894., godina kada se osniva Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, čime je započeta nova organizacijska te agitacijska faza čitavog pokreta (Povijest hrvatskog naroda, 1968: 201).

Početkom svibnja 1902. u tvornici Kaiser i Povischil u Osijeku izbio je neu-spjeli štrajk stolarskih radnika, dok je u srpnju iste godine također došlo do štrajka u tvornici žigica Adama Reisnera. Nešto više uspjeha imali su građevinski radnici, zidari i tesari 1903., kada su izborili 10-satni radni dan te minimalne plaće od 36 i 38 filira na sat (tražili su 39 i 40). Uspjeh je bio privremen, jer su se već 18. listopada na socijali-stičkoj skupštini zidari požalili da poslodavci ne poštuju nagodbu te posao daju stranim radnicima. Zidari i tesari bili su jedini radnici u Osijeku koji su do 1903. imali čvrste sindikalne organizacije. Tijekom 1903. u Osijeku je bilo šest štrajkova, a osim zidara i tesara štrajkali su i kolari, postolari, vojnički krojači te klesari. Sve te štrajkove odlikovala je borbenost radnika i dužina trajanja od dva do tri tjedna (Kovačević, 1972: 221). Branimir Križanec, Dražen OrkićIzvori:Državni arhiv u Osijeku, fond Gradskog poglavarstva Osijeka, kutija 5753aCazi, Josip, 1962., Radnički pokret Hrvatske (1860-1895), izdavačko poduzeće Rad, BeogradGross, Mirjana, Szabo, Agneza, 1992., Prema hrvatskome građanskom društvu - Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Globus nakladni zavod, ZagrebKovačević, Ivan, 1972., Ekonomski položaj radničke klase u Hrvatskoj i Slavoniji 1867-1914., Institut za savremenu istoriju, BeogradMažuran, Ive, 1967., Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije 1867-1894, Historijski arhiv u Osijeku, OsijekSkupina autora, 2008., Povijest 14: Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), Jutarnji list, ZagrebSkupina autora, 1968., Povijest hrvatskog naroda – g. 1860-1914., Izdavačko poduzeće Školska knjiga, ZagrebSršan, Stjepan, 1996., Povijest Osijeka, Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek

21

SREĆKO KULUNDŽIĆ – PRVA ŽRTVA RADNIČKOG POKRETA

Jedan od gotovo četiri tisuće pobunjenih osječkih radnika 1905. bio je i Srećko Kulundžić, malo poznati mladić koji je u povijest ušao kao žrtva prvog generalnog štraj-ka hrvatskog radničkog pokreta. Nužno je istaknuti da je primjetan nedostatak izvora pri njegovoj kontekstualizaciji. Naime, glavne izvorišne točke za obradu problematike predstavljaju novine Narodna obrana te ponešto arhivske građe iz fonda Gradskog po-glavarstva grada Osijeka. Srećko ili, kako navodi Narodna obrana, Feliks Kulundžić bio je “momak od 17 godina, bez otca i majke”, po zanimanju “brijački naučnik, a kasnije je, kako doznajemo, radio u Reisnerovoj tvornici.” (Narodna obrana, 10. svibnja 1905)

Kulundžićev profil bio je donekle blizak ostalom onovremenom osječkom radništvu, uzmemo li u obzir činjenicu da su u općem štrajku uglavnom sudjelovali muškarci različitih struka (zidari, tesari, stolari, bravari), od kojih su mnogi bili iz okol-nih mjesta poput Valpova, Jovanovca, i Sarvaša (Pejić, 2014). Drugim riječima, iako je radnički pokret kulminirao u urbanoj sredini, najvećim dijelom realizirali su ga radnici koji su u procesima migracija napuštali sela te su u gradovima formirali urbani prole-tarijat postavljajući preduvjete budućim radničkim gibanjima i organizacijskim napori-ma. Također, s obzirom na Kulundžićevo godište, zanimljiv je navod Vijesnika Županije virovitičke iz prosinca 1905. prema kojem se “po dobi radnici razlikuju u djecu do 14 godina, mlade radnike do 18 godina i odrasle preko 18 godina.” (Vjesnik Županije virovi-tičke, prosinac 1905.) No bez obzira na to, ubojstvo tog mladića izazvalo je kontroverze u tadašnjem osječkom društvu, a u prilog tome govori i činjenica postojanja nekoliko inačica priča kojima se ono nastojalo objasniti.

Prema prvoj priči, koju pronalazimo u Narodnoj obrani, štrajkaši su napali re-darstvenike te su se potonji sakrili u kući broj 72 u Ružinoj ulici. Pronašavši ih ondje, Kulundžić je povikao: “Ovdje su žandari!” (Narodna obrana, 10. svibnja, 1905.). Nedugo zatim čuo se hitac s prozora iste kuće koji je usmrtio mladog radnika. Narodna obrana, redovito izvještavajući o tim turbulentnim zbivanjima, donosi sljedeći tekst: “Tane ga je udarilo u čelo, te mu razmrskalo glavu, sav mu je mozak izcurio.” (Narodna obrana, 10. svibnja 1905.) Prema tvrdnjama uredništva istoga lista, postojao je i drugi opis Ku-lundžićevog ubojstva koji “dolazi s druge strane od ljudi, koji stoje bliže službenim

22

krugovima.“ (Narodna obrana, 10 svibnja 1905.) Prema tom opisu, štrajkaši su napali re-darstvenike koji su se sakrili u ranije spomenutu kuću. Na to je “mnoštvo počelo bacati kamenje i udarati štapovima po vratima”, sve dok se nije “Kulundžić usudio otvoriti kapiju i unutra posrljati, na što je jedan oružarnik opalio i pogodio ga u čelo.” (Narod-na obrana, 10. svibnja 1905.) Uz to, izvješće o štrajku dostupno u Državnom arhivu u Osijeku navodi da je “vodnik Dane Žegarac ispalio jedan hitac koji je pogodio Srećka Kulundžića 16 godina starog mladića, rodom iz Đakova, koji se je smjesta mrtav srušio ležeć na zemlju.” (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Očigledna je sadržajna razlika istaknutih nekoliko opisa ubojstva. Naime, vid-ljivo je da je u prvoj inačici Srećko Kulundžić donekle predstavljen kao nevini mladić koji biva pogubljen od strane organa vlasti, i to gotovo bez ikakvog razloga, dok je u drugoj i trećoj pak prikazan kao vođa skupine, odnosno kao pojedinac što prvi ulazi u sukob s redarstvenicima koji ga usmrćuju u samoobrani. No ni tu nije kraj, budući da Narodna obrana objavljuje još jedan opis nemilog događaja. Prema potonjem „množtvo je nahrupilo prema oružniku i njegovim drugovima a u prvom redu pokojnik. Na po-ziv oružnika, da se ljudi odstrane, jer da će inače morati pucati, zamahno je Kulundžić kamenom. Oružnik je na to opalio iz puške, a Kulundžić se stravalio odma mrtav na zemlju.” (Narodna obrana, 10. svibnja 1905.)

Nakon ubojstva Kulundžić je pokopan na Aninom groblju. Narodna obrana navodi da su njegov lijes pratili vojska i redarstvenici, i to zbog straha od reakcija osječ-kog puka. Ipak, cijeli je „čin obavljen u miru bez ikakvih zaprieka.” (Narodna obrana, 10. svibnja 1905.) S pravom se može reći da je smrt Srećka Kulundžića donekle pridonijela smirenju cjelokupne situacije i privođenja štrajka kraju. Valja istaknuti da su prosvjedi i štrajkaške aktivnosti nastavljeni, no njihov je intenzitet iz dana u dan opadao te je nedu-go zatim u potpunosti nestao.

Neovisno o završetku općih demonstracija te uličnih konfrontacija, pitanja i rasprave o krivcu za ubojstvo 17-godišnjeg radnika Reisnerove šibicare i dalje su obuzi-mali Osječane. Sredinom lipnja iste godine, tijekom suđenja povodom minulog štrajka, ispitan je Dane Žegarac, prvooptuženi za Kulundžićevu smrt (Narodna obrana, 19. lipnja 1905.). Na pitanje suda „Što se dogodilo 10. svibnja kad je mladić Kulundžić usmr-ćen?”, ispitanik je objasnio da je on isključivo postupao po zapovijedi koja je glasila da treba rastjerati radništvo (Narodna obrana, 19. lipnja 1905.). Žegarec je dodao da je radništvo opkolilo redarstvnike i sve to uz povike “Napred! Žandari ne smiju pucati!” (Narodna obrana, 19. lipnja 1905.) Na kraju, ispitanik je istaknuo da je „navalio sa kame-

23

nom u ruci kroz kapiju Kulundžić”, te da je on u tom trenutku zapucao, „na što se je Kulundžić mrtav srušio.” (Narodna obrana, 19. lipnja 1905.) Žegarac je ustrajao u tvrdnji da je ubojstvo Srećka Kulundžića počinjeno isključivo u samoobrani, jer je život redar-stvenika bio ugrožen. Presuda za Kulundžićevog ubojicu bila je oslobađajuća, odnosno, sud je zaključio da je redarstvenik ubio mladića u samoobrani. Središnji, oslobađajući argument bila je tvrdnja da je „svjetina bacala uz zaglušnu galamu kamenje na unutarnja vrata, a da je pozicija redara i oružnika bivala sve opasnija” te je zbog toga redarstvenik imao pravo pucati (Rajković, 2013). Uz sve to, službeni zapisnik o štrajku navodi da je „vodnik gradskog redarstvene straže Antun Vućković pronašao u desnoj ruci usmrće-nog kamen.” (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Naposljetku, istaknimo da su osječki socijaldemokrati na Kulundžićevoj smrti nastojali politički profitirati, podigavši mu 1906. na grobu spomenik sa sljedećom po-svetom:

“Ovaj spomen kamen postavila je u znak hrabrosti Osiečko socialdemokratsko radništvo svomu nezaboravnom drugu, koji je pao žrtvom taneta u generalnom štrajku 10. svibnja 1905. Slava mu!”

Uzimajući u obzir očigledni spontanitet osječkog općeg štrajka te nedostatak političko-organizacijske potpore, nužno je naglasiti da socijaldemokrati nisu izravno sudjelovali u zbivanjima iz 1905., osim činjenice da je Vilim Bukšeg, istaknuti član te op-cije, neuspješno pokušao inicirati pregovore između radnika i gradskih vlasti, odnosno vlasnika tvornica. Nadalje, po završetku štrajka raspuštena su brojna radnička udruže-nja, no aktivnosti osječke podružnice Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i dalje su bile zakonski dozvoljene, što je pogodovalo daljnjem rastu te nadolazećim izbornim uspjesima te stranke.

Marin Sabljo

Izvori:1. Državni arhiv u Osijeku, fond Gradskog poglavarstva Osijeka, kutija 5753a2. Narodna obrana, Osijek, br. 108, 10. svibnja 1905.3. Narodna obrana, Osijek, br. 141, 19. lipnja 1905.4. Vjesnik Županije virovitičke, Osijek, prosinac 1905.5. Pejić, Luka, Crtice o prvom generalnom štrajku u hrvatskoj povijesti, H-Alter, 2014., http://www.h-alter.org/vijesti/crtica-o-prvom-generalnom-strajku-u-hrvatskoj-povijesti (10. svibnja 2015.)

24

GRADSKO POGLAVARSTVO I REDARSTVO TIJEKOM GENERALNOG

ŠTRAJKA

Gradsko redarstvo u Osijeku osnovano je još 1809. godine pod nazivom „Gradska redarstvena straža“ radi vršenja izvršne redarstvene službe, što je podrazumi-jevalo čuvanje javnog reda i mira, poretka, javne sigurnosti te pomaganje pri provođenju zakonskih odredbi. Na čelu gradskog redarstva bio je gradski kapetan kojem su bili podređeni narednici, a on sam odgovarao je izravno gradonačelniku.1 Poseban Statut za gradsku stražu regulirao je pravila o primanju u službu, zakletvi, dnevnom redu, službi i plaći. Pripadnici gradskog redarstva imali su posebnu uniformu, bili naoružani sabljama i palicama te uživali istu razinu zakonske zaštite kao i pripadnici vojske (Sršan, 1989: 48-49).

Oružništvo ili žandarmerija nije bilo u sklopu redovnih snaga reda, nego je činilo pomoćni rod vojske zadužen za održavanje javnog reda i sigurnosti. Oružništvo je bilo vojska koja je mogla obavljati policijske, ali i vojne zadaće. Neke od dužnosti bile su mu patroliranje, pratnja, nadzor vojnog prometa, intervencija u slučaju narušavanja discipline ili masovnijih nereda, preventivni razmještaj i slično. Oružništvo je služilo kao spona između redarstva i vojske, bilo je osposobljeno za dužnosti koje su nadilazile ovlasti ili mogućnosti redarstva, ali upotreba vojske još nije bila potrebna (Tatalović, 2006: 14).

Dnevni tisak, kao i svjedoci onog vremena ostavili su niz dragocjenih poda-taka o reputaciji „uniformiranih osoba“. Znamenita osječka književnica Vilma Vukelić (1880.–1956.) u svom memoarskom djelu Tragovi prošlosti (2003.) posebno se osvrnula na još jednog Osječanina koji se prometnuo u književnike, Alexandera Rosenfelda po-znatijeg kao Roda Roda (1872.–1945.), koji je služio u osječkoj vojarni u topništvu i konjaništvu. Sljedeći citat ocrtava na kakvom su glasu bili i kakve su privilegije uživali pripadnici tih službi:

„Općenito vojna su gospoda i u Osijeku izborila za sebe osobit status u koji se nije

1 Funkciju osječkog gradonačelnika između 1895. i 1913. godine obnašao je Konstantin Graff.

25

smjelo ni dirnuti, redovito čak ni posumnjati. Jer svaki prijeki pogled nosioci šare-nih odora ocjenjivali su kao uvredu. Miroljubivi su ljudi bili pritom uvučeni, bez ikakve krivnje, u najneugodnije afere, bilo je dvoboja, često s krvavim ishodom, prepada na građane nasred ulice korbačem za pse. Sjećam se slučaja kad je novina-ra S. na promenadnom koncertu u Gradskome vrtu pretukla skupina razularenih časnika, jer ih je on navodno povrijedio u svome listu nekim prikrivenim aluzijama. Poslije kao književnik afirmirani Roda Roda, koji je tada služio kao natporučnik u osječkoj topničkoj regimenti, odlikovao se također takvim prepadima. Prije no što je lovorovim vijencem ovjenčan za pjesnika, bio je poznat kao bridak oficir, kao neobuzdani siledžija koji se nije obazirao ni na koga i nije uzmicao ni pred kojom zaprekom. Kao vrstan i razvikan parforce-konjanik2 ujahao je jedne večeri u kuću, u čijem je parteru stanovao, po stubama na prvi kat i provalio oholo sjedeći na konju u blagovaonicu profesora Šišića, čija se obitelj upravo bila okupila za stolom da večera. Druga ‘bezazlena zabava’ koju je Roda Roda sebi dopustio bio je prepad po bijelom danu i usred ljudima ispunjena korza na mladog koncipijenta dr. K., kojega je išibao jahačkim bičem, jer se taj navodno odviše približio jednoj glumici Burttheatra koja je tada gostovala u Osijeku. Za Rodu Rodu bijašte to tek zanimlji-va epizoda koja je u krugu istomišljenika samo povećala njegovu popularnost.“ (Vukelić, 2003: 275-276)

O tom incidentu pisao je i sam Roda Roda, ali u drukčijem, hvalisavom tonu. On o tome piše:

„Bijaše nedjelja, sunčan dan – građanstvo je, uključujući zasigurno i dr. K., već promeniralo pred kavanom „Corso“. Dao sam osedlati konja i odjahao u Gornji grad. Sa mnom su bili Nevery i Schiefer – kao svjedoci. Sjahali smo pred katedra-lom i konje ostavili slugama. Dr. K. se, sav nacifran, odista šetao naokolo. Ošinuo sam ga nekoliko puta nagajkom.3 Posegnuo je u džep za pištoljem. Jedan dobro odmjereni terc4 na podlakticu učinio je da povuče ruku. U tome času prolazio je pješadijski brigadir, generalmajor Makowicka. Propisno sam ga pozdravio ljevi-com, a desnicom sam i dalje šibao kicoša. Sve dok dr. K. nije naglavačke pobjegao kroz zatvoreni prozor u stan nekih nepoznatih ljudi. Ma, naučit ću ja tebe, ti svinjo, da se pred nikogovićima junačiš pismima moje dragane.“ (Vukelić, 2003: 276)

2 Par force, francuski – forsirano, nasilno.3 Kozački bič s kožnim remenjem.4 Bočni udarac mačem.

26

Iz navedenih citata može se zaključiti da su vojnici i oružnici tada bili zaštićen sloj službenika koji je mogao nekažnjeno zlouporabiti svoje ovlasti i položaj, a sve uz odobravanje kolega i bez odgovarajuće kazne. Čini se da su manipulacija i zloupotreba položaja bili raširena pojava među službenim osobama.

Najvažniji i najcjelovitiji izvori o razdoblju osječkog generalnog štrajka 1905. službeni su dokumenti koji pružaju iscrpnu sliku zbivanja u gradu. Izvještaj osječkog Gradskog poglavarstva temeljit je izvor o tim događajima u kojem je pozornost dana svim detaljima te su posebice istaknuta imena pojedinih sudionika. U izvještaju je de-taljno prikazan kronološki slijed svih događaja tijekom generalnog radničkog štrajka. Ipak, on čini tek interpretaciju događaja iz perspektive vlasti, uvelike opravdavajući silu primijenjenu u slamanju štrajka. Izvještaj sadržava i neke pogrdne izraze na račun rad-nika, čime se organi gradske vlasti i represivnog aparata otvoreno svrstavaju na stranu poslodavaca.

O počecima radničkih nemira u izvještaju Gradskog poglavarstva stoji sljedeće: „Radnički pokret u Osieku je počeo godine 1903. sa zidarskim štrajkom i pošto su zidari sa svojimi zahtjevi, koji su bili većim dijelom uvaživi i opravdani, uspjeli, nastali su štrajkovi u ostalih radničkih struka, a zidari radi svake nesuglasice sa poslodavci sada kod jednog, sada kod drugog poslodavca posao obustavili, pa se je gradsko poglavarstvo bavilo neprestance izmirenjem zidara i njihovih posloda-vaca, i to sve u nadi, da će se radini narod uslijed pomirljivog djelovanja gradskoga poglavarstva, otreznuti i umiriti.“ (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Za pretpostaviti je da je Gradsko poglavarstvo bilo svjesno kako je i samo odigralo određenu ulogu pri izbijanju štrajka te posljedičnih nereda, no u izvještaju se naglašava-la volja da se nastali problemi riješe isključivo dijalogom. O stavu Poglavarstva spram radničkog pokreta svjedoči nam sljedeći izvještaj:

„Gradsko poglavarstvo je radničko pitanje pomno pratilo, ali je u svom radu bilo sprečavano radi nesloge poslodavca i jer medju radničtvo neima inteligentnog čo-vjeka, koji bi mogao uviditi što može, a što ne može biti, te prema tonu na rad-ničtvo uplivati. – Neinteligencija ovdašnjeg radničtva vodila je do raznih sukoba izmedju njih i poslodavaca…“ (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Glede opravdanosti i nastavka štrajka gradske su vlasti zauzele stav da s tre-nutkom prestanka pregovora između radnika i poslodavaca nestaju i razlozi za daljnje prosvjede:

„Razpust štrajk. logora radnika tvornice J. Povischila i R. Kaisera dana 8. svibnja

27

o.g. smatra gradsko poglavarstvo opravdanim, jer drži da štrajk. logor ima samo tako dugo opravdanosti, dok radnici i poslodavci pregovaraju ili ako ima izgleda, da će se prekinuta pregovaranja moći nastaviti i voditi do sporazumka, na čem se definitivna pregovaranja prekinu, i radničtvo dobije zasluženi novac izplaćen, čim jedna ili druga stranka konačno očituje, da ostaju kod svojih očitovanja, t.j. poslo-davac, da neće i ne može uvažiti zahtjeve radnika, a ovi opeta, da neće od svojih zahtjeva popustiti, prestaje razlog za štrajk-logor, pošto tada nastupa potreba za poslodavca, da si drugdje zarade traže, pošto prištedjena kapitala neimaju, a prosja-čenje i sabiranje milodara, ne može se dozvoliti.“ (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Štoviše, u originalnom rukopisu izvještaja Gradskog poglavarstva priložen je i listić u kojem se radnike i radnice poziva na prekid štrajka. Među potpisnicima tog poziva je i Adolf Kirch, jedan od istaknutijih radničkih aktivista.

U izvještaju se ne krije oduševljenje gradskih vlasti zbog uspješnog slamanja štrajka. Štoviše, pojedine tvrdnje jasno odražavaju trijumfalnu atmosferu u Gradskom poglavarstvu. O početku i kraju generalnog radničkog štrajka stoji:

„Štrajk velikog dijela radničtva grada Osieka, koji je dana 9. svibnja o.g. buknuo, a dana 10. svibnja odnosno 11. svibnja o.g. prestao, skršen je stoga tako brzo, jer je radničtvo vidilo energičnost oblasti, i jakost sile, koja stoji oblasti na raspoložbu ; jer je čulo, da ga veliko obćinstvo kao neopravdan osudjuje ; te jer nije imalo novca za dulji bezposleni život. – Sada je radničtvo mirno i skršeno.“ (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Nakon generalnog radničkog štrajka proširila se aktivnost socijalističkih orga-nizacija, što je izazvalo reakciju vlasti s posebnim naglaskom na pamflet pod naslovom „Dolaze socijalisti“.

U izvještaju Gradskog poglavarstva broj 29 od 4. lipnja 1905. radnički je po-kret i dalje bio glavna tema, osobito radničke organizacije koje su djelovale u gradu. U izvještaju stoji:

„Dana 10. svibnja o. g. za vrijeme tako zvanog „generalnog štrajka u Osieku“ pošlo je za rukom ustanoviti, da postoje slijedeće organizacije: 1. „Organizacija social-demokratske stranke u Osieku“, koje je navodno predsjed-nikom zidar Adolf Kirch. – Izvidi glede obstanka i djelovanja ove organizacije vode se još povjerljivo, jer bi gradsko poglavarstvo rado, uči u trag poslovnim knjigam i blagajni ove organizacije. 2. „Osječka social-demokratska organizacija zidara“ – predsjednik Adolf Kirch.

28

3. „Osječka social-demokratska organizacija tesara“ – predsjednik Stjepan Kirch.4. „Osječka social-demokratska organizacija nadničara“ – predsjednikom – AdamFleischer.5. „Osječka social-demokratska organizacija radnika tvornice žigica u Osieku“,predsjednik – Adam Schäffer i Franjo Vrpoljac. 6. „Osječka social-demokratska organizacija postolara“, predsjednikom JosipGlatz, postolarski obrtnik.7. „Osječka social-demokratska organizacija kuharica i sobarica“, predsjednicomTereza Welzer, kuharica.8. „Drvodeljska sveza Hrvatske i Slavonije – predsjednikom Martin Settler, stolar-ski pomoćnik.“ (Državni arhiv u Osijeku, 1905.)

Ana Luketić, Goran Živković

Izvori:Državni arhiv u Osijeku, fond Gradskog poglavarstva Osijeka, kutija 5753aSršan, Stjepan, 1989., Inventar arhivske građe gradskog poglavarstva u Osijeku, Historijski arhiv u Osi-jeku, OsijekTatalović, Siniša, 2006., Nacionalna i međunarodna sigurnost, Politička kultura, ZagrebVukelić, Vilma, 2003., Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb

29

GOSTIONICE I BIRTIJE – SASTAJALIŠTA OSJEČKOG RADNIŠTVA

Birtije, mjesta posluživanja alkoholnih pića, i gostionice, uslužni objekti koji osim pića nude i prenoćište, do druge polovice 19. stoljeća evoluirale su u odnosu na svoju jednostavnu ulogu mjesta posluživanja pića te postale mjesta okupljanja stanov-ništva, intelektualaca i umjetnika, mjesta druženja, razmjene ideja i mišljenja (Predojević, 2011: 2). Prva osječka kavana otvorena je na početku 18. stoljeća, točnije 1718. u Tvrđi te se u njoj isprva posluživala samo kava. U skladu sa svjetskim trendovima, i osječkom društvenom scenom u 19. st. dominiraju odlasci u kavane i birtije koje postaju značajna mjesta druženja i provođenja slobodnog vremena. One postaju čimbenik određenja okoline i ljudi koji ih posjećuju, no budući da je taj odnos recipročan, i stalni su gosti jednako tako određivali rang ugostiteljskog objekta. Svaki je od njih služio kao mjesto okupljanja ljudi jednake struke, profesije ili političkih ideja. Dakako, i u tom segmentu društvenog života postoji neizrečeno pravilo podjele društvenih slojeva. Tako se nešto bogatije i uglednije građane obično nije moglo pronaći u birtijama i gostionicama, za njih su postojale kavane (Predojević, 2011: 2).

Kulturnu sliku Osijeka u 19. stoljeću daje Vilma Vukelić, autorica memoara Tragovi prošlosti (1994.) i U stiješnjenim granicama (1997.). Vjerno opisujući građanstvo Osi-jeka, povijesne događaje, socijalnu strukturu i mjesta kulturnih zbivanja, autorica pruža uvid u kulturni i društveni život grada, kao i svakodnevni život stanovnika koji se veli-kim dijelom odvijao i u prostorijama gradskih kavana i birtija. Vukelić tako navodi neke od najpoznatijih osječkih kavana iz druge polovice 19. stoljeća: Casino, Royal i Central. Kavana Casino nalazila se u Županijskoj ulici, a opisana je kao mjesto okupljanja bo-gatih i uglednih građana, odličnika grada (Vukelić, 1994: 13, 30). Tu su kavanu mogli posjećivati samo pripadnici visokog društva, jer „članstvo je bilo uvjetovano određenim kriterijima, podlijegalo strogom izboru i u krajnjoj liniji značilo potvrdu otmjena pona-šanja, osobnog integriteta, solvencije i političke pouzdanosti onih koji su bili primljeni u redovito članstvo.“ (Vukelić, 1994: 169) Osim kavane Casino, mjesto okupljanja ugled-nog stanovništva bilo je i svratište Central koje se nalazilo na Glavnom trgu (danas Trg Ante Starčevića). Na terasi Centrala okupljali su se brojni Osječani, posebice u ljetnim večerima. Ondje su se također često održavali koncerti vojničke glazbe, glazbenog druš-

30

tva i građanske glazbe (Živaković-Kerže, 1996: 27-28). S druge strane, Vilma Vukelić spominje i ugostiteljske obrte poput Pillerove gostionice, birtije K dobroj kapljici, kava-na Lovački rog i Zeleni bunar te krčmi Crveni kokot i Pakao koje posjećuju niži slojevi stanovništva; trgovci, obrtnici te umjetnici (Vukelić, 1997: 20, 21, 47). O važnosti gostionica za kulturni i društveni život građana svjedoči i činjenica da su ulice Osijeka svoja imena često dobivale upravo po gostionicama koje su se u njima nalazile. Tako se, primjerice, u Ulici Hrvatske Republike nalazila gostionica Kod divljega čovjeka, pa je i ulica nosila isti naziv. U Ružinoj ulici smjestila se gostionica Tri ruže, u Sunčanoj gostiona Kod sunca, a današnja Ulica Josipa Bösendorfera nosila je ime Patkina prema gostionici K patki. Ono što je danas Dubrovačka ulica, nekada se nazivalo Kokotova ulica prema gostionici Kod crvenog kokota (Živaković-Kerže, 1997: 39). Povremeno je dolazilo i do imenovanja samo pojedinih dijelova ulica prema gostionicama koje su u njima bile smještene. Na primjer, središnji dio Cvjetkove ulice nazivao se Paunova ulica, prema gostionici K paunu koja se tamo nalazila u 19. stoljeću (Živaković-Kerže, 1997: 39-40). Sjeverni dio Ulice sv. Petka nosio je ime Zvonov sokak po gostionici K zvonu, dok je dio sjevernog djela Kišpatićeve (tada Banove ulice) dobio ime Rakov sokak po gostionici Kod tri crvena raka. Paromlinska ulica (danas Huttlero-va) nazivala se Janjetova ulica (Lamelgasse) po gostionici K janjetu (Živaković-Kerže, 1997: 42-43). Osim navedenih, poznate osječke gostionice i krčme bile su i gostionice Šaran, K lovačkom rogu, Bijela lađa, K zlatnom bunaru, K zlatnom volu i K topu. Na uglu Deszatyčine ulice (danas Ulica Hrvatske Republike) i Županijske ulice nalazilo se svratište K lovačkom rogu s uređenom kavanom (Živaković-Kerže, 1996: 20). Na uglu Ribarske i Šamačke ulice nalazila se gostionica Šaran. U njezinoj neposrednoj blizini, na zapadnoj strani današnje Ribarske ulice, smjestila se i gostionica Bijela lađa, koja potječe iz 18. stoljeća i smatra se najstarijom gostionicom u Osijeku (Živaković-Kerže, 1997: 36). U Šamačkoj ulici bila je smještena Šeperova pivovara s gostionicom (današnji hotel Osijek) (Živaković-Kerže, 1996: 29). Na južnoj strani Pejačevićeve ulice bila je smje-štena gostionica K zlatnom bunaru (Živaković-Kerže, 1997: 33). Krajem 19. stoljeća u Kohlhofferovoj ulici (današnja Franjevačka ulica) nalazila se Kröglerova gostionica s vrtom i gostionica K zlatnom volu (Živaković-Kerže, 1997: 60,61). Gostionica K topu, smještena u Tvrđi na kraju Kuhačeve ulice prema Donjem gradu, bila je jedna od naj-starijih u gradu (Živaković-Kerže, 2001: 75). U gostionicama i birtijama, kao žarištima društvenog života, raspravljalo se i o aktualnim političkim zbivanjima, pa su zbog toga bile izrazito plodno tlo nastanku ideja otpora i revolucije. Tome svjedoči i činjenica da brojne svjetske revolucije svoj začetak

31

imaju upravo u gostionicama, birtijama i kavanama. Španjolski ustanak iz 1820. povezan je s kavanom Lorenzi, Risorgimento svoje začetke ima u kavani Florian u Veneciji, mađar-ska revolucija iz 1848. u kavani Pilvax u Budimpešti, a francuska revolucija povezuje se s kavanom Palais-Royal (Sabotič, 2007: 179). Na sličan su način i osječke birtije i gosti-onice bile polazišne točke misli i organizacije radničkog otpora. Tako Narodna obrana, dnevne novine u nakladi Prve hrvatske dioničke tiskare, izvještavajući o početku gene-ralnog štrajka u Osijeku 9. svibnja 1905. navodi: „Već tri tjedna postoji stolarski štrajk u tvornici Povischil i Kaiser. Štrajkajući radnici te tvornice imali su svoje sastajalište u Bisserovoj gostionici u Strossmayerovoj ulici.“ U istom broju tog lista, štoviše na istoj stranici, objavljena je vijest kako su kasnije toga dana zatvorene sve gostionice u Stro-ssmayerovoj ulici u kojima su radnici imali običaj okupljati se, a među kojima su istaknu-te Fleitzova i Šimokovićeva gostionica (Narodna obrana, 9. svibnja 1905.). O važnosti tih gostionica svjedoči i činjenica da su radnici tijekom pregovora, a prema tada propisanim zakonima, prijavljivali održavanje svojih sastanaka i dogovora upravo u „štrajklogoru“ u krčmi Adolfa Bissera (Narodna obrana, 15. lipnja 1905.). Za vrijeme štrajka Narodna obrana govori o zabranama rada gostionica nakon sedam sati, no nije jasno je li zabrana donesena zbog prijetnje od mogućnosti okupljanja baš u takvim objektima, jer se navo-di da su zatvorena i ostala „zabavišta“ kao što su cirkus i ljuljačke (Narodna obrana, 10. svibnja 1905.). Ipak, nisu se svi pridržavali propisa pa je, zbog oglušenja na naredbu da svoju gostionicu zatvori, najavljena redarstvena kazna krčmaru Ivanu Rusu (Narodna obrana, 12. svibnja 1905.).

Još jedan pokazatelj značaja birtija i gostionica tijekom generalnog štrajka iz-vještaj je Gradskog poglavarstva koji navodi mjesta okupljanja radnika. Tamo se kao „sijelo“ radničkog pokreta navode krčma Adolfa Bissera (Strossmayerova ulica br. 59), krčma Gustava Fleitza (Strossmayerova ulica br. 92) i krčma Kate Feist (Dravska obala br. 17), kao mjesta okupljanja zidara i nadničara krčma Antuna Galovca (Ilirska ulica br. 23), kao mjesto okupljanja bravara krčma Andrije Ilančića (Kokotova ulica br. 52), kao mjesto okupljanja tesara krčma Ivana Schremfa (Ružina ulica br. 104), kao mjesto okupljanja nadničara i radnika tvornice žigica krčma Mirka Pospišila (Ružina ulica br. 125), kao mjesta okupljanja svih radnika krčma Žige Flischhauera (Ružina ulica br. 44) i krčma Ivana Strobla (Državna cesta br. 44) te kao mjesta okupljanja nadničara krčma Stjepana Kolčića (Crkvena ulica br. 51) i krčma Marije Mora (Podravina br. 29). Izvje-šće isto tako navodi da je potrebno zabraniti odlazak u krčme Adolfa Bissera, Gustava Fleitza i Kate Feist jer se u njima radništvo okuplja često i u najvećem broju (Državni

32

arhiv u Osijeku, 1905.).Uloga gostionica i krčmi u samom začetku osječkog generalnog štrajka godine

neupitna je jer su upravo u tim središtima opuštene socijalizacije i slobodnog izražava-nja radnici pronašli potrebnu sigurnost za iskazivanje svog nezadovoljstva. Stoga nije začuđujuća ni činjenica kako ne samo da je misao o pobuni potekla iz njih nego im se radništvo vraćalo i tijekom štrajka – bilo kao mjestima sastanaka, bilo kao mjestima pregovora s vlastima.

Petrica Aleksić, Andrea Kovačević

Izvori:1. Državni arhiv u Osijeku, fond Gradskog poglavarstva Osijeka, kutija 5753a2. Narodna obrana, Osijek, br. 108., 9. svibnja 1905.3. Narodna obrana, Osijek, br. 109., 10. svibnja 1905.4. Narodna obrana, Osijek, br. 111, 12. svibnja 1905.5. Narodna obrana, Osijek, br. 138, 15. lipnja 1905.6. Predojević, Željko, 2011., „Ove i one osječke kavane, za ove i one Osječane u drugoj

polovici 19. stoljeća“, objavljeno u: Hrvatski bez kompleksa: Jubilarni zbornik posvećen ErnestuBariću, Filozofski fakultet Sveučilišta u Pečuhu, Pečuh

7. Sabotič, Ines, 2007., Stare zagrebačke kavane i krčme: S kraja 19. i početka 20. stoljeća, AGM,Zagreb

8. Vukelić, Vilma, 1994., Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb9. Vukelić, Vilma, 1997., U stiješnjenim granicama, Knjižara Neotradicija, Osijek10. Živaković-Kerže, Zlata, 1997., Svaštice iz staroga Osijeka, Hrvatski institut za povijest –

Podružnica za povijest Slavonije,Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Osijek11. Živaković-Kerže, Zlata, 2001., Svaštice iz staroga Osijeka II.(dopunjeno i izmijenjeno izdanje),

Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, SlavonskiBrod; Društvo za hrvatsku povijesnicu, Osijek

12. Živaković-Kerže, Zlata, 1996., Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća : (1868.-1918.), Hrvatski institut zapovijest - Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema iBaranje, Slavonski Brod; Društvo za hrvatsku povijesnicu, Osijek

33

LIST NARODNA OBRANA KAO IZVOR O ŠTRAJKU IZ 1905. GODINE

Narodna obrana, dnevne novine u nakladi Prve hrvatske dioničke tiskare, po-činje izlaziti 1902. godine. Osnivač te glavni i odgovorni urednik tih novina bio je Ivan Lorković, poznatiji kao osnivač Hrvatske napredne stranke i član Hrvatsko-srpske koalicije (Selthofer, Jošavac, 2012: 124). Od samog početka taj građanski list svojim prohrvatskim karakterom stječe veliku popularnost. Cilj mu je bio ujediniti hrvatsku oporbu protiv tada vladajuće mađaronske stranke, zbog čega je redovito bio zabranjivan i plijenjen. Godine 1911. novine se razilaze s dotadašnjim nakladnikom i pod novim nazivom Hrvatska obrana izlaze kao dnevne novine do 1923. godine, a kao tjednik do 1933. godine (Selthofer, Jošavac, 2012: 126).

Koncept donošenja novosti u Narodnoj obrani nije bio strogo određen. Na-slovnu stranu zauzimale su vijesti koje su smatrane udarnima, odnosno najvažnijima taj dan. Osim vijesti s domaće političke, gospodarske i svakodnevne scene, novine donose i vijesti iz ostatka Europe i svijeta, pa se tako mogu pročitati brzojavne vijesti iz Beča, Londona, Varšave i Moskve. Dnevno izdanje uvijek je završavalo reklamama domaćih obrtnika i trgovaca te raznih oglašivača.

Narodna obrana iscrpno je i s velikom pozornošću izvještavala o događanjima u Osijeku počevši od 9. svibnja 1905., što je datum koji se uzima kao početak generalnog štrajka. Naime, toga dana radnicima tvornice Povischil i Kaiser, koji su već tri tjedna u štrajku, pridružuje se i ostatak osječkog radništva. Izdanje Narodne obrane toga dana krasi veliki naslov ,,Generalni štrajk u Osieku“, a članak započinje riječima: ,,Današnji list ne može da izadje u svojem običnom obliku i obsegu, jer je buknuo generalni štrajk.“ (Narodna obrana, br. 108, 1905.) Kao uzrok štrajka navodi se rastjerivanje radnika tvor-nice Povischil i Kaiser iz njihovog sjedišta, Biserove gostionice u Strossmayerovoj ulici. Nadalje, u članku se opisuje kretanje štrajkaša u Gornjem gradu te napad redarstvenih odreda na njih (Narodna obrana, br. 108, 1905.).

Sljedećeg dana Narodna obrana pri zaključku lista donosi vijest o prestanku štrajka. Objašnjava se da su voditelji tvornice Povischil i Kaiser pristali na pregovore s radnicima, a u skladu s tim voditelji štrajkaša uputili su proglas o obustavi generalnog

34

štrajka (Narodna obrana, br. 109, 1905.). Na istoj stranici pod naslovom ,,Generalni štrajk u Osieku“ izvještavaju kako se radnici neće vratiti na posao sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima. Također, donose vijest da je istog dana u Osijek stigao vođa so-cijaldemokratske stranke Bukšeg, koji je navodno trebao izmiriti radnike s vlasnicima tvornica i gradskim vlastima. U članku se može pronaći podatak da se tog dana na Žabnjaku okupilo čak oko 4 500 štrajkaša, na opće oduševljenje naroda (Narodna obrana, br. 109, 1905.). Zanimljiva je i napomena autora na kraju tog dijela članka: ,,Viesti smo pobilježili redom kako smo ih kroz cio dan dobivali, te smo ih ostavili nepromijenjene.“ Autor nigdje u članku ne navodi kako su i od koga prikupljene informacije, što dovodi do zaključka da su one bile neprovjerene. Na istoj stranici, na samom dnu, stoji manji članak pod naslovom ,,Prolila se krv. Jedan ubijen, više ranjenih.“ Naime, na okupljeno radništvo na Žabnjaku oko 10 sati 10. svibnja krenuli su vojska, policija i redarstvenici te se dio radništva razbježao po Ružinoj ulici. Kako izvještava list, došlo je do strašnog prizora: ,,Oružnici, koji su pošli u jednu obližnju kuću, ubiše kroz prozor Feliksa Kulun-džića, momka od 17 godina, bez otca i majke.“ (Narodna obrana, br. 109, 1905.) Druga verzija govori da je Kulundžić pokušao pobjeći iz oružnice, u kojoj se jedna skupina radnika sakrila, na što ga je vojnik upucao, a treća verzija da je Kuludžić krenuo na voj-nika kamenom, na što je vojnik pucao, uz prethodno upozorenje da se štrajkaši trebaju povući ili će vojska pucati (Narodna obrana, br. 109, 1905.). Govorilo se o očuvanju reda i izvršenju dužnosti ili ubojstvu nesretnog mladog radnika, svakako se može zaključiti da je Kulundžićeva smrt dala višu dimenziju borbi osječkih štrajkaša te da ona predstavlja prve među mnogim žrtvama u borbi za radnička prava. Nakon tog izgreda, kako izvje-štava Narodna obrana (br. 109, 1905.), nekoliko je radnika uhićeno, gostionice i ostala mjesta zabave smjeli su raditi do sedam sati, grad je bio pod ophodnjom vojske, a broj je vojnika u gradu povećan.

Već 11. svibnja Narodna obrana na naslovnoj stranici donosi vijesti o mogućem ratu na Balkanu, sastanku biskupa u Rimu te politički pregled iz zemlje (Narodna obrana, br. 110, 1905.). Tek pod rubrikom ,,Gradske viesti“ prenosi se radnički proglas koji su iznijeli voditelji štrajkaša, u kojem između ostalog piše da su se ostvarile mogućnosti za pregovore s vlasnicima tvornice pa se radnike moli da se vrate na posao. Također se spominju uhićenja radnika koji su prethodnog dana krenuli ili nahuškavali narod na vojsku – Ignje i Roze Slama te Ivana Markovića. U tom dijelu zanimljiva je i vijest da su poslodavci nezadovoljni i ozlovoljeni zbog nedolaska radnika na gradilišta i u obrt-ničke radionice jer tome ne vide razloga. Pri zaključku lista donosi se informacija da će

35

se štrajk nastaviti jer nije postignut dogovor između predstavnika štrajkaša Bukšega i vlasnika tvornice Povischil i Kaiser (Narodna obrana, br. 110, 1905.).

Vijesti o štrajku od 12. svibnja siromašne su; ponavljaju se neuspjeli pregovori i nastavak rada zidara u Donjem gradu. Zanimljiva je vijesti o ideji Gradskog poglavar-stva da iz Virovitičke županije dovede u grad domobransku pukovniju koja je tamo sta-cionirana, kako bi se u slučaju radničkih nereda odmah reagiralo. Isti broj donosi vijest o sastanku tvorničara pokućstva i stolarije: ,,Ovi naime namjeravaju izdati jedinstvenitvornički radnički red za sve radnike njihove struke poput onoga za gradjevne radnike.“ (Narodna obrana, br. 111, 1905.) Tvornica u kojoj je prvo izbio štrajk, Povischil i Kaiser, bila je tvornica pokućstva i namještaja. Po završetku štrajka i smirivanju situacije, Narodna obrana donosi stavove uredniš-

tva o štrajku. Uredništvo ističe da je glavni zadatak novina širenje hrvatske nacionalne svijesti i zaštita cijelog hrvatskog naroda, posebno onih društvenih slojeva koji su po-tlačeni, a to je radnički sloj.

,,Za to je i naš list od svog postanka, pa sve do danas, svakom prilikom zagovarao opravdane radničke zahtjeve, koji se tiču moralnog i materijalnog napredka. Naš list stoji doduše na hrvatskom stanovištu, te mu je u prvom redu dužnost, da zagovara prava hrvatskih radnika, ali mu je s druge strane i dužnost, da u zaštitu uzimlje i radnike koji nisu Hrvati, i to već radi načela jednakosti i bratstva svih ljudi bez razlike narodnosti, tim više, što ova načela izpovieda i širi ne samo socijalna demokracija, nego i sve kršćanske vjere, a napose i katolička crkva, kojoj pripada znatan dio hrvatskog naroda, a po tom i hrvatskog radničtva.“ (Narodna obrana, br.116, 1905.)

I dok autori članka podržavaju borbu hrvatskih radnika za njihova prava, sum-njivo i s možda pomalo neprijateljstva gledaju na socijaliste i socijalističke ideje, koje po njima guše nacionalni identitet i svijest radništva. Uredništvo drži kako primat ima rješenje nacionalnog pitanja, koje će omogućiti i rješavanje zahtjeva i problema radnika i seljaka. Krivcem za širenje socijalizma među hrvatskim radništvom smatraju mađarske i njemačke socijaliste, za koje kažu da bi ih trebalo “otpremiti„ iz zemlje. (Narodna obrana, br. 116, 1905.).

Dana 15. lipnja 1905. započinje glavna rasprava protiv 16 radnika optuženih za sudjelovanje u generalnom štrajku, koja je trajala sve do 21. lipnja, a koju Narodna obrana detaljno prenosi. U listu se navodi da su Senatom predsjedali Löwenthal, Peharc, Auman, Dittmayer i Stilinović, a optužbu je zastupao zamjenik državnog odvjetnika

36

Car. Četrnaestorici optuženika sudilo se za zločinstvo ustanka, kažnjivog po članku 71. stavka 2. Kaznenog zakona, a Franji Krempelhofferu za prijestup protiv javnog reda i mira kažnjiv po članku 300. Kaznenog zakona. Na prijedlog optužnice pozvano je 13 svjedoka, a na prijedlog obrane (za koju list navodi da im je „sudbeni stol djelomice udovoljio“) pozvana su 4 svjedoka (Narodna obrana, br. 138, 1905.). Popriličan prostor u Narodnoj obrani zauzela je rasprava oko događaja u Ruži-noj ulici netom prije ubojstva Srećka Kulundžića, a za koje se ponajviše teretilo Adama Orfa i njegovu suprugu Rozaliju (Narodna obrana, br. 139, 1905.). Rasprava je popraćena iznimno detaljno, uz navođenje točnog vremena otvaranja rasprave, njezinog prekida-nja, ponovnog zasjedanja i zaključivanja. Utoliko je lakše analizirati slijed događaja i uspoređivati izjave optuženika, sudaca i branitelja te uočiti brojne različitosti u njihovim izjavama. Primjerice, prvotno se optužuje Adama Orfa kako je narodu vikao „Napried! Hura!“ s ciljem da nasrnu na policajce, što tijekom prvoga dana rasprave svjedoci po-tvrđuju, dok se tijekom drugoga dana utvrđuje da je Srećko Kulundžić vikao te riječi, a trećega dana rasprave za to je ipak optužen Ignjo Slama. Na naslovnoj stranici izdanja Narodne obrane od 26. lipnja pod naslovom „Osvrt na razpravu štrajkaša“ (Narodna obrana, br. 146, 1905.) iznosi se tekst dr. Kovačevića u kojem se već na samom početku jasno donosi opredijeljenost lista. Naime, autor navodi kako je rasprava pokazala da je cijeli generalni štrajk zapravo bio sukob između policije i radništva te ističe da „si je ta policija dovoljno toga naprama radničtvu dozvolila.“ U tekstu se postavlja i vrlo važno pitanje o suđenju – ako je to bio sukob između policije i radništva, ne bi li bilo bolje ispitati svjedoke koji nisu pripadnici niti jedne niti druge strane, nego su neutralni? Ipak, ističe se, svega su dva do tri takva svjedoka bila pozvana na suđenje, dok su svi ostali svjedoci bili redari. Posebno se kritizira svjedočenje gradskog kapetana Gayera, koji je izdao zapo-vijed da se na „goloruke“ štrajkaše uperi cijela sila policije jer je čuo da će radnici doći u grad pred Gradsko poglavarstvo i zahtijevati da im se omogući „štrajkaški logor“. No-vine jasno ističu kako taj cijeli prosvjed zapravo nije bio pobuna radnika protiv vlasnika tvornice, nego prosvjed protiv redarstva koje je odbilo radnicima dati njihovo ustavno pravo na okupljanje. Zbog toga Narodna obrana jasno kritizira iskaz gradskog kapetana i svih redarstvenika riječima da „iskazi tih svjedoka dadoše nam sliku, koja nas jako sjeća na ‘ustavnu’ praksu grofa Khuena.“ Narodna obrana tu ne kritizira samo sud koji je optužio radnike i redarstvenike koji su ih oružano napali, već i sudskog predsjedavatelja Löwenthala. Prema tvrdnjama

37

Narodne obrane, branitelji optuženih bili su posve sabotirani od sudskog predsjedavatelja. Naime, prijedlozi obrane nisu se uvažavali, svjedoci obrane nisu pozvani na ročište, a sva pitanja koja su branitelji uputili svjedocima bila su sabotirana izjavama da su pita-nja „irelevantna, sugestivna ili sofistička“ (Narodna obrana, br. 146, 1905.). U članku se također napominje da je to suđenje, zbog očite sabotaže branitelja, protivno tadašnjem kaznenom zakonu te se ističe da bi, da je braniteljima bilo dopušteno obaviti svoj posao, istina izašla na vidjelo i presuda bila sasvim drugačija. U Narodnoj obrani se 27. lipnja prenosi presuda suda protiv štrajkaša donesena 21. lipnja 1905. Sud osuđuje radnike jer su 9. svibnja na Žabnjaku i 10. svibnja u Ružinojulici napali redarstvenike i oglušili se o njihove zapovijedi. Mato Benak, Vjekoslav Palfyj i Josip Sukić kažnjeni su s dva mjeseca zatvora, Matija Gjurkić, Rozalija Orf i Adam Lerch sa šest tjedana zatvora, Edouard Gritzel, Đuro Škrbac i Roza Slama s mjesec dana zatvora te naposljetku Franjo Krempelhoffer s dva tjedna zatvora (Narodna obrana, br. 147, 1905.).

Tonka Delić, Valentina Mataija, Katarina Vukanović

Izvori:1. Narodna obrana, Osijek, br. 108, 9. svibnja 1905.2. Narodna obrana, Osijek, br. 109, 10. svibnja 1905.3. Narodna obrana, Osijek, br. 110, 11. svibnja 1905.4. Narodna obrana, Osijek, br. 111, 12. svibnja 1905.5. Narodna obrana, Osijek, br. 116, 18. svibnja 1905.6. Narodna obrana, Osijek, br. 138, 15. lipnja 1905.7. Narodna obrana, Osijek, br. 139, 16. lipnja 1905.8. Narodna obrana, Osijek, br. 146, 26. lipnja 1905.9. Narodna obrana, Osijek, br. 147, 27. lipnja 1905.10. Selthofer, Josipa; Jošavac, Martina, 2012., „Rubrike u osječkim novinama od sredine 19. do

sredine 20. stoljeća: osvrt na kontinuitet i promjene“, Libellarium: časopis za povijest pisane riječi,knjige i baštinskih ustanova 5

38

KATALOG IZLOŽENIH PREDMETA

1.

Šivaći stroj New York, kraj 19. stoljećaThe Singer Manufacturing Companylijevano željezo, tvornički rad111 x 68 x 38 cmMSO-218791K.K.

2.

Kutija za žigice, ambalažnaOsijek, kraj 19. - početak 20. st.

Tvornica žigicah Adama Reisnera u Osieku Slavoniji

karton, papir, rezanje, kaširanje, tisak2,8 x 12 x 6,2 cm

MSO-198177R.B.

3.Privjesak s portretom Marije Povischil sa sinovimaSrednja Europa, oko 1905. godinezlato, lijevanje; fotografija na porculanu3,9 x 3,6 cmMSO-U-929R.B.

39

4.

Stolac s naslonomOsijek, prva pol. 20. st.

Tvornica savijenog pokućtva Josip Povischil Osijek

bukovina, tokarenje, savijanje, močenje; ratan, pletenje

v. 92 cm, Ø sjedala 42 cmMSO-U-2330

R.B.

5.

Julius Pfeiffer Povischil & KaiserOsijek, oko 1900.papir, tisak u boji54 x 70 cmMSO-187481G.M.I.

6.

Sablja osječkih gradskih redarstvenika

Solingen, 19. – 20. st.čelik, mjed, koža, lijevanje, niklanje

dužina 98 cmMSO-P-III-535

G.M.I.

40

7.

Osmrtnica Eugena GayeraOsijek, 1906., Tisak Ferdinand Hölblingpapir, tisak24 x 30 cmMSO-177343I.K.K.

8.neutvrđeni autor

Radni narode! / drugovi i drugarice! / Arbeitendes Wolk! / Genossen und

Genossinnen!Osijek, oko 1910.

papir, tisak149 x 63 cm

MSO-219866G.M.I.

9.

Boca za pivo, ambalažnaHrvatska (?), prva pol. 20. st.Parna pivovara C. Šeper Osijek

staklo, smeđe obojano, puhanje u reljefno oblikovani kalup

v. 26,5cm, Ø dna 7cmMSO-U-2176-1/a

R.B.

10.

Boca za pivo, ambalažnaHrvatska (?), prva pol. 20. st.Parna pivovara C. Šeper Osijekstaklo, zeleno obojano, puhanje u reljefno oblikovani kalupv. 26,3 cm, Ø dna 7,2 cmMSO-180667R.B.

41

11.Gajba za pivske boce, ambalažnaOsijek (?), prva pol. 20. st.C. Seper pivara Osijeklim, pocinčani, rezanje, savijanje, zakivanje, probijanje, tiještenje23,2 x 45 x 43,3 cmMSO-221602R.B.

12.

NARODNA OBRANA / odgovorni urednik Ivan Lorković. - God. 4 (1905). – Osiek : Tisak Prve hrvatske dioničke

tiskareMSO-Essek-1902.

M.V.

13.

DIE DRAU : Organ für Politik und Volkswirtschaft / Eigenthüner u. verantvortliche Redacteur Julius Pfeiffer 38 (1905). –Essek : Schnellpressendruck von Julius Pfeiffer.MSO-Essek-1868.M.V.

42

INDUSTRIJSKI RAZVOJ I OSJEČKI RADNIČKI POKRET (1856. - 1905.)

KRONOLOGIJA

1856. Emerich pl. Reisner osniva Cesarsko-kraljevsku tvornicu žigica1867. inicijativom Gustava Wagnera utemeljeno Osječko radničko-obrazovno društvo

(Arbeiterbildungsverein)1869. užarijski šegrti stupaju u prvi poznati štrajk u povijesti Osijeka1871./1872. osječko radništvo održava kontakt s budimpeštanskom podružnicom

Internacionale1873. slomom Bečke burze Europom se širi višegodišnja ekonomska kriza; u Osijeku s

radom počinje tvornica za preradu kože1874. – 1884. djelovanje Socijaldemokratske partije Austrije, odnosno njezine

anarhističke frakcije, čiji se utjecaj širi i na Hrvatsku.1880. socijalistički agitatori pozivaju na osnutak „internacionalne komune“ u Osijeku1884. Obrtnim zakonom određeno maksimalno radno vrijeme tvorničkog radništva

(14-16 sati)1889. u Osijeku organizirana Gospodarsko-šumarska te gospodarsko-obrtna regionalna

izložba1891. zakonska regulacija nedjeljnog odmora za radnike, besplatnog liječenja u slučaju

bolesti ili nezgode, pomoći rodiljama, te pogrebne pripomoći; u Gorenjem gradu, na uglu današnje Gundulićeve i Radićeve ulice, izgrađen paromlin Union

1893. u Osijeku po prvi put obilježen Praznik rada1894. grad posjećuje anarhist Henrik Wieneke, dok radnik Dragutin Spehn tvrdi da

socijalizam u Osijeku ima „sjajnu budućnost“; osnutak tvornice Povischil & Kaiser u Osijeku, u kojoj će jedanaest godina kasnije izbiti generalni štrajk; osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije

1895. sumnja županijske i gradske uprave o širenju socijalizma među državnim službenicima i domobranima

1898. talijanski anarhist Luigi Lucheni ubija Elizabetu Austrijsku, austro-ugarsku kraljicu, što rezultira općim strahom od revolucionarnog terorizma

43

1902. pokrenut oporbeni list Narodna obrana koji redovito izvještava o radničkim gibanjima u gradu; neuspjeli štrajk stolarskih radnika tvornice Povischil & Kaiser

1903. tijekom godine izbija šest radničkih štrajkova u gradu (zidari, tesari, kolari, klesari, postolari, krojači)

1904. štrajk u Reisnerovoj tvornici žigica1905. u Osijeku izbija višednevni generalni štrajk, smrt šesnaestogodišnjeg Srećka

Kulundžića

44

OSJEČKI GENERALNI ŠTRAJK (1905.)

KRONOLOGIJA

19. travnja 1905. stolari tvornice Povischil & Kaiser traže veće dnevnice te redukcijuradnog vremena, no poslodavci odbijaju bilo kakve pregovore s njima; tijekom nadolazećih dana radnici u krčmi Adolfa Bisssera u Strossmayerovoj ulici podižu logor

8. svibnja 1905. pobunjeno radništvo pozvano po svoje dnevnice i obustavu štrajka;stolari ustraju u obustavi rada te odbijaju raspustiti štrajkaški logor

9. svibnja 1905. štrajkaši se pojavili u gotovo svim osječkim tvornicama te su u skupiniod 2 500 do 3 000 ljudi marširali središtem Osijeka; sazvan izvanredni sastanak gradskih vlasti na kojem je dogovoreno da se „odpor radničtva ima silom skršiti, a da se ne smije popustiti”; oružništvo i policija patroliraju gradom

10. svibnja 1905. žestoki sukobi više stotina radnika i redarstvenika u Ružinoj ulici;vodnik Dane Žegarac na mjestu ubio šesnaestogodišnjeg radnika Srećka Kulundžića; socijaldemokrat Vilim Bukšeg ponudio se kao posrednik u pregovorima radi obustave štrajka, no štrajkaši to ne prihvaćaju

11. svibnja 1905. prosvjednici se u manjem broju okupljaju u središtu grada, redarstvoih vrlo brzo tjera te radi prva uhićenja; Kulundžić sahranjen na Groblju Svete Ane u Osijeku

12. svibnja 1905. list Narodna obrana prenosi ideju gradskog poglavarstva o stacioniranjudomobranske pukovnije u Osijeku kako bi se u slučaju novih radničkih nereda odmah reagiralo

15. - 20. svibnja 1905. tek se tridesetak radnika tvornice Povischil & Kaiser nije vratilona radno mjesto; ulicama šeću besposleni radnici, vojska čuva paromlin, tvornicu žigica, plinaru itd.

15. - 21. lipnja 1905. započinje glavna rasprava protiv šesnaest radnika optuženih zasudjelovanje u generalnom štrajku; dok su neki radnici bili prisiljeni napustiti Osijek, drugi su osuđeni na kaznu teške tamnice

IMPRESSUM

Povijest i baština:Osječki generalni štrajk iz 1905. godine

Voditelji projekta:Dubravka Božić BogovićDenis DetlingSergej FilipovićLuka PejićAndreja Šimičić

Urednici kataloga izložbe:Denis DetlingSergej FilipovićLuka PejićAndreja Šimičić

Tekstove za katalog i izložbu napisali:Petrica AleksićKatarina BarbarićDarko BenašićJosip BradarićTea CvijanovićTonka DelićDenis DetlingIvan GašparacAndrea KovačevićBranimir KrižanecAna LuketićMatej LjubasValentina MataijaDražen OrkićLuka PejićMarin SabljoKatarina VukanovićGoran Živković

Kataloški opis predmeta:Radmila Biondić (R.B.)Grgur Marko Ivanković (G.M.I.)Ksenija Katalinić (K.K.)Ivana Knežević Križić (I.K.K.)Marina Vinaj (M.V.)

Fotograf:Danijel Jelaš

Lektura:Zvonimir Glavaš

Dizajn i tisak:Foto art d. o. o.

Izdavač:Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Naklada:150 primjeraka

Projekt je realiziran kroz suradnju Odsje-ka za povijest Filozofskog fakulteta u Osi-jeku i Muzeja Slavonije Osijek.

Izložba je postavljena u zgradi Glavne straže Muzeja Slavonije u Osijeku.

Posebna zahvala Državnom arhivu u Osi-jeku na kolegijalnoj suradnji.

2015. godina

46