OBJAVA BOGA: BOG PRILAZI ČOVJEKU; SVETO PISMO (KKC 36-141)

Prof. dr. sc. I. Karlić, OFM Conv.

HIMAN „GODINE VJERE“Vjerujem, Gospodine

Hodimo puni iščekivanja,nesigurni u noći.Susrećeš nasu Došašću povijesti,Sin si Svevišnjega.

Credo, Domine!Vjerujem, Gospodine!

Sa svetima kojimeđu nama hode,Gospodine, molimo te:

Umnoži nam vjeru!

Hodimo slabi i izgubljeni,bez kruha svagdanjega.Hraniš nas božićnim svjetlom,naša si jutarnja zvijezda.

Credo, Domine!Vjerujem, Gospodine!

S Marijom, prvom vjernicom,Gospodine, molimo te:

Umnoži nam vjeru!

Svjetske religije tvrde: utemeljene su na objavi

Objava

Odgovori na pitanja koja on čovjek

sâm ne može “dokučiti”

U teoriji spoznaje, “prosvjetljenje” ili objavu čovjek ima onda, kada odjednom svekoliku stvarnost vidi drugačijim očima.

Riječ objava dolazi od latinskog revelatio (revelare) što znači razotkrivanje, micanje vela s nečega što je bilo skriveno.

U religioznom smislu objava

označava manifestaciju Boga,

njegovih odluka i nauma koji su

bili sakriveni ljudskom razumu.

Ono što je posebno obilježava

jest njezin sadržaj: objava u

religioznom smislu utemeljuje

odnos čovjeka s “višom

instancijom”.

Religiozna objava postoji tamo gdje se ljudskom biću manifestira transcendentalna

stvarnost, te tako čovjek može na sve to gledati “drugačijim očima” – vjerom

Bog se objavio čovjeku,otkrio se čovjeku u povijesti, događajima i riječima govorio

je čovjeku,htio je objaviti ljudima sebe, svoje biće i svoju stvarnost,

svoje naume ljubavi prema ljudima.Bog koji se objavljuje poziva

da mu se na objavu odgovori - vjerom.

Božje priopćavanje samoga sebe

Božje samoočitovanje (priopćavanje,

sebedarje) čovjeku: Bog kao

apsolutno otajstvo/tajna osobno se

dariva čovjeku kao osobnom biću.

Kod tog darivanja (objavljivanja) Bog

ostaje Bogom, a čovjek čovjekom.

Božja objava ili samoočitovanje čovjeku nije nikakva nužnost u Bogu, radi se o slobodnoj Božjoj inicijativi,

odnosno radi se o nezasluženom (vrhunaravnom) Božjem daru (milost).

Pod objavom valja razumjeti slobodno Božje priopćavanje samoga sebe, odnosno Božju prisutnost i Božje djelovanje. Objava

je nadnaravna činjenica (Bog se objavljuje), ali i povijesna činjenica, jer Bog se objavljuje u povijesti.

“Ovom objavom nevidljivi Bog, u svojoj velikoj ljubavi,

zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s

njima druguje, da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli

(privede).”

SVRHA OBJAVE

Zapisana objava jest božanska, ali ona ima u sebi također i ljudski aspekt: navješćuje se ljudima, ljudi je prenose i sudjeluju u

njezinu formuliranju i tumačenju. Vjera je odgovor kojega čovjek

daje Bogu objavitelju. Naravno, da bi čovjek, mogao Bogu odgovoriti

vjerom, treba Božju milost i pomoć Duha Svetoga.

ANTROPOLOŠKI VID OBJAVE

Da bismo razumjeli Sveto pismo ispravno, treba uzeti u obzir dva

smisla Svetoga pisma:doslovni i duhovni.

„Fundamentalističko“ tumačenje svakog odlomka u Pismu kao

doslovnoga, povijesnog događaja treba izbjegavati. Treba, naravno,

izbjeći pogreške onih koji interpretiraju biblijske pripovijesti

kao čisto mitološke, jer Biblija nije mit.

Objava u Svetom Pismu

√Božja inicijativa – Bog je onaj koji traži čovjeka

√Objava Boga ima progresivno obilježje i pedagogiju

√Unutarnja dosljednost i povezanost objave

√Radi se o objavi koja kao naslovnike ima osobe

√Usmjerenje i pregnuće prema budućnosti

Objava je "registrirana" u Bibliji

Gledajući izbliza ovu Knjigu, otkriva se da

je ona ne samo sveta knjiga, ne

samo knjiga zapovijedi i moralnih

normi, ne samo knjiga mističnog

uzdignuća, nego je ona i povijesna

knjiga, tj. u njoj su zabilježeni mnogi

povijesni događaji, čije pravo značenje i

misterij tumače i pojašnjavaju riječi koje ona donosi.

ISKUSTVO OBJAVE U STAROM ZAVJETU

†Objava Boga u Sv. pismu prostire se kroz gotovo 2 000 godina, od Abrahama(oko 1850. g.) do Isusa Krista (do smrti posljednjeg

apostola)†Stari zavjet pokazuje jednu konstantu: on čvrsto

ustraje u vjeri u jednog Boga†U Starom zavjetu objavljuje se izraelskom

narodu preko raznih povijesnih događaja†Objava je započela onog trena kad je Bog

„progovorio“ čovjeku njegovim jezikom†Cijeli starozavjetni govor o Bogu svodi se,

zapravo, na povijesni susret dviju strana jednog saveza: Jahve i Izraela.

Božje ime: Jahve (JHVH)

“Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj, ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom - Jahve.”

formulasamopredstavljanja

To sveto ime Božje u kasnijem židovstvu (od

III. st. pr. Kr.), Izraelac ne smije ni izgovoriti (jer bi

prekršio drugu zapovijed) te se služi izrazom Adonaj (Gospodin).

Ono predstavlja osobu, kazuje tko i što ta osoba jest, definira je;

poznavajući nečije ime, znalo se tko je dotična osoba, njezina snaga i uloga. Poznavatelj Božjega imena

bio je na neki način „opunomoćenik” Božji, mogao ga je

zazivati, moliti mu se, biti na neki način s njim u zajedništvu.

“Bivstvujući, onaj koji jest” (za razliku od drugih, poganskih „bogova“ koji su “nebivstvujući”, ništavni)

JHVH = “Ja sam koji jesam”, „Ja jesam i bit ću tu“, „Ja jesam prisutan“.

Za hrvatsku jezičnu praksu možemo reći da se “možda najprimjerenije smisao Božjeg imena izražava izrazom ‘Prisutni’. Prisutan dolazi od prijedloga ‘pri’ + ‘son’ (stari particip prezenta ‘biti’), što bi značilo ‘koji jest pri nečemu ili nekomu’.

On je tu - On je prisutanJahve = Prijatelj

U svemu tome objavljivanju Bog i dalje (i uvijek) ostaje misteriozan. On se objavljuje, čak i svoje ime, ali ostaje ipak nedohvatljiv i transcendentan.

Progresivne „etape“ Božje objave uStarom zavjetu

Božju objavu valja shvatiti ne kao nešto

mehaničko i statičko, nego je treba uzeti kao

bitno dinamičku, upravo jer se događa tijekom

povijesti (spasenja); nije uvijek potpuna, nego

progresivno napreduje, usavršava se i ide

prema punini.

1. Doba patrijarha (Post 12-50)Na početku nailazimo na osobni susret s Bogom od kojeg započinje jedan poseban odnos između Boga i čovjeka. Teško je točno odrediti narav tih Božjih manifestacija; moglo bi ih se smatrati kao “unutarnja viđenja”.

2. Oslobodenje i Savez (Knjiga Izlaska, Knjiga Brojeva)Izrael je postao “pravim” narodom za vrijeme Mojsija, kada se događa

oslobođenje iz Egipta, sklapanje saveza na Sinaju, putovanje kroz pustinju i zaposjedanje obećane zemlje.

3. Zakon (Knjiga ponovljenog zakona)Dolazi do jačeg proživljavanja riječi Božje. Zapovijed biva popraćena povijesnim sjećanjima, obećanjima, prijetnjama, koje imaju za cilj potaknuti na ljubav i poštivanje prema Zakonu, odnosno prema Bogu.

4. Profetizam (prorocke knjige)Bog govori preko jednog čovjeka. Mojsije se smatra prototipom proroka. Kada se danas rabi izraz prorok, obično se pomisli na nekoga koji je sličan vraču (u religioznom smislu). Riječ prorok (nabi) izvorno znači “onaj koji navješćuje”, “onaj koji govori”

5. Povijesne i Mudrosne knjigePovijesna literatura (Još, 1-2 Kr, 1-2 Ljet, 1-2 Mak itd.)Mudrosna literatura (usp. Job, Izr, Prop, Mudr, Sir)

6. Apokalipticka književnostU II. st. pr. Kr. oblikuje se i ova vrsta književnosti koja “snovima i viđenjima” govori o objavi budućih događaja

VAZNOST STAROGA ZAVJETA ZA KRSCANSTVO

Stari zavjet priprema i najavljuje

dolazak Isusa Krista i njegova

mesijanskog kraljevstva. Osim toga,

Novi zavjet je i ispunjenje

Starog zavjeta. Činjenica koja ujedinjuje Stari

zavjet i Novi zavjet je

događaj Isusa Krista.

Božja objava je jedan

jedinstveni proces koji se ne manifestira na isti način u pojedinim

povijesnim razdobljima, a

svoj vrhunac ima u Isusu Kristu.

Sve što je prethodilo

njegovu dolasku otkriva se kao priprava koja

upućuju na Isusa Krista. Iz svega ovoga slijedi da

kršćani Stari zavjet trebaju prihvaćati.

U Isusu Kristu imamo

puninu Božje objave,

vrhunac objave ljubavi

Očeve prema čovjeku,

ispunjenje Božjih

obećanja i središte cijele

povijesti spasenja. Zakon

i Proroci (tj. Stari zavjet)

upravljeni su prema

njemu i u njemu nalaze

svoje ispunjenje.

OBJAVA U NOVOM ZAVJETU

„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima. Konačno, u ove dane progovorio nam je u Sinu.“(Hebr 1,1-

2)

POSTANAK EVANĐELJA

Kršćanstvo je

objavljena religija

(vjera) koja svoj

temelj ima u Isusu

Kristu, Sinu Božjemu.

Evanđelja nisu

napisana odmah

nakon Duhova, nego

nekoliko desetljeća

poslije.

Isusovi učenici nisu bili

novinari, povjesničari ili

kroničari koji bi odmah

sjeli i bilježili detalje iz

Isusova života, nego su bili

prije svega Isusovi

svjedoci.

U ta prva vremena vrlo

vjerojatno nitko od njih nije

ništa zapisivao, osim možda

kakve kratke bilješke o

Isusovim riječima i djelima.

Gotovo svega su se sjećali te

im i nije bilo potrebno pisati,

niti su ih smatrali važnim

Tri etape njihova sastavljanja, odnosno nastajanja Evanđelja:

a) Isusovo propovijedanje pred učenicima

b) Propovijedanje apostola: oni su prenosili i tumačili Isusovo navješćivanje i djela u svjetlu vjere u njegovo uskrsnuće i u svjetlu događaja silaska Duha Svetoga.

c) Sastavljanje Evanđelja

SVETO PISMO (BIBLIJA)(73 kanonske knjige)

Starozavjetni kanon (46 knjiga):

1. Povijesne knjige (21 knjiga)2. Mudrosne knjige (7 knjiga)3. Proročke knjige (18 knjiga)

Novozavjetne svete knjige (27 knjiga) Katolička crkva dijeli na:

1. Evanđelja (4) koja govore o onome što je Isus govorio, učio i činio.

2. Poslanice sv. Pavla (corpus Paulinum: 13 i Poslanica Hebrejima)

3. Ostali spisi (Djela apostolska, 7 katoličkih poslanica, Otkrivenje)

Zašto su baš ove knjige nadahnute i svete, kanonske, a neke druge nisu?

Crkva, vođena i

pomognuta Duhom Svetim,

razabrala je koje su knjige

kanonske, kao takve ih

proglasila i prihvatila.

Mada u Novom zavjetu,

čini se, ima aluzija na

izgubljene knjige.

1. Može li se

nadahnuta ili

kanonska knjiga

(ili njezin dio)

izgubiti?

2. Kada bi se

našla neka

nadahnuta

knjiga, bi li se

mogao povecati

kanon?

Postoje neke knjige koje svojim naslovom i sadržajem ostavljaju dojam da su svete i nadahnute,

ali se ne nalaze u kanonu. Tu se radi o posebnoj vrsti spisa koji se nazivaju

apokrifi

Novozavjetni apokrifi nastali su između I.-V. st. Mnogi od tih apokrifa čak su pripisivani apostolima, ali sigurno je da im oni nisu autori. Naime, u tim apokrifima mnogi pravovjerni pisci nastojali su popuniti praznine u životu Isusa i Marije, tj. pokušali su (uzimajući iz vlastite mašte) opisivati onaj dio Isusova i Marijina života kojeg se ne susreće u Evanđeljima.

Novozavjetnih (kršćanskih) apokrifa ima oko stotinu. Po formi i sadržaju slični su svetim knjigama. Među njima nalazimo: apokrifna evanđelja (Jakovljevo, Tomino, Nikodemovo, itd.), apokrifna Djela apostolska (Petrova, Ivanova, Pavlova, Andrijina), apokrifne poslanice (Isusovo pismo Abgaru, Pavlova poslanica Laodičanima, filozofu Seneki, i dr.) i apokrifne apokalipse (Petrova, Pavlova, Tomina, BD Marije).

Za naglasiti je još kako su dogmatska učenja Crkve, primjerice članci Vjerovanja, nepromjenjivi jer prikazuju sadržaj objave primljene od Boga. Međutim, ove dogme omogućuju određeni razvoj i istraživanje zbog dubljeg razumijevanja vjere, ili zbog novih problema koji se javljaju u pojedinim kulturama i epohama, a koji zahtijevaju odgovor od strane Crkve u skladu s Božjom riječi.