Odluili smo otploviti na otok... Oh, umalo sam zaboravio da sam i ja tu. Ime mi je Davor, ali se ne ljutim kad me zovu Grge. Taj su mi nadimak prilijepili kad sam jednom prilikom za obinog kanjca rekao da je grge. O sebi vie neu nita govoriti jer bih, zacijelo, morao biti barem malo pristran. Navest u samo pjesmicu koju su ispjevali o meni: Kad obue Grge rifle, noge su mu kao kifle.Eto, takav sam ja. Pedeset kilograma, ali, u povjerenju, s cipelama, odjeom i kolskom torbom natovarenom knjigama za est sati. Znam da nisam bogzna tko ili to, ali sam ipak zauzimao mjesto u trolanoj posadi "Galebova kljuna". Poli smo, dakle, na otok. Svaki smo ga dan gledali s obale. inio nam se tako dalek i tajanstven. Tamna mrlja na puini. Po prianju ribara znali smo da je teko pristupaan, bezvodan i nenastanjen. A nama je ba takav otok trebao. Htjeli smo dokazati da ovjek moe preivjeti hranei se samo onim to golim rukama izvadi iz mora. Od nas, istina, nitko nije traio takav dokaz, ali smo ga mi eljeli imati da bismo potkrijepili ili opovrgli neke tvrdnje. Ta se zamisao nije rodila davno. Jednoga dana, za vrijeme odmora izmeu dva kolska sata, u novinama smo proitali vijest o brodolomcu koji je osamnaest mjeseci proveo na nekom zabaenom otoiu u Tihom oceanu. Hranio se raiima, koljkama i ribama, a pio kinicu. Vijest nas je odmah zaokupila. Neki su tvrdili da je to obina novinarska patka, to jest la, jer ovjek nije imao pribora za ribolov, a ribe mu sigurno nisu same iskakale na obalu. Rii je drao da je vijest istinita, a iljo ga je, naravno, podravao, jer su se njihova miljenja u veini sluajeva poklapala.