OBLIGACIONO PRAVODoc. dr Slobodan Stanišić

1. POJAM I TERMINOLOGIJA

Obligaciono pravo je skup pravnih normi kojima se reguliše pravni odnos između određenih subjekata prava na osnovu kojeg jedna strana (povjerilac, creditor) ima pravo (ovlaštenje) da zahtijeva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana (dužnik, debitor) obavezu da takav zahtjev ispuni .

U objektivnom smislu obligaciono pravo je skup pravnih normi sadržanih u zakonskim i podzakonskim aktima kojima se uređuje određeni pravni odnos u pogledu prometa vrijednosti. U subjektivnom smislu obligaciono pravo je skup ovlaštenja i zahtjeva određenog lica koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zaštite prava.

Obligaciono pravo je dio sistema građanskog prava koji se bavi normativnim regulisanjem i proučavanjem opšteg prometa vrijednosti između subjekata prava, u smislu njihovog transfera iz imovine jednog, u imovinu drugog lica. Taj prenos vrijednosti je naročito prepoznatljiv u raznovrsnim pravnim odnosima subjekata prava zasnovanim na korelaciji između ovlaštenja jedne i obaveze druge strane. Npr. kod ugovora o kupoprodaji, ugovora o zakupu i dr., kada se učesnici konkretnog pravnog odnosa nalaze u dvostrukoj ulozi, dakle, kada su istovremeno i povjerioci i dužnici.

Prenos vrijednosti je uočljiv i kada takve korelacije nema, kao što je slučaj sa ugovorom o poklonu, prouzrokovanjem štete, sticanjem bez osnova – isplatom nedugovanog, kada je jedna strana uvijek povjerilac, a druga uvijek dužnik.

Termin obligaciono pravo se koristi da bi se označio predmet njegovog izučavanja, a to su u stvari obligacije ili tačnije obligacioni odnosi koji se uspostavljaju između subjekata prava povodom prometa dobara. Termin obligacija potiče od latinskih riječi obligare, obligatio, što u bukvalnom prevodu i u odnosu na vrijeme iz kojega potiče znači vezanje, ali i njegovu modifikaciju u figurativnom smislu – koja znači dugovanje, odnosno obavezu.

Pod obligacijom, pored duga, odnosno obaveze u smislu prestacije (dare) ili određenog ponašanja (facere, non facere), podrazumjeva se i pravo da se zahtijeva ispunjenje neke obaveze, ali sam predmet obligacije.

2. RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA

Začeci obligacionog prava sežu u daleku prošlost, u pravne sisteme najstarijih robovlasničkih država, kao što su Vavilon, Grčka i Rim. U robovlasničkom periodu, obligaciono pravo se najviše razvija u rimskoj robovlasničkoj državi. Rimski Zakon XII tablica je poznavao samo neke rudimentarne oblike kupoprodaje.

Zaključenje i izvršenje posla se obavlja u istom aktu, mancipaciji i sastojao se u udaranju bakarnom šipkom u vagu ili bacanjem sitnog novca na nju. Sa ovim činom kupoprodaja je završena i kupac koji je mancipirao određenu stvar postao je i njen vlasnik, bez obzira da li je platio cijenu ili nije, a prodavac je mogao da naplatu cijene ostvari prinudnim putem, samo ako se na to kupac obavezao posebnom ugovornom klauzulom.

Nešto razvijenji obligacioni odnosi u Zakonu XII tablica su bili oni zasnovani putem zajma (nexum i stipulatio).

Nexum – tj. zajam patricija plebejcu je bio baziran na ročnoj i uslovnoj kupoprodaji ili zalaganju fizičke ličnosti dužnika.

1

Stipulatio – tj. zajam između patricija je bio baziran na uzjamnom povjerenju zaštićenom religijskom snagom riječi koja je izgovorena prilikom zaključenja zajma.

Zakon XII tablica je poznavao i tzv. obligacione odnose nastale iz delikta, kao nedozvoljene radnje. Počinilac delikta je u tom slučaju imao obavezu da oštećenom plati izvjesnu sumu novca zbog štete pričinjene krađom, nehatnom paljevinom, sječom drveta, povrijeđivanjem (iniuria) i sl., a neispunjenje obaveze se strogo kažnjavalo kao i u slučaju neispunjenja obaveze iz zajma. Kazne su bile ropstvo ili smrt.

Nakon propasti rimskog carstva, u periodu ranog feudalizma, uporedo sa privrednim i obligacioni odnosi stagniraju sve do sve do početka drugog razdoblja evropskog feudalizma i vremena francuske revolucije. U uslovima sve razvijenijeg prometa roba i usluga, polazeći od principa rimskog prava, pravna teorija u razvijenim evropskim zemljama (Francuska, Njemačka, Austrija) izgrađuje temelje poznatih građanskih kodeksa koji normativno regulišu obligacione odnose.

Poznate evropske kodifikacije građanskog i obligacionog prava, kao što su francuski „Code Civil“ iz 1804. godine i austrijski Opšti građanski zakonik (OGZ) iz 1811. godine zasnovane na recepciji rimskog obligacionog prava, poslužile su kao osnova za legislativno regulisanje obligacionih odnosa i u našem pravnom sistemu, tako da se prisustvo starih rimskih pravila koji regulišu obligacione odnose prepoznaje i u Zakonu o obligacionim odnosima koji je donijela SFRJ, 1978. godine.

Naslijeđe rimskog obligacionog prava, ali i faktori ekonomske prirode, stepen moralne i tehničke civilizacije, te filozofosko i političko opredjeljenje određene sredine, odnosno društva, imali su ključan uticaj na evoluciju obligacionih odnosa. Inače, sve do ujedinjenja jugoslovenskih zemalja u jednu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, na području Slovenije, Hrvatske, BiH i Vojvodine, primjenjivao se austrijski Opšti građanski zakonik (OGZ) iz 1811. godine sa novelama iz 1914., 1915. i 1916. godine, u Kraljevini Srbiji Srpski građanski zakonik koji je donesen 1844. godine po ugledu na OGZ, a na području Crne Gore Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru iz 1888. godine.

Nakon ujedinjenja svih jugoslovenskih zemalja, počev od 1918. godine, pa nadalje i za vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, u pogledu zakonodavnog regulisanja obligacionih odnosa vladao je pravni partikularizam, zbog nepostojanja jedinstvenog građanskog kodeksa koji bi regulisao i obligacione odnose.

Sve do donošenja ZOO, sudovi su primjenjivali pravna pravila bivših građanskih zakona i drugih propisa i to na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije koji je donijela FNRJ 1946. godine .

3. ZNAČAJ OBLIGACIONOG PRAVA

Raznovrsni obligacioni odnosi su vjerna sjenka svakodnevnog života čovjeka i gotovo svake njegove aktivnosti. Čovjek je učesnik tih odnosa i kada toga i nije u potpunosti svjestan.

U odnosu potraživanja i dugovanja, odnosno u svojstvu povjerioca ili dužnika nalazimo se i kada kupujemo u prodavnici svakodnevne namirnice, kada koristimo usluge TV i radio programa, gradskog ili međugradskog prevoza, kada prouzrokujemo ili kada pretrpimo štetu i tako dalje.

Obligacioni odnosi su zbog njihove brojnosti i učestalosti u svakodnevnom životu ujedno i najčešći pravni odnosi uopšte, pa je stoga i razumljivo što im zakonodavstvo, pravna nauka i praksa pridaju najveću pažnju.

Obim pojedinih savremenih kodifikacija obligacionog prava, među koje svakako spada i važeći Zakon o obligacionim odnosima nesumnjivo ukazuje na značaj obligacionih odnosa u svakodnevnom životu pojedinca ili poslovanju pravnih lica, kao i njihov značaj za privredni razvoj i napredak društva.

2

4. ODNOS OBLIGACIONOG I DRUGIH GRANA PRAVA

Odnos o bligacionog i stvarnog prava: - imaju za cilj zaštitu subjektivnih građanskih imovinskih prava, - zajednička im je i sloboda pravnih subjekata u raspolaganju tim pravima,- obligaciona i stvarna prava zajednički čine imovinu subjekata prava,- obligacioni odnosi se pojavljuju kao osnov sticanja stvarnih prava,- obligaciona i stvarna prava se mogu procijeniti u novcu kao opštem mjerilu vrijednosti, a

zaštićena su imovinskom sankcijom i građansko-pravnom tužbom,- razlikuju se po dejstvu i to na taj način što obligaciono pravo ima relativno dejstvo između

subjekata obligacionog odnosa – povjerioca i dužnika (inter partes), a trećih lica se ne tiče, - stvarno pravo ima apsolutno dejstvo, jer stvarna prava djeluju prema svima (erga omnes),- predmet stvarnih prava su stvari, a predmet obligacionog prava je ponašanje dužnika u vidu

određene činidbe ili radnje, - stvarna prava se stiču predajom stvari ili upisom u zemljišnu knjigu, a obligaciona nastaju

na osnovu jednostrane ili dvostrane izjave volje, na osnovu delikta ili nekog pravnog stanja,- obligaciona prava nisu trajnog karaktera kao stvarna prava, pa su stoga ograničenog

vremenskog trajanja i podložna su zastarijevanju. Ovlašeno lice, u slučaju nastupanja zastarjelosti gubi pravozaštitni zahtjev da svoje potraživanje ostvari angažovanjem državne prinude.

- nasuprot obligacionim, stvarna prava su trajnog karaktera i nezastariva.

Odnos obligacionog i nasljednog prava:- dok obligaciono pravo proučava i reguliše promet prava među živima (inter vivos),

nasljedno pravo reguliše taj prenos za slučaj smrti (mortis causa) i organizacijom sukcesije prava i obaveza,

- nasuprot obligacionom pravu u kojem se često mijenja ovlaštenik, nasljedno pravo je ličnog karaktera i vezano je za slučaj smrti nekog lica. Od tog trenutka raspolaganje imovinom umrlog je regulisano kogentnim normama nasljednog prava. Obligaciona prava mogu biti predmetom nasljeđivanja.

5. IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Izvori prava mogu biti materijalni i formalni.Materijalni izvor prava je društveni uzrok koji izaziva nastanak prava kao društvene pojave.

To su, u stvari zakonom propisane činjenice koje konstituišu konkretan obligacioni odnos ili obligaciju kao što su na primjer: ugovor, prouzrokovanje štete, sticanje bez osnova, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje i druge pravno relevantne činjenice.

Formalni izvor prava je oblik u kojem se pravo ispoljava. To su, u stvari, opšti i posebni pravni akti koji sadrže pravne norme kojima se regulišu obligacioni odnosi. Formalni izvori obligacionog prava mogu biti pisani i nepisani. Pisani izvori obligacionog prava su zakoni, podzakonski akti, međunarodne konvencije, a nepisani – običaji i opšti pravni principi.

Sudska praksa i pravna nauka imaju nesumnjiv značaj i uticaj na uređivanje obligacionih odnosa u pisanim izvorima. Slobodno ih možemo nazvati interpretativnim izvorima prava.

Pisani formalni izvori prava su:- Ustav BiH, - Ustav RS, - Zakon o obligacionim odnosima,

3

- drugi zakoni kojima se na neposredan ili posredan način regulišu obligacioni odnosi (Zakon o vlasničkim i obligacionim odnosima u vazdušnom saobraćaju, Zakon o obaveznom osiguranju..., Zakon o deviznom posl. i dr.),

- podzakonski akti (uredbe, naredbe, pravilnici, uputstva, odluke i sl.), - uzanse (opšte i posebne),- međunarodni ugovori (bilateralne i multilateralne konvencije), direktive, preporuke.

Nepisani izvori obligacionog prava su:1. običaji,2. pravila morala i 3. opšti pravni principi.

Nepisani izvori prava uvijek imaju tzv. supsidijarni karakter, što znači da će se oni primijeniti u konkretnom slučaju samo ako nema odgovarajućih normi pisanog prava ili kada sam pisani izvor, na primjer: zakon, upućuje na primjenu običaja u konkretnom slučaju.

6. NAČELA OBLIGACIONOG PRAVA

Načelo je apstraktna pravna norma izvedena iz niza manje apstraktnih normi koja važi za čitav niz slučajeva obuhvaćenih nižim normama. To je norma koja kraćim i jasnijim putem pokazuje smisao čitavog niza normi i time nam omogućuje da dublje i tačnije shvatimo norme.

Načela se mogu primjenjivati samo u slučaju nedostatka nekog konkretnog pravnog instituta u Zakonu kojim se odnosno pravno načelo ozakonjuje, te se sud samo u takvim slučajevima na njega može neposredno pozvati u rješavanju konkretnog slučaja.

Od načela treba razlikovati pravne standarde, jer pravni standardi nisu izvor prava niti norme, već sredstvo pravne tehnike kojim se sudija služi, kao na primjer u slučaju utvrđenja da li je neko u datim okolnostima postupao savjesno ili nesavjesno, sa pažnjom dobrog domaćina, dobrog privrednika i sl. Neke pravne standarde donosilac ZOO je izdigao na nivo načela (načelo savjesnosti i poštenja).

- Načelo autonomije volje,- Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu,- Načelo savjesnosti i poštenja,- Načelo zabrane zloupotrebe prava,- Načelo jednake vrijednosti davanja (načelo ekvivalencije),- Načelo zabrane prouzrokovanja štete,- Načelo dužnosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gašenje obaveze,- Načelo pažljivog ponašanja u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava,- Načelo primjene dobrih poslovnih običaja,- Načelo jedinstvenosti regulisanja ugovornih i drugih obligacionih odnosa.

6.1. Načelo autonomije volje

Načelo autonomije volje učesnika obligacionih odnosa znači da su strane u obligacionom odnosu slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, ali u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja.

Načelo autonomije volje podrazumjeva mogućnost slobodnog izražavanja volje bilo koje strane u obligacionom odnosu u pogledu:

- zasnivanja, modifikovanja ili pak gašenja konkretnog obligacionog odnosa, - izbora druge strane u tom odnosu,

4

- uređivanja sadržaja obligacionog odnosa,- uređivanja forme zasnivanja obligacionog odnosa.

6.2. Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu

Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu podrazumjeva pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost, tako da bolji i snažniji ekonomski položaj jedne strane u obligacionom odnosu nema i ne smije imati uticaja na zasnivanje, nastanak i prestanak obligacionih odnosa. U protivnom, takav ugovor bi se mogao osporiti.

Ravnopravnost strana se podrazumjeva za svo vrijeme postojanja obligacionog odnosa, dakle, kako u vrijeme uspostavljanja obligacinog odnosa, tako i u vrijeme izvršenja obaveza iz tog odnosa. Na primjer: kod dvostrano obaveznih ugovora niti jedna ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu, ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu iz toga odnosa, osim ako je drugačije određeno zakonom, ugovorom ili ako drugačije proističe iz same prirode obligacionog odnosa.

6.3. Načelo savjesnosti i poštenja

Zakon o obligacionim odnosima ovaj pravni standard izdiže na nivo načela i propisuje: - „U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa strane su dužne da

se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja”;- savjesnost u subjektivnom smislu postoji kada su postupci strana u obligacionom

odnosu u svemu odraz njihovih istinitih uvjerenja u odnosu na konkretne činjenice koje su predmet njihovog pravnog odnosa. Na primjer: savjesno postupa prodavac koji prodaje stvar u uvjerenju da je njen vlasnik. On postupa nesavjesno, ako zna ili može prema okonostima znati da nije vlasnik stvari koju prodaje. Isto važi i za kupca;

- savjesnost u objektivnom smislu („poštenje“) je „društvena ocjena ponašanja“ strana u obligacionom odnosu koja se vrši kroz prizmu zakonskih propisa, običaja i okolnosti konkretnog slučaja, nezavisno od njihovog subjektivnog (psihičkog) odnosa prema pravno relevantnim činjenicama iz navedenog odnosa.

6.4. Načelo zabrane zloupotrebe prava

Pod zloupotrebom prava podrazumjeva se vršenje prava koje je protivno svrsi zbog koje je ono dato, odnosno cilju zbog kojeg je to pravo priznato, odnosno ustanovljeno.

Pravo jednog lica, po pravilu, ograničeno je pravom nekog drugog lica, tako da se slobodno može reći da pravo jednog lica prestaje tamo gdje počinje pravo drugog lica.

Na primjer: predstavlja zloupotrebu prava, kada vlasnik svoje pravo da obrađuje vlastito imanje vrši tako da navodnjavajući svoju njivu poplavi dvorište susjednog imanja, ili kad prekomjernim i neuobičajenim crpljenjem vode iz zajedničkog izvora ostavlja ostale korisnike vodovoda bez vode.

6.5. Načelo jednake vrijednosti davanja (načelo ekvivalencije)

Ovaj pravni princip ugovornog prava podrazumjeva jednak odnos imovinskih vrijednosti koje su angažovane u konkretnom obligacionom odnosu i ima za cilj da zaštiti obe strane u tom odnosu, odnosno spriječi da dođe do narušavanja principa pravičnog odnosa uzajamnih davanja.

Na primjer: kod ugovora o kupoprodaji, cijena koja se plaća za stvar koja je predmet prodaje mora da je bar približno jednaka vrijednosti stvari na tržištu.

5

Utvrđenje da li je u konkretnom ugovornom obligacionom odnosu narušeno načelo jednake vrijednosti davanja vrši se metodom upoređivanja vrijednosti, s tim da je postojanje nesrazmjere u uzajamnim davanjima, faktičko pitanje, koje se od strane suda utvrđuje u svakom konkretnom slučaju.

Načelo nema apsolutan karakter, tako da se pod njim ne podrazumjeva matematička podudarnost uzajamnih davanja strana ugovornica, odnosno ne traži se da uzajamna davanja budu potpuno ekvivalentna. Narušavanje načela povlači ništavost posla.

6.6. Načelo zabrane prouzrokovanja štete

Načelo „neminem laedere“, odnosno „ ne nanosi štetu drugome“ vuče korijene još iz rimskog prava. ZOO ovo načelo iskazuje kroz pravilo da je svako dužan da se uzdrži od postupaka koji drugome mogu prouzrokovati štetu i odnosi se na potencijalne (buduće) štetnike, a ne na one koji su štetu već prouzrokovali. Pravilo ima i izuzetke propisane zakonom.

Uzdržavanje od nanošenja štete drugome podrazumjeva kako aktivno tako i pasivno ponašanje, dakle uzdržavanje od činjenja i uzdržavanje od nečinjenja.

Pravilo sadržano u čl.16. ZOO je „leges imperfectae”, dakle nepotpuna norma koja sadrži samo dispoziciju (dužnost uzdržavanja od činjenja štete), ali ne i sankciju koja bi pogodila potencijalnog počinioca štete, tj. onoga koji se te norme ne pridržava.

6.7. Načelo dužnosti ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gašenje obaveze

Ovo načelo obično izražava pravilo da strane u obligacionom odnosu imaju dužnost da ispune svoje obaveze u svemu kako one glase i snose odgovornost za njihovo ispunjenje. Ukoliko jedna strana u obligacionom odnosu ne ispuni svoju obavezu, druga ima ovlaštenje da svoje pravo ostvari prinudnim putem, odnosno da sredstvima prinude natjera drugu stranu na ispunjenje obaveze.

U ugovornim obligacionim odnosima ovo načelo se izražava kroz staro pravilo rimskog prava: „pacta sunt servanda“, što u prevodu znači da je ugovor za ugovorne strane zakon.

6.8. Načelo pažljivog ponašanja u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava (standardi pažnje)

Zakonodavac propisuje i izvjesne standarde pažnje kojih se strane u obligacionim odnosima trebaju pridržavati u izvršavanju svojih obaveza. U građansko-pravnim obligacionim odnosima, od učesnika obligacionog odnosa se u izvršavanju obaveza, zahtijeva pažnja dobrog domaćina (pažnja prosječno pažljivog čovjeka određene sredine).

U privredno-pravnim obligacionim odnosima, od učesnika se očekuje pažnja dobrog privrednika (povećana pažnja koja se u pravnom prometu zahtijeva od lica koja su obligacioni odnos zasnovali u okviru poslovne djelatnosti kojom se bave).

Ako se od određenih lica koja se bave profesionalnom djelatnošću (ljekar, advokat i dr.) zahtijeva povećana pažnja u izvršavanju obaveza iz te djelatnosti, postupanje po pravilima struke i običaja, tada govorimo o standardu pažnje dobrog stručnjaka.

Strana u obligacionom odnosu koja ima ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje obaveze (povjerilac), dužna je da se u ostvarivanju tog prava uzdrži od postupaka kojima bi se otežalo ispunjenje obaveze druge strane u obligacionom odnosu.

6.9. Načelo primjene dobrih poslovnih običaja

Strane u obligacionom odnosu imaju dužnost da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima, tj. poslovnom trgovačkom praksom koja je u toliko širokoj upotrebi, tako

6

da privrednici u međusobnim poslovnim odnosima očekuju da će ugovorne strane postupati u skladu sa takvom praksom.

Kodifikovani poslovni običaji se nazivaju uzanse. Uzanse se dijele na opšte i posebne. Opšte uzanse regulišu na opšti način sve privredno-pravne poslove. Posebne uzanse regulišu pravne odnose iz tačno određenih privrednih oblasti.

ZOO je ostavio prostor za primjenu uzansi, jer je propisao da će se uzanse primijeniti u onim slučajevima ako su ugovorne strane ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proističe da su njihovu primjenu htjele.

6.10. Načelo jedinstvenosti regulisanja ugovornih i drugih obligacionih odnosa

ZOO uvodi načelo da se odredbe zakona koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o ugovorima građanskog ili privrednog prava. Jedinstvenost regulisanja obligacionih odnosa proističe i iz zakonske odredbe prema kojoj se propisuje da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore shodno primjenjuju i na druge pravne poslove.

Dakle, svi ugovorni obligacioni odnosi se u Zakonu o obligacionim odnosima regulišu na jedinstven način, s tim da zakonodavac posebnom odredbom reguliše posebnu kategoriju privrednih ugovora kao što su: “ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost, zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili u vezi sa tim djelatnostima”.

7. POJAM OBLIGACIONOG ODNOSA

Obligacioni odnos ili obligacija je pravni odnos između određenih subjekata prava koji predstavljaju strane u tom odnosu, na osnovu kojeg jedna strana (povjerilac, creditor) ima pravo (ovlaštenje) da zahtijeva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana (dužnik, debitor) obavezu da takav zahtjev ispuni.

U obligacinom odnosu uvijek postoje dvije strane sa jednim ili više subjekata prava, od kojih svaka, po pravilu, ima određena prava i obaveze. Sa stanovišta povjerioca, obligacija je potraživanje, a sa stanovišta dužnika, ona predstavlja dug.

Strane u obligacionom odnosu ne možemo posmatrati samo na takav način da redovno jedna strana ima ovlaštenje, a druga strana obavezu, već i tako da i jedna i druga strana, u međusobnom odnosu, imaju i prava i obaveze, te da se i jedna i druga strana, u konkretnom odnosu istovremeno mogu pojaviti kako u svojstvu povjerioca, tako i u svojstvu dužnika.

Tako, kod ugovora o kupoprodaji, postoje dvije strane, prodavac i kupac, od kojih svaka ima i ovlaštenje i obavezu, odnosno i potraživanje i dugovanje prema drugoj strani. Prodavac ima ovlaštenje da zahtijeva isplatu cijene za prodanu stvar, i sa tog aspekta on je povjerilac prema kupcu, ali ima i obavezu da prenese svojinu na stvari koju prodaje i istu preda kupcu, pa se u tom smislu istovremeno nalazi i u položaju dužnika.

8. OSOBINE OBLIGACIONOG ODNOSA

Obligacioni odnos (obligacija) kao imovinsko-pravni odnos između određenih lica na osnovu kojeg nastaju određena prava i obaveze samo za učesnike toga odnosa, ima sljedeće osnovne osobine :

o obligacioni odnos je imovinsko-pravni odnos,o obligacioni odnos je pravni odnos između određenih lica,

7

o obligacioni odnos je pravni odnos određene sadržine,o obligacioni odnos ima relativan karakter, tako da djeluje samo između subjekata tog odnosa

(dejstvo “inter partes”).

8.1. Obligacioni odnos je imovinsko-pravni odnos

U obligacionom odnosu neposredno konkurišu imovinski interesi subjekata toga odnosa kao nosioca prava ili obaveza, u vidu povećanja ili smanjenja imovine.

Kod ugovora o poklonu, na primjer, darodavac ima interes da iz određenih razloga svoju imovinu smanji, a daroprimac svoju imovinu poveća. Interes ne mora biti i neposredno izražen, kao u prethodnom slučaju, već se može manifestovati i kroz korist koju jedna strana od toga odnosa ima, kao na primjer u slučaju ugovora o posluzi kada poslugoprimac besplatno upotrebljava stvar.

Obligacioni odnos je, dakle, pravni odnos zasnovan na „imovinskom interesu koji se neposredno ili posredno može izraziti u novcu, pa makar i neadekvatno.

U slučaju povrede prava iz obligacionog odnosa, slijedi sankcija imovinskog karaktera koja neposredno ili posredno pogađa imovinu i imovinske vrijednosti dužnika i manifestuje se u obliku povraćaja u pređašnje stanje ili naknade štete.

8.2. Obligacioni odnos je odnos između određenih lica

Za ovu karakteristiku obligacije je bitna određenost lica koji učestvuju u pravnom odnosu (zna se koja su to lica) i njihov pravni položaj u tom pravnom odnosu.

Povjerilac, kao aktivna strana u obligacionom odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa (ugovor, prouzrokovanje štete, neosnovano obogaćenje, poslovodstvo bez naloga), ima ovlaštenje, odnosno subjektivno pravo da zahtijeva od dužnika izvršenje dužne radnje.

Dužnik, kao pasivna strana u obligacionom odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa (ugovor, prouzrokovanje štete, neosnovano obogaćenje, poslovodstvo bez naloga), ima obavezu da, pod prijetnjom građansko-pravne sankcije, izvrši dugovanu radnju.

Kod dvostrano-obaveznih ugovora, povjerilac i dužnik se mogu naći u dvostrukoj ulozi, dakle, istovremeno u svojstvu povjerioca i u svojstvu dužnika (prodaja, zajam, zakup).

Kod jednostrano-obaveznih ugovora (poklon, prouzrokovanje štete, sticanje bez osnova), jedna strana je uvijek i samo povjerilac, a druga uvijek i samo dužnik.

8.3. Obligacioni odnos je pravni odnos određene sadržine

Sadržinu obligacionog odnosa čine prava i obaveze subjekata obligacionog odnosa i to pravo povjerioca da može da traži određeno davanje, činjenjenje ili nečinjenje i obaveza dužnika da takav zahtjev ispuni.

Na primjer: ako jedna strana u obligacionom odnosu ima obavezu da prenese na drugu pravo svojine, a druga strana da na ime toga isplati određenu cijenu, onda kažemo da sadržina tog obligacionog odnosa ukazuje da je riječ o ugovoru o kupoprodaji.

Isto tako, ako jedna strana ima obavezu da određenu količinu novca prenese u svojinu druge strane, a druga obavezu da istu količinu novca, nakon određenog vremena uz određenu naknadu vrati, ona kažemo da je sadržina toga obligacionog odnosa ugovor o zajmu.

Sadržinu obligacije čine prava i obaveze koje razlikuju jedan obligacioni odnos od drugog, dok predmet obligacije predstavljaju, u stvari samo obaveze, koje iz konkretnog obligacionog odnosa nastaju, dakle određeno davanje, činjenje ili nečinjenje odnosno uzdržavanje, trpljenje, odnosno dare, facere, non facere.

8

Predmet obligacije može biti samo ono što je moguće ispuniti, pri čemu se misli kako na faktičku, tako i na pravnu nemogućnost. Predmet obligacije mora biti dozvoljen sa aspekta javnog poretka, morala i prinudnih propisa.

Takođe, predmet obligacije mora biti dovoljno određen ili bar odrediv, kako bi se znalo u čemu se sastoji davanje, činjenje ili pak nečinjenje.

8.3. Obligacioni odnos je relativnog karaktera

Relativnost obligacionog odnosa ili obligacije znači da obligacioni odnosi proizvode dejstva samo između subjekata toga odnosa, dakle, između povjerioca i dužnika “inter partes”, a da se trećega ne tiču.

Iz obligacionog odnosa nastaje subjektivno pravo (ius ad rem) koje pripada samo povjeriocu, koje daje osnov da se ono istakne u obliku potraživanja samo prema drugoj strani u obligacionom odnosu-dužniku, a ne i prema nekom trećem licu, koji u tom odnosu ne učestvuje.Na primjer: prodavac kao povjerilac ima pravo da zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene istakne samo prema kupcu, a ne i prema svakom licu kod koga se predmet prodaje nalazi. Nasuprot prednjem, vlasnik stvari kao nosilac stvarno-pravnog ovlaštenja (ius in rem), povraćaj svoje stvari može da traži od bilo koga kod koga se njegova stvar nalazi, jer njegovo subjektivno pravo djeluje prema svima (erga omnes).

Odstupanje od relativnosti se susreće kod ugovora u korist trećeg, kada treće lice stiče pravo da samostalno zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze u svoju korist i drugih.

9. IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSA

Izvori obligacija su pravno relevantne činjenice za čije postojanje zakon vezuje nastanak obigacionog odnosa – obligacije. Izvore obligacionih odnosa – osnove nastanka obligacija ili materijalne izvore obligacija treba razlikovati od formalnih izvora obligacionog prava o kojima smo ranije govorili.

Prema ZOO, izvori obligacija su : - ugovor, - prouzrokovanje štete, - sticanje bez osnova, - poslovodstvo bez naloga, - jednostrana izjave volje (javno obećanje nagrade, izdavanje vrijednosnih papira), - druge zakonom utvrđene činjenice.

10. PODJELA OBLIGACIJA

Obligacije se dijele:o prema karakteru sankcije na: civilne i naturalne (prirodne) obligacije;o prema predmetu obligacije na: pozitivne i negativne obligacije, obligacije rezultata

(cilja) i obligacije sredstva, novčane i nenovčane obligacije; o prema načinu ispunjenja i vremenu trajanja obligacije na: trenutne i trajne obligacije;o prema određenosti i množini predmeta na: individualizovane i generične obligacije,

kumulativne, alternativne i fakultativene obligacije;o prema djeljivosti predmeta obligacije i množini subjekata na: djeljive i nedjeljive

obligacije, solidarne obligacije i to: pasivne solidarne obligacije i aktivne solidarne obligacije.

9

10.1. Podjela obligacija prema karakteru sankcije

Civilne obligacije su takve obligacije koje posjeduju moć prinudnog ostvarenja tako da povjerilac može podići kod nadležnog suda tužbu protiv dužnika i zahtijevati ostvarenje svog potraživanja putem prinudnog izvršenja na imovini dužnika. Civilne obligacije karakteriše postojanje neposredne pravne sankcije za slučaj da dužnik ne ispuni svoju obavezu iz konkretnog obligacionog odnosa. Najveći broj obligacija sadrži u sebi pravnu sankciju.

Prirodne (naturalne) obligacije su one koje u sebi ne sadrže pravnu sankciju u slučaju da dužnik ne ispuni svoju obavezu, što znači da se obaveze iz navedene obligacije ne mogu realizovati sudskim putem. Ako dužnik sam izvrši svoju obavezu, on više ne može zahtijevati vraćanje datog s pozivom na prirodnu obligaciju, jer se smatra da je izvršio nešto što je inače bio dužan učiniti. Prirodne obligacije su: zastarjele obligacije, obligacije kod čijeg zaključenja nije poštovana određena dokazna forma i obligacije iz dozvoljene igre ili opklade, ako predmet igre ili opklade nije predan.

a) Zastarjele obligacije kao prirodne obligacije

Pravo zahtijevati ispunjenje obaveze iz neke obligacije nije apsolutno, nego, po pravilu, relativno i vezano je za izvjestan rok trajanja. Kada taj rok protekne, a povjerilac se u tom roku nije koristio svojim pravom da podigne tužbu protiv dužnika, nastupiće zastarjelost njegovog potraživanja, tj. on će izgubiti pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze od dužnika sudskim putem.

To ne znači da povjerilac i u takvom slučaju ne može podići tužbu radi ostvarenja svog (već zastarjelog) potraživanja, jer se sud ne obazire na zastarjelost po službenoj dužnosti, već samo po prigovoru. Ako takav prigovor dužnik kao tuženi ne istakne, sud je ovlašten da obaveže tuženog dužnika da ispuni obavezu. Međutim, ako takav prigovor bude istaknut, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan .

b) Obligacije bez dokazne forme kao prirodne obligacije

Ako se kod zasnivanja obligacionog odnosa zahtijeva forma kao dokazno sredstvo zaključenja određenog pravnog posla (forma ad probationem), u slučaju nepoštovanja dokazne forme, smatra se da postoji obligacija, ali da ima karakter prirodne obligacije, tj. subjektivna prava koja iz nje proističu se ne mogu ostvariti prinudnim putem.

Kao primjer navodimo usmeno obećanje poklona, bez predaje predmeta poklona. Prema paragrafu 943. OGZ na osnovu usmeno zaključenog ugovora o poklonu, bez prave predaje poklonjene stvari, poklonoprimac ne dobija pravo tužbe.

Ako je za zasnivanje određene obligacije propisana određena svečana forma koja predstavlja uslov nastanka tog obligacionog odnosa (tzv. forma ad solemnitatem), a strane u obligacionom odnosu se nisu pridržavale te forme, takav obligacioni odnos neće ni nastati, odnosno obligacija ne postoji.

Na primjer: pismena forma ugovora i ovjera potpisa ugovarača kod ugovora o prometu nepokretnosti od strane suda, odnosno notarska obrada ugovora.

c) Obligacije iz dozvoljene igre ili opklade, ako predmet igre ili opklade nije predan

Obaveze koje su nastale iz dozvoljene igre na sreću ili opklade, a predmet igre ili opklade pri tome nije predan, imaju takođe karakter naturalnih obligacija, koje se ne mogu sudskim putem ostvariti.

Međutim, ako dužnik takvu obavezu ispuni, smatra se da je ispunio punovažnu obligaciju i ne može tražiti povrat onoga što je dao s pozivom na isplatu nedugovanog.

10

10.2. Podjela obligacija prema predmetu obligacije

Prema predmetu, obligacije se dijele na pozitivne i negativne, obligacije sredstva i obligacije cilja, novčane i nenovčane obligacije.

a) Pozitivne i negativne obligacije

Pozitivne obligacije su one obligacije čiji su predmet obaveze koje se sastoje u određenom davanju ili pak činjenju određenih radnji, dakle, aktivnom ponašanju dužnika, kao što su na primjer: - predaja predmeta kuoprodaje kod ugovora o prodaji, - predaja zakupljene stvari zakupcu, - predaja predmeta posluge poslugoprimcu, - obavljanje određenog rada ili djela,

- plaćanje naknade štete, - objavljivanja ispravke u novinama,- isplata nagrade u slučaju javnog obećanja nagrade, - vraćanje stečenog bez osnova, itd.

Negativne obligacije su one koje imaju za predmet određeno nečinjenje bilo u vidu uzdržavanja od činjenja ili pak trpljenja. Negativne obligacije se najčešće ustanovljavaju ugovorom.

Tako, na primjer: predmet ugovora između dva susjeda može biti da neće uz među graditi određene objekte. Isto tako, predmet obaveze jednog susjeda može se sastojati u trpljenju da njegov susjed prolazi preko njegove zemlje ili dvorišta itd.

Kod pozitivnih obligacija, zastarjevanje, po pravilu, počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Kod negativnih obligacija, zastarjevanje počinje teći kada je dužnik prestao da se uzdržava od određene radnje koja je bila predmet negativne obligacije.

b) Obligacije rezultata (cilja) i obligacije sredstva

Obligacije rezultata (cilja) su takve obligacije kog kojih se izvršenjem prestacije postiže rezultat (cilj) radi koga je obligacija nastala. Taj cilj je tačno određen i dužnik je ispunio svoju obavezu kada ostvari taj cilj. Ukoliko se taj cilj (rezultat) zbog kojeg je obligacija zasnovana ne ostvari, smatra se da obligacija nije ispunjena i u tom slučaju će povjerilac imati pravo na naknadu štete.

Najveći broj obligacija imaju karakter obligacija rezultata. Tako, na primjer: kod ugovora o prodaji, prodavac je u obavezi da na kupca prenese pravo svojine stvari i u tu svrhu mu stvar preda, pa ukoliko taj rezultat, odnosno cilj ne postigne, smatraće se da nije izvršio svoju obavezu, zbog čga će biti dužan da kupcu nadokanadi štetu.

Obligacije sredstva su takve obligacije kod kojih se izvršenjem prestacije ne mora postići određeni cilj, odnosno rezultat za povjerioca. Dužnik je samo u obavezi da izvrši određenu radnju u skladu sa odgovarajućim standardom pažnje (na primjer: po pravilima određene struke), ali neće biti odgovoran za štetu, ako se preduzetom radnjom nije ostvario cilj (rezultat) posla.

Na primjer: bolnica koja se obavezala da će liječiti pacijenta izvršila je svoju obavezu ako je pacijenta liječila u skladu sa odgovarajućim standardima pažnje i po pravilima struke, iako se rezultat obligacije nije ostvario, jer je pacijent umro. Dakle, smatra se da je bolnička ustanova izvršila svoju obavezu i pored činjenice što nije postignut krajni cilj, odnosno rezultat ugvorenog posla.

11

c) Novčane i nenovčane obligacije

Novčane obligacije su obligacije koje imaju za predmet predaju određene sume novca. Na primjer: obaveza kupca da plati cijenu u novcu, obaveza štetnika da oštećenom nadoknadi štetu u novcu, obaveza poslodavca da radniku isplati naknadu za rad (platu) u novcu, itd. U slučaju zakašnjenja, plaća se kamata.

Nenovčane obligacije su obligacije koje za predmet imaju davanje (predaju) nekih drugih stvari koje nisu novac, odnosno određeno činjenje ili nečinjenje koje nema nepsoredno novčani izraz. Na primjer, naknada štete popravakom oštećene stvari ili davanjem stvari iste vrste i kvalitete, objavljivanje ispravke informacije, kada prodavac ima obavezu da prodatu stvar preda kupcu itd.

10.3. Podjela oblicija prema načinu ispunjenja i vremenu trajanja

Trenutne obligacije su one kod kojih se ispunjenje sastoji u jednom, trenutnom aktu davanja činjenja ili uzdržavanja. Ispunjenje obaveze se realizuje trenutno – odjednom.

Na primjer: predaja stvari iz ruke u ruku, potpuna isplata kupoprodajne cijene, zakupnine, nagrade ili naknade u jednom aktu, jednokratni prolaz preko nečije zemljišta i slično.

Trenutne obligacije prestaju ispunjenjem obaveze.

Trajne obligacije su one koje se ispunjavaju preduzimanjem više akata davanja, činjenja ili uzdržavanja u određenom vremenskom periodu. Realizacija akata ispunjenja (davanje, činjenje ili uzdržavanje) se preduzima trajnim, kontinuiranim ponašanjem koje se prostire u vremenu. Na primjer: isplata cijene na rate i sl.

10.4. Podjela obligacija prema određenosti i množini predmeta

Prema određenosti, obligacije se dijele na individualizovane i generičke obligacije.

Individualizovane obligacije su takve obligacije kod kojih je akt davanja, činjenja ili uzdržavanja tačno i potpuno određen, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem tog akta.

Dužnik duguje samo onaj predmet koji je individualizovan i nedvosmisleno određen (in obligatione) i tim predmetom se vrši i ispunjenje obligacije (in solutione).

Na primjer: da bi se oslobodio obaveze dužnik treba da preda kupcu jednosoban stan površine 65 m2 na II spratu zgrade izgrađene na k. č. br. 11 KO Banja Luka u ul. Banjalučka 22.

Dužnik individualno određene stvari oslobađa se obaveze ako ona propadne.

Generičke obligacije su takve obligacije kod kojih je davanje, činjenje ili uzdržavanje određeno samo prema rodu ili vrsti, tako da se obligacija ispunjava preduzimanjem akta iz okvira odgovarajućeg roda ili vrste, a prema izboru dužnika.

Kod ovih obligacija dužnik duguje stvari određenog roda (in obligacione), a ispunjava obligaciju predajom određene količine stvari tog roda i određenog kvaliteta (in solutione).

Rod dugovane stvari se može odrediti najšire i opisno, kao na primjer: dužnik duguje 500 kg pšenice, 10 kg soli, 20 kg jabuka, 2 tone cementa i sl.

Za generičke stvari je važan kvalitet stvari. Dužnik ove obligacije će se osloboditi obaveze ako isporuči stvari ugovorenog kvaliteta, a u slučaju da kvalitet stvari nije ugovoren on će se osloboditi obaveze ako isporuči stvar srednjeg kvaliteta

U zavisnosti od toga da li imaju jedan ili više predmeta dijele se i na kumulativne, alternativne i fakultativne obligacije.

12

Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih dužnik duguje dva ili više predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze. Kod ovih obligacija nema mogućnosti izbora, već samo predaja svih dugovanih predmeta, bez obzira koliko ih ima, predstavlja jedinstveni sadržaj dužnikove obaveze. Povjerilac je ovlašten da zahtijeva predaju svih predmeta odjednom, ukoliko nije nešto drugo predviđeno.

Alternativne obligacije su takve obligacije kod kojih dužnik duguje dvije ili više stvari ili radnji (due res sunt in obligacione), ali predmet ispunjenja obligacije je predaja samo jedne stvari ili izvršenje samo jedne od dugovanih radnji (ena res est in solutione), tako da se obligacija gasi kada dužnik ispuni jednu od dvije stvari ili radnji koje su predmet obaveze.

Pravo izbora koju će od dvije ili više obaveza (radnji) ispuniti, pripada dužniku, koji u principu ne može odustati od već izvršenog izbora. Ako se dužnik ne koristi svojim pravom izbora, pravo izbora prelazi na povjerioca.

Na primjer: kada je jedno lice u obavezi da drugom licu preda određenu stvar, odnosno obavi određi rad (sat, popravi mašinu za veš) ili pak da mu isplati 100,00 KM, ono će se osloboditi obaveze ako ispuni jednu od alternativnih obaveza, prema svom izboru, dakle, ako povjeriocu preda sat, popravi mašinu za veš ili ako mu isplati 100,00 KM.

Fakultativne obligacije (facultas alternativa) su takve obligacije kog kojih se duguje jedan određeni predmet (una res est in obligatione), ali obligacija može prestati i kada povjerilac primi, odnosno kada dužnik preda dugovani ili neki drugi određeni predmet (due res est in solutione). Povjerilac može zahtijevati od dužnika samo dugovani predmet, ali ne i onaj kojim dužnik, ako hoće, može ispuniti svoju obavezu, jer je na dužniku pravo izbora (facultas alternativa).

10.5. Podjela obligacija prema djeljivosti predmeta i množini subjekata

Prema djeljivosti predmeta obligacije se dijele na djeljive i nedjeljive obligacije, a prema množini subjekata na tzv. solidarne obligacije.

Djeljive obligacije su takve obligacije čiji se predmet može podijeliti i ispuniti u više istovrsnih dijelova, s tim da dugovani predmet zbog toga ne izmijeni suštinu, niti izgubi od svoje vrijednosti. Djeljiva obligacija postoji kada je predmet obaveze predaja određene količine žita kao djeljive stvari, a nedjeljiva u slučaju kada je predmet obaveze predaja jedne violine ili jednog automobila.

Ako na strani povjerioca iili dužnika postoji više subjekata, a obligacija nije solidarna, svaki od povjerilaca može tražiti ispunjenje samo svoga dijela obligacije, a svaki od dužnika je dužan ispuniti samo samo svoj dio obaveze. Djeljiva obaveza sa više povjerilaca zove se aktivnom, a djeljiva obaveza sa više dužnika, pasivnom djeljivom obligacijom.

Djeljiva obligacija nastaje iz ugovora ili zakona (univerzalne sukcesije).

Nedjeljive obligacije su takve obligacije čiji se predmet ne može podijeliti ili ispuniti u više istovrsnih dijelova, a da se time ne izmijeni njegova suština ili ne smanji njegova vrijednost.

Ove obligacije se ne mogu djelimično ispuniti, tako da obligacija postoji sve dok ne bude ispunjena u potpunosti.

U slučaju množine povjerilaca (aktivna nedjeljiva obligacija) ili dužnika (pasivna nedjeljiva obligacija), svaki sapovjerilac i svaki sudužnik je, u principu, subjekt cijele tražbine odnosno duga, tako da svaki povjerilac može zahtijevati ispunjenje cijele tražbine, a svaki dužnik ima obavezu ispunjenja duga u cjelini.

Kad jedan od dužnika ispuni dug u cjelini, on stiče prema ostalim dužnicima pravo regresa, tj. da od njih zahtijeva isplatu onih dijelova koji oni duguju prema unaprijed utvrđenoj veličini, a ukoliko

13

veličina tih dijelova nije unaprijed utvrđena, onda ima pravo na isplatu dijelova dobijenih podjelom cijelog duga na ravne dijelove.

Solidarne obligacije su takve obligacije sa više dužnika ili povjerilaca kod kojih je svaki dužnik u obavezi da ispuni cijeli dug, odnosno kod kojih je svaki povjerilac ovlašten da zahtijeva isplatu cijelog duga, ali tako da kada jedan od dužnika ispuni cijeli dug kao obavezu, ostali se oslobađaju obaveze prema povjeriocu. Kada jedan povjerilac naplati cijelu tražbinu, obaveza prestaje prema ostalim povjeriocima i oni više nemaju ovlaštenje da traže isplatu duga od dužnika.

Solidarna obaveza je jedinstvena i nedjeljiva. Postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko obaveza koliko ima dužnika. Svi dužnici su obavezni da je ispune u potpunosti, ali ispuni li obavezu makar jedan od njih, obaveze prema povjeriocu se oslobađaju svi ostali solidarni dužnici.

Pravilo je da kod solidarnih obaveza niti jedan dužnik svojim postupcima ne može pogoršavati položaj ostalih solidarnih dužnika. Štetne radnje ili propuštanja jednog dužnika u solidarnoj obligaciji pogađaju samo onoga dužnika koji je tu radnju preduzeo, a ne i ostale solidarne dužnike.

Pasivna solidarna obligacija ili solidarnost dužnika je takva solidarna obligacija sa više dužnika gdje svaki dužnik odgovara za cijelu obavezu i povjerilac može po svojoj volji zahtijevati ispunjenje obaveze u cjelini od bilo kojeg dužnika. Kada makar i jedan dužnik obavezu ispuni, ostali se oslobađaju obaveze. Solidarni dužnici su svi zajedno subjekti jedne obligacije i u pogledu ispunjenja obaveze prema povjeriocu odgovaraju prema principu „svi za jednog, jedan za sve“.

Solidarni dužnik koji je obavezu ispunio ima pravo da traži od svakog sudužnika da mu nadoknadi dio obaveze koji otpada na njega prema pravilima njihovog međusobnog odnosa, dakle, ima pravo regresa.

Pasivna solidarna obligacija nastaje na osnovu ugovora, testamenta ili Zakona.Pasivna solidarnost, na primjer, postoji kod ugovora o kreditu kada se više lica, kao sudužnici,

ugovorom obaveže vratiti banci cjelokupan iznos kredita.

Aktivna solidarna obligacija (solidarnost povjerilaca) je takva obligacija sa više povjerilaca kod koje svaki povjerilac ima pravo da zahtijeva od dužnika ispunjenje cijele obaveze, ali kada dužnik svoju obavezu ispuni prema jednom povjeriocu, obligacija se gasi i prema ostalim sapovjeriocima.

Dužnik duguje dug svima sapovjeriocima, ali ga je dužan ispuniti samo jednom od njih.Međutim, ovo dužnikovo pravo izbora sapovjerioca prestaje onoga trenutka kada jedan od

sapovjerilaca protiv njega podnese tužbu. U tom slučaju, dužnik je vezan za tog povjerioca i može se osloboditi obaveze samo ako

obavezu ispuni tom povjeriocu koji je podnio protiv njega tužbu nadležnom sudu.Aktivna solidarnost se nikada ne pretpostavlja, što znači da ona uvijek mora biti ugovorena ili

zasnovana na zakonu. Aktivna solidarnost može nastati i na osnovu testamenta.

11. OPŠTI POJAM UGOVORA

Pod ugovorom se u građanskom pravu smatra saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiže neko pravno djestvo. Pod ugovorom u obligacionom pravu ili obligaciono-pravnim ugovorom se smatra saglasnost volja dva ili više lica kojim se postiže neko obligaciono pravo dejstvo.

Saglasno iznesenoj definiciji, ugovor je uvijek dvostrani pravni posao, jer u tom poslu uvijek učestvuju najmanje dva lica koja saglasnošću volja (konsenzusom) ostvaruju neko obligaciono dejstvo. Obligaciono dejstvo saglasnosti volja se ispoljava u nastanku, modifikaciji ili prestanku nekog obligacionog odnosa.

Termin ugovor ima korijene u rimskim riječima „contractus“ i „pacta“. U rimskom pravu, „contractus“ je označavao samo onu saglasnost volja koja je bila zaštićena tužbom predviđenom u „ius

14

civile“. Ostale saglasnosti volja koje nisu bile utužive (nisu uživale sudsku zaštitu), u rimskom pravu su se zvale „pacta“.

Za ugovore se ponekad koriste i riječi „konvencija“, „pakt“ i „sporazum“. Navedeni termini su pretežno prihvaćeni u međunarodnom pravu.

Sastojci ugovora

Bitni sastojci ugovora (essentialia negotii) su oni minimalni sastojci koji su neophodni za postojanje ugovora i zavise od vrste ugovora (kupoprodaja, zajam, zakup, poklon i sl). Bitni sastojci ugovora imaju subjektivnu i objektivnu komponentnu.

Objektivno bitni sastojci ugovora su oni koji su predviđeni pravnim propisom, a subjektivni bitni sastojci su oni koji su određeni voljom ugovornih strana.

Prirodni sastojci ugovora (naturalia negotii) su takvi sastojci ugovora koje strane ne moraju ugovoriti, ali uprkos tome oni čine sastavni dio ugovora i važe, jer to propisuje zakon. Na primjer: prirodni sastojak ugovora o prodaji je odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke.

Sporedni sastojci ugovora (accidentalia negotii) su takvi sastojci koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih same ugovorne strane mogu dogovoriti i predvidjeti u ugovoru.

12. USLOVI ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

da ugovorne strane imaju poslovnu sposobnost, da postoji saglasnost izjava volja ugovornih strana, da postoji predmet ugovora, da postoji valjan osnov ugovora, da postoji određena forma ugovora kod pojedinih ugovora.

A. Poslovna sposobnost ugovornih strana U vrijeme zaključenja ugovora poslovna sposobnost ugovornih strana je uslov za punovažnost

svakog ugovora bilo da se radi o fizičkim ili pravnim licima.Potpunu poslovnu sposobnost imaju punoljetna fizička lica (18 godina života) kojima poslovna

sposobnost nije oduzeta i koja nisu pod starateljstvom, kao i fizička lica koja nisu navršila 18 godina života, ako su zaključila brak.

Sva maloljetna fizička lica koja nisu navršila 15 godina života, kao i punoljetna lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost su potpuno poslovno nesposobna, tako da ugovori koje bi oni zaključili ne bi proizvodili pravno djestvo. Za njih ugovore zaključuju njihovi roditelji, odnosno staraoci kao zakonski zastupnici. Od ovoga pravila postoje i izuzeci.

Naime, potpuno poslovno nesposobna lica mogu ipak zaključivati teretne ugovore manjeg značaja, kao što je, na primjer: kupovina namirnica, novina i slično. Oni bi takođe mogli zaključivati i one dobročine ugovore iz kojih za njih proizilaze samo prava, a ne i obaveze, pa bi tako, punovažno mogli primiti poklon.

Ograničeno ili djelimično poslovno sposobna fizička lica mogu bez saglasnosti zakonskog zastupnika zaključivati ugovore čije im je zaključenje zakonom dovoljeno. Tako maloljetnik koji je navršio 15 godina života može zasnovati radni odnos (zaključiti ugovor o radu) i slobodno raspolagati svojom zaradom.

Poslovnu sposobnost imaju i pravna lica. Ona mogu punovažno zaključivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti. Ugovore u ime pravnih lica zaključuju njihovi organi zastupnici ili pak lica koja ovi ovlaste. Ako je ugovor zaključen izvan okvira pravne sposobnosti pravnog lica, on neće proizvoditi pravno dejstvo.

15

B. Saglasnost volja ugovornih stranaUgovor se smatra zaključenim kada ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim sastojcima

ugovora. Za nastanak ugovora je potrebno postojanje i sadejstvo slobodno izraženih volja podobnih da

proizvedu određene pravne posljedice, od kojih jedna ima obilježja inicijative (ponude), a druga obilježja prihvatanja te inicijative (prihvat ponude). Inicijativa za zaključenje ugovora je izjava volje ponudioca upućena ponuđenom i zove se ponuda, a izjava ponuđenog da prihvata ponudu, zove se prihvat ponude.

Volja koja dovodi do zaključenja ugovora mora imati sva obilježja pravno relevantne volje, što podrazumjeva postojanje svijesti i namjere (htijenja) da se proizvedu određene pravne posljedice. Svijest ugovorne strane podrazumjeva značaj i posljedice zaključenja pravnog posla (ugovora), a namjera (animus contrahendi) podrazumjeva da ugovorne strane žele da zaključe upravo taj ugovor sa svim njegovim specifičnostima.

Pravno relevantna volja mora biti izražena slobodno, biti ozbiljna i stvarna. Pravno relevantna volja ne smije biti simulirana, već stvarna. Ako ugovorne strane prema trećim licima zaključuju jedan ugovor (na primjer: ugovor o poklonu), a između sebe, u stvari, zaključuju drugi ugovor (na primjer: ugovor o prodaji), tada saglasna izjava da se zaključuje ugovor o poklonu u principu ne bi vodila zaključenju tog ugovora.

Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno određeno lice (ponudilac), drugom određenom licu (ponuđenom) nudi zaključenje konkretnog ugovora sa određenim uslovima. Prema Zakonu o obligacionim odnosima „ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se nejgovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor“.

U našem pozitivnom obligacionom pravu postoje: opšta ponuda, izlaganje robe sa označenjem cijene i slanje kataloga i oglasa. Opšta ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen neodređenom broju lica, koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem je zaključenju namijenjen, osim ako šta drugo ne proističe iz okolnosti slučaja ili običaja.

Izlaganje robe sa označenjem cijene smatra se kao ponuda ukoliko drukčije ne proizilazi iz okolnosti slučaja ili običaja. Slanje kataloga, cjenovnika ili oglasi učinjeni putem štampe, letaka, radija, TV-a ili na koji drugi način, ne predstavlja ponudu za zaključenje ugovora, nego samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uslovima.

Ponuda mora sadržavati bitne sastojke, elemente konkretnog ugovora čije se zaključenje nudi. Ponuda mora biti upućena od strane ovlaštenog lica (samog ponudioca ili njegovog zastupnika). Ponuda mora biti upućena određenom drugom licu (ponuđenom) sa kojim ponudilac želi zaključiti ugovor. Ponuda mora sadržavati jasno izraženu volju ponudioca (animus contrahendi) da želi zaključiti ugovor i sa ponuđenim, pod uslovima navedenim u ponudi.

Ponuda mora biti sačinjena u određenoj formi koja je, kao uslov punovažnosti, zakonom propisana za određeni ugovor.

Pravno dejstvo ponude se ogleda u tome što ona obavezuje samo jednu stranu i to ponudioca koji je ponudu učinio..

Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuđenog, kojom on ponudiocu izražava svoju saglasnost s njegovom ponudom. Prihvat ponude i ponuda moraju biti podudarne, odnosno sadržajno moraju odgovarati jedna drugoj. Podudarnost dviju volja (volje ponudioca i ponuđenog) naziva se konsens, a njihova nepodudarnost se naziva disens.

Prihvat ponude mora biti dat od ovlaštenog lica, mora sadržajno odgovarati ponudi, mora sadržavati jasnu volju ponuđenog za zaključenje ugovora (animus contrahendi) i mora biti dat u određenoj formi, ako se za zaključenje konkretnog ugovora zahtijeva takva forma.

Prihvat ponude mora stići ponudiocu u određeno vrijeme, jer je ponudilac vezan ponudom samo određeno vrijeme.

Vrijeme zaključenja ugovora je važno sa aspekta dejstva tog ugovora, sa aspekta zastarjelosti potraživanja, poslovne sposobnosti ugovarača, slučajne propasti stvari itd., dok je mjesto zaključenja

16

ugovora od značaja u međunarodnom pravu za primjenu mjerodavnog prava u slučaju spora, kao i u slučaju određivanja mjesne nadležnosti suda

Ako je ponuda upućena prisutnom licu, smatra se da je ugovor zaključen kada ponuđeni prihvati ponudu, a ako se ponuda čini odsutnom licu, smatra se da je ugovor zaključen onoga trenutka kada je ponudilac primio izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.

Ugovor je zaključen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno svoje prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu.

C. Predmet ugovoraPredmet ugovora je ono što predstavlja obavezu u jednom obligacionom odnosu, a to je uvijek

neko davanje (dare), činjenje (facere) ili nečinjenje (non facere) ili trpljenje (patnja). Predmet ugovora je, dakle, obligaciona radnja koja može biti pozitivno (dare, facere) ili negativno određena (non facere).

Predmet ugovora mora imati određene osobine i to: predmet ugovora mora biti moguć, predmet ugovora mora biti dopušten i predmet ugovora mora biti određen ili odrediv.

Predmet ugovora mora biti moguć, jer ono što nije moguće dati, činiti ili nečiniti ne obavezuje.Objektivna nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada obavezu ne može ispuniti ni

dužnik, niti bilo koje drugo lice. Na primjer: neko se obavezao da će prodati predmet koji ne postoji (sat koji je izgubljen, automobil koji je izgorio i sl).

Subjektivna nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada obavezu ne može ispuniti dužnik, već to može učiniti neko drugi. Na primjer: neko se obavezao predati neku stvar koja ne pripada njemu već nekom trećem, postojaće subjektivna nemogućnost ispunjenja.

Početna nemogućnost ispunjenja ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada je nemogućnost već postojala u vrijeme zaključenja ugovora. Na primjer: neko se obavezao da će predati određenu stvar, koja je bila uništena prije zaključenja ugovora.

Naknadna nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze je ona koja je nastupila nakon zaključenja ugovora (stvar koja je bila predmet ugovora o prodaji bude uništena poslije zaključenja ugovora).

Predmet obaveze (dare, facere, non facere) je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima.

Pod prinudnim propisima podrazumjevaju se svi propisi koji se mogu sprovesti prisilnim putem, pri čemu se ne misli na samo zakonske i podzakonske akte.

Pod javnim poretkom se podrazumjeva ustavom i zakonom ustanovljen sistem propisa u skladu sa kojima se mora ponašati svaki subjekat u društvu.

Ugovori čiji je predmet obaveze nedopušten su ništavi, izuzev ako cilj pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju propisuje nešto drugo.

Predmet ugovora mora biti određen ili bar odrediv što znači da ugovarači moraju postići saglasnost o bitnim elementima predmeta ugovora, odnosno na nedvosmislen način imati saznanje šta je predmet njihovih međusobnih prava i obaveza, a ako to nije slučaj, uguvor je ništav.

D. Osnov ili causa ugovoraOsnov ili causa ugovora je ono što predstavlja cilj, odnosno svrhu ugovora (causa finalis).

Osnov je ono zbog čega se dužnik obavezuje. Dakle, zaključenjem ugovora ugovarači žele postići određeni cilj. Na primjer: kod ugovora o

prodaji, kupac želi zaključenjem tog ugovora postati vlasnikom neke stvari, a prodavac želi za prodanu stvar dobiti određeni iznos novca, dok kod ugovora o prevozu, putnik u prevoznom sredstvu plaća

17

kartu zbog toga što mu je cilj da se preveze od jednog mjesta do drugog, a prevozilac vrši prevoz radi ostvarenja zarade.

Cilj zbog kojeg se zaključuje ugovor (causa finalis) mora biti dopušten sa aspekta javnog poretka da bi ugovor bio punovažan.

Ako je cilj zaključenja ugovora nedopušten, ugovor je ništav.Pored osnova, ugovor mora biti i istinit, a ne prividan.

E. Forma i tumačenje ugovoraObligacioni ugovori su, po pravilu, neformalni, a ugovorne strane svoju volju za zaključenjem

ugovora mogu izaziti na razne načine: pismeno, usmeno, konkludentnom radnjom.Za razliku od neformalnih – konsensualnih ugovora kod kojih se ugovor smatra zaključenim

postizanjem saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, formalni ugovori se mogu zaključiti samo u određenoj (propisanoj ili ugovorenoj) formi.

Pod formom ugovora se podrazumjeva način, odnosno oblik postizanja saglasnosti volja ugovornih strana, što znači da kod formalnih ugovora konsenzus mora biti postignut uz poštovanje određene zakonske ili ugovorene forme. Tako, na primjer: zakonodavac propisuje posebnu (pismenu) formu kod ugovora o prodaji nepokretnosti, kod ugovora o građenju, kod ugovora o licenci, ugovora o zakupu poslovnih prostorija.

Konvalidacija ugovora (latinski –ozdraviti, osnažiti) znači mogućnost da se ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi može, pod određenim uslovima, učiniti valjanim pravnim poslom. Tako na primjer: kod ugovora kojem nedostaje pismena forma, konvalidacija se može izvršiti ako su ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze.

Konvalidacija rušljivih ugovora se može izvršiti protekom vremena ili odobrenjem.Konverzija ugovora znači pretvaranje ništavog ugovora u drugi punovažan ugovor. Na

primjer: pravilo iz čl. 106. ZOO: “ako ništav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada će među ugovaračima važiti taj ugovor”.

Tumačenje ugovora znači prvenstveno istraživanje prave volje ugovornih strana. Jasne i nesporne odredbe ugovora se ne tumače, već se primjenjuju onako kako glase, a sporne tako da se ne treba držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava.

13. VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA

13.1. Jednostrano i dvostrano obavezni ugovori

Jednostrano obavezni ugovori su oni ugovori kod kojih obaveza nastaje samo na jednoj strani koja u tom slučaju ima položaj dužnika, dok druga ugovorna strana na osnovu takvog ugovora stiče pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze i ima položaj povjerioca. Na primjer: ugovor o poklonu, ugovor o posudbi (posluzi), ugovor o punomoćstvu.

Dvostrano obavezni ugovori su takvi ugovori čijim zaključenjem nastaju obaveze za obe ugovorne strane, dakle, i za povjerioca i za dužnika. Obe ugovorne strane, nalaze se se u dvostrukoj ulozi, tako da se povjerilac pojavljuje i u ulozi dužnika, a dužnik se pojavljuje i u ulozi povjerioca. Na primjer: ugovor o prodaji kod koga se prodavac obavezuje predati kupcu stvar koju prodaje, a kupac se obavezuje za stvar koju kupuje od prodavca platiti ugovorenu cijenu. I prodavac i kupac su istovremeno u položaju povjerioca i položaju dužnika.

Jednostrano i dvostrano obavezne ugovore treba razlikovati od jednostranih i dvostranih pravnih poslova, jer jednostrani pravni poslovi nastaju jednostranom izjavom volje, a ugovori da bi bili jednostrano ili dvostrano obavezni, uvijek nastaju saglasnošću volja ugovornih strana.

18

Tipični jednostrani pravni poslovi su, na primjer: testament, javno obećanje nagrade, ponuda kada stigne ponuđenom i slično. Najčešći dvostrani pravni poslovi su ugovori, kao što je na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o poklonu, itd.

Kod dvostrano obaveznih ugovora važi prncip uzajmnosti tako na temelju kojeg jedna ugvorna strana može ispunjеnje svoje obaveze usloviti ispunjenjеm obaveze druge ugovorne strane.

Pravo na utvrđenje ništavosti zelenaškog ugovora, te pravo poništenja ugovora zbog oštećenja preko polovine, moguće je samo kod dvostrano obaveznih ugovora.

13.2. Teretni i dobročini ugovori

Teretni (naplatni) ugovori su oni kod kojih jedna ugovorna strana daje ili nešto čini kao naknadu za protivčinidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o zajmu uz naplatu kamаte, ugovor o djelu, ugovor o radu i sl.

Dobročini (besplatni) ugovori su oni kod kojih jedna ugovora strana za primljenu činidbu ne daje nikakvu naknadu (protivčinidbu). Na primjer: ugovor o poklonu, ugovor o zajmu bez kamate, ugovor o posluzi, ugovor o besplatnoj ostavi.

13.3. Formalni i neformalni ugovori

Formalni ugovori su oni za čije se zaključenje traži određena forma propisana zakonom ili određena ugovorom. Kod navedenih ugovora forma je bitan elemenаt ugovora. Na primjer: ugovor o prodaji ili poklonu nepokretnosti

Neformalni ugovori su oni za čije zaključenje se ne traži nikakva forma, već koji nastaju kada stranke postignu saglasnost o bitnim sastojcima konkretnog ugovora. Na primjer: ugovor o prodaji pokretnih stvari, ugovor o nalogu i sl.

13.4. Konsensualni i realni ugovori

Konsensulni ugovori su oni ugovori kod kojih je za nastanak i punovažnost ugovora dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima tog ugovora, a ne traži se forma ili pak predaja stvari drugoj ugovornoj strani. Ovi ugovori su perfektni kad ponuđeni prihvati ponudu. Na primjer: ugovor o prodaji, o nalogu i drugi.

Realni ugovori su oni koji nastaju kada ugovorne strane postignu saglasnost volja o bitnim elementima i kada jedna strana u ugovoru preda drugoj stvar koja je predmet ugovora. Primjer: ugovor o poklonu. Slijedeći dosljedno princip konsensualizma, naš ZOO uopšte ne reguliše ugovor o poklonu.

13.5. Kauzalni i apstraktni ugovori

Kauzalan je onaj ugovor u kome je osnov obavezivanja (causa obligandi) jasno istaknut i predstavlja bitan elemenat ugovora. Kod navedenih ugovora, ugovorne strane imaju tačno određeni cilj zbog čega žele zaključiti baš konkretni, a ne neki drugi ugovor. Na primjer: kada jedno lice posudi drugom automobil da otputuje u drugo mjesto po nekom poslu, tad se iz samog ugovora vidi da je kauza, osnov obavezivanja, posudba, a ne prodaja. Kauzalni ugovori su: ugovor o prodaji, ugovor o zajmu, ugovor o djelu, itd.

Apstraktan ugovor je takav kod koga osnov obavezivanja (causa obligandi) nije vidljiv iz samog ugovora. Kod navedenih ugovora se iz njihovog sadržaja ne može razabrati cilj zbog koga se ugovorne strane obavezuju. Na primjer: neko se obaveže u ugovoru da će nekom predati određenu sumu novca ili stvari u određenom roku, ali se ne vidi iz kog razloga preuzima tu obavezu. Apstraktni ugovori su: ugovor o mjenici, ugovor o čeku i sl.

19

13.6. Ekvivalentni i aleatorni ugovori

Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane već u momentu zaključenja ugovora znaju u cjelini svoja prava i obaveze, odnosno šta jedna treba dati kao ekvivalent za ono što prima od druge ugovorne strane. Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o djelu, itd.

Aleatorni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane u trenutku zaključenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze, a nekada ni koja će strana biti povjerilac, a koja dužnik. Obim prava i obaveza ugovornih strana po pravilu zavisi od nekog budućeg neizvjesnog događaja. Obaveze ugovornih strana ne zavise od njihovih volja, nego od slučaja, a obaveza jedne strane ne predstavlja ekvivalent obavezi druge ugovorne strane. Primjeri aleatornih ugovora su: ugovor o osiguranju, ugovor o opkladi i ugovori o kupovini nade (emptio spei), kao na primjer ugovor o prodaji cjelokupnog roda jabuke u jednom voćnjaku u idućoj godini. Ovi ugovori se ne mogu pobijati zbog oštećenja preko polovine.

13.7. Predugovori, glavni ugovori i sporedni ugovori

Predugovor je saglasna izjava volje o preuzimanju obaveze da se zaključi glavni ugovor. Predugovor može biti dvostrano i jednostrano obavezan.

Predugovor obavezuje, a pregovori za zaključenje ugovora ne obavezuju. Predugovor obavezuje samo ako su njime određeni elementi glavnog ugovora.

Glavni ugovor je drugi ugovor kojim su se ugovorne strane obavezale zaključiti i proizvodi pravno dejstvo od zaključenja. Glavnim ugovorom se potpuno samostalno zasnivaju prava i obaveze. ZOO u čl. 45. st. 5. propisuje da se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje.

Sporedni (akcesorni, zavisni) ugovor je onaj koji se dodaje glavnom ugovoru i dijeli njegovu pravnu sudbinu, tako da nastanak, prenos ili pak prestanak prava i obaveza zavisi od glavnog ugovora uz koji se zaključuje. Ovi ugovori služe kao sredstvo za pojačanje ili obezbjeđenje glavnog ugovora. Akcesorni ugovori su, na primjer: ugovor o zalozi, ugovor o kapari, ugovor o jemstvu i slično.

13.8. Trenutni i trajni ugovori

Trenutni ugovori su oni kod kojih se obaveze izvršavaju odjednom i jednim aktom davanja, činjenja ili nečinjenja i po pravilu istovremeno, a trajni ugovori su oni kod kojih izvršenje obaveze traje određeno duže vrijeme. Trajanje može biti kontinuirano ili periodično. Na primjer: ugovor o zakupu, ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor o osiguranju, itd.

13.9. Lični i nelični ugovori

Lični ugovori su takvi ugovori koji su zaključeni s obzirom na svojstvo tačno određenog lica. Često se nazivaju ugovori „intuitu personae“. Kod ovih ugovora je motiv obavezivanja ličnost ugovarača i to obzirom na njihova svojstva, sposobnosti ili pak stručnost u određenoj oblasti. To su ugovori koji se zasnivaju na međusobnom povjerenju ugovornih strana, kao na primjer: kod ugovora o punomoćstvu, ugovora o ortakluku, ugovora o poklonu, itd.

Nelični ugovori su oni kod kojih ugovaračima nije stalo do ličnih svojstava druge strane, nego prevenstveno do izvršenja obaveze. Ovakvu obavezu, za razliku od ugovora „intuitu personae“, može ispuniti svako drugo lice, a ne samo dužnik.

20

13.10. Generalni i posebni ugovori

Generalni ugovori su takvi kod kojih se utvrđuju samo opšti elementi ugovora i uslovi izvršenja i koji se zaključuju na duži vremenski period.

Posebni ugovori se zaključuju na kraći vremenski period i to u okviru opšteg (generalnog) ugovora i kojim se konkretno uređuju pitanja značajna za izvršenje generalnog ugovora.

13.11. Imenovani i neimenovani ugovori

Imenovani ugovori su takvi koji su zbog svoje važnosti i masovnosti dobili svoj naziv i kao takvi su regulisani zakonom. Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o poklonu i sl.

Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u zakonu nisu označeni imenom (nazivom), niti su zakonom posebno regulisani. Na primjer: ugovor o faktoringu, ugovor o franšizingu i slično.

14. ZASTUPANJE

Pojam

Zastupanje je pravni odnos na osnovu kojeg zastupnik, odnosno punomoćnik može u ime i za račun zastupanog davati izjave kojima se zasnivaju, modifikuju ili ukidaju pravni poslovi (na primjer: da u ime i za račun zastupanog zaključi neki ugovor) ili preduzimati u ime i za račun zastupanog druge pravne radnje (na primjer: da kao punomoćnik preduzima procesne radnje u nekom postupku – građanskom, upravnom, krivičnom).

Pravne radnje zastupanja se vrše na osnovu ovlaštenja koje svoj osnov ima u zakonu, opštem aktu pravnog lica, aktu nadležnog organa ili u izjavi volje zastupanog. Ovlaštenje koje ima svoj osnov u izjavi volje zastupanog zove se punomoćje.

Zastupanje može biti: voljno i zakonsko, neposredno i posredno.

Voljno i zakonsko zastupanje

Voljno zastupanje ima osnov u slobodno izraženoj volji zastupanog (ovlaštenju, punomoći) i nastaje na osnovu ugovora (ugovor o punomoćstvu) između zastupnika (punomoćnika) i zastupanog (vlastodavca).

Zakonsko zastupanje, zastupanje na osnovu statuta ili drugog opšteg akta nadležnog organa je nezavisno od volje zastupnika i zastupanog, jer nema osnov u njihovoj volji, već izvire neposredno iz zakona, statuta ili drugog opšteg akta nadležnog organa.

I kod voljnog (ugovornog) i zakonskog zastupanja nastaje obligacioni odnos između zastupnika i zastupanog sa utvrđenim pravima i obavezama strana u tom odnosu.

Neposredno i posredno zastupanje

Neposredno, direktno ili pravo zastupanje je takvo zastupanje gdje zastupnik zaključuje pravni posao u tuđe ime i za tuđi račun, dakle, kod kojeg se učinak pravnog posla nesposredno odnosi na sferu zastupanog, a bez ikakvog uticaja na prava i obaveze zastupnika. Smatra se da je pravni posao zaključio sam zastupani obzirom da iz tog pravnog posla on stiče prava i obaveze.

Na primjer: kupac kao zastupani ovlasti neko lice (zastupnika) da za njega kupi neku stvar od određenog prodavca. Na osnovu ovakvog pravnog posla kupac će postati vlasnik kupljene stvari i obveznik plaćanja kupovne cijene prema prodavcu.

21

Posredno ili indirektno zastupanje je takvo zastupanje kod kojega zastupnik zaključuje pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanog. Prava i obaveze iz zaključenog posla nastaju za zastupnika i treće lice, jer između zastupanog i trećeg lica ne nastaje nikakav pravni odnos. Treće lice uopšte ne mora ni da zna za zastupano lice, niti da je posao zaključen za njegov račun.

Kod posrednog zastupanja, prava i obaveze, koje izvorno nastaju za zastupnika i treće lice, prelaze na zastupanog tek na osnovu drugog pravnog posla zaključenog između zastupnika i zastupanog. Kao primjer navodimo ugovor o komisionu prema kojem se komisionar kao posredni zastupnik obavezuje da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (posredno zastupanog) jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent. Posredno zastupanje imamo u gotovo svim poslovima u kojima zastupani želi ostati nepoznat, kao na primjer u berzanskim poslovima.

Učinak zastupanja se ogleda u tome što pravne posljedice pravnog posla ili radnje koje je preduzeo zastupnik terete zastupanog, što znači, na primjer: da za njega nastaju prava i obaveze iz ugovora koji je u njegovo ime i za njegov račun zaključio zastupnik.

Zastupnika treba razlikovati od posrednika i glasnika. Posrednik (makler ili mešetar) je lice koje se obavezuje da će dovesti u vezu dva lica radi zaključenja određenog pravnog posla (posrednik kod ugovora o prodaji, posrednik u osiguranju i sl.).

Glasnik je lice koje samo prenosi već gotovu (formulisanu) volju jedne ugovorne strane drugoj ugovornoj strani. Zastupnik, po pravilu, mora imati poslovnu sposobnost, ali najmanje ograničenu poslovnu sposobnost, dok glasnik može biti i lice koje nije poslovno sposobno.

Ovlaštenje za zastupanje

Da bi zastupanje bilo punovažno zastupnik mora imati ovlaštenje za zastupanje koje mu daje zastupani i on je dužan postupati u granicama volje zastupanog. Zastupnik mora staviti do znanja drugoj strani s kojom ulazi u pravni odnos da nastupa u ime zastupanog (vlastodavca).

Kod zakonskog zastupanja ovlaštenje proističe is samog zakona, a zastupani ne mora imati poslovnu sposobnost.

U slučaju da zastupnik prekorači dato ovlaštenje, takav pravni posao obavezuje zastupanog samo ako ga on odobri. U tom slučaju će se smatrai da je posao bio valjan od momenta njegovog zaključenja.

U slučaju da jedno lice zaključi ugovor lažno se predstavljajući da ima ovlaštenje nekog lica (da je njegov zastupnik), a u stvari nema to ovlaštenje (lažni zastupnik ili falsus procurator), takav ugovor obavezuje zastupanog samo ako ga on naknadno odobri. U protivnom, takav ugovor ga ne obavezuje.

Punomoć je ovlaštenje koje zastupani (vlastodavac) pravnim poslom daje zastupniku (punomoćniku). Ovo ovlaštenje (punomoć) se može dati jednostranim pravnim poslom ili ugovorom.

Kada se ovlaštenje daje jednostranim pravnim poslom riječ je o jednostranoj izjavi volje koja je upućena punomoćniku ili drugoj strani. Ako je izjava upućena punomoćniku riječ je o internoj punomoći, tj. o odnosu između vlastodavca i punomoćnika, a ako je ista upućena drugoj strani, riječ je o eksternoj ili vanjskoj punomoći kojom davalac punomoći obavještava drugu stranu da je ovlastio određeno lice da u njegovo ime i za njegov račun prduzme određene radnje.

Kada se punomoć daje ugovorom, riječ je o ugovoru o punomoćstvu koji se zaključuje između vlastodavca i punomoćnika. Ugovor o punomoćstvu je neformalan pravni posao, osim ako se forma traži zakonom, u kom slučaju za zaključenje ugovora za koji se traži forma i punomoć mora biti data u toj formi (na primjer: kod ugovora o licenci, ugovora o građenju i sl).

Opšta ili generalna punomoć je ona na osnovu koje punomoćnik može preduzimati samo poslove koji ulaze u redovno poslovanje.

22

Generična punomoć je punomoć na osnovu koje punomoćnik može preduzimati poslove određene vrste koje izlaze iz okvira redovnog poslovanja.

Posebna ili specijalna punomoć se daje za tačno određeni posao koja je od posebnog značaja za vlastodavca. Tako bez posebnog ovlaštenja punomoćnik ne može zaključiti ugovor o jemstvu, preuzeti mjeničnu obavezu, zaključiti ugovor o poravnanju, ugovor o izabranom sudu, niti se može odreći nekog prava bez naknade.

Punomoć prestaje opozivom zastupanog (vlastodavca) ili otkazom zastupnika (punomoćnika), smrću punomoćnika, gubitkom potpune poslovne sposobnosti vlastodavca ili punomoćnika. Punomoć prestaje i završetkom posla zbog kojeg je data. Ona prestaje i nastupanjem naknadne nemogućnosti ispunjenja posla.

15. POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA

Posebna dejstva ugovora se ogledaju u slučaju promijenjenih okolnosti, prekomjernog oštećenja i zaključenja zelenaškog ugovora.

Promijenjene okolnosti (clausula „rebus sic stantibus“)

Da bi se moglo govoriti u promijenjenim okolnostima potrebno je da se prema odredbama čl.133-136. ZOO ispune sljedeći uslovi:

o da se radi o okolnostima koje su nastupile poslije zaključenja ugovora;o da se radi o okolnostima koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane; o da se zbog tih okolnosti ne može ostvariti svrha ugovora;o da je nakon nastupanja novih okolnosti očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima

ugovornih strana i da bi ga stoga, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati na snazi.

Na promijenjene okolnosti se ne može pozivati ona strana u ugovoru koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zaključenja ugovora. To znači da okolnosti koje dovode do raskida ili izmjene ugovora moraju biti u vrijeme zaključenja ugovora nepredvidive i neotklonjive za ugovornu stranu koja se na njih poziva.

Ugovora strana koja se poziva na promijenjene okolnosti mora sudskim putem tražiti raskid ugovora. Ona ne može tražiti izmjenu ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ima tužena strana u sporu po zahtjevu za raskid ugovora u slučaju „clausula rebus sic stantibus“. Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, na zahtjev strane koja nije tražila raskid, sud će obavezati drugu stranu da nadoknadi pravičan dio štete.

Inače, u našem obligacionom pravu, ugovorne strane se mogu unaprijed punovažno odreći od prava pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako to nije u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)

Prekomjerno oštećenje (oštećenje preko polovine) postoji onda kada je između obaveza ugovornih strana koje proističu iz dvostrano obaveznih i teretnih ugovora, u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera.

Uslovi za postojanje prekomjernog oštećenja su sljedeći: da se radi o dvostrano obaveznom i teretnom ugovoru; da između preuzetih obaveza postoji očigledna nesrazmjera;

23

da oštećena strana u vrijeme zaključenja ugovora nije znala, niti je morala znati za postojanje nesrazmjere.

Posljedice postojanja prekomjernog oštećenja se sastoje u tome što oštećena strana ima pravo zahtijevati poništenje takvog ugovora u roku od jedne godine dana od dana zaključenja ugovora, ako za pravu vrijednost nije znala ili nije mogla znati. Zahtjev se ostvaruje podizanjem tužbe ili isticanjem prigovora na zahtjev povjerioca za ispunjenje obaveze.

Oštećna strana ne može tražiti izmjenu ugovora. Odricanje od prava da se zahtijeva poništenje ugovora ne proizvodi pravno dejstvo.

Zelenaški ugovor

Je takav ugovor kojim jedno lice koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on dao ili učinio ili se obavezao da će dati ili učiniti.

Oštećeni mora dokazati postojanje očigledne nesrazmjere između činidbe i protivčinidbe, te da je druga strana iskoristila stanje nužde druge ugovorne strane.

Oštećena strana može tražiti da se njena obaveza smanji na pravičan iznos, u kom slučaju tako izmijenjen ostaje na snazi, a u protivnom se poništava.

Rok za podnošenje zahtjeva iznosti 5 godina od dana zaključenja ugovora.

16. SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Sredstva za obezbjeđenje izvršenja ugovora se tradicionalno dijele na stvarna i lična sredstva obezbjeđenja ugovora.

16.1. Stvarna sredstva obezbjeđenja ugovora

To su ona sredstva na temelju kojih povjerilac stiče stvarno pravo na stvari dužnika ili nekog trećeg lica. To su: kapara, kaucija i zaloga.

Kapara (arrha) je određeni iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj kao znak da je ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja ugovora. Po svojoj pravnoj prirodi, kapara je akcesorni (sporedni) ugovor kojim se obezbjeđuje realizacija glavnog ugovora. On je realan ugovor, jer za njegovo postojanje nije dovoljna samo saglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora, nego i predmet ugovora (obično novac ili zamjenljiva stvar) mora biti predan drugoj ugovornoj strani.

Ako je ugovor ispunjen u cjelini kapara se vraća ili se uračunava u ispunjenje obaveze onoj strani koja ju je dala.

Ako je ugovor djelimično ispunjen, savjesna strana ne može zadržati kaparu, ali ima pravo tražiti ispunjenje ugovora i naknadu štete ili pak naknadu štete zbog neurednog ispunjenja obaveze.

Ako ugovor uopšte nije ispunjen, a za neispunjenje je kriva strana koja je dala kaparu, nevina strana može zahtijevati ispunjenje ugovora ako je to moguće i naknadu štete zbog neispunjenja ili se zadovoljiti datom kaparom (facultas alternativa).

Ako ugovor nije ispunjen, a za neispunjenje je kriva strana koja je primila kaparu, druga, nevina strana može: tražiti ispunjenje ugovora i nakandu štete zbog zakašenjenja, odustati od ugovora i tražiti naknadu štete zbog neispunjenja ugovora ili odustati od ugovora i tražiti od krive strane kaparu u dvostrukom iznosu.

24

Ako se ugovor ne može izvršiti, a za neizvršenje nije kriva niti jedna strana (iaknadna nemogućnopst ispunjenja), kapara se mora vratiti. Kapara se mora vratiti i u slučaju ako se ugovor ne može izvršiti, a za izvršenje su odgovorne obe strane

Kaucija (jamčevina, vadium) je određeni iznos novca koji dužnik daje prilikom zaključenja ugovora u svrhu zaključenja i obazbjeđenja izvršenja ugovora. Kaucija je stvarno-pravno sredstvo obezbjeđenja ugovora, jer dužnik mora prilikom zaključenja ugovora predati određeni iznos novca da bi ugovor bio zaključen. Neizvršenjem ugovora, pa makar to bilo i bez njegove krivice, dužnik gubi datu kauciju.

Kaucija obezbjeđuje samo primaoca kaucije, za razliku od kapare koja obezbjeđuje obe ugovorne strane.

Postoji zaloga na pokretnim stvarima ili ručna zaloga (čl. 966-988. ZOO), zaloga na potraživanjima i drugim pravima (čl. 989-996 ZOO) i zaloga na nepokretnim stvarima (hipoteka) koja je regulisana pravnim pravilima i zakonima iz oblasti stvarnog prava.

Založno pravo je stvarno sredstvo obezbjeđenja i služi obezbjeđenju potraživanja povjerioca.Ugovor o zalozi je takav ugovor kojim se obavezuje dužnik ili neko treće lice da će povjeriocu

predati neku pokretnu stvar iz koje se on može namiriti ukoliko mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti. Dakle, prema ZOO, ugovor o zalozi nije realan, već konsensulan ugovor. Založno pravo se na pokretnoj stvari zasniva ugovorom o zalozi, a stiče izvršenjem ugovora, tj. predajom založene stvari povjeriocu. Ugovor je, prema tome, pravni osnov sticanja založnog prava, a predaja stvari je modus aquirendi (način sticanja) založnog prava.

Ugovor o zalozi je akcesoran ugovor i kao takav zavisan od glavnog ugovora čijem obezbjeđenju služi. Založno pravo može postojati samo ako postoji glavno potraživanje koje se tim založnim pravom obezbjeđuje. Ukoliko povjeriočevo potraživanje iz glavnog ugovora ne bude izmireno o dospjelosti, on može tražiti od suda da se stvar koja je predmet založnog prava proda na javnoj prodaji ili po tekućoj cijeni. Zabranjena je klauzula na osnovu koje će zaloga automatski preći u vlasništvo založnog povjerioca, ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti (lex commisoria).

16.2. Lična sredstva obezbjeđenja ugovora

Su: ugovorna kazna, jemstvo, odustanica i pravo zadržavanja (ius retentionis).

Ugovorna kazna je takvo lično obezbjeđenje kojim se obavezuje ugovarač (dužnik) da će drugom ugovaraču (povjeriocu) isplatiti određeni novčani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze.

Ugovorna kazna je akcesorne prirode što znači da zavisi od postojanja glavne obaveze i dijeli njenu sudbinu.

Ako je ugovorna kazna stipulirana (ugovorena) za slučaj neispunjenja obaveze, tada povjerilac može tražiti alternativno ili ispunjenje obaveze ili isplatu ugovorne kazne (tzv. alternativna ugovorna kazna). Međutim, ako je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja u ispunjenju obaveze tada povjerilac može kumulativno zahtijevati ispunjenje obaveze i isplatu ugovorne kazne (tzv. kumulativna ugovorna kazna).

Jemstvo (obično, supisidijarno) je ugovor zaključen između povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da će povjeriocu ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ukoliko to dužnik ne učini.

Jemac preuzima odgovornost za obavezu glavnog dužnika i odgovara povjeriocu cjelokupnom svojom imovinom.

25

U slučaju jemstva prema povjeriocu pojavljuju se dva dužnika i to jedan koji se naziva glavni dužnik, koji ima obavezu da ispuni obavezu prema povjeriocu koja ima izvor u osnovnom ugovoru između povjerioca i glavnog dužnika. Međutim, za navedenu obavezu, garantuje još jedno lice - jemac, tako da povjerilac može da ispunjenje obaveze zahtijeva od dva lica i to: neposredno - od glavnog dužnika, a supsidijarno, ako glavni dužnik obavezu ne ispuni - i od jemca.

Radi naplate, povjerilac se mora prethodno obratiti glavnom dužniku i ostaviti mu određeni rok za ispunjenje obaveze, pa tek nakon toga, sudskim putem od jemca zahtijevati isplatu potraživanja.

Solidarno jemstvo postoji kada se jemac obavezao zajedno sa glavnim dužnikom i to kao jemac platac. Povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze bilo od glavnog dužnika, bilo od solidarnog jemca ili pak od obojice zajedno.

Podjemstvo je takva vrsta jemstva kada se treće lice obavezuje povjeriocu da će mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne učini jemac. Ovo lice se naziva podjemac ili jemčev jemac. Odnos između jemca i podjemca je isti kao i odnos između glavnog dužnika i jemca.

Sajemstvo postoji kada se više jemaca obavežu da će odgovarati za ispunjenje glavne obaveze. Sajemci odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dužnika, tako da povjerilac može tražiti ispunjenje cijele obaveze od svakog od njih ili od svih zajedno, ali tek ako svoje potraživanje nije uspio naplatiti od glavnog dužnika

Jemstvo za naknadu štete jemcu postoji kad se jedno lice obaveže jemcu da će mu nadoknaditi štetu koju bi on pretrpio zbog toga što je kao jemac platio glavni dug. Ovdje se treće lice u stvari obavezuje da će nadoknaditi jemcu onaj dio koji on ne bi mogao naplatiti u regresnom postupku.

Odustanica je sporazum ugovornih strana na osnovu kojeg jedna ili obe ugovorne strane mogu odustati od već zaključenog ugovora davanjem određene sume novca. Odustanica je, u stvari, pravo jedne ili obe ugovorne strane da odustanu od ugovora plaćanjem određenog iznosa novca.

Strana u čiju korist je odustanica ugovorena ima pravo izbora (facultas alternativa) da odustane od ugovora i drugoj strani isplati ugovoreni iznos odustanice ili pak da ostane u ugovoru i traži ispunjenje svog potraživanja iz ugovora.

Pravo zadržavanja (retencija, ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja zadrži dužnikovu pokretnu ili nepokretnu stvar (koja može, ali i ne mora biti predmet obligacionog odnosa povjerioca i dužnika), koja se nalazi u posjedu povjerioca, sve dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu iz ugovora, povjerilac može naplatiti svoje potraživanje iz zadržane stvari na isti način kao i založni povjerilac .

17. UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA

Ugovor u korist trećeg lica je takav ugovor kod kojega se jedna ugovorna strana (dužnik, promitent, obećavalac) obavezuje drugoj ugovornoj strani (povjeriocu, promisaru, stipulantu) da će izvršiti određenu radnju u korist nekog trećeg lica (korisnika, beneficijara). Ugovori u korist trećeg su česti u osiguranju.

Tako, na primjer: ugovor u korist trećeg postoji kada jedno lice zaključi sa osiguravajućim društvom ugovor o osiguranju za slučaj smrti u korist svoga sina. Kod takvog ugovora, osiguravajuće društvo se pojavljuje kao dužnik (promitent) koji se obavezuje ugovaraču osiguranja (povjeriocu, promisaru), da će, za slučaj smrti ugovarača osiguranja (povjerioca), isplatiti određenu sumu novca sinu povjerioca, kao trećem licu (beneficijaru).

Ugovorom u korist trećeg lica se uspostavljaju slijedeći pravni odnosi: odnos promitenta (dužnika) i promisara (povjerioca); podrazumjeva pravo povjerioca-promisara da zahtijva ispunjenje obaveze od dužnika

(promitenta) u korist trećeg lica, kao i obavezu dužnika (promisara) da ispuni obavezu trećem licu (beneficijaru);

26

odnos promitenta (dužnika) i trećeg lica (korisnika, beneficijara); podrazmjeva pravo trećeg lica-korisnika da zahtijeva od promitenta (dužnika) ispunjenje

obaveze. Korisnik ne može uticati na sadržaj ugovora, jer korisnik nije ugovorna strana. Promitent može isticati sve one prigovore koje može istaći i prema promisaru kao povjeriocu koji proističu iz osnovnog posla, kao što je prigovor neispunjenja;

odnos promisara (povjerioca) i trećeg lica (korisnika) se zasniva na motivima zbog kojih ugovara neko pravo u korist trećeg lica (na primjer: taj motiv može biti poklon, isplata nekog duga, davanje zajma i sl.).

18. POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH DJELA

Pobijanje pravnih djela-radnji dužnika je institut obligacionog prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraživanja može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Pravo pobijanja povjerilac ima bez obzira da li je njegovo potraživanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje dužnika.

Opšti uslovi pobijanja su:- da povjerilac ima dospjelo potraživanje prema dužniku,- da je dužnik preduzeo pravnu radnju na štetu povjerioca/povjerilaca koja se može

sastojati u određenom činjenju ili pak propuštanju,- da usljed pravne radnje koja se sastoji u činjenju, dužnik u svojoj imovini više nema

dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja, odnosno da je usljed pravne radnje dužnika koja se sastoji u propuštanju, dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili je pak za njega, usljed takve radnje propuštanja, nastala kakva materijalna šteta.

Posebni uslovi pobijanja su:- ako se dužnikova pravna radnja sastoji u teretnom raspolaganju, takva radnja se može

pobijati ako je dužnik u vrijeme raspolaganja znao ili je mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima, ili ako je trećem licu sa kojim je, ili u čiju korist je pravna radnja preduzeta, to bilo poznato ili moglo biti poznato (dolozna paulijanska tužba ili actio Pauliana dolosa);

- nausuprot doloznoj paulijanskoj tužbi, postoji tzv. kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) kod koje dužnik ne zna da svojom pravnom radnjom oštećuje povjerioce, ali je to mogao znati da je upotrijebio pažnju dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika;

- postoji pretpostavka da je trećem licu bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, ako je treće lice dužnikov suprug ili srodnik po krvi u pravoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena - porodična paulijanska tužba, actio Pauliana familiaria;

- ako se dužnikova pravna radnja sastoji u besplatnom raspolaganju, smatra se da je dužnik znao da raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. Ovakva raspolaganja se pobijaju tzv. kvazipaulijanskom tužbom.

19. NEVAŽNOST UGOVORA

Nevažni ugovori su oni koji ne proizvode pravna dejstva. Dijelimo ih na ništave ugovore i pobojne (rušljive) ugovore.

27

Ništavi ugovori su oni ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva, odnosno oni koji su protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.

Ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo. Najčešći razlog ništavosti postoji u slučaju kada je ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno kogentnim normama. Tako, na primjer: ništav je ugovor o prometu nepokretnosti čiji je predmet stvar koja nije u prometu (res extra commercium). Isto tako ništav je ugovor kojim se skraćuje ili produžava rok zastarjelosti.

ZOO propisuje i neki drugi razlog ništavosti ugovora i to: - poslovna nesposobnost stranaka, - nesporazum (disens) prilikom izjave volje, - nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost predmeta obaveze

(činidbe), - nedopuštenost i nepostojanje osnova i - nepostojanje forme.

Na ništavost se mogu pozivati sva zainteresovana lica, a tužba zbog ništavosti ne zastarijeva. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Osnovna pravna posljedica ništavosti sastoji se u tome da se smatra da ugovor nije ni nastao i da njegova ništavost postoji od početka (ex tunc).

Svaka strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. Restitucija se po pravilu vrši u naturi, a ako to nije moguće, strana koja vraća dužna je dati novčanu protivvrijednost za primljenu stvar.

Pored restitucije (povrata) savjesna strana u ništavom ugovoru ima i pravo na naknadu štete. Savjesna strana je ona koja nije znala, niti je prema okolnostima mogla znati za postojanje razloga ništavosti.

Rušljivi (pobojni) ugovori su oni koji priozvode pravna dejstva, ali se na zahtjev zainteresovanih lica mogu poništiti. Oni, po pravilu, sadrže određeni nedostatak koji zainteresovanim licima daje pravo da traže poništenje ugovora.

Prema ZOO razlozi rušljivosti su sljedeći :- ograničena poslovna sposobnost ugovarača,- mane volje (zabluda, prijetnja i prevara),- prekomjerno oštećenje,- pravne radnje dužnika preduzete na štetu povjerioca.

Kada se u nekom ugovoru steknu razlozi rušljivosti (pobojnosti) tada je za poništenje toga ugovora ovlaštena samo ona strana u čiju korist je ta pobojnost ustanovljena, tako da ukoliko taj ugovarač ne želi podići tužbu radi poništenja ugovora, u tom slučaju se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu pozivati.

Rušljiv ugovor proizvodi pravna dejstva sve dok ne bude poništen. Rok za podnošenje tužbe za poništenje rušljivog ugovora iznosi jedna godina dana od dana

saznanja za rušljivost (pobojnost) ugovora, odnosno od prestanka prinude. Pravo pobijanja ugovora zbog rušljivosti u svakom slučaju prestaje u objektivnom roku od 3

godine od sklapanja ugovora. Rokovi su prekluzivni. Rokovi od 3 godine ne važe za slučaj pobijanja zbog ograničene poslovne sposobnosti ili pak

prekomjernog oštećenja.Pravne posljedice pobojnosti ugovora su takve da pobijani ugovor nije valjan od njegovog

zaključenja, tj. ex tunc. U slučaju pobojnosti ugovora takođe se sprovodi restitucija, tj. vraćanje onoga što su ugovorne strane po osnovu takvih ugovora primile.

Na pobojnost ugovora sud ne pazi po službenoj dužnosti, što znači da stranke moraju sudu ukazati na razloge pobojnosti ugovora.

28

20. RASKID UGOVORA

Raskid je jedan od načina prestanka ugovora, tako da raskidom prestaje postojati jedan valjano zaključen ugovor. Raskid ugovora može nastupiti saglasnom voljom ugovornih strana, ali i jednostranom izjavom volje jedne od ugovornih strana, pod određenim uslovima. Raskinuti se može samo valjan, a ne i ništav ili rušljiv ugovor.

Sporazumni raskid ugovora je novi ugovor zaključen između istih ugovornih strana kojim one sporazumno ugovaraju prestanak važenja do tada punovažnog ugovora.

Ako ugovorne strane nisu uopšte ispunile svoje obaveze smatra se da ugovor nije ni nastao tako da sporazumni raskid ugovora djeluje od zaključenja (ex tunc).

Ako su ugovorne strane makar i djelimično ispunile svoje ugovorne obaveze, tada one sporazumom određuju od kada djeluje sporazumni raskid, tj. da li djeluje za ubuduće (ex nunc) ili pak djeluje od samog zaključenja ugovora (ex tunc).

Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja

Kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju ugovornu obavezu, druga strana može pod određenim uslovima raskinuti ugovor.

Uslovi za jednostrani raskid ugovora su sljedeći :- da jedna strana u ugovoru nije ispunila svoju obavezu u cjelini,- da je dužnik odgovoran (kriv) za neispunjenje. U slučaju da dužnik kasni sa ispunjenjem

ugovorne obaveze njegova krivica za neispunjnje se pretpostavlja (radi se o oborivoj pretpostavci krivice (praesumprio iuris tantum),

- da je povjerilac ostavio dužniku primjereni naknadni rok za ispunjenje obaveze.

Inače, povjerilac nije u obavezi ostaviti dužniku naknadni rok za ispunjenje obaveze kada ispunjenje obaveze u roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni svoju obavezu u tom roku - takvi ugovori se smatraju fiksnim ugovorima ili fiksni pravni poslovi.

Fiksni ugovori su takvi ugovori u kojem su se ugovorne strane sporazumjele da se ugovor mora ispuniti u strogo određeno (fiksno) vrijeme, a u protivnom se ugovor raskida. Povjerilac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja dužniku naknadnog primjerenog roka za ispunjenje u slučaju ako iz držanja dužnika proizilazi da on svoju obavezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

Raskidom ugovora, ugovor prestaje postojati i ugovorene strane su oslobođene svojih obaveza. Pravilo je da raskid djeluje retroaktivno (ex tunc), uz izuzetak raskida kod tzv. trajnih ugovora (na primjer: ugovor o zakupu) kada raskid djeluje ex nunc, tj. od momenta raskidanja, dakle, za ubuduće.

Pored prava da raskine ugovor, povjerilac može od dužnika koji nije ispunio oabvezu tražiti i naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Raskig ugovora djeluje samo između ugovornih strana (inter partes), tako da savjesna treća lica ne mogu trpiti štetne posljedice raskida ugovora.

21. DOCNJA (ZAKAŠNJENJE)

Docnja je zakašnjenje dužnika u ispunjenju obaveze ili odbijanje povjerioca da primi ispunjenje obaveze od dužnika. Zakašnjenje dužnika se zove dužnička docnja (mora debitoris), a odbijanje povjerioca da primi ispunjenje od dužnika, povjerilačka docnja (mora creditoris).

Dužnička docnja postoji kada dužnik ne ispuni svoju obavezu u roku određenom za ispunjenje.- da dužnik nije ispunio svoju ugovornu obavezu,- da je nastupila dospjelost obaveze,

29

- da je povjerilac opomenuo dužnika da je dužan ispuniti obavezu. Opomena može biti data usmeno, pismeno ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha postizanje ispunjenja obaveze.

Dužnik koji je u docnji dužan je i dalje da ispuni ugovornu obavezu, tako da povjerilac u tom slučaju ima pravo zahtijvati ispunjenje obaveze i naknadu štete koju je pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja.

Povjerilačka docnja postoji onda kada povjerilac bez opravdanog razloga odbije da primi ponuđeno ispunjenje obaveze ili ako svojim ponašanjem spriječi ispunjenje obaveze.

Pretpostavke povjerilačke docnje su:- da je nastupila dospjelost dužnikove obaveze ispunjenja,- da je dužnik ponudio povjeriocu ispunjenje obaveze i pokušao ispunjenje,- da je povjerilac odbio da primi ispunjenje obaveze, odnosno spriječio ispunjenje.

Posljedice povjerilačke docnje su: - prestanak dužničke docnje, - prestaju teći kamate, - na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti stvari, a povjerilac je dužan nadoknaditi

dužniku štetu koju ovaj pretrpi zbog povjerilačke docnje.

Kad se povjerilac nalazi u docnji, dužnik se može osloboditi svoje obaveze tako što će dugovanu stvar deponovati kod suda.

22. ZASTARJELOST

Prema ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijvati ispunjenje obaveze.

Nakon proteka tog roka, povjerilac će svoje potraživanje prema dužniku moći ostvariti samo ako dužnik ne prigovori da je nastupila zastarjelost, dakle, ako ne istakne prigovor zastarjelosti. Ovo stoga što sud ne pazi na zastarjelost po službenoj dužnosti, već samo ako takav prigovor bude istaknut od strane dužnika.

Zastarjevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije određeno.

Ako se obaveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obavezi (uzdržavanja, nečinjenja ili trpljenja).

Rokovi zastarjelosti propisani zakonom ne mogu se ugovorom strana produžavati niti skraćivati.

Dužnik se ne može unaprijed odreći od zastarjelosti, ali se može odreći od već nastupjele zastarjelosti i to kada na punovažan način prizna dug koji je zastario. Ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, on ne može zahtijevati da mu povjerilac vrati ono što je dao, jer je ispunio punovažnu obavezu koja ima karakter prirodne obligacije. Kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao što su na primjer: kamata, plodovi, troškovi, ugovorna kazna.

Rokovi zastrajelosti mogu biti opšti i posebni. Opšti zastarni rok se primjenjuje ako zakon za odnosno potraživanje nije propisao neki poseban rok zastarjelosti.

Prekid zastarjelosti postoji kada iz određenog razloga započeto zastarjevanje potpuno prestane. Vrijeme do nastupanja prekida se ne uračunava, a prestankom okolnosti koje su dovele do prekida, zastarjevanje počinje da teče iznova. Prekid zastarjelosti nastupa kada dužnik prizna dug. Zastarjevanje prekida i povjerilac - podizanjem tužbe protiv dužnika ili svakom drugom radnjom

30

preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, s ciljem utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Zastoj zastarjevanja postoji kada zbog nekih zakonom predviđenih pravno-relevantnih činjenica ili postojanja određenih okolnosti zastarjevanje ne može teći, a ako je počelo, tada ono prestaje teći dok postoje te okolnosti. Vrijeme proteklo prije zastoja uračunava se u tok zastarjevanja. Vrijeme trajanja zastoja ili mirovanja zastarjelosti ne računa se u rok zastarjelosti.

Zastarjevanje ne teče :- između bračnih drugova, - između roditelja i djece - dok traje roditeljsko pravo, - između štićenika i staraoca za vrijeme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni

računi,- između lica koja žive u vanbračnoj zajednici dok ta zajednica postoji,- za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu

potraživanja lica na vojnoj dužnosti,- u pogledu potraživanja koja imaju lica zapsolena u tuđem domaćinstvu prema

poslodavcu ili članovima njegove porodice koji zajedno sa njim žive - sve dok taj radni odnos traje,

- za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

23. PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE

Promjena subjekta u obligaciji znači mogućnost promjene povjerioca ili dužnika, odnosno da na mjesto prvobitnog povjerioca, odnosno dužnika dođe novi povjerilac, odnosno novi dužnik.

Pravni osnovi promjene subjekata obligacije mogu biti različiti, a najznačajniji su : - ugovor (cesija, ugovorna personalna subrogacija, preuzimanje duga, ugovor o asignaciji,

ustupanje ugovora);- zakon (univerzalna sukcesija, nacionalizacija, konfiskacija);- odluka suda (postupak prinudnog izvršenja, dioba zajedničke imovine);- jednostrana izjava volje (testament, legat);- smrt povjerioca ili dužnika (na mjesto umrlih povjerilaca i dužnika dolaze njihovi

nasljednici)

23.1. Cesija

Cesija je ugovor između starog i novog povjerioca, kojim dotadašnji povjerilac prenosi potraživanje koje ima prema dužniku, na novog povjerioca. Prvobitni povjerilac koji svoje potraživanje ustupa novom povjeriocu naziva se cedent ili ustupilac, a novi povjerilac kome se potraživanje ustupa zove se cesinonar ili prijemnik. Dužnik koji na osnovu cesije duguje ustupljeno potraživanje cesionaru ili prijemniku, zove se cesus.

Kada cedent, ustupilac (prvobitni povjerilac) svoje potraživanje prenosi ugovorom, tada se radi o tzv. dobrovoljnoj ili ugovornoj cesiji.

Kada se potraživanje prenosi na novog povjerioca na osnovu zakona, prelaz potraživanja nastaje kada nastupe određene pravno-relevantne činjenice, kao na primjer: kod jemstva, kada na jemca koji je namirio potraživanje povjerioca, prelazi namireno potraživanje sa svim pravima i garancijama.

Izvor nastanka cesije može biti i sudska odluka. Takav slučaj se javlja u izvršnom postupku, kada izvršni sud zaplijeni potraživanje koje dužnik ima prema trećim licima i to potraživanje prenese na tražioca izvršenja, odnosno dužnikovog povjerioca.

31

Pretpostavke ugovorne cesijePotrebno je da se zaključi ugovor o ustupanju potraživanja između cedenta (ustupioca) i

cesionara (prijemnika), odnosno da se o ustupanju potraživanja postigne saglasnost volja ugovornih strana (cedenta i cesionara). Pod ustupanjem potraživanja se najčešće podrazumjeva tzv. prodaja potraživanja novom povjeriocu (cesionaru), čime cedent izmiruje svoj dug prema cesionaru koji potiče iz nekog njihovog prethodnog (drugog) pravnog odnosa. Takva cesija se zove Cesija solventi causa.

Cesija donandi causa je rijetka u praksi i postoji u slučaju kada cedent poklanja cesionaru svoje potraživanje koje ima prema dužniku.

Položaj dužnika (cesusa) se ne smije pogoršati usljed cesije, tako da on svoju obavezu ispunjava u onom obimu u kojem je ona postojala prije cesije. Potraživanje koje je predmet cesije ne smije biti obuhvaćeno zakonskom zabranom ustupanja

Potraživanje koje se prenosi da ne spada u red potraživanja koja su vezana za ličnost povjerioca ili se po svojoj prirodi protive prenošenju na drugog.

Ne mogu biti predmet cesije :- potraživanja čiji je prenos zabranjen zakonom; na primjer: prenos prava na naknadu štete u

vidu novčane rente, prava na naknadu štete zbog smrti bliskog lica, zbog povrede tijela ili narušenja zdravlja i sl. Ipak, dospjeli obroci se mogu cedirati;

- potraživanja koja su vezana za ličnost povjerioca (cedenta); na primjer: potraživanje penzije, alimentacije i sl.;

- potraživanja koja se po svojoj prirodi protive prenošenju na drugog (radi se o potraživanju koja u svojoj osnovi imaju odnos povjerenja, kao na primjer: u slučaju ugovora o nalogu, ugovora o punomoćstvu, ili pak o potraživanjima kod kojih zahtjevi čine neraskidivo jedinstvo sa pravnim osnovom, na primjer: zahtjev vlasnika za predaju stvari);

- potraživanja čije je prenos isključen ugovorom (ne može biti predmetom cesije potraživanje za koje su stranke ugovorile da se ne može cedirati).

Dužnik (cesus) mora biti obaviješten o cesiji. To je obaveza cedenta.Cesus se može osloboditi svoje obaveze, ako istu ispuni cedentu i to prije obavijesti o cesiji.Ako bi on svoju obavezu ispunio poslije obavještenja o cesiji, to bi značilo da je obavezu

ispunio licu koje više nije povjerilac u predmetnom obligacionom odnosu, tako da njegova obaveza punovažno ostaje da postoji prema novom povjeriocu (cesionaru). Cesus se od ovakve situacije može odbraniti samo ako dokaže da nije obaviješten o cesiji. Savjestan dužnik se tada poziva na odredbu čl. 438. st. 2. ZOO.

Zaključenjem ugovora o cesiji, cesionar stupa na mjesto cedenta i postaje povjerilac u obligaciono-pravnom odnosu iz kojeg izvire preneseno potraživanje.

Pored prigovora da nije obaviješten o cesiji, dužnik može istaći cesionaru i sve one prigovore koje je mogao istaći cedentu do momenta saznanja za ustupanje (cesiju).

Ustupanje umjesto ispunjenja postoji kada dužnik, na osnovu sporazuma sa povjeriocem, umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje ili jedan njegov dio koje ima prema trećem licu. Svrha ustupanja je tome da se cedent (dužnik) oslobodi svoje obaveze prema cesionaru.

Ustupanje radi naplaćivanja je poseban slučaj cesije gdje cedent ustupa svom povjeriocu (cesionaru) neko svoje potraživanje radi toga da on, tj. cesionar, naplati to potraživanje od dužnika. Obaveze cedenta prema cesionaru se ne gase niti smanjuju za iznos ustupljenog potraživanja, nego tek onda kada cesionar naplati ustupljeno potraživanje..

Ustupanje radi obezbjeđenja postoji u situaciji kada cedent da bi obezbijedio cesionarovo potraživanje, prenosi na cesionara svoje potraživanje prema trećem licu. Ako cedent ne namiri svoj dug koji ima prema cesionaru, tek tada cesionar ima pravo da se namiri iz ustupljenog potraživanja, jer mu

32

je ono zbog toga i preneseno. Ako cedent ispuni svoju obavezu, cesionar mu je dužan vratiti ustupljeno potraživanje (tzv. povratna cesija).

Ugovorna promjena dužnika u obligaciji se vrši: preuzimanjem duga, pristupanjem dugu i preuzimanjem ispunjenja.

Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i trećeg lica (preuzimaoca), kojim treće lice na sebe preuzima obavezu dužnika. Da bi sporazum dužnika i trećeg lica o preuzimanju duga proizvodio pravno dejstvo potreban je pristanak-saglasnost povjerioca. Saglasnost na sporazum o preuzimanju duga, povjerilac može dati prije, poslije i istovremeno sa zaključenjem ugovora. Da bi povjerilac ovu saglasnost uopšte mogao dati, potrebno je da bude obaviješten o preuzimanju duga. Obavještenje o preuzimanju duga povjeriocu može dati dužnik ili sam preuzimalac duga, a povjerilac može saopštiti svoju saglasnost na sporazum o preuzimanju duga svakome od njih.

Pristupanje dugu je ugovor kojim se treće lice obavezuje povjeriocu da će ispuniti dužnikovu obavezu bilo u cjelini ili samo dio. Za zaključenje ovoga ugovora nije potreban pristanak dužnika. Osnovna pravna posljedica zaključenja ugovora o pristupanju dugu je u tome da su i dužnik i treće lice, nezavisno jedan od drugog, dužni ispuniti obavezu povjeriocu. Pristupanje dugu postoji, na primjer: kada na jedno lice pređe neka imovinska cjelina na osnovu ugovora, zakona ili nasljeđivanja. U tom slučaju, pored postojećeg dužnika, za dugove odgovara i sticalac i to solidarno sa njim.

Preuzimanje ispunjenja je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim treće lice preuzima obavezu da umjesto dužnika ispuni obavezu povjeriocu. Treće lice nije ugovorom preuzelo obaveze dužnika, već je samo preuzelo obavezu da će ispuniti obavezu koju ima dužnik prema povjeriocu. U ovom slučaju, a suprotno ugovoru o preuzimanju duga, ne radi se o promjeni dužnika o obligaciji.

24. USTUPANJE UGOVORA

Ustupanje ugovora je takav pravni posao kojim jedna ugovorna strana u dvostranom ugovoru ustupa trećem licu svoju cjelokupnu pravnu poziciju, pod uslovom da na to pristane druga ugovorna strana. Jedna ugovorna strana (ustupilac) prenosi na treće lice (primaoca) sva svoja potraživanja i dugovanja iz jednog obligacionog odnosa. Ustupanje ugovora je moguće samo na osnovu ugovora zaključenog između zaiteresovanih strana (ustupioca i primaoca).

Pretpostavke ustupanja ugovora su : 1. postojanje sporazuma između ustupioca i trećeg,2. predmet ugovora su prava i obaveze jedne ugovorne strane koja proističu iz ugovora koji se

ustupa,3. ustupanje je moguće samo kod dvostrano obaveznih ugovora,4. za ustupanje je potreban pristanak druge ugovorne strane.

25. ASIGNACIJA

Asignacija ili uput je izjava volje jednog lica kojom ono upućuje i ovlašćuje drugo lice da za njegov račun izvrši određenu činidbu trećem licu. Činidba koja treba da se izvrši se najčešće sastoji u plaćanju određene sume novca.

Lice koje izjavljuje volju kojom upućuje i ovlašćuje drugo lica da plati određenu sumu novca trećem licu zove se asignant ili uputilac, lice koje se upućuje da izvrši činidbu zove se asignat ili upućenik, a treće lice koje činidbu prima u svoje ime zove se asignatar ili primalac uputa.

Iz izloženog je vidljivo da je asignacija obligacioni odnos između tri lica: asignanta (uputioca), asignata (upućenika) i asignatara (primaoca uputa) koja imaju određena prava i obaveze u navedenom pravnom odnosu.

33

Uput ili asignacija sadrži dva ovlaštenja i to:- ovlaštenje asignatu da izvrši činidbu asignataru,- ovlaštenje asignataru da primi činidbu.

Asignacija ima široku primjenu u savremenom pravnom prometu i najčešće se pojavljuje kao: sredstvo indirektnog plaćanja ili sredstvo indirektnog kreditiranja. Asignacija kao sredstvo indirektnog plaćanja postoji u slučaju kada je asignant povjerilac asignata (asignat nešto duguje asignantu) i dužnik asignatara (asignant nešto duguje asignataru). U tom slučaju asignant kao povjerilac asignatu ovome naloži da obavezu (iznos koji mu duguje) izvrši (isplati) asignataru kao njegovom povjeriocu. Asignacija kao sredstvo kreditiranja postoji kada asignant nalaže asignatu da isplati novac asignataru bez navođenja razloga zašto to čini. Odnos između asignanta i asignatara je prethodno regulisan posebnim ugovorom i to najčešće ugovorom o kreditu ili zajmu.

Dejstvo asignacije se ispoljava kroz odnos: asignanta i asignata, asignanta i asignatara i asignata i asignatara.

1. Odnos između asignanta i asignata ili odnos pokrića načešće se javlja kod određenih bankarskih poslova kog kojih se banka pojavljuje kao asignat (upućenik), a fizičko ili pravno lice ima ulogu asignanta (uputioca). U praksi se radi o situaciji kada fizičko ili pravno lice - asignant ima otvoren račun kod banke-asignata sa određenom sumom novca (novčano pokriće). U takvoj situaciji, fizičko ili pravno lice kao asignant daje nalog i ovlaštenje banci (asignatu) kod koje ima novčano pokriće na računu da isplati sa navedenog računa određeni iznos novca asignataru.

2. Odnos između asignanta i asignatara (valutni odnos) - ako je asignatar asignantov povjerilac, tada on može, ali ne mora prihvatiti uput asignanta. Ako je prihvatio asignaciju može zahtijevati ispunjenje obaveze prvenstveno od asignata, a ako se ne bi od njega mogao namiriti, tek onda bi mogao tražiti namirenje od asignanta. Ako asignatar nije asignantov povjerilac, tada on nije obavezan prihvatiti asignaciju.

3. Odnos između asignata i asignatara - kada asignat primi uput od asignanta, tada asignatar može zahtijevati ispunjenje obaveze od asignata.

26. PRESTANAK OBLIGACIJE

Obligacije mogu prestati voljom subjekata obligacionog odnosa (povjerioca i dužnika), ali i protiv njihove volje, nastupanjem određenih činjenica.

ZOO predviđa sljedeće načine prestanka obligacija: ispunjenje, docnja, polaganje i prodaja dugovane stvari, kompenzacija, otpust duga, novacija, sjedinjenje, nemogućnost ispunjenja, protek vremena i otkaz, smrt i zastarjelost.

Ispunjenje (solutio) predstavlja takav način prestanka obligacije kada obligacija prestaje valjanim izvršenjem činidbe koja predstavlja predmet dužnikove obaveze. Ispunjenje obaveze može biti neposredno ili posredno.

34

Neposredno ispunjenje predstavlja realan, stvaran i postojeći akt dužnika (davanje, činjenje ili nečinjenje). Taj akt najčešće se ispoljava u isplati određene sume novca.

Posredno ispunjene predstavlja međusobno obračunavanje i uračunavanje uzjamnih činidbi i zove se prebijanje ili kompenzacija.

Obavezu, po pravilu izvršava dužnik ili lice koje on ovlasti, ali i bilo koje treće lice koje ima pravni interes da obaveza bude ispunjena. Sva lica koja neispunjenjem dužnikove obaveze mogu pretrpjeti štetu smatraju se zainteresovanim licima, odnosno licima koja imaju pravni interes da obaveza dužnika bude ispunjena.

Od ovih zainteresovanih lica povjerilac mora primiti ispunjenje obaveze, jer u protivnom zapada u povjerilačku docnju i snosi štetne posljedice povjerilačke docnje.

Umjesto dužnika, obavezu može ispuniti i treće lice. Ako se to dogodi, lice koje je ispunilo povjeriocu dužnikovu obavezu, stupa u prava povjerioca prema dužniku. Na primjer: obavezu kupca da plati kupoprodajnu cijenu može, umjesto njega, izvršiti prodavcu neko treće poslovno sposobno lice. U tom slučaju, na treće lice kao isplatioca prelaze sva prava prodavca prema kupcu. Treće lice se zove ispunilac ili solvens, a prelaz prava sa prvobitnog povjerioca na treće lice kao novog povjerioca se zove personalna subrogacija, koja može biti ugovorna i zakonska

Ugovorna personalna subrogacija nastaje na osnovu sporazuma povjerioca ili dužnika s jedne starne i trećeg lica, s druge strane, kojim se treće lice obavezuje da će umjesto dužnika, ispuniti povjeriocu dužnikovu obavezu. Ugovor o subrogaciji mora biti zaključen prije ili u trenutku ispunjenja obaveze iz osnovnog ugovora. Na novog povjerioca (ispunioca) prelazi samo glavno potraživanje, a od sporednih samo ona koja su ugovorena.

Zakonska personalna subrogacija nastaje kada dužnikovu obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes za to. Tako, na primjer: kada jemac ili zalogodavac ispuni povjeriocu dužnikovu obavezu, tada oni po sili zakona stupaju na mjesto povjerioca u obligaciji. Dakle, zakonska personalna subrogacija nastaje kada ispunjenjem dužnikove obaveze, na mjesto ranijeg povjerioca, u trenutku ispunjenja stupa treće lice u svojstvu novog povjerioca. Na njega, po samom zakonu, prelaze sva prava ranijeg povjerioca, dakle, kako ona glavna, tako i sporedna.

Predmet, vrijeme i mjesto ispunjenjaSaglasno načelu „pacta sunt servanda“ dužnik je u obavezi da ispuni predmet obaveze (izvrši

radnju ili se od nje uzdrži) u svemu kako je ugovoreno i to u vrijeme i mjesto kako je to ugovoreno. U pogledu vremena i mjesta ispunjenja obaveze kada isti nisu određeni u ugovoru, primjenjuju se posebna pravila propisana u odredbama čl. 314-318. ZOO.

Ako je predmet obaveze tačno određena stvar ili radnja, dužnik obavezu ispunjava, po pravilu, predajom povjeriocu navedene stvari, odnosno izvršenjem navedene radnje.

Ako predmet nije tačno određen, već je određen po rodu, dužnik je obavezan predati stvar srednje kvalitete.

Ugovorom može biti utanačeno da će se dužnik osloboditi obaveze, ako umjesto dugovane činidbe (davanja ili činjenja) ispuni nešto drugo. Tada je riječ o zamjeni ispunjenja ili davanju umjesto ispunjenja (datio in solutum).

Predmet zamjene ispunjenja može biti svaka stvar ili radnja koja može biti predmet obligacije. Na primjer: može se između povjerioca i dužnika ugovoriti da će se obaveza dužnika, koja se inače sastoji u predaji automobila, ispuniti tako što će dužnik isplatiti povjeriocu 4.000,00 KM.

Davanje radi ispunjenja (datio pro solvendo) postoji kada dužnik svom povjeriocu preda neku stvar ili neko drugo pravo da ih povjerilac proda i iz dobijenog iznosa naplati svoje potraživanje.

Ako između povjerioca i dužnika ima više istorodnih obaveza, a ono što dužnik plaća nije dovoljno da se podmire sve obaveze, uračunavanje se vrši redom koji je propisan u odredbi čl. 312. ZOO. Uračunavanje se vrši onim redom koji odredi dužnik prije ispunjenja ili najkasnije prilikom

35

ispunjenja, a ako dužnik ne odredi red uračunavanja, obaveze se uračunavaju redom kojim su dospjele za ispunjenje.

Ako je više obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju najmanje obezbijeđene obaveze, a ako su sve podjednako obezbijeđene, namiruju se prvo one koje su dužniku najveći teret. Ako su obaveze u svemu jednake, namiruju se redom kojim su nastale, a ako su nastale istovremeno, ono što je dužnik dao na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima. Ako dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako da se prvo otplaćuju troškovi, pa kamate i najzad glavnica (čl. 313. ZOO).

Prebijanje ili kompenzacija je takav način prestanka obligacije tako što se vrši međusobno obračunavanje potraživanja jedne strane (povjerioca) sa uzjamnim potraživanjem druge strane (dužnika). Do prebijanja može doći na osnovu ugovora i zakona.

Ugovorna kompenzacija postoji kada subjekti u dvostrano-obaveznim i uzjamnim obligacijama, u obostranom interesu, ugovore da prebiju međusobna potraživanja. Uslov prebijanja jeste uzjamnost potraživanja strana u obligacionom odnosu.

Najčešći način prebijanja se vrši na osnovu jednostrane izjave volje uz ispunjenje zakonskih uslova (tzv. jednostrana kompenzacija).

Uslovi za jednostranu kompenzaciju su sljedeći:- potraživanja koja se stavljaju u prijeboj moraju biti uzajamna, što znači da su lica na

koje se prebijanje odnosi, jedan prema drugome, istovremeno i povjerilac i dužnik;- potraživanja moraju biti istovrsna ili jednorodna (stvari istog roda i kvaliteta),

kompenziraju se, po pravilu, novčana potraživanja ili druge zamjeljive stvari;- potraživanja moraju biti dospjela;- potraživanja koja se kompenziraju moraju biti utuživa, što znači da se ne mogu stavljati

u prijeboj prirodne obligacije (osim u slučaju kad jedna od strana ne prigovori da se radi o prirodnoj obligaciji).

Zakonska kompenzacija je ona koja nastaje po samom zakonu i bez uticaja subjekata oblogacije. Naš ZOO ne poznaje zakonsku kompenzaciju.

Kompenzacija je isključena : ako se radi o potraživanjima koja se ne mogu sudski zaplijeniti (na primjer: primanja po

osnovu socijalne pomoći); potraživanja stvari ili vrijednosti koje su dužniku date na čuvanje ili posudbu, ili koje je on

bespravno uzeo ili zadržao; potraživanja nastala namjernim prouzrokovanjem štete; potraživanja naknade pričinjene oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti i potraživanja koja potiču iz zakonske obaveze izdržavanja.

Oprost duga je sporazum između povjerioca i dužnika na osnovu kojeg prestaje postojati dužnikova obaveza prema povjeriocu. Oprostom duga prestaje obligacija. Uslov za oprost duga je saglasnost dužnika i povjerioca o prestanku obaveze dužnika prema povjeriocu. U slučaju djelimičnog oprosta duga obaveza prestaje samo u dijelu u kojem je dug oprošten. Oprost duga može dati samo lice koje je potpuno poslovno sposobno. Sporazum o opraštanju duga je neformalan pravni posao.

Prenov ili novacija je takav način prestanka obligacija kada se povjerilac i dužnik sporazume da postojeću obavezu zamijene novom. Novacija, dakle, znači izmjenu povjeriočevog potraživanja tako da povjerilac gubi staro i dobija novo potraživanje, a istovremeno s tim, dužnik se oslobađa stare obaveze i preuzima novu obavezu. Tako na primjer: jedno lice prvobitno duguje određeni iznos novca na ime kupoprodajne cijene, pa nakon toga, na osnovu sporazuma sa prodavcem, umjesto isplate cijene duguje isti iznos, ali ne na osnovu ugovora o prodaji, već na osnovu ugovora o zajmu.

36

Dejstvo novacije je u tome što na osnovu novacije prestaje stara obaveza, a na njeno mjesto dolazi nova obligacija .

Novacijom se prekida postojeći rok zastarjelosti i počinju teći.Uslovi za novaciju su sljedeći:

- novacijom mora nastati novo potraživanje, odnosno nova obaveza,- novacijom mora prestati staro potraživanje i stara obaveza.

Dakle, nova obaveza ustanovljena novacijom mora se po osnovu razlikovati od stare, jer novacijom ugovorne strane mijenjaju osnov ili predmet obligacije. Tako na primjer: umjesto novca na ime prodajne cijene, dužnik duguje novac po osnovu ugovora o zajmu, umjesto da preda bicikl, dužnik se obavezuje predati TV prijemnik.

Sjedinjenje ili konfuzija postoji kada isto lice u jednoj obligaciji postane i povjerilac i dužnik, odnosno kada se navedena svojstva steknu u jednom licu. Tada obligacija prestaje. Tako na primjer: sjedinjenje najčešće nastaje na osnovu nasljeđivanja (univerzalne sukcesije) kada povjerilac naslijedi dužnika ili obrnuto kada dužnik naslijedi povjerioca. Od ovoga postoji izuzetak kada povjerilac, na primjer, naslijedi jednog od solidarnih dužnika obligacije, obligacija ne prestaje već se samo srazmjerno smanjuje.

Nemogućnost ispunjenja, kao način prestanka obligacije, postoji u slučaju kada je ispunjenje obaveze postalo naknadno nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik nije odgovoran, jer ih nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Nemogućnost ispunjenja je u ovom slučaju uzrokovana višom silom. U ovom slučaju obligacija prestaje samo ako je predmet obaveze bio određen (na primjer: tačno određeni stan, tačno određeni muzički instrument, a ne i u slučaju ako je predmet obaveze stvar određena po rodu, kao na primjer 100 kg jabuka, 100 kg soli i sl.).

Protek vremena, otkaz i smrtObligacije prestaju protekom određenog perioda vremena. Tako ugovor o zakupu na određeno

vrijeme prestaje protekom ugovorenog određenog vremena. Ako vrijeme trajanja obligacije nije ugovorom unaprijed određeno, svaka ugovorna strana može taj obligacioni odnos (na primjer: ugovor o zakupu) otkazati pod uslovima određenim zakonom.

Otkaz je način prestanka obligacije na osnovu jednostrane izjave volje jednog od subjekata obligacije.

Smrt jednog od subjekata obligacije, pod određenim uslovima, može dovesti do prestanka obligacije. Na taj način će prestati obligacije vezane za ličnost povjerioca ili dužnika. Na primjer: obavaza poznatog imenovanog umjetnika kao dužnika da izradi umjetničku sliku prestaje njegovom smrću. Inače, obligacije, po pravilu, ne prestaju smrću, već se pravo i obaveze prenose na nasljednike.

27. PROUZROKOVANJE ŠTETE

Pojam i terminologija

U svakodnevnom govoru, pod štetom se podrazumjeva svaki gubitak koji neko pretrpi iz razloga subjektivne ili objektivne prirode. Na primjer: nije rijedak slučaj kada se kaže: „Šteta što nisi pogledao neki film ili pozorišnu predstavu!“, „Šteta što nisi bio prisutan na jučerašnjoj utakmici!“, “Šteta što nije položio ispit!“ ili „Šteta je što on ili ona nisu primljeni na određeno radno mjesto.“

U smislu koji je upotrijebio zakonodavac, šteta je umanjenje nečije imovine ili sprečavanje njenog povećanja, te nanošenje drugome fizičkog i psihičkog bola ili straha.

37

Riječ „prouzrokovanje“ koju je zakonodavac upotrijebio u naslovu „prouzrokovanje štete“ ukazuje da šteta, u stvari, predstavlja negativan rezultat ili posljedicu neke pozitivne ili negativne radnje, odnosno djelatnosti čovjeka ili, pak, nekog događaja.

Prouzrokovanje šete je čest izvor obligacija iz kojeg nastaje korelativan obligaciono-pravni odnos odgovornosti za štetu između dvije strane i to:

- oštećenog lica, kome je šteta pričinjena i koji u tom obligacionom odnosu ima položaj povjerioca s pravom potraživanja naknade štete i

- štetnika, kao lica koje je odgovorno za štetu koje u tom obligacionom odnosu ima položaj dužnika i obavezu da pričinjenu štetu nadoknadi.

Šteta se može prouzrokovati i povodom ugovora kao izvora obligacija, kao na primjer: u slučaju kada jedna strana u obligacionom odnosu svoju ugovornu obavezu uopšte ne ispuni ili je ispuni neuredno, pa usljed toga druga strana u tom odnosu pretpi štetu.

Upravo je to poslužilo kao osnova za podjelu odgovornosti za štetu na tzv. ugovornu i vanugovornu odgovornost za štetu. Vanugovorna odgovornost za štetu je regulisana u ZOO u odredbama čl. 154-209., a ugovorna odgovornost u odredbama čl. 262-269. ZOO.

Na ugovornu odgovornost za štetu primjenjuju se pravila za vanugovornu odgovornost za štetu, osim za slučaj da je šta drugo regulisano. Iz navedene zakonske formulacije proističe da pravila o vanugovornoj odgovornosti za štetu ZOO smatra kao opšta pravila. Inače, ZOO već u osnovnim načelima izriče zabranu prouzrokovanja štete drugome propisujući da se svako mora uzdržavati da drugom ne pričini štetu. Navedena odredba sadržana u čl. 16. ZOO predstavlja reinkarnaciju poznate maksime rimskog prava „neminem laedere“. Inače, navedena odredba ima karakter tzv. leges imperfectae, dakle, norme koja ima samo dispoziciju, ali ne i sankciju, što joj nimalo ne umanjuje značaj koji ima u našem obligacionom pravu, jer mnoge druge odredbe ZOO upravo propisuju sankciju za slučaj prouzrokovanja štete.

Razlike između ugovorne i vanugovorne odgovornosti za štetu

- Ugovorne obaveze, po pravilu, nastaju voljom ugovornih strana, a vanugovorne obaveze nastaju na osnovu već postojećih pravnih činjenica ili stanja, a obe se mogu mijenjati voljom strana u obligacionom odnosu,

- Vanugovorna odgovornost je šira od ugovorne odgovornosti i javlja se kao lex generalis u odnosu na ugovornu odgovornost,

- Kod vanugovorne odgovornosti odgovorna mogu biti i poslovno nesposobna lica, što nije slučaj kod ugovorne odgovornosti,

- Kod vanugovorne odgovornosti povjerilac može biti svako lice kome je šteta nanesena, a kod ugovorne odgovornosti, povjerilac može biti samo druga ugovorna strana,

- Kod vanugovorne odgovornosti štetnik odgovara samo za prouzrokovanu štetu, a kod ugovorne odgovornosti dužnik može, pored naknade štete, odgovarati i za ispunjenje obaveze preuzete ugovorom.

Pojam i terminologija odgovornosti za štetu

U svakodnevnom govoru, riječ „odgovornost“ znači da se za postupke koji nisu u skladu sa opšteprihvaćenim normama ponašanja mora dati objašnjenje, dakle, drugome „položiti račun“ i snositi određene posljedice društvene osude.

Za pojam „odgovornost“ u građanskom pravu se koriste i termini „građanska odgovornost“, „građansko-pravna odgovornost“, „odgovornost za štetu“, „odštetna odgovornost“, podrazumjevajući pod odgovornošću jednu od njenih najčešćih sankcija - obavezu naknade štete.

38

Odgovornost za štetu je građansko-pravni odnos zasnovan na principu korelacije potraživanja oštećenog lica sa jedne strane i obaveze štetnika s druge strane, što znači da potraživanja nema bez obaveze, niti ima obaveze bez potraživanja.

Karakteristika odgovornosti za štetu je i postojanje tri načina popravljanja štete i to: naturalna restitucija, naknada i satisfakcija. Sva tri oblika restitucije mogu se zahtijevati kumulativno.

Razlikovanje naknade štete od drugih instituta

Za razliku od jemstva, kod koga se naknada može zahtijevati samo kod povrede teretnih ugovora, s pozivom na odgovornost za štetu može se tražiti naknada za krivične, prekršajne i građanske delikte, povrede zakonom utvrđene obaveze, povrede ugovorne obaveze i slučaja.

Odgovornost za štetu se razlikuje od poslovodstva bez naloga po tome što kod odgovornosti za štetu štetnik radi protiv interesa oštećenog, a kod poslovodstva bez naloga se polazi od toga da je poslovođa bez naloga htio da radi u interesu oštećenog.

Odgovornost za štetu se razlikuje od sticanja bez osnova po tome što se kod odgovornosti za štetu može tražiti naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija, dok se kod neosnovanog obogaćenja može tažiti samo restitucija.

Konačno, u slučaju odgovornosti za štetu se dobija puna naknada, a u slučaju sticanja bez osnova, samo ono što je neosnovano stečeno.

Uslovi odgovornosti za štetu

Odgovornost za štetu je posljedica djelovanja uzročnog kompleksa pravnog i činjeničnog osnova. U taj kompleks ulaze pravne norme kojima se reguliše odgovornost za štetu kao pravni odnos i činjenično stanje koje je predviđeno tom pravnom normom.

Činjenično stanje o kojem je riječ, sadrži određen broj pravno-relevantnih činjenica za čije postojanje i međusobno uzročno djelovanje, pravna norma vezuje uspostavljanje pravnog odnosa odgovornosti za štetu. Takve činjenice, relevantne za nastanak pravnog odnosa odgovornosti za štetu su: subjekti odgovornosti, štetna činjenica, protivpravnost, šteta, opasnost, uzročnost i krivica, koje se u pravnoj teoriji i praksi često nazivaju pretpostavkama ili uslovima odgovornosti.

Neke od njih su opšte za sve vidove štete, kao na primjer: subjekti odgovornosti, štetna činjenica, protivpravnost, uzročnost i šteta, dok su neke posebne kao što su opasnost i krivica.

Subjekti odgovornostiOdgovorno i oštećeno lice se u teoriji nazivaju i subjektima odgovornosti. Za pričinjenu štetu

mogu odgovarati kako fizička tako i pravna lica koja posjeduju pravnu i poslovnu sposobnost i koja su sposobna za rasuđivanje.

Pravni subjektivitet imaju fizička i pravna lica. Pravnu sposobnost fizička lica stiču rođenjem, a gube smrću.Da bi bili subjekti odgovornosti za štetu, fizička lica moraju biti uračunljiva, tj. da su prema

svojoj psiho-fizičkoj konstituciji sposobna da pravilno shvate zbivanja oko sebe, te da na osnovu takvog shvatanja donose odluke koje su pravilne po shvatanju društvene sredine.

U našem odštetnom pravu, za štetu ne odgovaraju fizička lica koja nisu sposobna za rasuđivanje zbog duševne bolesti, zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga.

Postoje i ograničenja koja se odnose na životnu dob fizičkog lica. - maloljetnik do sedme godine života ne odgovora za štetu; - lice od navršene sedme do četrnaesete godine života ne odgovara za štetu, osim ako se

dokaže da je pri prouzrokovanju štete bio sposoban za rasuđivanje;- sa navršenih četrnaest godina maloljetnik odgovara za štetu prema opštim pravilima o

odgovornosti za štetu;

39

- začeto dijete (nasciturus) ne može biti odgovorno lice, odnosno štetnik, jer štetu ne može ni počiniti, ali može biti oštećeni.

Pravnu sposobnost ili pravni subjektivitet, pravna lica stiču upisom u sudski registar, a gube brisanjem iz registra, odnosno prestankom rada ili zabranom rada.

Štetna činjenicaŠtetna činjenica se manifestuje kao štetni događaj ili kao štetna radnja. Kada govorimo štetnoj

činjenici kao događaju, onda mislimo na one događaje koje nisu prouzrokovali subjekti odgovornosti, dakle, ni fizička niti pravna lica.

Ako su pak događaj prouzrokovala fizička ili pravna lica, onda govorimo o štetnoj radnji ili štetnom postupku. Za događaje se, po pravilu, ne odgovara, pogotovu ne za one prirodne koji se ne mogu ni predvidjeti, niti otkloniti.

Međutim, mnogo češće se štetna činjenica manifestuje kao postupak ili radnja odgovornog lica. Postupak koji ima za posljedicu štetu može biti aktivan, u obliku činjenja (commissio) ili pasivan, u obliku nečinjenja (ommissio). Aktivnim postupkom se nešto čini, a pasivnim postupkom se nešto propušta učiniti.

ProtivpravnostKada govorimo o građansko-pravnoj odgovornosti, onda mislimo na one postupke kojima se

povrijeđuju norme građanskog prava. Ovakvo postupanje u sebi sadrži karakteristiku protivpravnosti, jer nije dozvoljeno sa aspekta neke važeće norme građanskog prava. U takvom slučaju govorimo o građansko-pravnom deliktu koji povlači odgovornost za takvo ponašanje, tj. građansko-pravnu odgovornost.

Građansko-pravne delikte karakteriše da ih mogu počiniti samo lica koja posjeduju pravni subjektivitet (fizička i pravna lica) i koja su uračunljiva, odnosno sposobna da shvate značaj svih postupaka, kao i posljedice koje iz njih proističu. Delikte odlikuje i to da to moraju biti vidljive ljudske aktivnosti. Misli, namjere i osjećaji nisu delikti, jer nemaju svoju manifestaciju u ljudskoj radnji. Zbog toga se za namjere ili emocije ne može odgovarati, odnosno vezivati bilo kava sankcija ili društvena osuda.

Najvažnije obilježje delikta je protivpravnost ili protivpravno ponašanje. Štetna radnja je protivpravna ako je tom radnjom povrijeđeno neko pravilo objektivnog prava. Sa aspekta odgovornosti za štetu protivpravnost je relevantna samo ako je usljed protivpravne radnje drugome nanesena šteta.

Dakle, ako nije nastala šteta, protivpravno ponašanje o kojem govorimo će biti sankcionisano na neki drugi način (na primjer: krivično-pravno), ali ne i odgovornošću za štetu.

Protivpravnost – isključenje

1. Nanošenje štete po dužnostiPostoje lica koja su po pravnim propisima ovlaštena i dužna da u određenim situacijama

drugome nanesu štetu. Oni ne odgovaraju za štetu koju uzrokuju pravilnim vršenjem svoje dužnosti, jer se njihovo djelovanje ne smatra protivpravnim. To će biti na primjer: situacije kada nadležni organ opštine sruši bespravno sagrađeni objekat, kada policajac prilikom protivljenja hapšenju, tjelesno povrijedi neko lice i sl.

2. Nanošenje štete vršenjem prava Nije protivpravno ponašanje, ako se nekome nanosi šteta savjesnim vršenjem svoga prava. Ipak,

nanošenje štete drugome vršenjem svoga prava je ipak zakonom ograničeno. Naime, kada vršenje prava prijeđe u zloupotrebu prava, nanošenje štete drugome vršenjm prava postaje protivpravno i dovodi do odgovornosti za štetu.

40

3. Nanošenje štete u nužnoj odbraniŠteta nanesena u nužnoj odbrani nije prouzrokovana protivpravnom radnjom, naravno, samo

ako štetnik nije prešao dozvoljene okvire nužne odbrane, tj. ako je nanošenje štete drugome bilo neophodno potrebno za odbijanje istovremnog protivpravnog napada. Prema tome za štetu nanesenu u nužnoj odbrani neće se odgovarati zbog izostanka protivpravnosti.

4. Nanošenje štete u stanju nuždeProtivpravnost, pa samim tim i odgovornost za štetu, isključuje i postojanje stanja nužde, tj.

situacija kada štetnik čini štetnu radnju da bi od sebe ili drugog otklonio istovremnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tome pričinjena šteta nije veća od štete koja je prijetila.

5. Dozvoljena samopomoć Izuzetno, ponekad je po zakonu dozvoljeno samostalno štititi svoja prava. Dakle, djelovanje u

okvirima dozvoljene samopomoći neće se smatrati protivpravnim. Radi se, naime, o tzv. samopomoći koja je dozvoljena pozitivnim pravom. Dozvoljena samopomoć je pravo svakog lica da otkloni povredu prava kada neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i kao način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost.

6. Pristanak oštećnogTko na svoju štetu dozvoli drugome preduzimati neke radnje ne može od njega zahtijevati

naknadu štete prouzrokovane tom radnjom. Primjer za to je pristanak nekog lica da ga vozi vozač koji je pod uticajem alkohola.

ŠtetaŠteta je jedna od najvažnijih pretpostavki u činjeničnom osnovu građanske odgovornosti za

naknadu štete. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, šteta je umanjenje nečije imovine i sprečavanje nenog povećanja, kao i nanošnje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha.

Osnovna dioba štete je na imovinsku i neimovinsku. Imovinska šteta podrazumjeva kako umanjenje postojeće imovine, tako i sprečavanje njenog

povećanja. Ako se radi samo o umanjenju postojeće imovine, tada govorimo o stvarnoj ili običnoj šteti (damnum emergens), a ako je riječ o šteti koja se manifestuje kroz sprečavanja njenog uvećanja, govorimo o izmakloj koristi ili izmakloj dobiti (lucrum cessans).

Neimovinska šteta jeste takođe gubitak, ali onaj koji se ne odražava na supstancije imovine i koji se ne može otkloniti novčanim davanjem. Imovinska šteta se tiče onoga što neko ima, a neimovinska šteta se tiče njegovog ličnog integriteta, tj. onoga što on jeste.

Opasnost (stvari ili djelatnosti) Opasnost je osnovna pravno-relevantna činjenica koja ulazi u činjenični osnov vanugovorne

odgovornosti za štetu od opasnih stvari, opasnih djelatnosti i jedna je od pretpostavki navedene vrste objektivne odgovornosti za štetu.

Kada se govori o opasnosti, onda se misli na neku štetu koja prijeti, koja je stavljena u izgled da bi se u budućnosti mogla dogoditi. Opasnost se najčešće definiše prema izvoru od kojeg potiče.

Pod opasnom stvari podrazumjevaju se stvari čiji položaj, osobine, a nekad i samo postojanje stvaraju povećanu opasnost po okolinu, te se stoga moraju stalno nadgledati i koristiti sa povećanom pažnjom.

41

Uzročnost (uzročna veza između radnje i posljedice)Da bi nastala odgovornost za štetu potrebno je da štetna radnja i sama šteta budu u izvjesnoj

vezi. O postojanju uzročne veze između dviju pojava ili dviju takvih pravno relevantnih činjenica kao što su štetna radnja i šteta, govorimo ako se jedna od njih javlja kao posljedica druge.

KrivicaPosebno mjesto u činjeničnom skupu pretpostavki za nastanak odštetne odgovornosti pripada

krivici. Po ovoj činjenici, koja je relevantna za nastanak odgovornosti, dobila je ime posebna vrsta odgovornosti za štetu poznata pod nazivima „odgovornost po osnovu krivice“, „subjektivna odgovornost“.

Krivica je psihički odnos štetnika prema štetnoj radnji, kao postupku, i šteti, kao posljedici, takvog postupka, koji pravni poredak smatra neprihvatljivim. Počinilac je kriv jer se u konkretnoj situaciji ponašao suprotno onome kako to zahtijevaju pravne norme određnog pravnog poretka.

Psihički odnos štetnika prema štetnoj radnji i njenoj posljedici podrazumjeva svijest počinioca o društvenoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti određenih postupaka i volju počinioca da određene radnje čini ili ne čini.

Namjera, kao najteži oblik krivice postoji kada štetnik zna šta čini i kada hoće, odnosno želi da proizvede nedozvoljenu posljedicu. Namjera se, slično krivičnom pravu, stepenuje kao direktna namjera (kada štetnik želi nastupanje posljedice) i eventualna namjera (kada štetnik ne želi nastupanje posljedice, ali ipak pristaje da ista nastupi).

Nepažnja postoji kada štetnik ne želi nastupanje zabranjene posljedice niti pristaje da ista nastupi, ali svjestan mogućnosti nastupanja štete, on olako drži da do štete kao posljedice neće doći ili da će je moći otkloniti - svjesna nepažnja, odnosno kada štetnik nije ni svjestan da usljed njegovog postupka može nastupiti šteta, ali je prema izvjesnim opštim standardima koji važe za njega trebao biti svjestan te mogućnosti - nesvjesna nepažnja.

Stepenovanje nepažnje se vrši i prema određenim pravnim standardima, tako da razlikujemo: krajnju i običnu nepažnju.

1. Krajnja nepažnja (culpa lata) postoji ako štetnik nije postupao ni s takvom pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, prosječan stručnjak ili prosječan privrednik. Ovaj vid nepažnje se po pravnim posljedicama gotovo izjednačava sa namjerom (culpa lata dolo proxima).

Slučajeve krajnje nepažnje je već iskristalisala sudska praksa, kao na primjer: vozač koji se upusti u obilaženje karamboliranog vozila na cesti iako je u isto vrijeme iz suprotnog smjera nailazilo drugo vozilo.

2. Obična nepažnja postoji kada štetnik nije postupao kao naročito pažljiv čovjek, tj. kao dobar domaćin, dobar privrednik, dobar stručnjak.

Ovdje se pažnja štetnika upoređuje sa pažnjom neke apstraktne osobe, pa se ovaj oblik obične nepažnje naziva kao culpa levis in abstracto.

Kada se pak pažnja štetnika ne upoređuje sa nekim apstraktnim čovjekom, već sa uobičajenom pažnjom samog štetnika koju on inače pokazuje u svojim stvarima (diligentia quam in suis rebus), govorimo o culpa levis in concreto.

Načela dokazivanja krivice u obligacionom pravu:U zavisnosti od toga da li se smatra, pretpostavlja (dok se suprotno ne dokaže), da krivica

postoji ili se krivica štetnika mora dokazivati, razlikujemo pretpostavljenu ili dokazanu krivicu.Kod pretpostavljene krivice se, dakle, smatra da ona postoji, pa je oštećeno lice ne treba

dokazivati, ali zato štetnik može obarati ovu pretpostavku, dokazivanjem da zbog njega nema krivice. Kod dokazane krivice teret dokazivanja postojanja krivice je na oštećenom koji treba da dokaže

da je štetnik kriv za štetu.Naše odštetno pravo usvaja načelo pretpostavljene krivice, a pretpostavlja se samo najblaži

oblik krivice, tj. tzv. obična nepažnja.

42

28. VRSTE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

Ugovorna odgovornost za štetu je odgovornost za povredu ugovorne obaveze.Ugovorna odgovornost za štetu nastaje zbog toga što jedna ili obe strane u obligacionom

odnosu ne ispune ili neuredno ispune svoje ugovorne obaveze ili pak u slučaju ako zakasne sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Dakle, riječ je o odgovornosti za štetu zbog neispunjenja, neurednog ispunjenja ili, pak, zakašnjenja u ispunjenju ugovorne obaveze.

Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenja ugovora koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Iz navedenog slijedi da je ugovorna odgovornost za štetu, po svojoj pravnoj prirodi, objektivna odgovornost. Dužnik se neće moći osloboditi od odgovornosti i za neskrivljenu nemogućnost, ako je nemogućnost nastupila nakon njegovog padanja u docnju sa ispunjenjem obaveze.

Odgovornost za krivicu ili subjektivna odgovornost zasnovana je na krivici kao najvažnijoj činjeničnoj pretpostavki koja se u hipotezi pravne norme vezuje za nastanak građansko-pravnog odnosa te vrste odgovornosti za štetu.

Prema tome, za takvu vrstu odgovornosti pretpostavka je da se odgovornost za štetu vezuje za postojanje krivice kao psihičkog, subjektivnog odnosa štetnika prema štetnoj radnji i posljedici.

Centralno mjesto u navedenoj vrsti odgovornosti je krivica počinioca štete, bilo da se ona manifestuje u namjernom ili nenamjernom činjenju ili propuštanju.

Prema tome, ako se se štetna radnja, odnosno propuštanje može pripisati u krivicu štetnika, te ako je takvo skrivljeno postupanje predviđeno pravnom normom kao pretpostavka za nastupanje odgovornosti, to će uz postojanje ostalih opštih činjeničnih pretpostavki (štetnika i oštećenog kao subjekata odgovornosti, štetne radnje, protivpravnosti štetne radnje, štete i uzročne veze između protivpravne štetne radnje i nastale posljedice), nastupiti subjektivna odgovornost za štetu.

Kada za nastanak građansko-pravnog odnosa odgovornosti za štetu krivica nije relevantna, već su pravnom normom ili ugovorom, kao pravno-relevantne činjenice za nastanak odgovornosti, predviđeni određeni objektivni elementi kao što su, na primjer: postojanje opasne stvari ili opasne djelatnosti kao i pretpostavka uzročne veze između djelovanja opasnih svojstava stvari, odnosno vršenja opasnih djelatnosti i dr., s jedne strane i nastupanja štete kao posljedice, s druge strane, tada govorimo o odgovornosti bez krivice ili pak o objektivnoj odgovornosti.

Materijalno stanje štetnika i ošećenika, prouzrokovanje štete od lica koje za nju nije odgovorno, te činjenica nemogućnosti naplate štete od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad licem koje je štetu prouzrokovalo su pravno-relevantne činjenice za primjenu načela odgovornosti za štetu po pravičnosti u kom slučaju sud ipak može osuditi štetnika da potpuno ili djelimično nadoknadi štetu, unatoč činjenici što za istu nije odgovoran po pravilima o subjektivnoj ili pak objektivnoj odgovornosti.

Odgovornost za mješoviti slučaj, kao vrsta odgovornosti za štetu se prepoznaje po istovremenom postojanju i svojevrsnoj konkurenciji pravno-relevantnih činjenica za nastanak kako subjektivne, tako i objektivne odgovornosti za štetu, ali i po odsustvu tzv. prirodne uzročnosti između štetne radnje i posljedice. Kod ove vrste odgovornosti, krivicom jednog subjekta, na primjer: pravnog lica koje upravlja putevima, ne preduzmu se mjere za održavanje puta, zbog čega na putu postoji udarna rupa, negativan nagib puta, poledica i slično što stvara potecijalnu opasnost za nastanak štete.

43

29. OBJEKTIVNA ODGOVORNOST

Pojam

U pravnoj nauci i sudskoj praksi, najčešće se upotrebljava termin „objektivna odgovornost“, a koriste se i termini „kauzalna odgovornost“, „odgovornost bez krivice“, „odgovornost bez obzira na krivicu“, „odgovornost za rizik“, „odgovornost za uspjeh“, „odgovornost po osnovu uzročnosti“, itd.

Objektivna odgovornost je vrsta građanske odgovornosti za štetu kod koje za nastanak građansko-pravnog odnosa odgovornosti za štetu nije relevantna krivica, već pravnom normom ili pravnim poslom predviđene određene činjenice objektivnog karaktera, kao i uzročna veza između djelovanja tih činjenica, s jedne strane i nastupanja štete kao posljedice, s druge strane.

Pravno-relevantne činjenice za nastanak objektivne odgovornosti su: - opasnost stvari ili djelatnosti, - radnje određenih lica ili organa pravnih lica (radnje duševno bolesnih, radnje zaostalih u

umnom razvoju, radnje nesposobnih za rasuđivanje uopšte, radnje malojetnika do 7 godine starosti, radnje radnika u preduzeću ili kod poslodavca kada je šteta nanesena trećem licu, radnje organa pravnog lica i sl.),

- propuštanje preduzimanja određenih radnji, (na primjer: uskraćivanje pomoći licu čiji su život ili zdravlje ugroženi, propuštanje po zahtjevu da se zaključi ugovor, ako je za odgovorno lice obavezno zaključivanje takvog ugovora),

- obustava ili neredovno vršenje komunalnih ili sličnih usluga bez opravdanog razloga od strane pravnih lica koje vrše komunalne ili slične djelatnosti od opšteg interesa, kao i druge činjenice (na primjer: činjenica nastupanja štete na licima na posebno organizovanim priredbama kada se u zatvorenim ili otvorenim prostorima nalazi veći broj ljudi, činjenica nastupanja imovinske i neimovinske štete zbog terorističkog akta, javnih demonstracija ili manifestacija, itd.)

Pored navedenih pravno-relevantnih činjenica, za nastanak ove odgovornosti potrebno je i postojanje lica odgovornih za štetu, s jedne strane, te oštećenih lica s druge strane, postojanje štete, te uzročne veze između štetne radnje i posljedice.

Razvrstavanje i vrste objektivne odgovornosti

Objektivna odgovornost se prije svega može razvrstati kao ugovorna i vanugovorna objektivna odgovornost, u zavisnosti od toga da li se radi o odgovornosti za povredu ugovornih obaveza ili se pak radi o odgovornosti iz delikta.

Vanugovorna objektivna odgovornost za štetu se nadalje dijeli na objektivnu odgovornost za štetu od opasnih stvari i opasnih djelatnosti i na ostale slučajeve vanugovorne objektivne odgovornosti.

Svaka stvar i djelatnost, bez obzira na štetan potencijal koji je sadržan u njima, smatra se opasnom samo pod određenim uslovima i okolnostima koji se imaju procijeniti u svakom konkretnom slučaju. Riječ je o jednoj „gipkoj direktivi“ zakonodavca uzdignutoj na nivo pravnog standarda koja se ne primjenjuje „a priori“, već je njena primjena uslovljena prethodnim istraživanjem određenih okolnosti koje se tiču svojstava same stvari i načina njene upotrebe, odnosno karaktera određene aktivnosti i rizika stvorenog takvom aktivnošću.

U vanugovornu objektivnu odgovornost za štetu od opasnih stvari i djelatnosti spada i :- objektivna odgovornost za štetu od građevina,- objektivna odgovornost za štetu od životinja, - objektivna odgovornost imalaca motornih vozila prema trećim licima u slučaju udesa motornih vozila u pokretu,

44

- objektivna odgovornost proizvođača stvari sa nedostakom, - objektivna odgovornost naručioca i izvođača radova na nepokretnosti za štetu pričinjenu trećem licu, - objektivna odgovornost preduzetnika nuklearnog broda i korisnika nuklearnog postrojenja, - objektivne odgovornosti vlasnika vazduhoplova za štetu pričinjenu trećim licima.

Ostali slučajevi vanugovorne objektivne odgovornosti za štetu su : - objektivna odgovornost roditelja za štetu koju pričini njihovo dijete do navršene sedme godine života, - objektivna odgovornost za štetu koju je prouzrokovalo neodgovorno lice-štetnik,- objektivna odgovornost roditelja za štetu koji pričini maloljetnik sposoban za rasuđivanje koji nije u stanju da je nadoknadi, - objektivna odgovornost pravnog lica za štetu koju pričini njegov organ, - objektivna odgovornost u slučaju terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, - objektivna odgovornost organizatora priredbi, - objektivna odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći,- objektivna odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora i- objektivna odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa.

Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti

Opasne stvari su takve stvari u kojima je sadržan određeni štetan potencijal koji može doći do izražaja kako zbog prirode same stvari, tako i načina upotrebe ili samog postojanja. Za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti odgovara se bez obzira na krivicu. Zakonom je propisana relativna pretpostavka uzročnosti (praesumptio iusris tantum) prema kojoj se smatra da šteta koja je nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti potiče od te stvar, odnosno od te djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Međutim, iako oštećeni, zbog zakonske pretpostavke uzročnosti, nema obavezu da dokazuje uzročnu vezu između nastale štete i samog dejstva opasne stvari („šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti...), to još ne znači da je potpuno oslobođen tereta dokazivanja, jer on mora dokazati postojanje štete, postojanje opasnih svojstava stvari, odnosno postojanje konkretne opasne djelatnosti, kao i da je nastala šteta u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, što znači da mora dokazati da su opasna stvar, odnosno opasna djelatnost materijalno učestvovale u nastanku štete.

Odgovorna licaZa štetu od opasne stvari odgovara imalac te stvari, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se

tom djelatnošću bavi.Pod imaocem se smatra najčešće vlasnik stvari, ali i lice koje se koristi opasnom stvari.

Suvlasnici opasne stvari, odnosno sunosioci opasne djelatnosti odgovaraju solidarno za štetu.Ukoliko je neko lice oduzelo imaocu opasnu stvar na protivpravan način, onda za štetu od tako

oduzete opasne stvari neće odgovarati zakoniti imalac te stvari, već lice koje je oduzelo stvar od imaoca na protivpravan način. Međutim, ako je imalac stvari svojom krivicom opasnu stvar učinio dostupnom i tako omogućio da je neko protivprano otuđi, odgovaraće za štetu zajedno sa licem koje ju je protivpravno oduzelo.

Imalac opasne stvari neće odgovarati za štetu od te stvari ako je stvar povjerio drugom licu da se njom služi, a to lice nije kod njega na radu. Ipak, imalac opasne stvari će objektivno odgovarati ako je opasnu stvar povjerio drugom licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašteno da rukuje tom opasnom stvari.

45

Uslovi za oslobođenje od odgovornosti- Da uzročna veza između djelovanja konkretne opasne stvari i nastale štete ne postoji, jer se

uzrok nastanka štete nalazi van sfere djelovanja opasne stvari i potiče od nekog vanjskog ili nepredvidljivog uzroka čije se dejstvo nije moglo izbjeći ili otkloniti;

- Da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on (imalac opasne stvari) nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Lice koje se bavi djelatnošću, koja stvara povećanu opasnost po okolinu, neće moći, u cilju ekskulpacije, dokazivati da se uzrok štete nalazi van stvari, već samo da je uzrok štete radnja oštećenog ili trećeg lica i to pod uslovom da su te radnje bile podesne da dovedu do štete i u slučaju da je opasna djelatnost potpuno izostala.

Odgovornost za drugoga

Odgovornost za drugoga postoji kada za štetu ne odgovara lice koje ju je prouzrokovalo, već neko drugo lice koje sa štetnikom, po pravilu, stoji u nekom pravnom odnosu, na primjer: u odnosu roditelja i djeteta, poslodavca i zaposlenog i sl.

Odgovornost za maloljetnikeU slučaju kada štetu prouzrokuje dijete staro do 7 godina života, za štetu odgovaraju njegovi

roditelji bez obzira na njihovu krivicu, dakle, po pravilima o objektivnoj odgovornosti, a mogu se osloboditi od odgovornosti samo po pravilima koja važe za oslobođenje od objektivne odgovornosti.

Ako štetu prouzrokuje maloljetnik stariji od 7 godina, za štetu odgovaraju njegovi roditelji po pravilima o subjektivnoj odgovornosti i to po principu pretpostavljene krivice.

Po pravilima o subjektivnoj odgovornosti i na principu pretpostavljene krivice odgovaraju i ustanove za nadzor za maloljetnike (škole, domovi, nastavnici, staratelji).

Odgovornost za duševno bolesne i zaostale u razvoju je subjektivna odgovornost zasnovana na pretpostavljenoj krivici. Za štetu koju prouzrokuju navedena lica, odgovaraju lica koja na osnovu zakona ili odluke nadležnog organa vrše nadzor nad njima. Ta lica su ustanove, roditelji u slučaju kada je produženo roditeljsko pravo, staraoci. Oni se mogu osloboditi odgovornosti ako obore pretpostavku krivice, tj. da su obavljali nadzor i da bi šteta nastala i brižljivom obavljanju nadzora.

Odgovornost poslodavca za zaposlene je najčešći slučaj odgovornosti za drugog. Štetna radnja mora biti učinjena od radnika i to na radu ili u vezi sa radom, dakle, u okviru funkcije i poslova koje radnik obavlja kod poslodavca. Za štetu koju pričini radnik trećem licu odgovara poslodavac, osim ukoliko dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao kako je trebalo.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ postoji u slučaju kada pravno lice odgovara za štetu koju njegov individualni ili kolektivni organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Odgovornost pravnog lica je objektivna, odnosno zasnovana je na apsolutnoj pretpostavci krivice što je izjednačeno sa objektivnom odgovornošću. Oslobođenje je jedino moguće po pravilima za oslobođenje od objektivne odgovornosti iz čl. 177. ZOO.

Pod organima pravnog lica ovdje treba razumjeti organe svih pravnih subjekata (preduzeća, ustanova, udruženja i sl.), kao što su na primjer: direktori, upravni i nadzorni odbori, upravnici, rektori i sl., izuzev organa države ili organa jedinica saomuprave (vlade, ministarstava, izvršnih odbora, itd.).

46

Ostali slučajevi odgovornosti

Odgovornost više lica za istu štetu postoji kada više lica radeći zajedno kao saučesnici ili nezavisno jedan od drugog trećem prouzrokuju štetu, pri čemu se njihovi udjeli ne mogu utvrditi. U tom slučaju oni odgovaraju trećem solidarno, tako da oštećeni može zahtijevati isplatu štete od svakog saprouzrokovača ponaosob ili od svih zajedno.

Kada jedan od solidarnih dužnika isplati oštećenom cjelokupnu štetu, on stiče pravo regresa prema ostalim solidarnim dužnicima u visini iznosa koji je platio za svakog od njih, a srazmjerno krivici svakog dužnika-štetnika i težini posljedice njegovog djelovanja. Ako se udjeli štetnika ne mogu utvrditi, tada se smatra da su im udjeli jednaki, osim ukoliko pravičnost ne ukazuje na što drugo.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Za štetu zbog smrti, tjelesne povrede ili oštećenja, odnosno uništenja imovine fizičkog lica usljed akata nasilja i terora, javnih demonstracija ili manifestacija odgovara država, odnosno entitet po pravilima o objektivnoj odgovornosti.

Odgovornost organizatora priredbi je takođe vrsta objektivne odgovornosti kada lica koja organizuju okupljanje većeg broja ljudi u zatvorenom ili otvorenom prostoru (organizator sportskih ili drugih takmičenja) odgovaraju za slučaj smrti ili tjelesne povrede koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti (gibanje masa ljudi, opšti nered i slično) koje u takvim prilikama mogu nastati. Organizator ne odgovara za štete koje u takvim okolnostima mogu nastati na imovini.

Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći - uslovi za odgovornost su sljedeći: - da neko lice uskrati pomoć drugom licu čiji su život ili zdravlje ugroženi; - da je lice koje je uskratilo pomoć moglo predvidjeti nastupanje štete, - da je nastala šteta u vidu gubitka života i oštećenja zdravlja ugroženog lica i - da nije postojala opasnost za život i zdravlje lica koje je dužno da pruži pomoć.

Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora Lica koja su obavezna da zaključe neki ugovor (kao na primjer: što je prevoznik obavezan da zaključi ugovor o prevozu tako što će primiti na prevoz svako lice ili stvar koji ispunjavaju uslove), odgovaraju za štetu ako takav ugovor ne zaključe.

Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa Ovdje je riječ o odgovornosti određenih pravnih lica koje su po zakonu ili podzakonskom aktu

dužne da vrše komunalnu ili drugu djelatnost koja je od opšteg interesa. Ako bez opravdanog razloga navedena pravna lica obustave ili neuredno vrše navedene usluge, biće odgovorne za štetu koju zbog toga pretrpe treća lica.

Najčešće se radi o odgovornosti komunalnih preduzeća za odvoz smeća, za usluge sahranjivanja, odgovornost preduzeća za isporuku vode, električne energije i drugih energenata, održavanje puteva i sl.

30. NAKNADA ŠTETE

Naknada imovinske štete

Pod naknadom štete podrazumjeva se obaveza odgovornog lica da oštećenom nadomjesti (kompenzira) nastalo umanjenje imovine. Naknada imovinske štete (materijalne) se vrši naturalnom restitucijom ili novčanom naknadom.

47

Kada se naknada štete vrši naturalnom restitucijom tada je odgovorno lice dužno uspostaviti onakvo stanje u imovini oštećenoga kakvo je ono bilo prije nastanka štete. Radi se, u stvari, o uspostavljanju prijašnjeg stanja. Novčana naknada sastoji se u obavezi odgovornog lica da isplati oštećenom određenu sumu novca. Istoj se pribjegava samo u onim slučajevima kada naturalna restitucija nije moguća ili kada sud smatra da uspostava prijašnjeg stanja nije nužna.

Naturalna restitucija (naknada u naturi) najčešće se vrši popravkom oštećene stvari ili davanjem druge stvari iste vrste i kvaliteta.

Novčana naknada je takav oblik naknade štete gdje se odgovorno lice obavezuje oštećenom isplatiti određeni iznos novca na ime naknade štete.

Određivanje visine naknade štete (kriterij, vrijeme, smanjenje naknade)Visina naknade štete se određuje prema objektivnom kriteriju, odnosno prema cijenama

oštećene stvari u vrijeme presuđenja. Izuzetno, zakonodavac predviđa odstupanje od objektivnog kriterija u slučaju kada je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom, te u tom slučaju sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenog (pretium afectionis).

ZOO prihvata princip integralne naknade štete, što znači da oštećeni ima pravo zahtijevati naknadu kako obične štete, tako i naknadu izmakle koristi. Pravilo je da naknada štete bude ekvivalentna visini prouzrokovane štete.

Prilikom određivanje visine naknade štete sud uzima u obzir sve okolnosti koje su uticale da šteta bude veća ili manja. Stoga će sud, ako je oštećeni sam doprinio da šteta bude veća nego što bi inače bila, istome priznati srazmjerno umanjenu naknadu, a ne punu naknadu štete. Naknada se umanjuje i kada je oštećeni imao određene koristi od oštećene stvari. Tako na primjer: naknada materijalne štete za uništeni automobil se umanjuje za spašeni dio koji je oštećeni zadržao za sebe i koji je kasnije eventulano prodao.

Sud je ovlašten da dosudi oštećenom umanjenu naknadu ako je odgovorno lice slabog imovnog stanja, te bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu. Uslov za ovo smanjenje naknade je da šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom.

Po pravilu, naknada štete se određuje u jednom iznosu i isplaćuje za štetu koja se već dogodila. Međutim, u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja novčana naknada se određuje u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

Naknada neimovinske štete

Naknada neimovinske štete podrazumjeva naknadu štete nastale usljed nanošenja fizičkog ili pshičkog bola ili straha.

Kod neimovinske štete, u pravilu, nije moguća uspostava prijašnjeg stanja, odnosno uspostava stanja neimovinskih dobara oštećenog kakvo je ono bilo prije nastanka štete. Šteta koja je nastupila ne može se reparirati ni restitucijom niti novčanom naknadom, jer trajno oštećenje fizičkog ili psihičkog zdravlja nije moguće popraviti, već je moguće za pretrpljene fizičke ili duševne bolove dosuditi određenu novčanu naknadu koja će makar i djelimično omogućiti oštećenom da pribavljanjem drugih zadovoljstava makar unekoliko zaboravi na gubitak koji je pretrpio. Naknada neimovinske štete se dosuđuje zbog pretpljenih fizičkih bolova, pretpljenih duševnih bolova (zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, zbog smrti i naročitog invaliditeta bliskog lica i sl.) i pretrpljenog straha.

48

31. STICANJE BEZ OSNOVA (NEOSNOVANO OBOGAĆENJE)

Sticanje bez osnova postoji onda kada je dio imovine jednog lica prešao u imovinu drugog lica, a da za takav prelaz nema pravnog osnova. Pod pravnim osnovom najčešće se smatra ugovor ili zakon.

Sticanje bez osnova postoji i u slučaju kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario (nije postojao) ili je postojao, ali je kasnije otpao.

Pretpostavke postojanja sticanja bez osnova

- Mora postojati povećanje imovine na strani obogaćenog lica,- Mora postojati smanjenje imovine na strani osiromašenog lica,- Mora postojati uzročna veza između obogaćenja i osiromašenja,- Da za sticanje (obogaćenje, prelaz imovine) nema punovažnog pravnog osnova,- Da je do obogaćenja došlo na zakonit način.

Do sticanja bez osnova može doći kako radnjom obogaćenog, tako i radnjom osiromašenog.

Vrste sticanja bez osnova

- Plaćanje nedugovanog, - Sticanja s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, - Sticanja s obzirom na osnov koji se kasnije nije ostvario, - Upotreba stvari u tuđu korist i - Upotreba tuđe stvari u svoju korist.

Plaćanje nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada jedno lice u zabludi ili neznanju isplati određeni iznos drugom licu, a pravni osnov takvog davanja (plaćanja) uopšte ne postoji. Plaćanje nedugovanog postoji kada neko plaća tuđi dug u uvjerenju da plaća vlastiti dug ili kada isti dug plati dva puta. Ovdje je riječ o isplati nepostojećeg duga.

Osiromašeni ima pravo tražiti vraćanje datog, odnosno povrat neosnovano plaćenog, odnosno plaćanje onoga dijela koji je neosnovano više plaćen.

Pravo na vraćanje više plaćenog postoji kada je neko lice dva puta platilo dug, pa makar jednom i na osnovu izvršne isprave.

Uslovi:- da je osiromašeni izvršio neku činidbu u namjeri da ispuni neku svoju postojeću

obavezu, a da je druga strana to primila kao isplatu duga,- osiromašeni mora dokazati da je platio nepostojeći dug, jer lice koje bi ispunilo prirodnu

obligaciju ne može tražiti natrag ono što je dalo,- osiromašeni mora biti u zabludi, tj. da pogrešno smatra da je dužan da plati dug, a u

stvari on to nije.Sticanje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao (condictio ob causam finitam) postoji kada je

nešto dato u vrijeme dok je za to postojao pravni osnov, ali je taj osnov kasnije otpao, a strana koja je primila nešto po osnovu takvog posla primljeno nije vratila.

Sticanje s obzirom na osnov koji se kasnije nije ostvario (condictio causa data ob causam futuram) postoji kada je jedno lice (osiromašeni) dalo drugom licu (obogaćenom) određenu stvar ili izvršilo određenu radnju u nadi da će i drugo lice sa svoje strane izvršiti činidbu, a protivčinidba izostane.

49

Upotreba stvari u tuđu korist postoji ako neko lice upotrijebi svoju ili tuđu stvar u tuđu korist (trećeg lica), tada postoji neosnovano obogaćenje na strani tog trećeg lica.

Upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji kada jedno lice upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, u kom slučaju osiromašeno lice ima pravo tražiti naknadu koristi od obogaćenog koju je ovaj imao od upotrebe njegove stvari.

Kod sticanja bez osnova obogaćena strana vraća ono što je bez osnova stekla, što znači da je obogaćeni dužan vraćanjem uspostaviti ranije imovinsko stanje osiromašenog. Ako naturalna restitucija nije moguća, sticalac je dužan da nadoknadi novčanu protivvrijednost postignutih koristi.

Savjesni sticalac je dužan vratiti plodove i kamate od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnova, a nesavjestan sticalac - od dana sticanja.

32. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO)

Poslovodstvo bez naloga ili nezvano vršenje tuđih poslova postoji kada jedno lice svjesno i bez naloga (ovlaštenja) obavlja neki posao ili obavlja neku drugu radnju u korist drugog lica. Lice koje obavlja posao se zove poslovođa bez naloga ili poslovođa (gestor), a drugo lice u čiju korist se posao obavlja se zove gospodar posla (dominus).

Pretpostavke

- Posao koji nije poslovođa preduzeo mora biti tuđi posao,- Treba da je poslovođa izvršio jedan ili više tuđih poslova,- Poslovođa mora imati volju da preduzeti posao radi s namjerom da zaštiti interes

gospodara posla, a ne svoj,- Posao mora biti preduzet bez ovlaštenja, odnosno naloga gospodara posla,- Posao mora biti koristan za gospodara posla, odnosno da se posao preduzima da bi se

otklonila neposredna i iznenadno nastupajuća šteta,- Da je u vrijeme preduzimanja posla kod poslovođe postojala volja da od gospodara

posla traži naknadu za obavljeni posao,- Posao ne smije biti protivan zakonu ili moralu.

Vrste poslovodstva bez naloga

Nužno poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio necessaria) postoji onda kada je posao izvršen u nuždi da bi se od gospodara posla otklonila neposredno prijeteća šteta.

Obaveza poslovođe je da o poslu obavijesti gospodara posla, da za gospodara nastavi započeti posao sve dok gospodar ne preuzme brigu o njemu, da obavlja posao sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika, da položi račun gospodaru posla.

On ima pravo da traži naknadu nužnih i korisnih troškova za obavljeni posao, ima i pravo zadržavanja na stvari gospodara posla radi obezbjeđenja naknade izdataka, kao i na naknadu pretrpljene štete.

Korisno poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio utilis) postoji onda kada je poslovođa preduzeo neki posao za gospodara posla da bi mu pribavio neku materijalnu ili ličnu korist. Ako je ovakvo poslovodstvo zaista donijelo korist gospodaru posla, poslovođa ima pravo na naknadu troškova.

Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla postoji kada neko lice obavlja posao za gospodara posla unatoč njegovoj zabrani od strane gospodara posla. Ovo poslovodstvo je

50

nedozvoljeno, pa poslovođa nema pravo na naknadu, a odgovara za štetu koju zbog toga gospodar posla pretrpi.

Nepravo poslovodstvo postoji kada poslovođa obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži postignutu korist, iako zna da je posao tuđi.

Naknadno odobrenje (ratihabitio) - ako gospodar posla naknadno odobri posao poslovođe, smatra se da je poslovođa od početka radio po odobrenju gospodara posla. Odobrenje ima retrokativno dejstvo.

33. JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Obligacije mogu nastati i na osnovu jednostrane izjave volje, a pravni poslovi koji nastaju jednostranom izjavom volje se zovu jednostrani pravni poslovi.

Jednostrani pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih se jedno lice obavezuje drugom licu ili neodređenom broju drugih lica da će, u skladu sa zakonom propisanim uslovima izvršiti određenu obligacionu radnju. Prema ZOO, jednostranim pravnim poslovima se smatraju: javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira.

Javno obećanje nagrade postoji kada se jedno lice javnim oglasom obaveže neodređenim licima dati nagradu onom licu koje izvrši određenu ranju ili postigne neki uspjeh pod uslovima predviđenim oglasom. Da bi postojalo javno obećanje nagrade i proizvodilo prave učinke potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uslovi:- da jedno lice koje je poslovno sposobno obeća nagradu (koja najčešće predstavlja određeni novčani

iznos, stvar ili nagrada u obliku diplome),- da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom (objava u sredstvima javnog informisanja),- obećanje nagrade mora biti upućeno neodređenom broju lica,- obećavalac mora odrediti radnju koja je predmet javnog obećanja nagrade i koja se mora izvršiti da

bi se dobila obećana nagrada,- obećavalac nagrade mora odrediti rok u kojem se mora izvršiti traženja radnja.

Javno obećanje nagrade obavezuje lice koje je dalo takvu izjavu (obećavaoca).Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši radnju koja se traži, a ako traženu radnju izvrši

istovremeno više lica, svakome od njih pripada jednak dio nagrade ukoliko pravičnost ne zahtijeva drugačiju podjelu.

Javno obećanje nagrade se može opozvati, ali to mora biti učinjeno na isti način na koji je i obećanje izvršeno, što znači putem sredstva javnog informisanja i to najčešće onog istog u kojem je i objavljeno obećanje nagrade. Javno obećanje nagrade se ne može opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje.

Obaveza zasnovana javnim obećanjem nagrade prestaje isplatom nagrade licu koje je izvršilo traženu radnju. Obaveza obećaoca prestaje i ako mu niko u određenom roku ne saopšti da je izvršio traženu radnju. Ako nije ostavljen rok za izvršenje radnje, obaveza prestaje kada protekne jedna godina dana od objavljivanja oglasa.

Vrijednosni papir ili hartija od vrijednosti je pismena isprava kojom se izadavalac obavezuje zakonitom imaocu date isprave da će ispuniti obavezu upisanu na tom papiru. U stvari, vrijednosni papir je isprava na kojoj je upisano neko imovinsko pravo, s tim da se bez te isprave upisano imovinsko pravo ne može zasnovati, prenositi, niti realizovati.

51

Na vrijednosnom papiru je upisano, tj. inkorporisano pravo, tako da pravo na papir daje ujedno i pravo koje proističe iz samog papira. Upisano imovinsko pravo u najvećem broju slučajeva znači obavezu isplate određene sume novca.

Po pravnoj prirodi, vrijednosni papiri su formalni pravni poslovi, jer su to pismene isprave, ali su ujedno i jednostrani pravni poslovi, jer obaveze koje proističu iz vrijednosnih papira nastaju u trenutku izdavanja isprave, a i iz razloga što se izdavalac hartije od vrijednosti (vrijednosnog papira) obavezuje ispuniti obavezu zakonitom imaocu vrijednosnog papira bez bilo kakve protivčinidbe.

Prema sadržaju obaveze, odnosno karakteru imovinskog prava koje je u njma inkorporisano vrijednosti papiri se dijele na: ličnopravne vrijednosne papire i stvarnopravne vrijednosne papire.

Ličnopravni vrijednosni papiri su oni koji imaocu daju pravo upravljanja i odlučivanja u određenom pravnom licu, kao što je to slučaj, na primjer, sa dionicama, odnosno akcijama kod društava kapitala (dioničarskih, odnosno akcionarskih društava).

Stvarnopravni vrijednosni papiri su takvi papiri čijom predajom se zamjenjuje predaja stvari upisanih na tom papiru. Na primjer, to su: skladišnica, tovarni list i drugi. Na vrijednosnom papiru može biti upisano i pravo vlasništva, založno pravo ili pravo uživanja. Predajom takvog papira stiče se pravo koje je na tom papiru upisano.

U savremenom pravnom prometu vrijednosni papiri dobijaju sve veći značaj, jer se brzo i lako prenose, pa se sve češće koriste i kao sredstvo plaćanja (ček) ili sredstvo kreditiranja (mjenica) ili sredstvo prometa robe (skladišnica). Pored navedenih, vrijednosni papiri su: polisa osiguranja, certifikat, blagajnički zapis, obveznica .

Obaveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kada izdavalac vrijednosnog papira isti preda njegovom korisniku (teorija emisije).

Bitni sastojci vrijednosnog papira su:- oznaka vrste papira, tj. da li se radi o čeku, mjenici, skladišnici i sl.,- ime izdavaoca papira (trasanta),- oznaka korisnika papira (remitenta),- sadržaj obaveze izdavaoca vrijednosnog papira,- mjesto i datum izadavanja i serijski broj ako se izdaje u seriji,- potpis izdavaoca, odnosno faksimil potpisa izdavaoca ako se papiri izdaju u seriji.

Podjela vrijednosnih papira prema ličnosti titulara prava iz vrijednosnog papiraPapiri na donosioca su takvi vrijednosni papiri kod kojih se dužnik (izdavalac papira)

obavezuje ispuniti obavezu naznačenu na papiru svakom donosiocu vrijednosnog papira. Papiri na donosioca prenose se prostom predajom, iz ruke u ruku. Svaki nalazač vrijednosnog papira može ostvariti pravo upisano u papiru. Vlasnik koji izgubi vrijednosni papir može u posebnom vanparničnom postupku pred sudom tražiti poništenje papira kao isprave. Takvo poništenje isprave se zove amortizacija isprava - vrijednosnih papira.

Papiri na ime su takvi vrijednosni papiri kod kojih je povjeriočevo ime upisano na papiru. Na primjer: “Ovu mjenicu isplatite Marku Markoviću.“ Tipični papiri na ime su: polisa osiguranja, štedna knjižica i drugi. Pravo upisano na vrijednosnom papiru na ime može se prenositi samo cesijom. Dosadašnji povjerilac (cedent) mora novom povjeriocu (cesionaru) predati u ruke vrijednosni papir.

Papiri po naredbi su takvi vrijednosni papiri gdje je povjerilac, kao i kod papira na ime, određen imenom, s tim da povjerilac može biti i svako drugo lice kojeg odredi prethodni povjerilac svojom naredbom. Tipični vrijednosni papiri po naredbi su mjenica i ček. U ovim hartijama od vrijednosti obično se upisuje tekst: „Platiti Marku Markoviću ili po njegovoj naredbi.“

52

Prenos prava iz papira po naredbi prenosi se indosamentom. Indosament je izjava dosadašnjeg povjerioca iz hartije od vrijednosti (indosanta) koja je upisana na vrijednosnom papiru i kojom on prenosi svoje pravo iz papira na drugo lice (indosatara).

Puni indosament je onaj koji sadrži sve elemente indosamenta i to izjavu o prenosu prava, lice na koje se pravo prenosi i potpis (prenosioca) indosanta, mjesto i datum prenosa, a blanko indosament je onaj na koji se stavlja samo potpis indosanta (prenosioca) na poleđini papira, dok se drugi elementi indosamenta izostavljaju. Indosament na donosioca postoji kada se u vrijednosnom papiru na mjesto indosatar upiše riječ „donosiocu“. On vrijedi kao blanko indosament.

Legitimacioni papiri su isprave iz kojih za imaoca proističe pravo da od izdavaoca traži izvršenje naznačene radnje. Postoje legitimacioni papiri na ime kao što je na primjer: mjesečna karta za prevoz u gradskom saobraćaju, mjesečna karta za parkiranje, bioskopska karta, jednokratna vozna karta. Važnost ovih papira je, po pravilu, vremenski ograničena. U legitimacionom papiru, za razliku od vrijednosnih papira, nije inkorporisano neko pravo.

Legitimacioni znaci nisu isprave, već samo znaci na kojima je utisnut neki broj ili druga oznaka. Tipičan primjer je garderobni broj ili potvrda o predaji prtljaga.

34. UGOVOR O PRODAJI

Ugovor o prodaji je dvostrano obavezni ugovor kojim se jedna ugovorna strana (prodavac) obavezuje da će drugoj ugovornoj strani (kupcu) predati određenu stvar ili pribaviti neko pravo, a kupac se obavezuje da će prodavcu platiti cijenu.

Ugovor o prodaji je pravni osnov (iustus titulus) za prenos prava svojine, ali je za sticanje prava vlasništva na predmetu kupoprodaje potreban i način sticanja (modus aquirendi). Način sticanja svojine kod ugovora o prodaji je predaja predmeta ugovora koja se obavlja na više načina, u zavisnosti od toga da li je predmet prodaje pokretna ili nepokretna stvar ili pak pravo.

Ukoliko je predmet prodaje pokretna stvar, način sticanja svojine na pokretnoj stvari je predaja stvari – traditio.

Ako je predmet prodaje nekretnina, način sticanja je upis u zemljišne knjige.Ako je predmet prodaje potraživanje, način sticanja je notifikacija, a ako su predmet prodaje

vrijednosni papiri, način sticanja je predaja same hartije od vrijednosti.

Osobine ugovora o prodaji

Ugovor o prodaji je konsensualan ugovor, jer se smatra zaključenim u trenutku kada prodavac i kupac postignu saglasnost o bitnim sastojcima ugovora: predmetu i cijeni. Za nastanak ugovora nije bitna predaja predmeta ugovora, već ona predstavlja samo akt izvršenja ugovora.

Ugovor o prodaji je neformalan ugovor, jer se za njegovu punovažnost ne traži nikakva forma, izuzev u slučaju ugovora o prodaji nepokretnosti. Dakle, ako je riječ o ugovoru o prodaji nepokretnosti, za punovažnost ugovora se zahtijeva pismena forma koja ima karakter forme ad solemnitatem. Ukoliko ugovor o prodaji nekretnina nije zaključen u pismenoj formi, isti ne proizvodi pravno dejstvo.

Ugovor o prodaji je dvostrano obavezan ugovor, jer njegovim zaključenjem nastaju prava i obaveze za obe ugovorne strane i to tako što obavezi jedne strane odgovara pravo druge i obratno. Prava i obaveze ugovornih strana su u odnosu korelacije.

Kod ugovora o prodaji niti jedna ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu, dok druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

53

Ugovor o prodaji je ekvivalentan (komutativan) ugovor, a rijetko aleatoran ugovor, jer njegovim zaključenjem ugovarači znaju svoja prava i obaveze, pa slijedom toga i šta jedna strana treba dati drugoj kao ekvivalent za ono što je primila.

Ugovor o prodaji se može zaključiti i kao aleatoran ugovor (na primjer: ugovor o kupovini budućeg godišnjeg roda određene vrste voća - emptio spei) u kojem slučaju je kupac obavezan isplatiti ugovorenu cijenu bez obzira koliki je ostvaren stvarni prinos voća u toj godini.

Ugovor o prodaji je kauzalan ugovor, jer sadrži prepoznatljiv cilj obavezivanja (kauzu) i to kako sa aspekta prodavca, tako i sa aspekta kupca. Kauza za prodavca je dobijanje određene količine novca, a za prodavca sticanje svojine na predmetu koji kupuje.

Rizik propasti ili oštećenja predmeta prodaje

Ako predmet ugovora o prodaji propadne usljed slučaja ili više sile za koji nije odgovorna niti jedna ugovorna strana, razlikuju se dvije situacije u zavisnosti od toga da li je predmet prodaje generička ili individualno određena stvra.

Ako usljed gore navedenih okolnosti slučajno ili usljed više sile, prije predaje kupcu, propadne individualno određena stvar, prodavac se oslobađa svoje obaveze i nije dužan kupcu nabaviti drugu stvar. On nema pravo od kupca tražiti isplatu prodajne cijene od kupca, jer se predmet u trenutku propasti nalazio kod njega, odnosno nije bio predan kupcu.

Ako je usljed slučaja propala ili bude oštećena generička stvar (zamjenljiva stvar), prodavac se ne oslobađa obaveze, nego mora isporučiti drugu stvar iste vrste.

Ako je individualno određena stvar, prije predaje kupcu, slučajno oštećena, kupac može: ostati kod ugovora i zahtijevati sniženje cijene ili odustati od ugovora, te tražiti vraćanje novca (cijene) od prodavca.

Trenutkom predaje stvari od strane prodavca, rizik slučajne propasti stvari prelazi sa prodavca na kupca. Tako, na primjer, u slučaju prodaje stvari koju treba transportovati od prodavca do kupca, rizik slučajne propasti stvari ili oštećenja prelazi na kupca u trenutku kada prodavac preda predmet prodaje prevoziocu (špediteru).

Ako prodavac nije uspio stvar predati zbog zakašnjenja kupca u prijemu stvari, rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari prelazi na kupca u trenutku kada je kupac došao u zakašnjenje.

Pravila o snošenju i prelasku rizika za slučajnu propast stvari su dispozitivne prirode, tako da se mogu voljom ugovornih strana urediti i na drugačiji način nego što je navedeno u zakonu.

Bitni elementi ugovora o prodaji

- Predmet ugovora o prodaji i - Cijena.

Predmet ugovora o prodaji su stvari i prava koja su u prometu (in commercio). Stvari koje su van prometa (res extra commercio) kao, na primjer, rijeke, parkovi, ulice, ne mogu biti predmetom ugovora o prodaji. Ako takve stvari ipak budu predmet ugovora o prodaji, ugovor će biti ništav. Predmet ugovora mogu biti kako pokretne, tako i nepokretne stvari, individualno određene stvari i stvari određene po rodu, potrošne i nepotrošne stvari, te zamjenljive i nezamjenljive stvari.

Predmet prodaje mogu biti stvari koje su u slobodnom prometu, ali i one čije je promet ograničen i dozvoljen samo uz prethodno pribavljanje određenih odobrenja i putem ovlaštenih prodavča i distributera, kao što je, na primjer, slučaj sa prodajom lijekova, oružja i dr.

Predmet ugovora o prodaji ne mogu biti ljudske radnje (činjenje, nečinjenje). Ljudska radnja može biti predmet drugih ugovora, kao na primjer: ugovora o djelu.

Predmet prodaje mora postojati i u trenutku zaključenja ugovora. Ipak, predmet ugovora o prodaji može biti i stvar koja ne postoji u trenutku zaključenja ugovora, već će nastati u budućnosti, do

54

vremena izvršenja ugovora. Na primjer: ugovor o prodaji mašine koja će tek biti proizvedena ili pak ugovor o prodaji budućeg prinosa žitarica.

Ako u času zaključenja ugovora o prodaji predmet ugovora nije postojao, odnosno već je bio propao, takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

Predmet prodaje je stvar na kojoj prodavac ima pravo svojine. Međutim, prodati se može i tuđa stvar, jer se ugovorom o prodaji prodavac može obavezati kupcu da će mu do određenog vremena nabaviti i predati stvar na kojoj trenutno nema vlasništvo.

Predmet ugovora o prodaji mogu biti i prava i to stvarna obligaciona, autorska i druga prava.Predmet prodaje ne mogu biti čisto lična prava (na primjer: pravo na izdržavanje) ni akcesorna

prava kao što je hipoteka.

Cijena je novčana naknada koju kupac plaća prodavcu za stvar koju od njega kupuje i predstavlja protivvrijednost (ekvivalent) za kupljenu stvar. To znači da cijena mora biti izražena u novcu kao ekvivalentnoj vrijednosti za prodanu stvar. Ako ista ne bi bila izražena u novcu, već u nekoj drugoj stvari kao ekvivalentu, tada se ne bi radilo o ugovoru o prodaji, već o ugovoru o razmjeni.

U slučaju da se dio daje u novcu, a dio cijene u stvarima, radi se o ugovoru o prodaji ako je veći dio cijene dat u novcu, a o ugovoru o razmjeni, ako je pretežan dio cijene dat u stvarima.

Ako se za stvar koja je predmet prodaje ne bi dala ekvivalentna cijena, onda bi se takav ugovor mogao pobijati zbog prekomjernog oštećenja ili zbog toga što je riječ o zelenaškom ugovoru.

Ako se dokaže da su ugovarači upravo željeli nesrazmjernu cijenu, onda je riječ o mješovitom ugovoru koji ima elemente ugovora o prodaji i ugovora o poklonu.

Ako jedna strana u ugovoru preda drugoj određenu stvar kao naknadu za izvršenu radnju ili uslugu, riječ je o mješovitom ugovoru, s tim da će se u slučaju nedostataka na predanim stvarima primjenivati pravila ugovora o prodaji kojima se reguliše odgovornost za pravne i materijalne nesdostatke stvari.

Cijena mora biti određena ili odrediva. Cijenu određuju, po pravilu ugovarači, ali to mogu činiti i druga lica ili nadležni organi opštim aktom (propisom).

Ako je cijena za određene predmete propisana, tada kupac duguje propisanu, a ne ugovorenu cijenu, ako je ugovorena cijena veća od propisane.

Obaveze prodavca

Prema ZOO, obaveze prodavca su: predaja stvari (predmeta prodaje) i odgovornost za pravne i materijalne nedostatke stvari.

1. Predaja stvari je osnovna obaveza prodavca koja je ujedno i osnovni uslov za sticanje prava svojine kupca na prodanoj stvari. Naime, ugovor o prodaji je samo osnov za sticanje svojine na predmetu prodaje, ali za prenos vlasništva je potreban i način sticanja (modus aquirendi) – dakle, predaja predmeta prodaje.

Prodavac je dužan predati kupcu onu stvar koja je predmet ugovora u ispravnom stanju i zajedno sa njenim pripatcima.

Međutim, kod ugovora o prodaji, pored predaje stvari prodavac ima i obavezu da na kupca prenese pravo svojine na predmetu ugovora o prodaji, odnosno da predajom stvari omogući kupcu da postane vlasnikom kupljene stvari i to bez ikakvih tereta na toj stvari.

Predmet prodaje se mora predati u onom stanju u kakvom je ugovoreno da će se predati. Plodovi stvari i to oni civilni (na primjer: zakupnina, kamata), kao i oni prirodni (na primjer: plodovi biljaka, životinja i sl.) nastali prije predaje stvari kupcu pripadaju prodavcu, a oni koji su nastali poslije predaje, pripadaju kupcu.

55

Načini predaje stvari

Stvar se može predati na više načina, tako da razlikujemo faktičku predaju, simboličku predaju, predaja kratkom rukom i constitutum possessorium.- Faktička predaja (traditio) je najčešća i postoji kada se stvar neposredno predaje iz ruke u ruku;- Simbolička predaja (traditio simbolica) postoji kada se sama stvar ne predaje kupcu neposredno,

već mu se predaju određeni predmeti koji simbolizuju sam akt predaje i bez kojih se stvar ne može upotrebljavati. To će biti, na primjer, slučaj kada se predaju ključevi automobila, stana, predaja teretnice, predaja skladišnice i slično;

- Predaja krakom rukom (traditio brevi manu) postoji u slučaju kada kupac već od ranije i prije ugovora o prodaji drži u posjedu kupljenu stvar, ali po nekom drugom pravnom osnovu, kao što je na primjer: ugovor o zakupu, pa je sada, nakon zaključenja ugovora o prodaji, nastavlja držati kao vlasnik stvari;

- Constitutum possessorium postoji kada prodavac ne vrši predaju stvari kupcu, već stvar i nakon što je prodana ostaje u njegovom posjedu, ali po drugom pravnom osnovu. To će biti slučaj kada je prodavac zaključio sa kupcem ugovor o prodaji neke stvari (automobila, TV, stana i sl.), ali nakon toga sa njim zaključi u pogledu iste stvari i ugovor o zakupu ili posluzi, pa stvar nastavi držati po tom drugom pravnom osnovu (zakup, posluga), a ne kao vlasnik stvari.

Vrijeme i mjesto predaje stvari

Osnovno je pravilo da je prodavac dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu kako je to predviđeno ugovorom. Ako vrijeme predaje nije ugovorom određeno, prodavac je dužan izvršiti predaju stvari u razumnom roku poslije zaključenja ugovora s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti. Ovim je odstupljeno od opšteg pravila o ispunjenju obaveza iz čl. 314. ZOO kojim je propisano da povjerilac može odmah zahtijevati ispunjenje obaveze, ako rok ispunjenja obaveze nije ugovorom određen, niti se isti može odrediti iz okolnosti posla.

Ako mjesto predaje nije u ugovoru određeno, predaja se vrši u mjestu u kojem je prodavac u času zaključenja ugovora imao svoje prebivalište, odnosno boravište.

2. Odgovornost za materijalne nedostatke

Ako isporučena stvar ima bilo kakve nedostatke, smatra se da prodavac nije ispunio svoju ugovornu obavezu, a gubi se i cilj (svrha) koji su ugovarači imali prilikom zaključenja ugovora o prodaji.

Prodavac će odgovarati za materijalne nedostatke isporučene stvari ako se kumulativno ispune sljedeći uslovi:

da postoji materijalni nedostatak stvari, da je nedostatak stvari skriven, da je nedostatak postojao u trenutku prelaza rizika sa prodavca na kupca, da je kupac blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostatka, da ugovorom nije isključena odgovornost prodavca za materijalne nedostatke stvari.

1. Materijalni nedostatak stvari postoji :- ako stvar nema potrebna svojstva za redovnu upotrebu ili za promet;

(ako nije ništa posebno ugovoreno u pogledu kvaliteta stvari, prodavac mora isporučiti stvar koja je podobna za redovnu upotrebu i promet. Ako isporuči stvar koja nema takva svojstva, odgovara kupcu za materijalni nedostatak, bez obzira da li je znao ili nije znao za nedostatak stvari)

- ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu;

56

(ako isporučena stvar nema tačno određeni kvalitet i osobine koji se izdvaja od stvari za redovnu upotrebu, prodavac će odgovarati za materijalni neostatak stvari. O svojstvima stvari potrebnim za naročitu uoptrebu kupac mora prethodno obavijestiti prodavca)

- ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno ugovorene, odnosno propisane;- ako stvar nije jednaka (saobrazna) uzorku ili modelu.

2. Nedostatak stvari je skriven kada ga kupac prilikom kupovine, prema redovnom toku stvari i s uobičajenom pažnjom, prilikom pregleda stvari, nije mogao uočiti.

3. Materijalni nedostatak je postojao u trenutku prelaska rizika kada je postojao u momentu predaje stvari kupcu, odnosno upisa stvari u javne knjige s imena prodavca na ime kupca (rizik slučajne propasti stvari prelazi sa prodavca na kupca u trenutku predaje stvari).

4. Kupac je blagovremeno obavijestio prodavca o nedostatku, ako je nakon prijema, stvar pregledao i o vidljivim nedostacima obavijestio prodavca:

- odmah, ako su pregledu prisutna oba ugovarača,- bez odlaganja, ako je riječ o ugovoru u privredi,- u roku od 8 dana, ako je riječ o ugovoru o prodaji koji nije ugovor u privredi.

Ako se radi o skrivenom nedostatku, kupac je dužan o tom nedostatku obavijestiti prodavca u roku od 8 dana od dana kade je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi - bez odlaganja.

Kupac može isticati prigovor skrivenih nedostataka stvari u roku od 6 mjeseci od predaje stvari.Rokovi za stavljanje prigovora za vidljive nedostatke počinju teći od dana predaje stvari.Obavještenje o nedostatku stvari mora sadržavati :

- opis nedostatka, - izjavu kupca da ne odobrava isporuku stvari sa nedostatkom i - poziv prodavcu da pregleda stvar.

5. Odgovornost prodavca nije isključena ugovorom ako u ugovor o prodaji nije unesena klauzula o isljučenju odgovornosti za materijalne nedostatke stvari. U slučaju postojanja materijalnih nedostataka, kupac ima sljedeća prava koja može koristiti u roku od 1 godine od dana obavijesti o nedostatku:

zahtijevati ispunjenje ugovora, zahtijevati sniženje cijene, izjaviti da raskida ugovor, zahtijevati naknadu štete u svakom od gore navedenih slučajeva.

Prva tri prava, tj. zahtijevati ispunjenje ugovora, sniženje cijene i raskinuti ugovor kupac ima pravo da koristi alternativno, a ne kumulativno. Ipak, kupac prvenstveno ima pravo tražiti ispunjenje, a tek ako prodavac u razumnom roku ne ispuni uredno svoju obavezu, kupac će se moći služiti ostalim alternativnim pravima, tj. tražiti od prodavca sniženje cijene (radi uspostavljanja ekvivalencije prestacija) ili pak raskid ugovora (ali uz prethodno ostavljanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje).

Pravo zahtijevati ispunjenje ugovora u slučaju nedostatka, kupac može vršiti tako što će od prodavca tražiti: uklanjanje nedostatka ili predaju druge stvari bez nedostatka.

Garancija za ispravno funkcionisanje prodane stvari je posebna vrsta solidarne odgovornosti prodavca i proizvođača tzv. tehničke robe (mašina, motor, aparat) različita od odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke.

57

Odgovornost prodavca tehničke robe snabdjevene garantnim listom postoji u dva oblika: kao samostalna odgovornost prodavca za materijalni nedostatak i kao solidarna odgovornost sa proizvođačem po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje stvari.

Uslovi odgovornosti prodavca ili proizvođača za ispravno funkcionisanje prodane stvari su sljedeći:

da je prodavac predao kupcu garantni list proizvođača, da se nedostatak na stvari pojavio u toku trajanja garantnog roka, da je kupac pravilno upotrebljavao stvar.

Prava kupca po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje prodane stvari prema proizvođaču se gase nakon proteka prekluzivnog roka od 1 godine, računajući isti od dana kada je tražio od proizvođača popravak ili zamjenu stvari.

Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije)

Stvar koja je predmet ugovora o prodaji mora biti potpuno slobodna od prava trećih lica, tj. stvar koja se prodaje ne smije imati pravne nedostatke.

Pod pravnim nedostatkom se podrazumjeva postojanje na prodanoj stvari nekog prava trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava pravo kupca na toj stvari.

Osnovna obaveza prodavca je da zaštiti kupca od pravnog uznemiravanja trećih lica, pod uslovom da kupac u trenutku prodaje nije znao za postojanje pravnih nedostataka, tj. prava trećih lica na kupljenoj stvari niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom.

Uslovi za zaštitu od evikcije: uznemiravanje kupca se mora zasnivati na nekom pravu trećeg lica, kao na vlasništvu trećeg

lica na prodanoj stvari. Uznemiravanje kupca od strane trećih lica vrši se sudskim ili vansudskim putem;

pravni nedostatak mora postojati prije nego što je kupac stekao vlasništvo na stvari; kupac mora biti savjestan, što znači da u vrijeme zaključenja ugovora nije znao niti morao znati

za postojanje pravnih nedostataka stvari; Da je kupac obavijestio prodavca o pravnom uznemiravanju.

Pravne posljedice odgovornosti za pravne nedostatkeU slučaju postojanje evikcije kupac može tražiti otklanjanje nodostataka, odnosno uredno

ispunjenje ugovora o prodaji.U slučaju potpune evikcije, kada je treće lice potpuno oduzelo kupljenu stvar od kupca, ugovor

se raskida po samom zakonu. Kupac ima pravo tražiti povrat plaćene cijene i naknadu štete ako ju je pretrpio.

U slučaju djelimične evikcije (umanjenja ili ograničena prava kupca na kupljenoj stvari od strane trećeg lica), kupac može zahtijevati od prodavca sniženje cijene ili pak raskinuti ugovor.

Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka se gasi po isteku godine dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg lica na kupljenoj stvari. U slučaju da je treće lice, radi ostvarenja svoga prava na stvari pokrenulo spor, pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka se gasi tek istekom 6 mjeseci od pravosnažnog okončanja spora.

Obaveze kupca (isplata cijene i preuzimanje stvari)

1. Isplata cijene

Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i u mjestu kako je ugovoreno, a ako nije ništa ugovoreno kupac je dužan platiti cijenu odjednom i to prilikom prijema stvari. Izuzetak postoji samo kod ugovora

58

o prodaji na rate i kod uzastopnih (sukcesivnih) isporuka. U slučaju zakašnjenja sa isplatom cijene, kupac duguje zakonske kamate. Ako prodana stvar daje plodove i druge koristi, kupac je obavezan plaćati kamatu od dana predaje stvari, bez obzira na dospjelost isplate.

Ako mjesto isplate cijene nije ugovoreno, cijena se plaća u mjestu predaje stvari.

2. Preuzimanje stvari je osnovna obaveza kupca i podrazumjeva niz radnji koje kupac mora u određenom roku izvršiti da bi prodavac mogao da mu stvar isporuči. Ukoliko kupac ne izvrši preuzimanje stvari, dolazi u povjerilačku docnju, tako da snosi rizik slučajne propasti stvari.

Vrste ugovora o prodaji

a) Prodaja sa pravom preče kupovine postoji kada se kupac obaveže da u slučaju ponovne ili daljnje prodaje iste stvari (predmeta) o tome obavijesti prodavca, te da ga ponudi da on (prodavac) kupi stvar pod istim uslovima pod kojima ju je ponudio trećem licu. Pravo preče kupovine je pravo prodavca da jednostranom izjavom volje dovede do nastanka ugovora o prodaji i to pod istim uslovima pod kojima je kupac ponudio prodaju stvari trećem licu.

O uslovima zaključenja ugovora sa trećim licem kupac je dužan obavijestiti prodavca kako bi ovaj mogao odlučiti da li se želi koristiti svojim pravom preče kupovine ili ne. Prodavac može u roku od mjesec dana od prijema obavijesti izvijestiti kupca da se želi koristiti svojim pravom preče kupovine, odnosno da za sebe želi da kupi stvar. Nakon proteka navedenog roka, pravo preče kupovine prestaje.

Pravo preče kupovine može nastati na osnovu:- ugovora, - zakona (postoji, na primjer, u slučaju kada je Zakonom o prometu nepokretnosti to pravo

konstituisano u korist Opštine, jer je propisano da vlasnik građevinskog zemljišta koji namjerava prodati to zemljište, mora isto ponuditi na prodaji Opštini na čijoj teritoriji se to zemljište nalazi) ili

- testamenta (testamentom se može naložiti nasljednicima da ukoliko žele prodati zemljište koje su dobili testamentom, isto moraju prethodno ponuditi određenim licima).

Pravo preče kupovine prestaje po proteku roka od 5 godina od zaključenja ugovora.

b) Kupovina na probu je takav ugovor o prodaji kod kojeg kupac uzima stvar pod uslovom da je isproba kako bi utvrdio da li ona odgovara njegovim potrebama. Ako stvar nije predana kupcu u posjed, postoji obaveza prodavca da kupcu omogući probu stvari.

Ako je stvar po zaključenju ugovora predana kupcu radi probe u određenom roku, pa je on u tom roku ne vrati ili ne izjavi da odustaje od ugovora, smatra se da je ostao pri ugovoru.

Rizik propasti stvari za stvar koja nije predana kupcu radi probe snosi prodavac, a rizik propasti stvari koja je predana kupcu, snosi prodavac do trenutka dok kupac ne izjavi da ostaje kod ugovora ili do ispunjenja zakonskih pretpostavki za ostanak kupca kod ugovora. Nakon izjave kupca da ostaje kod ugovora, rizik slučajne propasti stvari snosi kupac, ako se stvar nalazi kod njega.

Prodaja sa specifikacijom postoji kada se ugovorom daje pravo kupcu da nakon zaključenja ugovora o prodaji, po pravilu, generičkih stvari, detaljno precizira svojstva stvari koju kupuje.

Prodaja sa zadržavanjem prava svojine (pactum rezervati dominii) je takav ugovor kojim prodavac prilikom prodaje određene pokretne stvari ugovori sa kupcem zadržavanje prava vlasništva i poslije predaje stvari kupcu i to sve do momenta dok mu kupac u cjelosti ne isplati ugovorenu cijenu. Dakle, prodavac ostaje vlasnik stvari sve do potpune isplate ugovorne prodajne cijene.

Prodaja sa obročnim otplatama cijene je takav ugovor kojim se prodavac obavezuje kupcu predati pokretnu stvar i to prije nego što mu ugovorena cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se

59

obavezuje isplatiti ugovorenu cijenu u određenim vremenski određenim razmacima (ratama). Ovaj ugovor se često zove i prodaja na kredit. Za punovažnost ugovora se traži pismena forma (ad solemnitatem). Prodavac može raskinuti ugovor ukoliko kupac dođe u zakašnjenje sa početnom otplatom, ali i poslije toga ako kupac zakasni sa najmanje dvije uzastopne otplate.

Prodajni nalog je ugovor kojim se obavezuje nalogoprimac da će određenu pokretnu stvar koju mu je predao nalogodavac, prodati u određenom roku za određenu cijenu ili da će je u istom roku vratiti nalogodavcu. Ako nalogoprimac do ugovorenog roka ne proda stvar i ne preda je nalogodavcu, smatraće se da ju je kupio za sebe.

35. UGOVOR O RAZMJENI

Ugovor o razmjeni (zamjeni) je takav ugovor kojim se svaki ugovarač obavezuje svom saugovaraču da će mu predati stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo vlasništva na toj stvari. Predmet razmjene mogu biti sve stvari u prometu. Ugovor je po pravilu neformalan, ali može biti i formalan, kao, na primjer, u slučaju ugovora o razmjeni nekretnina.

Kod ugovora o razmjeni za svakog saugovarača nastaju prava i obaveze koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. To znači da svaka strana ima obavezu da preda predmet razmjene drugoj strani, te joj odgovarati za materijalne i pravne nedostatke stvari. Ako se prilikom razmjene daje i dio u novcu, radiće se o ugovoru o prodaji ako je iznos novca jednak ili veći od tržišne vrijednosti stvari, a ako je stvar veće vrijednosti od novca, radiće se o ugovoru o razmjeni (Paragraf 1055 OGZ).

36. UGOVOR O POKLONU

Ugovor o poklonu je takav ugovor kojim jedna ugovorna strana (poklonodavac) predaje drugoj ugovornoj strani (poklonoprimcu) u vlasništvo određenu stvar ili imovinsko pravo ili se obavezuje prenijeti joj vlasništvo na toj stvari ili pravu bez ikakve naknade, a druga strana to sve prihvata. Ugovor o poklonu podrazumjeva uvećanje imovine poklonoprimca na račun imovine poklonodavca.

Za ugovor o poklonu je obavezna saglasnost ugovornih strana poklonodavca i poklonoprimca. Za nastanak ugovora o poklonu je bitna namjera poklonodavca da uveća imovinu poklonoprimca (animus donandi) i spremnost (volja) poklonoprimca da primi poklon. Na ugovor se i danas primjenjuju pravna pravila građanskih zakona i to na osnovu ovlaštenja iz čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije.

Osobine ugovora o poklonu

Ugovor o poklonu je jednostrano obavezan i dobročin ugovor, jer se ugovorom obavezuje samo jedno lice u ugovornom odnosu a to je poklonodavac. S druge strane, poklon je dobročin ugovor, jer druga strana u ugovoru, poklonoprimac, nema nikavu kontraobavezu prema poklonodavcu.

Ugovor o poklonu je formalan ugovor što znači da proizvodi pravne učinke samo ako je zaključen u određenoj formi. Prema našem pravu, za ugovor o poklonu se traži ili pismena ili realna forma. Pismena forma se traži u slučajevima kada poklonodavac ne preda odmah predmet poklona, nego kada samo obeća predati poklon. Usmeno obećanje poklona stvara samo prirodnu obligaciju, što znači da pokloprimac neće moći sudskim putem zahtijevati ispunjenje ugovora. Realna forma ugovora o poklonu se javlja onda kada poklonodavac istovremeno sa obećanjem poklona, taj poklon predaje poklonoprimcu. U tom slučaju se ne traži forma.

Ako se radi o poklonu nepokretnosti ugovor o poklonu mora biti zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u sudu, odnosno kod notara.

60

Ugovor o poklonu je komutativan ugovor, jer se u vrijeme zaključenja ugovora obično zna obaveza poklonodavca. Najčešće se zaključuje s obzirom na ličnost poklonodavca.

Uslovi za nastanak ugovora o poklonu

Su: - poslovna sposobnost poklonodavca, - postojanje predmeta poklona i - namjera da se učini poklon.

Poklonodavac mora biti potpuno poslovno sposobno lice s izuzetkom da poklon može učiniti i maloljetnik koji je navršio 15 godina, ako je predmet poklona njegova zarada. Sposobnost se ne zahtijeva na strani poklonoprimca.

Poklon mora imati svoj predmet. Predmet poklona može biti svaka stvar koja je u prometu, bilo da je pokretna, nepokretna, potrošna ili nepotrošna, pa čak i buduća i tuđa stvar.

Ako je savjestan poklonoprimac otuđio poklonjenu stvar za naknadu, obavezan je vlasniku predati tu naknadu, a ako ju je otuđio bez naknade prestaje obaveza savjesnog poklonoprimca prema vlasniku stvari.

Ako je nesavjestan poklonoprimac otuđio poklonjenu stvar, dužan je vratiti vlasniku punu vrijednost otuđene stvari, bez obzira da li je otuđenje izvršeno teretnim ili besteretnim poslom.

Predmet poklona može biti i imovinsko pravo i to najčešće obligaciono pravo pod uslovom da je prenosivo, a takođe i autorska i pronalazačka prava.

Namjera da se učini poklon (animus donandi) je takođe važan uslov za postojanje ugovora o poklonu. Dakle, poklonodavac mora imati namjeru da poklanjanjem stvari uveća imovinu poklonoprimca, tj. mora postojati volja da se drugoj ugovornoj strani (poklonoprimcu) pokloni određena stvar.

Obaveze i odgovornost poklonodavca

Osnovna obaveza poklonodavca se sastoji u predaji predmeta poklona, ukoliko on nije predan prilikom zaključenja ugovora. Prodavac predaje stvar zajedno sa njenim pripatcima i plodovima.

Poklonodavac odgovara za neispunjenje ili zakašnjenje u ispunjenju ugovorne obaveze samo ako je postupao s umišljajem ili gruboj nepažnji.

Poklonodavac ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari poklonjene stvari, ali će poklonoprimac imati prema poklonodavcu pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog tih nedostataka ako su oni bili poznati poklonodavcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati, a o tome nije obavijestio poklonoprimca.

Raskid, opoziv i pobijanje ugovora o poklonu

Ugovor o poklonu se može raskinuti saglasnošću ugovornih strana kada djeluje za ubuduće.Ugovor o poklonu se može opozvati iz sljedećih razloga: nezahvalnosti poklonoprimca,

osiromašenja poklonodavca, razvoda i poništenja braka.Opoziv poklona zbog nezahvalnosti poklonoprimca (neblagodarnosti) je takvo ponašanje

poklonoprimca prema poklonodavcu koje sadrži elemente krivičnog djela, i ono se sastoji u grubom vrijeđanju i šikaniranju poklonodavca i njegove najbliže rodbine (djece, roditelja, bračnog druga).

Ako poklon nije predan, poklonodavac može opozvati poklon jednostranom izjavom volje, a ako jeste predan, onda podnošenjem tužbe čiji zahtjev će biti usmjeren na vraćanje predmeta poklona. Nakon podnošenja tužbe poklonoprimac se smatra nesavjesnim posjednikom predmeta poklona.

61

Opoziv poklona zbog osiromašenja može se tražiti ako je poslije učinjenog poklona poklonodavac se toliko osiromašio da nema sredstava za sopstveno izdržavanje ili nema sredstava da izdražava lica koja je po zakonu dužan izdržavati.

Opoziv poklona zbog razvoda ili poništenja braka - radi se o opozivu onih poklona koji su bračni drugovi učinili jedan drugom prilikom i povodom braka. Ako se radi o običnim poklonima manje vrijedosti, isti se ne vraćaju.

Pobijanje poklona od strane trećih lica: a/. pobijanje ugovora o poklonu zbog povrede nužnog nasljednog dijela imaju nužni nasljednici

i to u vidu zahtjeva za vraćanje poklona, pod uslovom da je vrijednost testamentalnog raspolaganja i poklona veća od raspoloživog dijela. Prvo se smanjuju raspolaganja testamentom, pa ako to ne bude dovoljno za namirenje nužnog dijela, vraćaju se pokloni.

b/. pobijanje ugovora o poklonu zbog povrede zakonske obaveze izdržavanja postoji u slučaju kada poklonodavac koji ima zakonsku obavezu izdržavanja određenih lica, raspolaže u vidu poklona svojom imovinom tako da licima koji imaju pravo na izdržavanje uskrati to pravo.

c/. pobijanje pravnih radnji poklonodavca - poklonodavac ne može činiti poklone s ciljem da izbjegne svoje dospjele obaveze, jer se smatra da je preduzeo pravnu radnju koja je na štetu povjerioca. U takvom slučaju povjerilac ima pravo da kod suda pobija takvu pravnu radnju poklonodavca, tj. ugovor o poklonu koji je on sklopio. Kod poklonodavca mora postojati namjera oštećenja povjerilaca. Rok za podnošenje tužbe iznosi 3 godine od dana preduzimanja pravne radnje koja se pobija.

Vrste ugovora o poklonu

Ugovor o poklonu s nalogom (donatio sub modo) je takav ugovor o poklonu koji sadrži klauzulu o nalogu ili teretu kojom se zahtijeva od poklonoprimca da izvrši određenu radnju u korist poklonodavca ili nekog trećeg lica.

Ukoliko poklonoprimac ne izvrši nalog, a poklon nije predan, poklonodavac nije dužan da preda predmet poklona. Ako je poklon predan, poklonodavac u slučaju ne postupanja poklonoprimca po nalogu, može tražiti raskid ugovora o poklonu i vraćanje predmeta poklona.

Mješoviti poklon (negotium mixtum cum donatione) postoji kada poklonodavac poklanja poklonoprimcu određenu stvar ili pravo, ali za uzvrat dobija novac ili drugu vrijednost i to na način da razlika između vrijednosti dvije obaveze predstavlja poklon. Tako, na primjer, neko poklanja drugom licu stan vrijedan 100,000 KM, a za uzvrat dobija samo 35,000 KM

Uzajamni poklon postoji kada se obe ugovorne strane uzajamno jedna drugoj obavezuju učini poklon. Jedna ugovorna strana se obavezuje drugoj učiniti poklon pod uslovom da i druga ugovorna strana njoj učini poklon. Dakle, ovdje postoje dva ugovora o poklonu koja su međusobno uslovljena. Svaka ugovorna strana se u jednom ugovoru pojavljuje kao poklonodavac, a u drugom kao poklonoprimac. Ako su vrijednosti uzajamnih davanja (poklona) iste, tada neće postojati ugovor o poklonu, već ugovor o razmjeni. Dakle, za uzajmni poklon je bitno da pokloni nisu jednake vrijednosti.

Nagradni poklon je takav ugovor o poklonu kod koga poklonodavac želi nagraditi konkretno držanje poklonoprimca, pri čemu poklonoprimac prije samog čina poklona nema nikakvo pravo na predmet poklona. To će biti, na primjer, u slučaju kada poklonodavac obdari (daruje, nagradi) ljekara zbog posebno dobre njege iskazane prema njemu ili drugom licu, mada na to nije obavezan.

Ugovor o poklonu za slučaj smrti (donatio mortis causa) je takav ugovor o poklonu koji je zaključen pod odložnim uslovom, jer se predaja predmeta poklona odlaže do trenutka smrti

62

poklonodavca. Radi se o formalnom pravnom poslu (forma javne isprave) koji se nikako ne može izjednačiti sa ugovorom o nasljeđivanju .

37. UGOVOR O ZAKUPU

Ugovor o zakupu je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (zakupodavac) obavezuje predati drugoj strani određenu stvar na upotrebu, a druga ugovorna strana (zakupac) se obavezuje za to dati određenu naknadu (zakupninu). Pod upotrebom se podrazmjeva korištenje stvari, pribiranje plodova i iskorištavanje stvari (usus, fructus).

Ugovor o zakupu ne predstavlja pravni osnov (iustus titulus) za sticanje prava svojine na predmetu zakupa, kao što je to, na primjer, slučaj sa ugovorom o prodaji ili pak ugovorom o poklonu.

Ekonomska svrha zakupa je u tome da zakupac dobije na upotrebu i iskorištavanje određenu stvar koja je predmet zakupa na određeno vrijeme i to bez plaćanja njegove pune vrijednosti. Naš ZOO pod ugovorom o zakupu podrazumjeva pravo na upotrebu određene stvari, kao i pravo na pribiranje plodova, osim ako nije ugovoreno drugačije.

Osobine ugovora o zakupu

Ugovor o zakupu je dvostrano obavezan, jer njegovim zaključenjem nastaju obaveze za obe ugovorne strane. Zakupodavac ima obavezu da preda stvar koja je predmet zakupa, a zakupac da za to plati zakupninu i to najčešće u novcu.

Ugovor o zakupu je konsensualan ugovor, jer je za njegovo zaključenje dovoljno da su ugovarači postigli sporazum o bitnim sastojcima ugovora. Ipak, ugovor o zakupu može biti i formalan ugovor, ako su strane ugovorile neku formu ili ako je to zakonom propisano, kao u slučaju ugovora o zakupu poslovnih prostorija.

Ugovor o zakupu je teretan ugovor, jer svaka ugovorna strana je dužna dati naknadu ili izvršiti protivčinidbu za ono što dobija od druge ugovorne strane.

Ugovor o zakupu je trajan ugovor, jer se zaključuje, po pravilu, na jedan duži vremenski period u kojem će zakupac moći da stvar upotrebljava i od iste ubire plodove.

Trajanje ugovora o zakupu, po pravilu, određuju ugovarači. Međutim, ako oni to ne učine, smatra se da je ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme, što znači da može doći do raskida ugovora ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Kod ugovora o zakupu moguće je prećutno produženje ugovora, a ako trajanje ugovora o zakupu nije određeno, ugovorni odnos prestaje otkazom kao vrstom jednostrane izjave volje.

Ugovor o zakupu je imenovan ugovor koji se često zaključuje i ima veliki značaj u pravnom prometu, što je i bio razlog da dobije svoje ime i mjesto u gotovo svim građanskim kodifikacijima, pa i samom ZOO u odredbama čl. 567-599.

Bitni elementi ugovora o zakupu

Predmet zakupa, Zakupnina i Trajanje ugovora o zakupu.

Predmet ugovora o zakupu može biti stvar ili neko imovinsko pravo. Predmet zakupa mogu biti i pokretne i nepokretne stvari koje su, po pravilu, nepotrošne i nezamjenljive. Predmet ugovora o zakupu može biti stvar koja postoji, ali i buduća stvar. Predmet zakupa može biti tuđa stvar, jer se zakupom stiče pravo upotrebe (usus, fructus), a ne vlasništvo na stvari.

Predmet ugovora o zakupu mora biti:

63

- moguć, - stvar u prometu (res in commercio), - određen ili bar odrediv,- može biti i određeno imovinsko pravo koje je po svojoj prirodi pogodno za upotrebu.

Takvo imovinsko pravo je pravo na licencu. Pravo upotrebe predmeta zakupa (licence) nastaje momentom zaključenja ugovora.

Zakupnina je naknada za korištenje predmeta zakupa. Zakupnina se najčešće daje u novcu, ali i drugim stvarima. Ako prilikom davanja neke stvari na upotrebu ne bi bila ugovorena zakupnina radilo bi se o besteretnom (dobročinom) pravnom poslu koji se zove posluga. Zakupnina se plaća ili odjednom ili u obrocima (ratama), što je češći slučaj.

Trajanje zakupa je značajan sastojak ugovora o zakupu, jer pravno dejstvo mogu proizvoditi samo oni ugovori o zakupu kojima se ispunjava svrha obavezivanja ugovornih strana, dakle, kako zakupca, tako i zakupodavca.

Trajanje zakupa ili vrijeme na koje je zaključen ugovor o zakupu je značajan i iz razloga što ugovor o zakupu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je zaključen. Ovi ugovori se, pod određenim (ugovorenim ili zakonskim) uslovima, mogu prećutno produžiti. To će biti najčešće slučaj kada zakupac nastavi upotrebljavati stvar i nakon isteka ugovora o zakupu, a zakupodavac se tome ne protivi. U tom slučaju se smatra da je zaključen novi ugovor o zakupu, ali na neodređeno vrijeme.

Ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme prestaje otkazom.

Obaveze zakupodavca

- Predaja predmeta zakupa, tj. stvari sa svim njenim pripatcima,- Obaveza održavanja stvari za vrijeme trajanja zakupa,- Odgovornost zakupodavca za materijalne i pravne nedostatke stvari.

Obaveze zakupca

- Da plaća zakupninu,- Da stvar upotrebljava prema ugovoru,- Da vrati predmet zakupa nakon prestanka ugovora.

Otuđenje predmeta zakupa (zakupljene stvari)

Zakupodavac ima pravo prodati predmet zakupa trećem licu. Ako je zakupodavac prodao predmet zakupa i isti predao zakupcu, pribavilac (treće lice) stupa na mjesto zakupodavca, a prava i obaveze iz zakupnog odnosa nastaju između trećeg lica - pribavioca i zakupca. Zbog toga novi zakupodavac ne može od zakupca zahtijevati da mu stvar preda prije isteka ugovora o zakupu, jer to ne bi mogao ni prvobitni zakupodavac.

Ako je zakupodavac zaključio ugovor o zakupu, a zakupcu nije predao stvar na korištenje, pa potom tu stvar otuđi trećem licu, bitno je da li je pribavilac stvari (treće lice) znao za postojanje ugovora o zakupu ili ne. Ako je on znao za postojanje ugovora o zakupu, onda on nastupa na mjesto zakupodavca i ima obavezu da ispuni ranije zaključeni ugovor o zakupu i to tako što će predati zakupljenu stvar zakupcu.

Ako pak pribavilac nije znao za postojanje ugovora o zakupu (znači ako je bio savjestan), tada zakupac nema pravo da zahtijeva predaju predmeta zakupa od pribavioca, jer se pribavilac smatra

64

savjesnim sticaocem stvari, a ni od zakupodavca, jer se više stvar kod njega ne nalazi. Ipak ima pravo na naknadu štete.

Podzakup postoji kada zakupac svoje pravo koje ima u pogledu predmeta zakupa (upotreba i iskorištavanje) prenese na neko treće lice i to samo za vrijeme na koje je zaključen osnovni ugovor o zakupu. Zakupac u ovom slučaju dobija položaj zakupodavca, a treće lice položaj podzakupca. Podzakup ne utiče na osnovni ugovor o zakupu zaključen između zakupca i zakupodavca.

Zakupac može zakupljenu stvar dati u podzakup, osim u slučaju: kada je to pravo zakupca zakonom ili ugovorom isključeno (zabranjeno), ako bi davanjem stvari u podzakup zakupodavac pretrpio štetu ili ako je davanje stvari u podzakup uslovljeno saglasnošću zakupodavca.

Ugovor o zakupu prestaje: protekom vremena, otkazom, propašću predmeta zakupa, smrću ugovarača.

Ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prestaje protekom roka na koji je zaključen, a

ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ugovarača ili otkazom.Otkaz je jednostrana izjava volje kojom jedna ugovorna strana prekida ugovorni odnos

zaključen na neodređeno vrijeme. Otkaz ne proizvodi pravno dejstvo njegovim dostavljanjem drugoj strani, nego je potreban protek određenog vremena od prijema otkaza do prestanka zakupnog ugovornog roka koji se naziva otkazni rok. Po ZOO taj rok iznosi 8 dana.

Propast stvari

Ako stvar koja je data u zakup propadne, tada više nema jednog od bitnih elemenata ugovora o zakupu, što ima za posljedicu da se ugovor o zakupu gasi, odnosno prestaje. Ako je stvar koja je predmet zakupa potpuno uništena, zakup prestaje po sili zakona (ex lege), a ako je stvar uništena djelimično, zakupac ima pravo izbora: ili raskinuti ugovor o zakupu ili zahtijevati sniženje zakupnine.

Smrt jedne ugovorne strane ne dovodi do prestanka ugovora o zakupu, pa se zakupni odnos

nastavlja sa nasljednicima umrle ugovorne strane. Međutim, zakup može prestati zbog smrti jedne ugovorne strane ako je tako ugovoreno ili ako se to može zaključiti iz same prirode ugovora.

38. UGOVOR O ZAJMU

Ugovor o zajmu je takav ugovor kojim se obavezuje jedna strana (zajmodavac) da drugoj strani (zajmoprimcu) preda u vlasništvo određeni iznos novca ili određenu količinu zamjenljivih stvari, a druga strana se obavezuje da će nakon izvjesnog vremena vratiti isti iznos novca ili istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta, uz naknadu (kamatu) ili bez nje.

Osobine ugovora o zajmu

Zajam je konsensualan, jer je za njegov nastanak dovoljan konsensus, odnosno saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Do donošenja ZOO, zajam je u našem pravu tretiran kao realan ugovor, što znači da se tada smatralo da je ugovor o zajmu zaključen tek kada jedna strana preda drugoj predmet zajma, a to je bio, po pravilu, novac.

65

Ugovor o zajmu je dvostrano obavezan ugovor, jer stvar obavezuje obe ugovorne strane – zajmodavca i zajmoprimca. Obaveza zajmodavca je da preda predmet zajma, a obaveza zajmoprimca da vrati predmet zajma nakon izvjesnog vremena, te da plati određenu naknadu, ako je riječ o zajmu kao teretnom ugovoru.

Ugovor o zajmu može biti i teretan i dobročin ugovor, u zavisnosti od toga da li je zajmodavac dužan da za dati zajam plaća kakvu naknadu.

Ugovor o zajmu se javlja kao lični ugovor (ugovor intuitu personae) i ima karakteristike besplatnog zajma u slučaju kada zajmoprimac vraća istu količinu novca ili stvari bez naknade, a zajmodavac daje novac u zajam iz ličnih i prijateljskih pobuda, jer želi pomoći zajmoprimcu. Međutim, češće se ugovor o zajmu zaključuje kao nelični i teretan ugovor, s cilljem ostvarenja naknade za dati novac.

Ugovor o zajmu je komutativan ugovor, jer je u vrijeme zaključenja ugovora poznat obim prestacija i međusobni odnos ugovarača.

Ugovor o zajmu je trajan, samostalan i kauzalan ugovor.

Ugovor o zajmu se razlikuje od ugovora o zakupu, jer on predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva na pozajmljenom predmetu zajmu (novcu ili stvarima). Predmet zajma je zamjenljiva stvar, a predmet zakupa, po pravilu, nezamjenljiva stvar. Zajmoprimac vraća istu stvar, iste vrste, količine i kvaliteta (generičko vraćanje), a zakupac istu stvar (vraćanje in species). ?????????

Ugovor o zajmu se razlikuje od ugovora o posluzi (posudbi) po tome što je predmet zajma zamjenljiva stvar, a predmet posluge je nezamjenljiva stvar. Ugovor o zajmu je osnov sticanja vlasništva na pozajmljenoj stvari, a ugovor o posluzi nije osnov sticanja vlasništva, tako da poslugoprimac može vratiti samo istu stvar i to baš onu koju je dobio na poslugu.

Ugovor o zajmu ima mnogo sličnosti sa ugovorima o prodaji, razmjeni i poklonu, jer predstavlja osnov sticanja vlasništva na stvari, kao što je slučaj i kod pomenutih ugovora.

Ugovor o zajmu se od pomenutih ugovora razlikuje upravo po tome što je zajmoprimac dužan poslije određenog vremena vratiti zajmodavcu predmet zajma.

Ugovor o kreditu se ipak razlikuje od ugovora o zajmu, jer predmet ugovora o kreditu može biti samo novac, dok predmet zajma mogu, pored novca, biti i druge zamjenljive stvari. Ugovor o kreditu je formalan ugovor, jer mora biti zaključen u pismenoj formi, što nije slučaj sa ugovorom o zajmu.

Kod ugovora o kreditu, u ulozi zajmodavca se pojavljuje banka ili druga pravna lica, a kod običnog ugovora o zajmu, u ulozi zajmodavca mogu biti i fizička lica.

Vrste ugovora o zajmu

Prema predmetu zajma, ugovor o zajmu može biti novčani i naturalni zajam.Prema ekonomskom kriteriju, zajam može biti potrošni (konzumptivni) i proizvodni

(produktivni). Prema tome da li se za zajam plaća naknada, ugovor o zajmu može biti teretni i dobročini.Prema vremenu trajanja, ugovor o zajmu može biti kratkoročni (do 5 godina) i dugoročni

(preko 5 godina).

Bitni elementi ugovora o zajmu

- Predmet zajma i - Naknada (kamata).

Predmet ugovora o zajmu je, po pravilu, novac, mada predmetom mogu biti i druge zamjenljive stvari u određenoj količini. U zavisnosti da li je predmet ugovora o zajmu novac ili određena količina zamjenljivih stvari, razlikujemo novčani i naturalni zajam.

66

Kada zajmoprimac primi zajam, on postaje vlasnikom tih stvari, pod uslovom da je savjestan, tj. da ne zna da stvar koja je predmet zajma nije vlasništvo zajmodavca. Od tog trenutka on odgovara i za slučajnu propast predmeta zajma. Ako zajmoprimac u trenutku predaje stvari zna da je predmet zajma tuđa stvar, onda je on nesavjestan posjednik predmeta zajma i na istom ne može steći pravo vlasništva, pa će predmet zajma morati vratiti vlasniku.

Naknada koju zajmoprimac plaća za dobijeni zajam zove se kamata. Kamata se plaća godišnje, osim kod zajmova kod kojih obaveza vraćanja dospijeva u kraćim rokovima, gdje se kamata vraća istovremeno sa vraćanjem glavnice.

Naknada za ustupanje predmeta zajma (kamata) se po pravilu plaća u novcu, ali se može dati i u drugim stvarima. Kamata o kojoj ovdje govorimo je ugovorena ili ugovorna kamata koju treba razlikovati od tzv. Zatezne, odnosno zakonske kamate.

Zatezna kamata je ona koja se plaća kao jedna vrsta naknade za zakašnjenje u ispunjenju neke novčane obaveze, bilo da se radi o ugovornoj ili vanugovornoj obavezi. Zatezna kamata i njena visina je uvijek propisana zakonom, kao što je to učinjeno kod nas u čl. 277. st.1. ZOO i Zakonu o visini stope zatezne kamate.

Trajanje ugovora o zajmu se obično određuje ugovorom o zajmu, a ako trajanje nije ugovoreno, tada je riječ o ugovoru o zajmu na neodređeno vrijeme. U slučaju zajma ugovorenog na neodređeno vrijeme, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji mu ostavi zajmodavac, ali koji ne može biti kraći od 2 mjeseca računajuči rok od dana kada je zajmodavac zatražio vraćanje zajma.

Obaveze zajmodavca

- Predaja predmeta zajma i - Odgovornost za nedostatke predmeta zajma.

Predmet zajmaObzirom da je ugovor o zajmu osnov za sticanje vlasništva (iustus titulus) na pozajmljenoj

stvari, predaja predmeta zajma je način sticanja (modus aquirendi) vlasništva na predmetu zajma. Predmet zajma se može predati predajom stvari iz ruke u ruku (faktička predaja) ili skraćenim putem (tradicio brevi manu) u slučaju kada zajmoprimac od prije drži predmet zajma u posjedu po nekom drugom pravnom osnovu, ali mu je sada zajmodavac daje po osnovu ugovora o zajmu.

Predaja se može izvršiti i simbolično, kao na primjer: kada se roba predaje predajom skladišnice ili drugog vrijednosnog papira, usmjesto same stvari.

Predaja zajma se vrši u vrijeme i na mjestu kako je ugovoreno, a ako vrijeme i mjesto nisu ugovoreni, zajmodavac je dužan predati stvari kada to zajmoprimac zatraži, ali ne u nevrijeme.

Zajmodavac može odbiti zahtjev zajmoprimca za predaju stvari zbog loših materijalnih prilika zajmoprimca, bilo da su iste postojale u vrijeme zaključenja ugovora ili da su nastale naknadno.

Odgovornost za materijalne nedostatkeKao i kod ugovora o prodaji, ugovora o zakupu i nekih drugih ugovora zajmodavac odgovara i

za materijalne nedostatke predane stvari. Nedostatak mora postojati u vrijeme predaje stvari zajmoprimcu, a ne u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu.

Ako se radi o zajmu sa naknadom, zajmodavac u slučaju materijalnih nedostataka pozajmljene stvari odgovara zajmoprimcu za svu štetu koju je ovaj zbog toga pretrpio, bez obzira da li je znao ili ne za postojanje nedostatka.

Ako se radi o besplatnom zajmu, zajmodavac odgovara za materijalni nedostatak samo ako je za njega znao, a o njemu nije obavijestio zajmoprimca.

67

Obaveze zajmoprimca

- Vraćanje zajma i - Plaćanje naknade.

Vraćanje predmeta zajma je prva i osnovna obaveza zajmoprimca koju on mora izvršiti nakon proteka vremena na koji je ugovor o zajmu zaključen. On je u obavezi da vrati istu vrstu i količinu pozajmljenih stvari.

Kada je predmet zajma novac, zajmoprimac vraća istu količinu novca, odnosno isti iznos novca izražen u onom broju novčanih jedinica u kojem ga je primio.

Ako su predmet zajma stvari, onda zajmoprimac vraća istu vrstu, količinu i kvalitet stvari koje moraju biti zamjenljive. Radi se o generičkim stvarima, koje su određene po rodu. Tako, na primjer: ako je predmet zajma bilo brašno srednje kvalitete u količni od 100 kg, zajmoprimac je dužan da vrati takođe 100 kg brašna srednje kvalitete, osim ako nije drugačije ugovoreno. Ako je, na primjer: ugovoreno da se vrati 150 kg brašna najbolje kvalitete, radiće se o zajmu, ali ne onom besplatnom, već naplatnom ili zajmu uz naknadu.

Prilikom vraćanja zajma u novcu ili stvarima, dužnik (zajmoprimac) je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi.

Plaćanje naknade (kamate) je obaveza zajmoprimca ako se radi o teretnom zajmu ili zajmu uz naknadu. Naknada se kod ugovora o zajmu fizičkih lica mora ugovoriti, jer se pretpostavlja da su ugovori o zajmu između fizičkih lica dobročini (besteretni) ugovori.

Nasuprot prednjem, ako je riječ o ugovorima o zajmu u privredi, važi obrnuta pretpostavka da je riječ o teretnim ugovorima i da je kamata ugovorena.

39. UGOVOR O POSLUZI

Ugovor o posluzi je takav ugovor kojim se obavezuje jedno lice (poslugodavac) da će predati drugom licu (poslugoprimcu), privremeno i bez naknade, određenu stvar na korištenje, a poslugoprimac se obavezuje po proteku toga vremena da će vratiti poslugodavcu istu stvar.

Ugovor o posluzi se razlikuje od ugovora o zakupu po tome što je ugovor o posluzi dobročin, a ugovor o zakupu teretan ugovor.

Ugovor o posluzi se razlikuje od ugovora o zajmu po tome što poslugodavac dobija stvar na poslugu, a ne u vlasništvo. Zajmoprimac vraća stvari određene po rodu, a poslugoprimac istu stvar koja je data u poslugu.

Ugovor o poklonu je sličan ugovoru o posluzi, jer su oba ugovora dobročini pravni poslovi, ali se razlikuju što se na osnovu poklona stiče vlasništvo, a na osnovu ugovora o posluzi samo pravo korištenja stvari.

Ugovor o posluzi je sličan ugovoru o ostavi, jer se i poslugoprimac i ostavoprimac obavezuju nakon isteka ugovora, vratiti predmet ugovora, dok se razlikuju po tome što ostavoprimac nema pravo upotrebe stvari.

Osobine ugovora o posluzi su:- ugovor o posluzi je konsensualan ugovor (nastaje saglasnošću volja),- ugovor o posluzi je dvostrano obavezan ugovor (obaveza predaje i vraćanja stvari), - ugovor o posluzi je dobročin ugovor (za upotrebu stvari se ne daje naknada), - ugovor o posluzi je kauzalan ugovor (prepoznatljiv je cilj obavezivanja) i - ugovor o posluzi je trajan ugovor (korištenje stvari dane na poslugu traje duži vremenski

period).

68

Bitni sastojici ugovora

- Predmet posluge i - Vrijeme trajanja posluge.

Predmet posluge je određena stvar koja mora ispunjavati sve opšte uslove koji se traže da bi ta stvar mogla biti predmetom pravnog posla, što znači da mora biti u prometu, da stvar mora biti određena i postojeća stvar, a ne buduća stvar. Predmet posluge su najčešće nepotrošne stvari, kao na primjer: alat, životinja, automobil i sl.

Vrijeme trajanja posluge je period na koji je ugovor o posluzi zaključen i u kojem poslugoprimac može da stvar upotrebljava. Vrijeme trajanja posluge se utvrđuje ugovorom, tako što će se u ugovoru navesti da posluga traje do određenog datuma ili događaja i slično, a ako vrijeme trajanja posluge nije ugovoreno, onda se isto određuje prema cilju, odnosno svrsi koju su stranke htjele ugovorom da postignu. Ako vrijeme posluge nije ugovorom utvrđeno, niti se može utvrditi prema svrsi ugovora, tada poslugodavac može zahtijevati vraćanje predmeta u svako doba.

Obaveze poslugodavca

- Predaja stvari, - Odgovornost za štetu i - Naknada troškova.

Predaja stvariPoslugodavac ima prvenstvenu obavezu da preda stvar poslugodavcu i to u vrijeme i na mjestu

kako je ugovoreno, a ako nije ugvoreno, onda prema prirodi i cilju ugovora. Predaja stvari može biti faktična predaja iz ruke u ruku, a i simbolična, kao na primjer: predaja ključeva od automobila. Isto tako moguća je i predaja tzv. kratkom rukom (traditio brevi manu) u slučaju kada se predmet posluge već nalazi kod poslugoprimca po nekom pravnom osnovu (na primjer: ugovor o zakupu), pa sada poslugoprimac nastavlja da koristi stvar, ali ne na osnovu zakupa, već posluge.

Odgovornost za štetu snosi poslugodavac i to u slučaju kada predmet posluge nije predao poslugoprimcu u ugovoreno vrijeme.

Naknad u troškova vanrednog održavanja stvari snosi poslugodavac, a redovnog, poslugoprimac.

Obaveze poslugoprimca

- Čuvanje i upotreba stvari, - Troškovi održavanja stvari i - Vraćanje stvari.

1. Poslugoprimac je dužan stvar upotrebljavati sa pažnjom brižljivog i urednog čovjeka i čuvati supstancu stvari koja mu je predana na poslugu. On stoga neće odgovarati za normalno i uobičajeno trošenje stvari koje nastaje usljed redovne upotrebe stvari. On ne odgovara ni za slučajnu propast stvari jer nije vlasnik stvari koja je dana u poslugu. Bez saglasnosti poslugodavca, poslugoprimac ne može stvar dati trećem licu na korištenje.

2. Poslugoprimac je dužan da redovno održava stvar koja mu je dana na upotrebu i to u onom stanju kava mu je predana. Ako je predmet ugovora životinja, tada je poslugoprimac dužan u okviru obaveze održavanja stvari životinju redovno hraniti i liječiti. Ako poslugoprimac izgubi posuđenu stvar dužan je nadoknaditi poslugodavcu njenu vrijednost.

69

3. Poslugoprimac ima i obavezu da stvar vrati nakon isteka ugovora o posluzi, a ako vrijeme trajanja ugovora nije određeno, onda saglasno cilju zbog kojeg je stvar dana u poslugu. Vraćanje stvari se obavlja saglasno ugovoru, a ako nema odredbe o vremenu i mjestu vraćanja, stvar se vraća u mjestu prebivališta (sjedišta) poslugodavca.

Prestanak ugovora o posluzi nastaje otkazom poslugodavca.

40. УГОВОР О ОСТАВИ

Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi uz naknadu ili bez naknade stvar od ostavodavca, da stvar čuva i da istu vrati kada to ostavodavac zatraži.

Osobine ugovora o ostavi

Prema ZOO ugovor o ostavi je konsensualan, a ne realan ugovor, jer je ZOO napustio načelo ranijih građanskih zakona po kojima je ostava bila realan ugovor i prema kojima je za nastanak ugovora o ostavi bila potrebna predaja predmeta ostave.

Ugovor o ostavi je imenovan ugovor, a može biti i jednostrano obavezan ili dvostrano obavezan ugovor. Ugovor o ostavi je jednostrano obavezan u slučaju besplatne ostave, dok je u slučaju ostave sa naknadom, ugovor o ostavi - dvostrano obavezan ugovor.

Ugovor o ostavi je i trajan ugovor, jer se, po pravilu, zaključuje na duži vremenski period.Ugovor o ostavi može biti besteratan (besplatna ostava) i teretan ugovor (naplatna ostava).

Ugovor o ostavi se razlikuje od ugovora o prodaji i razmjeni i poklonu, jer ostavoprimac na temelju navedenog ugovora ne postaje vlasnikom stvari, već samo čuvar stvari koja je dana u ostavu.

Ugovor o ostavi se razlikuje od ugovora o zakupu, posluzi ili zajmu što ostavoprimac nema pravo da stvar upotrebljava, odnosno koristi, već obavezu da ostavljenu stvar čuva.

Bitni elementi ugovora o ostavi

- Predmet ostave (potrošne i nepotrošne stvari, nezamjenljive stvari, a rjeđe i zamjenljive stvari). Imovinska prava ne mogu biti predmetom ostave.

- Vrijeme trajanja ostave (ugovor može biti zaključen na određeno ili na neodređeno vrijeme, s tim da ako vrijeme ostave nije određeno, ostavoprimac je dužan da vrati predmet ostave čim to zakupodavac zatraži).

- Naknada je iznos novca koji je dužan ostavodavac isplatiti ostavoprimcu kod tzv. teretnih ugovora o ostavi.

Obaveze ostavoprimca

o Prijem stvari u ostavu,o Čuvanje stvari koja mu je predana u ostavu,o Vraćanje stvari na zahtjev ostavodavca.

Obaveze ostavodavca

o Plaćanje ostavoprimcu naknade troškova za čuvanje stvari,o Plaćanje naknade za čuvanje stvari u slučaju naplatne ostave,o Naknade štete ostavodavcuako prilikom čuvanja stvari nastupi šteta na stvari ostavodavca.

70

Vrste ostave

1. Neprava ostava postoji kada su predmet ostave zamjenljive stvari koje ostavoprimac ima pravo i potrošiti, ali je u tom slučaju dužan ostavodavcu vratiti istu količinu stvari iste vrste. U ovom slučaju ostavoprimac, izuzetno, postaje vlasnikom stvari, po čemu se ovaj slučaj ostave jako približava ugovoru o zajmu. Razlika je samo u tome što ostavoprimac ima obavezu da u svakom trenutku, na traženje ostavodavca, vrati predmet ugovora.

2. Ostava u nuždi postoji kada jedno lice zapadne u nevolje zbog koje nastaje očigledna opasnost za njegovu imovinu, pa stoga to lice, nemajući slobodu izbora lica kome će stvar ostaviti na čuvanje, istu ostavlja u nuždi koje mu se u tim izuzetnim okolnostima našlo pri ruci. Radi se o situacijama, zemljotresima, poplavama, ratu i sl. Nužna ostava je specifična po tome što nastaje samom predajom stvari, a ostavodavac je u okviru opše dužnosti pomoći licu u nevolji, dužan da primi predmet ostave. Za čuvanje se neduguje naknada, već samo troškovi čuvanja stvari. Zahtjeva se povećana pažnja ostavoprimca.

3. Ugostiteljska ostava je takav ugovor o ostavi kojim se obavezuje ugostitelj kao ostavoprimac da će primiti na čuvanje stvari gosta kao ostavodavca koje je ovaj donio u ugostiteljski objekat ostavoprimca. Pod ugostiteljem se podrazumjevaju samo lica koja se profesionalno bave ugostiteljstvom, pri čemu se isključivo misli na usluge jela i pića, te pružanje gostu odgovarajućeg smještaja u objektu (soba, krevet i sl.). Ugostiteljem se smatraju i bolnice i garaže, kola za spavanje, organizovani kampovi i sl. Ugostitelj je dužan primiti vrijednije stvari od gosta koje ovaj ne može sa sobom zadržati, odnosno držati u sobi.Gost je dužan, čim sazna, prijaviti ugostitelju nestanak stvari i može ostvariti naknadu štete pod uslovom da dokaže da je šteta nastala krivicom ugostitelja ili lica za koje on odgovara. Ugostitelj ne može svoju odgovornost za gubitak stvari gosta isključiti, niti ograničiti ili pak uslovljavati, tako da sve njegove obavijesti takvog karaktera nemaju pravo učinka i ne isključuju, odnosno i ne umanjuju njegovu odgovornost za štetu. Za razliku od drugih ugovora i vrsta ugovora o ostavi, kod ugovora o ugostiteljskoj ostavi ostavoprimac ima pravo zadržavanja na stvarima gosta (ius retentionis) i to sve do potpune naplate svojih potraživanja za smještaj gosta i ostale usluge. Odgovornost ugostitelja je objektivna, tako da se isti može osloboditi odgovornosti samo pod uslovima propisanim za oslobođenje od objektivne odgovornosti za štetu od opasnih stvari i opasnih djelatnosti.

41. UGOVOR O DJELU (locatio conductio operis)

Ugovor o djelu je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (izvođač, poslenik) obavezuje da će drugoj ugovornoj strani (naručilac) izraditi određeno djelo ili obaviti određeni posao, a naručilac se obavezuje da će mu za izvršeni posao dati naknadu u novcu ili drugim zamjenljivim stvarima.

Dakle, predmet ugovora o djelu je izvršenje određenog posla, kao što je na primjer: izrada neke stvari (šivanje odijela, izrada ormara, popravka cipela), popravka neke stvari (automobila, računara, TV), izvršenje fizičkog rada (kopanje, prenošenje predmeta s jednog na drugo mjesto), izvršenje intelektualnog rada (izrada umjetničke slike, držanje predavanja, izrada

udžbenika).Predmet ugovora o djelu mora biti određen ili odrediv, moguć i dopušten, a u protivnom ugovor

je ništav.

71

Odnos ugovora o djelu i drugih ugovora

Ugovor o djelu podrazumjeva, po pravilu, izvršenje tačno određenog posla prema dispoziciji naručioca u određenom kraćem vremenskom periodu (izrada odijela, popravka cipela, iskop kanala, izrada udžbenika istorije za učenike srednje škole).

Ugovor o radu podrazumjeva vršenje grupe poslova za poslodavca koja spadaju u opis određnog radnog mjesta u dužem vremenskom periodu (krojač koji za poslodavca – fabriku tekstila, redovno šije odijela za mjesečnu platu). Zaposleni na osnovu ugovora o radu se nalazi u posebnom pravnom odnosu sa poslodavcem u kojem od njega zavisi, dok je poslenik po ugovoru o djelu nezavisan od naručioca posla.

Kod ugovora o djelu naknada za rad se plaća, po pravilu, odjednom i po završetku posla, a kod ugovora o radu se plaća u pravilnim vremenskim razmacima, najčešće mjesečno.

Kod ugovora o radu rizik posla snosi poslodavac, a kod ugovora o djelu taj rizik snosi izvođač, odnosno poslenik.

Ugovor o djelu se razlikuje od ugovora o prodaji prema sljedećim kriterijima predviđenim u ZOO:

pripadnost (vlasništvo) materijala od kojeg se djelo izrađuje, rad izvršioca posla (poslenika).

Prema tome, kada izvođač posla (poslenik) izradi određenu pokretnu stvar od svog materijala, postoji pretpostavka da se radi o ugovoru o prodaji. Ako je, pak, materijal vlasništvo naručioca, a poslenik (izvođač) samo izradi određenu pokretnu stvar od tuđeg materijala, radi se o ugovoru o djelu.

Da li se radi o ugovoru o prodaji ili ugovoru o djelu cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu volju ugovornih strana, s tim da postoji pravilo, ako su ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora posebno imale u vidu rad izvršioca posla (poslenika), smatra se da su zaključili ugovor o djelu.

Ugovor o djelu se razlikuje od ugovora o punomoćstvu po tome što je predmet ugovora o djelu faktički rad (fizički, stručni, intelektualni rad), a predmet ugovora o punomoćstvu je pravni posao, odnosno pravna radnja. Kod ugovora o djelu poslenik vrši radnju u svoje ime i za svoj račun, a punomoćnik u ugovoru o punomoćstvu vrši pravne radnje u tuđe ime i za tuđi račun. Sličnost između njih je samo u tome što se i kod jednog i kod drugog ugovora jedna ugovorna strana obavezuje izvršiti određenu radnju u korist druge strane.

Bitni elementi i osobine ugovora o djelu

- Predmet ugovora i - Naknada.

Predmet ugovora je izvršenje određenog posla.Ugovor o djelu je teretan i ekvivalentan ugovor (naknada je ustanovljena kao protivvrijednost

za rad poslenika). Ako bi se posao obavio bez naknade, onda se ne radi o ugovoru o djelu, već o nekom drugom dobročinom ugovoru.

Naknada se može dati u novcu ili drugim zamjenljivim stvarima i određuje se sporazumno, u samom ugovoru. Ugovor vrijedi i u slučaju da naknada nije ugovorena, s tim da će je u tom slučaju odrediti sud. Naknada se plaća u vrijeme i u mjestu kako je to ugovoreno, a ako nije ništa ugovoreno, naknada se ima platiti tek nakon što je naručilac pregledao i odobrio izvršeni rad.

72

Ugovor o djelu je konsensualan, dvostrano obavezan, teretan, kauzalan i neformalan ugovor. Može biti zaključen i kao ugovor intuitu personae. Ugovor o djelu je imenovan, ekvivalentan i trajan ugovor.

Obaveze izvođača Izvršenje djela, Odgovornost za nedostatke izvršenog posla i Predaja predmeta posla.

Izvršenje posla (djela) podrazumjeva obavljanje određenog fizičkog ili intelektualnog rada. Izvršenje posla se pojavljuje u obliku izrade nekog materijalnog (tjelesnog) predmeta, intelektualnog rada ili nekog drugog posla. Materijalni predmet ugovora o djelu postoji kada se izvođač obavezao izraditi, opraviti ili modifikovati određenu stvar. Intelektualni rad, kao predmet ugovora o djelu, postoji kada se poslenik obavezao izvršiti rad koji je proizvod ljudskog intelekta, kao, na primjer, kada se obavezao dati stručno mišljenje povodom nekog spornog pitanja, kada je izradio projekat nekog objekta, da će održati koncert, da će napisati žalbu na neku odluku i sl.

Izvođač je dužan izvršiti djelo u vrijeme i na mjestu kako je ugovoreno, a ako to nije ugovoreno onda je dužan izvršiti djelo za ono vrijeme koje je uobičajeno i razumno potrebno za izvršenje takvog posla. Izvođač koji zakasni za izvršenjem posla dolazi u dužničku docnju i snosi njene posljedice.

Izvođač neće odgovarati za zakašnjenje u sljedećim slučajevima: ako je do zakašnjenja došlo iz razloga što naručilac nije blagovremeno predao materijal, ako je naručilac tražio izmjene djela, zbog čega je došlo do produženja vremena koje je

potrebno za završetak posla, ako naručilac nije isplatio izvođaču (posleniku) predujam, a to je bilo ugovoreno, ako je riječ o nekim drugim razlozima koji su nastali ponašanjima naručioca.

Izvođač je dužan izvršiti posao u skladu sa pravilima struke i načelom savjesnosti i poštenja, pa čak i u slučaju kada mu naručilac nije dao potrebne upute i smjernice za rad.

Ugovor o djelu se može zaključiti sa rokom kao bitnim elementom tzv. ugovor sa fiksnim rokom, u kom slučaju je eventualno zakašnjenje naručioca uvijek neopravdano.

Ako iz prirode posla ne proističe što drugo, izvođač nije dužan lično obaviti posao, već može za to angažovati treća lica (podizvođače). U tom slučaju on nastavlja da i dalje odgovara za kvalitet izvršenog posla. Ako u izvođenju posla nastane šteta naručiocu, za nju će odgovarti i izvođač i podizvođač, s tim što podizvođač odgovara po opštim pravilima o odgovornosti za štetu, a izvođač po pravilma odgovornosti za drugog.

Odgovornost za nedostatke izvršenog djela postoji kada izvršeni rad ima nedostake, odnosno nema ona svojstva koja su ugovorena. Izvršeno djelo ne smije imati ni materijalne ni pravne nedostatke. Djelo ima materijalni nedostatk ako nema ugovorena svojstva ili pak svojstva potrebna za uobičajenu upotrebu ili svojstva namijenjna za naročitu upotrebu stvari.

Izvođač je dužan da omogući naručiocu da pregleda i primi izvršeni rad. Ako se tom prilikom otkriju nedostaci, naručilac je o istima dužan obavijestiti izvođača bez odlaganja. Nakon prijema posla, izvođač odgovara samo za skrivene nedostatke koji se nisu mogli utvrditi prilikom pregleda djela. Ako naručilac ne pregleda rad bez opravdanog razloga, smatra se da je primio rad.

Ako se nedostaci posla pojave nakon pregleda i prijema posla (skriveni nedostaci), naručilac je obavezan što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana, od dana otkrivanja nedostatka (subjektivni rok) obavijestiti izvođača. Nakon proteka 2 godine od prijema posla (objektivni rok), naručilac posla se više ne može pozivati na skrivene nedostatke.

Ako je izvođač nesavjestan (zna za postojanje nedostatka, a o tome nije obavijestio naručioca), onda odgovara za svoje propuste bez obzira na rokove.

73

Ako posao nije izvršen u skladu sa ugovorom, naručilac ima pravo:o raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, ako posao ima takav nedostaak koji čini izrađenu

stvar neupotrebljivom ili je posao izvršen protivno uslovima ugovora,o sam otkloniti nedostatak ili tražiti sniženje cijene ili raskinuti ugovor, ako se radi o nedostatku

koji izrađenu stvar (posao) ne čini neupotrebljivom.

Predaja predmeta poslaAko je predmet posla izrada neke tjelesne stvari, izvođač ju je dužan nakon završetka posla

predati naručiocu u mjestu i u vrijeme koje je utvrđeno ugovorom. Ako vrijeme nije ugovoreno, predaja se ima izvršiti u razumno vrijeme, a ako mjesto predaje nije ugovoreno, predaja se vrši prema svrsi posla, prirodi obaveze i drugim okolnostima, a ako nije moguće odrediti mjesto predaje, ona će se izvršiti u izvođačevom prebivalištu, odnosno boravištu u vrijeme nastanka obaveze.

Obaveze naručioca posla

- Isplata naknade, - Obaveza prijema posla i - Saradnja sa izvođačem pri izvršenju posla.

Naknada za izvršeni posao, odnosno djelo se isplaćuje na način, u vrijeme i u mjestu kako je to ugovoreno, izuzev slučaja ako je naknada utvrđena nekom tarifom ili sličnim obavezujućim aktom (cjenovnikom). U tom slučaju naručilac za izvršeni rad nije dužan platiti veći iznos od onoga utvrđenog cjenovnikom, odnosno tarifom. Ako naknada nije određena, visinu određuje sud. Isplata naknade se, po pravilu, vrši po izvršenom poslu i to poslije prijema djela.

Ako je u toku posla došlo do dodatnih radova koji nisu ugovreni, izvođač ima pravo zahtijevati povećanje ugovorene naknade. Radi osiguranja naplate potraživanja naknade za izvršeno djelo, izvođač ima založno pravo na stvarima koje je izradio, odnosno popravio.

Obaveza prijema posla se sastoji u nizu radnji naručioca koje omogućavaju preuzimanje posla. Pored toga, naručilac ima i obavezu da pregleda izvršeni posao i bez odlaganja obavijesti izvođača o eventualnim nedostacima koje je uočio. Ako ovu obavezu i ne ispuni, naručilac zapada u povjerilačku docnju i snosi njene posljedice. Smatra se da je djelo primio i da više ne može isticati one nedostatke koji su se mogli obaviti običnim pregledom stvari. U slučaju kada se povjerilac nalazi u docnji zato što nije primio posao, izvođač se obaveze oslobađa polaganjem stvari kod suda.

Saradnja pri izvršenju posla podrazumjeva preduzimanje od naručioca određenih radnji prije i u toku izvršenja posla, kao što su, na primjer: predaja materijala, dolasci na redovne probe, davanje usputstava posleniku. Krajnja posljedica neizvršenja ove obaveze je raskid ugovora koji može dati izvršilac posla (poslenik).

Rizik slučajne propasti stvari ili oštećenja snosi ona strana koja je dala materijal za izradu djela u skladu sa opštim pravilom da „stvar propada vlasniku stvari“ (res perit domino).

Ako je izvođač upotrijebio svoj materijal, pa stvar propadne slučajno, onda on nema pravo ni naknadu za izvršeni rad, niti za materijal. Ako je naručilac dao materijal, on snosi rizik slučajne propasti stvari i dužan je posleniku isplatiti naknadu za izvršeni rad.

Prestanak ugovora o djelu

Ugovor o djelu prestaje: - ispunjenjem ugovora o djelu,

74

- raskidom, - smrću (u slučaju ugovora intuitu personae) i - propašću predmeta (stvari), ali i - protekom vremena, ako je to bio bitan elemenat ugovora.

Izvršenjem obaveza iz ugovora o djelu, ugovor redovno prestaje, jer je postignuta svrha ugovora.

Ugovor može raskinuti naručilac u svako doba uz isplatu ugovorene naknade umanjene za iznos troškova koje izvođač nije imao, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut. Krivica (neispunjenje ili neuredno ispunjenje obaveza) izvođača je uslov za jednostrani raskid ugovora o djelu.

42. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Pojam i odnos prema ugovorima o nasljeđivanju i testamentu

Ugovor o doživotnom izdržavanju je takav ugovor kojim se jedna ugovorna strana (davalac izdržavanja) obavezuje da će doživotno izdržavati drugu ugovornu stranu ili neko treće lice, a druga strana (primalac izdržavanja) se obavezuje da će mu ostaviti svu svoju imovinu ili jedan njen dio. Dakle, kod ugovora o doživotnom izdržavanju predaja cijele imovine ili jednog njenog dijela koja je predmet ugovora je odložena do poslije smrti primaoca izdržavanja.

Međutim, ugovorne strane mogu ugovoriti i da primalac izdržavanja, još za svoga života, prenese svu svoju imovinu ili jedan njen dio na davaoca izdržavanja, u kom slučaju se takođe radi o valjanom ugovoru o doživotnom izdržavanju. U prilog valjanosti ovog oblika ugovora o doživotnom izdržavanju odavno se izjasnila i sudska praksa, što je vidljivo iz Načelnog mišljenja br. 8/57 koje je usvojeno na Proširenoj opštoj sjednici Saveznog suda bivše SFRJ dana 11.01.1957. godine.

Ugovor o doživotnom izdržavanju treba razlikovati od ugovora o nasljeđivanju koji su inače zabranjeni u našem pravu. Naime, kod ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja stiče imovinu primaoca izdržavanja kao naknadu za to što je do smrti primaoca izdržavanja izdvajao sredstva za njegovo izdržavanje, a kod ugovora o nasljeđivanju nasljednik stiče imovinu isključivo zbog činjenice smrti ostavioca.

U odnosnu na testament koji je jednostrani pravni posao mortis causa, nastao jednostranom izjavom volje, ugovor o doživotnom izdržavanju je dvostrani pravni posao inter vivos kojim primalac izdržavanja raspolaže svojom imovinom uz naknadu. Imovina kojom je primalac izdržavanja raspolagao izdvaja se iz zaostavštine.

U slučaju da je neko lice ostavilo testament, pa nakon toga zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju, tim ugovorom će se prethodno sačinjen testament opozvati u mjeri u kojoj je testator naknadno raspolagao svojom imovinom na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju.

Osobine ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju je formalan ugovor, jer mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od strane sudije, pri čemu je sudija u obavezi upozoriti ugovorne strane na posljedice ugovora, kako je to propisano čl. 120. Zakona o nasljeđivanju bivše SR BiH.

Forma u kojoj se zaključuje ugovor o doživotnom izdržavanju je forma ad solemnitatem, koja je uslov punovažnosti ugovora. Ukoliko navedena forma nije poštovana, ugovor o doživotnom izdržavanju je ništav. Forma ad solemnitatem o kojoj je riječ, potrebna je samo kod onih ugovora o doživotnom izdržavanju kod kojih se prenos (predaja) imovine odlaže do iza smrti primaoca izdržavanja, a ne i kod onih kod kojih primalac izdržavanja već za svoga života, tačnije, odmah po

75

zaključenju ugovora, prenosi svoju imovinu na davaoca izdržavanja. To proizlazi i iz pomenutog Načelnog stava Saveznog suda bivše SFRJ br. 8/57. U tom slučaju je potrebno samo da je ugovor pismen, a da potpisi ugovarača budu ovjereni na zakonom propisan način.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je dvostrano obavezan ugovor, jer stvara obaveze za obe ugovorne strane: primaoca izdržavanja - da prenese na davaoca izdržavanja stvar ili pravo, a davaoca izdržavanja - da primaoca izdržavanja ili drugo lice izdržava do smrti.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je teretan ugovor, jer svaka ugovorna strana dobija naknadu za ono što čini drugoj ugovornoj strani.

Ugovor o doživotnom izdržavanju ima apsolutno djestvo, jer prema čl. 121. Zakona o nasljeđivanju, davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora o doživotnom izdržavanju upisati u javnu knjigu.

Primalac izdržavanja i poslije zaključenja ugovora o izdržavanju ostaje vlasnik imovine kojom je raspolagao ugovorom o doživotnom izdržavanju (osim ako se imovina prenosi već za života primaoca).

Ugovor o doživotnom izdržavanju ima i određeni stepen aleatornosti, pri čemu su poznate obaveze ugovornih strana, ali se ne zna koliko će vremenski trajati obaveza davaoca izdržavanja.

Ugovor o izdržavanju se može zaključiti i kao ugovor u korist trećeg lica (pactum favorem tertii), tako da davalac izdržavanja može ugovorom preuzeti na sebe obavezu ne samo da izdržava primaoca izdržavanja, već i neko treće lice ili, pak, da izdržava samo to treće lice.

Subjekti ugovora o doživotnom izdržavanju su: - davalac i - primalac izdržavanja, s tim da primalac i ne mora biti ugovorna strana u slučajevima

kada se ugovor o doživotnom izdržavanju zaključuje kao ugovor u korist nekog trećeg lica.

Primalac izdržavanja može biti svako fizičko lice koje je poslovno sposobno. Nasuprot prednjem, primalac izdržavanja ne može biti pravno lice.

Davalac izdržavanja može biti i fizičko i pravno lice. Ugovor o doživotnom izdržavanju mogu zaključiti i lica koja su dužna po zakonu da se

međusobno izdržavaju.Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju je ono što čini sadržinu obaveza davaoca i

primaoca izdržavanja. Prava i obaveze prvenstveno utvrđuju ugovorne strane prema svojoj volji i u skladu sa zakonom.

Obaveza davaoca izdržavanja je da primaoca izdržavanja ili neko treće lice izdržava do smrti, a da ga nakon smrti i sahrani u skladu sa mjesnim običajem ili, pak, na način kako je ugovoreno. Obaveza davaoca izdržavanja može biti određena tako što je ugovorena zajednica života ugovornih strana ili na drugi način, bez zajedice života. Ako zajednica života nije ugovorena, obaveza davaoca izdržavanja se sastoji u tome da primaocu obezbijedi sredstva za život, smještaj, ishranu, zdravstvenu njegu i slično, sve saglasno mjesnim običajima.

Obaveza primaoca izdržavanja je da davaocu izdržavanja, za života ili nakon smrti, ostavi (prenese u vlasništvo) svu svoju imovinu ili jedan njen dio.

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

Ugovor o doživotnom izdržavanju može prestati: na osnovu sporazuma ugovornih strana, raskidom zbog nepodnošljivosti zajedničkog života (u slučaju da je ugovorena i zasnovana

zajednica života ugovornih strana),

76

raskidom zbog neizvršenja ugovornih obaveza, raskidom zbog promijenjenih okolnosti, smrću primaoca ili davaoca izdržavanja.

Zbog smrti primaoca izdržavanja ugovor prestaje proizvoditi pravna dejstva, osim ako su primaoci izdržavanja bračni drugovi, jer drugi bračni drug tada ostaje jedini primalac izdržavanja.

Ugovor o doživotnom izdržavanju, po pravilu, ne prestaje zbog smrti davaoca izdržavanja, već obaveze iz ugovora prelaze na nasljednike i to samo na bračnog druga i potomke, ali samo ako oni na to pristanu. Znači, oni imaju pravo izbora da li će održati ugovor ili ne.

43. UGOVOR O ORTAKLUKU

Ugovor o ortakluku je takav ugovor kojim se obavezuju dva ili više lica (ortaci) da udruže svoj rad i imovinu, odnosno rad ili imovinu radi postizanja određenog dopuštenog zajedničkog cilja koji može biti sticanje neke imovinske vrijednosti ili opšte koristi za ortakluk. Na primjer: ortakluk postoji kada tri lica udruže novac i znanje radi izgradnje poslovnog prostora, stana ili nekog uređaja.

Osobine ugovora o ortakluku

Ortakluk je konsensualan i neformalan ugovor. Ortakluk može biti i formalan ugovor ako je tako ugovoreno ili propisano.

Ugovor o ortakluku je trajan i uzajaman ugovor, jer se zaključuje za duži vremenski period u kojem treba da se ostvari cilj ugovora, s tim da se ortaci obavezuju jedan drugom (uzajamno) na postizanje zadanog cilja.

Ugovor o ortakluku je aleatoran, jer je relativno neizvjesno postizanje cilja ortakluka, odnosno da li će ortaci ostvariti određenu materijalnu korist ili će, pak, pretrpjeti gubitke.

Imovina ortakluka i ortački udjeli

Imovinu ortakluka čine ortački udjeli koje su oni obavezni unijeti u ortakluk, kao i imovina stečena za vrijeme trajanja ortakluka. U imovinu ulaze i naknade za uništene, oštećene ili oduzete stvari koje pripadaju imovini ortakluka.

Ortački udjeli su stvari, prava i novac, rad i druga dobra koji ortak unosi u ortakluk prilikom zaključenja ugovora. Stvari koje se unose u ortakluk mogu se unijeti tako da one postanu vlasništvo ortakluka ili tako što će se iste samo ustupiti ortakluku na korištenje.

Odnos prema ugovoru o zakupu - kod ugovora o zakupu, zakupodavac predaje stvar zakupcu na korištenje bez posebnog prava odlučivanja u pogledu poslovanja zakupca. Zakupodavca se ne tiče da li će zakupac ostvariti dobit, on je jedino zaiteresovan za zakupninu.

Kod ugovora o ortakluku, ortak je zainteresovan za poslovanje ortakluka. U slučaju neuspjeha, ortak je dužan snositi posljedice neostvarenog cilja ortakluka.

Odnos ortakluka i ugovora o zajmu - ako je ugovoreno saodlučivanje u upravljanju i ulaganju pozajmljenih sredstava, tada se radi o ugovoru o ortakluku, a ako je ugovarač ovlašten slobodno raspolagati primljenim novcem, radi se o ugovoru o zajmu.

77

Poslovodstvo i zastupanje

Ugovorom o ortakluku poslovodstvo može biti povjereno jednom ili više ortaka ili trećih lica. Ortak na koga je ugovorom preneseno ovlaštenje za vođenje poslova smatra se punomoćnikom. Ortak kome je povjereno upravljanje ortaklukom dužan je voditi poslovne knjige, te se starati o imovini ortakluka, kao i o svim prihodima i rashodima.

Obaveze i prava ortaka

- Obaveza unosa ortačkog udjela je osnovna obaveza svakog lica koje ulazi u ortakluk.- Obaveza lojalnosti znači da su ortaci dužni slijediti interes ortakluka, te da je svaki

ortak obavezan doprinositi ostvarenju zajedničkog cilja zbog kojeg je i zaključen ugovor o ortakluku.

- Odgovornost za štetu znači obavezu ortaka da će biti odgovoran za svaku štetu koju nanese ortakluku svojim skrivljenim radnjama, a pogotovo onima kojima se nanosi šteta ortakluku.

- Obaveza snošenja gubitka i pravo na dobit znači da svaki ortak snosi dobitak i gubitak društva srazmjerno svom udjelu na način i pod uslovima kako je određeno ugovorom o ortakluku.

Ortakluk prestaje:- Izvršenjem posla (ostvarenjem cilja ili nemogućnošću ostvarenja cilja).- Istekom vremena na koje je zaključen, a ako nije ugovoreno vrijeme ortakluka

(ugovor na neodređeno vrijeme), ortakluk prestaje otkazom.- Odlukom ortaka.- Smrću ortaka, jer se ugovor o ortakluku smatra ugovorom „intuitu personae“ tako da

njegov ortački dio mortis causa ne prelazi na nasljednike umrlog ortaka.- Otvaranjem stečaja nad imovinom ortakluka.- Otkazom, ako je ugovor o ortakluku zaključen na neodređno vrijeme.

Nakon prestanka ortakluka slijedi dioba imovine ortakluka koja se sastoji od cjelokupne aktive (glavnica i potraživanja) i pasive (dugovanja). Dioba imovine se vrši tako što se prvo podmiruju dugovi ortakluka, a nakon toga se ortacima vraćaju njihovi ulozi.

44. UGOVOR O FAKTORINGU

Ugovorom o faktoringu obavezuje se jedna strana (klijent, komitent) da na drugu ugovornu stranu (factor) prenese jedan dio ili sva svoja potraživanja koja ima prema trećim licima, a druga strana se obavezuje da ta potraživanja uz proviziju i naknadu troškova, naplati.

Ugovor o faktoringu nalazi svoje pravno uporište u opštim uslovima poslovanja faktoring kompanija i opštim pravilima ugovornog prava.

Na međunarodnom planu, ugovor o faktoringu je regulisan Konvencijom UNIDROIT o međunarodnom faktoringu.

Osobine i funkcije ugovora o faktoringu

Prema Konvenciji UNIDROIT o međunarodnom faktoringu, ugovor o faktoringu se zaključuje između isporučioca (klijenta) i faktora. Isporučilac prenosi ili će prenijeti na faktora sva potraživanja nastala iz ugovora o prodaji robe ili vršenju usluga zaključenih između isporučioca i njegovog dužnika.

78

Funkcije faktoringa su: - funkcija finansiranja, - funkcija usluge, servisa i uprave i - funkcija obezbjeđenja naplate.

Funkcija finansiranja ili likvidnosti se sastoji u tome da faktor pribavlja klijentu (isporučiocu) momentalnu likvidnost i to tako što klijentu stavlja na raspolaganje određenu sumu novca, tako da za svoja ustupljena nedospjela potraživanja dobija odmah gotov novac.

I faktor, koji je najčešće banka, ostvaruje svoj interes, jer klijentu ne isplaćuje puni iznos za ustupljeno potraživanje, a za sebe zadržava određeni iznos na ime provizije i troškova. Visina naknade se kreće u rasponu od 5% do 30% od vrijednosti ustupljenih potraživanja.

Funkcija usluge, servisa i uprave se ogleda, između ostalog, i u tome što faktor na sebe preuzima vođenje klijentovog knjigovodstva tako da opominje klijentove dužnike i ispostavlja im račune, vrši obračun poreza, istražuje tržište i savjetuje klijenta u preduzimanju poslovnih poduhvata.

Funkcija obezbjeđenja naplate ili del credere funkcija znači da factor preuzima na sebe rizik naplate tražbina koje su ugovorom prenesene.

Vrste faktoringa

- Pravi i nepravi, - Domaći i međunarodni.

Pravi faktoring postoji kada faktor u potpunosti odgovara za naplativost klijentovih potraživanja, a ako on za to ne odgovara, već za naplativost tražbine jamči klijent, riječ je o nepravom faktoringu.

Pored pravog i nepravog postoji i domaći i međunarodni faktoring u zavisnosti od toga da li je ugovor o faktoringu zaključen između domaćih ili stranih lica čija su sjedišta u različitim državama.

Ugovor o faktoringu je trajan obligacioni ugovor izeđu klijenta i faktora koji oni zaključuju u vidu okvirnog ugovora i predstavlja tzv. globalnu cesiju kojom klijent ustupa faktoru sva svoja buduća potraživanja iz jednog poslovnog odnosa ili ustupanje svih potraživanja iz cjelokupnog poslovanja klijenta (cedenta) na cesionara (faktora).

Ugovor o faktoringu sadrži u sebi i obilježja ugovora o prodaji i ugovora o zajmu, jer se faktor javlja kao kupac koji kupuje buduće potraživanje svoga klijenta za određenu cijenu. Ako ga on ne kupi, tada se faktor javlja u ulozi zajmoprimca koji je obavezan da potraživanje poslije isteka roka vrati klijentu.

Prava i obaveze ugovornih strana

Klijent ima obavezu da potraživanja koja ima prema svojim dužnicima, prenese na faktora, što znači da se u osnovi svakog faktoringa nalazi ugovor o cesiji, koji je u stvari ugovor između starog i novog povjerioca kojim stari povjerilac (cedent) prenosi svoje potraživanje koje ima prema dužniku (cesusu) na novog povjerioca (cesionara). Kod ugovora o faktoringu, klijent (cedent) prenosi svoja postojeća i buduća potraživanja koja ima prema svom dužniku/dužnicima (cesusu) na faktora (cesionara). Kao faktor se, po pravilu, javlja banka.

Faktor ima obavezu vršenja funkcije finansiranja klijenta, vršenje usluga servisa i uprave i funkcije obezbjeđenja i naplate potraživanja klijenta.

79

Ugovor o faktoringu se razlikuje od ugovora o forfetingu. Ugovor o forfetingu je takav ugovor kod koga jedno lice (forfeter) kupuje od svog komitenta nedospjelo novčano potraživanje, uz isključenje prava forfetera (banka-cesionar) na regres prema prodavcu potraživanja (klijentu-cedentu), ukoliko ne uspije naplatiti ustupljeno potraživanje.

45. MEĐUNARODNA PRODAJA ROBE

Međunarodna prodaje robe je regulisana Konvencijom UN o međunarodnoj prodaji robe (u daljem tekstu Konvencija) koja je usvojena 11. aprila 1980. godine na diplomatskoj konferenciji u Beču, pa se još naziva i Bečka konvencija. Označava se sa skraćenicom CISG, koja u punom značenju glasi: United Nations Convention on Contrats for the International Sale of Goods.

Konvencija sadrži materijalno-pravne propise o zaključivanju ugovora o prodaji između subjekata koji imaju sjedišta u dvije različite države, kao i obaveze ugovornih strana u okviru takvih ugovora, posljedice povrede govora, kao i o odgovornosti za rizik. Pravila Konvencije prestavljaju kompromisnu kombinaciju kontinentalne prave tradicije i Common Law.

BiH je potpisnica Konvencije, što znači da je ista inkorporisana u sistem domaćeg prava.Konvencija je imala značajnu ulogu za razvoj Principa međunarodnog trgovačkog prava koje je

donio UNIDROIT, tj. Međunarodni institut za izjednačavanje privatnog prava, Principa Evropskog ugovornog prava (Priciples of European Contract Law ili tzv. Lando principi koji su dobili naziv po Ole Landu) i Smjernica Evropske unije o kupovini robe u potrošačke svrhe.

Konvencija je podijeljena u 4 dijela, pri čemu prvi reguliše oblast primjene konvencije i opšte odredbe o ugovorima, drugi dio obuhvata pravila o zaključenju ugovora, a treći i četvrti regulišu obaveze ugovornih strana, te posljedice povrede navedenih obaveza.

Kada je u pitanju odnos Konvencije i Smjernica Evropske unije o kupovini robe u potrošačke svrhe, treba ukazati da Konvencija o međunarodnoj prodaji robe ipak ima prednost u odnosu na Smjernice. Stoga, da bi Smjernice imale prednost u odnosu na Konvenciju, to se u ugovoru mora posebno naglasiti.

Što se tiče odnosa Konvencije i UNIDROITA i Lando principa, UNIDROIT i Lando principi će se primjeniti samo u slučaju ako u Konvenciji postoje praznine o nekom pitanju.

Konvencija se primjenjuje u onim slučajevima kada se kao ugovarači javljaju subjekti iz različitih država potpisnica Konvencije ili kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice potpisnice Konvencije.

Oblast primjene konvencije je ograničena na ugovore o međunarodnoj prodaji robe pokretnih stvari, pri čemu državljanstvo, građanski ili trgovački karakter ugovarača nije od značaja.

Konvencija se ne primjenjuje na ugovor o prodaji za privatne potrebe kupca, tj. za ličnu ili porodičnu upotrebu ili za potrebe domaćinstva, osim ako prodavac nije znao niti morao znati da kupac stvari kupuje za takvu svrhu. Konvencija se ne primjenjuje ni u slučajevima kada se radi o:

prodaji robe na javnoj dražbi, prodaji brodova, aviona, el. energije, prinudnom izvršenju, odgovornosti prodavca za smrt ili tjelesnu povredu koju bi roba prouzrokovala bilo kom

licu.

Sa ugovorima o međunarodnoj prodaji robe izjednačeni su ugovori o djelu kod kojih izvođač izrađuje djelo od vlastitog materijala.

Konvencija ne reguliše punovažnost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi, kao ni djestvo ugovora na vlasništvo prodane robe. Konvencija ne reguliše ni pitanja poslovne sposobnosti, zastupanja, zastarjelosti, ustupanje potraživanja, preuzimanje duga, zadržavanje prava svojine i sl.

80

Sloboda ugovaranja

Ugovorne strane su slobodne u ugovaranju pa tako mogu da odredbe Konvencije u cjelini ili djelimično isključe. Znači, odredbe Konvencije su dispozitvnog karaktera.

Konvencija se ne primjenjuje samo u slučaju kada ugovorne strane imaju sjedišta u različitim državama potpisnicama Konvencije, već i u slučaju kad autonomno međunarodno privatno pravo nadležnog suda upućuje na primjenu prava neke od država potpisnica Konvencije.

Zaključenje ugovora

Ugovor je zaključen kada se postigne saglasnost volja ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora, a prijedlog za zaključenje ugovora smatra se ponudom da je taj prijedlog:

- dovoljno određen,- upućen jednom ili više lica i- da ukazuje na namjeru ponudioca da se obaveže u slučaju prihvatanja.

Ponuda proizvodi dejstvo od časa kada stigne ponuđenom (teorija prijema). Za razliku od ZOO, ponuda se po Konvenciji može i povući.

Prodaja robe – opšte odredbe

Bitna povreda ugovora po Konvenciji postoji kada se drugoj strani čini takva šteta da je suštinski lišava onoga što je opravdano očekivala od ugovora, izuzev u slučaju ako takvu povredu nije predvidjela strana koja čini povredu.

Bitna povreda ugovora dovodi do prava na raskid ugovora koje pripada obema ugovornim stranama. Raskid ugovora u slučaju bitne povrede ugovora ne nastupa po samom zakonu, nego izjava o raskidu ima dejstvo tek ako je o njoj obaviještena druga strana.

Bitna povreda ugovora postoji u slučaju: o nesaobraznosti robe, o docnje u ispunjenju, o neisplate cijene,o nepreuzimanja robe.

Obaveze ugovornih strana

Obaveze prodavca su: isporuka robe, predaja robnih dokumenata i prenos vlasništva, odgovornost za saobraznost robe, zaštita od evikcije i čuvanje robe.

Ako prodavac ne ispuni svoju obavezu, kupac može: zahtijevati ispunjenje ugovora, raskinuti ugovor ili sniziti cijenu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Obaveze kupca su: plaćanje cijene i preuzimanje isporuke robe. Prava kupca u slučaju povrede ugovora su: da zahtijeva izvršenje ugovora, da raskine ugovor ili da da traži naknadu štete.

Prelaz rizka slučajne propasti stvari

Odgovornost za slučajnu propast stvari se uređuje prije svega ugovorom, a ako takve klauzule u ugovoru nema, tada se imaju primijeniti pravila Konvencije iz čl. 66-70.

Ako je potrebno izvršiti prevoz kupljene robe, a ništa nije posebno ugovoreno, rizik prelazi na kupca onog trenutka kada je roba predana na prevoz prvom prevoziocu. U tom slučaju, rizik je prešao na kupca predajom robe špediteru.

81

Ako je prodavac djelimično izvršio prevoz svojim prevoznim sredstvima, rizik prelazi na kupca tek predajom robe drugom samostalnom prevozniku.

Ako je ugovoreno da je prodavac dužan robu predati prevoziocu u određenom mjestu, onda je rizk prešao na kupca kada prodavac preda robu prevoziocu o tom mjestu. Inače, rizik propasti stvari ostaje na prodavcu sve dok je on ne preda pomorskom prevoziocu.

Ako je kupac dužan preuzeti robu u mjestu koje je sjedište prodavca, tada rizik propasti prelazi na kupca kada on preuzme robu, a ako to kupac ne učini blagovremeno, onda u času kad mu je roba stavljena na raspolaganje.

Odgovornost za štetu i oslobođenje od odgovornosti

Odgovornost ugovornih strana za štetu nastalu zbog neispunjenja ugovornih obaveza je, po pravnoj prirodi, objektivna odgovornost. Uslovi za nastanak objektivne odgovornosti za štetu su:

- da je povrijeđen ugovor, - da postoji šteta na strani povjerioca i - da postoji uzročna veza između povrede ugovora i štete. Pod štetom se smatra

pretrpljeni gubitak i izmakla dobit.

Strana koja nije ispunila svoju obavezu može se osloboditi odgovornosti ako je svoju obavezu povrijedila usljed okolnosti koje su bile van njenog subjektivnog uticaja, a koje u vrijeme zaključenja ugovora, razumno posmatrano, nije mogla predvidjeti, odnosno spriječiti.

Dejstvo raskida ugovora i čuvanje stvari

Raskidom ugovora obe ugovorne strane se oslobađaju svojih ugovornih obaveza, a istovremeno za njih nastupa obaveza naknade štete.

Strana koja je do raskida ugovora u potpunosti ili djelimično ispunila obavezu, može zahtijevati od druge strane vraćanje onoga što je dala.

U slučaju da jedna strana drži u posjedu robu koja bi se trebala nalaziti kod drugog ugovarača, njena obaveza je da istu čuva, kako bi se umanjio ili spriječio nastanak potencijalne štete. Ugovorna strana koja čuva robu ima pravo na naknadu za čuvanje i pravo zadržavanja robe, radi naplate te naknade.

82