1Milko Peko

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

2 GRAČKI BOJ

3Milko Peko

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

Milko Peko

GRAČKI BOJpovijesni roman

GRADAC, zima 2018.

4 GRAČKI BOJ

Slika bitke kod Graca, koju je izradio mletački inženjer Giusseppe Santini, a koja svjedoči o važnom događaju iz povijesti našeg kraja. Bila je to jedna od mnogih bitaka za trajanja Kandijskog rata (1646-1669) između Venecije i Turskog carstva.

Bitka se dogodila 15. rujna 1666. godine i u njoj je vojska gračkih ratnika i knezova Kačića, uskoka, primoraca te mornarica mletačkog generala Catarina Cornera pobijedila vojsku bosanskog paše Ali paše Čengića, sandžak bega Hercegovine.

5Milko Peko

Posvećujem ovu priču Andreji, Marinu, Dariju i Ivanu, kao i svima onima koji znaju i vrednuju u kakvoj to ljepoti žive i onima što nose ove uvale u srcu, ma gdje bili.

autor

Grb stare hrvatske obitelji Kačić koja je kroz niz stoljeća

vladala u Gracu i u dijelu Makarskog primorja. Potomci

te obitelji u Gracu danas nose prezimena Viskić, Peko,

Stipić i Mirko.

- Neka huka bure i garbina,zaludu dušman krivom sabljom maše

dok je krvi loze Kačićeve,slobodne će biti vale naše! -

6 GRAČKI BOJ

- U ime Gospodinovo, 1662. godine, ja, fra Pava Šilobadović pišem ovi Libretin, neka znate za dila koja su se učinila za ovoga rata:

* Na 18. rujna 1666. godine krenu bosanski paša Ali paša Čengić, sandžak beg od Hercegovine s vojskom od bezmalo 10000 boraca i sakupi 6. od boja lumbardi pa se uputi na Gradac i sve Primorje.Gradac brane kneževi Kačići i ostali hrabri junaci primorci i u pomoć im doplovi generale Catarino Cornero sa svojom flotom galija i drugog brodovlja.Tu pogibe do hiljadu Turaka u boju za Gradac. S kršćanske strane poginu dvojica, a pet ih bude ranjeno. *Ulomak iz kronika o. Pavla Šilobadovića - O četovanju u Primorju 1662-1686.(op.a.)

2

Da bi ova knjiga mogla biti osmišljena, napisana i tiskana zahvalan sam načelniku općine Gradac gospo-dinu Matku Buriću, koji je razumio potrebu za jednim ovakvim povijesnim romanom i omogućio mi da ga u miru stvaram.

Zahvalan sam gračkom istraživaču povijesti Miloradu Viskiću na pomoći u pripremi za pisanje ovog povijesnog romana.

Posebna i velika zahvala ide još jednom gračkom istraživaču povijesti Baldi Šutiću, koji mi je nesebično stavio na raspolaganje brojne zapise i materijale sakupljene u desetljećima svog marnog istraživanja, kao i na razgovorima ugodnim koje smo vodili i koji su mi pomogli da što bolje razumijem i doživim vrijeme i ljude o kojima sam pisao.autor

7Milko Peko

OSVRT NA GRAČKI BOJ

Dragi čitatelju,upravo si (i bez ljutnje što ti ne persiram, jer ti se obraćam kao prijatelju) uzeo u ruke knjigu koja opisuje zašto danas na koordinatama 43o06'S; 17o20'I stoji pitoreskno mjesto Gradac. Dobro, jedan od razloga, nažalost povijest ovih prostora je nažalost puna teških i bremenitih trenutaka. Međutim, to je ovaj narod i očvrsnulo te uza sve žrtve dalo mu smjernice da postane ponosan, ustrajan, dišpetozan i čvrst.

Držiš knjigu koja govori, ne samo o povijesti, nego i o sadašnjosti Gradca slaveći njega i njegove žitelje.

Naime, čovjek da bi se cijenio mora biti svjestan svoje povijesti, naravno ta sintagma vrijedi ne samo za čovjeka, nego sve i oko njega, obitelj, mjesta, regije, države. Voleći Gradac morate voljeti i njegovu slavnu povijest, njegov postanak, opstanak i tok tih burnih vremena, događaja.

Upravo zbog ove potonje rečenice sam iznimno ponosan što sam sudjelovao u izdavanju knjige „Grački boj“, knjige koja je zasigurno više od samog štiva i romantizirane povijesne priče.

Knjige, koja će, ako to već i nije, postati zasigurno jedan važan segment kulture, povijesnog nasljeđa i bogatstva općine te naročito samog mjesta Gradac.

Da ne duljim – u ovom romantiziranom djelu sve piše, samo ga treba znati čitati, a uvjeren sam da će mnogi znati.

S poštovanjem,Načelnik općine GradacMatko Burić

8 GRAČKI BOJ

OBRANA GRACA 1666.

*

Knjigu pišu Turci Gabeljaniter je šalju caru čestitomu:

“Svitli care, podnit ne možemo,grad se gradi nakraj sinja mora.

Ne gradi ga care ni cesare,ni viteže dužde Mlečanine,

nego Jurić, od Lavčenja knežei fra Luka Smoljanović, fratre.

Zatvori nam Buku od Neretvei Neretvu do kule Norina,mi ne smimo više vojevatii na more sinje izlaziti.”

Kada caru bila knjiga dođe,knjigu štije, drugu napisujeter je šalje u Bosnu ponosnu,a na ruke od Bosne vezira:

“ Slugo moja, od Bosne vezirekupi vojske četrest hiljada,

digni s Livna od boja lumbardete obori Gradac u Primorju!”

Kad veziru bila knjiga dođe,skupi vojske četrest hiljadai povede šest bojnih topova.A kad dođe na Jezerac mali,

9Milko Peko

zove sebi od Broćna knezoveter je njima tiho besidio:

“Kaž’te pravo, tako bili zdravo,mogu li se izvesti topovi

više Graca, na Primorske stine?”

Veli njemu Šalinović kneže:“Evo, paša, rusa glava moja,a eto ti britka sablja tvoja:

kad izvezeš na Stine lumbardu,odsici mi rusu glavu moju.

Nit’ je puta konju, ni konjiku,ni Turčinu, tvojemu vojniku:

visoke su više Graca stine,jedva bi ih priletilo ždrale,kamo li će izjezditi Turci!”

Za to vezir i ne haje ništa,već podiže silnu vojsku svoju

i poveze za vojskom lumbardu,izveze je na Primorske stine.

Pak dozivlje Šalinović kneza,srdito je njemu besidio:

“Spominješ se, Šalinović kneže,što si skoro meni govorio,

da odsičem rusu glavu tvojuako dođe na stine lumbarda?Nemoj reči da ti je od mene:Sam si sebi glavu odsikao.

10 GRAČKI BOJ

Bre đidijo, Šalinović kneže,što ne može sila učiniti!

Kud namisli, tud će udariti.”Pak primače svojega dželata,

mahnu ćordom, odsiče mu glavu.

I namisti na Stinam lumbardu,poče biti Gradac ukraj mora,al’ ne može odbit ni kamena,kamo li će Gradac razoriti.

A kad vidi sileni veziru,posla vojsku pod Primorske stine,

ne bi li ga jurišom uzeo.Ni tako ga osvojit ne može,

jer ga brani vojska principovai prid vojskom Korner đenerale,

još ga brani Jurićević knežei fra Luka Smoljanović, fratre.

Mnogi Turci pod njim izgiboše,a veće ih rane dopadoše:

osta mrtvih hiljadu Turakačuvajući Gradac ukraj mora.

A kad vidi sileni vezire,da ne može Gradac osvojiti,povrati se u Bosnu ponosnu

suze roneć’, rusu bradu guleć’.*

fra. Andrija Kačić Miošić

iz njegove pjesmarice Razgovor ugodni naroda Slovinskoga,prve knjige tiskane na narodnom, hrvatskom jeziku.

11Milko Peko

12 GRAČKI BOJ

ZEMLJA DJEDOVA

Drage i dragi,i svi vi koji ćete iz bilo kojih pobuda uzeti listati i čitati ove moje zapise, osjećam potrebu da, prije nego što ispišem sve stranice romansirane povijesne priče inspirirane bitkom kod Graca iz daleke 1666. godine, napišem nešto o svojim razmišljanjima dok sam mukotrpno tragao za potrebnim materijalima da bih vam što vjernije dočarao jedno vrijeme i protagoniste tog doba. Želim pisati o dvojbama, nedo-umicama i svim nesigurnostima koje muče autora kad se odvaži i odluči na pisanje jedne ovakve, ne baš dokumentima izdašno opisane teme i razdoblja ali u tome i jest izazov.

I, nije to što nas od tog slavnog i dalekog događaja iz povijesti našeg zavičaja razdvajaju šavovi vremena od preko 350 godina, u kojem se zaboravilo puno toga pa i drage priče pokraj ognjišta, bila glavna muka niti dilema. Bilo je tu još pa i prilično neobičnih dvojbi. Prije svega one jezične, pri izgovoru ključne riječi u ovoj priči, imena mjesta Gradac. Uvriježeno je danas da za nas iz ovih naših vala pišu i govore da smo iz Gradca pa tako često čujem i naježim se od neugode kad me negdje oslove ili predstave da sam iz Gradaca. E, pa nisam! Nismo!

Sve od vremena od kada je tog našeg lijepog naziva za ove pitome uvale i zaselke u njima mi smo iz Graca. Tako smo mi ovdje govorili pa bi tako trebalo i biti. Tako je pisao i bard, fra Andrija Kačić Miošić u prvoj knjizi tiskanoj na hrvatskom jeziku pa ću tako pisati i ja, njemu u čast i u ime svih mojih. Tako bi i trebali pravilno upotrebljavati sklonidbu (deklinaciju) ovog naziva u govoru i jeziku: Gradac - Graca, Gračanka ili Gračanin.

Odmah iza ove dvojbe koju sam zapravo lako riješio nametnula se druga, puno teža. Dvojba je oko pisanja onog starijeg naziva mjesta koji je kurioziteta radi bilo u jednakoj govornoj upotrebi kad i noviji naziv Gradac pa između ostalog i u vrijeme radnje ovog povijesnog romana.

Grački istraživač povijesti i pisac Milorad Viskić u svojim djelima za stari naziv mjesta navodi ime Lapčan. Drugi istraživač povijesti i pisac iz Graca, Baldo Šutić u svojim djelima koristi naziv Lapčanj. Fra Pava Šilobadović u svom djelu koristi naziv Lavčenj. Susreo sam se i s zapisima i izgovorom Lapčenj. Tražeći odgovor na ovo teško pitanje i dvojbu, zavirio sam u dubine sjećanja i pokušao ponovo vratiti govor mojih dragih, bake Anke, djeda Milana i ostalih iz stare Punte pa mi je ostala zvoniti samo jedna riječ - Lavčenj!

Napravio sam još jedan pokus te zapitao svog mlađeg sina Ivana, izgovarajući sve četiri slične riječi, koja je od njih njemu najbliža i zašto? Odmah je izgovorio riječ Lavčenj i objasnio mi da tu riječ nekako osjeća najbližom, lijepa mu je za izgovoriti i ima mu punoću onoga što ta riječ treba značiti.

Milorad Viskić razdvaja naziv naselja Lapčan od uvale na istoku, koju naziva Lavčenj. Ja tako neću učiniti jer mislim da se tako zbunjuje čitatelja, već ću i naselje zvati imenom uvale kako su mi govorili djedovi kad ga budem i koristio u tekstu.

Nisam siguran da sam u pravu ali sam odabrao srcem pa ću u ovoj knjizi koristiti taj naziv mjesta baš

13Milko Peko

po nazivu i same uvale, stari Lavčenj!

Iz te dvojbe sam odmah upao u drugu. Gdje je zapravo Lavčenj točno bio u uvalama? Lako je danas loci-rati uvalu Lavčenj, jedan od ljepših dijelova Graca, taj idilični ali zapušteni i zaboravljeni prostor između vrhova Biokova, Plane, Grabovice i Vrisja. Uporni će tragač u džungli korova nad uvalom pronaći zidine kuća i još pune gustirne vode, svjedoke vremena. Onda bi se moglo reći, Lavčenj je bio tu! I bio je ali jednako tako i u Miljačićima kao i iza biokovskih vrhova, na Dugoj i u Bartulovića Dolčićima, baš kao i pod Debelim Brigom, na Čistoj, Stinicama, Bošcu, Gradini, Punti, Solinama, Jedru i Vranjaku. Sve je to bio Lavčenj, svi ti zaselci. Baš kao što su u nekoj izmjeri, koju mi danas teško možemo opisati bili rimska Labineca ili još prije, u dalekoj povijesti, ilirsko naselje i utvrda, koje se možda zvalo Arduba.

Kad su Kačići, stara hrvatska plemićka obitelj, odlučili podizati posjede u Gornjem primorju, sigurno su to činili na mjestu utvrde ponosnih Neretvana, čiji je Lavčenj bio baš u srcu te njihove slavne i slobodne kneževine, koja je stoljećima prkosila moći i silama svog vremena. Ako je tome tako, a logika i ostaci građevina na to upućuju, onda su Kačići podizali posjed od Punte i Starog porta preko Solina, ulice Uz Kuk i Konopljika do vrha Gradine. Jer, Gradina, taj prirodni brijeg koji povezuje i dominira nad dvije gračke naseljene uvale, sigurno je bila i utvrda ljudi koji su tu živjeli od rane povijesti.

Isto tako, logično je da su se Kačići pred iskušenjima divljih stoljeća stalnih ratova na kršćanskoj granici, povukli u visine, pod biokovske vrhove, gradeći sela i utvrde da bi se lakše branili i obranili od gusara i pljačkaša svih vrsta. Tako je nastala kula na Čistoj, koju je u 16.stoljeću sagradio knez Jure Kačić, jedan od najznamenitijih sinova loze Kačića i koja je izvorište i dom svih protagonista iz roda Kačića u ovoj priči. Ipak, kao što i sam fra. Andrija Kačić Miošić navodi, već se u tom 17. stoljeću događaju promjene među Kačićima, koji uvode patronime u svoje plemensko prezime. U čast kneza Jure, njegov se rod prozva Jurićevićima, a ostali se prozvaše po viđenim glavarima svojih rodova. Stipići po Stipi. Pekići po Petru,Peki od milja. Viskići po Visku (Vici). Mirkovići, u Baćini po Mirku.

Jednako bi bilo razumno da su se rodovi počeli spuštati i u stare dvore Kačića, bliže obali da bi imali udobniji i širi životni prostor za svoje sve brojnije obitelji kao što je i logično da su između sebe trgovali i mijenjali posjede. Tako je između ostalog rod Pekića mijenjao svoj posjed na Striževu te uz močvare oko brdašca Stražarnice za posjed u Starom Portu i Punti sa Šutićima, koji su od starine Bogišići s Pelješca, od grada Stona. Šutićima je trebala šuma za sječu, za ogrjev, a Pekići, koji su od Mlečana dobili za svoje zasluge i junaštvo u Kandijskom ratu zemlje u Baćini i to u uvali Ploča, sa za lokalne prilike, ogromnom površinom od 900. mletačkih vriti, trebala je sad zemlja uz more, za lakše skladištenje dobara koje su dovozili s te nove zemlje u uvali Ploča. Kad se zna da je jedan vrit jednak površini od 846 m2 onda je tu riječ o površini od 761.400 m2 koju su Kačići Pekići dobili u svoje vlasništvo u uvalama tog djela Baćine, gdje su ubrzo i podigli svoje selo Prnjare, koje im je služilo za stanovanje dok bi radili na toj novoj baštini. U Prnjarima su kuće podigli uglavnom Kačići Pekići i manjim djelom briški Kačići Miošići, koji su također dobili nešto zemalja u uvali. Osim njih tu su kuće imali i Kačići Viskići, a njihove su zemlje bile od predjela iznad rta Rače na moru, preko planine Striževo te dijelom oko porta u predjelu Ploča, gdje im je bio jedan od stanova. Najviše njihovih imanja bilo je na dijelu planine Striževo koji se zvao Beberovac. Postoji dokumentacija koja potvrđuje da su sinovi kneza Stipana Kačića Peke, Pavao, vitez i mletački kapetan, upravitelj sveg primorja i njegov brat, kapetan Tadija, junak rata Kandijskoga dobili

14 GRAČKI BOJ

te darovnice od Mlečana godine 1664. Kada su Pekići mijenjali zemlje sa Šutićima točno se po predaji ne može ustanoviti. Prema sadašnjim kućama i ostacima zidova i zidina može se zaključiti i gdje su im bili smješteni domovi na Punti. Koliko god je bilo moguće, a da ne razbijem ritam priče držao sam se zapisane povijesne dokumentacije i kazivanja sačuvanih iz usmene predaje. Ostalo je slobodna autorska prosudba i interpretacija, dozvoljena u romansiranoj povijesnoj priči, a bez koje ne bih mogao uspješno povezati i sažeti ritmove radnje u željeno razdoblje. Tako su neki od događaja stavljeni u vrijeme pred sami glavni događaj, boj kod Graca iako su se desili nešto ranije.

Teško je pisati romansiranu priču o nekom vremenu ako tu priču ne vežeš za nečije osobnosti te njihove zgode i nezgode. Tako sam ja radnju ovog romana vezao za gračke Kačiće Pekiće te donekle za Kačiće Viskiće i Kačiće Jurićeviće i za Šutiće. Želio bih napomenuti da je rod Kačića Jurićevića izumro i njihovih nasljednika danas nema u Gracu. Šutići su i dalje brojni u mjestu, jednako kao i obitelji Viskić i Peko, koje ne koriste više svoje staro prezime Kačić u osobnom predstavljanju, a obitelj Pekić je svoje prezime promijenila u Peko, s kojim se danas predstavlja. Koliko god mi ritam radnje dozvoli, nastojat ću kao protagoniste spomenuti sve prezimenima poznate žitelje Graca iz toga vremena. Neću se libiti spomenuti i prezimena i onih obitelji koje je moguće naći u nekim kasnijim razdobljima, nekoliko desetaka godina iza ovog vremena iz razloga što mislim da bi neki od tog roda mogao živjeti u Gracu već za vremena rata od Kandije, a da iz tko zna kojeg razloga nisu zapisani ni u jednoj kronici tog vremena. Ostale rodove, čija prezimena i danas postoje u Gracu ne mogu spomenuti u ovoj knjizi iz razloga što su se doselili tek nakon narednog rata, onog od Moreje i konačnog mira s Turcima i nisu dio ovih događaja.

Radnja romana započinje godinu dana prije bitke kod Graca, a to je zbog posebnog razloga. Želim vam pokušati dočarati način života primorskog čovjeka u tim teškim vremenima. Želim pisati što i kako su radili, što ih je zaokupljalo, što ih je zabrinjavalo, o čemu su sanjali.

Kad dođemo već do mjeseca odvijanja bitke kod Graca treba se uhvatiti s novim dvojbama i nelogično-stima. Naime, bard Andrija počinje stihove svoje čuvene pjesme “Obrana Graca 1666.” stihovima: - “... grad se gradi nakraj sinja mora....”

Mnogi to bukvalno shvatiše, a ne kao metaforu i dramski opis velikog barda pa počeše govoriti o vremenu rođenja modernog Graca i vezivati ga baš za tu godinu i za taj događaj iako to nije točno.

Sam fra Šilobadović u više navrata u svome Libretinu spominje Gradac u ranijim godinama, a drugi dokumenti i Turski i Mletački ga spominju još desetljećima ranije.

Drugo se nešto dešavalo u Gracu baš tih godina koje opisuje radnja ove priče. Kad su Primorci pota-knuti biskupom Makarske, fra Petrom Kačićom., nećakom i nasljednikom fra Bartula Kačića Žarkovića, odlučili priznati Mlečane za gospodare Primorja i Krajine, otevši se turskoj upravi i u nahiji Primorje i u nahiji Fragustin, kneževi su tražili određene uvjete i pogodnosti i za sve te uvjete su dobili obećanja od Mlečana. Jedan od tih uvjeta bila je i izgradnja tvrđave u Gracu. To prevrtljivi Mlečani nikada nisu izvršili iako su druge uvjete i obećanja uglavnom poštovali. Za trajanja tog dugog rata od Kandije od 1646 do 1669 godine, upadi Turaka s većim ili manjim odredima bili su česti. Primorci su ih hrabro odbijali ali kako su Primorci sa svojim brodovima stalno išli na pohode, za svoj račun ili uz Mlečane, sela

15Milko Peko

su često ostajala slabo branjena. To je u dva turska prodora izazvalo teške gubitke, Kačićima na Čistoj te Brišćanima i Baćincima, gdje je puno ljudi što pobijeno što odvedeno u roblje, a popaljene su kuće, crkve i opljačkana imovina i stoka. Primorci su to Turcima višestruko vratili ali postala je velika potreba da se Gradac bolje utvrdi i brani od napadača. Tako su Kačići na čelu s glavnim knezom Jurom Kačićem te ostali grački rodovi i doseljeni uskoci podizali i popravljali utvrdu na Gradini, gradeći i novu kulu na njoj. Nisu gradili, već su dodatno utvrđivali Gradac!

Drugu brigu izaziva sam datum odvijanja bitke kod Graca. Fra Andrija piše datum 08.10. 1666. godine. Fra Luka pak tvrdi da je to bilo 18.09, a inženjer Santini svoju sliku potpisuje datumom 15.09.1666. godine. Rado ću se prikloniti, a tu se mišljenja i većine ostalih pisaca slažu, Santinijevu datumu od 15.09. 1666. godine. Također, razmišljajući dugo o samom događaju, nameće mi se zaključak da se tu sve nije odigralo baš u jedan dan pa je vrlo moguće da je Santini svoje uprizorenje bitke crtao baš toga 15.09.1666. godine, a završna se bitka odvijala par dana kasnije, pod istočnim padinama Grabovice, nad morem, kraj kule stražare Skok. Turci su se, pretpostavljam, povukli s Biokova nakon tog poraza dana 18.09. 1666. godine.

*

Treći veliki problem je “matematika” bitke. Fra Andrija pjeva o sili od četrdeset tisuća Turaka! Dva puta više je Turaka vjerojatno bilo na Kosovu, a više nego dvostruko za opsade Beča ali nikako nije moguće da je takva sila od četrdeset tisuća ratnika pošla na maleni Gradac!

Fra Pava Šilobadović je prilično skroman pa govori o desetak tisuća Turaka!

Zdrava logika i mogućnost sagledavanja tog događaja iz ovog našeg vremena, usmjerava nas prema zaključku da ni toliko vojnika baš i nije bilo moguće sakupiti po graničnim kapetanijama sandžaka, tako da ni taj broj nije baš relevantan. Naročito bode u oči broj poginulih i ranjenih branitelja naspram broju poginulih Turaka.

Šilobadović piše da je naših poginulo dvoje, a ranjeno petero dok je skoro tisuću mrtvih Turaka ostalo ležati pod Gracom.

Kako i fra Andrija navodi brojku od tisuću poginulih Turaka onda ću to uzeti kao činjenicu ali logika kaže da su i ti silni turski ratnici pucali na nas te da bi naših žrtava trebalo biti više od dvojice poginulih. Prema tome, u nedostatku provjerenih podataka tu ću pratiti svoje misli i zaključke.

Nužno je za naglasiti svim ovim dilemama unatoč da je boj kod Graca silno važan događaj za granicu i sve oko nje jer su primorski ratnici obranili Gradac i otjerali moćnu vojsku Osmanlija, nazad, u svoje nahije. Bardi su ushićeno pjevali tome u slavu, a poraženi su šutjeli i liječili rane. Toliko ih je taj poraz potresao da su se Turci narednih desetljeća teško odlučivali napasti Gradac, dokle god je bilo vojevanja

16 GRAČKI BOJ

na toj krvavoj granici.

Važno je napisati i ovo, plemstvo s granice, poput stare loze Kačića, koja je jedna od najstarijih plemić-kih obitelji u Hrvatskoj, jako se razlikovalo od plemstva u ostalim dijelovima Europe toga vremena. Ti su plemići sami kopali svoje njive, brali masline, napasali stoku i osim veličine posjeda te po tome što su svi imali konje i muškete gotovo da se nisu razlikovali od ostalih žitelja s granice jer na granici nije bilo ni robova ni kmetova u pravom smislu značenja te riječi. Bilo je služavki i nadničara koji su radili u obiteljima primorskih vlastelina ili kod ostalih bogatijih obitelji. Često bi, osim površine kvalitetne i obradive zemlje jedina razlika između knezova i pučana bila ta u količini ubijenih gudina u vrijeme svinjokolje. Pučani bi si mogli priuštiti od jednog do tri, a knezovi od pet pa do desetak, ovisno o pros-peritetu, moći i muškim glavama u obitelji. Jer, muškarci su brzo odrastali na granici i još brže zado-bili rana ali, na žalost često, gubili i glave. Obitelji s malo odraslih muškaraca su siromašile u toj ratnoj ekonomiji i ovisile o pomoći ostalih iz svog roda, a onda tu nije bilo prosperiteta. A ta ekonomija rata počivala je na otimanju dobara, počevši od grla sitne i krupne stoke, hrane, odječe, oružja i vrijednih stvari pa do otimanja ljudi, koji bi poslužili ili kao zamjena za otete iz vlastitih obitelji ili su oni bogatiji nuđeni protivničkoj strani na otkup, a sudbina sirotinje je bila da završe kao galioti, okovani za vesla na mletačkim ili turskim galijama. Surova je bila ta ekonomija rata na granici i na žalost, to je tih godina gotovo bio i jedini vid ekonomije. Od toga se preživljavalo.

U knjizi ću gdje god smatram da je to potrebno, koristiti poneku riječ koja je čisti lokalizam ili je uzeta riječ dio govora tog vremena, bilo u kršćanskim bilo u turskim krajevima. Te su mi riječi važne ali neću vam ih objašnjavati i opisivati im značenje u popratnim tekstovima. Potrudite se sami doznati puno značenje te riječi pitajući one rijetke koji taj govor još razumiju i znaju govoriti i tako te drage riječi našeg starog govora i sami zapamtite.

Možda ću u želji da vam u što boljem ritmu radnje romana, opisujući vrijeme do odvijanja same bitke, neke događaje staviti da su se dogodili baš u vrijeme radnje iako su se oni događali nešto ranije ili kasnije, sigurno ću zbog potrebe i ritma priče dodati imena ljudi koja su bila drugačija od samih imena protago-nista, jer ja nisam sva izvorna imena mogao otkriti, mnoga imena i nisu zapisana u kronikama. Naravno, neka imena, meni važna za građenje ove priče su i posve izmišljena. Možda će poneki obiteljski nadimak biti naveden, a da je nastao u kasnijim razdobljima ali mi to ne zamjerite jako. Romansirana priča takvo što dozvoljava, a ujedno je to rađeno u želji da misija ove knjige bude koliko god je moguće ispunjena.

A koja je to misija?

To je želja i potreba da bude zapisana storija o zemlji naših pradjedova, o njihovoj silnoj snazi, herojstvu, rodoljublju i ustrajnosti da opstanu i ostanu svoji na svome!

Sve je bilo protiv njih. Politike centara moči tog vremena, gdje se igralo i trgovalo s “krvavom granicom” nisu imale milosti prema graničarima već se sve odvijalo i događalo baš preko naših pradjedova, njihovih sudbina i života! Tu su ratovale države i carstva, tu se odmjeravala snaga i moć.

Nitko ih nije pitao kako im je, što bi oni željeli ili voljeli već su gurnuti u kovitlac tih dugih, strašnih

17Milko Peko

ratova poput ovog Kandijskog. I cijela jedna generacija se rodila i stasala, a Kandijski rat je još trajao. I bijeli Gradac je trajao i opstao!

Danas, kad šećem kroz rodne uvale i kad gledam sve što je oko mene i slušam govore ljudi koji sad tu žive i turista koji nam svake godine dolaze ne mogu a da ne osjetim ježur neke dragosti kad na neki sretni tren začujem kako još skladno zvoni dragi jezik moga roda. Kad prođem kraj rijetko koje preostale kamene kućice ili pak pokraj zidina s puškarnicama, preda mnom tada ožive neke daleke slike, a kao da dozivlju neki neznani ali dragi glasi i kao da mi tiho pričaju o sebi. Zanima me je li još tko čuje te glase dok fišća vjetar kroz drevne zidine Starog Porta ili dok sjedi u idili Gradine, Punte, Stinica, Bošca, Grme ili Čiste?

Znaju li oni koji to slušaju o čemu to pjeva vjetar kroz sve te stare zaselke? Mogu li zamisliti kolika li je zapravo snaga i moć naših vlastitih korijena i koliko li je to naše nasljeđe koje smo dobili da ga sutra predamo u ruke naših nasljednika? Da bih o tome mogao dobiti odgovor i doznati mišljenja drugih odlučih se napisati ovu priču. Za sebe i za njih, a u ime njih, u ime svih mojih, koji nam sačuvaše i daro-vaše ovu ljepotu u kojoj danas uživamo, tu lijepu zemlju naših djedova. Neka je zapisano.

Milko Peko Gradac, 01.12.2017.god.

18 GRAČKI BOJ

Tadija je sjedio na svom omiljenom kamenu, na samim vratima od gračkog porta i gledao kako razigrani proljetni maestral nadima latinsko jedro gajete na čijoj je krmi kormilom upravljao njegov stric Ivan, duge kose koja je sve više bila prošarana srebrnim pramenovima. Stric Ivan je bio visok i skladan, baš poput jarbola samog broda. Uz njega, u brodu su bili Tadijini sinovi Ivan, Pavle i Stipan te sinovi njego-vog brata Pavla - Petar, Tadija i Jure. Njegov najmlađi sin skakutao je s ostima po obližnjim hridima u potrazi za hobotnicama.

Na tom dijelu, uz hridi Punte bilo je ribe u izobilju. Po, od sile mora, izjedenim stijenama vidjelo se puno malih rakova ali i onih velikih, punih ukusnog, bijelog mesa, koje su nazivali kosmej. Baš su te kosmeje obožavale hobotnice i u ludoj pohlepi išle u sam plićak ne bi li slasno objedovale. Antonovo oštro, dječje oko upravo je opazilo jednu te se on hitro okrenuo, isplazio jezik, zaškiljio nišaneći i spret-nim udarcem ostiju hobotnica je nabodena i pribita uz kamenito dno.

- Bundić je ulovio još jednu!

Prenu Tadiju nečiji glas. Okrene se i vidi nasmiješeno lice Bartula Šutića. On i Bartul su bili isto godi-šte i skupa se igrali u djetinjstvu, a kad su postali ratnici, skupa ratovaše u mnogo bitaka. Evo ih sad već zrelih muškaraca. Obadva napuniše po 36. godina. Tadija je imao četiri sina i kćer, a Bartul dva sina i dvije kćeri. Bartulova djeca su nosila imena Baldo, Šimun, Marija i Jelena, a Tadijini su Pavao, Ivan, Stipan i Anton i malena Lucija.

Malog osmogodišnjeg Antona su svi u Gracu zvali Bundić jer je poput te smiješne vrste ptice više bio u moru nego na suhom. Njegova strast za ribarenjem je bila tolika da je naučio plivati zimi, nakon silnih upadanja u more, u žaru ribolova.

19Milko Peko

- Je, vrag mali, taj ih vreba po cijeli dan.

- Je li ti ono stric odvodi cijelu hajdučku družinu u Prnjare?

- Ha, ha, svi su tamo. Jedino njega i slušaju. Pravi je hajdučki harambaša.

- Dobar je dundo Ivan, od njega će imati što naučiti. Gdje ti je brat Pava?

- Otišao je brodom u Mletke. Opet nešto prevrću da ne zagori.

- Pusti, dobro je on dogura, a od koristi je i svim Pekićima kao kapetan cijelog primorja. Dobru ste zemlju dobili tamo u baćinskim uvalama zahvaljujući njemu. Istina, dijelom i tvome junaštvu u bitkama.

- Pusti naša junaštva, za to se manje dobiva nego za vođenje politike i dobro služenje duždu i Mlecima. Pava je najzaslužniji što moj rod danas gospodari zemljama u Baćini i podiže tamo svoje selo Prnjare.

*

Bartul i Tadija su bili izdanci dviju starih gračkih obitelji. Bartul je od roda Šutića, od starine peljeških Bogišića. Njihov je predak prije više stoljeća došao u Gradac, te se po njegovom nadimku Šuto, cijeli rod prozvao Šutićima.

Tadija je knez od plemenita roda Kačića, koji su gospodarili ovim djelom Makarskog primorja i granice. Kačići u Gracu imaju četiri svoja roda. Na Čistoj, gdje u kuli i kvartirima okolo kule žive Kačići, Juri-ćevići i Viskići i dijelom Stipići te njihove rođake Kačiće Stipiće i Pekiće, koji žive pod Gradinom i na Punti. Peti rod, Kačići-Mirkovići, je bio u Baćini.

Baš su Tadija i brat mu Pavle, na nagovor strica Ivana, kad se ovaj vratio iz svijeta, zamijenili zemlje krajem prošlog desetljeća s Bartulovim ocem, Jakovom, zvanim Zeljko.

Šutići su Pekićima dali Stari Porat, u kojem su bila njihova skladišta i gospodarske zgrade, a za uzvrat su dobili zemlje na planini Striževo i na dijelu Višnjice. Šutićima je jako trebala zemlja gdje mogu sjeći drva za ogrjev i građu pa su to i dobili dok su Pekići dobili baš ono što je njima trebalo. Pavle i Tadija bili su kapetani, baš kao i njihov pokojni otac Stipe, sin Tadije, kao i očev stric Petar, zvani Peko, po kojem se svi i prozvaše Pekići. Na početku Kandijskog rata Stipe je poginuo u velikom pomorskom boju, boreći se za Mlečane protiv Turaka, a brat mu Ivan je nestao. Tek 12. godina kasnije Ivan se vratio u rodnu uvalu s nevjerojatnom životnom odisejom iza sebe i pun ožiljaka. Njegovi nećaci su već stasali i postali junaci u tom dugom, iscrpljujućem ratu koji je još trajao i kojem se i nije vidio kraj. On im je sa svojim životnim iskustvom odmah postao savjetnik i iz sjene je vodio njihov strelovit uspon. Prese-lili su s Čiste na Puntu te dobili veći i zaklonjeniji porat i skladišta za tovare koji su donosili u svojim brodovima. Njihov stari porat na zapadu uvale Bošac, prema Jelovu Vratu sad je bio malen za narasle

20 GRAČKI BOJ

im potrebe pa su tako mijenjali dobra sa Šutićima. Prije nekoliko godina su za velike zasluge u ratu oba kapetana, Pavle i Tadija dobili zemlje u Baćini od strane mletačke uprave i to 900. mletačkih vriti. To je ogromna površina zemljišta te se njihova zamjena manjeg dijela zemlje sa Šutićima pokazala vidovitom i jako pogodnom za sve Pekiće. Stric Ivan je u toj prostranoj uvali, zajedno s briškim Kačićima, koji su pak dobili znatno manje zemalja u posjed, podigao cijelo selo. Te je na brzinu sklepane kuće, koje su Kačićima Pekićima i Miošićima sad služile kao privremeni stanovi kad bi krčili, sijali i sadili na novim posjedima, knez Ivan slikovito nazvao Prnjare.

Svi bi barem vikendom i ljeti dolazili nazad u svoje domove u Gradac ali knez Ivan malo kad. Njemu i njegovu pobratimu, knezu Mladanu Kačiću Viskiću, ta je prostrana uvala postala novi dom.

*

Pedeset i pet godina jednog života puno više ispunjenog olujama nego bonacama zadnjih se mjeseci često nizalo u mislima knezu Ivanu Kačiću Peki, poput nekog neobičnog vremeplova. Tako i sad, dok je s raspjevanim nećacima jedrio prema Prnjarima i dok je gledao novi mlin u uvali Luka, kojeg su Kačići nedavno podigli i s kojim su upravljali njihovi rođaci Pekići- Virnjaci, u idili tog mirisnog jutra, pred očima mu je opet protjecao taj vrtuljak vlastita bitka ispod zvijezda. Sjećao se djetinjstva na Čistoj, kraj bijele kule Kačića, prvih četovanja u kojima je postao ratnik u tim stalnim ratovanjima na krvavoj granici između carstava, granici između kršćanstva i islama. Nasmiješi se lagano ispod duga, njegovana brka kad mu ožive sjećanja na dane kad je po nalogu njegova oca, kneza Stipe, njihov rođak brodograditelj Jure Peko-Škare započeo graditi njegov prvi brod, vitku i lijepu batanu, dugu 8 metara, koja ga je kasnije nosila u brojne avanture. Sjećao se kako je sa svojim bratom Stipom, koji je sad, nakon očeve smrti, bio knez sveg roda Pekića, jer ih svi u mjestu počeše i zvati po nadimku brata od njihova djeda Petra -Peko, pošao u prvi veliki pohod do daleka, lijepa otoka Krete i njene glavne mletačke luke Kandije, koju naumi osvojiti turska flota.Brat mu, Stipe je iza sebe ostavio ženu Luciju i troje djece, Pavla, Tadiju i tek rođenu Anu. On je bio još momak i lakše mu je bilo poći u avanture. Sjećao se i prvih čarki na moru oko Krete. Oboje su bili na mletačkoj galiji od vrste sottile i to onoj od 50 vesala. Te moćne bojne galije pravile su pomutnju među turskim lakim fustama, malim galijama do 20. vesala.

Sa svojom su galijom bili u eskadri od 23 broda pod komandom admirala Tommasa Morosinija koja je blokirala tjesnac Dardanele i porazila i otjerala natrag tursku eskadru i cijeli opskrbni konvoj koji je plovio do osmanlijske flote pred Kretom. Bio je ponosan tog kasnog dana mirisnog svibnja 1646. godine na svoje i bratovo junaštvo u boju i na kapetanove pohvale koje su uslijedile pred cijelom posa-dom mornara i vojnika s galije.

Ipak, samo desetak dana kasnije, na 04.06. 1646. godine, dok je normalnu plovidbu i manevre brodova ometao jak pašion šiloka, vrelog vjetra koji je pristizao s afričke obale, turski konvoj je ponovo jurnuo kroz Dardanele i prošao je.

Mletačke galije nisu mogle držati blokadu na način kako su željele već su bile prisiljene u jaku vjetru

21Milko Peko

boriti se svaka za sebe. Njihova je bila probijena s desnog boka željeznim kljunom jedne turske galije i na krvavoj se palubi odvijao boj na život i smrt. Za nikoga nije bilo milosti, a jedinu si nadu mogao polagati u vlastite borbene vještine, snagu, hrabrost i sreću da te netko s leđa ne pogodi ili posiječe sabljom. Brat Stipe nije imao sreće. Ivan je gledao kako Stipe pada proboden krivom sabljom jednog turskog čauša s velikim turbanom na glavi. Kriknuo je i pojurio prema palom bratu, sijekući svojom sabljom onog Turčina i svakog drugog koji mu se našao na putu dok ga u zrak nije podigla i u more odbacila stravična eksplozija na galiji. To je ranjeni mletački kapetan, vidjevši da je uz njih spaja još jedna turska galija i da će izgubiti bitku digao u zrak svoj lijepi brod, zapalivši barutanu.

Došao je sebi u uzburkanu moru, u ušima mu je zvonilo i bio je posve dezorijentiran. Uskoro, nagon za samoodržanjem nadvlada sve drugo i on počne plivati što dalje od gorućeg kaosa i galije koja je tonula. Nije dospio daleko kad ga je udarac vesla ponovo bacio u nesvijest.

Probudio se u smradu potpalublja neke galije, okovan za dugo veslo s još jednim nesretnikom. Postao je galiot na turskoj fusti koja je bila u pratnji konvoja. Nije znao koliko je dana, mjeseci i godina veslao o dvopeku, varivu i ustajaloj vodi okovan za to prokleto veslo ali je bio svjestan da na ni na njegovu veslu, a ni uz vesla oko njega nije više bio živ ni jedan od nesretnika koji su tu veslali kad su i njega okovali onog zlosretnog ljetnog dana.

Ivan se strese na to prisjećanje i duboko uzdahnu potegavši gizdave, duge brkove. Ni dan danas ne može shvatiti kako je preživio i sve izdržao, oskudicu, muku veslanja, surovost čuvara, žarka ljeta i hladne zime. Ta mala galija je jako puno plovila, a njen je kapetan često i mimo službe gusario i za svoj groš. Ruke mu postadoše tvrde poput starih opanaka i teško ih je stiskao. Nije znao kako izgleda ali mu smrad vlastita tijela i smrad ostalih supatnika nikad neće izići iz nosnica.

Agonija je trajala sve dok u olujnoj noći ne doživješe brodolom u blizini libanonske obale. Sjeća se kako su pojedini galijoti plakali, drugi dozivali boga ili imena svojih najmilijih. On je samo gledao u sav taj pakao i pitao se hoće li stvarni pakao kad u njega potone biti išta gori od ovog. Tada se dogodilo prvo čudo. Kapetanov sin, ubije glavnog čuvara koji se usprotivio njegovoj nakani da oslobodi sve galiote. Momak dograbi ključeve s njegova pojasa te oslobodi galiote s oba reda vesala vičući im na solidnom latinskom:

- Skačite u more , pokušajte preživjeti i neka bog bude uz vas!

Ne zna što je bilo uz njega kad se bacio u divlje more, sretan na tom trenu nenadane slobode i dok je bezumno plivao kroz bijes oluje. Nije ništa osjećao samo je pokušao ostati živ, disati, plivati.....

U sretnom trenu udari tijelom od komad otkinutog prednjeg jarbola s kojeg je visjela krpica jedra i vijorili raskidani krajevi konopa. Podigne se na tu nestabilnu hrpu, odahne nekoliko trenova, vraćajući snagu pa se sveže s onim okrajcima od konopa za drvo i prepusti se na milost oluji i moru.

Probudio se pod svijetlom žarkog sunca, nasukan na pijesku neke široke uvale, još uvijek vezan za one žalosne ostatke turske galije, koji su mu spasili život. Našli su ga ribari i odveli u svoje selo nekoliko uvala udaljeno od ovog samotnog mjesta. Tamo je pokušao objasniti seoskom glavaru tko je ali bez ikakvih

22 GRAČKI BOJ

rezultata, nisu se uspijevali razumjeti. Na kraju ga ribari brodićem odvedoše u susjednu uvalu i iskrcaše ispred jedne lijepe vile s vlastitim pristaništem, iza koje se širila cijela šuma palmi, a još više u pozadini dizala su se u brežuljke nad uvalom mnoga stabla maslina, smokava i šipaka.

Sluga ga uvede u ugodno rashlađenu i prostranu dnevnu sobu gdje je udobno zavaljen na divanu sjedio star čovjek, profinjenog lica učenjaka.

Starac mu dade znak da sjedne njemu nasuprot, kraj niskog, krasno izrezbarenog stola od ebanovine.

Ivan posluša te klonulo utone među meke jastuke i namjesti se što je udobnije mogao. Stidio se što onako pocijepan, smrdljiv i jadan sjedi u čistoj i urednoj kući tog starog gospodina. Do njega sjedne i ribarski poglavar te starcu počne govoriti nešto na onom svom brzom, nerazumljivom jeziku. Stari je mudrac mirnim pokretima prstiju gladio svoju njegovanu bradu koja se presijavala najviše u nijansama sive. Potraja neko vrijeme tišina, nakon što je poglavar završio svoje pričanje i Ivan je pokušao uživati u cvrkutu brojnih ptica koji je dopirao kroz zastrte ali otvorene brojne prozore i u smirujućem žuboru vode, koji je neodoljivo mamio, negdje iz dvorišta.

- Tko si i od kuda si, brodolomče? Upita starac, dubokim i dostojanstvenim glasom i to na tečnom mletačkom govoru, što Ivana silno iznenadi.

- Mornar sam, gospodaru, doživio sam noćas brodolom i more me izbacilo na obalu, nedaleko od ove uvale.

- Po tragovima na tvojim nogama i rukama i po još mnogim drugim znakovima čini mi se da nisi puto-vao kao slobodan mornar već okovan za veslo.

- Tako je, gospodaru, bio sam galiot na jednom turskom brodu.

- Iako solidno govoriš mletačkim jezikom sumnjam da si žitelj lagune.

- Nisam, ja sam s druge strane Jadrana, Dalmatinac sam.

- Daleko si od doma, mladiću.

- Oprostite mi na drskosti gospodaru ali ni ne znam gdje sam to dospio?

- U Libanonu si, relativno smo blizu slavnog grada Tira, a u mom si skromnom domu. Ja sam doktor Mensur hadži Barka, dobro došao na imanje mojih predaka.

- Hvala milostivi gospodaru, ja sam kapetan Ivan Peko od starog roda Kačić.

Hadži Barka dade znak slugi i ovaj pruži Ivanu lijepo oblikovanu čašu punu svježe limunade koju ovaj žudno ispije.

23Milko Peko

- Zvučiš mi kao čovjek plemenita roda.

- Plemenitog roda jesam ali ja sam vitez s granice, gdje su ratovi uništili sva ljudska bogatstva i dobrobit pa se ne nadajte otkupnini. Neće je na žalost za mene imati tko isplatiti.

- Zar nemaš nikog svog?

- Imam obitelj ali otac mi je umro, a brat poginuo kod Krete. Moji nemaju novaca, a već su i sami rodbini na teret, a kamo li da bi mogli tražiti od njih novac za mene.

- Neću ja tražiti novac za otkup, mladiću ali ovaj što sjedi do tebe već je zatražio ili da te ja otkupim ili će te odvesti na tržnicu robova ako nema netko drugi platiti za tvoju slobodu.

- Kad bih ja mogao birati, gospodaru, rađe bih izabrao biti vašim robom.

Starac ga je dugo gledao svojim bistrim, smeđim očima ništa ne progovarajući.

- Ja nemam robova, sinko. Ropstvo je najveća uvreda prema životu ljudskom i ja takva što prezirem iako smo svi mi prisiljeni postojati baš u ovakvu svijetu kakvi nas okružuje. Ovako ćemo! Pogodit ću se s ovim lakomcem za iznos kojeg će tražiti za tebe i kad to obavim, ti ćeš biti ovdje, kod mene.

- Kako da vam zahvalim na tolikoj dobroti, gospodaru?

- Tako što ćeš raditi za mene i braniti moje interese sve dok ne isplatiš iznos koji ću danas platiti!

- Prihvaćam, dobri gospodaru i zaklinjem vam se da ni jednog trena nećete požaliti zbog vaše dobrote prema meni.

*

Tekli su mjeseci u tom gotovo pa čarobnom svijetu mudračeva zaljeva. Ivan je često pratio hadži Mensu-rove karavane do Tira ili do okolnih manjih gradova, služeći kao oružana pratnja. To mu je činilo zado-voljstvo ali pravo veselje pružalo mu je gotovo svakodnevno raznoliko naukovanje kod tog svog neobičnog i svestranog gospodara. Starac je imao tek kćerku udanu u Tiru, koja bi s obitelji dolazila samo ljeti, kad je u gradu bilo neizdrživo zbog vrućine. Ostalo vrijeme vladao je skoro idiličan mir na tom bogatom imanju u uvali. Stari je Mensur zavolio Ivana. Naučio ga je govoriti latinski i arapski jezik, učio ga je astrologiji, ekonomiji, medicini, prenosio mu svoja bogata iskustva o zemljoradnji te pokušavao s njim voditi filozofske rasprave te natjerati Ivana da osjeti i razumije dubine prave poezije.

Ivan je većinu toga, kao bistar mladi čovjek, otvorena uma i željan znanja, rado upijao i usvajao. Sve osim poezije. Tu se osjećao nezgrapno poput slona u trgovini stakla. Toliko nezgrapno da mu je to vreme-

24 GRAČKI BOJ

nom postala frustracija. Starac je to osjetio pa je odustao od tog dijela Ivanove obuke za nešto što mu je on namijenio. Zato je starac uveo nešto novo. Pozvao je jednog drugog starca i nakon što su njih troje posjedili neko vrijeme u hladovini, Mensur je prozborio onim svojim mirnim glasom:

- Pošto ti bude zlo od poezije, onda će te ovdje prisutni Amar od danas učiti nekim drugim vrstama umjetnosti za koje vjerujem da će ti biti srcu milije, moj mladiću.

I tako je počelo možda i najsretnije razdoblje u Ivanovu životu. Hadži Amar je bio gazija, silan junak kojem nije bilo premca u jahanju i borbi mačem. Ubrzo je sve to Ivan osjećao na vlastitoj koži. Stražnjica ga je boljela od silna jahanja na predivnim, čistokrvnim konjima, a sve ostalo od uboja koje je zadobio od nebrojenih udaraca tupim mačem koje je primao u svom pokušaju da postane dobar borac s mačem. Do tada je Ivan mislio o sebi da je prekaljeni graničar i odličan borac sabljom i nožem te pristojan jahač. Brzo je shvatio u kakvoj je zabludi zapravo živio i koliko skučenost vidika i bahata samodopadnost odmažu u zbilji. Amar ga je najprije natjerao da uvidi koliko malo zna, a onda ga je nesebično podučavao da dođe do visina obučenosti da bi stvarno i mogao reći da zna i umije i da je borac.

Silno je Ivan zavolio te vježbe i nije mogao odrediti što mu je milije, jahati svježinom zore uz more, po mokru pijesku dok mu vjetar pjeva kroz dugu, crnu kosu ili provoditi teške sate, okupan znojem i u masnicama s tim starim borcem, učeći od njega i pokušavajući mu postati nalik po znanju i vještini.

*

Je li u onim vrelim i zvjezdanim noćima razmišljao i čeznuo za zavičajem?

Naravno. Njegova rodna uvala sjajila mu je pred očima u svoj svojoj ljepoti bez prestanka i dok je okovan veslao u galiji i kroz ove ugodne mjesece lijepog i mirnog žitka. Brinuo se o sudbini bratove obitelji. Što li sad rade Tadija i Pavao? Kolika li je Ana? Može li Lucija skrbiti o njima? Je li prokleti rat dodatno naudio njegovu rodu? Živi li još itko drag u rodnoj mu uvali?

Nije znao odgovore na svoja pitanja, a čežnja je rasla i uplitala se s brigama u onom kovitlacu misli što se vrti ispod zvijezda za besanih noći.

Razmišljao je često i o sebi. Te, sada već daleke 1646. godine otplovio je u avanturu kao mlad muška-rac, pun snage i odlučnosti da postane junak u tom ratu od Kandije. Evo, teku mjeseci 1654. godine, a on već dugih 8. godina nije vidio doma, a tko zna i kad će! Junak neki i nije postao ali da je svašta doži-vio, to stoji! Pavle će ako je još živ sada imati oko 26 godina. Tadija godinu manje, a Ana je već velika djevojka. Je li u redu da se on sad i vrati među njih? Hoće li im više biti na smetnji ili od koristi? Ipak, dobri učitelj Mensur često bi ponavljao u njihovim dugim razgovorima kako se ispod zvijezda ništa ne dešava slučajno i bez nekog razloga i da bi svaki čovjek svjestan vlastite potpunosti i prolaznosti trebao vjerovati makar u smisao i misiju vlastita postojanja i nastojati to izvršiti do kraja.

25Milko Peko

Puno se neobičnih događanja desilo u njegovu životu da bi se sve pripisalo slučaju i stihiji. Nije li on nakon svih proživljenih iskušenja ovdje da uči od boljih, većih i mudrijih. Uči da bi sam mogao naučiti druge! Nije li to zapravo njegova životna misija? Vjerojatno je iz tog razloga i svemu unatoč još uvijek živ.

Često je Ivan drugovao s ovakvim mislima, što mu boraše čelo i pritiskaše dušu. Život na toj bajnoj obali bio je lijep, ispunjavao je mnogim radostima. Njegova potreba za saznanjem bila je neobična i nezasitna ali su njegovi velikodušni učitelji gotovo posve nahranili i tu pohlepnost, širokogrudnim darivanjem raznolikih znanja. On to nikad ne bi naučio u rodnoj mu Dalmaciji, a ni u Mlecima, jer su ovi lukavci njegov zavičaj smatrali svojom kolonijom i tako se i odnosili. Što je narod na istočnim obalama Jadrana tuplji, što ima manje znanja i vještina to će biti više dobiti za moćnu Veneciju!

Nije li njegovo, sad kad mu je pružen dar znanja da to prenese na svoje nećake i na njihovu djecu?

*

Jednog blagog jesenjeg predvečerja sjedili su Ivan, Mensur i Amar na obali i gledali kako jata raznovrsne ribe baraju po površini poput ulja mirnog mora. Tamo se vodio pravi boj. Jata su napadala i proždirala druga jata. Veće su ribe proždirale manje, a manjima je spas bio jedino u brojnosti jata. Zbijeni u masi mogli su preživjeti, a razbijeni u male skupine i jata postajali bi lakim plijenom vrebajućih predatora Zanijeti ljepotom dana i događanjima u moru uvale, dugo su šutjeli i zabavljali se utonuli u vlastite misli.

U jednom trenu Mensur duboko uzdahne i prozbori:

- S današnjim danom je tvoj dug prema meni namiren viteže Ivane Kačiću Peko.

Ivana zateče ova nenadana vijest baš kao i jednostavna lakoća kojom je mudrac izgovorio te riječi tako slojevita značenja za njih obojicu.

- Hvala ti od sveg srca, moj mudri gospodaru i učitelju.

Uspije Ivan nekako istisnuti sav ponesem emocijama.

- Jesi li sretan zbog ove spoznaje?

- Eh, kako bih to izrekao, a da oslika točno ono što je u mojoj duši!? Moj dragi učitelju Mensure , ja mislim da ja dug prema tebi nikad neću moći izmiriti niti ti ičim nadoknaditi sve dobro koje si kroz ove godine ti učinio za mene.

- Drago mi je ćuti te riječi ali dug je danas namiren i takav je dogovor, a ja sam u životu uvijek poštovao sve valjane dogovore i svoju riječ. Od sutra ćeš ti sam imati izbor želiš li se vratiti u svoj zavičaj ili želiš ostati ovdje kao upravitelj cijelog mog imanja.

26 GRAČKI BOJ

- Ti bi meni, gospodaru, ukazao toliku milost i čast i imenovao me upravnikom svojih dobara!

- Nadam se da ni tren ne sumnjaš u to, Ivane.

- Ne, ne.... samo, sve je ovo tako iznenada došlo i zatečen sam.

- Uzmi vrijeme i razmisli. Poslušaj srce i postupi kako ti ono govori. Ja ću podržati bilo koju tvoju odluku.

*

A srce je reklo: Vrati se svome domu pa što god da bude!

Kazao je svoju odluku starcu, idućeg jutra, iza doručka. Starac je dugo šutio. Izišli su i neko vrijeme šetali po kaldrmi kraj fontane , čiji je žubor vode smirivao napete živce, a opojan, slatkast miris ruža, što su resile tu mirnu baštu, vraćao je spokoj duhu.

- Hajdemo do štala, Ivane.

Starac ga povede po kamenom popločanom dvorištu prema štalama koje su bile čišće i urednije od mnogih sela i turskih i kršćanskih, što ih se sjećao iz mladosti. Kad su ušli u prostranu i prozračnu zgradu u kojoj je bila konjušnica iznenadi se što je njegov plemeniti vranac Gibli osedlan.

- Eh, neko mi je osedlao Giblija! Baš kao da je znao da želim jahati i tako se oprostiti s još jednim veli-kim i dragim prijateljem.

- Jahati pođi i oboje uživajte u tom jahanju ali ti se s Giblijem ne trebaš opraštati.

- Ne razumijem te dragi učitelju.

- Gibli je tvoj konj.- Čekaj, govoriš li to da mi poklanjaš Giblija!?

- Pa on je svakako tvoj. Amar mi je pričao o tome kako ste postali braća, kako se razumijete i kako pričate. Kad je tome tako zar ne bi bilo okrutno da vas išta razdvaja. Pođite skupa , ti i taj sin vrelih dina Libije, gdje se rađa vjetar čije ime taj vranac i nosi i neka vas milostivi bog, slava imenu njegovu, uvijek čuva.

*

Ivan se nije mogao sjetiti je li prolio suze ponekad u mraku potpalublja dok je patio okovan za veslo

27Milko Peko

ali jasno je pamtio okus tih slanih suza koje je, ganut, pustio niz obraz tog jutra. Kleknuo je i ponizno poljubio skute svog učitelja.

- Diži se na noge, ne želim ja da se osjećaš ponizno, moj prijatelju Ivane!

- Ja sam morao ne neki način iskazati zahvalnost za radost koju si mi priuštio. Isto kao što ću priznati kako me sramota što sam siromah pa ne mogu uzvratiti barem donekle pristojnim darom na svu tvoju velikodušnost, dragi moj učitelju.

- Eh, ne misli na važnost materijalnih darova, Ivane. Darovao si ti meni i više nego što misliš.

- Kako?

- Sve ove godine provedene u mom domu ti si svojom željom za učenjem i znanjem bio taj koji je pomo-gao i meni da dobijem nove motive, novi smisao. Moja kći i unučad su daleko, dođu ponekad i kad odu, kuća je još pustija nego ranije. Ti si mi sve ove mjesece ispunjao dom životnom radošću i to je za mene sasvim dovoljan i velik dar kojeg si mi darovao.

- Eh, sad ću ipak imati grižnju savjesti što tako naprasno odlazim nakon svega ovog.

- Ne trebaš, ništa nije izvan svog vremena. Mogao sam ti ja ovo o izmirenju duga davno priopćiti. Ti nikad i nisi pitao koliki je to dug u novcu, imao si povjerenje i čekao da ti ja kažem kad je istekao. Možda je on davno istekao, a ja sam samo htio da ti još budeš tu i da drugujemo sva trojica. Tko zna, a nije to toliko ni važno. Važno je ono što ćeš ti jednog dana nadam se i sam uvidjeti. Staru je čovjeku važna nečija pažnja i uvažavanje kao i činjenica da može biti koristan pričajući što zna i što je razumio o životu. Ti si meni darovao takav dar, a sad idi i jaši, oprosti se s ovom obalom i dođi makar na večeru.

Nekoliko dana kasnije Ivan je u Tir posljednji put dopratio karavanu svog velikodušnog učitelja Mensura hadži Barka. Oprostio se od prijatelja s imanja i odsjeo u jednom maronitskom svratištu u luci, u koje su uvijek zalazili pomorci s kršćanskih brodova.

Ivan se sad mogao po prvi put smatrati imućnim čovjekom jer je imao punokrvnog arapskog konja, lijepu odjeću i opremu, a bio je opasan britkom sabljom, kovanoj u Damasku, od tamošnjeg, nadaleko čuvenog i kvalitetnog čelika. Sablju mu je na rastanku poklonio Amar, njegov učitelj mačevanja i jaha-nja i bila je kao produžetak njegove desne ruke. Baš kao da je i kovana po njegovoj mjeri. Ranije si je sam kupio kuburu, dugi nož i vitku,lijepo urešenu mušketu, s novcem koji mu je Mensur davao nakon svakog povratka s trgovačkog, karavanskog putovanja. Dobro skrivena u kožnom prsluku ispod tunike bila je i vrećica sa zlatnicima koju mu je starac na silu ugurao u šaku, da mu ne fali , jer put do Jadran-skog mora bit će i dug i opasan. Najveći problem će biti pronaći neki kršćanski brod koji se usuđuje trgovati i ploviti uz ove obale u to divlje vrijeme ovog okrutnog i dugog rata.

Zapravo, to su se usuđivali samo brodovi Dubrovnika. Ti spretni i drski pomorci i trgovci su bili neutralni u ovom bezumnom ratu te su koristili svim zaraćenim stranama da preko njih obavljaju barem onaj

28 GRAČKI BOJ

minimum komunikacije te da im Dubrovčani posreduju pri razmjeni zarobljenika, otkupu uglednika i svemu drugome što je koristilo zaraćenim stranama. Naravno da su najveću korist tu imali lukavi i odvažni Dubrovčani i da je to budilo popriličnu zavist , naročito kod Mlečana ali svima je odgovarala ta uloga Dubrovnika pa su takvu situaciju prešutno i podnosili i uvažavali.

Nakon desetak dana čekanja u luku je jednog popodneva na polovini mjeseca listopada uplovio vitak i lijep šambek, moderni jedrenjak s tri jarbola i isto toliko paluba, čija su jedra tako napravljena da je mogao ploviti i u vjetar. Kapetan jedrenjaka, Gijivo Borojević ga rado prihvati na svoj brod ali samo do luke La Valletta na Malti, jer je od tamo, nakon što iskrca teret iz Tira trebao odmah s novim teretom u luku Barcelone i nije mogao ostaviti Ivana nigdje drugdje na kršćanskom kopnu.

*

Zasigurno bi Ivan ubrzo u tamošnjoj luci dočekao kakav jedrenjak ili galiju koja bi plovila za bijeli grad na hridi, za Dubrovnik da se nije zbio jedan dvoboj koji je njegov povratak u zavičaj odgodio za skoro tri godine.

Sve luke svijeta su slične, pune su mornara te ljudi i žena svake fele koji su željni avantura i koji se hrane svijetlosti ili tamom takvih mjesta ovisno o potrebi vlastite duše. U jednoj takvoj krčmi lijepa imena “Zrno soli” Ivan je prisustvovao neobičnu dvoboju. Jedan gizdav, mlad čovjek nije se povukao pred izazovom i bahatim ponašanjem dvojice pijanih mletačkih vitezova. Bio je to dvoboj poput mnogih koje je gledao do sad u životu, a u nekima i učestvovao, razmišljao je Ivan ispivši preostalo pivo iz ulubljene metalne mornarske čaše koja je očito preživjela mnoge bojeve u ovoj krčmi.

Ipak, nije to bilo ništa što je ranije imao prilike gledati. Vitki i kršni domorodac, duge valovite kose izvu-kao je mačjom spretnošću svoj sjajni rapir, mač za dvoboje, duge, ravne oštrice s naoštrenim vrhom za ubadanje i lijepo urešene košarice, koja pred drškom štiti ruku ratnika koja drži mač. Desnom je rukom izvukao dugi bodež i zauzeo gard smiješeći se drsko i čekajući napad suparnika.

Krčmar i njegovi ljudi digli su veliku buku gestikulirajući i dovikujući borcima da iziđu pred krčmu i da se tamo bore što ovi na kraju i učiniše i kao čarolijom, cijela se krčma u čas isprazni. Svi su izjurili na ulicu sjajnih očiju zainteresirani za tijek i ishod tog naoko neravnog dvoboja. Neki su se i besramno kladili što na domaćeg, što na mletačke gizdeline.

Uz glasan zveket kad su čelične oštrice udarile jedna o drugu dvoboj je počeo. Sad već iskusno Ivanovo oko majstora s mačem sa zanimanjem je pratilo hitre poteze i finte trojice boraca. Mlečani su bili dobri, izučeni mačevaoci kod kojih se vidjelo da su preživjeli mnoge dvoboje te da napadaju uvježbano, tražeći slabu točku protivniku u nagoneći ga na grešku da se otvori jednom od njih koji će zadati onesposo-bljavajući ubod. Ivan je pretpostavljao da će to pokušati napraviti niži od te dvojice, tankih brkova i sitnih, podlih očiju koje su bljeskale poput zmijskih. Međutim, nasmijani domorodac nije niti uzmicao niti je dopustio da ga fintiraju i natjeraju na grešku. Naprotiv, nakon silovita ali oprezna sučeljavanja

29Milko Peko

na početku na radost brojnih gledatelja, momak je krenuo u žestok napad i nakon nekoliko oku jedva uhvatljivih poteza te raskošnih minijatura, oba su mletačka viteza ležala na kaldrmi krvareći iz ubodnih rana, psujući i zapomažući.

Ta njihova nimalo viteška kuknjava privukla je još petoricu naoružanih ljudi koji izvukoše svoje rapire i jurnu na usamljena borca. Ivan, zgrožen zbog tolikog zanemarivanja i časti i poštenja viknu iz sveg glasa, izvuče svoju sjajeću damaskiju i stane uz mladog junaka.

Dugo se pričalo o ovom dvoboju u luci La Valletta i slavilo junaštvo viteza Raula de la Narette i tog stra-nog viteza iz Dalmacije s krivom sabljom, obučenog u orijentalno ruho.

Svi su Mlečani na kraju ležali na prljavoj lučkoj kaldrmi, natapajući je vlastitom krvlju, a dva junaka stajaše pobjednički na nogama iako i sami u ranama. Ivan je prošao gore jer mu je bila probodena nadlak-tica desne ruke, one ruke s kojom se borio.

Ta nezgoda zaustavila je i pomisao na njegov povratak dok se ne oporavi da bi se opet mogao boriti. Tjedni su sporo protjecali na otoku u sve većoj dokolici vjetrovitih i hladnih zimskih dana. Preselio se u uredno prenoćište ponad luke, koje je držala jedna vrijedna i oku ugodna udovica imenom Blanca. Mladi Raul mu je dolazio u posjete kad su mu prilike dopuštale jer on je bio vitez Ivanovac. Malteški vitezovi ili Suvereni malteški vojni red kako su sebe nazivali, sa prepoznatljivim bijelim križem na crnoj odori bio je uz jednako slavne vitezove Templare jedan od najslavnijih i najmoćnijih viteških redova na svijetu. Oba su reda nastala za slavnih dana kraljevstva u svetom gradu Jeruzalemu i oba su imala za cilj štititi hodočasnike na putovima kroz svetu zemlju s time da su Ivanovci podizali i hospicije i bili na glasu kao rod koji pruža zdravstvenu skrb i njegu potrebitima.

Raul je počeo dovoditi Ivana u svoju salu za vježbanje i nagovorio ga da počne vježbati mačevanje zdra-vom lijevom rukom. Nije baš trebalo nagovarati ribu da skoči u vodu pogotovo što je Ivan i sam gorio od želje da nauči vještine korištenja mača kakav je rapir, puno lakšeg i vitkijeg od ijedne sablje pa i od njegove iz Damaska i puno spretnijeg za borbu u dvobojima. Imao je on ponekad rapir u rukama, naro-čito u onih nekoliko mjeseci dok su on i pokojni mu brat služili na onoj mletačkoj galiji uz obale Krete. Znali bi kad bi bili izvan službe i dokoni, vježbati s tim gospodskim mačevima i tad mu se to baš i nije svidjelo. Gledajući na te dane sadašnjim očima zapravo je bilo smiješno njegovo mačevalačko znanje iz tog vremena što se tiče rukovanja sabljom, a kamo li takvim oružjem kakav je rapir. Jednom zgodom je njegov učitelj Amar rekao kako čovjek nikad ne prestaje otkrivati da nešto ne zna i ne radi dobro i da je mudrost to priznati, a korisnost pokušati ovladati tim novim radnjama i vještinama koliko god je moguće. Tako je Ivan imao jaku želju da nauči rukovati tim neobičnim mačem što je moguće bolje i to onom rukom koju je mogao pokretati bez bolova, lijevom.

Sretna okolnost bila je ta da je vitez Raul bio izraziti ljevak te ga je mogao uspješno podučiti majstorstvu mačevanja baš tom rukom. Druga je sretna okolnost što se i sam Ivan u djetinjstvu rađe uzdao u ljevicu nego u desnicu dok ga očeve i fratrove pljuske i udarci šibom nisu nagnale da se opameti i prihvati onu ispravnu, “božju” ruku. Još je jednom potvrđeno da ono što naučiš u djetinjstvu zapravo nikad ne zabo-ravljaš, tako je Ivan brzo hvatao tu rutinu i sve vještije rukovao tom svojom lijevom rukom. Rapir je

30 GRAČKI BOJ

bio puno lakši ali i složeniji s nuđenjem niza finti i poteza nego rukovanje sabljom, koja je napadačko oružje. Svi su graničari imali posebnu strast prema sablji i rado su je pasali i s njome se borili ali svaki bi strastveni mačevalac onog trenutka kad ovlada rukovanje rapirom prije izabrao ovaj mač ispred sablje. Raul je odao priznanje Ivanovoj vještini u mačevanju i sa zanimanjem je slušao gdje je i od koga je to naučio. Dane su provodili skupa ili u vježbama ili u krčmama, a kad bi vrijeme bilo grubo, puno južnih vjetrova i kišnih oblaka Ivan je te dane uglavnom provodio u ložnici lijepe gospođe Blance. Proletjeli su ti mjeseci kao u nekom snu i jednog proljetnog jutra godine gospodnje 1657. Ivan u omiljenoj mu krčmi “Zrno soli”, za stolom do svog, začuje dragi govor svog zavičaja.

Ganuti Ivan priđe petorici kršnih ljudi, opaka izgleda i bukvalno zagrli i izljubi jednog smeđokosog čovjeka s ožiljkom preko cijelog lijevog obraza, koji im je izgledao kao vođa. Uspostavilo se da su ti pomorci s otoka Šipana i da su upravo pristali u luku sa svojom fustom.

- Eh, zemljaci mili, lijepo li je u tuđini slušat dragi govor zavičaja nakon toliko godina!

- Od kuda si ti, viteže? Govor ti vuče na onaj gusarski kraj oko rijeke Neretve, a odora ti je kao da si kakav gazija iz zemalja sultanovih.

- U pravu si, kapetane što se govora tiče , ja sam knez Ivan Pekić, od roda sam Kačića iz Graca u primorju.- Oho, znači, kolege smo po struci! Nego, što li ćeš ovako daleko od svojih uvala, kneže?

- Duga je to priča, kapetane, možda ti je i ispričam ako tvoj brod plovi nazad, na Jadran i ako me primiš. Imat ću čime platiti put.

- Plovim i primam te, a i vino mi je dobro pa se veselim tvojoj priči. To će ti ujedno biti cijena za plovidbu s nama, ja i moji momci volimo čuti nove i dobre priče, dragi kolega.

- O, hvala ti od srca, dogovoreno, vjerujte da ću vam i imati o čemu pričati. Nego, zašto me već drugi put nazivaš kolegom?

- Hajde, ne pituraj nas, Ivane! Zar ne vidiš da smo i mi od tvog soja. Mi smo od starog gusarskog brat-stva s Elafita. Ja sam Baldo Stjepović.

- A, na to misliš, pobratime! E, to nije sporno. Bio sam i ja od tog soja ali sad više i ne znam kako stojim po tom pitanju jer me doma nije već dvanaesto ljeto. Ne znam više ni kako je u mom zavičaju, ni žive li moji niti jesmo li pod Turcima ili pod Mlečanima?

- Pa koliko ja znam, stojite prilično dobro. Ja sam često posrednik pri otkupu Turčina što ovi vaši haram-baše zarobe, što dolje u primorju, što u pohodima po turskim nahijama. Vjeruj mi da mi se više isplati to posredovanje u Gabeli nego ovo lutanje morem.

- Znači, tako dolje stoje stvari. Pa što si doplovio na Maltu kad dolje ide tako dobro posao?

31Milko Peko

- Eh, kojeg li pitanja? Kao da tebe ne povuče more. Ispadne tako neki posao za Dubrovačku gospodu pa ako je još pipav i opasan onda gospoda takvu vruću žeravicu pruže u ruke ljudima poput mene. A ja onda prihvatim, što ću, odem malo na debelo more, spojim ugodno s korisnim. Bude li zgode, napunim spremišta svog broda nečijim teretom i tako, ne žalim se.

- Pa kad tako lijepo opišeš i nije za žaliti se.

- Nije, a rata će u nas ionako biti i sutra i preko sutra, ne treba se brinuti oko toga.

- Bojim se da si tu u pravu. Nego, poznaješ li koga od mojih iz primorja.

- Tamo imam pobratima Ivana Medvidovića, zvanog Ivan Galiot. Zapravo smo zajedno bili okovani na galiji i uspjeli se osloboditi. Ovaj je ožiljak iz tog vremena. Znam i Cvitana Bilasa, opasan je to ratnik. Poslovao sam i s Nikom Bartulovićem i s kapetanom Tadijom Pekom.

- Hej, opiši mi toga Tadiju! Kako izgleda?

- Mlad čovjek, visok, tamnokos, junačka držanja, a bogme i jest junak po djelima. Čekaj pa da nema brkova i tih sjedina kod tebe, rekao bi čovjek da sličite jedan na drugoga. I on nosi dugu kosu, samo je veže u perčin.

- U pravu si, momčino draga i trebali bi sličiti. Po opisu što si ga dao to mi je nećak i srce mi igra od sreće što znam da je bar jedan od njih još živ!

- O, baš je svijet mali! A da te još razveselim kazat ću ti da ti je koliko ja znam živ i drugi nećak. Taj što ga zovu Pavao, postao je mletački kapetan od svega primorja ali o njemu znam samo po pričanju, nikad ga nisam sretao.

- Eh, sretna li dana! Krčmaru, donesi najbolje vino i pečenu janjetinu za ovaj stol, brzo!

- O, hvala kneže Ivane, nisi trebao.

- Kako nisam, ima se što slaviti. I da znaš još nešto, dragi kolega, ja sam veslao pod palubom vjerujem puno duže od tebe pa smo mi onda duple kolege!

- Ooo, znači, i ti si bio galiot! Duplo je bratstvo onda u pitanju kod nas!

- Duplo, pobratime Baldo, diži čašu!

32 GRAČKI BOJ

*

Dobri Baldo ga je ne samo doveo u zavičaj već mu nije bilo teško iskrcati ga u rodnu uvalu. To je oprav-dao činjenicom da je na Malti kupio nešto goveđih koža, a da zna da one jako dobro kure u primorju pa će ih izrezati u faše i prodati Gračanima za opanke. I sam će rado otkupiti od kojeg zanatlije primorskih opanaka jer nitko ne izrađuje boljih opanaka od obrtnika iz Makarske i primorja bilo da su ti opanci rađeni za suho vrijeme, bilo za kišu.

Kad je izišao na pristanište u grački porat i gledao sve ono srcu drago o čemu je tolike godine s čežnjom sanjao, ostao je nijem od ganuća. Sišao je s Baldine galije noseći bisage i torbe. Za njim je sišao i Baldo vodeći za uzdu njegove konje Giblija i Ajšu, koja je u biti bila još ždrjebica.

Nije se ni stigao oprostiti s Raulom de la Narettom kad je žurno odlazio iz La Vallette jer je ovaj bio u nekakvoj misiji u gradu Rabatu, na susjednom otoku Gozo. Ostavio je pismo za Raula kod Blance, darovao joj lijep dar i na brzinu se spakirao i otišao, ostavivši je uplakanu iza sebe. Nimalo viteški ali to bi se desilo svejedno, prije ili kasnije. Ovo je njen dom i njen svijet, a nikako njegov. Žao mu je bilo što se nije uspio oprostiti s Raulom ali ta mala Ajša će ga uvijek podsjećati na njihove avanture i druže-nja. Naime, Raul je imao punokrvnu arapsku kobilu te ju je spojio s njegovim Giblijem. Prvo ždrijebe pripalo je Raulu, a ta malena Ajša dopala je Ivanu. Bio je presretan zbog toga. Računao je kako će kad se vrati pariti svog pastuha s najboljim kobilama u kraju da stvori krdo izvrsnih konja jer je imao mnoštvo planova vezanih za rodni kraj i svoju obitelj ali će za koju godinu imati i čistokrvnu lozu arapskih konja koja će biti glasovita po svim nahijama uz granicu.

Prvi ga je u portu prepoznao stari Jure Bartulović zvan Lugonja, dobar prijatelj njegovog pokojnog oca Stipe. Kad su se pozdravili i upitali za zdravlje junačko, stalo im je prilaziti sve više mještana, razne životne dobi. Ivan je s tugom zaključio da on malo njih prepoznaje. Starijih ljudi i ljudi njegovih godina i jest bilo malo. Sve su to bili mlađi ljudi, golobradi momci i djeca. Bilo je ljudi koje je poznao po fizionomiji i mogao pretpostaviti kojem od starih rodova pripadaju ali bilo je dosta lica koji su mu i građom i drža-njem, a i govorom izgledali nepoznato. Kad je zapitao starog Lugonju tko su neki od okupljenih, ovaj mu je rekao da su to doseljeni ljudi u zadnjih desetak godina, uglavnom uskoci sa svojim obiteljima.

U svome starom domu na Čistoj, nedaleko od bijele kule Kačića, koja se uzdizala visoko pod oblake, knez Ivan sreo je puno novih lica. Tamo je prepoznao samo ženu svog pokojnog brata, Luciju. Ona mu je brišući suze radosnice pokazivala nevjeste i brojnu unučad. Pavlova žena zvala se Iva, ona je stricu ponosno pokazala svoja tri dječaka. I Tadijina je Jelena imala tri sina, a nabreknuće pod njenim vušta-nom govorilo je da će skoro svijet ugledati još jedno dijete u kući Pekića.

33Milko Peko

*

Pavla i Tadiju upoznao je u narednih nekoliko dana. Svaki je dojedrio od nekud sa svojim brodom čim se pročulo da se u Gradac vratio davno oplakani knez Ivan. To je potvrdilo staru istinu kako vijesti po primorju oduvijek nekom čarolijom putuju brzo kao da imaju krila galebova.

Nakon nedjeljne mise u lijepo uređenoj i slikama ukrašenoj crkvi svetog Mihovila izašao je knez Ivan u prostrano dvorište crkve s kojeg je pucao prekrasan vidik na cijeli otočni arhipelag srednje Dalmacije. U jasnu, proljetnim burinom, umivenu danu blistao je cijeli Neretvanski kanal baš kao i onaj Hvarski i onaj udaljeniji, Brački. U daljini, iza visokih gora poluotoka Pelješca ocrtavali su se vrhovi Korčule, a još dalje daleke gore otoka Visa. Ivan je s radošću uživao milujući pogledom svoj dragi zavičaj. Sva tri Pekića bila su obučena u svečano narodno nedjeljno ruho kakav je red i običaj od starine. Ivan je uvijek pošti-vao običaje, a naučio je u životu i na nužnost uvažavanja i prihvaćanja reda, što je potrebno za kvalitetu i udobnost mirnog življenja. Istina, ovdje, na granici nije bilo mira i tko zna hoće li ga ikad biti za života ne njegovog, već i djece njegovih nećaka ali lijep je bilo osjećaj ponosno šetati uz svoje nećake Pavla i Tadiju, u modrim dolamama od čoje, u istim, zlatnim koncem po rubovima izvezenim hlačama, opasani crvenim pasovima, u bijelim košuljama i modrim điletima urešenim sjajnim tokama i dukatima. Na glavi su imali nataknute plitke crvene kape, obrubljene crnom i zlatnom pređom i sa izvezenim zmajem, tim starim simbolom roda Kačića nad tjemenom. Na nogama su imali nove primorske opanke i to one od suha vremena. Oružja nisu nosili jer se svetost nedjelje i mise štovala i iznad opasnosti od nenadana upada neprijatelja. Čista ionako nije daleko od crkve zatreba li pohitati po oružje, a do crkve ne mogu dušmani stići ni s gore ni od mora prije nego se Gračani naoružaju.

Ivan je vodio niz kratkih i srdačnih razgovora sa svim viđenim mještanima počevši od rođaka, kneza Jure, mladog junaka koji je na svoja pleća preuzeo teret zapovijedanja nad cijelim Lavčenjom i nad svima od roda Kačića. Došli su tu i rođaci Viskići, a naročito se među njima obradovao starom prijatelju iz mladosti, knezu Mladanu. Prišli su mu izraziti dobrodošlicu knezovi Stipići, brojni muževi od roda Šutića, ponosni ratnici Bartulovići, Bilasi, Andrijaševići, Barbiri i drugi.

Upoznao se i s novim svećenikom župe svetoga Mihovila fra Lukom Smoljanovićem, mladim čovjekom, ne baš stasitim ali energičnim i žestokim iz kojeg je u svakom pokretu i gestu izbijala ta njegova prirodna potreba za nekom akcijom i događanjem. Ivan je smireno slušao kako fra Luka žustro predika svetu misu na latinskome. Zasigurno je i bio jedan od rijetkih koji je razumio baš svaku izgovorenu riječ iako neke od tih riječi i nisu bile potpuno točno izgovarane, u onom stvarnom i smislenom značenju ali dobro. Nije mu to zasmetalo niti je kanio ikome govoriti o tim nevažnim detaljima. Smetalo mu je što su izgleda dobili još jednoga fratra koji bi rađe opasao sablju i jurio u boj nego što bi razvijao svoju zajednicu da postane mjestom lijepa i udobna življenja. Sam se uvjerio što umovi okrenuti i otvoreni nauci i djelima napretka mogu učiniti unutar svojih zajednica i boljelo ga je što ovim tvrdim i okrutnim ali dobrim i poštenim ljudima netko na ovaj način daje poticaj za nove bitke, za daljnja ratovanja. Znao je on što je granica jako dobro, bolje od mnogih i ako ga ovdje nije bilo sve te puste godine ali nekako se nadao da će riječi mira, oprosta i dobrote biti govorene barem za nedjeljne mise u kući božjoj. Istina, misu je fra Luka održao kako je i red ali se nakon nje obratio narodu na našem jeziku tumačeći im trenutno stanje i

34 GRAČKI BOJ

zbivanja na krvavoj granici i zaklinjući ih na nova četovanja u zemlje ubojica i nevjernika i vračanje šila za ognjilo i zla novim zlom. “ Jer naše zlo nije nikakvo zlo ako se vrši nad nevjerničkim glavama. To je samo pravedna osveta i ravnanje računa!”

Pozdravio je fratar i njegov dolazak i nazvao to “ još jednim čudom božjim jer im je vratio jednog na glasu junaka i kneza da brani granicu i križ sveti od zla.”

I eto, došao je on na rodnu grudu ali bilo to čudo božje ili nekakvo drugo, on je prije svega ovdje da brani svoju obitelj od zla i nesreće te da gleda kako ona djeca od roda Pekića sretno rastu, a da nikad ne doživi da ih nakon boja sahranjuje u ovu krvlju i znojem natopljenu, suhu zemlju primorsku. Neće to dopustiti i to će biti njegova misija! Zarekao se knez Ivan u sebi.

*

Nakon nedjeljnog ručka otišao je s nećacima u hladovinu konobe te sjeo da u miru o svemu razgovaraju. Želio je čuti potanko sve ono što su već ranije na brzinu pričali, doznati njihova razmišljanja i stavove, a prije svega kazati im i vlastita razmišljanja i planove. Prije svih ono najnužnije, a to je da cijeli rod Pekića preseli bliže moru. Ovdje gdje sad žive niti je praktično niti održivo baviti se mnoštvom poslova i donošenja dobara u obimu kojim se bave njegova dva nećaka, a naročito ne u okvirima kakve je Ivan naumio postaviti. Njihov porat na Jelovu Vratu je premali već sad za tartanu kojoj je upravljao Pavle kao mletački kapetan i službenik te za Tadijin bragoc. Skapat će im i žene i djeca, baš kao i konji i mazge od silna brananja tolika tereta uz brdo pa niz brdo. Njima treba porat na Punti i ne samo porat već i skladišta i prostor na kojem će podizati nove kuće, a sve je to već on snimio pri dolasku. Njihovi rođaci Stipići već su se spustili pod Gradinu i sad gledaju na prostranu uvalu Bošac misleći se širiti dolje. Dio Šutića ima svoja skladišta na Punti i Starom Portu. Trebat će naći način da ih nagovori da ili prodaju ili mijenjaju te zemlje koje trebaju Pekićima za zemlje koje će pogodovati Šutićima.

Držao je da to neće biti nemoguća misija pogotovo što je već doznao da su njegovi nećaci dobili dosta dobre zemlje u baćinskim uvalama od Mlečana, a da je izgledno da će u skoro vrijeme dobiti i još puno veće površine zemlje. Nedavno su dobili i deset kanapa zemlje na predjelu Zgona u uvali Bošac koja je ranije bila vlasništvo age Tecilovića. Načuo je danas kako se jedan od starijih Šutića žali da imaju sve manje šume za građu i za ogrjev na svojim zemljama. Možda je to rješenje. Da im ponudimo dio naših šuma i pašnjaka za Stari Porat i Puntu! Ako to bude izvodljivo bit će fantastično, dobit ćemo moguć-nost toliko potrebnog napretka kojeg želim uvesti, a ako ne, rado ću se odreći i dijela zlatnika koje mi je velikodušno darovao moj dobri učitelj u dalekom Libanonu.

*

Tadija je pred njih na stari stol stavio zdjelu punu slanih srdela, umočenih u maslinovo ulje i poprskanih

35Milko Peko

s par kapi kvasine. Na drugoj je zdjeli bio mrvljeni ovčji sir. Jako zreo, masni sir, oštra i osebujna mirisa koji je u miru konobe mjesecima zrio u mišini. Ivan zagrize griz mlade kapule i prstima zahvati sira i s užitkom ga utrpa u usta mljackajući od veselja. Zatim otkine koricu kruha, uvalja ga u ulje te ugura u usta i zatvori oči.

- Eh, da znate koliko mi je ovo falilo i koliko sam dana i godina za ovim tužio!

Tadija mu tad s jedne od velikih vinskih bačava donese i jednu staru bukaru od dva litra zapremine.

- Onda ti je, striče, sigurno ponekad nedostajalo i ovo!

Bila je to ona ista bukara iz koje je pio njegov djed Tadija i koju je on njemu ostavio na čuvanje prije nego se stopio s morem. Oči mi se ovlaže. Čudo je to. Opet mu jedan Tadija u ruke pruža ono što je njemu i bilo ostavljeno, tu staru, milu bukaru.

Ivan je poljubi i pomiriše. Lijepo je mirisala na dobro vino primorsko. Obriše duge, srpaste brke pa viknu: - Ulij, sinko, ulij nam naš nektar od crne ruže pa da s veseljem nazdravimo!

*

Prnjari su se prosuli diljem široke i zaklonite uvale na samom južnom rubu Baćinskih jezera te nadomak močvarama koje rube široko, pjeskovito ušće rijeke Neretve u taj dio Jadranskog mora.

Sa zapada je uvalu štitio i zaklanjao rt gore Višnjice, koja se dizala nad zaljev, čineći ga jako zaklonje-nim i sigurnim od bure. Na tom dijelu, kad se prođu dva malena otočića, nalaze se tri uvale pogodne za pristajanje i sigurno sidrenje brodova Velika i Mala Tatinja i Ploča. Iza njih su pristanište pod brdom Milosavac koje se zove Mala pošta, a još dalje na istoku i Velika pošta.

Mlečani ovu sigurnu luku zovu porto Tollero. Kao orijentir služe ruševine drevnog Sladinca nad njego-vom lukom Ploča pa je Mlečanima bilo zgodno uvalu nazvati Tollero što bi opisno značilo porat kraj ruševina. Sladinac je napušten davno, nakon razornog potresa koji je uništio to poznato trgovište, prvo iza Narone na tom dijelu obale. Sad tamo tek nekoliko kućica tvore mali zaselak kojeg nazivaju Šipak, a dolje, niže, na Velikoj Bari, uz moćni potok što spaja Baćinska jezera s morem, na južnoj strani potoka nalazi se mlinica. U uvali stare luke, koja se zove Ploča po ravnoj hridi pred obalom, smještene su kuće i skladišta obitelji Kačića Viskića. Tamo je i kovačnica kneza Mladana. Dalje na istok, preko Milosavca, Prosinavca i Pržinavca do brda zvanog Stražarnica pa dalje, do jezera Birina razbacale su se kućice Prnjara, tog neobičnog naselja kojeg je knez Ivan u ime svih Pekića počeo podizati odmah po povratku. Zapravo, tek ga je od prošle godine krenuo oblikovati u pravo selo kad su početkom godine gospodnje 1664. knezovi Pavao i Tadija Peko dobili kao dar za svoju časnu službu Republici svetog Marka još dodat-nih zemalja u Baćini, zajedno s rođacima iz Brista Kačićima Miošićima, koji su dobili znatno manju površinu zemlje. U toj prostranoj uvali bilo je i ranije par sklepanih kamenih kućica pokrivenih sitom i

36 GRAČKI BOJ

boturom ali ozbiljno naselje je počelo nicati tek nakon što je knez Ivan podigao zaselak Pekića na Punti u Gracu. On je htio još puno promjena ali ostali glavari zadruga Pekića nisu bili za to, a kako se tvrdo-glavi Ivan nije slagao ni sa knezom Jurom ni sa fra Lukom oko načina kako treba utvrditi Gradac i sva druga sela Lavčenja on se na kraju u proljeće 1664. godine pokupio i s djecom svojih nećaka preselio na nove zemlje, u te prostrane uvale Baćine. Tamo je u miru božjem mogao raditi sve po svome. Pridružio mu se i njegov stari prijatelj knez Mladan Viskić te još neki momčići od roda Viskića i Pekića pa su njih dvoje i dječaci u malo vremena iz ničeg napravili prava mala čuda.

Knez Ivan Kačić Peko imao je prvu zamisao da sva svoja stečena životna iskustva i ono korisno znanje naučeno u Libanonu i na Malti primijeni u svome kraju, kako bi poboljšao svekolike životne prilike svome rodu, a koliko je moguće i svim ostalim žiteljima Graca. U zbilji to i nije išlo baš glatko.

Prvu zamisao koju je naumio ostvariti odmah po povratku u Gradac te je s njom upoznao svoje nećake, Pavla i Tadiju, ostvario je. Kako je i pretpostavio ta dva mlada, razumna i poduzetna čovjeka rado su bili spremni na promjene koje je stric Ivan hitno želio uvesti. I sami su razmišljali i međusobno govorili u više navrata o preseljenju bliže moru i sad, kad su čuli to što je stric Ivan predložio, odmah su pristali i pokazali veliki interes da to ostvare. Zadovoljan, Ivan je naznačio da to preseljenje ne može ići bilo gdje već isključivo na jedno mjesto, na područje Punte. Njima za novi, vlastiti zaselak treba ta Punta i njena prirodna luka Stari Porat jer je sve što planira za budućnost baš vezano za takvo odredište. Kako su veći dio Punte i cijeli Stari Porat držali rodovi Šutića, Tadija je predložio rješenje. Njegov najbolji prijatelj je Bartul, sin Jakova, koji je bio glavar svih rodova velike obitelji Šutića. On će preko Bartula utjecati na Jakova i nastojati ga uvjeriti da mijenjaju zemlje. Posebno im je išlo u prilog što Šutići gotovo da i nisu koristili Puntu, osim par skladišta uz bedeme što su se protezali oko Starog Porta pa do male kule na hridi pred Solinama. Šutićima bi tako i nakon zamjene zemalja ostalo većina skladišta na istočnom djelu porta, a Pekići bi za šumovite zemlje na planini Striževo dobili skoro cijeli rt Puntu i zapadni dio Starog Porta, kraj ulaznih vrata u utvrdu, čiji su stari zidovi na mnogim mjestima bili urušeni. Nije sve išlo lako i glatko jer je stari Jakov, zvan Zeljko, bio tvrd pregovarač. Uvijek je još nešto tražio pa mu je trebala glavica gdje ima dobre planike te šumarak hrasta crnike pa šumarak primorskoga bora i smrike jer su Šutići u svojoj obiteljskoj zadruzi, jednako kao i Pekići imali i tratu, mrežu plivaricu pomoću koje bi lovili plavu ribu najčešće za soljenje. Ta usoljena riba imala je jako veliku potražnju, a naročito u ovo ratno vrijeme pa je bilo važno imati dovoljno lučevine, smolastog drva za svićarice. To već pomalo dugo natezanje prekinuo je knez Ivan izvadivši na stol pet velikih dukata i začuđenom je Jakovu objasnio da svaki taj dukat vrijedi kao pet velikih turskih dukata ili osam mletačkih. Čim su sklopili dogovor i to utvrdili kako je red i način, knez Ivan dade nećaku Pavlu popis svega onog što hitno treba svojim jedre-njakom iz Mletaka. Pavla je najviše začudilo kad je vidio da mu stric insistira da donese veliku količinu crjepova. Do sad je kod njih bila praksa da se krovovi pokrivaju tankim kamenim pločama koje bi vješti znalci s kamenom otkidali od suncem i ledom ispaćenih obronaka Biokova. Te bi se tanke, sivkasto bijele ploče s vapnom lijepile na krovišta i bile su jako dobar zaštitnik od ljutih bura Jadrana ali i od ljet-nih vrućina. Ipak, mudri je Pavao brzo shvatio koliko je iskustvo i znanje njegovog strica i osjetio je da sva ta nastojanja nisu tek neki hir tog čovjeka već silna želja da omogući ljepši i kvalitetniji život cijeloj njihovoj obitelji, a prije svega njegovoj i Tadijinoj djeci.

37Milko Peko

Stric Ivan je okupio nekoliko najsposobnijih zanatlija iz sve tri obitelji roda Kačića Pekića, koje su se radi lakše komunikacije nazivali Škorovi, Virnjaci i Škare. Svi su Pekići dobili naziv po nadimku brata njihova djeda Tadije, Petra, kojeg su u mjestu od milja zvali Peko. Dalje, što se obitelji kneza Ivana tiče, oni su prozvani po nadimku iz djetinjstva njegova nećaka Tadije, kojeg su zvali Škoro pa su njihovu obiteljsku zadrugu nazivali Škorovi. Zadrugu nasljednika kneza Jure nazivali su po njegovu nadimku Škaro- Škarini, a zadrugu starog kneza Vicenca zvali su po njegovu nadimku Virnja - Virnjaci.

Do Pavlova povratka knez Ivan je napravio dvije klačade i u te jame nakupio znatnu količinu živog vapna, koje će kasnije gasiti i upotrijebiti u podizanju domova, skladišta i torova. Taj ravni dio nad samim hridima rta Punte odredio je Ivan da bude guvno za potrebe cijele obitelji. Tu će se vršiti žito ali i okupljati se na obiteljske slave i veselja. Odmah je nekoliko klesara zaposlio da oblikuju kamene blokove te se dao u popravljanje starih zidina u portu, koje su tu postojale još od vremena ponosnog plemena Neretvana, što stoljećima vladaše ovim dijelom dalmatinke obale, a vrlo vjerojatno, dio utvrda je tu i iz ilirskih vremena, koja su još duboko u povijest prethodila neretvanskoj kneževini.

Ivan je u dogovoru s glavarima obiteljskih zadruga odredio gdje će koja obitelj podići svoj kvartir. Zahti-jevao je da se na svakom kvartiru, gdje je to bilo najpogodnije najprije iskopa i ziđe gustirna. Njegovi, Škorići bit će na samom ulazu, pokraj zidina Starog Porta. Iza velikog skladišta na ulazu u luku, u prvom redu, prema moru. Tu je on , osim što je ojačao stare, derutne zidine tvrđave postavio na strateški najpo-voljnija mjesta i dvije manje lumbarde. Jednu na izbočinu tvrđave iznad njihovih novih kuća, a drugu iza velikog skladišta, odmah pokraj istezališta za brodove, na samoj obali. Odredio je da se podignu tri kuće u nizu koje će vezivati njegovu obiteljsku zadrugu. Poviše tog prostora, bit će dodatna skladišta, štale, sjenici, torovi i kokošinjci. U nastavku, zapadnije od njih, dublje na Punti, smjestit će se kvartir Virnjaka, a poviše njih, prema sjeverozapadu i najbliže kućama rođaka Kačića-Stipića bit će kuće Škarića.

Tako je novo selo nastalo unutar i okolo utvrde stare Gradine i nazvano Gradac dobilo svoj puni oblik i postalo najveće naselje u toj skupini sela koje se od davnina zajednički nazivalo Lavčenj.

Gradac se osim Pekićima tek naseljene Punte uspinjao do kvartira Kačića Stipića koji su se unutar svoga roda dijelili na četiri obiteljske zadruge. Obitelj kneza Šimuna nazivala se Rabci. Obitelj kneza Ivana su Fregala. Obitelj kneza Grgura su Gagići, a obitelj kneza Stipana su Vikarci. Njihove su se kuće smje-stile na zapadu i sjeveru utvrde te su Stipići sve više krčili zemlju spuštajući se strminom prema dugoj i prostranoj uvali Bošac, u kojoj u ta vremena nije bilo kuća niti je nitko boravio dolje iz više razloga. Tamo je u sredini istočnog djela uvale još stajao rimski bunar i korita, napravljena od poklopaca sarko-faga, iz kojih se sada pojila stoka. Svi iz Lavčenja, ljeti bi na bijelo žalo uvale dovodili ovce na kupanje ali nitko se nije usuđivao nastaniti u uvali jer bi tu bili lak plijen svakom napadaču s mora, a i izloženi sili donje bure i fortunalima juga. Tamo su se, iza starog bunara nadzirale ruševine iz vremena u kojima je ovdje bila smještena drevna Labineca.

Prvi susjedi Stipićima na Gradini bili su ogranci obitelji Šutića. Ova jako stara loza Bogišića s poluotoka Pelješca je jedna od najvećih gračkih obitelji. Njihove obiteljske zadruge dijelile su se na kuće glavara Jakova i ta se obitelj po njegovu nadimku nazivala Zeljkovi. Zeljkovi su bili djelom na Gradini, a djelom na Grmi. Ulicama Uz Kuk, Šarinom i u Starom Portu Šutići Šarini su imali svoja skladišta, uz skladišta

38 GRAČKI BOJ

ostalih i pokoju kuću za stanovanje, u kojima su tih krvavih godina rata od Kandije dijelom stanovale i obitelji izbjeglica. Šutića je bilo u zaselku Lavčenj, u istoimenoj uvali na istoku visokih biokovskih vrhova koji nadvisuju Gradac i čine Gračke Stine bili su Šutići Škarini. Ostali Šutići, Bilići, Tomići, Galići i Lovrešini su imali svoje kuće u naselju Grma te jedan kvartir u novom selu Miljačićima, podignutom između Lavčenja i Čiste. Tamo su osim njih svoje kvartire imali još Bartulovići, Bilasi i Andrijaševići.

Bartulovići su staro pleme iz ovog kraja, čiji rod postoji još od ilirskih dana, a njihovo glavno naselje su Bartulovića Dočići, iza biokovskih vrhova, od kuda se oni šire u Lavčenj, Miljačiće i Stinice. U Stini-cama se jedan njihov rod pridjeva u Šeriće, a drugi u Udovičiće te tamo gradi svoj kvartir koji graniči s obitelji Barbira.

Sedam obiteljskih zadruga činilo je najbrojniju obitelj u cijelom Lavčenju, Bartuloviće:

Obitelj Jure Bartulovića nazivala se Udovičići. Po nadimku Nike Bartulovića nazivali su se Juriši, nadim-kom Ante Bartulovića zvali su se Bilini, nadimkom Mate-Šerići, Tome-Rošići, Lukini su bili Turići, a obitelj Lovre Bartulovića - Kabulići.

Na Čistoj i obližnjim Miocima su stanovale obitelji svih Kačića ali su veći dio Stipića i svi Pekići prese-lili bliže moru, a već su i neke od obitelji Viskića počele graditi svoje nove domove na Solinama, pota-knuti primjerom svojih rođaka. Gradili svoje nove domove uz svoja skladišta, blizu kvartira Korljana i Sinkovića, čije se kuće protezaše od Solina pa ulicom Konopljike prema Stinicama. Korljani i Sinkovići su dva roda stare loze Tomaševića, koja je tad živjela u Gracu. Pored njih u samoj tvrđavi Gradac živjele su još i uskočke obitelji Katića, Giljevića, Babića,Bilanovića,Bogunovića, Boškovića, Franića, Gugića, Ilića, Krilića, Lulića.

Na Čistoj se naselila i jedna obitelj od roda Ujdura, a druga obitelj Ujdura je s tek doseljenim Jelačićima nad Čistom gradila novi zaselak naziva Debeli Brig.

Takve su bile prilike što se žitelja drevnog Lavčenja tiče nekih godinu dana pred tu sudbonosnu bitku s vojskom Osmanlija.

*

Knez Ivan je muštrao i sebe i sve oko sebe bez prestanka i bez milosti, potpuno predan svojoj misiji pros-periteta i napretka vlastite mu loze. Na žalost, zaboravio je on što je tih 12. godina neprekidnog ratova-nja, stalnih iskušenja i stradanja učinilo od svih preživjelih u njegovom rodnom mjestu. Nije ovdje bilo tako lako provoditi odluke kao u Libanonu ili na Malti, gdje već dugo ljudi žive i u miru i u potpunom blagostanju koje mir i slobodna trgovina pružaju. Ljudi su se ovdje skanjivali išta raditi za duga vremena i trošiti preko mjere jer tko li će jamčiti da će tu dobrobit sutra moći uživati oni ili ma koji od njihova roda? Ovdje se naviklo bivstvovati danas i zahvaliti bogu na doživljenom jutru, a što donosi novi mjesec ili novo godišnje doba, o tome se nije puno smjelo misliti. Sutra je trebalo sijati, saditi, brati, napasati

39Milko Peko

stoku, loviti ribu. To je bilo nužno baš kao disati i ratovati, a sve je ovisilo o ovom zadnjem. Sve je bilo određivano ratom i ratnom srećom. Zbog toga se nikome nije mililo ulagati preko mjere u kvalitetu gradnje i podizanje kvalitete življenja kad jednostavno nisu znali hoće li ih već sutra ovdje biti, hoće li morati u zbjegove na otoke ili još dalje, u tuđe krajeve ili će ostati ležati, natapajući vlastitom krvlju ovu uvijek gladnu i žednu zemlju.

Stoga su i stari knez Vicenco, ispred Virnjaka i knez Mate ispred roda Škarinih, ustali protiv novih zahtjeva kneza Ivana i iznijeli stav gotovo svih Pekića da nema više ulaganja u kuće i okućnice već se treba pripremati za četovanja i na kopnu i po moru i plijenom otetim od Turaka pokušati namiriti te velike troškove koji su imali podizanjem svog novog zaselka.

Knezu Ivanu to nije bilo pravo i osjetio je veliku bol zbog toga, kakvu čuti svaki pravi vizionar kad naleti na zid nerazumijevanja nazadnjaka u vlastitu okruženju. Pokušavao je dokazivati, nudio je da će sam podmiriti dio troškova za neke novitete koje je on smatrao nužnima. Međutim, većina je smatrala da su već ionako napravili previše i da je Punta za življenje sad najuređeniji prostor i to ne samo u Lavčenju i da im je to i više nego dovoljno. Tako nisu mislile samo neke od mlađih žena i dječaci, kojima su svaka promjena i novitet bili mili i željeli su još.

Knez Ivan je savjetovao i knezu Juri da se ne troši vrijeme na podizanje onako velebne kule na vrhu Gradine, već da se napravi tu tvrd kaštel na čijem će zidu postaviti teške lumbarde. Knez Ivan je predla-gao da preko svog prijatelja kapetana Balda Stjepovića, nabavu te topove i postave ih na tvrđavu. Tražio je da se kuće u svim zaselcima bolje utvrde i povežu za kvalitetnu obranu kao što je on to napravio na Punti ili kao što je to izvrsno napravljeno u Miljačićima i na dijelu Grme ali ni knez Jure Kačić Juriće-vić, niti fra Luka Smoljanović ga nisu željeli slušati. Netrpeljivost između kneza Ivana i fra Luke bila je sve veća i došla je do kulminacije kad ga je Ivan pri jednoj od rasprava, pred svim okupljenim nazvao “ zatucanim vlaškim bencom”.

Nakon tog događaja, knez Ivan se našao s Tadijom i rekao mu da on diže ruke od bilo kakvih poslova u Gracu i da seli u Baćinu voditi obiteljske poslove na novoj zemlji. Tamo će podići prikladne stanove, krčiti zemlje, saditi lozu i voćke, sijati žito i sočivo te napasati stada stoke. Od Tadije je tražio da mu stavi na raspolaganje svoje i bratove sinove. Kad je vidio da je s tom odlukom zatekao nećaka i da se ovaj dvoumi što li će poduzeti, reče mu i ove argumente u prilog onog što traži:

- Pogledaj Tadija na tu vašu djecu. Pogledaj svu tu gračku djecu. To raste k’o kupina u svoj ovoj ratnoj tragediji, u kojoj ne postoji sutra! Što će biti od njih kad svane ono sutra, kada i ako preživimo? Što će biti kad se rat jednom završi, kad nastupi mir? A doći će i to vrijeme, mora doći, to oboje znamo. Što će to tvoja djeca moći i znati raditi? Oni vide samo rat, oni slušaju samo o ratu, oni se igraju rata. Neki od njih će i sami uskoro ratovati. Što će oni u miru? Tko ih je ikad učio kako treba živjeti u miru? Pusti ih meni. Gradit ćemo skupa, ja i oni naše novo selo, obradit ćemo te prostrane nove zemlje, a ja ću ih uz to podučavati u mnogim znanjima kojima sam imao sreću biti učen od boljih ljudi od mene.

- Puštam ti ih, striče i sam ću vas prebaciti tamo sa svojim brodom, a naložit ću rođacima Škarićima da za tvoje potrebe sagrade posve novu gajetu. Sve što si rekao stoji i i sam znam da je to jako važno za našu

40 GRAČKI BOJ

djecu. Isto tako sam svjestan da ćeš ih ti moći podučavati bolje od svih nas samo te molim nemoj zapo-staviti ni njihovu obuku za ratovanje. To njih sutra čeka, na žalost, znatno prije mira.

- O tome ne brini, sinko. Naučit ću ja njih vještinama važnim da ostanu na životu na ovoj prokletoj granici. Prije svega izvrsno jahati i pravilno pucati, a onda posebnom obukom naučit ću ih ispravno kori-stiti vlastiti mozak i ruku s kojom drže mač. Ne želim da oni idu u rat poput vas, koji se pušete vlastitim junaštvom, a u megdanu sabljama bi vas posjekao i prosječan mačevalac.

Knez Ivan se grohotom smijao slušajući psovke svog nećaka Tadije. Svakom primorcu je sablja bila draga i nosili su je s posebnim ponosom i osjećajem časti i jako bi ih vrijeđalo kad bi netko dovodio u pitanje njihove vještine baratanja sabljom. Knez Ivan je to znao baš kao što je s vlastitim znanjem i vještinom vrhunskog majstora mačevanja bio svjestan da to što im govori nije ni šala ni podbadanje već istina. Primorci nisu bili majstori sablje. Znali su oni nju koristiti i s njom silno razmahivati te u svojoj hrabrosti, snagom i borbenom silinom sjeći sve što im stane na put. Ali to divlje mahanje sabljom bilo je daleko od dobrog rukovanja tim oružjem i svaki bi virtuoz koji je prošao istinski nauk korištenja tog oružja lako pobijedio u dvoboju i najbolje ratnike, svoj njihovoj hrabrosti i silini unatoč. Srećom, takvih virtuoza nije bilo puno. Nadalje, Znao je knez Ivan, a tome se posebno uvjerio na Malti, da vrijeme mača i koplja u ozbiljnom ratovanju nepovratno prolazi i da nastupa vrijeme vatrenog oružja. Čak je i slavna turska, spahijska konjica, sastavljena od teško oklopljenih vitezova posve promijenila način borbe te izbacila koplja i štitove, a uvela sablje, lake oklope i muškete.

Ali već prilično frustriran pogledima na život svojih mještana i većeg dijela vlastitog roda nije odolio da i sam ne ujede kad god je bio u prilici pa makar i svog najvjernijeg saveznika, kakav mu je sve vrijeme bio pametni, hrabri i pošteni kapetan Tadija Peko.

*

Od tog razgovora između Ivana i Tadije prošlo je jedva godinu dana, a oni sad u Baćini imaju svoje novo selo kojeg je on, pomalo posprdno nazvao Prnjarima. Do svog sela kad im je potreba plove novom gaje-tom, a osim nje imaju još lađu kneza Mladana, mali kaić i dvije trupe za potrebe u selu.

Ivan to svoje selo nije htio ni blizu uređivati na način kako je uredio Puntu već je gradio male kućice podesne za povremen boravak. Kako su Pavao i Tadija dobivene zemlje podijelili svima od roda Pekića, strogo pazeći da obitelji u kojima je bilo udovica s djecom dobiju svoje posjede koji će ih moći prehra-njivati, Ivan je preuzeo na sebe da za sve njih podigne kuće u kojima će moći stanovati dok rade na toj zemlji. Kuće je pokrivao upletenom dugom i oštrom travom koju su ovdje nazivali sita i boturom, od kojeg bi pleli sture i koji bi povezan sa slojevima site bio izvrsno pokrivalo za sva vremena, bilo ljeti, bilo zimi. Botur je u trupama dovozio nakon što bi ga rezao uz brojne kanale na ušću Neretve te uz obalu same rijeke. Na podesnom i zaklonitu mjestu koje se nije moglo vidjeti s mora Ivan je podigao duge i lijepo uređene štale. Zapravo te štale za konje, prije svega i sjenici do njih su imali donekle sličnost s onim štalama njegova učitelja hadži Mensura, u dalekom Libanonu. Dječaci su se navikli na konje i

41Milko Peko

na strogu čistoću koju je knez Ivan zahtijevao da se održava u tim štalama i brigu oko konja. Njegov Gibli je sad imao više kobila oko sebe, jer je Pavlova kobila Bila sad postala dio njihova krda plemenitih konja, a Ajša je već stasala i dala ždrjebad pa su tu sad bili vitka i graciozna Zulejka, bijeli trkač Strijela i crni, divlji Gavran.

Ivan se posve preselio i uredio si život u ovoj mirnoj širokoj uvali u blizini močvarnog ušća Neretve. Svoj je dom podigao iznad konjušnica, gdje je pronašao i proširio jednu špilju. Oko ulaza u nju podigao si je kuću, gdje mu je bilo ognjište, krušna peć, oružnica i prostor za blagovanje. Sve svoje važne stvari i krevet na kojem je spavao, držao je u špilji, u kojoj je zimi bilo ugodno toplo, ljeti dovoljno svježe, a što je najvažnije, tu je izbjegao teroru komaraca kojih bi ljeti bilo napretek. Do te je kuće napravio svoju radionicu u kojoj je uglavnom sam pravio sve ono što im je bilo nužno potrebno, naročito ako se to moglo napraviti od drva jer je knez Ivan imao dara za obradu drva pa je uz praksu postao vrstan stolar. Knez Mladan Viskić, na drugom kraju uvale je imao svoju kovačnicu iz koje je rijetko izlazio, tjeran da kuje i oblikuje predmete u stalnim narudžbama neumornog i upornog Ivana. A Ivan nije prestajao raditi i stvarati od ranog jutra pa sve do smiraja dana, u sva godišnja doba. Dječaci iz početka nisu mogli pratiti taj strašni ritam ali kad su navikli i kad im je to postala svakodnevnica, kao da su se natjecali s njime tko će prvi posustati i tražiti da se završi s poslom za taj dan.

Ivanova zamisao je bila da te kuće gledane s mora ili s udaljenih vidikovaca izgledaju neugledno i siro-tinjski te da ne potaknu nikoju pljačkašku družinu da im dođe u pohode, jer se tu ne bi trebalo nadati bogatu plijenu. Zato se niti štale niti torovi za stoku nisu mogli dobro vidjeti kad bi se promatralo s mora ili s brda jer su bili brižljivo smješteni i pogledima zaklonjeni. Na udaljenom brdu Stražarnica nanijeli su gomilu drva koja je služila za podizanje uzbune ako bi odnekud, iz brda zalutala kakva pljačkaška horda u ovaj zabiti kutak. Tu je od česmine napravljena čvrsta izvidnica, u kojoj bi svaki dan dežurao po jedan od dječaka od roda ili Pekića ili Miošića, a svi su se izmjenjivali na toj važnoj dužnosti. Slična izvidnica je bila na planini Višnjici, na zapadu, s koje bi Viskići obavještavali svoje rođake ako bi zapri-jetila opasnost s mora ili od njihovih strana, preko planine Striževo.

Osim toga, knez Ivan je uveo još jedan sistem komunikacije koji je u Libanonu bio od davnina u funk-ciji, a to je golublja pošta. Golubovi, ti smjeli i neumorni letači imaju urođenu potrebu da uvijek lete na mjesto gdje su rođeni. Tako je Ivan jedno leglo golubova namakao na Punti, u Gracu, a drugo, ovdje, uz krov svoje kuće, u Prnjarima. Na taj je način mogao po potrebi komunicirati s Gracem te znati sve novosti i biti pripravan na svaku opasnost ako bi zaprijetila.

Sad, kad su mnoge kuće podignute i kad je nastalo naselje, tu je boravilo mnogo djece iz svih obite-lji Pekića te Miošića iz susjednog mjesta Brist. Bilo je i nešto odraslih, uglavnom staraca ili služavki i poneka udovica, koje su brinule o stoci, muzle mlijeko te pravile sir i kuhale. Poslova je bilo bezbroj i nikad im nije dolazio kraj. Svako je godišnje doba donosilo svoje radove. Ivan je sad okolo sebe imao tridesetak dječaka i dvadesetak djevojčica, jer ni one nisu više htjele boraviti u Gracu i Bristu već bi kad god su prilike to dozvoljavale, boravile u Prnjarima, gdje se strašno naporno radilo ali i učilo svakojakim novostima. Jedna udovica, tridesetih godina od roda Miošića po imenu Katarina znala je jako dobro tkati na tkalačkom stanu te miješati ovčju vunu s drugim predivima i sve to bojiti u lijepe i vedre boje pa od tih prediva tkati krasne pokrivače i prostirke, ogrtače, torbe, vreće i odjeću. Ivan ju je zamolio da

42 GRAČKI BOJ

preuzme brigu o djevojčicama i da ih koliko je god moguće nauči svim vještinama koje će toj djeci biti jako korisne i važne kad odrastu i postanu žene i stopanjice obitelji. On bi za kišnih i ružnih dana podu-čavao svu djecu čitanju i pisanju, pričao im o povijesti njihova roda i o važnosti raznih znanja i zanata u životu čovjekovu u velikoj, zajedničkoj prostoriji koju je i podigao u tu svrhu. Djecu svojih nećaka je još učio mletački i latinski jezik, jahanje i rukovanje oružjem. Od tih sedam njegovih miljenika samo je maleni Anton zvan Bundić bio češće u Gracu nego u Prnjarima iz razloga što je na Punti bilo više hobotnica nego ovdje, a njemu ništa nije bilo draže od tog svakodnevnog vrebanja hobotnica. Lucija je bila još premala da bi je puštali daleko od majčinih skuta, a ostalih šest hajduka po vas dan su bili sa svojim omiljenim didom Ivanom, kako su ga svi nazivali. I Ivanu je titula did bila puno milija od one kneza i bio je jako svjestan te važnosti i povjerenja koje su mu punim srcem darovali ti mladi ljudi. Zato se trudio svim srcem da on te titule bude dostojan.

Tadijini sinovi, Ivan , Pavao i Stipan te Pavlovi sinovi, Petar, Tadija i Jure imali su svoje nadimke. Ivana su zvali Sokol, Pavla su zvali Šešula, Stipan je bio Brokva, Petar je Barjaktar, Tadija mlađi je nosio nadi-mak Bubak, a Juru su zvali Fratrić.

Jahaćim vještinama i onim u rukovanju oružjem isticali su se Ivan, Petar i mali Tadija Bubak. Stipan je bio najvještiji zanatlija, Pavao je mogao kopati i orati po cijeli dan, a Jure je bio najbistriji i najotvoreniji za jezike i svaki nauk koji je dolazio iz knjiga.

U tom brzom protoku dana koji su im prolazili u napornom radu, počelo je biti vidljivo koliko se uloženi trud isplatio i koliko će prosperitet cijele obitelji Kačić Peko i vidjeti i osjetiti u vremenima koja dolaze. Pekići su imali lijepu budućnost ako rat skoro završi i ako taj rat uspiju preživjeti. Posadili su nove vino-grade, usadili su voćnjake svih vrsta šljiva, krušaka, kajsije i višnje, smokve i šipke. Voćke su lijepo rasle, a nova je zemlja obilato rađala dajući, bob, leću, slanjak, razna sočiva, salatu, orzo,ječam, sirak i raž. Na jesen bi orali nove njive te sijali pšenicu brkulju i šušu i sve je to dobro rađalo. Divljači u ovim krajevima i nije bilo puno ali je svih vrsta ptica bilo na pretek. Počevši od ogromnih jata liski koje bi dolazile pred zimu u močvare ušća Neretve do guski i svih vrsta patki, jarebica, štioka, plinora. Lovili su ih na razne načine i uživali u obilju kvalitetnog mesa.

Stanje s ribom je bilo još bolje. Nju se gotovo moglo hvatati golim rukama. Počevši od jako cijenjene jegulje koju su lovili u labirintu kanala na neretvanskom ušću pa do brojnih jata svih vrsta riba koje su ovisno o godišnjem dobu dolazile u tu izuzetno prostranu uvalu, a neke, poput cipala su tu boravile stalno. Njih su žitelji Prnjara najčešće i lovili, jer je cipal kao bijela riba bio jako ukusan i mogao se spre-mati na razne načine, a vrijedio je i gospodarski, jer se sušene ciple i njihovu suhu butargu moglo lako prodati trgovcima na sajmištima. Druga riba, još trgovinski cjenjenija i važnija za sve primorce bila je srdela. Nju su lovili mrežama od kraja mjeseca travnja pa do kraja rujna u periodima mraka i mladog mjeseca. Ta bi se riba uglavnom solila i tako pripremljena prodavala dubrovačkim i mletačkim trgovcima. Naročito u vremena poput ovih ratnih, slana srdela je bila toliko tražena da je primorci jedva stizahu naloviti dovoljno i za vlastite potrebe i za narudžbe koje su dobivali od raznih trgovaca. U Gracu su imali dvije mreže koje su zvali trate i njima su se lovile srdele kad su njihova jata zalazila u Neretvanski kanal, a to se uglavnom dešavalo od sredine proljeća pa do kraja ljeta. Lov na srdele bio je zahtjevan i ovisio je jako o vremenu, nije bilo dobra lova ako je iznenada, u noći

43Milko Peko

zapuhao vjetar ili ako je srdelu prepala i raspršila sredozemna medvjedica ili kakvo jato dupina jer srdela je plaha riba i ćud joj je prevrtljiva do te mjere da je među ribarima postojala izreka da “srdela ima toliko čudi koliko i drače u sebi”.

Lov na srdele uvijek je obavljan s najmanje tri broda. Mreža se stavljala uredno složena na onaj najveći brod. Knez Ivan je okupio svoju nestrpljivu družinu mladaca već prve noći mraka tog 20. travnja, godine gospodnje 1665. Pored njega i Mladena, s njima i desetoricom mladića i dječaka bio je još starac Luka Peko, iskusni ribar. On je imao biti svićar i od njegova znanja i iskustva ovisio je uvelike lov i količina ulova. Međutim, tu prvu noć nisu imali sreće. Prvo im je sredozemna medvjedica upala u sred jata i raspršila srdele, a onda je od Neretve puhnuo vjetar i upropastio lov.

Drugu večer, nakon što su objedovali, svi se okupe oko brodova. Mreža je bila u gajeti. Na gajeti će pri veslanju i bacanju mreže zapovijedati knez Mladan, a s njim će biti Barjaktar, Šešula, Brokva te još trojica snažnijih momčića iz ostalih obitelji Pekića. Stari Luka, je namjestio na provu kaića , s lijeve strane veliko gvozdeno svjećalo na kojem će gorjeti luč i cjepanice smolaste borovine i smrekovine kad se zapale. Uz Luku će zadatak da vesla na svjećarici preuzeti najspretniji od svih dječaka, Tadijin sin Ivan, a s njima u kaiću će biti i mali Bubak, koji je zadužen da pomaže starom Luki te mu dodaje drva za vatru ili što god zatreba. Knez Ivan je kao paron cijele ribarske družine sam bio u trupi, gdje je veslao malim veslom, sjedio na škanjiću s ostima do sebe i budno pazio na sve što se događa i kako se priprema za ribolov odvija.

Mladi je Ivan, sigurnim zaveslajima veslao van djela obale na kojem su još boravili ostali ribari. Bili su na poziciji koja se zvala Mala pošta. Pošta za ribolov je obično onaj dio obale ravnog dna, na kojem je moguće istezati mrežu, a da ova ne zapinje o stijene ili naplavljene i zaglavljene grane. Svjećarica vesla-njem isplovljava van te pozicije, na more izvan uvale, obično u smjeru gdje su za dana zamijetili da bara riba i da se okupljaju jata. Mladi Ivan, zvani Sokol, sad pokreće vesla gotovo nečujno, ne vadeći ih iz mora. Najmanji od trojice u kaiću stoji napeto i pažljivo gleda u svićara čekajući svaku njegovu zapovi-jed. Stari Luka, u crno ruho sav obučen došavši na odredište daje znak Sokolu da prestane veslati. Luč plane i vesela svijetlost vatre obasja noćnu tamu. Starac pokaza Ivanu kako će držati kaić te uze tunju na čijem je kraju visio kamen umazan paklinom da bude taman i ne plaši ribu svojim odsjajem te kamen tiho pusti u more i stade odmotavati tunju sve dok kamen ne padne na dno. Stari je ribar nategao tunju i svojim je neprocjenjivim iskustvom i znanjem čitao znakove što su mu pričali more i ta tiha proljetna noć, baš kao i one sjajne, nebrojene zvijezde, visoko nad njima. Luč je rasplamsala oganj i vatra je veselo gorjela i već se pod njima, u sad svijetlom krugu mora počela dešavati čarolija. Iz tamnih dubina zalije-tale bi se razne ribe te male i srednje lignje i počinjale bi radostan ples, slaveći to nenadano i brzo vraća-nje sunčeve svjetlosti. Riba se okupljala, a Luka je sve pratio svojim orlovskim pogledom, analizirajući koliko se ribe podiže iz dubina i koje su to sve vrste.

Tiho bi izricao zapovijedi veslaču:

- Voga o’ svitla.

- Zaveslaj o’ mraka.

44 GRAČKI BOJ

Ivan bi vještim pokretima ne podižući vesla radio sve ono što mu je naloženo i nepogrešivo usmjeravao provu kaića tamo gdje je traženo.

Kad je svićar zaključio da se podiglo dovoljno veliko jato srdela i da se drži ispod svjetla dao je znak knezu Ivanu koji je u trupi patrolirao izvan kruga svjetlosti pazeći dobro da na vrijeme otjera dupine ili kakve druge napasnike da im ne upropaste lov. Vidjevši Lukin znak knez Ivan zapovjedi posadi u uvali:

- Ala, vanka!

Začuje se tada kako gajeta uz tiho pljuskanje odmiče od kraja. Četvoro ribara je ostalo na obali s kono-pom pomoću kojeg će vući svoje krilo mreže dok je knez Mladan s ostalom četvoricom veslao do pozicije na kojoj će početi spuštati mrežu. Kad su došli na željenu poziciju knez Ivan iz svoje trupe zapovjedi:

- Kalaj mrižu!

Ribari su polako veslajući, tratom u polukrugu zaokruživali svićaricu i kad su napunili taj polukrug, bacivši svu mrežu, stanu snažno veslati na obalu. Sad su oba konopa bila svaki na svojoj strani i ona četvorica ribara koja će potezati svoje krilo mreže pasali su svaki svoj pojas za potezanje, koji se u ribar-skom govoru nazivao krok. Ovisno s kojeg krila potežu ribari bi okretali picalj, taj vez na konopcu svog pojasa kojim bi se kačili za konop mreže i tako ga potezali većom snagom.

Bio je to poseban doživljaj, učestvovati u tom dinamičnom noćnom ribolovu i tko je to jednom iskušao, ostaje mu u lijepu sjećanju cijelog života.

Knez Mladen je ostao u gajeti i sad ju je odmakao dalje od mjesta gdje će se mreža izvlačiti na kraj pomoću dugih konopa, svaki kraj na svoju stranu sve dok krajevi mreže ne izvire iz mora. Tada će svaka skupina na krilima mreže nastupati što bliže jedna drugoj nastojeći da se mreža izvlači ravnomjerno.

Za svjećaricu je sad nastupio najdelikatniji dio ribolova. Količina ulova ovisila je o vještini starog Luke da pravilnim navođenjem mirno dovuče što je moguće veći dio jata srdela pred mrežu i da je tu zadrži dok mu knez Ivan ne da znak da naglo vesla prema pučini.

Svićarica je jedva milila mirnom površinom mora, a stari ribar, sav u crnoj odori, do pola je bio nagnut iz brodića držeći izborano lice gotovo nad morem i budno prateći sve što se događa u onom sjajnom krugu svjetla ispod njega.

- Svi sveci! skupilo se srdele i više nego sam se nadao. Samo da je kakvom nespretnošću sad ne otjeramo kad smo je skoro opasali mrežom!

Mislio je stari ribar dok je napeto pratio sve što se događa pod njim, u moru.

Tada je na sredini mreže, koja je još bila za jatom isplivao iz dubine signal, po ribarski nazivan ciklin, koji je javljao da je mreža spremna i podignuta za lov i da je vrijeme da svjećarica napravi svoj presudni

45Milko Peko

manevar u ribolovu:

- Voga! U ime boga!

Zagrmi glas kneza Ivana, a njegov mladi imenjak čvrsto stisnu vesla i zašija, tjerajući svićaricu sad prema otvorenom moru.

Oba krila ribara stadoše se primicati jedni prema drugima. Momčići, već izmoreni napornim poteza-njem, nestrpljivo su pogledavali kad će se iz mora pokazati krajevi mreže.

Svjećar je sad okrenuo jato srdela i ne vodi ga više polagano i mirno već ga nastoji hitro uvesti u zamku mreže. Uspije li mu to i ako ribari s kraja brzo dohvate krila mreže, riba će uz duge zidove sake plivati prema dnu mreže koje se po ribarski zove gaja. Koliko ribe uspiju natjerati prema gaji mreže tolika će biti uspješnost ovog noćašnjeg ribolova, a on je doista obećavao.

Mladi je Ivan veslao i dalje ne vadeći vesla iz mora i ne praveći nikakva šuma. Zato je i dobio ovaj važan posao u ribarenju jer malo je njih moglo veslati kako već sad vesla taj momčić. Do njega je mali Bubak sve gledao raširenih očiju, upijajući svaki tren te čudesne divote.

Kad kaić tihim šumom klizne pokraj cinklina na sredini mreže, Ivan začuje zadovoljan glas starog ribara na provi.

- Dobro je, ušle su!

Trupom je do njih hitro doveslao knez Ivan.

- Što veliš? Čini mi se da je ušlo prilično veliko jato.

- I veće nego misliš, tribamo i mi na uze, dica neće sama ovo moć izvući!

Sva tri odrasla, mali Ivan i još onih nekoliko većih dječaka što nije bilo raspoređeno u ribarsku družinu, rasporedilo se na krila mreže i pomagalo je već umornim ribarima da je dovuku na kraj.

Bubak je komade luči nosio na obalu i njima potpaljivao dvije gomile drva da bi se sad vidjelo što rade kad se izvuče mreža na kraj.

A u mreži se ulovljena srdela bjelasala svojim vitkim, sjajnim tijelima i nastojala na sve načine pobjeći iz ove stupice i živjeti. Neke su uspjele preskočiti preko krila mreže i otplivati u slobodu ali većina ih se već gušila u dubini gaje pritisnuta masom vlastitih srodnika u tom za njih završnom trenu tog nenada-nog plesa i slavljenja sunca.

Ribari su jedva izvukli punu mrežu ribe. Dahtali su od napora, a znoj im se cijedio niz lica.

46 GRAČKI BOJ

Uhvatiše par trenova malo daha pa onda izvukoše mrežu još dalje od plaže. Stari Luka tada odveže dno gaje i iz mreže se rasu blistavo srebro nebrojenih srdela.

*

Sad je nastupio onaj slatki ali muoktpni dio cijelog tog doživljaja koji se zove noćni ribolov na srdele. Svi ribari, mladi i stari, kao nekom čarolijom obnoviše energiju i nastave raditi oko gomile ribe vrijedni poput mrava. Iako je noć još carevala u cijelom kraju kao da je sve oživjelo. Došle su sve žene i djevoj-čice iz naselja i onih preostalih nekoliko staraca da pomognu, svatko prema vlastitim mogućnostima.

Poput duhova, od svakud banuše iz mraka nekakvi ljudi. Bili su to susjedi iz okolnih zaselaka, nekoliko mlađih baćinaca iz Šipka. Došla su i četiri unuka baćinskih knezova Kačića Mirkovića. Od Mirkova sina Stipana bili su tu dva vitka momčića Luka i Jure, a od kneza Nikolice, sinovi Mate i Matija. Pored njih, od nekud banuše brđani iz udaljenog Dumanjca, te oni neobični ljudi što žive u močvarama delte, u naselju Lisna. Svi su se oni sad motali oko te velike gomile ribe, pomagali i pomalo kanjušili srdele i skuše, ubacujući ih u vrbove košare ili u krtole, koje su donijeli sa sobom.

Za družinu kneza Ivana bio je ovo i prilično delikatan zadatak jer je u vremenski kratkom roku trebalo prenijeti sav ulov u hladovinu dvorišta i početi soliti srdele. Prvi veliki problem koji će nastupiti Ivan je odmah uvidio. Teško će biti pripremiti dovoljan broj kablića za ovoliku količinu ulovljenih srdela. Bez obzira koliko on i par njegovih šegrta bili vješti stolari, neće moći pripraviti dovoljno posuda za soljenje do isteka novog dana baš kao što ni knez Mladan i njegovi šegrti neće moći iskovati dovoljno obruča kojim će se povezati ti kablići.

U samu zoru Ivan je došao do golubarnika i napisavši poruku nećaku Tadiji da hitno kupi sva raspo-loživa mala barila i kabliće u rodu Kačića kao i sve zalihe krupne soli i da jedri u Prnjare jer imaju jako velik ulov srdela koje hitno treba soliti.

Nakon toga, sa svoja dva šegrta dao se u grozničavu izradu novih kablića, a knez Mladan je upalio oganj i pokrenuo mjehove u svojoj kovačnici. Stari je Luka preuzeo na sebe soljenje ribe i strogim je glasom opominjao nevješte ako su slagali loše redove srdela u posudu i trošili pri tome previše dragocjene soli. Dva starca od roda Pekića, Gušto i Nikola te nekoliko pridošlica iz okolnih sela, koji se sami javiše, klesali su kamenje potrebno za pritiskanje drvenog poklopca koji se stavlja na vrh suda s usoljenom ribom.

Cijeli postupak soljenja srdela ide na način da se u čisti, drveni sud stavlja red srdela pa se one posole krupnom morskom soli. Na njih, sad postranice, slaže se novi red i tako, istim postupkom ide sve do pod vrh suda. Tad se postavlja drveni poklopac koji mora točno pasati na tu posudu, a on se na kraju pritiska kamenom odgovarajuće težine koji potiče lagano cijeđenje krvi i tekućina iz pritisnutih srdela koje tope dio soli na njima i tako se stvara sloj dragocjene salamure koja i štiti ribu od kvarenja i omogu-ćuje da se riba vremenom dovoljno konzervira da postane toliko tražena delicija na trpezama mnogih naroda u bližem i daljem okruženju.

47Milko Peko

Rad, naporan i jednoličan, prekidali bi samo kad bi netko od onih koji su pekli srdele i skuše na grade-lama ili frigali lignje u velikim tavama vikao da je jelo gotovo. Tad bi predahnuli, pojeli s tekom, pili svi, mladi i stari dobrog vina iz velikih bukara radi okrijepe i žurno nastavljali s radom.

Knezu Ivanu bi donosili jelo u radionicu jer on nije htio prekidati rad pa silaziti do ognjišta već bi njih troje na brzinu pojeli doneseno i nastavljali s radom.

Slično je radio i knez Mladan u svojoj, od mjesta soljenja prilično udaljenoj kovačnici. On je kovao te vražje obruče sve dok ga ne bi zahvatila nesvjestica, a onda bi svojim basom zagrmio:

- Sveta tavo!

Jedan od iznemoglih šegrta, onaj mlađi, bi to s olakšanjem dočekao te hitro jurnuo i dohvatio posebnu staru, duboku tavu, duge drške u kojoj je stari kovač i frigao i kuhao gotovo sva svoja jela.

Stari je gulozan, spremajući se na naporan rad u kovačnici, pokupio pun krtol liganja, koje je obožavao. Kad bi osjetio umor, zagrmio bi svoju glasovitu zapovijed i mlađi je šegrt već namještao tavu na sadžak, nad žeravu i ulijevao maslinovo ulje pa u tavu ubacivao očišćena tijela i trakove liganja.

Stari je Mladan razrezivao pogaču velikog, jučer ispečenog kruha te skidao brke s glava mlade kapule dok je drugi šegrt stavljao kožu na panj koji im je služio mjesto stola i hitao uliti vina u veliki zemljani vrč te donijeti puno barilo svježe vode. Vode su pili u velikim količinama da bi mogli izdržati taj nepre-kidni teški rad u kovačnici.

*

Tadija je sa svojim brodom dojedrio sredinom jutra i njegovi mornari donesoše prijeko potrebne sudove za soljenje te dodatne zalihe krupne soli iz Graca. Svi se pridružiše soljenju pa je knez Ivan bio jako zado-voljan jer je vidio da će do večeri usoliti sve što je bilo moguće i tako spasiti veliku većinu tog rijetko bogatog ulova. Ostalo će podijeliti ljudima koji se pojaviše u uvalama neka nose u svoja naselja i neka se goste. Poseban tovar i svježe i usoljene ribe će po momcima koji se tu po sreći zatekoše uputit će na magarcima svojim rođacima Kačićima Mirkovićima, u njihovo selo na Baćinskim jezerima.

Običaj, koji je vladao od kad se riba i počela izlovljavati mrežom bio je da se svi rodovi plemena daruju po mogućnosti, svježom i slanom ribom. Ako ju je bilo u izobilju , riba se darivala svima, ostalim prija-teljskim rodovima, mještanima pa i namjernicima. Dobro se dijelilo u tim teškim vremenima i to je bilo jedno od osnovnih viteških pravila s granice i među ostalima, doprinosilo da granica bude tako nepokoriva.

U kasno popodne je većina posuda s usoljenom ribom ukrcana na Tadijin bragoc. On je odmah isplovio iz uvale, kaneći iskoristiti povoljan vjetar i odjedriti za Dubrovnik. Ovako bogatu lovinu, već usoljenu

48 GRAČKI BOJ

i poredanu u brodskom skladištu lako će i za puno više novca prodati sada, na samome početku sezone lova na srdele nego u narednim tjednima. Dogovoriše se knezovi Ivan i Tadija da se u Dubrovniku nakon prodaje kupe nove zalihe već gotovih kablića i barila te zaliha smolaste lučevine za svićaricu da sad ne dangube tražeći je i sijekući je po planini te da u povratku kupe u Stonu koliko god bude moguće krupne i sitne soli, za potrebe Pekića u Gracu i za potrebe ovdje u Prnjarima, bilo za sezonu ribolova, bilo kroz ostatak godine. Kad se već otvorila prilika da se to već sve uspije dobiti prodajom tek prvog ulova zašto onda to i ne iskoristiti.

*

Ahmo je sjeo u orahov hlad, iznuren cjelodnevnim kopanjem na ono malo zemljice koju je baštinila njegova sirota obitelj. Kad je bilo važnijega posla onda su na zemlji bili svi iz te siromašne obitelji Horo-zovića onim nane Adne, koja bi ostala u kući, kuhati i skrbiti o kokošima. Majka mu, Hajra, danas je sišla na pazar u Ljubuški, da proda malo od onog skromnog što su proizveli, jaja, ovčjeg sira i vune te raznih proizvoda od vune, koje su za ružnih dana ona i nana neumorno plele.

Njegovi maleni braco i seka, najviše uz pomoć njihova vjernog psa Pirga, čuvali su u brdima nad kućom sve njihovo blago, šest ovaca i ovna.

Ahmed, kako mu je glasilo puno ime, tek je zimus navršio šesnaest godina, a već je više od godine glava svoje obitelji i jedino muško, dovoljno odraslo čeljade u kući. Otac Ibraga, pogibe prija tri godine za jednog od četovanja dolje, u primorju, kad pođoše pljačkati katolike i vraćati im šilo za ognjilo. Brat mu Salem, pogibe prošle godine, kad vrgorački kapetan podignu sve muške glave pod oružjem da krenu u potjeru za velikom četom ratnika iz primorja koji porobiše Klijenak i okolicu. Salem, koji tad imaše osamnaest doživljenih proljeća pogibe među prvima. Ubi ga harambaša Cvitan Bilas iz Graca iz svoje duge, ubojite puške.

Ahmo nije bio ispunjen mržnjom i žeđu za osvetom koja bi mu mračila um i trovala dušu. On je nekako filozofski osjećao da je sve to tek kismet i da tako treba prihvatiti stanje stvari. Za mržnje i kovanja planova o osveti on i nije imao vremena. Trebao se on već ljuto boriti s prirodom i varakati sa životom ne bi li spasio i sačuvao ovo što mu je ostalo od obitelji. Njegova seka Behra imala je devet, a brat Edvin tek osam godina i on si je u životu zadao misiju da će sve učiniti da ih zaštiti i da ih izvede na stazu života. Za njih, za svoju sirotu majku i za staru nanu smjerno se molio bogu, slava imenu njegovom, ufajući se da ga sačuva od zala i da mu da snage da tu svoju misiju ispuni. Od života on nije tražio drugo. Sve njegove misli i nastojanja išla su prema tome da spasi i sačuva svoju voljenu obitelj na onoj grudi zemlje i pod ovim okrutnim nebom, gdje život vrijedi onoliko koliko spretno zamahuješ sabljom i brzo i sigurno pucaš. On je slabo znao i sa sabljom i sa puškom. On je u životu jedino znao zamahivati motikom, u znoju lica svoga, svakog dana kad se moglo raditi na toj zemlji.

49Milko Peko

*

Knez Jure Kačić nije imao ni dana mira od kad je zima počela popuštati i divlje marćane bure ujedati svojim zlim, hladnim zubima. On je osjećao da se sprema neko veliko zlo i uvažavajući ono na što ga je upozoravao taj unutarnji nemir, činio je sve što je znao i mogao da svoje mjesto i svoj narod zaštiti. Rat je već predugo trajao i prostrana i lijepa uvala Lavčenja i sva njegova naselja još su stajali, a iz dimnjaka svakog doma izvijao se dim.

Njegov narod živi! Njegov mili rod Kačića, svi mili rodovi ostalih starosjedilaca i svi mili rodovi pridoš-lih ljudi. Iz njihovih domova taj dim koji je spokojno lebdio u visine kao da mu je grijao dušu i činio ga sretnim. Knez Jure je sanjao da svi dočekaju mir i molio se skrušeno bogu svemogućemu da ih ono naslućeno zlo posve zaobiđe.

Međutim, znao je on da se to baš ni neće lako moći izbjegavati. Ni lako ni dugo! Previše je zla i zločina, a premalo dobra napravljeno s obije strane ove krvave granice da se taj vrtlog ubilačkog ludila ne nastavi. Puno je krvne osvete čiji cvjetovi samo što nisu rascvjetali punim cvatom. Previše je te proklete ratne ekonomije jer su mnogi zaključili da je lakše nekom nesretniku oteti stado ovaca nego li ga sam mukotr-pno uzgajati. Lakše je ukrasti pšenicu nego orati, sijati, žeti i sakupljati očišćena zrna na ovoj tvrdoj zemlji. Problem je na žalost u tome što tako razmišlja i Turčin s druge strane granice. Jer i on očekuje sve isto kao i primorac i svatko bi da dobro živi od svog plijena. Ali ne može svatko živjeti niti od teška rada, a kamoli od pljačke, niti takvo stanje može dugo trajati. Rat nas je sve devastirao bez iznimke i svi gubimo. Krvava granica, postaje mjesto sve težeg života, briga i neizvjesnosti, straha od budućnosti.

Pogled mu dotaknu onu lijepu vitku liniju njegove kule ma Čistoj i triju velikih kuća oko nje, taj simbol cijelog njegova roda i dom njegove obitelji Kačića Jurićevića. Od svih rodova Kačića njegov rod je dobio tu čast nasljednog vodstva nad cijelim plemenom, a od svih muškaraca u njegovoj, nekad brojnoj obitelji ostali su on, stric mu Nikola, koji više nije imao nijednog živog muškog nasljednika i njegov maloljetni sin Ivan.Knez Jure bio je naočit, visok muškarac, koji još nije navršio trideset godina. Crnokos, mrka , ozbiljna držanja i tamnih, gustih brka, izgledao je nekako starije i ozbiljnije nego što su to godine govorile. Tereti briga i obveza ostavili su duboke tragove na njemu, a on se trudio sve to što dostojanstvenije podnijeti. Njegova prava nutrina, ipak bi izbijala sjajem u njegovim krupnim, smeđim očima. U onim rijetkim trenovima veselja, smiraja i opuštenosti iz tih je očiju isijavala dobrota i čestitost.

Ovaj čovjek baš poput nikog od nas nije mogao birati vrijeme postojanja ali je njegovo vrijeme odredilo njega kao vođu i knez Jure je to i bio, vođa svog roda i sveg naroda. Vođa kojeg su slušali i poštovali.

Sad, kad je proljeće nastupilo u svoj svojoj snazi i zemlja se zagrnula bojama i mirisima koji radovaše čovjeka, kad se u duši budi radosna nada da je sve u redu i gotovo sve se lijepo odvija dovoljno je bilo svrnuti pogled dolje na onaj plato kraj mora, kojeg svake godine nasiplju i šire i kojeg zovu Soline pa da dušu pritisne opet ona zla slutnja. Tamo su uz žalo bile poredane tri ormanice. Pred njima je bilo jako živo. Prebacivalo se na te brodove sve ono potrebno za ratni pohod, od vode, zaliha hrane do praha i

50 GRAČKI BOJ

oružja. To se uskoci i primorci spremaju za nov pohod u turske zemlje. Harambaše Deli Marković, Cvitan Bilas i Ivan Galiot okupljali su momke govoreći im sve što treba svojim britkim glasovima, naviklim na zapovijedanje. Jučer je preko planine otišao Niko Bartulović Juriš sa svojom plemenskom momčadi. Čuo je da su na pohodu briški Kačići, Miošići, Alesići i Žarkovići te mladi knez Drvenički Rade Kosta-nić sa svojim rodom te sa braćom Ivičević i Burić.

To je postao već kao nekakav običaj da se ovaj period dok vrtovi, njive i voćke ne budu davali prvi rod, sve što treba čovjeku da ne gladuje nabavi preko granice, kod Turaka.

Problem je jedino u tome što ti Turci razmišljaju na potpuno isti način, pa se i oni već spremaju u pohode i samo je pitanje gdje će banuti i s kolikom silom.

Knez Jure je šetao zidinama gračke nove utvrde na Gradini, kojima je dominirala prostrana kula na vrhu brda, a od nje su se zidine sad protezale do Stipića i Pekića na Punti te do Šutića i male kule na početku Solina.

Bio je ponosan na svoj i fra Lukin rad jer su uz ograničena sredstva ali s puno truda i teškog fizičkog rada, u kratkom vremenu napravili pravu i čvrstu utvrdu pa je sad naselje Gradac najbranjeniji dio cije-log Lavčenja.

Jedina sjena na to postignuće bačena je zbog svađe između fra Luke Smoljanovića i njegovog rođaka Ivana Kačića. Knez Ivan je puno toga napravio od kad se iz svijeta vratio među svoje Pekiće. Preselio ih je s Čiste u Puntu, napravivši posve novo naselje za svoj rod te popravivši i dodatno utvrdivši zidine oko Staroga Porta te namjestivši dva obrambena topa. Sad uvelike podiže naselje u uvalama Baćine i doprinosi procvatu loze njegovih dragih rođaka Kačića Pekića. Drago je njemu zbog toga ali mu je krivo što nema toga iskusnog i prekaljenog ratnika i čovjeka pokraj sebe, da ga savjetuje i da se svakodnevno dogovaraju o svemu.

Ne stoji da knez Jure nije sam naučio donositi odluke i birati ono što je najbolje za njegov narod ali je u sebi ipak osjećao da se ogriješio o tog dobrog čovjeka i rođaka. U sukobu između njega i fra Luke, stao je na fratrovu stranu što je kod kneza Ivana prelilo bokal strpljenja. Već je prije bio razočaran načinom kako ljudi u njegovoj uvali skučeno i nazadno razmišljaju, a ovo ga je nagnalo da iskoči iz kože, digne ruke od svih planova ovdje i preseli u to novo Pekića selo Prnjare, gdje je radio po svome. Rezultat toga se jako dobro vidio. Na žalost, Jure je duboko u sebi bio svjestan da je knez Ivan bio posve u pravu dok je upozoravao da se obrana svih naselja mora bolje i drugačije odrediti nego na način na koji su je oni izveli. Istina je da su kula i tvrđava na Gradini i moćna i prilično sigurna zaštita ali ona neće moći pružati sigurnost niti njegovoj Čistoj, niti ostalim naseljima u Lavčenju, Debelom Brigu, Miljačićima, Grmi te u Zastinju. Međutim, on i Fra Luka su s tolikim žarom bili već ranije ušli u taj projekt podizanja utvrde na Gradini tako da niti su mogli, a niti željeli odustati od njega, a za sve drugo što je predlagao knez Ivan niti je bilo sredstava, a niti vremena. Znao je on što mu je raditi i već je poduzeo sve što je mogao. Držao je prijateljske odnose s kneževima Pojezerja koji su mu slali hitre glasnike kad je god zaprijetila opasnost od turskog prodora. Postavio je jednu stalnu izvidnicu na brdu Plani. Sagradio je još ranije malu kulu na hridi Skok, iznad Vodica, iz koje će straža , pomoću vatre, javiti dolazak bilo kakve opasnosti

51Milko Peko

s mora. Imali bi tako dovoljno vremena da se utvrde po naseljima i spreme za borbu. Stoku bi tjerali u sigurne klance i gorske male uvale putima koje su samo oni poznavali da svoja stada zaštite od pljačke. Ako bi prijetila velika pogibelj, žene djecu i obiteljska dobra prebacili bi brodovljem na otoke. Knez Jure se dogovorio o svemu i s ostalim poglavarima primorja, iz Igrana, Živogošća, Drvenika, Zaostroga, Podace, Brista i Baćine te s rođacima sa Sućurja na otoku Hvaru. Svi su oni pod zakletvom bogu i brat-stvu graničarskom dali riječ braniti jedne druge i tjerati dušmane od svojih domova.

Nije se knez Jure bojao ni Turaka niti bilo kakvih napadača ali ga je iscrpljivala ta već preduga napetost i neizvjesnost. Nitko od njih nije bio siguran kad će se izvući njihov red i kad će se morati boriti na život i smrt, za opstanak. To ga je morilo. Ta stalna napetost, taj ružan osjećaj kad omrkneš, a da ne znaš ni kako ćeš, niti hoćeš li sutra osvanuti i radovati se izlasku sunca.

*

Selo Poca bilo je smješteno visoko u gori Biokova, na istočnom obronku masivna brda koji se zove Grabovica i koji to selo dijeli od svih susjednih naselja Lavčenja. Žitelji Poca bili su im prvi susjedi ali nisu mogli zbog tih masivnih brda vidjeti jedni druge. Tu je živio star i ponosit živalj pretekao još od ilirskih dana te obitelji koje su pridošle u mnogim razdobljima turskih zuluma i ratova. Žitelji su ovdje živjeli mirno i jako izolirano, vodeći računa o sebi i vlastitim poslovima, a nipošto o tuđima.

Bilo je vrijeme zrenja murvi, bijelih i crnih u tom rascvjetalu, bujnu mjesecu svibnju. Ponegdje su se počele rumenjeti i prve trešnje ranke mameći sa zelen grana, čiji su dugi listovi treperili na blagu vjetriću. Knez Ivan je svoju konjičku družinu poveo iz Prnjara pa su preko gorskih staza planine Striževo zašli kroz Tribunj te uvalom Zavoda, prošavši kraj crkve svetoga Jure, sad su se počeli uspinjati starim putem prema tom gorskom selu Poci. Bio je stažun mjesečine i oni nisu mogli na ribarenje pa je knez spojio malo ugodnog s korisnim. Ponijeli su na tovarnim životinjama posude s usoljenom ribom te vreće sa suhim ciplima, skušama, hobotnicama i čukovima. Ivan je to želio pokloniti ljudima koji žive u tom izoliranom selu i u prijateljskoj atmosferi ugovoriti neke njemu jako važne stvari za koje je osjećao da moraju biti hitno napravljene. Put je iskoristio i za dalju poduku dječaka u jahanju i pravilima kojih se trebaju pridržavati pa bilo da je riječ o karavanskim putovanjima, bilo o ratnim pohodima.

*

Njegov imenjak i miljenik, jahao je iza njega na onom divljem vragolanu Gavranu, mrku kao što je tamna noć osim bijele zvijezde na njušci. Mladi je mangup preko oka s lijeve strane puta zapazio neko-liko starih stabala murvi, čije se krive grane osuše mnoštvom zrelih plodova.

- Dide Ivane!

52 GRAČKI BOJ

- A!

- Smijem li te nešto zapitat?

- Pitaj.

- Znaš, ovaj moj Gavran ti je jako guloz na murve, a najviše voli one crne.

- Bi li Gavranu pasale ove što su pred nama, s lijeve bande?

- Mislim da bi.

- Onda predah sve dok se Ivanov konj ne najede murvi!

Knez to nije ni izrekao, a većina je njegovih hajduka već cvrkutala na granama sladeći se ukusnim plodo-vima. Mali je Ivan tresao grane obarajući plodove koje su konji s užitkom jeli, svi osim njegova Gavrana.

- Nego, unuče, ovaj tvoj muzuvir nešto baš i ne zoblje ove murve,a!

- A, bit će pozoba neku na kojoj je bila čimavica pa mu se zgadilo!

Knez Ivan skine svoju crvenu kapu i pruži je unuku:

- Na!

- Što će mi kapa?

- Meni uberi u kapu, magare jedno! Zar misliš da samo ti voliš murve!

Nastavili su se peti vrletima i uskoro banuše pred to orlovo gnijezdo.

Selo Poce su davno, u šavovima minulih tisuća godina sagradili Iliri, baš kao i niz naselja i utvrda u široj okolini, sve do predjela nad morem koji se naziva Tribunj. Tu je nekad živio taj ponosni narod, a od svih tih naselja, o čijem nam postojanju svjedoče brojne zidine i kamene gomile, poneka obitelj koja je sačuvala to drevno korijenje živi još samo u Pocama.

Mještani su primijetili dolazak neobične karavane pa se stadoše okupljati na prostranu guvnu, okruže-nom razgranatim murvama i kostelama.

Knez Ivan je kroz skoro stisnute kapke sve detaljno zapažao. Ovo mu je prvi dolazak u Poce od kada se vratio u Gradac. Sreo bi u proteklim godinama ponekog mještanina ili na sajmovima ili namjerivši se slučajno na njega ali ovo je baš bila prilika da ih sve sretne i upozna mladiće koji su stasali.

53Milko Peko

Odmah je prepoznao sijedog, bradatog kneza Ivana Nikoličića i brata mu Stipana.

Vidio je prepoznatljive i čupave glave mnogih Giljevića. Ivanove, koji su nosili obiteljski nadimak Dibrini. Jurine Mutiće, Matine Begeše. Od Dugoga Jure prepoznao je njegove Arambašiće te Šimunove Nogove i Antonove Mrvice.

Bili su tu i svi Benići, Stipanovi, Matini, Antini i Markovi.

Osim njih, prepoznao je od starijih ratnika Grgura Vlahinića, Marina i Matu Matijevića. Mate je od djetinjstva nosio nadimak Pišula, a Marina zvaše Tigana.

Prepoznao je i Nikolu Stipkovića, Marka Osovića, Antona i Juru Berčića i Tomu Bošića. Ovo je naselje bilo mnogoljudno i puno starije čeljadi iz više razloga. Živjeli su visoko u brdu i do njihova su sela vodila samo dva teško dostupna puta i jedna kozja staza. Živjeli su izloženi suncu i dobru planinskom zraku te jeli uglavnom ono što su sami proizveli. Najvažnije je od svega to što je malo tko od tih ljudi išao u svima tako omiljena četovanja duž granice. Ti su brđani gledali svoja posla i živjeli po svome i njih rat gotovo da nije ni dotakao.

Zbog toga se knez Ivan osjećao nekako postiđeno jer kako god okretao i prevrtao on im sad, makar indi-rektno, donosi rat u njihov mirni kantun.

Sjaha s konja i pustivši da mu rapir zvecka o pojasu priđe i srdačno se pozdravi s knezom imenjakom i s ostalim glavarima obitelji.

Dječaci rasterete životinje i on donesenu slanu i suhu ribu preda knezu Ivanu Nikolčiću na dar. Svi bijahu dojmljeni tolikom darežljivom širokogrudnošću Kačića Pekića jer, običaj jest da se poklanja bližnjima i daljima ali da se ovoliko dobre i rijetko nabavljive ribe daruje ljudima iz sela Poca, to ovdje nitko ne pamti.

Sretni domaćini, jednostavni i čestiti, kakvi su bili, odmah proglasiše narodno veselje i sve živo i pokretno u selu stade se pripremati za gozbu.

Dva kneza imenjaka sjedoše na zidić, pod staru kostelu. U miru su pijuckali domaćinovo vino i tiho razgovarali.

- Puno si nam darovao ove ribe i suhe i slane, moj imenjače i bojim se da si nas zadužio i preko mjere. Teško ćemo mi vas darivati u ovo doba godine ko što vi nas darovaste.

- Pa kao da mi to i očekujemo, dobri moj imenjače. Imali smo rijetko dobre proljetne ulove srdela i sve druge ribe. Već smo usolili i osušili gotovo pune zalihe za cijelo naše pleme. Dosta smo usoljene ribe i prodali pa je red da se sjetimo i ljudi koji su željni ovoga čime se mi razmećemo.

- Velik si ti čovjek i dobar kršćanin Pekiću Ivane! Kazuj, možemo li još što mi iz Poca učiniti za tebe!?

54 GRAČKI BOJ

- Mudar si ti knez, dobri moj imenjače kad si razumio da ja nisam došao samo donoseći poklone. Nisam i iskreno da ti velim, stid me je pomalo zbog ovoga što ću tražiti od tebe i tvojih ali kako ja osjećam, to ću sve tražiti u ime viših interesa i dobrobiti svih nas.

- Slušam te.

- Stanje na granici i okolo nas ti neću sad opisivati jer to znaš jednako kao i ja.

- Koljemo se i pljačkamo i tu nema kraja.

- Da, na žalost. I sad su družine i mojih Gračana i primoraca iz gotovo svih sela stigle s četovanja. Dognali su stada ovaca, koza, krava. Dovukoše raznog plijena i hrane i dovedoše zarobljenike.

- Znam ali ja sam miran po tom pitanju. Iz mog su sela samo četiri bandoglava mladića sudjelovali u tim prvim ludovanjima u ovoj godini. Dotjerali su nešto stoke ali jedan je i došao ranjen i jedva je glavu izvukao.

- Znam ja odavno za tvoju politiku prema ovom suludom ratovanju na granici i sve što ću kazati o tome je da i sam mislim isto. I ja sam se odmakao od svojih i osnovao ono naše selo Prnjare. Tamo sam okupio svu ovu zapuštenu djecu da ih nečemu podučim u životu, da ne izrastu u bence i neznalice koje će svaki prefriganac prevesti žedne preko vode.

- Pratim ja sve o tebi, imenjače i pomalo ti se divim što si sve postigao. U Punti sam bio i tamo je milina živjeti, a o Prnjarima sam slušao sve što ljudi pričaju.

- Dođi mi skoro u posjet pa se sam uvjeri kako je živjeti u Prnjarima, a tu je skoro do jučer carevala močvara i divljina.

- Rado, moj imenjače. Očekuj me prije svetog Ante.

- Veseli me jako što si odlučio doći do nas. Vidjet ćeš puno toga što sam tamo uveo kao praksu u rad i u način života pa vjerujem da ćeš i sam ovdje primijeniti sve ono što ti se svidi. Nego, da ja pređem napokon na stvar.

Knez Ivan Peko ispije dug gutljaj iz bukare, odahne od užitka i otare brk:

- Došao sam te zamoliti da srušimo ovaj sporedni put koji od gračkih strana vodi do tvog sela!

Nastupi tišina u kojoj je seoski knez mjerio svaku riječ koju je čuo, vukući zabrinutim pokretima svoju dugu bradu.

- Vi ste došli ovim putom od mora pa se nadam da ne misliš na njega. Zanima me je li misliš na prijevoj

55Milko Peko

ili na onu stazu što se probija oko Vrisja?

- Ne, ne na prijevoj, to nam je važno da ostane, već na onu stazu od Vrisja!

- Pa zašto bi to bilo važno, imenjače?

- Mišljenja sam da je to izuzetno važno. Vi ste ovdje gotovo neosvojiva utvrda. Turci će teško banuti ovim putem koji smo mi došli, a da kojim čudom jednom i dođu, lako ćete se obraniti, baš kao što ćete lako braniti i oni drugi put što vodi preko Grabovice u Lavčenj. Međutim, otkriju li Turci ovu stazu i napadnu li vas s dvije strane, gotovi ste. Zauzmu li Poca i uspiju li nakon toga zauzeti Bobovinu i Vodice, osvojit će našu kulu stražaru Skok, a onda smo gotovi i mi! Morati ćemo bježati iz Graca da ne budemo uništeni! Nadam se da sam jasno opisao potencijalnu opasnost?

- Jesi, sve mi je sad jasno i priznajem, dotakao si moje najdublje strahove pa mi odgovori još na par pita-nja. Ti onda misliš da će nas Turci uskoro napasti?

- Siguran sam u to! Niti age iz Gabele, a niti oni iz Ljubuškog i Vrgorca neće dugo trpjeti ovaj zulum koji im radimo u zadnje vrijeme. Ratna sreća je na našoj strani, a naše vođe su sve drskije u svojim prodorima i napadima. Turci to vraćaju ali nas zadnjih godina nekako zaobiđoše.

- Da, i mene čudi kako već nisu banuli u Veliku Baćinu, kod knezova Kačića Mirkovića ili kod vas u Lavčenj, pogotovo od kad ste onako podigli u utvrdili Gradac na Gradini, a i ti i tvoji sagradili Puntu. Sad bi im to trebao biti zanimljiv plijen.

- I bit će uskoro. Njihovi špijuni, što dolaze na sajmove, naši kršćani, a bijedne turske sluge sigurno su im javili o uzletu Graca zadnjih godina. Napast će oni, moj prijatelju uskoro i to ne samo jednom, već u serijama.

- Bojim se da si u pravu.

- Sve što sam u životu naučio o ratovanju i o Turcima upozorava me da sam u pravu i to me čini jako nespokojnim. Zato sam ti i došao s ovom molbom.

- Je li ovo mišljenje i kneza Jure Kačića?

- Ne, ovo je moje razmišljanje i moj zaključak i s njime sam došao ravno pred tebe da ti odlučiš po svojoj volji!

- Znam za tvoju svađu s fra Lukom. Ima li to utjecaja na to da o ovome nisi pričao s glavnim knezom tvoga roda prije nego sa mnom? Takav bi bio red i običaj.

- U pravu si za red i običaj. Ja se nisam svađao s tim fratrom ali sam jako ljut što on opće ne želi čuti što ja to govorim i predlažem već samo tjera po svome. Zasmetalo mi je i što je knez Jure u toj razmjeni mišlje-

56 GRAČKI BOJ

nja stao na njegovu stranu ali ja to razumijem. Utvrđivanje Graca je njihov san i njihov projekt i oni od toga nisu mogli odustati. U svemu tome, za većinu onoga što sam ja predlagao oni nisu imali ni strplje-nja ni vremena jer su im drugi poslovi prioritet. Oni, prijatelju moj, ne bi imali vremena ni za ovo što ti predlažem i za to sam prvo došao k tebi. Kad sve obavimo, onda ću otići dolje, u Lavčenj i sve objasniti.

- Hm,..... a čime ćemo zatrpati stazu. Ja ti baš i nemam u selu viška praha?

- Prah sam ja donio. Vidiš onu bačvicu koju čuva naš mali imenjak, sin moga nećaka Tadije.

- To je barut!?

- Je i bit će nam dovoljno manje od pola toga praha za ono što sam naumio. Srušit ćemo pola točila i tako natrpati stazu kamenjem da tuda ni divokoza zadugo neće preskakati.

- Dobro, imenjače. Mislim da si me uvjerio i hvala ti što tako široko razmišljaš u korist svih nas.

- Hvala tebi, moj dobri imenjače, laknulo mi je. Svojom si me odlukom razriješio teške zebnje. Sad te molim još nešto, nadam se manje zahtjevno.

- Što to?

- Kad počne ono što je suđeno i kad sve postane teško i neizvjesno, povedi ljude na prijevoj i brani ga po svaku cijenu!

- Pa to se podrazumijeva!

- Znam ali važno mi je da sve utvrdimo. Turci, zbog uska puta tu nikad neće napasti s puno vojske jer i ne mogu. Ja ću vam nabaviti praha i olova da vam dostaje i za mjesec dana opsade, a gledat ću od nekud isposlovati kakav mali top da ih trgate kartećom.

- Je li poput onih topova što si ih postavio u Staromu Portu?

- Ne, tko bi uzverao onako teške topove uz ovu goru. Iako ni oni topovi što ih moji Pekići imaju dolje niti su velikog kalibra niti su puno teški. Ovdje bih gledao dovući jedan mali top što se namješta na provi manjih brodova. On će biti sasvim dovoljan.

Seoskom knezu oči lakomo zaiskre od te pomisli na top. Očito je to bio neki njegov stari, nedosanjan san.

- Eh, kad bi mi to priuštio ne bi ti se nikad mogao odužiti, pobratime Ivane!

- Možeš, lako i da ja tebi budem zahvalan do groba!

- Kako?

57Milko Peko

- Na sve što od tebe tražim i nepristojno zahtijevam stavi mi još na raspolaganje i četvoricu dobrih strijelaca!

- Što će ti sad to?

- Zato što se i ja mislim boriti u tom ratu!

- Nisam ni sumnjao u to, samo sam mislio da ćeš ti biti dolje, uz svoje Kačiće.

- Bit ću ja tamo gdje ću najviše koristiti, a moja je procjena da će to biti ovdje. Trebao bih Juru Giljevića Aranbašića i Marka Benića. Za njih znam kako pucaju, a ti mi daj još dvojicu.

- Dat ću ti moga sina Jakova i maloga Šimuna Pišulu, to su isto izvrsni strijelci koji se prekališe u lovu i bitkama.

- Hvala ti od srca, pobratime. Kad dođe vrijeme puno će mi značiti tih četvero strijelaca. Imaju li svi konje?

- Imaju, naravno.

- Onda dobro. Hoćemo li srušiti točilo prije ili poslije ručka?

- A, imenjače, hajdemo odmah. Tko je vidio naporno raditi nakon dobra jela i pića!

- U pravu si, hajdemo!

- Nego, imenjače, stvarno mi misliš nabavit top pa makar da je ko veliki mačkul?

- Imaš riječ kneza Ivana Kačića Peke! Kad me dođeš obići u Prnjare, vratit ćeš se u Poca i s topom i s kuglama i s dovoljno praha i za top i za sve puške i pištolje koje imate u selu!

*

Knez Ivan Nikoličić je na brzinu objasnio svojim mještanima što uskoro kane učiniti on i njegov imenjak. Ivan je vidio da je većina prihvatila razloge za taj čin iako su neki sagnuli glave i stisnuli vilice. Pretpo-stavio je da su to oni najortodoksniji koji i ovo doživljavaju kao izvanjsko uplitanje u njihov način žitka. Dao je znak Petru Barjaktaru da priđe i naložio mu da žurno preko prijevoja odjaše na Čistu i prenese knezu Juri što se to ovdje ima dogoditi i da ne diže uzbunu kad čuje eksploziju i jak odron. Momak hitro zajaha konja i odjaše ne mareći što je prijevoj rizičan prijelaz u nekim razdobljima i za pješake. Srećom, danas je bio suh, sunčani dan.

Ubrzo su dva kneza postavila barut i razvukla fitilj do u blizinu njihova zaklona.

58 GRAČKI BOJ

- Hoćemo li čekati da onaj tvoj momčić dođe do kneza Jure?

- Nećemo.

- Zašto?

- Pa po mirisu koji mi draška nosnice, tvoje mještanke su skoro zgotovile objed i ne bih da se ohladi. Drugi je razlog je da bih baš volio vidjeti kako moji u Lavčenju reagiraju na nenadanu uzbunu.

- Ha, ovo ti dođe onda ko neka vježba!

- Možeš to i tako nazvati. Bolje da vidimo kako to izgleda dok je još i ovaj varljivi mir nego kad Turci udare.

Seoski knez prinese baklju i pripali fitilj koji je počeo šištati. Obadva kneza uskoče u zaklon iza veli-kog, čvornatog stabla smreke i stanu budno motriti čekajući eksploziju. I barut eksplodira u zaglušnom prasku, a onda krenu prava lavina kamenja i strahovito tutnjanje i kotrljanje.

- Svi sveci, srušili smo dolje pola planine!

Vikao je knez Ivan iz Poca, još nagluh od eksplozije, držeći se u uzbuđenju za čekinje svoje sijede brade.- Boga mi, pobratime, mi smo ručak baš zaslužili.

*

Nakon bogate gozbe knez Ivan i njegovi dječaci se oprostiše od žitelja Poce, primiše od kneza i obitelj-skih glavara darove te se jedinom preostalom stazom spustiše u Lavčenj. Barjaktar im je dojahao u susret donoseći im poruku kneza Jure. Zapravo, knez Ivan je nakon eksplozije i kad se uvjerio da je put posve zatvoren, hitro pojurio u selo, zajahao svog vjernog Giblija i poput vjetra pojurio prema prijevoju. Došavši tamo, sjahao je i nastojao je vidjeti, što se događa u njegovoj uvali, kako ljudi reagiraju u svakome od zaselaka na ovu nenadanu uzbunu i možebitnu prijetnju. Dugo je tako stajao i naprezao je oči nastojeći što više toga razabrati. Kad se vratio na gozbu brk mu se zadovoljno dizao nad usnu.

Barjaktar mu donese vijest da je knez Jure sazvao za dva sata zbor svih Kačića u kuli na Gradini i da hitno jašu tamo. Ivan usmjeri Giblija prema Gracu. Silazili su putem kroz Duboku ulicu u prve kuće naselja Grme.

Čim su stigli u Puntu, knez Ivan rasedla konja i stade ga timariti i sređivati. Preko oka je gledao što dječaci rade i zadovoljan je vidio da je svaki od njih učinio isto.

- Najprije konj, jer konj je ratnikov brat! Dobar konj i dobar mač čine razliku u borbi i povećavaju ti izglede da preživiš. Uz dobro oružje, na konju koji ti je brat i prijatelj ako misliš glavom i znaš s mačem,

59Milko Peko

možeš se nadati da će te rodna kuća opet vidjeti!

Te riječi im je ponavljao poput molitvi. Usađivao im je u one tvrde, buntovne Pekića glave dok im izgleda nije posve usadio i sad se nada da će procvasti plodovi tog njegova truda. Dječaci uče postati ljudi. Časni i pametni ljudi i neka ih bog čuva.

Kad je namirio svog konja i odveo ga u štalu te mu dao jesti i piti, knez Ivan se i sam sredio. Oprao se i umio i promijenio je odjeću. Iz baula je potaknut nekim čudnim kapricem izvadio jednu od onih svojih bogato urešenih, orijentalnih odora i obukao je. Na glavu je stavio kako je red, svečanu crvenu kapu Kačića umjesto one radne te se spremao na skup. Nije ponio nikakva oružja o pojasu niti je opasao remen s rapirom. Pred kućom ga je čekao nećak Pavao ne uspijevajući sakriti veseli osmijeh ispod svog gusta brka. Naočito lice njegova visokog, tamnokosog nećaka zablistalo je u neobuzdanu izljevu veselja. Smijao se i vrtio glavom te lupao dlanovima o bedra.

- Koji te vrag spopao. a?

- Koji li si ti stari razbojnik i provokator! Nema ti po tome ravna u cijelu primorju! Ti ćeš načisto izlu-djeti kneza Juru i onog sirotog fratra.

- Što mi fali? Čist sam, uredan, nosim propisanu kapu.

- Je, je ali i odoru turskoga bega ispod kape!

- Ma nije ovo Turska odora, nesrećo jedna! Zar i tebi koji si vidio svijeta to trebam objašnjavati?

- Meni ne ali njima na Gradini neće biti pravo vidjeti te u tome.

- Baš me briga! Nego, zašto je knez sazvao viječe Kačića?

- Pa možda iz zbog toga što neka čudna četa razbojnika ori gore!

- Zar ti sin nije rekao zašto smo to napravili?

- Je i ja se potpuno slažem s time ali striče, sad te ozbiljno molim, ne zateži više uže, dobro si ga nategao.- Ja nategao!

- Dobro, ti si razuman čovjek i znaš da ni meni i Tadiji ne trebaš ništa objašnjavati. Ne trebaš objašnjavati ni knezu Juri, već sam ja pričao s njime nego daj, molim te, smanjimo tenzije i svi se uhvatimo za isti štap.- Lako je meni to ali mi nije lako kad onaj fratar počne pričati ludorije, a nisam odavno vidio nekoga tko je tako talentiran za tu vrstu besjede.

- Nemoj striče pišati na trn kad je siroti fra Luka na tiru. Shvati i njega. Dobar je to pošten čovjek i cijeli se daje za naše mjesto i ljude.

60 GRAČKI BOJ

- Pametnije bi mu bilo da moli nego što vitla onom vlaškom jezičinom gore nego sabljom, đavo ga osedla!

- Ne bogohuli tako, striče moj, završit ćeš u paklu!

- Kako ne, baš ko što će on u raju!

- Ti postaješ pravi bezbožnik, još ćeš nam djecu na grijehe nakloniti.

- U djecu se ne diraj! Jesi li vidio kako brinu o konjima,a!?

- Jesam i da znaš da sam se skoro raspukao od ponosa.

- Eh, janjčići moji, dobri su oni.....jako dobri.

Pavao zagrli strica pa se stanu uspinjati prema kuli na Gradini.

*

U prostranoj dvorani kule na Gradini knez Jure je pričao sa svojim stricem Nikolom, s Tadijom Pekom i knezom Nikolicom Mirkovićem, Kačićem iz Baćine, koji se taj dan zatekao u Gracu. Mirkovići su bili grački Kačići ali su svoje dvore imali u selu Velika Baćina, nad obližnjim jezerima.

Kad se sazivao savjet Kačića to bi se odvijalo na dva načina. Prvi je kad bi bili na sabor sazvani svi Kačići, a on bi se uvijek održavao na jednoj punti nadomak selima koja čine Živogošće. Ta se punta i nazivala Kačića Sabor. To mjesto je odabrano jer je najbliže za doploviti Kačićima s Hvara, a i zbog činjenice da je na njemu nemoguće napraviti zasjedu i iznenadnim napadom ugroziti sabor pa je u slučaju neke hitnje to bilo okupljalište za brz dogovor unutar plemena.

Savjet, poput ovog današnjeg, sazivao se na poziv kneza zapovjednika i važio je unutar područja koje nastanjuje neki rod plemena. U ovom slučaju, knez Jure je na savjetovanje sazivao obitelji unutar svoga roda iz Lavčenja i okolice, što znači Jurćeviće, Pekiće, Viskiće, Stipiće i Mirkoviće.

Jedan za drugim, muškarci različite starosti ispunjali su prostoriju dok ih se nije okupilo skoro tridesetak. Svi oni su nosili crvene kape s izvezenim zmajem, simbolom roda Kačića. Knez Ivan je s vidnim zado-voljstvom opazio da među okupljenima nema fra Luke. Bio je običaj da ako je nešto važno za raspravljati da među Kačićima prisustvuje i župnik. U periodima kad je taj župnik bio od njihova roda to je bilo i prirodno ali ako je župnik dolazio iz nekog drugog roda, smatralo se da prisutnost još jedne mudre glave može samo pomoći. U ovom slučaju, knez Jure je bio mudar i zaključio da bi previše mudrih glava moglo škoditi i da je dobro da sve ono što treba da se razjasni da to i ostane unutar plemena. Knez Ivan mu je u sebi bio jako zahvalan na tome.

61Milko Peko

U dvorani se pored kneza Jure i njegova strica Nikole Jurićevića okupiše gotovo svi grački Kačići.

Baćinske Mirkoviće predstavljao je knez Nikolica.

Od Viskića nije došao samo knez Mladan koji je bio u Prnjarima. Tu su bili kneževi Ivan, Paulo i Juraj sa svojim sinovima Antonom, Jurom, Nikolom i Pavlom i Franom, Stipanom i Matom te knez Anton sa sinovima , Matijom, Šimunom, Antom i Lukom.

Od Pekića Škorinih došli su knez Ivan i njegovi nećaci Pavao i Tadija. Od Pekića Škarića tu su bili kneževi Mate i Jure te njegovi sinovi i unuci Ivo, Bepo,Rade, Toma, Stipan i Juraj. Od Pekića Virjaka došli su knez Vicenco sa sinovima i unucima Nikolom, Lovrom, Stipom, Petrom i Vladimirom.

Vicencov brat, stari ribar Luka bio je u Prnjarima.

Od Stipića dođoše svi. Stipan Vikarac sa svojima iz obitelji Pavlom, Lukom, Ivanom, Milanom i Zora-nom. Šimun Rabac s Lovrom, Dankom i Petrom od svoje kuće. Grgur Gagić sa Šimunom, Vjekoslavom i Jurišom te Ivan Fregalo sa sinovima Tomom, Antonom, Nikom i Barišom.

Knez Jure podigne ruke u zrak i nastane tišina. On svojim postojanim baritonom pozdravi sve okupljene i zaželi im dobro zdravlje i sreću junačku.

Nakon toga sve ih iznenadi pitanjem priznaju li oni njega još kao glavnog kneza gračkih Kačića?Nastupi žamor i svi glasovi okupljenih muškaraca jasno se odrediše da priznaju i da se čude zašto je to upitno. Na to knez Jure reče:

- Upitno je jer je danas napravljena jedna aktivnost koju niti sam ja odobrio niti sam za nju znao. Ako ja vodim sve vas onda sam i odgovoran za ono što se radi i događa. Ne kažem da me trebate sad svakodnevno pitati za bilo što vezano za poslove vaših obitelji. To niti ste radili do sada niti trebate raditi. Međutim, ono što je pitanje općeg dobra, obrane ili četovanja to je važno da se sa mnom raspravi i da se ništa od toga ne dešava bez mog znanja.

Na to istupi knez Ivan te skine kapu i pogne glavu, objesivši svoje duge, njegovane brkove.

- Braćo, ja sam krivac za događaj o kojem zbori naš knez Jure. Ja sam vas nenajavljeno sve uzbunio i gledao sa staze kako iskačete iz svojih kuća spremni za borbu. Kunem se da nisam mislio uvrijediti nikog od vas niti omalovažiti najboljeg od nas, našeg dičnog kneza Juru. Druge su me brige i namjere rukovo-dile u mom činu. Vi znate da sam ja na neki način došao u sukob zbog svojih nastojanja, želja i planova s nekima iz svoje obitelji koji misle na drugi način. S nekim mojim planovima se nisu složili ni knez Jure ni fra Luka Smoljanović. Neću reći da mi je i sada pravo zbog toga ali nikome ništa ne zamjeram.

Ja sam čovjek koji je učen da misli svojom glavom i tako živim. Bez obzira koliko možda netko od vas i pomisli da sam zbog toga tvrdoglavi Pekić ne zamjeram nikome. Zamjerit ću vam jedino ako se u jednom

62 GRAČKI BOJ

skorom danu pokaže da sam ja u pravu, a vi u krivu! Zamjerit ću vam jako ne to što sam ja bio u pravu već koliko će nas to života i jada koštati ako budem u pravu!

Šutnja u prostoriji i iznenađena lica Kačića potakoše kneza Ivana da nastavi.

- Kneže Jure, oprosti mi molim te što nisam poštovao običaj i vjeruj mi da ja tvoje vodstvo niti dovodim u pitanje niti ću to ikad napraviti. Naprotiv, bit ću prvi koji će te svojim mačem slijediti i do pakla zatreba li. Ovo sam danas napravio iz razloga što je taj planinski puteljak postajao moja noćna mora. On je bio najslabija karika naše odbrane i svaki put sam sa zebnjom išao na spavanje misleći o tome. Turci će doći, budite sigurni u to. Neće nam ostati dužni. Mi smo se utvrdili kako jesmo, neću ponavljati svoj stav o tome ali i ovako se, uz malo koordinacije s braćom iz Brista i ostalim primorcima možemo jako dobro braniti. Mislim da ste u dosadašnjim planovima obrane vi previdjeli važnost našeg najbližeg susjednog sela Poca. To je orlovo gnijezdo na Grabovici i padnu li Poce, gotovi smo i mi. Lavčenj i Gradac u njemu nećemo moći obraniti. Ja sam danas na svoju ruku sve dogovorio s knezom sela, mojim imenjakom Ivanom Nikoličićem. Srušili smo kamenje barutom i za sva vremena zatrpali onu stazu kojom se moglo u Poce dospjeti s juga. Sad Turci ako i napadnu Poce mogu pokušati osvajati sa sjevera, preko prijevoja, a tu će izginuti, poglavito što sam imenjaku obećao kupiti top.

- Top!!!! Povika iznenađeno više glasova.

- Upravo tako. Ja ću to i učiniti jer mi je preostalo još nešto novca, a kupit će ga moj nećak Pavao kod Mlečana. Od tebe, kneže Jure, a i od tebe, moj Pavle, kao od mletačkog kapetana čija se riječ i sluša i uvažava, tražim da se zauzmete kod Mlečana te da za selo Poce isposlujete praha i olova, nešto oružja pa makar i samostrijela te nešto zaliha baškota, pokrivača, konopa, alata i opreme. Želim da ti ljudi osjete da su punopravni pripadnici naše zajednice jer slutim da će imati važnu ulogu u zbivanjima koja nam dolaze.

Kao govornik sad istupi Ivan Fregalo.

- Rođače, Ivane, zajeban si ti i čovjek i ratnik i filozof i ja slutim da te je pametnije imat na svojoj strani nego kontra sebe! Pojasni mi molim te, iz ovoga što si nam govorio kao da se ti bojiš da će nas uskoro napasti velika turska sila?

- Hoće, budi siguran u to imenjače?

- Kako to možeš znat, tako ti Isusa Krista!? Da nisi pored svega što sam ranije naveo i vidovit?

- Nisam vidovit ali to i nije teško sagledati. I ove smo godine imali već tri pohoda u turske zemlje i od tamo se vratismo s velikim plijenom. Mislite li da Turci već ne znaju tko ih je to napao!? Mislite li da ne znaju kako se Gradac razvio i da naprosto mami da ga dođu opljačkati? Znate kao i ja da na granici vijesti naprosto lete i da turske špije nikad ne miruju. Budite sigurni da će Turci doći, a ja bih volio biti siguran da ćemo ih mi spremno dočekati i oduprijeti im se!

Knez Jure podigne ruku dajući do znanja da je njegov red da govori.

63Milko Peko

- Kneže Ivane, razlozi koji su te vodili da izvršiš ono što je danas učinjeno su pošteni i čast mi je što je tvoja ljubav spram našemu rodu i našoj miloj uvali tolika da si spreman sve učiniti za zajedničku nam dobrobit i sigurnost. Na žalost, jednako dijelim i tvoje slutnje i siguran sam da će Turci uskoro napa-sti pa je osnovni razlog ovog vijećanja upravo taj. Želim vas sve saslušati i da napravimo precizan plan kako se braniti. Kao što znate, s kneževima iz Pojezerja imam dogovor da mi javljaju o kretanju Turaka pa sve osim kakve manje čete pljačkaša neće proći neprimijećeno tako da ćemo imati taman vremena da se pripremimo i dočekamo napadače. S mora se ne bojim Turaka jer tako će teško doploviti s nekom ozbiljnom silom. Ali knez Ivan govori razumno. Naša je uvala prostrana i u njoj je puno naselja i nećemo ih moći sve obraniti, a da sami ne izginemo.

Javi se knez Anton Viskić:

- Znači li to da ćemo neka naselja svjesno pustiti na milost i nemilost Turčinu!? - Baš tako. Na žalost ne možemo dobro braniti Zastinje i treba već sad razmišljati da nakon žetvi iselimo Bartulovića Dočiće te da se tamošnji Bartulovići presele rođacima u Miljačiće i na Stinice. S ovom nena-danom ali i prijeko potrebnom, današnjom akcijom kneza Ivana osigurali smo ne samo selo Poce već i sve ispod sela, brdo Vrisje, Martinove Staje, Bobovinu, kulu stražaru Skok i cijele Vodice , a Turci će gadno iskrvariti odluče li napasti istok naše uvale.

Knez Anton jednako zabrinut, zapita:

- Dobro, a što je s uvalom Lavčenja i njenim naseljem? Zar i oni neće biti ugroženi?

- U pravu si kneže Antone Viskiću i to nam je druga slaba točka i nju ćemo morati pustiti da bi spasili sve drugo!

- Znači, kneže Jure, Turke puštamo da uđu između naselja i onda ih napadamo. Zar nije pametnije da ih dočekamo na Gračkim Stinama? Javi se knez Vicenco Pekić.

- Nije, kneže Vicenco jer dođe li velika sila potisnut će nas i posmicati dok se budemo povlačili stazama i bespućima. Trebamo ih pustiti da zađu između naselja a onda otvoriti vatru iz svega što imamo i ljuto se braniti dok pomoć ne stigne.

Skoči sad knez Ivan nakostriješivši duge brke:

- Ako stigne, kneže Jure! Daj da se mi sami organiziramo i učinimo sve što je do nas da preživimo. Sve si točno i lijepo opisao i ja bih učinio na vlas isto. Samo te molim da razmisliš i o ovome! Ako nam brđani jave da dolazi velika Turska sila onda žene, djevojke i mala djeca trebaju hitno u zbjeg na otoke. Dječaci, pokoja hrabra djevojka i žena neka gone svu stoku u naša sigurna odredišta po Biokovu. Svako naselje se ima utvrditi i braniti se svime s čim raspolažu. Iz onih naselja koja nisu trenutno napadnuta i od pristiglih pojačanja koja će dolaziti od sve naše braće treba formirati pokretne odrede i konjičke i

64 GRAČKI BOJ

pješačke te s njima udarati na Turke gdje je god moguće i sa svih strana da ih zaplašimo i desetkujemo.

Tad istupi knez Pavao Peko:

- Dragi striče, top i sve drugo što si tražio dobit ćeš za selo Poce čim se ponovo vratim brodom u Gradac. To ti ja obećavam da ću srediti s mletačkim providurom. Ovo što ste predložili knez Jure i ti predlažem da bude plan naše obrane cijeloga Lavčenja. Ja ću još samo dodati da ako ikad budemo ugroženi od jake turske sile imam sve ovlasti da preko makarskog providura pozovem u pomoć generala Catarina Cornera i on će nam doploviti u pomoć sa svom raspoloživom flotom.

Na to stari knez Nikola Jurićević pomalo posprdno progovori:

- Lijepo je i to znati kapetane Pavle Pekiću ali trebamo li imati toliko vjere u Mlečane kad baš taj makarski providur Foscarini umjesto da stoluje u Makarskoj kako je red i način sklanja guzicu i stoluje kukavički na Sućurju , gdje je na sigurnome?

- Dobri kneže Nikola, stoji ta opaska ali samo do jedne mjere. Nemojte nikad podcijeniti Mlečane jer su oni mudri, lukavi i praktični. To su veliki trgovci koji riskiraju minimalno, a naročito kad su im vlastiti životi u pitanju. U tom svjetlu gledajte providurovo preseljenje na Hvar i u ni jednom drugom. Ja vam se kunem vlastitim imenom i čašću da će bude li potrebno, general Cornero sa svojom flotom doploviti i braniti naš Gradac!

*

Sad riječ zatraži knez Nikolica Mirković:

- Braćo moja, bijah zabrinut slušajući vaše govore jer nisam slutio da bi nas mogla skoro napasti velika turska sila. Računao sam da je njihova vojska zauzeta na važnijim ratištima. Međutim, iz vaših razmišlja-nja zaključujem da vi baš očekujete uskoro jake turske napade. Razvedrilo me kad sam čuo kako ste zamislili obranu. Dobro je to smišljeno, jako dobro. Nego, nitko nije spominjao pa da ja upitam, mislite li da bi Turci mogli udariti i na moje selo u Baćini?

Knez Jure duboko uzdahnu i podigne kapu na vrh glave.

- Rođače Nikolice, mogu ti reći da jako često postavim sebi isto pitanje i na žalost, ne mogu ti dati precizan odgovor. Do sad su vaši dvori u Baćini dobro prolazili. Turcima ste vi nekako sporedni i teško vas je naći u onim silnim brdima ali to nije dobar odgovor. Mišljenja sam da od sutra pa do kraja ovog prokletog rata ni jedno naše selo nije sigurno od turskog napada. Možda tek Prnjari i to iz razloga kako ih je knez Ivan sagradio, da ne djeluju atraktivno i ne privlače nikakve pljačkaše da povjeruju da ih tu čeka dobar i bogat plijen. Prnjari mi djeluju prilično sigurni. Vi ste relativno sigurni, a mi ovdje smo ciljana meta. Međutim, volio bih da preneseš braći moj stav, a on je da se pripremite za obranu ili, ocije-

65Milko Peko

nite li da je to teško moguće, bježite ili u Prnjare ili k nama, u Gradac. To je sve što vam mogu poručiti.

- Mudro govoriš, rođače Jure. Ja ću sve ovo prenijeti ratnicima moje loze. Ne vjerujem da ćemo mi igdje bježati već ćemo se u svojim dvorima suprotstaviti bilo kojoj sili. Jedino što tražim je to da ako budemo napadnuti, dođite nam u pomoć ako ste u mogućnosti.

- To ne trebaš naglašavati, kneže Nikolice. Sreća je da knez Ivan u Prnjarima ima golubove pa ćemo mi jako brzo znati da ste u nevolji i doći vam u pomoć ako i sami ne budemo napadnuti većom turskom silom.

*

Gabela je bila važno odredište u ta nemirna stoljeća stalnog ratovanja i krvave granice. Jer po nepi-sanu pravilu u ovim se zemljama ratovalo, pljačkalo i ubijalo i kad je rat bio objavljen i dok je između dominantnih sila vladalo primirje. Mira sigurno bilo nikad nije na ovim prostorima. A ta Gabela je bila neko čudno područje na granici carstava, država i vjera. Tamo je stoljećima postojalo trgovište kojeg osnovaše Dubrovčani, a preuzeše Osmanlije sagradivši nad njime svoj utvrđen grad kojeg pored naziva Gabela nazivaše i Sediislam, bedemom svoje vjere. Značajno je navesti da su mudri i napredni ljudi koji su rukovodili Dubrovačkom republikom 250 godina ranije donijeli odredbu o strogoj zabrani trgova-nja robljem u samom gradu Dubrovniku, koja je važila i za sve građane i podanike Dubrovnika i svi prekršitelji te zabrane su bivali prilično strogo kažnjavani. Taj sramotni običaj trgovanja ljudima bio je još ukorijenjen u toj Gabeli i za ovog rata je cvjetao kao malo kad ranije do te mjere da je postala nova i prilično profitna djelatnost i svih posrednika pri otkupu robova. Tako su mnogi dubrovački gospari, trgovci pa i pomorski kapetani zarađivali znatne profite, a da pri tome nisu direktno kršili propisani zakon svog grada, posredujući pri razmjeni zarobljenika te otkupu slobode uglednijih zarobljenika s obije strane, obilato koristeći činjenicu što je Dubrovnik bio neutralan u ovom ratu, baš kao i u svim ranijim ratovanjima što je bio. Na tom trgu u Gabeli koji se nazivao Drijeva trgovalo se svime i svačime, svim robama pristiglima iz starog pa i tog, tek otkrivenog svijeta ali najviše se trgovalo solju, stokom i ljudskim dušama. Ljude, do jučer slobodne, s nadama, željama i snovima ovdje bi prodavali jednako kao i stoku. Muškarce da veslaju do kraja žitka u utrobama galija. Žene, one nesretne koje je priroda uresila ljepotom prodavaše da služe za zabavu, one ružnije da budu sluškinje, a najgore od svega bilo je to što prodavaše i djecu. Djeca bijahu i najtraženija roba jer od djeteta sve se može postati pa i novi ratnik koji će sutra napadati kršćane u ime i slavu boga jedinoga. Tako da bi se moglo slobodno napi-sati kako te granice svjetova i sila nisu samo neka odredišta ili prašnjava trgovišta već da granice nacija i ideologija često prolaze i kroz ljude same. I u tome ima neke čudne obijesti i štono bi se reklo u tom kraju, šeretluka, jednako koliko i tragedije.

Kako je hercegovačkim sandžak- begom postao plemeniti i uzvišeni Ali-paša Čengić, on je u periodu od 1660. pa do ovog ljeta gospodnjeg 1665. na utvrdama Starog grada podigao Novi grad i opasao ga snažnim zidinama. U to je doba u Gabeli bilo 150. kuća, 3. džamije, 2. hana, tekija i oko 30. dućana.

Te su dućane držali pored turskih trgovaca i mnogi dubrovački te poneki židovski trgovac.

66 GRAČKI BOJ

Najznamenitije obitelji u Gabeli toga vremena bili su age Alibegovići i Perizovići, te Aladžozi s Bare kao i ovdašnji kadija, hadži Mustafa.

Ojadilo je mnoge gabeljanske age i trgovce baš kao i običnu raju to kaursko četovanje zadnje dvije godine. Mnogi pogiboše, neki se jedva otkupiše iz ralja ropstva, a nekima se sudbine ne zna. Bit će da okovani veslaju u utrobama mletačkih galija. Mnoga su imanja opljačkana, karavane otete baš kao i krupna i sitna stoka i konji pa čak se niz Neretvu više ne usuđuju otisnuti samo s jednom fuštom ili lađom. Teror tih kršćanskih graničara postade velik, a gubici veliki za sve zajednice od Gabele, Ljubuškog i Vrgorca pa i šire, na sve strane. Age i ugledniji trgovci žalili su se i dizdaru Gabele te zajedno s njim i s gradskim kadijom hadži Mustafom pisali žalbe i sandžak begu Ali-paši Čengiću kao i veziru zemlje Bosne, velikom sandžak begu Suhab Mehmed-paši. Nije da paše nisu imale razumijevanja i nije da nisu obećali da čim obave ono što je neodgodivo za obaviti i dovrše svoje ratne pohode da će onda podići vojsku i poći na odmetnute primorce u nahiji Fragustin da ih nauče redu i zakonu. Samo, dugo je to ljudima iz Gabele bilo za dočekati. Znali su da se od njih očekuje da sami nešto poduzmu po tom pitanju te da kršćanima vrate milo za drago i bili su pripravni na to.

Čekalo se samo vrijeme kad će biti najbolje udariti, a da to kaurine najviše zaboli. Za cilj je izabran Lavčenj u primorju i to njegovo glavno selo kojeg nazivaju Gradac i koje se drznulo podiči veliku kulu i utvrdu i sve opasati zidinama do mora. Uhode su stalno donosile obavijesti da sve zlo dolazi baš od tamo. Osim onih razbojničkih knezova Kačića koji vladaju većim dijelom nahije Fragustin sad su u tu utvrdu Gradac doselili i brojni uskočki krvoloci. Od tamo ide većina pohoda u turske zemlje.

Age i trgovci te i sam dizdar Faruk pristadoše da se uputi i žalba caru u Carigrad te da se u njoj svije-tlom caru opišu sve muke i jadi koje poštenom narodu zadaju ti okrutni kršćanski graničari, poticani i u velike pomagani oružjem, opremom i hranom od strane Mlečana.

Kadija sjede za stol i svojim kićenim rukopisom stade bijelim guščjim perom ispisivati uredna slova na list pergamenta: - Svijetli care, trpjeti ne možemo zulum nevjernički koji nam mnoge jade zadaje, a dolazi od pobunjene nahije Fragustin u dalmatinskom primorju. Tu, knezovi Kačići od primorja na čelu s knezom Jurom i poticani fratrom Lukom Smoljanovićem, podigoše novi grad kojeg nazivaju Gradac i koji sad domi-nira nad svim selima Lavčenja. Tamo okupiše mnoge krvoločne uskoke i skupa s njima bez prestanka četuju u naše zemlje. Ništa više nije sigurno od tih razbojnika, ni kuće ni blago, ni naše hanume niti djeca. Pljačkaju nam stada, robe karavane i brodove. Zatvorili su nam skroz ušće od rijeke Neretve pa se dvoumimo ploviti i na trgovačke i na vojne pohode. Molimo te, svijetli care da pogledaš na tvoje vjerne sinove i da nam pošalješ vojnika i oružja da namirimo račune s tim krvolocima i za zauvijek zatremo taj Gradac ukraj mora.

Neka te čuva veliki bog, slava imenu njegovu, naš mudri i pravedni care i miljeniče božji! -

67Milko Peko

*

Zvala se Zulejka i bila je lijepa poput vedra proljetna dana. Ahmedu je ona bila i ljepša jer ju je jedno-stavno volio svim svojim bićem.

Je li okrutno već to što je usud tog sirotana okovao da po vas dan rinta na onim krpicama vlastite zemlje da preživi i da nekako prehranjuje svoju obitelj pa mu se bez samilosti još okovalo srce i tim činom pomutio i zdrav razum? Jer, Zulejka je bila agina kći, iz susjednog sela, a Ahmo je bio gologuzi siroma-šak čija obitelj ne bi bila u stanju niti pokriti troškove svadbena slavlja i za neku sirotinjsku kći, a kamo li za kćerku jednog age.

Nije to Ahmu puno zanimalo jer on je naprosto volio i to mu je bilo jedino važno i jedino na pameti. Istina, zbunjivala ga je ta Zulejka, alčak jedan. Sad bi ga ohrabrivala, a već idućeg trena bi se pravila nezainteresiranom. Rijetko joj je mogao priči od očiju koje su budno pratile svaki njen pokret. Ali ta mu je petnaestogodišnja koketa otela dušu, njegov mir, njegov svijet, sve. Mislio je samo o njoj i posto-jala je na svijetu samo ona.

A onda, tog kobnog dana ranog ljeta doleti glas da lijepu Zulejku oteše primorci iz onog šejtanskog Lavčenja. Prosu se glas da to zulum napraviše udružene čete harambaša Cvitana Bilasa i Nike Bartulovića.

Kad Ahmo dozna za tu vijest zanijemi. Kao bez duše pohita drumom do susjednog sela i izbi pred aginu kuću, iz koje odzvanjaše tužan lelek aginice i njenih preostalih kćeri. Aga Izet i njegovi momci, mrkih lica i stisnutih usana, često su izlazili na trijem čardaka. Namjernici su dolazili i odlazili, a vijesti su se množile. Čulo se koje su obitelji najviše oštećene. Tko je poginuo u tom zulumu. Doznalo se u grlo koliko je stoke opljačkano pa čak i to da je lijepu Zulejku oteo primorski ratnik kojeg zovu Lijepi Jure.

Sad je Ahmo sve svoje napore usmjerio da dozna koliko god je moguće informacija o tome primorju i Lavčenju u njemu, mjestu u kojem nikad nije bio te o tom razbojniku Juri, kuga ga umorila.

Doznao je nekako da ima bit da je taj Lijepi Jure od roda Šutića u tom Gracu, u nahiji Fragustin. Još je načuo da su ti Šutići bogat i brojan rod te da imaju kuća i zemalja svugdje po primorju, sve do kraja onih Baćinskih jezera.

Sve što je doznao Ahmu je samo dodatno zabrinulo. Kud li će on sam i bez konja na tako silnu obitelj? Kako li će naći voljenu Zulejku kad ti Šutići imaju toliko kuća u više sela u primorju i na tim dalekim jezerima? Kako god, on će poći i neće se vratiti bez svoje ljube taman to značilo i glavu izgubiti! Od čekanja da aga podigne četu, nije baš bilo nekog selameta. Aga očito ni sam nije vjerovao u mogućnost da će bojem vratiti otetu kćerku već je po jednom od svojih rođaka uputio poziv uglednom dubrovač-kom trgovcu u Gabelu i ovaj je sutradan već dojahao kod njega. Izgleda da su dogovarali otkup djevojke od primoraca!

Ahmi se to nije svidjelo pa je odlučio raditi na svoju ruku.

68 GRAČKI BOJ

Zamolio je svog rođaka Ziju da bude pri ruci njegovoj obitelji ako što zatrebaju. Za pojas je zatakao očevu kuburu i handžar te u zobnicu stavio nešto mrvljena sira i komad kruha, a putnu tikvu napunio vodom s njihova vrutka. Pošao je te noći bez mjesečine, kradom, poput kakva lupeža, odmetnuo se s tugom od rodne kuće , od ono malo čemera što mu bijaše dom. Oku malo ali srcu jako milo! Toliko milo da ga je tuga morila sve dok pred zoru nije izbio na vrhove planina s kojih je prvi put u životu vidio to prostrano, sinje more. Sad, kad mu se oči zasitiše te neobične i neznane mu ljepote, u duhu mu stade svitati u kakav se to belaj on upustio. Već je imao silnu sreću što ga nije otkrila neka kaurska straža te ili ubila ili zarobila. Za Ahmu bi i ovo drugo bilo jednako jer njega niti je mogao tko otkupiti niti se mogao nadati ičemu do li okovima na galiji i laganom umiranju dok bude okovan u utrobi broda za ta prokleta vesla. Pokušao je razmišljati razborito i donijeti neku razumnu odluku, jer Zulejki neće moći pomoći ako sebe otjera u propast.

Kako god razmišljao, dolazio je do zaključaka da se mora pretvarati da je kršćanin koji je pobjegao iz turskih zemalja, ne mogavši više trpjeti zuluma. Međutim, lako je to reći ali kako izvesti? On je na sebi imao tursku odoru, a malo je toga znao o kaurskim običajima zbog svog načina života i izoliranosti od gotovo cijelog svijeta. Istina, njegovi Horozovići se nekada, u vrijeme pradjedova prezivaše Pivci i bijahu u selima sa zapadne strane grada Vrgorca. Mogao bi reći da je od te loze i da je došao u primorje četovati s tim primorcima i uskocima.

To mu se činilo dobrom zamisli ali nešto ga je opominjalo da ne žuri s time već da tu priču bolje pripremi i razradi je. Vrati se više u planinu, odmaknuvši se od putova i smjesti se u jedan dubov šumarak, naka-nivši tu provesti dan koji se upravo počeo bijeliti nad njime.

Morila ga je glad, a on još nije htio dirati u svoje skromne zalihe u šarenoj zobnici već je pio pomalo vode iz tikve i sanjario o svojoj ljubljenoj.

Tako zanesena iznenadi ga predvečerje tog vrućeg i dugog dana. Ahmo živnu i odvaži se izići iz šumarka te istraživati područje u kojem se zadesio. Svega je nekoliko ljudi prošlo i to na priličnoj udaljenosti kroz cijeli taj dan pa je smiren zaključio da se sklonio u siguran i zabit kraj. Nakon polusatnog lunjanja zađe u jedan mali dol u kojem bi nekoliko obrađenih vrtova punih zeljanica i nedozrela žita te nekoliko voćki murvi i trešanja. Murve i rane trešnje već su bile na kraju davanja slasnih plodova ali je plodova na kasnim trešnjama bilo još dovoljno pa se Ahmo s užitkom okrijepi, namirivši obilato cjelodnevno gladovanje. Gore, nad dolom bila je trošna kućica i do nje kameni tor s napola srušenim oborom. U sumrak, koji je tiho padao nad goru, Ahmo hitro pregleda kućicu i obradova se onime što je našao u njoj. Osim stara, klimava kosora, našao je jednako staro, ali znalački upleteno uže te pohabanu crvenu kapu. Stavi je na glavu i vidje da će je moći nositi. Kapa nije baš lijepo mirisala niti je bila čista ali je bila upravo ono što mu može biti od velike pomoći. Crvena kapa je bila znak prepoznavanja kaurina, baš kao što su fes ili turban resili pravovjerne pa će s njom lakše odigrati ulogu koju je zamislio. Posebna pogodnost je bila u tome što je ovo bila obična, radna kapa bez oznaka pripadnosti nekom od rodova te je tako mogao mirnije ispričati svoju priču kad ustreba. Vrati se on opet, sad puno mirniji, u onaj hrastov šumarak, napravi si udoban ležaj i spokojno zaspi. Kad je svanulo, pojede malo sira i kruha, napi se vode iz tikve i odvaži se krenuti. Uskoro izbi na karavanski put i njime okrenu ne dolje, prema primorju, već na sjever. Naumio je doći do više informacija i testirati svoju priču i naum ovdje, među

69Milko Peko

brđanima, prije nego se odvaži približiti tim opakim primorcima. Strepio je da se nečim ne oda i da ga ne uhapse kao turskog uhodu.

Uskoro vidje da put vodi do jednog seoceta, s malim kamenim kućama i s puno torova i ograđenih obora. Očito je ovo bilo planinsko stanište tih primoraca, gdje su čuvali i napasali stada koza i ovaca. Nekakav nagon upozori Ahmu pa on u sigurnu luku zaobiđe ovo selo. Nakon pola sata lagana hoda naleti na široku i plodnu dolinu, lijepe i rodne crvene zemlje u čijoj se sredini smjestilo veliko i bogato selo. Kako nikad nije zalazio na ove strane, a nije ga niti zanimalo da se ranijih godina upoznaje s imenima i raspo-redom kaurskih sela makar kroz priče starih, prekaljenih ratnika, Ahmo nije imao pojma gdje je to zašao.

Tad vidje jednog momčića malo mlađeg od sebe kako čisti korov na svojoj njivi. Odluči mu pristupiti i okušati sreću. Eh, kad je sreća u pitanju kod bandoglavog Ahme to je uvijek prava predstava! Srećom se ujeo za jezik da ne izusti pozdrav kakav je navikao izgovoriti , jer da je pozdravio po adetu, vijao bi ga svako živ po ovom kršu odovud do Pojezerja. Ahmo se pribere, udahnu pa vršnjaka pozdravi onako kako je smatrao da je pristojno.

- Pomaže bog, delijo!

- Bog ti pomogao, putniče.

- Reci mi, koje li je ovo lijepo selo?

- Ovo ti je Grnčenik. Od kuda si ti kad to ne znaš?

- Eh, putujem iz daleka. Ja sam Mato.

- Ja sam Joze, od roda sam Žderića.

- Ja sam od roda Pivaca.

- Tvoji su od Vrgorca?

- Moji su starinom od tamo ali moja obitelj je pošla u Bosnu, za boljim žitkom pa ispalo naopako.

- Naopako je i ovdje, gdje smo odmaknuti od Turaka pa mogu zamisliti kako li je blizu njih.

- Eh, da je dobro nije, to ti ja mogu potvrditi.

- Gdje si se uputio?

- Bilo gdje, gdje ima kakva posla ili još bolje, gdje se sprema kakvo četovanje.

- Eh, ovdje kod nas posla uvijek ima ali ima i nas previše pa se tu nećeš baš okoristiti. Za četu si zakasnio

70 GRAČKI BOJ

samo nekoliko dana. Primorci iz Lavčenja pošli prema Ljubuškome s velikom četom te dotjerali puno stoke, a i jednu mladu Turkinju.

- Čuj, znači bio bogat plijen. Što li će s tom djevojkom? Možda je bogata pa je uz otkup vrate rodbini?

- Ma bilo bi tako sigurno da je nije zarobio onaj Šutić, što ga zovu Lipi Jure.

- Pa zašto to mijenja na stvari? Zar i njemu nisu dragi dukati?

- Ma jesu ali tom vragu je ipak milija ona ženska stvar od dukata!

- Ma što mi pričaš! Pa neće valjda kršiti običaje i zakone vjerske? Još nisam čuo da kršćanin oženi Turki-nju niti znam po kojem je zakonu to moguće?

- Nisam ni ja ali, prijane moj, izgleda da ti je danas, u ova bezumna, ratna vremena svašta moguće pa i da se dogodi i takvo čudo. Načuo sam baš jučer gdje se kod nas na guvnu priča kako je taj Šutić naumio ženit Turkinju. Kažu da će to tamošnji fratar, Luka Smoljanović sve srediti i obaviti po propisima.

- Zar propisi ne kažu da više crkvene vlasti to trebaju odobriti?

- Ne znam ti ja puno o tome ali kako je rat može i ovako, barem mislim. Fratar će tu curu pokrstiti, a onda ih propisno i vjenčati.

- Pa što vele njegovi, odobravaju li to?

- Stariji sigurno nisu ali taj Jure je viđen junak i prilično svojeglav. Izgleda da se zaljubio, a izgleda da ni ta djevojka nije ravnodušna prema njemu. Tako da koliko god se bunili u obitelji i u Lavčenju, Jure će napraviti ono što je naumio.

- A gdje on živi, u tom Lavčenju ili negdje drugdje?

- On ti je rodom iz Lavčenja, iz sela Grma. Međutim, sad ti je po savjetu fra Luke otišao s tom Turki-njom na svoje imanje u Peračkom Blatu. Da se malo odmakne dok se prašina ne slegne i dok fratar sve ne pripremi.

- Gdje ti je to?

- To ti je na samom kraju Baćinskih jezera. Istočno, iza one visoke gore. Nego, vrijeme je objedu, jesi li gladan?

- Pa, sit nisam te ako si voljan dijeliti svoj objed bit ću ti zahvalan.

Joze izvadi iz torbe veliki komad kruha, kozji sir, tvrdo kuhana jaja i mladu kapulu te otvori malu vrećicu

71Milko Peko

sa solju i do nje stavi pletenku s vinom.

- Hajde, junače, u slast nam bilo.

Ahmo je jeo polako ali s tekom. Bio je jako gladan i ova zdrava, domaća hrana izuzetno mu je godila.

Najteže mu je palo kad ga dobri i prostodušni Joze ponudi s pićem, a on u pletenci namirisa vino. Ahmo nikad nije pio alkohola i to ne toliko što to vjera brani koliko zbog činjenice da ga njegova obitelj jedno-stavno nije imala. Loze nisu imali da bi pravili vino, a svaku šljivu ili jabuku bi ubrali pa ili spremali u trap ili sušili ili pravili pekmez ne bi li im preteklo nešto za jelo preko duge i kokuzne zime. Znao je da ne smije odbiti vino jer bi se time mogao odati ili pobuditi sumnju, pogotovo ne sad kad je imao sreću da dozna sve što ga zanima. Nagnuo je iz boce dva puta i nije mu bilo neprijatno, samo ga je onako nenavikla ta vražja tekućina zapekla u želucu i već je počeo osjećati neku laganu omamu u glavi i blagu euforiju. Ustane, zahvali se dobromu Jozi i stade se spremati za polazak.

- Je li znaš gdje ćeš?

- Možeš li me posavjetovati?

- Idi onim putem na istok, pa siđi do Neretve. Tamo se u ovo doba okupljaju i graničari i krajišnici pa odlaze na četovanja u turske krajeve. Ako ćeš u boj, tamo ćeš najprije, a ako ćeš negdje na nadnice, idi u primorje.

- Okušat ću sreću u nekoj od četa ako me prime. Hvala ti prijatelju Joze i nadam se da ću ti i ja jednom moći dobrim vratiti za tvoju dobrotu.

-Ma pusti, nije ovo ništa. Ako te put opet nanese, potraži me u selu. Moći ćeš stanovati kod nas dok se ne snađeš.

- Ostaj mi s bogom, dobri čovječe!

- Bog te čuvao Mato!

*

Ova vremena su sama od sebe bila naopaka i bodljikava pa ih nije trebalo još dodatno soliti, a fra Luki Smoljanoviću se nekako činilo da ih neki vrag s užitkom stalno soli iza njegovih leđa i njemu na muku. Od kada je došao u ovo primorje i u Lavčenj i postao župnikom, a ovo će već osma godina, nikad nije imao ni mira ni spokoja. Ili bi napadali Turci ili bi naši jurišali na Turke. A onda bi trebalo vidati rane, davati blagoslove i pomasti, trista čuda je trebalo rješavati i obavljati, a uz to još podizati i graditi Gradac. Izgradnja tog centralnog sela i njegovo utvrđivanje postala mu je nekom vrstom i opsesije i misije. Kad

72 GRAČKI BOJ

je došao, tu mu je ideju nametnuo njegov vrsnik, knez Jure Kačić, a kroz ove godine on je to želio više od ikog ovdje iako on nije bio rodom iz primorja. Toliko je zapeo da se ta tvrđava na Gradini zgotovi i gizdava kula podigne na njenu vrhu da se osjećao poput ponosna oca kada se to u jesen prošle godine i dogodilo i kad je bijeli Gradac bio opasan bedemima i teško osvojiv svakoj sili pa i Turskoj. Ali mira nikada, uvijek ga neko prekida i iscrpljuje traženjima od kojih su neka prevršila svaku mjeru. Evo sad onaj tvrdoglavi magarac, onaj mladi Jure od roda Šutića doveo s pohoda tuđinku. I umjesto da pristane na otkup, vrag ga osedlao, on hoće tu tuđinku ženiti! Ma gdje to ima? Kako služiti i bogu i ljudima kad si okružen ovakvim bencima!? I što sad on tu da napravi? Osjetio je nezadovoljstvo i kod Šutića i kod knezova Kačića kad se pronio glas da Jure hoće ženiti tu tuđinku. Pričao je on s tim bandoglavim mladi-ćem, kumio ga i molio ali utaman. Jure je glava svoje obitelji, otac mu je umro, a braća su mu sva mlađa od njega i nitko ne može odlučivati umjesto njega, a on je zapro. Ne može se tu više ništa i ne smije se odlagati jer kakav je sivonja, još će tu djevojku napumpati pa će skandal biti još veći i ružniji. Odlučio je zaobići pravila i neka mu dobri bog bude na pomoći. Istina, ne puno, samo malo, zaobilaznim putem, a za dobro zajednice. Otpravio je tog magarca na njegovo imanje da se prašina malo slegne i da tu tuđinku njegovi iz obitelji nauče osnovama nauka vjere po uputama koje im je dao. Nakon toga će je pokrstiti i spasiti joj dušu pa će ih ujediniti u bračni savez da spasi duše buduće im djece koja će zasigurno doći. Bog će mu oprostiti jer on to sve i čini u njegovo ime, a vrag neka soli, utaman mu!

*

Kad bijesne ratovi djeca brzo i rano stasaju i postaju muškarcima. Sve se nekako brzo odvija, a taj život goli, koliko god devalvirao ipak postaje nekako dragocjen i potpunije se živi. Ivan Kačić Peko, od svih zvan Sokol još nije navršio 16. godina, desit će se to krajem rujna. Međutim, u tih njegovih malo proljeća on je već nakupio nešto iskustva. Zahvaljujući svome djedu i imenjaku postao je izvrstan jahač, dobro je pucao iz svakog oružja te je bio vrstan mačevalac iako mu ni djed ni otac još nisu dali da ide u boj. Ivan je bio i zaljubljen, u lijepu djevojku Anu iz svog mjesta. I Ana je voljela njega i ta je ljubav sretno cvala. Dogodilo se prije tjedan dana da je Anin najstariji brat, kojeg su zvali Lipi Jure doveo s četovanja krasnu, stasalu djevojku, baš Aninih godina. Izgleda da se to dvoje zagledaše jedno u drugo i Jure svima obznani da namjerava oženiti tu mladu zarobljenicu. Da bi se to u miru desilo, na savjet fra Luke Smoljanovića Jure Šutić povede cijelu obitelj osim majke i najmlađeg brata iz njihove kuće na Grmi na imanje koje su imali na udaljenom Peračkom Blatu. Tu su odlučili napasati stada, obrati ljetinu i boraviti sve dok Ana tu mladu tuđinku ne pripremi za pokrštavanje po uputama koje im je dao fratar. Ivanu to nije bilo krivo jer je od Prnjara do Peračkog Blata tri puta bliže nego do Lavčenja pa su se on i njegova draga sastajali gotovo svakog dana. Kad bi završio sve obveze, a njih je bilo sijaset što ih je svakodnevno svakome od njih zadavao strogi učitelj, djed Ivan, Sokol je skakao na svog hitrog i jogunastog konja Gavrana i jurio poput vjetra svojoj Ani u zagrljaj.

Tako je bilo i ovaj put. Umoran i pomalo suncem ošamućen od cjelodnevnog vađenja kapule i uplita-nja u duge vijence u kojima se kapula vješa o grede konobe i ostavlja za zimu, jedva je dočekao kasno popodne i mogućnost da odjaše na sjever. Projahao je pored jezera i zašao u voćnjake smokvi i vinograde nadomak Peračkom Blatu. Sanjario je o Ani, njenim krupnim, pametnim smeđim očima i onom čarob-

73Milko Peko

nom osmijehu, u kojem zablistaju njeni bijeli zubi. Žudio je za njenim mirisom i da joj mrsi duge kose.

Iz tog sanjarenja prenu ga neki šum te krajičkom oka zamijeti sjenku koja je nestala iza krupnog grma planike. Pomisli da je to bila lisica ali odagna tu misao jer je ta sjenka bila krupna. Možda vepar?

Ako je vepar, onda će naredne dane uživati u pečenju i Pekići i Šutići! Pomisli Ivan dok je iz pojasa izvla-čio uvijek napunjenu kuburu i potakao svog Gavrana u željenom smjeru.

U gracioznu skoku Gavran preskoči taj gusti ali niski grm planike i ukopa se kopitima. Ivan napne okidač i nanišani ali umjesto u vepra, preko cijevi svog pištolja gledao je u razrogačene, preplašene oči mladića. Stajali su tako koji tren, a te sekunde su Ahmedu bile duge poput vječnosti. Vidio je cijeli svoj kratki i otužni život kako leti pred njime i u tome jednom pozdravu upućenu iz dubine njegova ojađenog srca uspio se oprostiti sa svojim najmilijima. Pogledao je pomiren u cijev oružja i čekao je da se sve završi.

- Baci taj pištolj i nož daleko od sebe, uhodo prokleta!

Ahmo posluša te drhtavom ruko odbaci oružje od sebe i ne pomišljajući da se pokuša obraniti.

- Nisam ti ja uhoda.

- Nisi nego! Samo se špijuni tako skrivaju. Da imaš poštene namjere ne bi skakao iza grma kao vepar.

- Namjere su mi poštene, to ti se mogu zakleti, samo ne znam bi li tebi bile prave.

- Pa gukni golube ako ne želiš da ti otvorim i oko na čelu!

- Neću, ionako ćeš me ubiti!

- Ličim li ti ja na ubojicu, magare jedno? Zar u vas Turčina nema više junaka pa sad šalju balavce da špijuniraju?

- Kako znaš da sam Turčin?

- Ne nego si Mlečanin! Odgovaraj na pitanja umjesto što se izmotavaš!

- Kao da si ti stariji od mene! Iznenadio si me i zarobio i prijetiš s napetim pištoljem i u tvojoj sam milo-sti ali ne budi nabusit. Nisam ti ništa skrivio, a sad me možeš i ubiti ako želiš.

- Zašto bih te ubio?

- Zato što meni ionako nije do života!

74 GRAČKI BOJ

Ivanu se sažali na tog nesretnika. Zapne okidač na kuburi, vrati je za pojas i skoči s konja točno pred Ahmu.

- Ovako ćemo, imam u tikvi o sedlu dobra vina pa ćemo ga popiti dok mi ti ispričaš u svoju priču.

- Ne želim piti vino.

- Aha i onda mi kažeš kako nisi Turčin, a!

- Rekao sam ti kako nisam špijun, što i nisam!

- Pa kojeg vraga onda radiš ovdje, budaletino? Tražiš da te neko slabijih živaca ustrijeli!

- Sad mi je svejedno.

- Zašto ti je svejedno, jadan ne bio?

- Zato što ta nevjernica voli drugoga.

- Čekaj, čekaj, ma da ti nisi ovdje zbog one Jurine Turkinje?

- Ime joj je Zulejka.

- E, luda te vodali! Brate mili pa ti si gori od svih nas!

- Što ti to znači?

- Eto, mislim da te mogu razumjeti. I ja jašem ovom stazom zbog ljubavi ali meni je uzvraćena. Koji je vrag tebe spopao kad ti ljubav nije uzvraćena? Na svoje sam se oči uvjerio da se Jure i ta njegova gledaju zaljubljeno. Vjeruj mi, ja hodam s Jurinom sestrom.

- Je li onom smeđokosom ljepoticom?

- Jest,zove se Ana. Ali otkud je ti znaš?

- Pa ovdje sam već dva dana i vidio sam to sve što govoriš i znam da si u pravu.

- Pa što onda nisi otišao svojim putem, jadna ti majka? Jesi li bezumnik, što li?

- Ne znam više ni sam. Htio sam otići, a ne mogu. Htio sam je ubiti, a ne mogu. Ovdje stojim i čekam ne bi li s njom pričao, da joj čujem glas, da mi kaže što misli i planira, a to ne znam kako ću.

Ivan je zamišljeno buljio u tog svog nevoljnog vršnjaka.

75Milko Peko

- Jesi li gladan?

- Nisam.

- Daj, hajde da nešto pojedemo, ja nisam stigao ručati.

Ivan iz torbe izvadi mletačkog dvopeka i punu šaku zrelih dženerika te dade dio mladiću, a ostalo stade s uživanjem jesti.

- Čudno je to. Kako se zoveš?

- Ivan, a ti?

- Ahmed, prijatelji me zovu Ahmo.

- Što ti je čudno?

- Pa to, neprijatelji smo, a eto, gdje god sam sreo čovjeka, ponudio me hranom, umjesto da puca po meni.

- Za pucanje uvijek ima vremena, rat ionako ne staje. Bolje je jesti i pričati nego pucati, barem ja tako mislim.

- I ja sam tome skloniji ali ipak je sve čudno. Uče nas od malih nogu kako smo jedni drugima smrtni neprijatelji, a kad bolje vidiš i nije baš tako.

- I nije niti bi trebalo biti.

- Zašto onda stalno ratujemo, ubijamo se i raspirujemo mržnju?

- Postavljaš teška pitanja na koja ti ja baš i ne znam odgovoriti. To bi mogao netko pametniji i iskusniji od mene pod uvjetom da i on zna odgovoriti na to.

- Jah, u pravu si. To se ja ponekad predam nekom svom fatalizmu, što ću, takav sam.

- Nego, voliš ti tu svoju,a?

- Što to više znači kad ona voli drugog?

- M’ da, a što bi promijenilo u svemu tome da ti uzmogneš razgovarati s njom?

Ahmed je dugo šutio, trzajući usnama i pokušavajući oblikovati odgovor.

- Ne znam.... vjerojatno se ništa ne može promijeniti, Samo... nekako bi mi bilo lakše da znam kako

76 GRAČKI BOJ

se osjeća, je li ga voli, je li to sve u što se upušta njezina volja. Tad bih mogao poći u miru i pokušati nastaviti živjeti.

- Hoćeš li mi se na nešto obvezati?

- Na što?

- Ako je dovedem na razgovor s tobom da nećeš zloupotrijebiti moje povjerenje te da ćeš nakon što završite pričati, otići svojim putem?

- Zar bi me pustio da odem slobodno?

- A što bih s tobom. Jeli smo skupa, a onog s kim dijelim hranu ja me mogu ubiti. Da te zarobim što bi s takvim siromahom? Ako bih te prodao da robuješ na mletačkim galijama to bi bilo gore nego da sam te ubio! Daš li mi časnu riječ, pustit ću te da se vratiš svojima.

- Dajem ti časnu riječ i kunem ti se na vječno prijateljstvo ako mi to omogućiš!

- Dobro, ovako ćemo. Krij se ovdje u blizini i čekaj. Ne vjerujem da ću uspjeti organizirati susret večeras ali sam siguran da ću to moći pripremiti za sutra pa budi strpljiv.

Ivan ode do svog konja te se vrati s torbom i istrese pred Ahmeda još ranih šljiva, nekoliko komada dvopeka i cijeli kozji sir.

- Hoćeš li da ti ostavim i onu tikvu s vinom?

- Nemoj, nisam ja naviknut na vino, a želio bi biti bistra uma, trebat će mi da sve izdržim.

- Dobro, onda, imaš dovoljno hrane do sutra pa nas očekuj u ovo vrijeme. Jesmo li se dogovorili?

- Kunem ti se svime što je više i svetije od naših života da ničim neću iznevjeriti tvoju ljudskost i dobrotu, Ivane.

-Dobro, odoh sad, ona moja se već zasigurno uznemirila što kasnim.

- Hvala ti.

*

Kad je Ivan ispričao svojoj Ani svoje nedavne zgode i ono što kani provesti nesretna se djevojka uhvati za glavu od prepasti.

77Milko Peko

- Ti si posve poludio moj Ivane. Dozna li Jure za ovu tvoju ludoriju ubit će i tebe i mene!

- Hajde ne budali, ženska glavo. Zašto bi doznao? Napravi sve kako sam ti rekao i dovedi Turkinju na ugovoreno mjesto pa neka pričaju, ja ću ionako biti u blizini s oružjem.

- A što ako je taj Turčin izbode nožinom, znaš da u njih nema ni vjere ni ljudskosti!

- Opet lupaš gluposti, Ahmo je samo jadan momak, zaljubljen i nesretan i želi znati neke stvari da u miru nastavi život. Mislim da smo mu to dužni omogućiti.

- Znači, on je zaljubljen u moju buduću snahu. Pa zar ne zna da ona voli mog brata i to stvarno voli baš kao što ja volim tebe.- Zna on, sve je to vidio ali ima potrebu još jednom s njom pričati, da mu bude lakše. Ja ga nekako razu-mijem i opravdavam tu njegovu želju, smilio mi se taj Ahmo, dobar je to momak.

- Zar Turčin može biti dobar?

- Može! Svatko živ ima izbor i mogućnost da bude dobar. Tako me učio moj did Ivan i sve više uviđam koliko je bio u pravu. Pristaješ li?

- Pristajem i ja želim biti dobra, a neka nam bog svima pomogne da ne zažalimo zbog ovoga.

- Ne zovi boga za svakakvu glupost, malena moja. Hajdemo mi pomagati sami sebi kad je to moguće.

*

Sutradan, u ugovoreno vrijeme Ana je došla u pratnji Zulejke do izlaza iz sela. Tamo ih je čekao Ivan pa skupa krenuše do mjesta na kojem se krio Ahmed.

Kad je Ahmed vidio da mu se primiču obli ga znoj i njime ovlada nemir. Odbaci od sebe oružje, skinu s glave onu staru kapetinu i pokuša urediti slijepljenu, podugačku kosu. Osjeti s užasom smrad svog neoprana tijela i zastidi se:

- Gdje ću ovakav pred nju, jadna mi majka!

Ali nije bilo pomoći ni vremena da se išta izmjeni. Uzdahne i koraknu na put.

Ivan opusti uzde svome konju i pokaza Zulejki na usamljenog mladića. Ona mu potrči u susret raširenih ruku, sretna što vidi nekoga iz njenog ranijeg života.

- Ahmo, Ahmo pa otkud ti, bolan!

78 GRAČKI BOJ

- Eto, Zulejka...ovaj, ja naišao da vidim kako si, kako se s tobom postupa ovdje. - Pa kako si doznao gdje sam?

- Eto.... doznao sam.

Djevojka ga pogleda svojim lijepim očima punim suza.

- Ahmo, bolan, ja sam se zaljubila, udat ću se za primorca.

- Znam.- Nemoj se ljutiti na mene, molim te.

- Jesi li sretna?

- Jesam, jako sam sretna, vjeruj mi!

- Je li on dobar prema tebi? Pazi li te?

- Dobar je to čovjek. Bit će meni dobro s njime.

- Što ću poručiti tvojima?

- Reci im da mi ne zamjeraju. Valjda će i ovo zlo jednom prestati pa ćemo se možda moći vidjet

- Neće ti otac baš lako oprostiti.

- Znam ali tako je i ja ne mogu drugačije. Nadam se da će se u budućnosti sve promijeniti na bolje.

- Možda.

- Je li mi ti zamjeraš, Ahmo?

- Tko sam ja da ti zamjerim! Važno je da znam da si sretna i da ti je dobro. Neka te sreća prati, Zulejka!

- Hvala, Ahmo, sretno i tebi i puno pozdravi moje.

Zulejka zagrli Ahmeda i poljubi ga pa se uplakana okrenu i pođe prema Ani i Ivanu.

Kad se djevojke sretnu, Ivan ih uputi da se vrate nazad u selo, a on pođe prema Ahmi.

- Onda, je li sve u redu?

79Milko Peko

- U redu je. Ona je sretna i ja sad mogu mirno nazad.

- E, ne može tako!

- Što ne može?

- Ma nećeš ti meni uništiti opanke po ovom kamenjaru na putu do kuće!

- Ih, nego kako ću? Pa tako sam i došao.- Hajde za mnom pa ćeš vidjeti kako ćeš!

Došli su nad selo i u jednom šumarku Ivan zaveže konja pa da znak Ahmi da ga prati. Spustiše se do nekih kućeraka i po oborima okolo njih Ahmo razabra da su tu štale. Ivan mu dade znak da se pritaji.

- Tu me pričekaj dok se ne vratim.

Uskoro se Ivan vrati vodeći za uzde jednog šarenog konja i noseći preko ramena prostirku.

- Evo ti konja prijatelju! Sedlo ti baš nisam mogao ukrasti ali poslužit će donekle ovaj sukanac, bolje išta nego ništa.

- Čekaj, bolan, jesi li ti normalan čovjek? Kradeš konja od svojih i daješ ga meni!

Ivan se nasmije i pruži uzde Ahmedu.

- Ovaj je konj evo već peti put promijenio stranu i on jadan više ni ne zna je li turski ili kršćanski.

- A čiji je ovo konj?

- Sada je tvoj, a do maločas je bio od Lijepog Jure.

- Ha,ha i ti to meni daješ konja za nevjestu!

- Gledaj to ovako. Onaj razbojnik Jure je sjajno prošao. Dobio je mladu i lijepu ženu za starog konja! Žao mi je jedino malog mu brata Mate jer je on obično jahao na ovome konju ali njemu ću ja već nekako namiriti štetu.

- Čudan si ti Ivane. Od kojeg si roda?- Ja sam ti Ivan Kačić Peko, a svi me u ovom kraju zovu Sokol.

- Vi ste plemići, gospodari Lavčenja i okolice. Zašto jedan aga kao ti pomaže jednom siromahu kakav sam ja?

80 GRAČKI BOJ

- Sad mi ti reci od kojeg si roda?

- Ja sam Ahmed Horozović.

- Vidiš Ahmo, jer tako tebe zovu baš kao što i mene zovu Sokol. Kad oduzmemo od nas i titule i plemena i vjeru i rasu onda ostanu samo dva mladića istih godina. Da je mir sad bi skupa jurili brdima i dolinama, smijali se i veselili životu. Međutim, rat nas je otjerao u te neke granice i odredio nam živote. Zašto taj rat da nam mjeri i određuje ljudskost? Ti si bio tužan i jako nesretan, zar ne?

- Jesam, baš me sve sastavilo.

- Nadam se da si u ovom trenutku barem nešto vedrijeg raspoloženja?

- Ih, da mi nije ove rane na srcu pjevao bih od sreće!

- Eto ti mog odgovora na tvoje pitanje. Bio sam u prilici da ti pomognem u životu i to sam napravio i ja sam sretan zbog toga. Idi sad, prijatelju Ahmo i ako bog da sresti ćemo se u bolja vremena.

- Dat će bog i čuvat će te kad si tolika ljudina, Sokole, a ja te sigurno nikad neću zaboraviti!

*

Sveti Mihovil je svetac zaštitnik svih naselja Lavčenja. Svaki rod ima svoje slave, na primjer Pekići slave svetog Ivana zimskog, Šutići svetog Juru, a sva plemena i rodovi zajedno slave svetog Mihovila pa je svake godine u zadnja tri dana mjeseca rujna u gornjoj uvali Lavčenja veliki sajam na kojeg za mirnih godina običavaju doći trgovci sa svih strana. Nekad bi dolazile trgovačke karavane iz Sarajeva i Mostara ali toga nema već desetljećima zbog ovog dugog i iscrpljujućeg Kandijskog rata. Na 29.09. godine gospodnje 1665. osvanuo je lijep, sunčan dan. Soline, velika čistina nadomak kućama Šutića i Korljana koja se stalno proširuje i nasipa prema vinogradima na Vranjaku i Racu već su bile pune trgovačkih štandova i raznovrsnog svijeta. Na bijelu žalu ispred Solina bile su izvučeni pramci brojnih plovila. Bilo je tu nekoliko fušti, pet-šest mletačkih bragoca, isto toliko gajeta te nekoliko leuta i lađa. Na jednoj fušti i na bragocima, slikovitih jedara i raznobojnih ukrasa na provi i krmi došli su Mletački i talijanski trgovci. Na drugoj fušti doplovili su trgovci s Brača, a treća je bila u vlasništvu Dubrovčana, koji su došli i s par leuta. Makarski trgovci došli su u karavani prije dva dana i već su svi imali postav-ljene štandove na najboljim mjestima po Solinama jer su stigli prvi, baš kao i na Cikovu potoku, gdje je bila stočna pijaca. Gradac i njegove obije uvale je imao tri duboka potoka koji nisu presušivali ni usred ljeta. Prvi je bio u zapadnoj uvali, na predjelu Smokvica, gdje su Kačići Pekići držali svoju staru mlinicu, a druga dva, Cikov i Vodički potok, bili su u istočnoj uvali. Stočna se pijaca nalazila na utoku Cikova potoka u more, gdje su bila i korita za napajanje stoke i dovoljno tekuće vode za potrebe takve pijace. Sve je odzvanjalo od zvukova i glasanja životinja. Ljudi su obilazili, pregledali konjima i magarcima zube,

81Milko Peko

zagledali ovce i koze, svinje, zečeve i sve vrste peradi. Žestoko su se cjenkali i pogađali jer svaki ušteđeni novčić kupcu je značio više nego trgovcu, pogotovo što je ionako barem polovica sve ove stoke koja se nudila na pijaci bila ukradena po turskim nahijama.

Kad bi se odmaklo od bućne i ne baš mirišljave stočne pijace i zašlo na prostrane Soline, ušetalo bi se među drugačije mirise i zvukove. Vitki i niski talijanski trgovci vrtjeli su se oko štandova i mamili kupce na svojim nerazumljivim dijalektima, nudeći svašta od šarenih tkanina, koža, raznih potrepština za kuću, ogledalaca, marama, lažnog nakita, alata pa sve do začina i voća. Makarski zanatlije nudili su svoje proizvode, uglavnom opanke, kape, primorsku odjeću i proizvode od drva za domaćinstvo. Pojedini mještani postavili su i svoje stolove za prodaju pa je tako knez Mladan Viskić s pomoćnicima izložio sve proizvode iz svoje kovačnice. Knez Ivan Peko je donio kabliće soljenih srdela i inćuna te suhu jegulju, ciple i butargu. Doveo je sve dječake i djevojčice kako je i red u Gradac da uživaju u danima sajma, a on je Barjaktara, Sokola i maloga Juru Fratrića te udovicu Katarinu zadužio da prodaju viškove onog što su proizveli na vlastitu štandu.

Na jednom su stolu prodavali te razne vrste suhe i usoljene ribe, a na drugom rukotvorine i tkanja vrijedne Katarine i njenih učenica. I išlo im je dobro. Knez Ivan, u pratnji Šešule, Brokve i Bubka obilazio je sajam i kupovao je ono što je smatrao dobrim i potrebnim. Zakačio se s jednim mletačkim trgovcem jer mu je ovaj htio podvaliti faše koža za opanke koje su oštetile grizice pa je lupeški trgovac dobro prošao tek sa zaušnicom i nogom u stražnjicu. Knez Ivan je kupio dosta začina na koje je bio naviknut u svom ranijem životu. Kupio je i lijepih tkanina i marama za djevojčice i za udovicu Katarinu, s kojom je imao tajanu ali sad već obostrano duboku vezu. Oružje koje se nudilo bilo je loše, alati loši i osrednji, a to je on ionako natjeravao onog svog zadrtog prijatelja Mladana, velikog kovaća ali i velikog bandoglavca da radi po njegovoj želji i zamislima. Na stočnu pijacu nije zalazio jer nije želio kupiti ničiju ukradenu stoku, a iz ranijih iskustava je znao da se tamo nikad ni ne dovode na prodaju rasni konji. Rage mu nisu ništa značile, a bude li sreće, svake godine će njegova ergela rasnih arapskih konja dobiti nekoliko novih ždrijebaca i ždrjebica. Njegov je Gibli bio potentan i zainteresiran za što veće potomstvo. Kupljene stvari poslao je po dječacima i naložio je da ih ostave kod Katarine. On je sad sam, s rukama u džepovima dao sebi malo oduška. Zamišljao se opet na onim znamenitim bazarima žarkog Libanona ili pak na Malti te se kao i onomad, dok je bio tamo samo prepustio ritmovima i izgubio u masi ljudi, uživajući u energiji koja je prštala svugdje uokolo i koja je na čudesan način transformirala onu učmalu i mirnu svakodnev-nicu njegove rodne uvale u neki posve drugačiji ritam velikog, mnogoljudnog grada. Gledao je sva ta lica, mlada i stara, naborana i glatka, tek propupale djevojke i životom izmorene, prerano ostarjele žene. Bilo je tu primoraca iz cijelog kraja, Gračana, Baćinaca, Brišćana, ljudi iz Podace, Zaostroga, Drvenika, Živogošća, Igrana, Drašnica, Podgore i Tučepi. Bilo je brđana Biokovaca iz Grnčenika, Staševice i cijelog Pojezerja, tog graničnog područja uz turske nahije. Došli su Neretvani od Metkovića, Opuzena, Bagalo-vića, Komina, Rogotina, Desana. Došli su ljudi s Hvara i s Pelješca i svi su se tiskali između štandova u potrazi za nečim ili bi se veselo pozdravljali pitajući se za zdravlje i dijeleći informacije o rodbini, prija-teljima i znancima iz vlastitih mjesta. Sve su to dodatno uokvirivali buljuci dječice koja je trčala na sve strane. Djeca su sretno vikala i neumorno trčala za onim sretnikom ili sretnicom kojemu je bogati roditelj ili darežljivi kum kupio neku drvenu igračku ili šuškalicu na štandovima. Bilo je lijepo biti izgubljen u toj vrevi i šušuru i barem na tih nekoliko kratkih trenova biti miran, bez ikakvih moranja i nastojanja, bez stalnog straha od prokletog rata, pogibelji i propasti.

82 GRAČKI BOJ

Knez Ivan se zatekne kako je zadubljen u vlastita sanjarenja skoro došetao do početka stočne pijace, na što ga podsjeti oštar vonj. Okrenu se i vrati natrag,nemajući ni volje ni želje danas zalaziti na taj dio sajma. Onih nekoliko svinja koje je trebao ionako je već prvog dana sajma kupio nećak mu Tadija kad je kupovao prasad za tov za cijelu njihovu obitelj.

U povratku je kupio nekoliko bačvica usoljene govedine, jednu lijepu svjetiljku, pedesetak debelih svijeća te opanke za sebe i za momke iz svoje prnjarske družine od makarskih zanatlija. Naložio je da trgovački pomoćnici tu robu odnesu do njegova štanda, a onda je pošao nanovo sve razgledati i veselo pričati s poznanicima. Na štandu sa slasticama kupio je velike komade manduleta da počasti sve dječake i djevojčice koji su mu pomagali u Prnjarima.

Pred večer tog dugog, a lijepog dana su on i kompanjon mu Mladen sjeli pred krčmu koju je uz njihova skladišta otvorio jedan od sinova Antona Šutića. Skupilo se njihovo staro društvo pa su uz vino i pečenu janjetinu pričali o dobrim starim vremenima te skladno zapjevali u mirnu primorsku noć.

Nekako je to bilo zadnje veće razdoblje mirna života u Lavčenju i primorju u narednih godinu dana trajanja tog dugog rata od Kandije.

*

Završena je jematva u primorju, napravljeno je vino i uliveno u hrastove bačve, ispečena je rakija lozovača i travarica, marno su obrani šipci i počela je berba maslina. U ta vremena masline su smatrane svetim drvetom zbog dragocjena ploda i još dragocjenijeg ulja. Običaj kod svih vlasnika posjeda u primorju bio je da se jedne godine, za zimskog mirovanja gnoji oko loza, druge oko maslina, a treće oko smokava i ostalih voćki. I maslina je rađala u tim ritmovima pa je ulja bilo rijetko kad za prodaju ili za razmjenu. Nije lako bilo niti obrati masline jer su mnoga stara stabla bila visoka i do desetak metara pa je često masline brala bura na način da obori zrele plodove sa stabala, a ljudi onda te plodove pokupe. Masline su se brale kad bi pocrnjele te kad bi se sva voda nakupljena u plodu pretvorila u ulje. Na taj bi se način drobljenjem i mljevenjem u žrvnju dobilo što je moguće više dragocjenog maslinovog ulja.

Prvi ledeni vjetrovi na kraju mjeseca studenog nagovijestili su oštru zimu. Nad uvalama Lavčenja vladao je mir. Još su se kupile masline, brale šepurike i maginje, sakupljao žir ali gotovo svi poslovi već su bili završeni. Posađen je bijeli luk, bob, posijana je pšenica i druge vrste žitarica i bobica koje traže jesensku sjetvu. Još je ostalo dovršiti berbu i preradu maslina i obaviti svinjokolju.

Svinjokolja je bio važan događaj u godini za svakog primorca, baš kao i za svakog brđana. Iako je tih godina pljačka stoke bila na vrhuncu pa se nije baš štedjelo na mesu koza, ovaca i junica već bi se peklo, kuhalo i sušilo puno češće nego je uobičajeno ipak prava čestita prilika da se neko primorsko domaćin-stvo nauživa mesnih jela bila je svinjokolja. I dok su plemići i bogatije obitelji imali običaj da svinjoko-lju obave u jednome danu i onda meso prerađuju i pripremaju kako je tradicija i način, siromašnije su obitelji imale drugačiji ritam. Čim bi od polovice mjeseca studenog zapuhali ledeni vjetrovi zime

83Milko Peko

počinjala bi i tradicija svinjokolje. Ako je domaćin imao tri svinje nije ih klao sve u jedan dan već bi to radio po prigodi. Odredio bi prvu, najveću, zovnuo u goste rodbinu i svoju i ženinu te kumove i onda bi napravili svojevrsno slavlje posvećeno postojanju na tom svijetu. Od utovljene svinje nije se bacalo gotovo ništa. Crijeva bi se oprala i služila da se ispune kobasicama, duvenicama, krvavicama. Pršuti, plećke, panceta i lumbul bili bi posoljeni i pripremani za sušaru. Na sušenje bi stavljani komadi rebara, glava, uši i noge. Iznutrice bi se prale i odvajale. Tripice bi se kuhale posebno, a srce i drugi dijelovi bi se dinstali. Jetra, dijelovi lumbula i tanki komadići mesa odmah bi se pekli na gradelama ili pržili u tavi, a salo se topilo i pretvaralo u dragocjenu mast, a ostaci u hrskave čvarke koji su služili uz sir i slane srdele kao jedno od glavnih jela dugo u zimu. Pjevalo se veselilo, jelo i pilo za vrijeme svinjokolje i svi su uživali od onih najstarijih pa do najmlađih koji su se oduševljavali i slasticama, poput fritula , kroštula, padišpa-nja, suhih smokava i bajama. Najljepše u ovoj priči je to što bi već za par dana netko od okupljenih i sam radio svinjokolju kod sebe i opet bi se svi okupili na fešti i tako u krug, dok i zadnji siroti gudin ne bude smaknut i ne postane jestivo.

*

Došla je i oštra, hladna zima godine gospodnje 1666. Pao je snijeg u brdima, a nanosi se spustiše sve do vinograda primoraca. Od studeni i prehlada umro je troje starih ljudi i dvoje male djece u Lavčenju. Dim se dizao u zrak iz svih dimnjaka i razvlačio se nad uvalama, a sve je bilo nekako sneno, skoro idilično.

Sjedilo se uz ognjišta i slušalo djedove koji neumorno pričaše priče o junačkim precima, dotičući se i davnih vremena. Širom otvorene dječje oči uživale su u tome, a u večer poznu, dok je oko zidova i nad krovovima zviždala divlja, hladna bura, ispod toplih pokrivača te bi oči bile zatvorene ali bi mašta tjerala u krilat let, u sve one avanture koje su taj dan slušali kraj topla ognjišta.

Negdje na isteku siječnja, kad je pokoji divljačni i nepromišljeni bajam već izbacio svoje mirisne bije-lo-ružičaste cvjetove, narod cijelog Lavčenja zateče prvi, nenadani neprijateljski napad.

Turci iz Gabele dugo su snivali osvetu. Ohrabreni sultanovim odgovorom na svoje molbe gdje on nare-đuje bosanskom veziru da što je prije moguće sakupi veliku vojsku i uništi taj Gradac ukraj mora. Gabe-ljani nisu htjeli čekati da se to dogodi već odlučiše i sami namiriti dio krvarine prije nego se vezirova vojska brutalno ne obračuna s primorcima.

Na tri brze fušte sjuriše se niz Neretvu i u praskozorje uplove u uvalu pred Gradac. Iz galija na žalo iskoči 48. odvažnih i do zuba naoružanih turskih ratnika i krenu u pljačku, nasrnuvši na kuće Viskića, Sinkovića i Korljana.

Sreća u nesreći je što je knez Jure Kačić i viječe Kačića i svih rodova iz Lavčenja napravilo dobru strate-giju obrane u slučajevima baš ovakvih napada. Čim se začuše prve puške stražara i pucnji i urlici Turaka, ljudi iskočiše iz postelja te dohvatiše uvijek spremne i napunjene puške i izvukoše sablje i jurnuše prema mjestu napada.

84 GRAČKI BOJ

Razvi se ljutit, krvav boj. Turci probiše u jednu kuću Korljana te ubiše dvoje muškaraca, koji su branili bijeg svojih žena i djece. Zapalili su i susjednu kuću. Dva hrabra ratnika Korljana, glavar njihova roda Martin i mladi junak Nediljko, okupe oko sebe sve muškarce od svoga roda i jurnu na Gabeljane. Za njima iz svog kvartira jurnu Sinkovići na čelu sa svojim glavarom Jakovom , te kneževi Jure i Paolo Viskić sa svojim sinovima i unucima.Turci se u čas nađoše u opasnom položaju, jer ih i pridošli Sinkovići i Viskići potisnuše natrag prema onoj gorućoj kući i Solinama. Tu su na njih već nasrtali pristigli Pekići iz Punte na čelu s knezom Tadi-jom te Šutići predvođeni Bartulom. Za njima su jurili Stipići i uskoci, a odasvud kroz noć su se palile baklje i čuli se bojni pokliči ostalih ratnika Lavčenja. Dobro naoružani Gabeljani pružali su žilav otpor. Pucali su i ovi s fušta, ispaljivali su i pramčane topove sa pramaca svojih brodova. Pucao je na Turke i onaj gornji top Pekića iz Starog Porta. Zametnu se velika bitka koja se pretvori u niz pojedinačnih megdana. Gabeljani su loše procijenili situaciju i nisu se povukli na galije dok su to još mogli pa su na kraju svi okruženi. Oni što ostadoše na galijama kad vidješe što se zbiva na obali, dograbiše vesla i svim silama odveslaše u spas, prema Neretvi. Ubijeno je 12 turaka, a ostalih 36. bi zarobljeno , među njima i dvojica aga. Primorci izgubiše 8. ratnika, a četvoro njih bijahu ranjeni. Izgorjela je jedna kuća u Korjana, a dvije su bile oštećene požarom.

*

Knezovi Jure i Tadija jedva su zarobljene Turke spasili da ih bijesni mještani ne pobiju, ogorčeni zbog svojih mrtvih. Na brzinu se odlučilo da knez Pavle Pekić odvede zarobljene Turke svojim brodom na Sučuraj, do Mlečana i da od njih ishodi za nagradu praha i oružja.

Pavao se vratio pred večer istog dana i donio bogate darove u opremi i oružju te u namirnicama dobi-vene od makarskog providura, koji je dodijelio i novčanu pomoć za obitelji poginulih i ranjenih primo-raca. Knezovi Jure i Tadija obišli su sve kuće i obitelji stradalih, izrazivši im sućut te im davši dobivenu pomoć u hrani i novcu. Najbolji zidari i majstori su u naredna tri dana posve obnovili onu upaljenu i dvije oštećene kuće u Korljana.

Knez Jure je sazvao zbor svih rodova na Gradini da se naprave novi dogovori i razmotre sve posljedice ovog udara Turaka iz Gabele. Nikada mještani sela iz Lavčenja nisu vidjeli svog kneza tako ljutitog nego li tog dana na Gradini kad se izdirao na stražare,a posebno na stražu sa Skoka. Na stranu činjenica što su lukavi Turci odabrali najbolje vrijeme za napad, ono gluho doba pred zoru kad sve miruje, a san caruje. Na stranu i činjenica da se baš pred tu kobnu noć jednome od stražara rodio sin pa se slavilo te je vino i rakija koje su stražari popili u tom slavlju omelo njihova čula i na oči im navuklo izdajnički san, samo je jedno nakon tog kneževa bijesa bilo sigurno. Više ni jedan stražar u Lavčenju, ma gdje da stražari neće ni pomisliti na san.

85Milko Peko

Dva kneza Pekića su nakon sastanka krenuli ka Punti ali ih knez Jure dostigne, još jako ljutit i mračna izgleda.

- Rođače, što si se natmurio ko kišni oblak nad Osminom? Daj se razvedri, ipak je sve dobro prošlo! Pokušavao je knez Pavle malo ublažiti Jurin gnjev.

- Dobar je bog koji nas drži ovakve blesave! Tolike silne pripreme i očekivanja i onda već prvom zgodom zbog glupana umalo svi nastradasmo!

- Ma hajde, izvuku li pouku iz ovoga možda ćemo svi profitirati od ove bitke. Zaplijenili smo puno kvalitetna oružja i opreme od Turaka. Ja sam dosta toga donio od Mlečana kao nagradu za zarobljene Turke, a i pobijedili smo.

- Trebao si biti uz mene i Tadiju kad smo obilazili kuće koje su tugovale za svojim poginulim i one četiri u kojima ječe ranjenici pa da vidiš koliko li je jadna ta naša pobjeda moj Pavle.

- Ma pusti to, Jure, znaš ti dobro na što mislim, ne prevrći. Smiri se i razbistri glavu, trebat će nam svima više mudrosti i samokontrole.

- Pogotovo što je ovo tek prvi u nizu napada koji slijede. Javi se sad Tadija.

- I ti misliš tako, Tadija. Ja nisam još načisto zašto su Gabeljani poduzeli ovaj hrabar ali, što se na sreću pokazalo i jako rizičan pohod ali me sve navodi da su oni samo bili izvidnica.

- Nisu oni bili izvidnica, Jure. Prije će biti da su bili nestrpljivi pa su htjeli svoj dio plijena prije nego na nas nasrne veliki čopor vukova! Reče Tadija.

- Znači, mišljenja si da su oni doznali da će na nas poći velika vojska pa su ih željeli preduhitriti?

- Tako nekako. Sjetite se onih trenutaka nakon što smo ih zarobili. Korljani, Viskići, Pekići, a i svi ostali, žestoko su mlatili te Turke i nakon što su se predali i jedva sam ih zaustavio. Ispitivao sam ih poslije i ni pod prijetnjom, a niti kad sam sladio i obećavao im svakakve ustupke, Gabeljani ne izustiše ni rečenice koja bi nam mogla nečemu koristiti. Međutim, sjećam se jedne scene, baš u tim trenucima kad smo ih pohvatali, kad je Mate Bartulović mlatio jednog mrkog, raskrvavljenog Turčina, ovaj mu je gnjevno viknuo:

- Udri, psu kaurski, imat će me tko osvetiti, a tada će ti biti puno gore nego je meni sada!

- Znači, sigurno je! Okuplja se vojska po Bosni i udarit će na nas, a ovi psi u Gabeli to znaju, zato su nas i napali!

- Tako je Jure, barem ja mislim da je tako.

86 GRAČKI BOJ

- Tako vjerojatno i stoje stvari. Samo, kad ih možemo očekivati?

- To nitko ne može znati sa sigurnošću ali ne bi trebao tako skoro biti taj glavni napad. Mislim da bi trebao hitno odjahati do knezova u Pojezerje te im odnijeti darove i zamoliti da njihove uhode budno paze na sve Turske pokrete.

- Slažem se, Tadija ali sad trebam obaviti nešto drugo. S kojim ćemo od vaših brodova u Baćinu?

- Hajdemo s mojim bragocem, Pavlovi su tek došli, a bili su ovih dana stalno na moru pa neka se odma-raju. Što ćeš u Baćini?

- Moram prvo do vašeg tvrdoglavog strica Ivana, da se s njime posavjetujem, a onda ćemo sva trojica do dvora knezova Mirkovića. Treba ih nagovoriti da se svi privremeno vrate u Lavčenj.

- Zar misliš da su Baćinci u opasnosti? Upita knez Pavao.

- Ne znam više što bi mislio jer smo zapravo svi u opasnosti. Samo pokušavam biti logičan i sve predvidjeti.

- Ne znam što ćemo reći mome stricu Ivanu?

- Pavle, od svih naših naselja vaši Prnjari su najmanje ugroženi. Neće tamo gubiti vrijeme ni s kopna ni s mora i riskirati da ih otkrijemo i dobro se pripremimo za obranu dok oni dođu iz Prnjara. Kod vašeg strica idem baš da se savjetujemo, da se smirim ako je to više ikako moguće.

- Što te toliko pritiska?

- Osjećam da mi nešto promiče, nešto ne razumijem dobro i nisam dobro pripremio. Unatoč ovom propustu kad su nas Gabeljani ipak iznenadili, mislim da propust nije ovdje, selo rođaka Mirkovića u Baćini je ugroženo i ako ih napadnu gotovi su! To mi se mota po glavi i stvara mi nemir i zebnju.

- Kad se pogleda na sve s te strane i ja bih se složio s tobom, Jure. Oni su izdvojeni i osamljeni. Sva brđan-ska sela su daleko i teško da bi im stigli pomoći sve kad se ne bi plašili iz za vlastiti opstanak i sigurnost. Stric Ivan i rođak Mladan su stari ratnici ali ako podignu ono naših mangupa iz Prnjara i pokušaju priteći u pomoć samo će uludo izginuti. Baćina, selo naših rođaka je u najvećoj opasnosti od svih naših sela i najteže ćemo je moći obraniti.

- Baš tako moj Pavle. To me izjeda. Odvoji li se kakav jači odred Turaka i spusti na Staševicu pa od tamo pođu na jezera, Baćina je gotova i svi rođaci Mirkovići u njoj ma koliko god se hrabro branili. Moramo im to jasno prenijeti i inzistirati da se presele u Lavčenj!

- Čekajte malo obojica, nemojte ipak izazivati pometnju. Jure, mislim da ispravno slutiš ali razmisli. Mirkovići niti mogu niti žele seliti svoje selo usred zime. Gdje će i s ljudima i sa stokom?

87Milko Peko

- Snašli bi se nekako, Tadija. Ima mjesta i na Gradini, a i na Stinicama te u Starom Portu.

- Ja opet mislim da je bolje da ih upozorimo i pripremimo na mogućnost preseljenja. Neće Turci sad još udarati s velikom vojskom. Zima je i ovdje, kraj mora, a kamoli kod njih u brdima, kotlinama i kad su im putovi okovani snijegom i ledom. Čekat će oni pogodno vrijeme, a to opet i nama daje vremena da se dobro pripremimo.

- Kad ti misliš da će oni udariti s okupljenom vojskom?

- Mogu samo nagađati ali očekujmo ih kad nam mogu počiniti najveću štetu, od početka žetve pa do jematve.

Kad su pristali u zaklonitu lučicu Prnjara smijali su se komentirajući jedan prirodni fenomen. Plovili su Tadijinim bragocom mučeći se jakim burinom, a u cijeloj ovoj prostranoj uvali vladao je mir bonace. Istina, jutrima i na večer, kad bi zašlo sunce ovdje bi bilo jako hladno jer bi vlažan i oštar zrak strujao s Crne rijeke i s močvarnog, prostranog ušća Neretve ali uvala je bila zaklonjena od vjetrova i tako pogodna za gotovo svakodnevne radove po imanjima za razliku od primorja, gdje težak i nije mogao zimi raditi na zemlji ako su divljali vjetrovi.

Knez Ivan je lijepo uredio svoje kuće u Prnjarima rasporedivši ih u četverokut da se iz njih lako braniti. Kuća u kojoj je on stanovao naslanjala se na visoku stijenu koja je u svojoj dubini skrivala špilju, a nju je Ivan prilagodio kao svoje tajno skrovište. Kuća do nje je bila ona u kojoj su stanovali dječaci iz njegova roda. Na nju se nastavljala najveća od kuća, koja je bila konoba i skladište za svu njihovu ljetinu koja nije poslana u Gradac i za sve ono što im je trebalo za život. Četvrta kuća, skoro jednako duga kao i ova bila je podijeljena na dvije prostorije. Manja je bila Ivanova stolarska radionica i alatnica, a veća je služila kao dnevni boravak i okupljalište svih onih koji su zimske mjesece provodili u naselju Prnjari. Dvorište između kuća bilo je kaldrmano kamenim pločama,a nad svakim vratima je bila podignuta odrina od vinove loze. Okolo, uz kuće vidjeli su se grmovi ruža te lovor, kadulja, ružmarin i metvica. Sve je izgle-dalo čisto i uredno pa čak i ograđeno bunjište iza kokošinjca i golubarnika, na kraju dvorišta. Cijeli taj dvor imao je široki glavni ulaz te nekoliko sporednih i skrovitih, koji su išli u svim pravcima i bili prak-tični, naročito za bijeg ako ikad ustreba. Štala za konje je bila skrivena iza tih kuća u jednom prostranom i stijenama zaklonjenom dolu, a torovi i svinjac su bili na drugoj strani. Sve je odavalo plan, urednost i sklad za razliku od kućica i pojata ostalih rodova Pekića i onih od briških rodova, koji su uglavnom sklepali tek privremene nastambe, kroz koje je rezao propuh i ujedala studen.

Jedino što knez Ivan nije mogao napraviti, a bila mu je velika želja i tiha patnja bila je fontana po uzoru na onu u bajkovitu dvorištu njegova starog učitelja u Libanonu. To ovdje nije bilo moguće i zbog nedo-statka novca za nešto takvog i zbog nedostatka majstora koji bi je na pravi način izradio, a najviše zbog nedostatka vode. Tekuće, a pitke vode u primorju nije bilo puno, a naročito ljeti. I u najteža vremena primorci nisu oskudijevali s vinom ali su znali mjeriti i razumno se koristiti vodom u one žarke ljetne mjesece. Stoga je knez Ivan u svome novom dvorištu napravio tek duboku gustirnu i izdubao je neko-liko plitkih kamenica koje su mu služile za pojenje peradi.

88 GRAČKI BOJ

Na velikom kamenom ognjištu veselo je gorjela i dobro grijala vatra. Iz krušne je peći lijepo mirisao svježe pečeni kruh , čineći sline u ustima svakome onom kome je taj neponovljiv miris prošao kroz nosnice. Ivan je napravio police uz zidove, a klupe i stolove po sredini prostorije. Svukud, su bili razmješteni i lijepo istesani tronošci od stare hrastovine.

Zimi u Prnjarima nije bilo puno svijeta jer nije bilo niti potrebe da budu tamo. Stoka se većim djelom vratila u Gradac ili Brist,gdje će zimovati u torovima i oborima i biti na sigurnome do dolaska proljeća. Jesenski radovi su svi završeni, a zimi je bilo malo posla za odraditi na tim novim zemljama.

Uz kneza Mladana Viskića ostala su njegova dva šegrta, Jure i Nikola. Na Beberovcu je zimovao knez Anton i njegova služavka i pastirica, smiješna i pomalo redikulasta, kojoj je knez Mladan dao veseo nadi-mak Mare Bundibare. Mari u čast, sva ona razigrana mularija iz Prnjara dala je naziv i onome većem od dva otočića na ulazu u uvalu. Nazvali su ga otokom Mare Bundibare. Drugi su jednostavno zvali Lupar, jer su na njemu noževima skidali gomile tih ukusnih puževa priljepaka što su voljeli zauzeti hridine uz rub mora.

Od Brišćana su u Prnjarima ostali udovice Katarina i Iva, stari Luka Alesić i momčić, Ivin jedini sin, Radovan Miošić.

Od Kačića Pekića su uz kneza Ivana ostali Tadijini sinovi Ivan i Stipan te Pavlov srednji sin Tadija, kojeg su zvali Bubak. Osim njih, tu je bio i stari Luka od roda Virnjaka te stari Gušto i njegova žena Mila, od roda Škarića.

Kad su tri kneza Kačića ušla u zagrijanu prostoriju u kojoj je lijepo mirisalo zatekli su ih sve posjedale uz stolove ili na tronošce kako slušaju kneza Mladena dok svira na guslama i svojim gromkim glasom predano pjeva junačke pjesme. Mali je Bubak širom otvorenih očiju usput grickao komad slasnog krokanta.

Kad knezovi Jure, Pavao i Tadija upadnu u toplu prostoriju nastane tajac i svi se iznenađeno zagledaše u njih. Knez Jure će onako više kroz smijeh ali ipak pomalo i prijekorno:

- Boga vam vašega, vi ovdje tamburate bezbrižno baš kao da Turci nekidan ne načiniše zulum u Gracu!

- Jure Jurićeviću, a i vi mladi Pekići, eno vam banci, na stolu je vino, sjedite i šutite, ne volim kad me prekidaju dok pjevam junačke pjesme, a baš sam se bio zanio!

Zagrmi knez Mladan, na što se svi slatko nasmijaše.

Kad je knez Mladan završio pjesmu i zadnji reski zvuci gusala umuknu, svi prisutni se ustaše pozdraviti s pridošlim knezovima. Ivan i Stipan zagrliše oca Tadiju, a mali Bubak, obraza ulijepljenih od slasnog krokanta, potrči ocu Pavlu u zagrljaj. Ovaj smijući se, viknu mladim Pekićima:

89Milko Peko

- Je li hajduci, mislite li se vi ikako vraćati u roditeljske kuće?

- Neka nas ovdje, striče Pavle, ovdje je nama jako dobro s didom Ivanom i svim ostalima. Oglasi se Sokol.

- Meni se čini, filozofe, da je tebi dobro ovdje i iz nekih drugih razloga! Dometnu Pavao.

- Kojih, kojih, reci da i mi znamo? Zainteresirano će knez Tadija namignuvši šeretski bratu.

- Koliko ja znam i onaj je razbojnik Lipi Jure odlučio sa cijelom obitelji ostati u Peračkome Blatu jer se njegovi Šutići ljute zbog one Turkinje koju je nedavno oženio, a on se opet ljuti na njih kako su nazadni.

- I ja sam to čuo ali što ja imam s Jurom i njegovom ženom, striče dragi?

- Nemaš s to dvoje ali imaš s Jurinom sestrom Anom koja živi tamo s njima, moj mudrijašu. Zar si mislio da se u primorju išta može sakriti!?

Svi stadu dobacivati nesretnom Sokolu koji porumeni i obori glavu. Tad se umiješa zaštitnički djed Ivan zagrlivši zaštitnički momka:

- Pustite vi moga unuka na miru! Neka se momak zabavlja i veseli životu da kad će ako neće na vrijeme!

- Uči ga i navodi na krive pute, stara hajdučino, samo čekaj da i tebi očitam bukvicu. Nismo ti ja i brat dali djecu da ih posve pokvariš! Dobacivao je veselo Pavle dok su se ostali smijali.

Mila i Katarina na drvenim loparima izvade mirisne pečene kruhove iz krušne peći. Međutim, običaj u primoraca nikad nije dopuštao da se u kući reže tek pečeni kruh pa kad ih knez Ivan veselo sve pozove za stolove svi posjedaše, a četiri žene počeše donositi jelo. Katarina je rezala jučerašnji kruh, Mila je doni-jela veliki bronzin pun brujeta od cipala, jegulje, glamaca i kosmeja. Iva je u zdjele kutlačom svakome iz drugog bronzina stavljala svježe skuhanu, gustu puru. Mare je razmještala posude s mrvljenim sirom i slanim inčunima u maslinovu ulju i kvasini. Knez Mladan je križao i solio kapulu, a knez Ivan ulijevao gusto crno vino iz velikog vrča u drvene bukare.

Blagovalo se u veselju i s tekom dok su se mačke umiljavale oko nogu, podignutih repova, pileći komade majstorski kuhane ribe i rakova.

Nakon jela, muškarci se namjestiše udobno oko ognjišta. Mladan, Ivan, Tadija i Pavle zapališe lule s dugačkim kamišom i stadoše užitkom pućkati oblake duhanskog dima. Pušenje duhana bio je relativno nov običaj u primorju kojeg u isto vrijeme dovedoše i Turci i Mlečani pa su oni muškarci koji imaše više posla i kontakta s njima to usvajali, a drugi, uglavnom oni stariji i konzervativniji to odbijaše. Dok su žene spremale stolove nakon jela, muškarci započeše razgovor, a dječaci ih okružiše, željni svekolikih vijesti.

- Kakvo je stanje ovdje u Baćini, kneže Ivane? Započne izokola knez Jure.

90 GRAČKI BOJ

- Vidiš i sam, mirno. Zimujemo i uživamo koliko se god to može.

- Nemojte preko mjere, neka nam svima bude pouka ovo što nam se nedavno desilo u Gracu.

- Ne brini ti za nas. I sad je jedan stražar na izvidnici, gore na brdu Stražarnica.

- Kako kad ste svi bili s nama na ručku?

- E, kako, kako! Lijepo. Dvojica braće, brđani, dobila su od mene komad zemlje i nešto ovaca te dozvolu da naprave kuće i štale s druge strane brda, uz obvezu da se mijenjaju gore na stražari i da nam budu izvidnici. Na taj sam način riješio glavni problem i ne izlažem djecu studeni niti opasnosti da su izloženi i sami gore, u divljini. Oni i njihovi sinovi čuvaju stražu i predani su u tome. - Dobro si to smislio, striče. Izusti Tadija, zadovoljno puhnuvši kolut duhanskog dima.

- A kad ja mislim loše? Donesemo im ponekad ribe, oni sami love ptice i divljač. Dam im pokoju pušku, praha i olova te malo opreme i poneki dukat i mirno spavamo!

- Samo, koliko su pouzdani ti brđani,a naročito u stražarenju Noću? Upita knez Jure.

- Sasvim dovoljno da ja svaku noć mirno spavam, a i svu u Prnjarima osim onoga kojeg je dopalo da stražari kod konja. Nego, kneže Jure, ne okolišaj, nisi ti doveo moje nećake i došao ovdje da bi sa nama ručali već iz nekog važnijeg razloga. Da te čujem?

- Brine me ovo s Turcima. Zaključili smo da prave nevolje tek dolaze pa smo došli vidjeti koliko ste sigurni vi ovdje u Baćini.

- Mi u Prnjarima bi trebali biti prilično mirni, a naši rođaci Mirkovići niti malo. Oni, baš kao i Šutići u Peračkom Blatu jako su izloženi turskom udaru i desi li se to kojom zlim slučajem, gotovi su!

- Tako i mi mislimo. Zato smo i došli. Da se porazgovaramo s tobom, a onda da odemo skupa u dvore Mirkovića i da ih nastojimo uvjeriti o hitnji da se presele natrag u Lavčenj.

- Neće oni to napraviti, uzalud ćemo gubiti vrijeme i živce.

- Zašto neće?

- Zašto?! Zato što su Kačići, primorci, svi Biokovci tvrde glave! Valjda iz istog razloga iz kojeg ste i vi onako utvrđivali Gradac pa vas Turci svejedno iznenadiše! Tko nama može išta dokazivati i dokazati? Mi vidimo posljedice nečeg tek kada se dogode!

- Ne budi na kraj srca striče. Ono u Gracu je samo splet nesretnih okolnosti da su nas Turci uspjeli izne-naditi, a ovo je situacija na koju možemo i moramo utjecati da nam se zlo ne dogodi. Progovori Tadija.

91Milko Peko

- Slažem se ja s tobom sinko ali kad Jure mene želi pitati zašto se to događa onda ću mu ja i reći razlog. Sad se ionako puno toga ne može promijeniti. Naš je glavni zadatak da obranimo narod i da preživimo glavni pohod turske vojske koji će uslijediti.

- Znači i ti si došao do istog zaključka!

- Svatko tko ima s čime misliti zaključit će isto. Očito je da su naredbe izdane i Turci će s proljeća početi okupljati vojsku da nas zatru. Lakomi Gabeljani su samo požurili da prije svih omaste brke. Neka sad istrunu u galijama, prokleti bili!

- Kad ti misliš da će udariti, kneže Ivane? Upita knez Jure.

- Teško je sad gatati. Siguran sam da neće tako skoro. Treba im vremena da sakupe vojsku i da im drumovi postanu prohodni.

- Možeš li biti precizniji?

- Mogu samo reći kako bih ja postupio da podižem vojsku. Svjestan sam da mi kapetani pograničnih i ostalih gradova neće dati vojsku dok se ne završi proljetna sjetva i sadnja. Opet, nije mudro krenuti kroz Biokovo kad udare vrućine jer gdje će naći dovoljno vode za veliku vojsku i za konje i stoku koju će voditi sa sobom.

- Misliš onda da će na nas i sa konjicom?

-Povest će oni sve što okupe pa možda i bojne topove ako ih odnekud dovuku. Drugo je pak pitanje kako će s svim time sići u naša sela.

- I naravno, najvažnije je pitanje kad će to napraviti? Pomalo nestrpljivo dometnu knez Jure.

- Ja bih udario po Velikoj Gospi. Gotovo svake godine u to doba padaju prve velike kiše, koje su najava skorog dolaska jeseni. Kiše će napuniti potoke i izbaciti vrutke i bit će im lako snabdjeti se s vodom.

- Dobro razmišljanje kneže Ivane. Ipak, što ako napadnu o svetome Anti?

- Ništa, trebamo biti spremni i gotovo. Sve ovo su pretpostavke, a oni kad god dođu, a doći će, budite sigurni u to.

*

Velika Baćina, lijepo selo nad jezerima gdje kneževi Kačići Mirkovići podigoše svoje poput kula visoke i povezane kuće i gdje oko njih bijahu kuće i štale i drugih obitelji koje se tu doseliše i sad žive s njima.

92 GRAČKI BOJ

Koliko god selo bilo lijepo i sagrađeno na, za život dobru, mjestu toliko je bilo i ugroženo što se branjenja tiče. Okolo, osim nešto kuća u Peračkom Blatu i nekoliko malih sela rasutih u brdima nije bilo mogućno-sti za združenu obranu i za priskakanje jedni drugima u pomoć u slučaju neprijateljskog napada. Slabiji neprijateljski odred ne bi puno naudio ovdašnjim Kačićima ali dođe li odred od više stotina ratnika oni se nikako neće moći oduprijeti, a pomoć iz primorja će kasno stići.

Seljani Baćine izađoše iz svojih toplih domova pogledati koja im to petorica konjanika dolazi u predve-čerje tog burom ohlađenog zimskog dana. Kad prepoznaše rođake svi ih radosno pozdraviše.

Stari knez Mirko još je bio živ, duge sijede brade i bolesnih očiju, koje su žmirkale iritirane zapusima vjetra. Pridošle knezove ugostiše u kući Mirkova najstarijeg sina Jure, koji je sad vodio cijeli rod Mirko-vića. Uskoro dođe u kuću i Mirkov jedini preživjeli brat Nikolica i njihov rođak, knez Mijo.

Svi su sjeli oko dugog hrastova stola da uživaju u ukusnoj večeri. Žene Mirkovića ispekle su tog dana na jezerima ulovljene divlje patke i skuhale s kupusom liske. Ova ukusna ptica crnog perja bila je poseban specijalitet kod svih na granici, a naročito kod Neretvana. Jelo se s tekom i zalijevalo s dobrim vinom.Kad su večerali, žene počiste stol te u prostoriji ostadoše samo knezovi roda Kačića.

Knez Mirko prvi progovori brišući dlanom ruke sijedu bradu nakon što je dobro potegao vina iz bukare.

- Za pretpostaviti je zbog čega ste nam došli u posjet ali kako red nalaže, to ćeš nam ti sad reći, rođače Jure.

- Da, dragi rođaci, sve je jasno. Došli smo od vas tražiti da se što je hitnije moguće posve preselite u Lavčenj sve dokle ovo zlo ne prođe.

- Misliš li da će nam tim preseljenjem biti bolje i da ćemo biti sigurniji?

- Teško mi je odgovoriti na takvo pitanje ali da, mislim makar da ćete biti puno sigurniji iako nećete živjeti udobno kako ste navikli u vašem selu.

- Je li ovo maslo ovog zadrtoga tutum kamena, kneza Ivana?

- Nije, kume Mirko. Ima i u njihovim glavama soli za razliku od tvoje, stara zadrta mazgo! Vrati mu jednakom mjerom knez Ivan, što izazove veseli smijeh kneza Mladana i dovede starog kneza Mirka do usijanja. Srećom, umiješa se njegov sin Jure, koje preuzme riječ i pokuša smiriti napetosti.

- Smirite se, molim vas. Nisu vremena da se ujedamo između sebe. To što tražite od nas dragi rođaci sada nije izvodljivo. Trebalo bi nam vremena da podignemo nove kuće u bilo kojem selu pa sve da nam i svi vi priskočite. Ja ne želim riskirati da mi se čeljad porazbolijeva i počne umirati.

- A riskirat ćete da vas ovdje Turci sve pokolju i odvedu u roblje, sunce vam jebem budalasto! Planu knez Ivan.

93Milko Peko

- Smiri se striče i nemoj nam svima soliti pamet. Sad se umiješa knez Pavao, želeći smiriti već jako uvri-jeđene knezove Mirkoviće. Treba uvažiti i razloge o kojima priča i razmišlja knez Jure.

- Hvala rođače Pavle na riječima razumijevanja. Lako je vama prigovarati ali pokušajte se staviti u naše kože. Ako dođemo k vama nama visi cijela godina, sjetva i žetva dolaze u pitanje jer ćemo morati graditi sve iznova pa i domove. Malo je naše zemlje u uvalama ostalo na nama. Dio smo prodali, dio mijenjali. Mi stoke imamo puno, da je napasamo trebat ćemo zaći i na tuđe pašnjake, a to svi neće gledati blago-naklono. Milije nam je riskirati pa ostati. Do sad nas Turci nisu napadali osim s ponekim pljačkaškim pohodom kakve omanje čete pa se nadam da će tako biti i u buduće.

- Rođače i imenjače, mi smo uvjereni da kroz Bosnu Turci uskoro počinju sakupljati vojsku i kad je okupe, udarit će na nas. Kad se to dogodi bit će gadno i neka nam bog svima bude na pomoći!

- Da, međutim, hajdemo to gledati i u svjetlu ovoga što si sad izrekao. I mi smo svjesni da će Turci sigurno žestoko udariti na sve nas ove godine. Ovaj upad koji se nedavno dogodio najava je toga. Međutim, zar misliš da ćemo mi kad se to dogodi biti sigurniji u Lavčenju nego ovdje?

- Vidi, imenjače. Turci ciljaju na Lavčenj i željet će poravnati naš Gradac sa zemljom to je posve izgledno. Međutim, kad krenu na nas znati ćemo i spremiti se za obranu. Sklonit ćemo obitelji na sigurno, sakrit ćemo stoku i boriti se.

- Isto ćemo i mi ovdje učiniti.

- Da, međutim, vi ste ovdje izloženi, bez zaštite ostalih rodova, bez mogućnosti da vam pomoć stigne na vrijeme bilo od braće primoraca bilo od Mlečana. U tome je bit problema.

- Sve to znamo i ostat ćemo svemu unatoč! Doznamo li na vrijeme da se pokrenula velika turska sila otjerat ćemo stoku u Prnjare i tamo skloniti obitelji. Ako knez Ivan procijeni da ih tamo ne može obra-niti, poslat će goluba pismonošu po vas da njih prebacite na sigurno, a nama pohitate u pomoć koliko bude moguće.

- Je li to konačna odluka svih vas, dragi rođaci Mirkovići?

- Je, kneže Jure i ne zamjeraj nam već nas pokušaj razumjeti. Mi ćemo pohitati vama u pomoć zatreba li isto kao što znam da ćete vi dojuriti nas spašavati. Što se ostalog tiče, bit će što je suđeno i što nam bog da!

- Dobro. Nisam sretan zbog te vaše odluke i strah me da je jako pogrešna ali više nećemo na tu temu. Možemo li te zamoliti da prespavamo ovdje, uz vatru?

- Naravno, ostanite kod nas koliko god želite.

- Već je pala noć, a sutra moramo i do onog bandoglavog Jure Šutića u Peračko Blato. Nadam se da ćemo kod njega imati više sreće i natjerati ga da se vrati.

94 GRAČKI BOJ

- Ako je imalo pametan on će ili priječi ovdje kod nas ili se vratiti doma, na Grmu. Tamo je baš izložen.- Kao i vi ovdje. Ne odoli podbosti knez Ivan na što ga Pavao mrko pogleda.

*

Ujutro, nakon doručka i mirnog dogovora uz ognjište, Kačići se pozdraviše i petero konjanika odjaše do obližnjeg zaselka koji se naziva Peračko Blato.

Juru Šutića, njegova dva mlađa brata, sestru i mladu suprugu zatekoše u kući. Jure ih pristojno ugosti i sasluša što mu ima za reći njegov knez i ostali uglednici iz roda Kačića.

- Imenjače, ne bih ti želio narediti već te molim da koliko danas pokupiš svu stoku i sa cijelom obitelji pođeš natrag na Grmu.

- Je li to baš tako hitno, kneže?

- Nije. Svi mi mislimo da nije hitno ali je nužno. Ovdje si na udaru. Gotov si ako ostaneš, a Turci nalete. Tebe i tvoju ženu Zulejku posebno će imati na nišanu.

- Njoj je sada ime Zora, kneže.

- Dobro, pusti detalje, važna je bit.

- Jesi li uspio uvjeriti Mirkoviće da se i oni vrate?

- Nisam, na žalost. Oni ostaju.- A što misliš ako bude gusto da odselim kod njih?

- Možeš tako postupiti ako si potpuna budaletina! Dobaci momku knez Ivan dok se knez Mladan po običaju cerekao svom jezičavom kompanjonu, a ostali kolutali očima i škripali zubima od jada i ljutnje.

- A da onda doselim kod tebe u Prnjare, kneže Ivane? Nadam se da to nije budalasto rješenje?

- To je dobro rješenje ali nije izvodljivo. - Kako to nije izvodljivo?

- Ja u Prnjare ne primam inadžije i prgavce koji se ne mogu slagati ni s vlastitom obitelji pa kako li će tek moći s mojima. Imaš se ti gdje vratiti, a i majci će ti biti lakše kad joj opet bude puna kuća. U Prnjare će kad za to dođe vrijeme biti jako dobrodošao netko iz tvoje obitelji ali ima vremena za tu priču.

95Milko Peko

Dok je knez Ivan izgovarao ove rečenice Ani ispadne posuda sa sirom iz ruke i sva rumena pobjegne iz prostorije. Svi su se potiho nasmijali zbog ovih britkih rečenica kneza Ivana pa i sam Lipi Jure, kojeg su ove riječi direktno i ubadale.

- Oštar si kneže ali ti ne zamjeram jer govoriš istinu. Koliko god se ja ljutio na moje nije lako ni njima ni meni i treba mudrosti da to prebrodimo puno više nego ponosa. Nemoj mi molim te više prepadati milu sestricu jer će ako nastaviš porazbijati sve posuđe u kući zbog onog vašeg pjetlića i tvog imenjaka, koji je izgleda u mnogo čemu kao i njegov učitelj!

Sad su se svi veselo smijali ovoj mladićevoj rječitosti i dvosmislenoj, a britkoj igri riječi kojom je parirao starom mangupu, ciljajući između ostalog i njegov ne baš uzoran odnos s udovicom Katarinom. Knez Ivan podignu bukaru i namignuvši nazdravi Juri.

- Brz si s riječima i mislima, mladiću, a meni se to sviđa. Razbije li mala još posuđa zbog moje jezičine, ne brini se, kupit će im did Ivan puno toga na dar!

- Još da mi je doznati tko li mi je prošlog ljeta ukrao onog mog starog šarova!

- Ih, to bit će kakav turski uhoda. Pa i nije neka šteta, taj je konjić ionako više puta dopadao Turcima nego li je bio kod nas. Dometnu knez Ivan, lukavo se cereći i potežući brk.

Svi se nastave smijati jer se u primorju ionako sve dozna, nešto prije, a nešto kasnije pa se tako saznalo i za taj Sokolov pohod na štalu Lipog Jure i krađu njegova starog konja. Detalji se nikad neće točno znati jer ih mladi Ivan nikad nije pričao do u tančine ali kostur priče je ispričao, povjerivši se jednom zgodom prijateljima, a onda je priča potekla sasvim drugim smjerom i dobila nove dimenzije i širine baš kao i mnoge druge priče ispričane pokraj ognjišta. Za nju je doznao i Lipi Jure i jednom zgodom pozvao Sokola da mu potanko objasni to njegovo neobično četovanje na štetu njegovih konja. Ivan je tad, našavši se u neprilici obećao da će u prvom svom normalnom četovanju namiriti Lipom Juri ukra-denog konja, a ovaj je uvjetovao da taj konj ne smije biti isti onaj šarac i da ne smije biti star. Tako je to završilo ali vesela priča je ostala i kazuje kako je Lipi Jure s Turcima na zaista čudan način mijenjao mladu ženu za starog konja.

Prošlo je proljeće u primorju i blagi, mirisni dani ranog ljeta donosili su obilje, rodila je zemlja, a i ona, nepregledna modra njiva hraniteljica. Ribe je bilo u izobilju i ribari su padali od umora od soljenja srdela i inčuna i sušenja ribe. Ove su godine primorci manje išli u četovanja nego je uobičajeno. Uhode su javljale o neobičnoj živosti i užurbanosti oko svih turskih kapetanija po Hercegovini. Svima je to bila opomena da se kovitla nešto veliko i opasno. Spremala se oluja i neće biti lako onome području na koje će se ta oluja stuštiti. Sve češće se u razgovorima, ne bez tjeskobe davalo naslutiti da će Gradac biti na udaru i da toj bijeloj, blistavoj kamenoj utvrdi izgleda pristižu crni dani. Međutim, ništa se bitnog događalo nije u tjednima koji su odmicali. Primorci nigdje nisu polazili bez svog oružja,ni na njivu, ni u ispašu stoke niti na more. Straže su svugdje bile dvostruke i danonoćno budne. Žurilo se i s berbom i sa svim ostalim poslovima. Ostavljalo se u zemlji i na voćkama samo ono što nije prispjelo.

96 GRAČKI BOJ

Kad je prošao blagdan svetog Ante pa kad se primakao blagdan svetog Ivana i nakupiše se drva za palje-nje prosvita i slavljenje vladavine ljeta, ljudi se pomalo opustiše. Svakome je laknulo pri duši. Vijesti o okupljanju Turaka nisu pristigle iz turskih nahija, a kako nastupiše žarki i sušni dani ljeta malo je za vjerovati da će velika vojska u takvim uvjetima zaći u Biokovske vrleti jer bi to za nju bila propast. Vojska ne putuje bez vode, a od sad pa do svetog Mihovila malo će biti pitke vode po Biokovu da napoji stada, a kamoli veliku vojsku i sve ono što se uz nju kotrlja, hoda i jaše.

*

Običaj ivanjskih prosvita star je od kada je i plemena u ovim krajevima i ne zna se tko ga je od koga naslijedio ali je bitno da se tradicija održava i da traje. Svaki je rod koji je imao značaj i moć u primorju na svom guvnu napravio lomaču pa u predvečerje pozvao goste i priredio veselje i gozbu. Ljudi bi se umili, uredili,obukli najbolje ruho te takvi došli na mjesto proslave, gdje su se na ražnjima pekle ovce ili koze te riba na gradelama. Pilo se i pjevalo, igralo se kolo, a kad je pala noć, užgao se prosvit i oni mladi i neobuzdani preskakaše ga uz ciku i viku. Tako primorci daše malo oduška oslobodivši se barem te večeri one stalne napetosti.

Pekići se okupiše na Punti i svi dođoše na njihovo prostrano guvno ukraj mora. Doplovio je i knez Ivan s cijelom svojom družinom iz Prnjara. Osim pripadnika roda, došli su kumovi i prijatelji. S Čiste je sišao i knez Jure. Svirale su gusle i diple, pekla se janjad i pilo odlično vino od crne ruže, legendarnog grožđa žitelja Gornjeg primorja.

Sokol je svoju Anu odveo iza guvna, na plažu pa onda u skrovitost kamenih gromada, koju su ovdje svi nazivali Sidra. Tu su imali potreban mir i cijeli svemir samo za sebe.

Ana se sa svojim tvrdoglavim bratom Lipim Jurom vratila u njihovo selo Grmu. Jure je ipak poslušao savjete Kačića i razborito je odabrao sigurnost za svoju obitelj. Još je vlastitim naporima dodatno utvr-dio svoj Šutića kvartir na Grmi, učinivši ga teško osvojivim bilo kojem napadaču.

Dvoje mladih se prepuste milovanju, potaknuti čarolijom te blage ljetne večeri. Samo je jedan mali svitac na grmu procvjetalog matara bio svjedokom njihove sreće.

*

Veselje je bilo na vrhuncu na Pekića guvnu na Punti. Ljudi su uživali, plesali pjevali i preskakali iz trka visoke plamenove prosvita. Stariji se smjestiše na kamene hridi, a neki, koji zauzeše bolje pozicije imali su sreću i udobno se nasloniti o krive grane tamarina, koji tvrdoglavo rastu tu, na samoj obali, bijesu i sili mora unatoč. Jedan od njih bio je i knez Ivan. Ugodno se namjestio, grickao janjeći opek i sočnu mladu kapulu te zalijevao zalogaje vinom iz bukare. Uživao je u trenu opće radosti i zanesenosti i dozvolio si

97Milko Peko

je luksuz da bude opušten i bezbrižan.

Priđe mi jedna visoka sjena i do njega, smiješeći se sjedne knez Jure.

- Vidim da si se dobro namjestio i da baš uživaš večeras.

- Nadam se da mi ti taj užitak nećeš remetiti. Noćas ne želim misliti na prokleti rat i sve ono s tim u vezi.

- Ne brini se i mojim živcima paše ova blagost i veselje. Da bog dade da je ovako zauvijek.

- Briga boga za naše ludorije.

- Nemoj tako. Sreća da nema fra Luke u blizini.

- Ma, ne spominji mi tu mustru!

- Zašto se vas dvoje ne trpite?

- Kako bi se i mogli trpjeti, po kojoj formuli? On zatucan u svoju vjeru i niti priznaje niti vidi išta drugo do li provođenja dijela božjih ali ne mišlju, riječju i razumom već ognjem i mačem u ime boga.

- Ne misliš li ti da ponekad djeluješ na svoje bližnje prilično zbunjujuće i bezbožno?

- Mislim ali to se i događa jer mislim. A što li ti znači to bezbožno!? U kojeg li boga treba vjerovati?

- U onog pravog i jedinog, tu ne treba imati nikakve dvojbe.

- E vidiš, ja sam imao sreće upoznati vjerovanja ljudi u druge bogove. Ne blesana, već velikih, plemeni-tih ljudi. Sad mi ti reci, koji li su to bogovi pravi, naš ili njihovi?

- Jedan je bog i on je milost, utjeha i mudrost, njegovu vodstvu se prepustiš da bi lakše i sretnije živio.

- Nije ti lako, moj Jure, ti si vođa, a od vođa osim hrabrosti i mudrosti očekuju baš i to da budu dema-gozi po potrebi. Ja srećom nemam takvih želja ni potreba. Na, napij se iz bukare, ovo vino je izvrsno!

Knez Jure se nasmije britkosti Ivanovih riječi, zavrti glavom pa prinese pruženu bukaru ustima i dobro potegne.

- Pravo veliš, ovo je nektar za bogove.

- Daj, prestani o bogovima i uživaj u današnjem daru!

- Stari bezbožniče! Ma svejedno, isto si ti na diku cijelom svom rodu i našemu plemenu. Smijao se knez

98 GRAČKI BOJ

Jure svom rođaku.

- Imena su prolazna, brzo nestaju, a prezime baš kao i pleme traje dugo ako je sreće. Red je da svatko od nas svojim imenom i žitkom čini čast svome rodu koliko god je to moguće.

- Da. Ubrzo će svako ime u primorju moći jasno pokazati koliko je dostojno vlastitog prezimena!

- Imaš li kakvih novosti?

- Počinju se okupljati kraj Mostara. Danas mi je javljeno.

- Je li to vojska iz lokalnih kapetanija?

- Nije. Nitko nije došao iz graničnih kapetanija.

- Aha, to pristižu oni iz udaljenih garnizona. Znači, imamo još nešto vremena.

- Kad misliš da će krenuti?

- Pusti večeras to, moj Jure. Na, pij i pjevaj, daj da se barem danas radujemo što smo živi i na ovoj lije-poj zemlji!

*

U zoru, kad je svježi vjetrić s mora potakao ptice na krošnjama da slave dolazak dana i pjevaju odu žitku, knez Ivan došetao je do vrata od porta. Sjeo je na kamen i zagledao se u daljine,preko granica horizonta, sve tamo do točke gdje su se skriveni oblacima dizali vrhovi dalekog otoka Visa.

Razmišljao je. Lijepo se opustio sinoć i uživao je do trena dok mu Jure nije javio novosti o Turcima. Nakon toga, pravio se on da je i dalje jednako veseo i raspoložen ali u duši mu se nakupljala nekakva tjeskoba. Pio je neuobičajeno puno ne bi li je istjerao iz sebe ali pred zoru se probudio s tom istom tjeskobom koja ga još uvijek pritiska.

- Je li to ono što je suđeno?

Postavi glasno pitanje nekome u vjetar koji mu je ugodno hladio lice i tjerao mamurluk.

- Što je to i kome suđeno, striče?

- O, Tadija, ti si. Što ne spavaš?

99Milko Peko

- Iz istih razloga kao i ti. Nego, nisi mi odgovorio, s kime to razgovaraš?

- Ma pusti, čovjek kako stari to sve više postaje blesav pa u neko doba počne divaniti sam sa sobom.

- Aha. Nego, izgleda da i tebe muči ono što ti je Jure sinoć rekao.

- Muči me i to jako. Počeo je taj vražji ples i sad je sve pitanje sreće, kako nam se posloži. Mene baš to najviše mori jer nisam navikao uzdati se u sreću.- Zar nije i do nas, a ne do puke sreće?

- Ma pusti, do nas je svakako ali na što mi više utječemo u ovoj opakoj igri? Znamo li kojeg će nas dana napasti?- Ne znamo i pitanje je hoćemo li doznati prije nego li nasrnu na nas.

- Eto, to je bit problema. Ne znamo koliko ih dolazi, kad udaraju? Ne znamo hoće li nam se poklopiti da im se možemo sučeliti svom našom silom ili ćemo biti oslabljeni? Pitam se i to hoćemo li imati vremena spasiti žene i djecu, odvodeći ih na sigurno? Sve su to nepoznanice koje me muče i čine nestabilnim. Velika je ovo igra i jako velik je ulog u njoj, moj Tadija.

- Znači onda da je vrijeme da sve drugo ostavimo i da odigramo tu igru kako spada i da je dobijemo!

- Baš tako, junače moj. Ja ću popodne isploviti s dječacima, a već sutra ću još jednom pokušati nagovo-riti one tvrdoglavce Mirkoviće da se presele ovdje.

- Dobro, Petra Barjaktara ostavi. On sad treba biti stalno uz Juru jer barjak Kačića sad mora biti vidljiv u cijelom primorju.

- Njemu sam još sinoć rekao da ostaje u Gracu.- Striče.....

- Reci, sinko.

- Želim te nešto zamoliti iako me sramota to prevaliti preko usta. Sramota me zbog činjenice što ni tebe ni mene nitko nije uspio zaustaviti da u njihovim godinama pođemo u bitku. Ja tebe ipak molim, ne vodi dječake u bitku, sačuvaj ih, striče, molim te!

- Tvoj Anton ostaje u Punti. Pavlov Jure ostat će čuvat Prnjare i to je jedino što ti ja mogu obećati moj Tadija, a da ni ja ni oni ne izgubimo obraz.

- Znam ja to sve, striče ali mi obećaj barem ovo, ne daj im da divljaju i ne vodi ih u srce bitke! Naročito pazi na Ivana, on je najluđi od svih njih i za njega se najviše bojim.

- Ne boj se ti za Sokola. On je ratnik iako nije bio u ni jednoj bitki. U njegovim očima vidim i tebe i

100 GRAČKI BOJ

Pavla i sebe i sve naše stare ratnike. Ne boj se za njega, velim ti, a ne boj se ni za jednog od njih dok sam ja s njima i dok mogu držati mač u ruci.

- Hvala ti, striče. Sad će mi sve biti lakše kad sam to s tobom riješio.

- E, a sad ja tražim nešto od tebe, moj Tadija!

- Traži što hoćeš, striče.

- Prvo što tražim je to da na prvi glas da vojska ide na nas ukrcaš žene i djecu na brodove i da ih odvedeš kod rođaka na Hvar. Za stoku ne mislite puno, čak ako je Turci i uhvate, namirit ćemo se mi od njih ponovo, brinite o budućnosti.

- Dobro, to smo se već ranije dogovorili ali evo, ponovo ti potvrđujem i obećavam da ću ja voditi računa da sve to uradimo kako valja.

- Druga stvar koju ću ti tražiti tiče se isključivo tebe i mene i zato gledaj da ne pogineš da bi je mogao izvršiti!

- Što je sad?

- Desi li se da ja poginem, sinovče moj, ne želim da me zakopate u zemlju!

- Isusa ti, striče moj ti postaješ sve luđi! Da nećeš da te osušimo ko cipla ili ugora!? Ima li još kakva ludost a da ti je na pameti?

- Nije ovo nikakva ludost već moja zapovijed tebi! Poginem li, spalit ćeš moje tijelo na lomači i pola ćeš pepela prosuti u more ovdje, na ulazu u porat, a pola u Prnjarima. To je moja želja i tako neka bude.

- Prvo, ne govori i ne sluti zlo, nećeš ti tako lako vragu na ispovijed. Drugo, kako ću se da se to dogodi opravdati pred onim fra Lukom? Proklet će i mene i tebe da smo heretici i bezbožnici.

- Briga me za toga benca! Ako već mora nekoga sahraniti eto mu moje kape i čizama pa neka njače nad njima, nada mnom neće! Ja sam živio po svome i hoću poći dostojanstveno, kako i pripada ratniku. Neće nitko kmečati nad mojim grobom, je li jasno!

- Dobro, dobro, striče ali ne zajebavaj me više s tom ludošću. Sve je to tebi od puno vina. Vidio sam koliko si sinoć naginjao iz bukare. Nećeš ti umrijeti tako skoro, ne brini.

- Ne brinem ja ali ti nećeš imati mira ako ne izvršiš ono što tražim jer ću te progoniti i na ovomu i na onomu svijetu!

- Dobro, obećavam, a sada idite k vragu i ti i Turci i fratri i vatra i pepeo i ti naši geni! Je li nama Pekićima bog mogao udijeliti malo više krotkosti i razuma, a puno manje ponosa, tvrdoglavosti i isključivosti?

101Milko Peko

- Ako jednom ostariš, moj Tadija, razumjet ćeš da bog ima i pametnijega posla nego da se miješa u ludo-sti ljudske. Nema tu pomoći.

*

Nedugo nakon što je knez Ivan odjedrio s mladim Pekićima prema Prnjarima, Petar Barjaktar dotrči do strica noseći mu poruku od kneza Jure i ubrzo obojica jahaše prema Miljačićima, gdje ih je Jure čekao. Tamo ga njih dvoje zateknu gdje se žustro prepire na guvnu s glavarima Bartulovića, Šutića, Andrijaše-vića i Bilasa koji se nikako nisu slagali s onim što je knez Jure od njih zahtijevao.

Knez Tadija sjaše i ostavi konja kraj Jurinog. Petar je stajao po strani. Kraj kneza Jure stajali su narogušeni Toma i Luka Bartulović, Lovre i Ivan od roda Šutića, Marko i Petar Bilas te Stipe i Petar Andrijašević. Stari Toma Bartulović žučljivo se odupirao nakani kneza Jure. Vikao je:

- Gdje ćemo sad s tolikom čeljadi i sa stokom ako iselimo i Bartulovića Dolčiće i cijelo selo Lavčenj!?

- Shvatite ljudi, to ćemo učiniti odmah, bez ikakva odlaganja.

- Lako je tebi tako govoriti ali nije nama ni govoriti ni napraviti! Ti ne trebaš nikoga seliti, a mi moramo više od pola našega roda! Prijekorno dometne Luka Bartulović.

- Dajte, urazumite se, Turci samo što nisu navalili. Imamo mi i prečih poslova nego dopustiti da u zadnji tren nastane kaos i rasulo kad Turci povire nad Gračke stine! To moramo hitno učiniti i ne želim više raspravljati o tome!

- Zašto nisi tako oštar i prema svojim rođacima Mirkovićima u Baćini, kneže Jure? Njih ne siliš u bježa-niju s ognjišta! Umiješa se u razgovor Petar Andrijašević.

- I njima je sve isto preneseno kao i vama, braćo! Oni se uzdaju u sreću da će ih Turci zaobići i to je čak i moguće. Međutim, vas sigurno neće zaobići jer ste im prvi na udaru. Sve smo to ranije pričali i dogovorili se. Turci se okupljaju i sigurno će udariti, a ja nemam više vremena za odlagati seobu. Od sutra krećete!- Zar je baš tolika hitnja, kneže Jure?

- Hitnja je. Eto vam ako ne znate gdje ćete sa stokom, dovedite dio u nas na Čistu i na Mioce. Važno je da požurite.

Tad na guvno dojašu tri ratnika i hitro skoče sa svojih konja. Bili su to primorske harambaše Niko Bartu-lović Juriš, Lipi Jure Šutić i čuveni junak Cvitan Bilas. Cvitan pozdravi okupljene i upita:

- Što se to zbiva? Čuje se do na Grmu kako vičete.

102 GRAČKI BOJ

- Knez Jure Kačić nas tjera da iselimo Lavčenj i Dolčiće. Ljutito prozbori Marko Bilas.

- Pa zašto vas knez mora tjerati na to? Što već niste pošli to izvršiti?

Glavari Miljačića i Lavčenja ostanu zatečeni junakovim istupom jer su očekivali da će barem on biti na njihovoj strani. Sad zagrmi svojim basom i Niko Bartulović:

- Što buljite ko oderani bravi, vrag vas sve odnio? Što se čeka? Da Turci banu pa da kričite i zapomažete okolo i ometate nam ionako težak posao koji nas očekuje? Knez je zapovjedio, a vi izvršavajte! Ratni je režim i nema više pogađanja i gledanja sitnih interesa! Najposlije, da ne dangubimo, nas ćemo trojica poći s kneževima Jurom i Tadijom i iseliti i Dolčiće i Lavčenj još do večeri!

*

Dobivši nenadanu pomoć od trojice harambaša knez Jure odluči jahati odmah preko Biokova do Bartu-lovića Dolčića i da ga na tom putu uz Tadiju i Petra prati Niko Juriš dok Cvitana i Lipog Juru uputi u selo Lavčenj.

U Dolčićima nije bilo problema jer je Niko Bartulović zapovjedio svome rodu da imaju biti dolje, u Gracu prije nego se on s knezom vrati iz obilaska i nitko mu se nije niti usudio protiviti.

Vidjevši da se sve odvija puno brže nego je očekivao knez Jure odluči poći do Grnčenika da i tim Biokov-cima javi za skoru pogibelj.

Dojahali su u to lijepo selo, napojili konje na vrelu i otišli do centra pa zasjeli u hlad ispod starih kostela, čekajući da se seljani okupe.

Jedan od domaćina iznese pred goste maleni stol i na njega njegove ukućanke donesu sir, mladu kapulu, kruh i vino pa primorci založiše, razgovarajući uz put sa seljacima koji su pristizali iz svojih kvartira. Seoski glavar, stari Ivan Žderić, sura, orlovska izgleda, dugih sijedih brkova i iste takve čupave kose slušao je novosti od kneza primorja Jure Kačića.

- I veliš, očekuješ ubrzo Turke ovdje, na našim brdima.

- Očekujem, ne znam koliko će proći vremena do toga ali doći će i bit će gadno. Izgleda da se skuplja velika vojska kod Mostara.

-Čudno, jer mi moje uhode ni od Imotskoga ni od Vrgorca ništa ne javljaju o pokretu Turaka iz tamoš-njih kapetanija.

- Neka te to ne čudi. Turski beg je izgleda lukav vojskovođa. Vojska iz te dvije kapetanije pridružit će

103Milko Peko

se glavnini tek kad ovi budu kod Ljubuškog. Znaju i oni da ih uhodimo pa ne žele da se na vrijeme uzbunimo.

- Mudro zboriš kneže Jure ali muči me ipak jedna dvojba u svemu ovome.

- Koja?- Zasušilo je i upekao je zvizdan već iza svetog Ante. Ako je taj turski beg mudar kako govoriš koji će ga vrag potjerati k nama na ovakvu sušu i vrućinu? To ide nama u korist, a ne njima. Ne uklapa mi se to u ratnu logiku.

- Razmišljao sam i ja o tome ali tko od nas smije dopustiti da razmišlja kako Turci neće udariti prije kraja ljeta? Ja to neću sebi dopustiti, a ne bi savjetovao niti vama.

- Misliš li da smo i mi na udaru?

- Kad bi Turci udarali samo na nas onda bi vi možda bili i pošteđeni ali bojim se prema vijestima da to Ali Paša Čengić okuplja svu vojsku do koje može doći i da će udariti s namjerom da uništi i nas i sve što je okolo nas pa ste tako i vi na udaru.

- Znači, bilo bi suludo da branim Grnčenik ako dođu do brda nad primorjem!

- Bi jer onda od nas ne možeš očekivati pomoć jer ćemo se i sami ljuto boriti za opstanak. Zato ti savje-tujem da već sad odvedeš stada na sigurno, u one hrastove prašume. Postavi svugdje izvidnike pa čim vidite da dolaze bježite i vi. Spaljene kuće lako je opet sagraditi ali mrtve ne možemo oživjeti.

- Tako ćemo i postupiti, hvala ti Jure što si nas došao upozoriti.

Sad se javi i knez Tadija:

- Nama bi puno značilo da nam tvoji glasnici donesu vijesti o pokretima turske vojske.

- Računaj na to Pekiću Tadija, a računaj i na to da će svaka puška sela Grnčenika pucati na Turčina čim sklonimo svoje žene i djecu na sigurno.

- Hvala ti na tome Ivane Žderiću.

*

Prošlo je još nekoliko tjedana prije nego je taj dugo očekivani napad započeo, a niti tada se to nije dogo-dilo onako kako su primorci očekivali. Turska vojska koja se okupljala kod Mostara spustila se prema Ljubuškome i utaborila se pokraj vodopada Kravice. Tamo su imali dovoljno vode za sve svoje potrebe.

104 GRAČKI BOJ

Uhode su u primorje donosile svakodnevno vijesti ali ni jedna od tih vijesti nije pomogla da razriješi dvojbe koje su razdirale primorske knezove. Turci su blizu, još se okupljaju i napasti će. Ali kada?

Hercegovački sandžak beg Ali paša Čengić okupio je svakojaku, šarenu vojsku. Nije se njemu baš mililo mrcvariti po ovoj pasjoj žezi i baviti tim divljim i buntovnim graničarima ali okolnosti su mu nametnule ovaj ratni pohod. Stalne žalbe Gabeljana, Vrgorčana i Ljubušaka naljutiše sultana te on naredi veziru Bosne Suhab Mehmed paši da riješi tu bunu u njegovu sandžaku, a on pak naloži Ali paši Čengiću da okupi vojsku i ode u pohod na nahiju Fragustin pa ako s tim primorcima brzo završi neka ode robiti dalje, sve do Makarske, da pokažu i graničarima i Mlečanima gdje im je mjesto i kakvu su kaznu zaslužili.

Ni vezir, a ni paša nisu mogli ništa poduzimati preko zime koja je bila i surova i dugo je trajala pa je vojsku pod Mostarom Ali paša počeo okupljati relativno kasno. Nekako je sve to išlo sporo. Kapetanije su teško okupljale vojsku iz svojih garnizona jer se nikome nije mililo u rat dok su ih kući čekali neod-godivi poslovi sadnje i sjetve na njivama. Nije mu išlo u prilog ni to što je vezir morao većinu spahijske konjice uputiti na Savu da tamo ratuje tako da je Ali paša Čengić oskudijevao i u džebeldžijijama i u farisima te se snalazio kako je stigao kupeći sve azape, mustahefize, martoloze, pasbane, kalauze i serha-tlije koje je mogao kao i ponešto dobrovoljaca akindžija, a kad sve to okupi i povede da nahije ipak budu i ostanu koliko toliko sigurne. Nešto prave, veteranske vojske sakupio je po kapetanijama od Nevesi-nja do Imotskog te iz odreda što su mu ih poslali ili sami jahali na čelu svojih ratnika, dizdari Mostara, Trebinja, Stolca, Počitelja i Ljubškog.

Uspio je nakupiti više od pet tisuća vojnika te je još čekao da mu od Livna dopreme bojne topove i da podigne još onih nekoliko graničnih kapetanija i da krene. Međutim, na ruku mu nikako nije išlo vrijeme. Zakasnio je mjesec dana da iskoristi ono blago i bujno vrijeme ranog ljeta kad je ispaše u izobilju i vode dovoljno u primorju, a sad će faliti i jednog i drugog za njegovu vojsku i dovoditi njegov plan u pitanje. Jer, Ali paša nije mario osvojiti i uništiti Gradac. To mu jest bio primarni cilj kojim bi kampanju učinio uspješnom ali on je smjerao opljačkati i Makarsku i cijelo primorje i tako utjerati primorcima strah u kosti i pamet u glavu te donijeti natrag u Bosnu bogat plijen o kojem će se dugo pripovijedati kraj ognji-šta. Međutim, svi njegovi savjetnici i ljudi koji poznaju surovu planinu kakvo je to Bikovo savjetovali su ga da strpljivo čeka prve velike kiše pa da tek onda udari ako misli dospjeti sve do grada Makarske u tom napornom ratnom pohodu. On je dvojio što napraviti. Znao je da nije mudro držati veliku vojsku besposlenu i daleko od gradova, a opet, zdrav razum mu je govorio da su njegovi savjetnici u pravu.

Tad mu jedan od uhoda donese vijesti o jednom kršćanskom selu nadomak Baćinskih jezera. Posebno ga je zainteresirala obavijest da tim selom koje je po svemu bogato i napredno upravljaju rođaci knezova Kačića, koji upravljaju u Gracu i Gornjem primorju. Sazove svoje zapovjednike i naprave ratni plan kojim je Ali paša Čengić naumio ubiti dvije muhe odjednom. Smiriti svoju vojsku pribavivši im bogat plijen i darovavši im akciju te dodatno ojaditi i ustrašiti primorce, demonstrirajući im svoju moć i pokazavši im što i njih čeka u jako skoroj budućnosti.

Za ovaj pohod odredi veliki odred konjanika i zapovjedništvo preda dizdaru Trebinja Suljeman agi.

105Milko Peko

*

Pred zoru dana 28. srpnja, serhatlija po imenu Hasan, uhoda iz okolice Vrgorca koji je dobro poznavao granicu i cijelu krajinu dovede odred dizdara Suljeman age nadomak Baćinskim jezerima.

Tu noć, uoči uštapu, pala je velika rosa i jezera je pokrivala lagana izmaglica pa su kameni dvori Kačića Mirkovića plutali u njoj kao da su iz bajke. Suljeman aga dade znak svome zamjeniku Hajdar čehaji, a ovaj žustrim pokretima ruke usmjeri čauše i buljuci konjanika jurnu kroz mokru travu prema selu.

Krik stražara i pucanj te žestok lavež pasa probude usnule Mirkoviće i sve ostale žitelje sela Baćine i na žalost, za mnoge od njih je to bilo zadnje buđenje u životu i mnogi više ne doživješe rađanje sunca nad njihovim bajnim, jezerskim krajolikom.

Iznenađeni, Kačići Mirkovići i svi ostali žitelji sela Baćine pokušaše junački braniti svoje domove.

Knez Juraj, držeći sablju i kuburu iz koje se pušilo grmio je zapovijedi svojim gromkim glasom dok su mu oči ubilački sjale. U sebi se raspadao, proklinjući se zbog tuposti i zbog toga što nije poslušao savjete Gračana. Sad je bilo kasno za sve i sad je mogao jedino časno poginuti pokušavajući omogućiti da barem netko od njegova roda pobjegne i da nastavi živjeti. Vidje tad Stipu, jednog od svojih sinova te mu naredi:

- Stipe, hvataj konja i juri knezu Ivanu u Prnjare! Traži pomoć!

Mladić posluša i već je ne gubeći ni trena jurio skrivenom stazom na zapad dok su mu oko glave zviždali meci ispaljeni iz turskih kubura. Nekoliko se trupa uspjelo otisnuti na jezero. U njima su žene ukrcale djecu i hrabro veslale na drugi kraj jezera nadajući se spasu. Jednu pogodiše i ona kriknuvši ispusti veslo i upadne u jezero dok su prestrašena djeca tužno plakala u trupi.

Druga žena približi svoju trupu onoj s uplakanom djecom te dobaci jedan kraj užeta najstarijem dječaku dovikujući mu da se čvrsto drži rukama za to uže. Hrabra je žena drugi kraj užeta zavezala oko svog struka te je stisnutih zuba svom preostalom snagom veslala, vukući obje trupe u spas.

U selu se događala tragedija. Nešto žena i djece uspjelo je pobjeći, što u trupama preko jezera, što bezgla-vim trkom kroz botur i kroz gustiše nadomak jezeru. Ostali dopadoše turskog zarobljeništva. One žene, koje zakasniše s bijegom sakriše se u kuće ili su se uz muževe i sinove borile s nadmoćnim Turcima. Borba je bila surova jer svaki primorac je jako dobro znao što gubi ako odstupi i za pedalj, a Turci su isto tako dobro vidjeli kakva ih to nagrada očekuje ako pokore ovo bogato selo.

Prvi je od Kačića Mirkovića poginuo stari knez Mirko dok je drhtave, staračke ruke ali silne hrabrosti branio kulu koju je sam podigao. Hrabrome knezu Miji koji je oko sebe naredao četvoricu Turaka, u jednom naletu odsjekoše glavu, a kneza Nikolicu zarobiše.

106 GRAČKI BOJ

Obranu sela junački je držao još samo knez Juraj Mirković i njegova dva sina, Luka i Jure. Mladići su pucali iz sveg oružja koje su im hitro i vješto punile njihova mati i sestre, a njihov otac, knez Juraj istr-čavao bi sabljom i bodežom i sjekao svaku skupinu Turaka koja bi se ohrabrila jurišati na njegov dom. U jednom takvom turskom jurišu otkotrlja se i glava junačkog kneza Jurja Kačića Mirkovića. Nakon njegove smrti nastupi sablasna tišina na bojištu. Dizdar iskoristi taj tren te gromkim glasom pozva preživjele na predaju.

Mate i Luka, u ime Mirkovića predaju se sa svim preživjelima Turcima koji su već uvelike slavili i pljač-kali po selu, odnoseći sve od vrijednosti.

*

Za to je vrijeme Stipe kao bez duše na golim konjskim leđima ujahao u Prnjare, panično urlajući i pozi-vajući na uzbunu.

Knez Ivan, koji je već odavno bio budan, dotrči i čvrstom rukom dograbi uzde mladićeva konja, a Stipe skoči na zemlju nastojeći se pribrati.

- Što se događa, moj Stipe?

- Napadnuti smo kneže Ivane. Puno je Turaka, svi ćemo izginuti!

Kako su već svi Pekići i Miošići koji su trenutno boravili u Prnjarima izletjeli iz svojih nastambi, knez Ivan zagrmi zapovijed:

- Sedlaj konje i paši oružje! Polazim za pet minuta i nikog ne čekam! Jure ti ostaješ sa starim Guštom i sa ženama čuvati Prnjare. Ti Stipe, brzo, napij se vina i hitaj ka knezu Mladanu Viskiću pa nam se skupa priključite gore kraj Sladinca!

Koliko god jurili na svojim brzim konjima osvetnici iz Prnjara stigoše tek ispaliti plotun na tursku zala-znicu, ubivši tako četvoricu Turaka i dva konja te spasivši jedno manje stado ovaca.

Dizdar Suljeman aga nije dozvolio svojim, od dobra vina i rakije pijanim, ratnicima da se vrate i da nastave boj, čuvši jaku pucnjavu iza sebe jer nije znao kolika ga sila osvetnika sad napada. Bilo mu je važnije da zarobljenike i sav bogat plijen koje je stekao sigurno dovede do Kravica i da za to bude pohva-ljen od velikog Ali Paše Čengića.

Ivan je režeći od nemoćna gnjeva stajao i gledao kako gori lijepo selo Kačića Mirkovića. Svukud, oko upaljenih kuća ležali su mrtvi, a po mirisu, znao je da neki nesretnik ili nesretnica izgara zajedno sa svojim domom. Njegovi hrabri momci nakon što su napali i pobili Turke u zalaznici sad su stajali oko njega i suznih očiju gledali u svu tu katastrofu koja ih je zadesila. Stipe je neutješno plakao držeći u krilu

107Milko Peko

obezglavljeno tijelo svog junačkog oca. Glava mu nije ostala nigdje u blizini kuće pa je knez Mladan rekao da su je prokleti Turci sigurno ponijeli da se hvale odsječenom junakovom glavom i da šenluče.

Knez Ivan je dozivao preko jezera i kroz gustiše te se ona šaka preživjelih nesretnika pojavi i stade vriskati od jada i očaja kad vidje što ih je sve zadesilo.

Knez Ivan tad zapovijedi da prestanu s besmislenim gašenjem vatre te na konje stavi tijela svojih ubijenih rođaka i drugih žitelja Baćine. Na preostale slobodne konje i na svog Giblija posjedne manju djecu i onih nekoliko nesretnih žena koje od žalosti i šoka posve malaksaše pa tužnu skupinu usmjeri natrag, u Prnjare.

Istog dana u Prnjare dojedre brodovi primoraca na čelu s knezovima Jurom, Tadijom te knezovima Ivanom Stipićem, Ivanom Viskićem i Bartulom Šutićem. S njima je došao i fra Luka Smoljanović, koji u dostojanstvenu obredu sahrani poginule Baćince.

Knezovi Kačići i Bartul Šutić održaše brz dogovor da vide što im je sad za učiniti. Knez Jure je bio mrk i jako tužan. Očiju punih suza pogleda kneza Ivana i uzdahne.

- Svi naši napori bijahu uzaludni, moj Ivane, baš kao da su izabrali ovakvu zlu sudbinu.

- Sad je utaman govoriti, sve je gotovo. Mi smo oslabljeni, a Turci likuju i zbog bogata plijena i zbog ove velike pobjede.

- Tko bi očekivao da će udariti na Baćinu? Kako su je pronašli, bog ih prokleo!?

- A kako, imaju i oni tih svojih graničara koji poznaju sve staze i pute i jedan takav ih je očito odveo u Baćinu. Treba pokušati doznati o kome je riječ i iz kojeg je sela pa mu sve zgromiti što je njegovo, krv mu jebem! Treba pokušati doznati i od kuda je bio ovaj odred i tko su age koje su predvodile napad da im vratimo milo za drago, da nas nikad ne zaborave!

- Tko je od rođaka Mirkovića ostao u životu?

- Mladi Stipe te dječica Mirko, Mladen, Anka i Jelena.

Zar su svi ostali izginuli i žene i djeca?

- Spremili smo za ukopati staroga Mirka, Tomu, Martina te Miju i Jurja. Njima dvojici su odsječene glave, izgleda da su se junački borili jer je oko njihovih tijela bilo jako puno krvi. Turci su odvukli svoje mrtve sa sobom pa ni ne znamo koliko je njihovih izginulo osim ove četvorice koju smo mi ubili kad smo pristigli.

- Misliš li da su žene i djeca rođaka Mirkovića koje nismo pronašli ubijene onda otjerani u roblje?

- Sigurno jesu. U kućama smo našli tri spaljena tijela ali to nisu Mirkovići i ne možemo znati jesu li neki

108 GRAČKI BOJ

od preostalih mještana ili su Turci

- Pokušat ćemo ih onda kad ovaj jad završi uz posredovanje Dubrovčana otkupiti.

- Slažem se, moj Jure ali daj da mi prvo preživimo i da odbijemo Turke pa ćemo onda o tome. Vi sad na brodove ukrcajte preživjele iz Baćine i čuvajte ih, naročito mlade Mirkoviće, to su zadnji od cijelog roda.

-Zar misliš da nećemo uspjeti otkupiti ostale?

- To je sad na dugu koncu i tko zna što će biti.

- Hoćete li se i vi iz Prnjara vratiti u Gradac?

- Nećemo. Ne vjerujem da će Turci ponovo riskirati s ovakvim izdvojenim napadom. Sljedeći će napad biti kad krene sva vojska od Ljubuškog, a to je onda na Lavčenj!

*Tri tjedna kasnije, baš iza blagdana Velike Gospe, otvore se nebesa i izli se povodanj na suhu, žednu zemlju primorsku. Kiša je padala bez prestanka dva dana i noći, što je jako zabrinulo sve vlasnike vino-grada. Grožđe, koje je jako dobro rodilo ove godine već je uvelike dozrijevalo pa nikako nije dobro da u vrijeme dozrijevanja ima puno vlage jer će grožđe početi truliti.

Nije se zemlja dobro ni isušila od tog povodnja, a već se nad primorje stuštila nova ciklona pa je kiša i olujnim vjetrovima divljala sve dolaska mjeseca rujna.

Primorci su već pomalo ludjeli o tog svakodnevnog očekivanja turskog napada. Neizvjesnost ih je sve izjedala baš kao i pravedan bijes i želja za osvetom nakon zle sudbe koja je pogodila rod Mirkovića i sve žitelje njihova sela u Baćini. Primorske harambaše, baš kao i uskoci počeli su tražiti od knezova Kačića da oni okupe vojsku pa da sami napadnu Turke kod Ljubuškog kad već ovi ne kreću na primorje. Knez Jure ih je uspio umiriti ali je i sam gorio na laganoj žeravi kako se to u narodu znalo govoriti. Nije mu bilo lako. Morao je zbrinuti siročad iz Baćine, smisliti gdje će se skloniti svi viškovi ljetine da bar nešto ostane ako Turci i uspiju poharati primorje. Ljudima je bilo jako teško. Nitko od kad Turci poharaše selo Baćinu nije išao na more, niti su se micali daleko od kuća. Stražarili su i čekali, a to se čekanje baš razvuklo.Čekanje je već počelo ljutiti i Ali pašu Čengića. Topovi iz Livna, njih šest, stigli su mu tek iza onog povodnja. Obradovao se i već počeo pripreme za pohod na primorje kad mu je njegov astrolog savjeto-vao da još pričeka i da je pravo vrijeme da krene na primorje tek iza desetog rujna.

Poslao je glasnike u Gabelu, Vrgorac i Imotski i naredio da mu tamošnji kapetani dojašu sa svojim odre-dima te sazvao sve age na ratno viječe.

Na dan 13, rujna, godine gospodnje 1666 turska vojska od preko šest tisuća konjanika i pješaka i sa šest bojnih topova krene iz pravca Ljubuškog prema primorju. Kad su došli do Velikog Prologa zastanu i Ali Paša Čengić sazva sve seoske knezove i glavare iz Pojezerja. Kako je Pojezerje bilo kršćansko ali uz samu

109Milko Peko

granicu tamo je vladalo nekakvo dogovoreno primirje. Nitko nikog tamo nije napadao bez obzira na rat i sve ratne strahote. Ljudi tog kraja, bilo kršćani, bilo muslimani pazili su jedni na druge i nisu dali na susjede. Nije to bilo iz neke posebne ljubavi već iz praktičnih razloga. Tom međususjedskom brigom imali su nekakav mir u svem tom ludilu rata. Mir koji oni niti su kršili niti željeli remetiti ni po koju cijenu. Na sve ono što je dolazilo mimo njih ti nesretni ljudi ionako nisu mogli utjecati već se prilago-diti i pokušati ostati živi. Tako je bilo i sad, kad je moćni turski paša sazvao sve kršćanske vođe na skup. Koliko god se bojali i u mislima htjeli biti kilometrima daleko, svaki od njih je znao da moraju doći pred tog moćnog pašu, pokazati mu svu svoju poniznost i zakleti se da nemaju nikakvih dodira s tim pobunjenim primorcima iako je stvarna istina da su glasnici već stigli u Lavčenj da jave gdje je turska vojska i kolika je njena sila.

Tako se taj otužni skup sirotih glavara poredao pred gizdavog i bahatog pašu koji im je govorio onako s visoka i kićeno, a oni su mudro povlađivali i pravili se da ih te šuplje fraze jako zanimaju.

U neko doba paša upita:

- Zna li netko od vas, knezovi i glavari Pojezerja koji je najbolji put odovud pa do na Gračke Stine?

Svi su šutjeli premećući s noge na nogu i čekajući da netko drugi odluči kusati tu vruću kašu. Taj netko bio je hrabri knez Luka Šalinović. On je svog mladog ratnika Viska Kežića još prošlu noć uputio za Lavčenj sa svim potrebnim informacijama o turskoj vojsci koje su njemu javile njegove uhode. Primorci su već od ranije znali kolika je približno turska sila ali sad kad su stigli odredi iz graničnih kapetanija i topovi iz Livna ta sila je narasla. Kneza Šalinovića posebno su plašili ti od boja topovi pa se domišljao isplatili se ugroziti vlastiti život u nadi da će uspjeti uvjeriti ovog bahatog turskog vojskovođu da nema puta za te teške topove do primorja. Donekle je to i bila istina. Turci su te vražje sprave mogli nekako i dovući na Gračke Stine ali jedino što bi s njima mogli gađati i pogoditi jesu kuće sela Lavčenj u istoimenoj uvali i možda istočni kvartir kuća u selu Miljačići. Sva ostala sela u Lavčenju, a naročito utvrda Gradac izvan su dometa tih turskih topova. Turci ih nikako neće moći spustiti niže onim uskim i strmoglavim planinskim, karavanskim stazama koje se spuštaju u primorje jer ne postoje konji koji mogu nositi takvu težinu, a da ne padnu i strmoglave se u ponor. Razmišljao je knez Šalinović ohrabrujući sam sebe sve do trena kad se i sam začudio začuvši vlastiti glas. Tad zadrhti i na brzinu pogleda u ono sjajno, vedro nebo nad njim, obrativši se za pomoć i podršku.

- Svijetli pašo, to što ti pitaš ne postoji!

- Kako bolan ne postoji? Što to pričaš i koji si ti?

- Svijetli pašo, ja sam knez Luka Šalinović. Htio sam kazati kako do Gračkih Stijena vode karavanski puti i njima je lako jahati. Uz malo pažnje i tko se ne plaši visine i dubine ponora, lako se putima spustiti i niz biokovske prolaze i u Lavčenj i u primorje ali nije moguće tolike grdosije dotegliti do na Gračke Stine.

Ali paša priđe i zagleda se knezu Šalinoviću ravno u oči.

110 GRAČKI BOJ

- Jesi li ti siguran u to što tvrdiš, Šalinović kneže?

- Dašta sam nego siguran, svijetli pašo. Jedva ta brda nadlete i ždralovi, a kamoli ćete vi na njihove vrhove dovući ta željezna čudovišta. Preteško je to i za silnu tursku vojsku, svijetli pašo.

- Ih, nema toga što je preteško za moćnu tursku vojsku, Šalinović kneže.

Nasmije se posprdno i bahato Ali paša svom sugovorniku u lice na što ovome provri vrela gorštačka krv i rasplamsa mu se u srcu sva vatra one pritajene mržnje pa hrabri knez gordo povika:

- Evo pašo rusa glava moja, a za ulog neka je sablja tvoja da ti nećeš uspjeti podići topove nad Gradac u primorju!

Paša se nasmije dok su mu oči veselo sjale.

- Neka ti bude Šalinović kneže.

Okrenu se i zapovijedi:

- Pripremite topove za prijevoz, idemo za Gradac! A ti ćeš kneže jahati sa mnom da se i sam uvjeriš što sve turska sila može dok ti je ta glava još na ramenima.

*

Kad je smioni gorštak i mladi harambaša Visko Kežić usred noći dojahao do utvrde Gradac i dozvao na uzbunu, glasno dovikujući kako Turci dolaze, cijela je uvala Lavčenja oživjela. Upališe se baklje i svijeće u svim domovima i ljudi se stanu žustro i organizirano spremati. Nigdje nije vladala panika pa ako bi se i začuo ponegdje lelek prepadnute žene ili plač još bunovnog djeteta oštra psovka i zapovjedni glas nekog od primorskih ratnika brzo bi sve ušutkali. Sve one pripreme kroz duge tjedne iščekivanja turskog napada urodile su time da su se primorci rutinirano spremali za ono neminovno, izvršavajući baš sve što se od njih očekivalo i što je ranije dogovoreno. Baklje su osvjetljavale prilaze do luke i do Solina kojima su žene, natovarene onom dragocjenom imovinom žurile na brodove, vodeći dječicu uz skute. Sve ono manje vrijedno, a potrebno ionako je već ranije sklonjeno u sigurna skrovišta ili zakopano. Momčići, odvažne djevojke i poneki starčić koji više nije bio za bitke, žurili su prema torovima sa stokom. Oni su imali zadatak odvesti svu stoku u sigurne dolove iza Biokova i to putima iznad Brista, da dospiju što dalje od pravca kojim će uskoro banuti Turci.

Ima jedna pjesma što se uz gusle često pjevala u ta vremena, a ta tugovanka po istini veli:

“ - OVAKVA JE KRVAVA KRAJINA, S KRVI RUČAK, A S KRVI VEČERA,SVAK KRVAVE ŽVAČE ZALOGAJE, NIKAD BIJELA DANA ZA ODMORA! - “

111Milko Peko

Nepun sat nakon što je Visko uzbunio primorce, brodovi puni žena i djece, predvođeni bragocom kneza Tadije plovili su prema nedalekom Sučurju, na otoku Hvaru. Plovili su u sigurnost, u spas od nadolazećeg zla i propasti. Dugi nizovi stada ovaca i koza gonjeni psima i pastirima uspinjali su se po mrklu mraku, uskim planinskim stazama u njedra Biokova, u okrilje majke bijele planine, spasiteljice i hraniteljice.

Barjak Kačića vio se na vrh kule na Gradini, a bubnjar je ritmički slao poruke. Konjanici juriše u primorje podižući na uzbunu braću iz Brista, Podace, Zaostroga, Drvenika, Živogošća, Igrana, Drašnica i još dalje, u sva sela sve do grada Makarske.

I još dan nije zabijelio, a već prve čete mrkih i do zuba naoružanih primoraca dojahaše i dojedriše do Graca. Prvi kako je i red stigoše rođaci Kačići iz Brista. Predvodio ih je na svome razigranom vrancu knez Grgur Kačić Miošić, kršni stari junak, dugih brkova. Za njime je jahao sin mu Ivan, kapetan pa junaci i knezovi od roda Kačića Stipan Žarković, Matija Alesić te Frane Miošić, a za njima njihovi stasali sinovi i svi drugi briški ratnici.

Na čelu odreda iz Drvenika dojaha ponosni knez Radoš Kostanić sa svojom braćom i svim sinovima te braća Petar, Pavao i Nikola Ivićević sa svim ratnicima od svoga roda, baš kao i junak Toma Burić sa sinovima Jakovom i fra Ivanom i svi drugi ratnici iz drveničkih uvala koji su imali konje da brzo dojašu u pomoć svojoj braći u Lavčenj. Dojuriše Podačani predvođeni harambašama Stipom Buklijašem i Nikom Martičićem. Doploviše Zaostrožani i Drašnićani. Dojaše i Zale Antičić, zmaj od Igrana sa svojom četom prekaljenih veterana ratovanja na granici. Doplovi Ivan Galiot sa svojim junacima baš kao što na razne načine dođoše sa svojim družinama primorske harambaše Pave Vukelić, Marko Vodanović, Ivan Katić, Petar Zaočić, Grgur Bušelić, Jure Stipica i drugi.

Čim je zbjeg iz Lavčenja pristao u luku u Sučurju, makarski providur Foscarini otpremi najbrži brod koji je imao u luci prema Makarskoj i Splitu s porukama za komandante tamošnjih mletačkih garnizona te s porukama za generalnog providura Dalmacije, generala Catarina Cornera te za kapetana primorja Pavla Kačića Pekića koji je po službenim dužnostima trenutno bio baš u Splitu.

Sam je s providur s knezom Tadijom za Gradac uputio veliku bojnu galiju Re di Golfo i dvije manje galije, što je on imao na raspolaganju na otoku Hvaru. Brodovi, po dolasku pred Gradac odmah se rasporediše na ulazu u Stari Porat, a galije pristanu na plažu na Solinama. Sve ovo jako ohrabri Gračane i silno im digne borbeni moral.

*

Golub pismonoša donio je poruku i knezu Ivanu u Prnjare, a ovaj odmah odasla brze glasnike da okupi po okolini sve one ratnike koji su bili isplanirani za mali borbeni odred iz Prnjara.

Dok su se momci od roda Pekića pripremali za polazak u boj, knez Ivan zovnu u kuću udovicu Katarinu, poljubi je, pomiluje po kosi te joj u ruku utiska kožnu vrećicu u kojoj je nešto zveckalo i ključ od svoje

112 GRAČKI BOJ

kuće. Ona ga pogleda prepadnuto:

- Zašto mi ovo daješ?

- Ne vratim li se ti ćeš nastaviti živjeti u ovoj mojoj kući. Moje imanje dobit će Ivan Sokol i mali Tadija Bubak, na jednake dijelove. Pava Šešula će biti onaj kojeg će se slušati kad je zemljoradnja u pitanju. Stipan Brokva dobiva moju radionicu. Sokol će brinuti za stado konja i njemu ide moj Gibli. On je taj koji me zamjenjuje! Drugu ovakvu kesu i sve moje knjige dobiva Jure Fratrić, a sve ostalo će podijeliti moj nećak Tadija prema mojim ranijim uputama.

- Ne plaši me, moj Ivane. Govoriš isto kao da se nećeš vratiti!

- Idem u boj, ženska glavo i tko zna hoću li se vratiti. Govorim ti da znaš ponoviti i potvrditi moju volju ako se ne vratim. Sve ovo zna i knez Tadija.

- Čuvaj mi se Ivane, vrati se, molim te!

- Pusti, Katarina. Moram poći, a u ovoj mojoj maloj četi previše je golobradih i nimalo iskusnih dječaka. Veća će mi muka biti paziti ih i čuvati njih nego boriti se s Turcima. Veliko je breme na meni.

- Pa zašto idete kad je tako?

- Zato što moramo! Nema tu pomoći! Sretno i ne brini.

- Vrati se, molim te, moj Ivane.

*

U tom neobičnom odredu kneza Ivana osim njegovih unuka Sokola, Šešule,Brokve i Bubka bilo ih je još šestoro momčića od roda Pekića , troje mladih Miošića te uz njih i stari ribar Luka Pekić. U selu je knez Ivan ostavio Juru Fratrića jer je on bio loš borac te starog Guštu, koji je bio invalid. Htio je osta-viti i malog Tadiju Bubka ali kad je mali zmaj potegao kuburu na djeda sav ojađen, odustao je od toga da iz družine odstrani tog malenog junaka. Došli su još knez Mladan Viskić s momcima iz svog roda Jurom i Nikolom te s petoricom ratnika iz sela Šipak, koji su imali konje i oružje za borbu. Došla su i ona dva brata Domića, što su čuvali stražu nadomak Prnjarima. Božo i Antiša sa svoja tri sina Matom, Lovrom i Jurišom.

Knez Mladan, potegnu iz svoje čuture te šeretski nadjenu ime ovoj neobičnoj vojnoj formaciji:

- Borati, vidi nas, a! Mi smo sad deveta pukovnija iz Prnjara i jao Turčinu koji nam se nađe na putu!

113Milko Peko

Knez Ivan iskoristi vrijeme pred polazak za kratak razgovor sa snuždenim Jurom Fratrićem.

- Što ti je Jure moj, što si tako objesio nos?

- Duša me boli, moj dide Ivane. Bubak ide s vama iako je mlađi od mene, a ja ostajem ovdje, u pozadini jer sam nesposobnjaković.

- Nije to baš tako moj Jure. Ne ostaješ ti bez razloga dobri moj unuče. Čuvaj mi Prnjare i prati svoj put u životu i nikad ne prestani čitati, razmišljati i sanjati. Dijete moje, čuvaj nam rod u godinama koje dolaze i zapamti, snove nam nikad ne mogu uzeti, a ti jedini od nas znaš i budan sanjati. To je tvoja snaga, a ne slabost i zato ostaješ , da sačuvaš snove svih nas!

*

Prije podneva, na 14. rujna godine gospodnje 1666 sandžak beg Hercegovine Ali paša Čengić u prat-nji svojih aga i gazija ujaha u pusto selo Grnčenik. To lijepo selo i ugodan zrak koji je tamo s užitkom udisao svidje se paši pa naredi da se selo ne pali već da se u njemu podigne glavni tabor njegove vojske te ne gubeći puno vremena odjaha dočekati konvoj s bojnim topovima s čvrstom nakanom da će još za dana dospjeti na te Gračke Stine.

To mu je uz strašne napore tobdžija i uginuće mnogih tovarnih mazgi i uspjelo te je sa nadmorskih sivih vrhova kršnog Biokova s neskrivenim divljenjem gledao u prekrasan prizor zalaza sunca prema moru između dalekih vrhova Pelješca i Hvara, koji još sjaše obasjani sunčevim sjajem u to kasno popodne. Naredi gromkim glasom da se barem jedan top hitno pripremi za paljbu i da mu pred noge dovedu ono lažljivo pseto, kneza Šalinovića.

Moćni Ali paša izda naređenje i onaj top opali uz gromak odjek čija se jeka još dugo odbijala od surih biokovskih litica. Tad mu sluge dovedoše nesretnog kneza, koji je od prepasti potpuno poblijedio jer je znao što sad slijedi.

- Kažeš, Šalinović kneže kako ni ždrale ne može preko ovih brda, a kamo li će Turci na njih dovući svoje topove! Da bi me uvjerio i obmanuo i svoju si glavu na to u okladu založio. Junak si veliki, Šalinović kneže i nije ti do mene. Sam si sebi glavu odsjekao!

Ali paša mahnu rukom dželatu i tren kasnije, glava hrabrog kneza Šalinovića otkotrlja se po suru planin-skomu kamenju, a beživotno mu se tijelo svali na stranu.

Primorski ratnici vidješe kad se Turci uspeše na Gračke Stine. Mnogima od njih bi krivo i škripahu zubima što im je knez Jure zabranio da ih čekaju gore, na vrhovima rodne planine i tamane bez milosti, a onda, zagrmi top sa litica i kugla pade kidajući stabla i lomeći stijene nadomak selu Lavčenju.

114 GRAČKI BOJ

Mnogima tad postade posve jasno da je knez Jure odabrao dobru taktiku i da će im ta dobra početna taktika možda u konačnici osigurati makar spas ako ne i pobjedu. Svaki je junak čvršće uhvatio svoje oružje žuljevitim rukama i pogledao sunce, koje se približilo moru na obzoru, u jednom od mnogih prekrasnih zalaza u uvalama Graca. Gledajući tu divotu, ratnici su se tiho molili da im bog daruje da dožive još mnogo sličnih zalazaka.

*

Sve se nekako približilo tom toliko čekanom sukobu dviju vojski. Ništa više nije bilo nepoznanicom osim možda činjenice s koliko li će to brodova general Cornero uskoro doploviti pred Gradac.

Knez Jure je od dvojice mladih izvidnika iz Grnčenika, Jure Bilasa i Joze Žderića, dobio izvještaj da je turski beg zauzeo njihovo napušteno selo i tamo postavio svoj glavni logor. Prema procjeni brđana turska vojska prelazi brojku od 6. tisuća vojnika, a to je odgovaralo procijeni koju mu je ranije donio glasnik kneza Šalinovića. Knez Jure je na stranu dozvao svog rođaka Tadiju Pekića i kneza Radu Kostanića da na brzinu razmijene mišljenja o prispjelim vijestima.

- Ali Paša je svoj glavni logor postavio u Grnčeniku. Na Gračke Stine dovukao je barem jedan teški, bojni top, kojeg smo svi na žalost dobro čuli. Što mislite kako će Turci napadati?

- To što je svoj logor postavio u Grnčeniku ukazuje da ne namjerava udariti sa svim snagama na nas. Vjerujem da će glavninu konjice čuvati za udare prema ostatku primorja i Makarskoj ako mu mi ovdje ne pomrsimo račune. Odgovori knez Tadija Pekić.

- Tadija dobro razmišlja i ja se slažem da bi moglo biti baš tako. Ako je gore preko 6. hiljada Turaka, onda ih ovdje trebamo očekivati manje od polovine i to uglavnom pješaka i one od svakud skupljene, nikakve vojske, a ne veterane i spahijsku konjicu. Neće paša riskirati da mu najbolji ratnici zaglave po ovim našim strmim stazama. Uključi se i knez Kostanić.

- Iz vaših usta u božje uši, braćo moja. Bude li tako imat ćemo izgleda ne samo da se obranimo već i da pobijedimo. Nas se s pridošlim Mlečanima skupilo blizu tisuću, a još treba doploviti mletačka glavnina. Brine me samo onaj vražji top gore.

- Ma pusti top Jure. Koliko je onaj mladi Kežić meni opisao, od Livna je došlo 6. teških, bojnih topova i čuli smo jednoga i vidjeli dokle baca. Sve da i namjeste nišane mogu nam gađati samo po selu Lavčenj, a njega smo na sreću davno ispraznili. Odgovori Tadija.

- Bojim se da će moći pogađati i istočni dio sela Miljačići. Doda knez Radoš.

- I mene je strah ali tu ništa ne možemo. Ako budu pogađali Miljačiće, Niko Bartulović je dobio upute da ratnike iz tog dijela premjesti na sigurno. Odgovori knez Jure.

115Milko Peko

- Kako si rasporedio ostale zapovjednike? Upita knez Radoš Kostanić.Knezovi Ivan Viskić, Grgur Stipić i Grgur Miošić sa svojim četama brane Čistu. Niko Bartulović sa svojima brani Miljačiće. Zalu Antičića s njegovim veteranima sam postavio u busiju pod Debeli Brig, on će čuvati crkvu i po potrebi priskakati u pomoć ili Niki ili našim rođacima na Čistoj.

Tko brani Stinice i Grmu? Upita dalje knez Kostanić.

- Grmu brani Jure Šutić, a poslao sam mu i Podačane i Zaostrožane. Ti ćeš kneže Rade zapovijedati obra-nom Stinica jer će tamo biti jako gusto. Od tvojih ću uzeti samo braću Ivičeviće i Buriće u svoj odred. Ja ću naime zapovijedati odredom naše konjice te ću udarati na Turke gdje god procijenim da ih mogu dobro raniti ili gdje naša obrana bude ugrožena.

- To je dobra taktika! Pohvali knez Kostanić svog prijatelja.

- Drugim odredom, sastavljenim od pješaka zapovijedat će knez Tadija Pekić. Uz njega će vojevati njegov stari kompanjon Bartul Šutić. Oni će raditi slično što i mi s konjicom osim što će oni udarati i tamo gdje se na konjima ne može. Gradinu i cijeli Gradac brani Cvitan Bilas. Tadijin brat Pavao, čim doplovi s Mlečanima preuzima zapovjedništvo od Punte do Solina i on će koordinirati sve akcije s mletačkim zapovjednicima.

- A gdje je Tadijin stric Ivan?

- On će kneže Rade zajedno sa svojim imenjakom zapovijedati obranom sela Poce, tako smo barem planirali.

Tadija se nasmije na ovu duhovitu opasku kneza Jure upućenu njegovu stricu Ivanu, kojega je teško u išta ukalupiti i prisiliti da sluša i izvršava, jer to jednostavno nije u njegovoj prirodi.

- Je, obećao mi je da će biti tako, izmijenili smo poruke i mislim da je on s našim dječacima iz Prnjara i s knezom Mladanom Viskićem već u Pocama. Nego, rođače Jure, nisi rekao tko zapovijeda obranom Skoka?

- Tamo sam postavio duplu posadu, sve su to stariji ratnici, a zapovjedništvo sam dao vođi straže Petru Andrijaševiću.

- Jure, mislim da bi tamo trebao poslati moga prijatelja, harambašu Ivana Galiota. On je jedan od najve-ćih junaka s granice i to je pravi položaj za njega. Neka odmah otplovi sa svojom družinom tamo i neka on zapovijeda na Skoku!

- Zar misliš da bi Turci tamo mogli napasti pored svih ciljeva koje mogu birati u uvali? Upita knez Kostanić Tadiju.

- Sve će ovisiti o tome kako će se bitka odvijati. Ako ih uspijemo odbiti od naselja, a nadam se da hoćemo i ako ih moj stric Ivan otjera od Poca, Turci će tražiti nove mogućnosti i neće im trebati puno da zaključe da ako zauzmu predstražu Skok onda će moći osvojiti i Poce, a tad mi više nećemo biti u dobrom polo-

116 GRAČKI BOJ

žaju i Gradac dolazi u veliku opasnost. Zato ja mislim da Skokom treba zapovijedati vrstan ratnik i da oko sebe ima prekaljene borce.

- Dobro si to zaključio rođače Tadija. Galiotu odmah prenesi naredbu da otplovi na Skok i preuzme komandu. Zaključi savjetovanje knez Jure.

*

Kad je već sumrak pao na kamene hridi i mala plodna polja iza primorskih strana Biokova, Ali Paša Čengić je ujahao u svoj glavni tabor kraj sela Grnčenik. Uredio se, osvježio, pojeo laganu večeru pa je sazvao svoje ratno viječe. Sve se age i dizdari okupiše oko svog paše. Slušali su pažljivo ono što im on ima za prenijeti. A paša je govorio rječito i još jednom jasno iznosio ciljeve i zadatke koje stoje pred njima.- Bio sam i vidio što nam je sve činiti da ili sutra ili narednih dana uništimo taj Gradac, da ga više ne bude i da od njega ne ostane kamen na kamenu. Dolje, uz obalu je nešto galija i malih brodova i to nije neka sila ako one kurve od Mlečana ne pošalju dodatnu flotu.

- Svijetli pašo, koliko sam uspio vidjeti, primorci napustiše ono prvo selo koje smo gađali topom. Sigurno nas dočekuju dolje u toj tvrđavi Gradac i po okolnim selima. S kolikom ćemo silom mi sutra udariti? Odvaži se zapitati pašu, dizdar Suljeman aga, pobjednik boja u Baćini.

- Udarit ćemo s tri naša odreda. Ti, Suljeman aga jedini ideš s konjicom. Ostala dva odreda su pješadija. Uz tebe ide dizdar Ljubuškoga Mahmut Aga i dizdar Alaga Maktijić od Imotskoga. Mujo Dizdarević od Vrgorca će sa svojim odredom u praskozorje jurišati onom planinskom stazom što vodi do tog sela iza planine što je ovdje zovu Grabovica. Ovo smo ovdje selo zauzeli bez bitke pa bude li sreće da zauzmemo i to drugo selo, okružit ćemo primorce i pola je posla onda obavljeno.

- Zauzmemo li Gradac, hoćemo li stati ili idemo naprijed niz primorje?

- Nećemo stati sve do grada Makarske. Kad nju poharamo onda će za mene ovaj pohod uspješno zavr-šiti. Iz tog razloga i ne šaljem druge konjičke odrede. Trebamo štedjeti konje da ih ne pogubimo po ovim bespućima. Prije podneva, mali konjički odred kneza Ivana dojahao je u selo Poce. Čim su rasedlali i pobrinuli se za konje, knezovi su se sastali na ratni dogovor. Knez Poca Ivan Nikolčić, objasnio je Ivanu i Mladanu sve što se događalo od kad je stigla vijest da dolazi turska vojska. Baćinci su svi već na svojim položajima iza podignutih zidova uz jedinu preostalu stazu koja vodi do sela od primorskih strana. Postavljen je i onaj mali brodski top.

- Dobro si sve pripremio moj imenjače. Znaš li gdje su Turci sada?

117Milko Peko

- Moji izvidnici javljaju da je turska prethodnica nadomak Grnčeniku.

- Čeka li ih tko od naših tamo?

- Nije, svi su stanovnici izbjegli. Procjena je da se Grnčenik ne bi mogao obraniti pa nitko nije želio ginuti uludo.

- Dobro su učinili. Imaš li novosti iz Lavčenja?

- Dolaze graničari sa svih strana i svrstavaju se u odrede za obranu. Stigle su i neke mletačke galije, a tvoj nećak, kapetan Pavao plovi iz Splita s cijelom flotom generala Cornera. Trebali bi biti u uvali iza ponoći.- Dobro, dobro je to. Koliko je Turaka?

- Kažu, preko 6. tisuća, a imaju sa sobom i od boja lumbarde.

- Mogu nam s takvim topovima staviti soli na rep!

- Kako to misliš!?

- Lijepo. Samo se bez veze slamaju s tim grdosijama, proklete budaletine. U najboljem slučaju mogu ih dovući na vrh naših stijena, a od tamo mogu gađati jedino selo Lavčenj koje smo svakako ispraznili.

- Nisi baš impresioniran tolikom turskom silom imenjače?

- Dobro je da ih nije došlo više, a još će bolje biti ako nas taj njihov zapovjednik podcijeni pa razvoji snage.

- Misliš li da bi se to moglo desiti?

- Ne da mislim nego vjerujem baš u to! Razmišljao sam dugo zašto taj vražji Ali paša ovoliko odugovlači s napadom i onda mi je sinulo da on zapravo čeka najbolje vrijeme da ubije dvije muhe jednim udarcem.

- Budi malo jasniji!

- On je podigao vojsku da osvoji i uništi Gradac ali njega zanima osvojiti i cijelo primorje te kao kraj-nji cilj, porobiti i grad Makarsku. Kad je već pošao na ovakav pohod on sanja o velikom plijenu, a toga neće biti ako ne osvoji Makarsku.

- Onda ti pretpostavljaš da će držati u pričuvi elitnu vojsku da je sačuva za završni udar na Makarsku, a da će na nas udariti s pomoćnim odredima jer nas je podcijenio nakon svoje lake pobjede nad Mirko-vićima u selu Baćini.

- Tako nekako i bude li se tako odvijalo na konju smo, pobijedit ćemo!

118 GRAČKI BOJ

*

Nešto iza ponoći doplovila je mletačka flota pred Gradac. Veliki general Catarino Cornero doveo je u bitku sve brodove koje je imao na raspolaganju.

Pored već ranije pridošlih brodova, velike galije re di Golfo, te još tri male galije i dva gripa doplovilo je još puno novih brodova. Generalova velika galija Galera Generalizia pristala je u uvalu Bošac. Oko nje su se razmjestili i ostali brodovi u obe gračke uvale, a među njima velika galija Brachiana, jedan šambek, dva velika galijuna tipa Marselijana, tartana kapetana Pavla Kačića Pekića, još sedam malih galija te sedamnaest gripova i bragoca.

Brodovi se razmjestiše duž bijelih gračkih žala od rta Jelov Vrat pa sve do pod kulu stražaru na Skoku. Na svim većim brodovima pramčani topovi bili su upereni na dio kopna ispred njih. Oba velika gali-juna, naoružani nizom topova na svojim bočnim palubama, patrolirali su pred uvalom da ih slučajno ne iznenadi dolazak kakve turske flotile s Neretve.

General je iskrcao s brodova i dvije jake čete strijelaca. Jednu su činili profesionalni vojnici, mušketiri, prekaljeni veterani i izvrsni strijelci, a drugu morlaci, prekaljeni borci i lovci na turske glave.

Sve je to bilo dragocjeno pojačanje snagama kneza Jure Kačića pa je ovaj posve odahnuo, sad je već potpuno vjerovao da će uspjeti pobijediti u strašnoj bitki koja tek što nije počela.

Sastao se na generalovoj galiji s zapovjednikom mletačke vojske i njegovim kapetanima te uz pomoć kapetana Pavla Pekića usuglasiše sve predstojeće akcije. Pavao zamoli generala Cornera da dodijeli knezu Juri pod komandu onu jaku četu veterana morlaka i dobi odobrenje te ih odmah uputiše da pomognu Niki Bartuloviću u obrani sela Miljačići, a dio te ćete upute na Grmu.

Noć su Gračani iskoristili da jedan od topova s Punte dovuku i postave na tvrđavu Gradina, što nagna zapovjednika tvrđave Cvitana Bilasa da zapjeva od sreće.

*

Pred zoru prasak oružja i rika ispaljenog topa prenu iz tanka sna svakog ratnika u gračkim uvalama. Turci su krenuli u napad, a branitelji Poca su ih spremno dočekali!

Prvi je udario vrgorački aga Mujo Dizdarević. Njegovi sposobni izvidnici- serhatlije pronašli su planin-ske staze i izveli odred do pred prijevoj kojim se uzdiže put do baćinskog sela Poce.

To mjesto je bilo najviše na koje se i jedan Turčin uspeo u ovom boju, jer svaki koji bi se pokazao na stazi bio je ubijen preciznim pogocima graničara ili pokošen gomilom željeznih okrajaka, ispaljenim iz

119Milko Peko

malog, brodskog topa.

Odvojeno od tog udara vrgoračkih Turaka, dizdar Ljubuškog Mahmut aga sišao je sve do sela Lavčenj ne stupivši u okršaj s primorcima. Za njim je dojahao dizdar Trebinja Suljeman aga i rasporedio svoju konjicu, čekajući da se razdani pa da jurne prema dvorima i kuli Kačića na Čistoj.

Četvrti odred na čijem je čelu bio dizdar Imotskog Alija Maktijić spuštao se prema selu Miljačići. Zastali su na pola puta čekajući da glasnik javi tobdžijama da su selo Lavčenj zauzeli bez borbe te da usmjere topovsku paljbu prema selu Miljačići, iz čijih se kuća već nasumice pucalo prema svemu što se kretalo.

Topovi grunuše i strašna grmljavina jeknu sve do mora, a kugle počeše udarati u istočne kuće sela Milja-čići, rušeći ih i izazivajući požare.

Niko Bartulović, sav garav od baruta i morlački kapetan na vrijeme povukoše ljude tako da ih je zatekao tek prvi plotun, koji je ubio dvojicu branitelja, a što teže, što lakše ranio petoricu s raznim krhotinama koje razniješe topovske kugle u svojim udarima.

Kad je topovska kanonada prestala, jurnuše ratnici imotskog age, nadajući se da će sad lako osvojiti to selo. Međutim, dočekaše ih složni plotuni branitelja što Turke nagna u bezglav bijeg. U tom prvom naletu poginulo je više od dvadeset imotskih Turaka.

Razdanilo se i bitka se rasplamsala na sve strane. Nizali su se juriši konjice Turaka i protunapadi primo-raca. Svako selo se junački branilo iz utvrđenih dvorišta.

Sve što se događalo u uvalama Lavčenja tog jutra 15. rujna godine gospodnje 1666 svojom vještom rukom nacrtao je mletački inženjer Giuseppe Santini, uprizorivši tako za sva vremena tu čuvenu bitku kod Graca, za trajanja velikog rata od Kandije.

120 GRAČKI BOJ

Jak otpor primoraca baš je iznenadio Turke, a sve više poginulih njihovih ratnika tjerao ih je u silan bijes. Vrgorski kapetan Mujo Dizdarević pjenio se od bijesa vračajući svoje ratnike na traći juriš u nadi da će osvojiti taj kobni prolaz. Top i ubojiti karteč koji je iz njega sipao, desetkovao je redove njegova odreda ubivši mu više od pedeset ratnika. Na tom se djelu bojišta Turci jednostavno više nisu mogli boriti i u neredu su se povlačili prema selu Lavčenj u kojem su se smjestili dijelovi drugog turskog odreda, onog iz Ljubuškog. Ljubuški aga je ostavio manju grupu Turaka u osvojenom selu, a sve ostale ratnike je uputio na selo Grmu, napredujući iz dva pravca. Jedna je kolona išla preko vinograda u Plasi, s namjerom da dođe pod selo Grmu, a druga je putem za Gomilu išla direktno na istočni rub sela. Lipi Jure i ostale primorske harambaše sve su pozorno pratile, brzo razmještajući svoje ratnike na što boje obrambene položaje. Kad je prva kolona Turaka izbila pred selo, odjeknu plotun iz oružja primoraca i sravni sa zemljom čelo te kolone. Turci bijesno zapucaju, okupe se i okruže selo, tražeći mete i stalno pucajući, ne štedeći praha i olova. Branitelji im nisu ostajali dužni.

Dim baruta dizao se oko svake skupine kuća u toj lijepoj uvali Lavčenja. Bio se ljuti boj i ni jedna strana nije popuštala niti se moglo naslutiti tko pobjeđuje.

Ipak, ono što je knez Ivan Pekić nagovijestio svome imenjaku u selu Poce počelo se pokazivati istinitim i proročanskim. Silni paša Čengić ipak je u svojoj bahatosti postupio nerazborito. Podcijenio je snagu primoraca i na njih nije uputio najjače svoje jedinice već osim konjičkog odreda veterana Suljeman age, paša je u boj poslao tri odreda pješadije. Na čelo tih odreda jesu stavljeni iskusni i prekaljeni kapetani s granice, u njima je bilo i nešto tih veterana graničara, ali većinu svakog od tih odreda činila je ona slaba, od svakud skupljena vojska, koju sačinjavaše propalice svake fele u puno većem broju nego li čestiti ratnici. Takva se vojska brzo pokolebala i gubila borbenu moć i uz sva nastojanja aga i njihovih čauša da ih otjeraju u nove juriše i da barem negdje ozbiljno probiju čvrstu obranu branitelja.

Gusto je bilo na Stinicama. Tamo, nad selom i uz put koji se račva na Čistu lijevim krakom te desnim prema Grmi, a gdje se put dalje penje prema crkvi svetog Mihovila, postoji jedna visoka hrid, koja se u narodu naziva Pudarnica. Najbolji strijelci od roda Šerića, Utrobičića i Barbira uspeli su se na Pudarnicu i s nje pogađali svakog Turčina koji je izvirio iz zaklona. Knez Rade Kostanić je rukovodio obranom sela, gromko zapovijedajući i često jurišajući da obrani ugrožene kvartire. Smrt je kosila na sve strane i Turke i primorce. Srećom, na svakog poginulog primorca palo bi i deset Turaka.

Zamjenik Suljeman age, Hajdar aga s jednim buljukom konjanika izbi na Gradinu te zapali sve štale i par kuća Bilasa, Katića i Šutića, koji bijahu izvan zidina. Vatra dohvati stabla javora, šipaka i staru, razgranatu murvu pa se digne gust dim nad kulu, stvarajući dojam kad se gleda iz daleka da to Gradina gori i da je osvojena. Gradina ne da nije osvojena već branitelji desetkovaše tursku konjicu, a junački harambaša Cvitan Bilas, nakon što je karteč ispaljen iz topa raznio dio konjanika te agi Hajdaru ubio konja, ubije iz kubure i samog agu. Tako je kazna stigla najvećeg krvnika Kačića Mirkovića, koji ostade ležati pod bijelom kulom na Gradini.

U isto vrijeme Suljeman aga s drugom polovinom konjičkog odreda i s jednom četom pješaka dospije do kule Kačića na Čistoj. Tri su primorska kneza junački branili Čistu ali napad je bio žestok i toliko jak da Turci osvoje i zapale nekoliko kuća kraj kule, ubivši tri Stipića, dva Viskića, jednog Ujdura i dva Miošića.

121Milko Peko

Plamenovi su plamtjeli i dim se dizao visoko nad kulu dok je zmaj primorski, harambaša Zale od Igrana, jurio s Debelog Briga u pomoć braniteljima Čiste. Tad stari knez Nikola Jurićević učini jedan junački čin o kojem će se dugo pričati. Uspne se na vrh svoje kule i gromkim glasom zapjeva staru junačku pjesmu o slavi primoraca gudeći u gusle. Rezak zvuk gusala i starčeva pjesma izdignu se nad vrevu bitke i desi se čudo. Pjesmu prihvati Vice Ujdur na Debelom Brigu, nastavi je stari junak Jure Bartulović - Lugonja na Stinicama, a od Solina pjesmu podigne svojim blistavim tenorom Branko Sinković Pivalica. Mnogim se junacima oči ovlaže, a grudi nadmu od ponosa i iz grla izvi poklič i jurnuše na Turke. Tad zavijori zmaj Kačića u rukama Petra Pekića, zvanog Barjaktar i zasja sunčeva zraka na sablji kneza Jure dok je predvodio svoj konjički odred u juriš.

Razvi se žestoka bitka, pretvorivši se u niz pojedinačnih megdana. U jednom od tih megdana knez Jure Kačić osveti svoje ubijene rođake Mirkoviće, ubivši u dvoboju sabljama dizdara Trebinjskoga, velikog junaka, Suljeman agu.

Turci, obeshrabreni smrću svog vojskovođe i pretrpjevši jako velike gubitke, nagnuše u bijeg, ostavljajući za sobom sve svoje poginule ratnike.

U isto vrijeme, knez Tadija Pekić, sa svojim odredom pješaka, trčeći kroz Cikov Potok pa kroz Starine, stigne pred selo Grmu i s leđa napadne turski odred koji je dugo opsjedao hrabre branitelje. Knez Tadija, praćen Bartulom Šutićem , Markom Korljanom, Grgurom Bušelićem i Jurom Sinkovićem, na čelu svojih ratnika nasrne na iznenađene Turke, sijekući ih sabljom. Turci tu ne pružiše velika otpora, već našavši se između dvije vatre uzmakoše prema predjelu Plasa. Prema Lavčenju i iza Miljačića, do izvora Studenac, gdje se povukla sad sva turska vojska.

Turci su bili prilično skršena morala jer su tog prvog dana borbe imali ogromne gubitke. Poginulo je preko tristo turskh ratnika, a među njima nekoliko aga i šest čauša. Poginuo je i zapovjednik vojske koja je sišla u gračke uvale, trebinjski dizdar Suljeman aga. Branitelji su imali samo trinaestoricu poginulih, što je bilo pravo ratno čudo i pokazivalo je koliko su knez Jure Kačić i njegovi doglavnici dobro pripre-mili obranu svojih domova.

*

Idući je dan prošao relativno mirno. Uslijedio tek nekoliko manjih udara Turaka i jedan žestok konjički napad na Soline i prilaze Gradini, kojim su Turci očito nešto ispitivali, tražeći rupe u sistemu obrane primoraca. Prilikom tog napada na Solinama, istakli su se mletački mušketiri. Ti plaćenici, veterani, u savršenim su redovima nastupali i mirno ispaljivali svoje duge puške. Onda bi red čučnuo, puneći oružje dok bi idući red nastavio s paljbom. Tom pokretnom vatrenom zidu nije bilo mudro naći se niti na putu niti na dometu zrna, što su Turci brzo osjetili na vlastitoj koži.

Bijesan poput risa, Ali paša Čengić, poslao je dva nova odreda da pojačaju desetkovanu vojsku u gračkim uvalama te je za novog vojskovođu odredio kapetana Gabele Faruk agu Perizovića.

122 GRAČKI BOJ

*

Knez Ivan je sazvao svoj mali odred iz Prnjara te mu pridodao četiri izvrsna baćinska ratnika, najbolje strijelce iz sela Poca Juru Giljevića Arambašića, Marka Benića, Jakova Nikolčića i Šimuna Matijevića Pišulu. Kao dobrovoljac im se još priključio mladi Ante Giljević.

Knezu Ivanu Pekiću bilo je sumnjivo ovo čudno zatišje koje je vladalo uz tek sporadične okršaje.

On je imajući tu namjeru za sprovesti još od ranije, u torbu metnuo svoju orijentalnu, tamnu odjeću, a umjesto rapira kojeg je inače nosio sa sobom bio je opasao svoju blistavu sablju damaskiju. Sad se presvukao i svi se zabuljiše u njega kad ga ugledaše jer je izgledao kao neki uvaženi turski gazija. On sve u selu obavijesti da njegov odred uskoro kreče u izvidnicu. Odlučio je provjeriti što je po srijedi. Nare-dio je malome Bubku da mora ostati u selu i skrbiti o njihovim konjima, a on se spustio onim putem koji vodi dalje kroz Baćinu te sišao do primorskog puta koji uz more veže Tribunj, Žrnovicu, Pišćala i Vodice, a nad kojim je točno između uvala Poretak i Vodice bila sagrađena kula Skok. Ta kula stra-žara bila je podignuta na završetku kose planine Grabovica, neposredno nad primorskim putem i nad morem i branila je svaki prolaz bilo kojoj vojsci pridošloj sa istočnih strana te se s nje vidjelo baš sve što se događa u cijelom Neretvanskom kanalu, na moru i uz more. Od kule, prema Gracu, a iznad uvale Vodice pa sve do Postinja još se sačuvala gusta primorska prašuma sastavljena od starih stabala hrastova crnike, planike i duba te pokojeg luga brijesta i jasena. Ta se šuma zvala Bobovina. Knez Ivan i njegovi svratiše u predvečerje do kule Skok te knez Ivan zapovjedniku, svome imenjaku Ivanu Medvidoviću Galijotu, ispriča na brzinu da planira zaći u šumu te od tamo izviđati i skupljati informacije o aktivno-stima Turaka. Dogovoriše se da netko od momaka kneza Ivana javi novosti posadi kule čim ih prikupe te odred iz Prnjara zađe u prašumu, izgubivši se ubrzo među tamnim sjenama u njoj.

Knez Ivan je pretpostavio da će i Turci, koji su u svojim taborima već palili večernje vatre uskoro i sami odaslati izvidnike na sve strane da skupe još dodatnih informacija, mimo onog što su njihovi zapovjednici već otkrili u svim onim današnjim čarkanjima. Izložio je plan svojoj družini i rasporedio ih u grupama kroz šumu s ciljem da uhvate živog i dovedu barem jednog od tih izvidnika.

To se uskoro posrećilo baš skupini u kojoj su bili knez Ivan i njegov imenjak i unuk Sokol. Baš se Sokol prvi i bacio na tog izvidnika kad im se približio, a ostali mu skočiše u pomoć vezujući nevoljniku ruke i stežući mu maramom usta da ne viče. Tad Sokol iznenada uzviknu:

- Ahmo, vrag te osedlao jesi li to ti!

Nesretni Ahmo nije mogao odgovoriti jer je onako uvezan više sličio na kulen nego na ratnika. Sokol mu brzo odriješi veze i spusti maramu s usta.

- Nemoj se slučajno derati, hajvane jedan. Koji te vrag opet nosi u ove krajeve, ti, noćno šunjalo?

- Aman, mani me se pobratime Ivane. Podigao paša vojsku, a aga se i mene dosjetio. Pročulo se da sam

123Milko Peko

ja primorcima ukrao konja te da ja kao znam ove staze po primorju pa me uzeli kao vodiča i da uhodim. Što ću, ja pošao, ne smijem odbiti.

- A gdje ti je konj, nesrećo jedna?

- Ih, nisam lud da i njegovu glavu riskiram ako već moram svoju. Naš ti je šaronja sad obiteljsko blago!

- A luda te vodali! Kud od svih Turčina na ovomu svijetu ja uvijek nabasam baš na tebe!?

- Ma nije ti to do mene, pobratime to ti je kismet.

Tad se uz zagonetni smiješak u razgovor umiješa knez Ivan:

- Nije li ovo, moj unuče, onaj Turčin od prošlog ljeta što si za njega “posudio” konja od Lipog Jure?

-Je. dide Ivane, on je. Zove se Ahmed Horozović.

- E, zanimljivo. Izgleda da si ti Ahmede u pravu kad veliš da je ovaj vaš novi susret zapravo sudbina. Želiš li ti spasiti tu svoju glavu,a?

- Jašta nego želim, efendija.

- Dobro, budeš li me slušao i spasit ćeš je. Zakuni se da ćeš mi sad pošteno i točno odgovoriti na pitanja!

- Kunem se svime što mi je sveto. Uradit ću to i u ime duga i prijateljstva prema mom pobratimu Ivanu.

- Odlično. Eto i ja sam Ivan i ovom ovdje Sokolu dođem ko nekakav djed. Slušaj sad dobro! Reci mi kako glasi lozinka za ulazak u vaš glavni tabor?

- Ibrik!

- Sigurno!?

- Sigurno, kunem se!

- Dobro, a koji je odziv?

- Kalauz.

Nadam se da me nisi lagao?

- Nisam, ja uvijek držim do date riječi!

124 GRAČKI BOJ

Kad mu je Ahmo odgovorio na sva pitanja koja su ga zanimala o brojnosti turskih snaga te imenima aga koji su zapovijedali odredima, knez Ivan se obrati svom unuku.

- Vidi ovako. Ivane, odvedi ovog svog pobratima mimo naših straža sve do puta za Baćinska jezera.

- Dobro dide Ivane.

- I da si prije natrag nego tamo, znaš!

Sokol se nasmije:

- I to ću pokušati izvesti.

Ivan se tad unese Ahmedu u lice i zagleda mu se u oči:

- A ti me sad dobro slušaj! Puštam te na slobodu, a tvoj će te pobratim izvesti do sigurnog puta da te koji od naših ne ubije! Znaš li put od Baćinskih jezera do Pojezerja?

- Ma znam, mogu se snaći i po noći.

- Dobro, slušaj dalje! Bilo bi nepromišljeno da se odmah vraćaš doma jer bi te tvoj aga prvi pogubio zbog dezerterstva pa se od Pojezerja hitro noćas vrati preko planine i spusti u svoj tabor.

- Hoću.

- Slušaj me sad dobro mladiću, kad dođeš u svoj tabor, šepaj, reci da si u mraku upao u nekakvu jarugu i da si ozlijedio nogu. Tako će te pretpostavljam poštedjeti novih zadataka i ostaviti u taboru. Kad vidiš nakon toga da će postati gusto i da vas mi potiskujemo sa svih strana bježi brže od zeca i nastoji se domoći puta preko Biokova među prvima od svojih i gledaj pobjeći do glavnine tvoje vojske i neka ti je bog na pomoći da te ne pogodi koja naša kugla.

- Veliko ti hvala, efendija i neka bog čuva sve vas.

Kad su Sokol i Ahmo hitro šmugnuli u šumu, knez Mladan se primaknu prijatelju.

- Što li to vrije u tom tvom loncu ispod kape, pobratime?

- Slušaj dobro, stari šuveraku. Ja sad kad poznam lozinku idem u turski tabor. Pravit ću se da sam neki njihov vitez i vjerujem da će mi to poći za rukom. Važno mi je doznati što namjeravaju sutra i pođe li mi to za rukom mislim da će to biti jako važno za nas.

- Misliš li da ćeš uspjeti doznati nešto što već nije poznato? Oni su i došli s jasnim ciljem da osvoje i unište tvrđavu Gradac.

125Milko Peko

- Jesu, Mladane ali su i vidjeli da ih taj pokušaj skupo košta i bit će im još skuplji. Mislim da oni sad traže drugi način kako će doći do cilja uz što manje žrtava.

- Pa kako mogu drugačije osvojiti Gradac osim da ga direktno napadaju?

- Ima načina. To bi trajalo nešto duže ali u konačnici i ja bih na njihovu mjestu tako postupio!

- Prosvijetli i mene, mudrače.

- Ako zauzmu predstražu Skok nakon toga će relativno lako osvojiti i selo Poce. Desi li se to onda im oni topovi na obroncima mogu i poslužiti. Nadalje, dovuku li par topova na Skok mogu tuči na naše brodov-lje i Mlečani će se morati povući u uvalu Bošac. Znači, cijela im je uvala do Gradine oslobođena za nizove napada. Pošalje li Ali paša Čengić iz Grnčenika sposobnije odrede Gradac bi tako mogao uskoro pasti.

- Bogami, pobratime, zajebano je ovo što si mi ispričao.

- To ti mene baš razdire i sad bih ja htio doznati je li ispravno razmišljam. Ako jesam još imamo vremena da do zore postavimo zasjedu, a da Turci ništa ne primijete.

- Pazi ti ipak da do zore ne ostaneš bez glave! Puno riskiraš pobratime.

- Nema sad natrag. Slušaj, Mladane!

- Reci.

- Prijatelji smo od najranijeg djetinjstva, puno smo toga zajedno preživjeli, obećaj mi nešto.

- Hajde, reci!

- Ako me Turci ubiju pazi na ove naše zlatne momke. Čuvaj ih i štiti. Ne daj da one naše budaletine, sijedih kosa, a kratke pameti unište onaj lijepi san koji smo počeli ostvarivati u Prnjarima!

- Obećavam ti pobratime, a sad ti meni nešto obećaj.

- Hoću, reci.

- Ne daj da ti Turci odsjeku tu ružnu glavetinu. Neću ja moći to sve uraditi bez tebe. Ne bi nitko to mogao nastaviti bez tebe!

126 GRAČKI BOJ

*

Noć je pala nad uvale u kojima je većina ljudi, s bilo koje od zaraćenih strana spavala kako se veli, na jedno oko. Ti tanki snovi bili su prekidani svakim šušnjem ili neprirodnim zvukom. Sve osim pjesme cvrčaka i sablasnog dozivanja ćuka bilo je sumnjivo. Zapravo, sumnjiv je bio i huk ćuka jer ni jedan stražar, tankih, napregnutih živaca nije bio na čistu je li se to glasa ptica u tami ili pak pritajeni nepri-jatelj. Na južnom prilazu taboru stražarili su Nedžad i Salko, naćuljenih ušiju i širom otvorenih očiju. Držali su duga stražarska koplja ali su im o pojasu visjele nabijene kubure i dugi handžari. Barem je desetak puta svaki od njih pomislio da je nešto čuo ili pak razaznao da se nekakav belaj pomiče u tami , na rubovima one guste prašume koja se ispod planinskih hridi spušta prema moru, dolje na jugu uvale. Ni jedan od njih nije znao što bi prije, stezao koplje, tako zastarjelo i beskorisno ili bi ga bacio i hvatao se kubure i handžara. Svaki put su bili na rubu da dignu uzbunu ali su isto tako znali što ih čeka ako bez razloga razbude age, gazije i čauše. Kad si u ratnom pohodu najveće prokletstvo je kad te dopadne da guliš svoje sate te noćne straže. U tom zlu mraku sve je drugačije i to je vrijeme kad vrag i njegove sluge piruju, a čestit čovjek može samo patiti ako mu uskrate mira i počinka. Lako je u to zlo vrijeme s ovog svijeta odlepršati u ahiret, a da nikad ni ne doznaš što te to stiglo i spopalo.

Tada neki kamen zašuška pod nečijim korakom, a njih dvojica se pomole svevišnjemu da ih sačuva i dopusti im još godina na ovome lijepu dunjaluku, jer za poći u ahiret nikad nije kasno.

Neka tamna, visoka prilika iskorači iz one mrkline i stade pred njih na put.

- Kazuj tko si ako ti je život mio! Promuklo progovori Salko izbjegavajući vikati za svaki slučaj.

- Mir, hajvani jedni. Ibrik!

- Kalauz!

Stražari odahnu kad su čuli noćašnju lozinku njihove vojske i dali odziv. To se vratio neki od uhoda. Samo, ovaj je i po ruhu i po oružju, a i po ponositu držanju bio sigurno nekakav aga ili gazija.

- Od kuda ti, efendijo?

- Zar nisi vidio, budaletino! Zar si ti taj kome ja trebam polagati račune?

- Oprost, efendijo i prođi.

- A vi, psine, pazite da ne zaspete jer ću vam ja prvi odsjeći glave!

127Milko Peko

Veliki turski tabor u selu Lavčenju te okolo sela bio je prilično miran. Gorijelo je nekoliko vatri, rzao je poneki konj ili mazga, tužno bi zablejala poneka ovca. Uz jednu vatru sjedilo je nekoliko prilika i pušilo. Ivan ih bolje zagleda. Svi su bili lijepo obučeni u crne i tamno smeđe odore i svi su nosili pravi arsenal oružja o pojasu. Očito je da su u jednoj od kuća pronašli zalihe vina jer je po mirisu Ivan zaključio što to ispijaju iz drvene bukare koja je išla u krug.

Pretpostavio je da su to gazije, turski vitezovi. Gazije su bili junaci, čuveni ratnici koji su na pohodima predvodili napade, bili u prethodnicama i izvidnicama. Obično oni i nisu bili pod direktnom koman-dom nekog od dizdara ili aga, a njihov zapovjedni rang je bio u visini čauša. Zbog njihovih podviga bili su jako poštovani u turskoj vojsci i na svim pohodima. Ivanu bi drago što je došao na zamisao da se preruši tako da izgleda baš poput tih gazija, a sreća je učinila ostalo, da uz jednu od preostalih vatri pronađe skupinu sebi sličnih.

Bilo ih je četvero, svi jaki, suhonjavi, umornih izraza lica ali orlovska pogleda. Iz očiju im je izbijao hladan, čelični sjaj. Bili su to opasni ratnici, veterani.

- Merhaba. Mogu li k vama.

- Bujrum. Reče mu jedan visoki ratnik, obrijana lica.

- Aferim junaci. Vidim da ste našli nešto bolje od vode.

- Vala jesmo, ovi vragovi kaurski baš imaju dobro vino. Hoćeš li i ti?

- Hoću vala, ožednio sam pravo.

Ivan potegne nekoliko dugih gutljaja. Nije ni trebao glumiti jer je zapravo ožednio, a znao je koliko je dobro vino iz Lavčenja, brano na vinogradima Trnovače i Zastudenca.

- Vala si baš žedan. Nego, otkud ti? Nisam te do sada viđao? Upita jedan mrki bradonja s ožiljkom koji mu se protezao od lijevog oka pa niz lice.

- Teško da si i mogao. Došao sam nedavno do paše noseći mu poštu od vezira. Gore mi bilo dosadno pa siđoh ovdje, da dam posla ovoj mojoj sablji.

- A lijepa ti ta sablja, junače. Je l’ to damaskija?

- Jašta je, prava i vrhunska. Reče Ivan s ponosom i izvuče blistavu sablju iz korica.

- Auu! Ote se ratnicima uzvik divljenja.

- De mi je daj da joj se malo divim, efendijo. Javi se onaj bezbradi.

128 GRAČKI BOJ

- Ne zamjeri, junače ali dršku ove sablje može držati samo moja ruka, a oštricu njenu nije pametno da drži niti jedna prijateljska ruka.

- Vala, ti si neki filozof, efendijo, kako se zoveš i od kuda si?

- Ime mi je hadži Mensur, od Visokog sam.

- Znači, bio si na hadžu?

- Bio.

- O, Alahu veliki i plemeniti! Kazuj, je li lijepo onako kako se i priča!?

- Lijepo je. Divne su to zemlje i luke i gradovi ali ima i puno muke, pustinja, svakakvih čuda i dugog putovanja brodovima, a na moru vreba stotinu opasnosti od gusara pa do oluja. Može se do duše i puto-vati na konjima ali predugo to traje.

- Gdje je ljepše, hadži Mensure, na hadžu u svetoj zemlji ili u ovoj našoj zemljici? Upita onaj s ožiljkom.

- Lijepo je tamo pa da po istini velim, lijepo je i ovdje, u primorju ali nema ljepšeg od naše Bosne.

- E, baš vala, milo mi je to čuti od onoga tko zna i koji se nagledao svijeta. Hajde, napij se još ovog nektara, Mensure. Ja sam Musa, zovu me Barjaktar, od Stolca sam. Predstavi se golobradi, pružajući napunjenu bukaru s vinom Ivanu.

- Lijep je tvoj Stolac.

-Lijep, baš. Ovaj s ožiljkom ti je Alija Duratović iz Posušja. Ovaj visoki i ozbiljni je Hamo Sagrilović iz Čitluka, a ovaj mladi delija ti je Mehmed Zulumović iz Konjica.

- Pozdravljam vas, braćo i želim da se sutra vaše sablje dobro napiju nevjerničke krvi!

- Vala će i biti tako! Sviđa mi se ovo što age večeras na vijeću odlučiše. Javi se Hamo.

- Ja nisam prisustvovao vijeću. Otišao sam pregledati kraj da znam gdje sam i što me očekuje. Što se odlučilo? Udaramo li direktno na tu tvrđavu?

- Ma jok! U stvari, polovina će vojske udariti sutra na ova tri nama najbliža sela da ispadne kako je to naš glavni napad. Druga polovina vojske će se pred zoru provući kroz onu gustu šumu ispod planine te prići kroz šumu do one njihove kule stražare na istoku, uz more.

- Pa što će toliko vojske za tu malu kulu? Nije mi baš jasna ta taktika.

129Milko Peko

- Vidi. Javi se sad Musa. Ta kula je važna. Zauzmemo li nju na prepad i od nje odmah udarimo na ono selo, gore u planini što nas je koštalo velikih gubitaka, uspostavit ćemo kontrolu nad cijelom istočnom stranom tog Graca.

- Zvuči pametno, moram priznati.

- I jest mudro, dobro to dizdari smisliše. Kad ovladamo tim dijelom, moći ćemo spustiti i topove s planine pa gađati mletačke brodove i otjerati ih pa na miru opsjedati Gradac i osvajati okolna sela, jedno po jedno, dok ih sve ne uništimo!

- Dobar plan. nazdravimo još jednom i svima vam želim dobru sreću i zdravlje junačko u skoroj borbi!- Hajde, ispijmo preostalo vino pa da i mi odspavamo koji sat do zore. Nadoveza se pospano Alija.

*

U utrobi kneza Ivana Pekića sve je vrilo. Znao je da nema puno vremena i da po svaku cijenu mora ovo važno saznanje prenijeti do svojih nećaka Tadije i Pavla u Gradac. Uspije li to napraviti prije svitanja od toga će ovisiti sudbina i Graca i cijelog primorja. Tu svoju unutrašnju oluju vješto je krio izvan praveći se i dalje miran i veseo pa čak kad se i pozdravio s gazijama, odšetao je ležernim korakom prema rubu turskog tabora i to onog najdaljeg od smjera u kojem je tako žarko želio ne potrčati nego poletjeti. Znao je on s kime ima posla i da je te gazije umirio svojom pričom i držanjem ali da ti prekaljeni ratnici svojim uvijek budnim očima prate baš sve i da mjere i analiziraju svačiji pokret i ponašanje, a on je bio nepoznat svakome od njih pa koliko god da ih je zavarao kako je on hadžija. Na koncu, ništa on nije ni trebao lagati jer je i bio tamo gdje će itko od njih teško ikad koraknuti vlastitom nogom.

Tek kad se smjestio u blizini nekakvih konja i spustio na pod kao da pravi ležaj za počinak, odahnuo je jer na potiljku više nije osjećao ono uznemirujuće golicanje koje mu se znalo javiti kad bi ga netko iz potaje promatrao. Pričeka tako smiren još nekih dvadesetak minuta pa kad vidje da se njemu najbliža vatra polako trne, otkotrlja se u dublji mrak i nestane iza jednog grma žuke. Zagledao se okolo sebe u gustu noćnu tamu, tražeći kretnje i osluškujući zvukove. Vladao je mir u usnulom selu. Prepoznao je mjesto gdje su na toj strani bili stražari i ocijenio kojim će ih putem najlakše zaobići. Nije htio iskušavati ponovo sreću pa prolaziti mimo stražare već je odlučio nestati neopažen iz turskog logora.

Srećom, mjesec će izići preko Grabavice tek za sat vremena pa je mirno mogao hodati znanim stazicama i uskoro je u onoj svojoj crnoj odjeći posve nestao među prvim stablima jasena.

Ivan se nije sjećao da je ikad tako trčao. Preskakao je grmlje smilja i kadulje, zaobilazio hridi i stabla i ko bez duše hitao prema Bobovini. Bio je u pravu! Predvidio je točno ono što su i Turci isplanirali i sad je bilo sve na njemu i na njegovim momcima. Stigne li do njih i uspiju li o svemu obavijestiti Gračane mogli bi sutra izvojevati veliku pobjedu.

130 GRAČKI BOJ

- Stoj! Začuje se iz tame. U sekundi, Ivan protrne ali se razvedri kad raspozna čiji je to glas.

- Stao sam, a tko je to tamo?

- Ovdje je deveta pukovnija iz Prnjara, a tko to dolazi!?

- Pripadnik rečene pukovnije, magare staro kovačko, hajde, deri se još malo dok ne probudiš svakog Turčina sve do Grnčenika.

Dva se prijatelja zagrliše.

- Izvuče ti tu glavetinu, budaletino stara, a! Veselo je sukao brke knez Mladan.

- Hajde, nemamo vremena niti minut! Gdje mi je imenjak?

- Sokol iskorači iz zaklona.- Evo me, dide Ivane.

- Ostavi pušku i brzo za mnom, a vi ostali zauzmite busiju i dobro pregledajte oružje!

Brzo su se mraku unatoč spustili do predstraže i doviknu stražaru da otvori vrata kule. Uzbunio je knez cijelu posadu i hitro harambaši Ivanu Galiotu i ostalima ispričao o čemu je riječ. Zatražio je Od Ivana Galiota da mu stavi nekakvo plovilo na raspolaganje i ovaj mu reče da je najbolje da uzmu trupu jer će njome najbrže stići do Punte.

Knez Ivan zapovijedi malom Sokolu da on s trupom odvesla u porat i obavijesti svog oca o svemu. Dok je mali Ivan hitro veslao prema Vodicama i Gracu, njegov djed zatraži od harambaše Galijota da mu da još strijelaca.

- Slušaj me imenjače. Vidim da ovdje imaš skoro 30. momaka, ustupi mi polovinu. Ja i moji ćemo posta-viti busiju visoko gore u šumi. Čim Turci zađu u šumu zapucat ćemo na njih i urlikat ćemo kao da nas je gore zapravo cijela pukovnija. Do tada ti i pojačanja iz Graca postavite zasjedu pred kulom tako da ih uhvatimo između dvije vatre.

- Znači, koliko sam te razumio, želiš Turke prepasti i da ih tjeramo do onih hridi između naše kule i uvale Vodica.

- Tako je. Još će biti slabo vidljivo ako napadnu pred zoru i ako ih ukliještimo između dvije vatre i tako prepadnemo, veliki su izgledi da se uspaniče i počnu bježati gdje se ne puca, a to je baš prema tim hridima. Desi li se to, pobit ćemo ih ko divlje patke zimi!

- Kad je tako, evo ti petnaestoro mojih najboljih strijelaca, a ja ću s ostalima ovdje čekati da dođu poja-čanja.

131Milko Peko

- Bravo, junače moj! Prenesi točno ovo što smo se dogovorili. Sigurno će doploviti netko od mojih nećaka, neka učine sve kako sam rekao. * Sokol je veslao ko bez duše kroz mrklu noć, sagnuvši se i zaobilazeći svaki od mletačkih brodova koji su bili duž plaže postavljeni u borbenu formaciju. Niti je želio niti imao vremena da riskira da ga neki stražar primijeti pa na njega zapuca. Zabadao je veslo bjesomučno dok su valovi prskali njegovo uzno-jeno lice i močili mu odjeću. Trebao je obaviti zadatak. Od toga je toliko toga ovisilo. Stiskao je zube i još brže pokušavao veslati, izvlačeći svu snagu iz sebe.

Nije niti ulazio u Stari Porat već usmjeri trupu na mjesto gdje su izvlačili trupe i kaiće na oboru Punte i iskoči pa kljun trupe trzne i izvuče onim svojim, od napora gotovo ukočenim rukama. Vrata mu je otvo-rio otac Tadija i čim je saslušao poruku brzo se opremio i krenuo s Ivanom žurno do tvrđave Gradina. Tamo su knez Jure, Cvitan Bilas i Tadija Peko na brzinu napravili novi ratni plan vođeni saznanjima koje je donio Sokol. Sva trojica su hvalila smjelost i i junaštvo kneza Ivana Pekića. Vijesti koje je njegov imenjak donio u Gradac ne samo da su omogućile da se spase od poraza već, bude li barem malo ratne sreće, davale su primorcima veliku šansu da postignu blistavu pobjedu. Knez Tadija Pekić, Bartul Šutić i njihov odred pješaka, te svi Pekići, Stipići i Šutići koji su bili u obrani luke te jedan vod mletačkih mušketira, ukrcaju se na Tadijin bragoc i i na jedan veći grip te bez pravljenja buke i paljenja bilo kakve svjetlosti otplove dubinom prema Vodicama.

Da ih turski izviđači ne bi mogli zamijetiti, knez Tadija iskrca svoje ratnike u malu uvalu Poretak, iza kule Skok te usidri oba broda u uvali pa sa svim raspoloživim i do zuba naoružanim ratnicima potrči do kule gdje ih je sa jedanaestoricom preostalih ljudi nestrpljivo čekao harambaša Ivan Galiot.

*

Sve je bilo u igri nadomak zori tog dana 17. rujna godine gospodnje 1666. Primorci su zahvaljujući smio-nosti i velikom riziku kneza Ivana Kačića Pekića uspjeli doznati na vrijeme za turske planove i postaviti zasjede na onim prilazima gdje će moći turskoj vojsci napraviti najviše štete i odbiti njihove juriše. Turci su pak dobro isplanirali svoje napade za taj dan i posluži li ih ratna sreća mogli su lako ostvariti zacrtane ciljeve te osvojiti u konačnici i samu utvrdu Gradac.

Dizdar Gabele, aga Perizović poveo je glavninu vojske u napade na sela Grmu, Miljačiće, Stinice te na samu tvrđavu Gradac. U isto vrijeme, jedan veliki odred od preko 600. Turaka pod vodstvom imotskog age Alije Maktijića krenuo je kroz Postinje i zašao u gustu šumu nadomak Bobovini. Turci su se kretali oprezno i nastojali su biti tihi. Čauši su pazili baš na to da kolona prolazi u tišini, psujući kakvog još snenog, šeprtljavog nesretnika koji je polomio suhu granu ili odronio kamen.

Gore, u svojoj zasjedi knez Ivan je davao zadnje upute svojim ratnicima. Teško mu je bilo pri duši. Većina njegovih momčića iz Prnjara, hrabri mladi Pekići, bili su tu oko njega. On ih je obećao čuvati, a sad ih je doveo na najopasnije mjesto u ovoj bitki. Jer ako Turci otkriju koliko je malo primoraca u toj gornjoj

132 GRAČKI BOJ

busiji, jurnut će svi na njih u želji da se probiju natrag na sigurno i to će biti njihov kraj. Nije želio da vidi takav kraj svojih malih junaka. Učinit će sve moguće i nemoguće da spasi njihove živote, da njihova loza opstane po bilo koju cijenu! Sreća da je barem svoga ljubimca Ivana Sokola otpravio da nosi poruku u Gradac pa se nadao da je barem on na sigurnome. Okupio je oko sebe sve iskusnije ratnike i kneza Mladena te kratko ponovio ono što očekuje od njih.

Knez Ivan je sad na raspolaganju imao 45. boraca i držao je odličan položaj u gornjem dijelu stare šume na Bobovini koji će biti teško osvojiti. Od tih njegovih boraca čak njih 16. bili su golobradi momčići kojima je ovo zapravo prva prava bitka u životu i to bitka u kojoj je baš sve jako neizvjesno i na vagi pa i njihovi životi. Knez Ivan pogleda svoje ratnike pa im reče:

- Ovako ćemo, junaci moji. Pustite Turke neka prolaze pa ćemo zapucati tek na njihovu zalaznicu. Sve drugo bi bilo naopako i jako opasno za nas jer bi nas Turci opkolili i ne dobijemo li pomoć na vrijeme i uništili. Pucat ćete prvo iz pušaka. Kad ispalite iz pušaka, grabite kubure i nastavite drugi plotun iz njih. Dok pucate iz kubura, svi ovi mlađi imaju puniti prazne puške i to bez prestanka sve dokle bitka traje. Je li jasno?

- Jasno, nego, hoćemo li vikati? Upita knez Mladen.

- Naravno, vičite, urličite koliko god možete, a naročito ti stari jarče i svi vi koji imate jake glasnice. Moramo stvoriti dojam da nas je puno više ovdje da se Turci prepadnu i jurnu pred puške našima, koji ih dolje čekaju u drugoj busiji.

Musa Barjaktar je bio na čelu turske kolone. Hodao je gipko, mačjim pokretima, bodući oštrim pogledom po šumi, kojom je još carevala tama. Sve je bilo tiho osim što je puhao lagani vjetrić s mora ali u njemu se podizao nekakav nemir. Nije čuo pjesmu kosa nigdje u blizini. Istina da je ratna vreva u zadnja dva dana otjerala ptice i divlju zvjerad iz uvala ali ovo je šuma, a sve što je pobjeglo iz uvala trebalo je po logici naći utočište u ovoj šumetini. Nešto nije bilo u redu. Stegnuo je dršku svoje sablje još čvršće te izvadio kuburu iz pojasa i napeo oroz. Očima je tražio pogodna mjesta na kojima bi on postavio zasjedu da je u takvoj prilici i zamijetio je baš jedno takvo, gore, nad stazom. Međutim, prokleta tama mu je još zakla-njala bolji uvid pa kako se ništa nije ni pomaklo niti desilo nastavio je dalje oprezan i posve pripravan za boj. Spuštao se oprezno tom uskom stazom između velikih i jako starih hrastovih stabala i nastojao odgonetnuti što li se krije iza svakog većeg grma ili stijene okolo njega. Njegovi ratnički instinkti jasno su ga upozoravali da je nešto krivo i da je nešto u tim njihovim borbenim planovima previđeno i da će sve poći u nekakvom krivom smjeru. Sad je tu na jedan kratki tren isplivala i neka neodređena slutnja. Osjećaj da onog čega se potajno pribojava svaki ratnik dolazi i da čeka u blizini.

Tad zagrmi! Odjeknuo je cijeli plotun praćen urlicima napadača i krikovima prepasti i boli od strane napadnutih. Prije nego je odjeknuo novi plotun Musa je dokučio da ih to gađaju točno s onog mjesta nad stazom koje mu je i bilo sumnjivo. Sad nije mogao gore, jer ga je pritisak iznenađenih ratnika natjerao da krene naprijed. Ljudi su po nagonu samoodržanja nastojali odmaknuti se van dometa pušaka koje su ih nemilice kosile. Musa je opet grozničavo razmišljao i zaključio da se ovdje dešava nešto zamršeno

133Milko Peko

i za njih pogibeljno. Oni od gore više galame nego što je moćna njihova paljba. Svi plotuni osim onog prvog nisu bili tako moćni što bi moglo značiti da gore, u toj busiji i nema puno ratnika i da im je cilj da prepadnu Turke i da ih natjeraju da trče u stupicu, u drugu, smrtonosnu zasjedu, u kojoj ih očekuje znatno više strijelaca. Musa zastane uz jedan veliki brijest i stade gledati lica koja su žurno prolazila pokraj njega. Vidje tad pobratima Aliju Duratovića iz Posušja kako oprezno hoda okružen skupinom od dvadesetak svojih momaka. Dovikne mu:- Zastani, Alija!

- Što je bolan, Musa? Ubiše nas odnekud iz šume! Hajdemo se probiti dolje prema moru!

- Stani der i mučni malo tom glavom, pobratime. Ovo ti je prava navlakuša! Gone nas gadovi u pravu stupicu!

- Misliš da ovi što pucaju nisu glavna opasnost po nas?

- Ne mislim nego sam siguran, a uskoro ćeš se i sam uvjeriti!

- Pa što ćemo?

- Sakupiti ćemo još nešto valjanih boraca među ovim škartom koji nas okružuje pa čim zapucaju dolje, iz glavne zasjede mi ćemo jurnuti na ove što su gore u busiji.

- Misliš li da je to pametno?

- Mislim da nam je to jedina šansa da se probijemo nazad. Bojim se da su nam primorci namijenili gadnu sudbinu krenemo li za glavninom dolje, prema moru.

Tada, kao odgovor na predviđanja prekaljenog ratnika Muse Barjaktara zagrmi od morskih strana cijeli plotun iz pušaka i kubura i začu se vika i jauk pogođenih i uplašenih Turaka. Prolomi se još jedan plotun pa onda dva brza, slabija jedan za drugim i tada se začu grlat povik nekoga tko je svoje ratnike pozivao na juriš. To je knez Tadija Peko vitlajući sabljom i dugim nožem pozvao svoje ratnike da jurnu za obez-glavljenim Turcima, čija je glavnina bježala prema moru i uvali Vodice.

Knez Tadija je nemilice sjekao svakog Turčina kojeg je dostigao. Turci su bili ne samo iznenađeni upavši u duplu zasjedu nego toliko prepadnuti da im nije niti palo na um da se pokušaju organizirati i braneći se povući natrag iz šume već su gotovo svi nagrnuli u bijeg na onu stranu šume od kuda se nije pucalo, ne znajući da tako baš poput srdela upadaju u mrežu primoraca i da ih tu sve čeka tragičan kraj. Jer, kad jednom u tom paničnom trku iziđu iz šume, doći će na gole i visoke hridi, pod kojima je tek more. Na tome bespuću nije se moguće braniti niti obraniti, a primorce teško da će zanimati predaja. Ovo je bila nemilosrdna bitka na život i smrt i tu nije trebalo tražiti milosti jer si život mogao sačuvati jedino sabljom i ubojitim gađanjem.

Rasulu tog velikog turskog odreda doprinijelo je i to što su u zasjedama ubijeni dizdar Maktijić i gotovo

134 GRAČKI BOJ

sve age pa je vojska ostala bez vodstva. Jedina borbena skupina je bila ona oko Muse Barjaktara koji je okupio oko sebe četrdesetak ratnika i krenuo na juriš prema mjestu gdje ih je dočekala prva primorska zasjeda.

U isto vrijeme, velika skupina Turaka, njih skoro 300, banula je na one hridi, desno od kule Skok. Tu ih dočeka plotun posade kule ali i topovski plotun s prove jedne mletačke fušte koja se primakla predstraži na Skoku. Strašan je očaj spopao preživjele Turke koji su poput snoplja košeni sa svih strana. Primorci su pobjedonosno kličući izlazili iz šume, a pred njima je bilo more. Mnogi od njih odbaciše oružje te okušaše sreću skačući u uzbibano more, koje se pjenilo pod hridima pokretano jakim jutarnjim strujama koje su redovno pristizale od nedaleke rijeke Neretve.

Bio je to pravi pokolj! Ono preostalih Turaka se pokušalo obraniti na tim po njih zlosretnim hridima ali su bili brzo pobijeni od ratnika kneza Tadije Peke, Bartula Šutića i harambaše Ivana Galijota te od onog voda izvrsnih mletačkih strijelaca. Oni nesretnici što skočiše u valove ili su se podavili ili ih pobiše Mlečani s galije ili primorci s obale. Sve te inače bijele i sive stijene sad su se posve crvenjele od krvi. Dugo je ta turska krv ostala vidljiva na tim stijenama kao spomen na tu veliku, nemilosrdnu bitku i pobjedu primoraca.

*

Gore, u šumi Bobovini odvijao se završni čin velike bitke za predstražu Skok i uvalu Vodice. Musa Barjaktar povede pobratima Aliju Duratovića i četrdesetak ratnika gore na te primorce u busiji. Musa je želio dvije stvari. Hrabri je junak htio osvetiti svoje poginule ratnike te osigurati odstupnicu svima onima koji se uspiju izvući iz ove vješte klopke koju su im postavili ti prokleti primorci.

Knez Ivan je sad jako dobro razaznavao u zori koja je nastupila što se događa dolje, u šumi. Vidio je da se jedna skupina Turaka organizira i naslutio je što slijedi. Zapovjedio je svojim ratnicima potpunu pripravnost i doviknuo starijim ratnicima da čim ispale zajednički plotun neka isuču sablje i jurnu na Turke dok će mlađi napuniti puške i iza zaklona nastaviti gađati. S njima će ostati knez Mladan.

Znao je da mora tako postupiti ne želi li ugroziti živote dječaka. Jednostavno, morat će se žrtvovati i to je to! Prepoznao je dvojac koji je predvodio Turke. Bili su to oni iz društva gazija s kojima je sjedio i pio vino u turskom taboru. Znao je što treba činiti. Sumnjao je da će njihovi meci presuditi toj dvojici junaka pa ih je uzeo na sebe, nesvjesno pomilovavši dršku svoje drage sablje.

Kad se Turci vičući i pucajući primakoše busiji kneza Ivana od tamo zagrmi plotun koji prepolovi turske redove. Tad uz bojni poklič iz zaklona izleti knez Ivan Kačić Pekić sa sjajnom damaskijom u desnici, a isto tako vrijednim i blistavim bodežom u ljevici. Za njim jurnuše primorci. Sve je odzvanjalo od ljuta boja u nizu pojedinačnih dvoboja. Knez Ivan ubi dvojicu Turaka koji mu se prvi nađoše na putu. Bila je milina gledati vrhunsko borbeno umijeće tog silnog junaka i silovite, brze udarce kojima je sjekao sve oko sebe.

135Milko Peko

I Musa Barjaktar je sad jasno vidio tko je to na čelu primoraca. Onaj visoki, otmjeni gazija ih je sinoć tako drsko i vješto sve obmanuo i natjerao da mu sve ispripovijedaju i tako si skrive vlastitu propast. Vidio je i kako taj vitez rukuje onom svojom prekrasnom sabljom i poželio je da mu se osveti za sve i da se domogne te neprocjenjive damaskije.

Jurnuo je prema knezu Ivanu sijekući jednog primorskog ratnika koji mu je zapriječio put. A pred Ivanom su već bili vitez Alija Duratović i još jedan turski ratnik. Knez Ivan se brzo okrenu da osmotri stanje na bojištu. Bio je umiren viđenim. Turci su bili skoro nadvladani i ovi preostali neće moći ugroziti njegovog pobratima Mladana i dječake koji su ih gore čekali s napunjenim puškama. Sad samo treba ubiti još ova dva opaka borca!

Knez Ivan jurnu, a njegova svijetla sablja zapjeva jutarnjim zrakom. Alija se uspio oduprijeti dok je onaj drugi Turčin odmah poginuo. Tad je dotrčao i Musa, baš u trenutku da prisustvuje kako taj silni primorski ratnik odsijeca glavu njegovom pobratimu Aliji. Musa više nije oklijevao niti trena jer je znao što bi uslijedilo ako bi pružio šanse tome paklenom borcu. Zario mu je svom snagom handžar u trbuh jer nije imao dovoljno prostora da udari sabljom zbog obezglavljenog tijela njegova prijatelja koje je padajući zaklonilo primorca, prskajući ih obojicu krvlju. Silna bol proleti utrobom kneza Ivana dok se okretao i zagledao u oči svog ubojice. Ostalo mu je još dovoljno snage i bijesa za taj jedan udarac svojom moćnom sabljom. Dok je Musa pokušavao odgurnuti od sebe Alijino tijelo posiječe ga Ivanova sablja i on se sruši u grmlje dok mu je krv liptala iz rane. Umirao je gledajući u lice tog primorskog junaka i u svoj bojni nož čija je drška virila iz junakova trbuha.

Musa se s mukom osmjehnu svom neprijatelju protisnuvši:

- I ti ćeš ubrzo mojim tragom, junače.

Knez Ivan se naslonio na stablo jedne obližnje česmine. Pritiskao je rukom trbuh na mjestu gdje je izvi-rivala drška turčinova bodeža. Kroz prste mu je curila krv, izvlačeći život polako iz njega.

Nekoliko je Turaka uspjelo pobjeći prema Lavčenju ali je bitka završila pa se svi Ivanovi ratnici okupiše oko njega. Ushićenje zbog ove velike pobjede svima pomuti spoznaja da je knez Ivan teško ranjen. Stipan Brokva dotrči do svog djeda plačući i s namjerom da mu olakša patnju htjede izvući bodež iz rane ali ga zaustavi gromki glas kneza Mladana Viskića:

- Miruj, mali! Da mu nitko nije dirao taj nož! Hajde, odsijecite brzo grana i napravite nosila. Odnijeti ćemo ga na Skok!

Ubrzo su kneza Ivana nosili stazom prema Skoku. Uz njega je koračao njegov prijatelj, knez Mladan.- Junački si se borio stara podrtino, nikad nisam vidio takva junaštva. Posjekao si petoricu Turaka. - I oni su mene.

- K vragu! Što si išao sam na njih toliko?

136 GRAČKI BOJ

- Morao sam! Ona dvojica što sam ih zadnje ubio su vitezovi, prekaljeni borci. Oni bi išli do kraja i ugrozili bi tebe i djecu. To nisam smio dopustiti.

- Miruj sad. Gledat ćemo te prebaciti do mletačkih brodskih doktora.

- Ma ne budali! I ti i ja znamo što slijedi. Gotov sam pobratime! Samo me donesite na kulu da u miru gledam kako se sunce uzdiže na uvalu, a ti znaš što trebaš. Izvrši obećanje!

- Ne ostavljaj me sad, pobratime! Nije pošteno, ne sad kad smo pobijedili, kad bi mogli živjeti i raditi u miru.

- Pusti, pobratime, kismet zna biti nezgodna stvar.

*

Na izlasku iz šume sretoše kneza Tadiju i Bartula Šutića. Ivan Sokol se rasplače kad na nosilima vidje teško ranjenog djeda Ivana, a ovaj ga pomiluje po licu, obriše mu suze i u ruke mu gurnu svoju okrvav-ljenu sablju.

Uspeli su kneza Ivana na terasu kule Skok i udobno ga namjestili uz parapet. Knez je zatražio da se pozdravi s dječacima iz Prnjara i svojim unucima, a onda im je naredio da siđu i da nastave gdje su stali. Uz njega su ostali samo nećak mu Tadija i Mladan Viskić, oboje tužni, pognutih glava. Čekali su u tišini. Sunce se tad izdigne iznad Grabovice pobijedivši sve tmine, strahove i tuge. Sjaj pozlati modrinu i hridi i bijele zidine i ta sunčeva blaga toplina da svijetu novu dimenziju. Život se nastavljao, jednako lijep i veličanstven i nakon toliko patnji, boli i smrti.

Na žalost, smrt još nije završila s košnjom u ovoj lijepoj uvali. Strpljivo je čekala na završni klas.

Knez Ivan zatraži od Tadije da mu donese vina.

- Nemoj striče,znaš da ne smiješ piti s ranom na trbuhu.

- Pusti, moj Tadija, ubit će me svejedno ova rana. Važno je da sam još jednom vidio kako se rađa sunce nad ovom našom ljepotom. Da sam se ikad i pitao je li sve ovo vrijedilo truda dovoljni su mi samo ovi trenuci kojima sam upravo prisustvovao pa da kažem da je itekako vrijedilo! Sačuvajte ovu ljepotu za naše i nikad ne dopustite da je mimo nas tuđinci uživaju.

Kad se napio vina i obuzdao napadaj kašlja koji ga je izmučio nakon toga knez Ivan pogleda u svog nećaka. Tadija stisne čvrsto stričevu okrvavljenu ruku.

- Mladenu sam sve objasnio, a i tebi, Tadija. Znate što vam je činiti i to izvršite meni za ljubav. Sad me pustite da otplovim!

137Milko Peko

Knez Ivan izvuče bodež iz rane i zakašlja se od muke i boli dok je krv počela šikljati van.Jedan je galeb letio nad morem, negdje u daljine, dostojanstven i samotan.

*

Dobivši vijesti o potpunom porazu svoje vojske dizdar Gabele aga Perizović prekine napade na primor-ska sela u uvali Lavčenj i vrati se u svoj tabor. Tamo ga je tek čekalo strašno razočaranje jer od velikog odreda Turaka koji su krenuli u osvajanje te primorske predstraže na istoku vratilo ih se jedva stotinu. Poraz je bio velik, strašan i u njemu je rastao i gnjev i strah. Ipak, Dizdar Perizović bio je iznad svega lukav i razborit čovjek. Znao je predvidjeti redoslijed događaja. Čim primorcima jave za pobjedu na istoku uvale aga je bio siguran da može očekivati žestoke napade i na ovaj položaj koji je sad njegova demora-lizirana vojska držala. Njegova vojska, nakon ovolikih gubitaka neće se moći suprotstaviti osokoljenim primorcima stoga je on učinio baš ono što je smatrao logičnim. Susprežući bijes i povrijeđen ponos, naredi hitno odstupanje svih snaga i vračanje preostalih odreda gore, na planinu Biokovo.

Ono što je dizdar Perizović doživio kad je stao pred Ali Pašu i podnio mu raport neće aga zaboraviti dok god živi. Zapravo, aga Perizović će taj datum slaviti kao drugi rođendan jer je svom zlu unatoč i pašinom bijesu i prijetnjama ipak ostao živ i sretno se vratio u Gabelu.

Sam Ali paša Čengić nije više imao iluzija. Izgubio je šestinu svoje vojske kod tog Graca, a da nije ništa postigao. Vojska mu je demoralizirana i jedino razumno što može učiniti je da proguta ponos, pretrpi sramotu zbog ružnog poraza i da preostalu vojsku vrati u Bosnu dok im gubici još ne porastu. Ratna sreća ovaj put nije bila na njegovoj strani.

Dana 18. rujna, godine gospodnje 1666. čim je sunce izašlo nad šume i dolove Biokovske, duge kolone turske vojske napuštale su lijepu uvalu sela Grnčenik koje je izgaralo u plamenu.

*

U isto vrijeme, u uvalama Lavčenja primorci su slavili veliku pobjedu nad Turcima. Pobjedu o kojima će se kroz generacije pričati i pjevati kraj upaljenih vatri na ognjištima. Skupa je bila ta veličanstvena pobjeda jer je poginulo 67. branitelja Graca i sela Poca. Od toga je iz Graca i okolnih sela poginulo 17. ratnika. Njih je 5. poginulo iz sela Poca. Poginulo je 14. uskoka, 8. Morlaka, 13. ratnika iz drugih primorskih sela i 10. Mlečana. Selo Lavčenj u istoimenoj uvali bilo je potpuno spaljeno i više nikad nije obnovljeno da u njemu žive ljudi po cijelu godinu već se vlasnici spaljenih kuća tu obnovili nastambe za rad na njivama i vinogradima i torove za stoku, a sami preselili u sigurnija naselja oko utvrde Gradac. I po drugim je naseljima bila spaljena poneka kuća i bilo je dosta, na svu sreću, lakše ranjenih ratnika pa kad se uzme u obzir da je Turaka u bitki za Gradac poginulo skoro 1000. onda je to bila blistava, velika pobjeda primoraca i Mlečana nad Turcima. Gotovo su se dva dana sakupljali te ukapali ili jednostavno

138 GRAČKI BOJ

spaljivali leševi poginulih i utopljenih Turaka. Oružja i zaplijenjene opreme bilo je napretek. Čete su se vraćale u svoje uvale vodeći svoje poginule junake da ih kod kuće oplaču i dostojno sahrane. I u Gracu je fra Luka Smoljanović imao pune ruke posla, držeći mise i ispraćajući dostojanstveno sve poginule domaće ratnike. Kad su izvidnici javili da je turska vojska zamakla prema Ljubuškome i mletačka se flota otisnu iz gračkih uvala. Pekići su sahranili svoje mrtve, staroga ribara Luku od roda Virnjaka i Bepa od roda Škarinih. Ivana su sahranili onako kako je on želio i zapovjedio. Tadija je imao gadnu prepirku sa fra Lukom, koji je odbijao s gnušanjem ono što je po njegovu zatucanu svjetonazoru bilo bogohuljenje, a knez Tadija, ojađen zbog stričeve smrti i zbog činjenice da je on zapalio pogrebnu lomaču na kojoj su izgorjeli zemaljski ostaci kneza Ivana Kačića Pekića te pepeo rasuo uz obalu Punte i po Prnjarima, kako je pokojnik i htio, nije imao ni volje niti strpljenja natezati se s fratrom oko formalnih ispraznosti. Kad mu je prekipjelo, sasuo je fra Luki masu psovki i uvreda u lice i na svoju je ruku, okupivši sve Pekiće na Punti pokopao kapu, bukaru i čizme svoga strica, označivši križem to mjesto kao njegov grob. Uz taj križ, Tadija je održao dirljiv, iskren govor, zatraživši od svog roda da i njega, kad za to dođe vrijeme, pokopaju na istom ovom mjestu, na Punti, a ne gore, na groblju.

*

Knez Jure je usamljen jahao svojom uvalom u suton tog dana nakon dobivene bitke. Bio je sretan što je sve završilo, što su živi i što njegovo rodno mjesto i njegov narod još postoje, što su i dalje svoji na svome. Nije se radovao. Nakon svega, svih tih iskušenja, strahova i patnji, bio je zahvalan nebesima što je sve završilo. Umor i neko mrtvilo, neka čudna praznina, gorčina kad bi prošao kraj svakog spaljenog doma, sve je to još tako pritiskalo njegovu umornu dušu. Iz daljine, s brda, čuo je blejanje. To pastiri vračaju skrivena stada. Tadija i Pavao su već otišli na Sučuraj po žene i djecu. Život se vraća, sve se vraća i oni su opstali, pobijedili!

Njegov je narod uspio! Nakon ovoga će barem neko vrijeme biti mirni. On je poželio da ostane miran sve do kraja svog žitka ali je odmah odmahnuo rukom uz gorak osmijeh.

Bolje je to ne željeti na takav način jer bi onda vrlo malo poživio. Ovo je krvava granica, a njoj mira dugo biti ne može, tek kratki predah da se život opet uskladi i dok čovjek, to misaono ali naivno i glupavo biće opet ne počne sanjariti i razmišljati o sreći. Jer kako li će to čovjeka zaboljeti ako mu ne otmeš i uništiš snove i sreću postojanja i ako mu ne utrneš nadu?

Ipak, sunce se polako spušta u more iza otoka Hvara i boji sve u narančasto i rumeno. Nakon svega, živi smo i život je lijep i neka traje!

139Milko Peko

*

Mladi Pekići su se poput ozbiljne vojničke postrojbe poredali pokraj svojih prekrasnih konja koje su Bubak i Barjaktar sinoć doveli iz sela Poca. Jutros, prije zore, knez Mladen Viskić je sa svoja dva šegrta odjahao u Prnjare, željan se vratiti spokoju svoje kovačnice. Momčići su odlučili prespavati u Punti, a onda ih je novi hajdučki harambaša sve okupio već u praskozorje i naredio da pripreme konje za pola-zak u Prnjare.

Knez Tadija ih je sa zanimanjem promatrao pušeći lulu. Pamtio je on tu malenu, slinavu dječicu, što je cičala i uvijek se vrzmala nekud okolo nogu, a gle sad. Mrki, mladi ratnici, do zuba naoružani blistavim oružjem, opremaju za put svoje prekrasne konje. Vidio je kako njegov Ivan, opasan didovom sabljom sad osedlava Giblija, tog veličanstvenog arapskog pastuha i da konj, koji od gospodarove smrti nije dozvoljavao ikome da se približi do li malome Bubku, sad to dopušta i Sokolu. Ivan je nešto šaputao u uho djedovu konju, pomilovao ga je po vratu pa uzjahao. Petar Barjaktar rukom je ostalima pokazao da krenu. Na kraju kolone, na Gavranu, nekadašnjem konju svoga brata Ivana sada je hrabro ali još pomalo nespretno jahao i njegov najmlađi sin Anton, kojeg su zvali Bundić.

Odlaze sokolovi. Poletjeli su u krilat let nadanja i snova, u let života. Stari, suri orao koji ih je štitio očistio je to blistavo nebo ispod sunca i omogućio im slobodan i miran let. I neka traje. Neka dugo traje!

*

Tadija je sjeo na svoj kamen, na ulazu u porat te dugo gledao za konjanicima, a onda uzdahnuo i okrenuo se moru, gledajući u modrinu i slušajući priču valova, koje je na hridi tjerao veseo, blag vjetar. Nad tamnim i surim vrhovima Grabovice zlatili su se odsjaji sunčevih zraka. Budio se to novi dan. KRAJ

Milko Peko Gradac, 04.03. 2018. god.

140 GRAČKI BOJ

Ostaci zidina kule na Gradini, oko koje se razvio današnji Gradac. Foto: Viktor Đerek

141Milko Peko

Nešto srcu drago, a oku skriveno. Postoji i samo je upornu tragaču dohvatljivo, negdje u onim preostalim oazama duše lijepog

nam zavičaja.

142 GRAČKI BOJ

Detalj stare Punte: zid utvrde

Foto: Viktor Đerek

143Milko Peko

Detalj stare Punte: veduta Starog porta

Foto: Viktor Đerek

144 GRAČKI BOJ

Grabovica - planina nad gračkim uvalama

145Milko Peko

146 GRAČKI BOJ

Milko Peko - Biografija

Publicist, rođen 23.09. 1963 godine u SplituOd rođenja živi u Gracu na moru.

Od 1982 godine bavi se novinarstvom i književnim radom . Pisao je za Glas Kardeljeva, Slobodnu Dalmaciju i Makarsku Kroniku. Za Makarsku Kroniku godinama je objavljivao niz reportaža, članaka i preko 250 kolumni.

Od književnih radova objavio je roman "Let galebova". Zbirke kratkih priča: "Priče južnog vjetra" i "Kameni mul" te zbirke poezije: "Mojim 'judima" , "Gradac iznad svega" i "Naša Dalmacija".U ljeto 2016. godine izišla mu je knjiga " Junakinje rata od Moreje" u izdanju Turističke zajednice Drvenik, a za istog izdavača napisao je romansiranu povijesnu priču " Argon Drvenički". U rukopisu mu je i roman "Tajna bijele planine", zbirka pjesama "Litnje zore" i zbirka kratkih priča

"Priče pokraj ognjišta" te strip scenarije "Adrion", "Sinovi slobode" i "Veliki boj na Solinama".

Od najranijeg djetinjstva vezan je uz strip, pripada generaciji koja je naučila čitati i zavoljela čitanje

zahvaljujući stripu. Veliki je kolekcionar stripa s vrijednom kolekcijom starih i novih strip izdanja.Pisanjem strip scenarija počinje 2011 godine i do sada je napisao šesnaest scenarija za strip albume i još deset scenarija za kraće stripove:Objavljeni stripovi su mu:Strip album "Neretljanski ratnik " (STRIPFORUM

- 2013 ) - crtač Boris TalijančićIsti strip mu je izašao i u 10 broju klupske Strip revije u c/b izdanju. U broju 12 klupske strip revije Stripforuma izašao mu je strip "Trešnja" koju crta Branko Ricov. S crtačem Borisom Talijančićem dovršava prvi album serijala "Posljednja granica" koji je objavljen u Strip reviji Večernjeg lista u brojevima 8,,13,15 i 17. Dva nova nastavka serijala upravo se crtaju. Opet s Borisom Talijančićem objavljuje prvi i drugi album povijesnog serijala

" Ponos ratnika " pod nazivom "Ljudevit" i " Vjetrovi zla". Ovaj serijal posvećen je hrvatskom knezu Ljudevitu Posavskom , a strip je izišao u Strip reviji Večernjeg lista, u brojevima - 25,26,27 i 28, 41 i 42. Boris Talijančić crta nove nastavke u oba strip serijala.

S crtačem Vladimirom Davidenkom objavljuje strip " Jomar neustrašivi". Isti crtač mu crta i nove strip projekte : "Tajna bijele planine" i "Adrion" te upravo crta drugi nastavak serijala o "Jomaru".Crtač Darko Kreč crta mu strip album Cinco i Sonky - "Mačka zvana Hana"

Branko Ricov mu je nacrtao i strip: " Ja želim samo trčati" koji još nigdje nije objavljen.

Za sarajevsku strip reviju "Bosona", surađuje s nizom članaka i velikom reportažom i intervjuom s Mladenom Bjažićem, velikanom stripa i urednikom televizijskog programa za djecu i mlade.Za "Bosonu" piše i strip serijal "Pipun i Ajka sa Čardaka koju crta Miodrag Mikica Ivanović."U 48. broju Strip revije Večernjeg lista izlazi mu tehno triler "Tajna bijele planine". Crtač je Vladimir Davidenko.

147Milko Peko

SADRŽAJ

Uvod ........................................................................................................................ stranice 4-6

Kratki osvrt izdavača ................................................................................................ stranica 7

Fra Andrija Kačić Miošić: Obrana Graca 1666. ......................................................... stranice 8-10

Milko Peko - esej Zemlja djedova ............................................................................... stranice 12-17

Roman Grački boj ..................................................................................................... stranice 18-139

Slike Graca ................................................................................................................ stranice 140-145

Milko Peko - biografija .............................................................................................. stranica 146

Sadržaj ...................................................................................................................... stranica 147

Impressum ................................................................................................................ stranica 148

148 GRAČKI BOJ

IMPRESSUM

Grački bojpovijesni roman

Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez prethodnog odobrenja Nakladnika i/ili Autora!Gradac,2018.

Milko PekoOpćina GradacMatko Burić, načelnik općine GradacMatko BurićMatko BurićMatko BurićZlata Bilić, Eo dizajnViktor ĐerekStega Tisak, ZagrebMilko Peko i Općina Gradac300 primjerakaCIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001026672978-953-98188-2-9

Autor:Nakladnik:

Urednik izdanja:Osvrt:

Redaktura:Lektura:

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Fotografija:

Tisak: Copyright:

Naklada:Cip:

ISBN:

149Milko Peko

Ova knjiga se ne prodaje, ona se daruje.