o marginalnim bilješkama u Juditi

8/12/2019 o marginalnim biljekama u Juditi

1/26

O MARGINALNIM BILJEKAMA UJUDITI

B r a t i s l a v L u i n

1.

Marginalne biljeke kojima je Maruli popratio stihove Judite zasluujupozornost kako samim time to su dio prvoga hrvatskog umjetnikog spjeva, takoi svojom neuobiajenom obilnou i raznovrsnou. Promatrane u sklopu djela,one u nekoliko navrata postaju toliko sadrajno bogate i tako gusto rasporeeneda zadobivaju status teksta gotovo ravnopravna stihovanoj okosnici koju prate itumae. Osobito se to lijepo vidi u slogu prvog izdanja, u kojemu na vie mjestastupac marginalija zaprema prostor od vrha do dna stranice, usporedo sa stupcemstihova, a gdjeto tekst biljeaka ak prelazi granice margina i upisuje se meusame stihove jer se inae ne bi mogao smjestiti u blizini sadraja na koji se odnosi.

Promatramo li ih pak samostalno te pokuamo li ponajprije izraunati ukupnunjihovu duljinu, izlazi da bi marginalije, ispisane kao kontinuiran tekst, zapremaleoko 220 do 230 redaka, tj. oko est tiskanih stranica u formatu edicije Sabranadjela Marka Marulia. Kad znamo da u dostupnoj nam Marulovoj knjievnojostavtini vrlo skroman udio otpada na izvornu ne prijevodnu! i autorskinedvojbenu hrvatsku prozu, onda tih est stranica nipoto nije malo. Dodue, nijeposrijedi kontinuiran tekst, nego niz preteito vrlo kratkih cjelina (priica), ilipojedinanih reenica, pa i izoliranih rijei ali fragmentiranost je nadoknaena

iznimnom tematskom i funkcijskom raznolikou.Budui da Judita trajno zaokuplja pozornost knjievnih povjesniara ije zikoslovaca, i ma rg in alne bi lj eke bi le su pr edmetom po zornos ti vi eprouavatelja. Ipak, moglo bi se kazati da su ostale na margini znanstvenogazanimanja: u literaturi su bile razmatrane ili samo uzgredno, u sklopu drugih tema,1

1Usp.: Petar Skok, O stilu Marulieve Judite,Zbornik Marka Marulia 1450-1950 ,Zagreb, 1950, str. 180-181; Mate Hraste, Crtice o Marulievoj akavtini, ibid., str. 255,


2/26

32 Colloquia Maruliana V (1996.)

ili samo parcijalno, tj. samo iz jednoga aspekta.2To znai da neke njihove crtenisu uope obraivane, a nedostaje i cjelovit, zaokruen uvid.

Pristup tom dijelu Marulieva spjeva mogu je iz vie motrita, pri emu trebaimati na umu dvoje: prvo, govorei o marginalijama, ne smije se ispustiti izvidokruga matini, stihovani tekst uz koji su postavljene; drugo, razliiti aspektibiljeaka ne mogu se uvijek promatrati izdvojeno jer su meusobno prepleteni iuvjetovani. Radi bolje preglednosti nabrajamo motrita od kojih se polazi u ovomtekstu:

postupak s biljekama u raznim izdajimaJudite , funkcija, sadraj, izvori, relativna kronologija nastanka, tekstoloka pitanja, biljeke kao uzorak Marulieve hrvatske proze.

2.

to se tie postupka s biljekama, za starija izdanjaJudite vrijedi ono to jeu poetku reeno o grafikom liku prvog izdanja. Od Jagieva i Kukuljevievaprvoga sveska edicije Stari pisci hrvatski(1869) pa nadalje, prireivai su imalirazliit odnos prema marginalijama; pri tomu se oituje postupna promjena odpoetnoga zanemarivanja prema sve veoj pozornosti, u emu se ne odrazuje samorazvoj tekstolokih naela, nego i sve izrazitija senzibiliziranost prireivaa zavrijednosti Marulieva djela.

U prvom svesku SPHbiljeke su u neravnopravnu poloaju nasprammatinoga teksta: objavljene su: a) skupno, na njegovu kraju, b) samo u izboru,pri emu su izostavljene one krae i najkrae,3c) bez kritikoga aparata na dnu

263, 267-268; Josip Hamm, Maruli i Judita, Slovo, 1962, br. 11-12, str. 158; VeljkoGortan, itajui Marulievu Davidijadu i Juditu, akavska ri, 2 (1972), br. 1, str. 38 i39; Milan Mogu, Je li Maruli autor Firentinskog zbornika?,Radovi zavoda za slavenskufilologi ju, 1976, sv. 14, str. 47-48; Josip Vonina, Metodoloke napomene, u knjizi:Jezinopovijesne rasprave, Zagreb 1979, str. 9-10 i 22; Dunja Falievac, Udio humanizmau hrvatskoj epici 16. i 17. stoljea, u:Dani Hvarskog kazalita XVIIIHrvatski humanizam:XVI. stoljee protestantizam i reformacija , Split 1992, str. 56-57; Mirko Tomasovi,Maruliev ljetopis (IV), u: Colloquia MarulianaII, Split 1993, str. 90; Dunja Falievac,

Figura u epu (na primjeru Marulieve Judite), u: Tropi i figure, Zagreb 1995, str. 421-422.

2 Usp. Milan Mogu, Marulieve leksikografske napomene, u: Gedenkschrift frReinhold Olesch , Slavistische Forschungen60, Kln 1990, str. 253-259; Valentin Putanec,Dijalektalni dalmatinizam datati/ zdatatiod Marulia preko Kavanjina do naih dana,akavska ri, 19 (1991), br. 2, str. 53-61.

3Uz prvih sto stihova I. pjevanja izostavljeno je: Slava segasvitnja (uz stih 27);Govori Nabukodonosor barunom svojim (uz 49); Uini se no (uz 85); Prilika (uz95).


3/26

Bratislav Luin: O marginalnim biljekama uJuditi 33

stranice, koji prati stihove (nekoliko tekstolokih napomena dao je Jagi uPredgovoru, str. 6). Kuarovo i Kasandrievo izdanje iz 1901. donosi marginalijena dnu stranice, ali: a) takoer samo u izboru,4b) izmijeane s prireivaevimobjanjenjima, uz naznaku Biljeka Marulieva ili slino. Tek u Kombolovu itefanievu izdanju iz 1950. marginalije se tretiraju po istim naelima kao i stihovi:tiskane su u cijelosti, samostalno, na dnu stranice na kojoj se nalaze odnosni stihovi.Prireivake napomene i tumaenja smjeteni su na kraju, poslije spjeva. Vj.tefani ovako objanjava svoj postupak:

Da bi tekst i izvanjim licem to vie odgovarao najstarijim iz-danjima, elio sam da sve Marulieve marginalne biljeke, kojima smtumai pojedina mjesta svojeg pjesmotvora, budu tampane sa straneuz svako pojedino mjesto, na koje se odnose, ali kako je to zadavalotehnikih potekoa, prebaene su sve te biljeke u dno strane, a uz njihje dodan broj stiha, na koji se biljeka odnosi. Zbog toga su sve biljekei tumaenja redaktora prebaene na kraj itavog djela, pa se usto postigloto, da je ostao ist Maruliev tekst, odijeljen od komentatorova aparata.Napominjem, da su u ovom izdanju donesene sve Marulieve biljeke,bez obzira na njihovu vrijednost, dok je Kuar upotrebio (kao i Jagi)samo vanije i isprepleo ih sa svojim tumaenjem teksta na dnu svakestrane.5

Kao tefani postupaju uglavnom svi sljedei prireivai: Slamnig (1970),Franievi (1974), Franievi i Morovi (1979), Mogu (1988) te Tomasovi(1991), samo to su u Franievievu i Tomasovievu izdanju iz pedagokih razloga

jer su prirediliJuditu za nizove srednjokolske lektire ipak na dnu stranicesmjetene i objasnidbene napomene, da bi se tekst uinio to pristupanijimneiskusnu itatelju. Grievo izdanje s usporednim prijevodom na suvremenihrvatski jezik (1983) smjeta biljeke iza spjeva, a prireiva umee u prijevodbiljeaka i neka svoja objanjenja te jedini od svih pokuava uputiti na izvoreMarulievih biblijskih, mitolokih i povijesnih realija. Kolumbi je pak jedini usvojem izdanju prepjevu na suvremeni hrvatski (1985) reproducirao izvornoizvanje lice spjeva, tj. smjestio je biljeke na margine, uz odnosne stihove.

Izdanje izvornoga teksta Judite u kojem bi marginalije bile uistinu namarginama i dalje je desideratum. Budui da je prvo izdanje tiskano za ivotaautorova, smijemo pretpostaviti da je grafiki lik spjeva odgovarao njegovimeljama, ili im se barem nije protivio. Danas pak ne bi vie trebalo biti tehnikihzapreka da se ostvari ono to su mletaki tiskari uinili jo 1521.

4Uz prvih sto stihova donesena je samo biljeka: Tri krat troj... (uz stih 15).5Vjekoslav tefani, O izdanjima Marulieve Judite, u: Marko Maruli, Judita,

predgovor napisao Mihovil Kombol, tekstJuditei tuma Marcela Kuara revidirao Vjekoslavtefani, Zagreb 1950, str. 157.


4/26


3.

3.0. Svako bavljenje biljekama mora imati u vidu njihovu funkcijsku ra-lanjenost i sadrajnu raznovrsnost. Da bi im se moglo pristupiti kao cjelini, trebanajprije uoiti da se po kriteriju funkcije mogu razvrstati u dvije velike skupine.Prvu ine biljeke koje se prema matinom tekstu odnose, najuopenije reeno,kao oznake sadrajnih jedinica. Takve emo nazivati marginalnim naslovima.Drugoj pak skupini pripadaju biljeke koje neto to je u spjevu izreeno tumae.Njih emo nazivati glosama. Druga skupina moe se utoliko dalje ralaniti to sobzirom na sadraj ima dvije glavne podvrste:

glose u uem smislu, koje objanjavaju znaenje pojedine rijei; glose u irem smislu, koje se opet dijele na:

objanjenja biblijskih imena i realija, objanjenja antikih imena i realija.

3.1.Prvi tip biljeaka marginalne naslove nalazimo i u drugim Maruli-evim djelima, i u mnogim djelima hrvatskih pisaca 16. i 17. st.6Posrijedi su mahomkrae marginalije, uglavnom upravo one koje su stariji prireivai drali nevanima,pa su ih izostavljali. Ako ih ralanimo s obzirom na ono to oznauju, dobit emosljedei popis:

usporedbe; tko (i kome) govori; manje sadrajne cjeline:

predmet opisa, promjena u radnji, poetak nove pripovjedne jedinice;

perifraze doba dana; moralistiki komentari i sentencije.Ve iz nabrojenoga posve je razvidno da se marginalni naslovi odnose na

kompozicijsku razinu spjeva, da su motivirani postupkom preobrazbe biblijskogapredloka u epsku pjesniku tvorevinu prema poetikim naelima antike epike,uz uporabu prikladnih digresija kao to su proirene usporedbe, perifraze vremena,opisi, sentencije, katalozi, te kompozicijskih postupaka kao to su izmjena dionicau kojima je pripovjeda sam pisac i onih u kojima govore likovi.7

3.1.1.Usporedbe. Rije prilikana marginama se Judite javlja, kako je veVeljko Gortan utvrdio, sedamnaest puta. Njome Maruli oznaava usporedbe, aliGortan s pravom upozoruje da on to ne radi dosljedno: nije ih obiljeio sve, nego

6Usp. D. Falievac, Udio humanizma..., n. dj. (1).7Navedeni je spisak gotovo identian s onim to ga je Andrea Zlatar nainila za rubne

biljeke uDavidijadi. Stoga, to se tie ove vrste marginalija, moemo njezin zakljuakprimijeniti i naJuditu: U marginama se, naime, uva forma epa pokazuje se poznavanje


5/26


uglavnom one razvedenije. Gortan kao neoznaene, krae usporedbe navodi: I,178-179; 215-216; 247-248.7aNapomenuti je da od razvedenijih nije npr. oznaenausporedba u I, 145-148, gdje se Holofernovo duevno nadimanje zbog pohvalausporeuje s dizanjem valova, a njegova vanjska gesta sa zmijom ljuticom.

Uz naznaku Prilikana vie se mjesta nadovezuje objanjenje, pa nastaje slo-ena rubna napomena, koja je ujedno i marginalni naslov i glosa (usp. npr. uz I,302; II, 37).

Kadto prilikaoznaava postupak koji je blie uporabi primjerne figure(exemplum) nego uobiajenoj pjesnikoj usporedbi (usp. uz I, 279 i 281; IV, 209).8

3.1.2. Tko (i kome) govori. Kao i uDavidijadi, ove se rubne biljeke uJuditi

pojavljuju ondje gdje se s naracije prelazi na upravni govor. Navodimo samo pri-mjere iz prvog pjevanja:9

Uz I, 49: Govori Nabukodonosor barunom svojim.Uz I, 112: Kralj skupiv vie govori.Uz I, 129: Odgovor vinikov.Uz I, 151: Kralj govori Olofernu.

Ni te oznake nisu potpuno dosljedno provedene, pa npr. uz I, 69-76, gdje jeHolofernova razjarena vika donesena u upravnom govoru, nema nikakve biljeke.Usp. nadalje npr. II, 195, 218; III, 159, gdje bismo ih takoer oekivali, a nemaih.

U ovoj vrsti marginalnih naslova dosta se esto naznauje i duevno stanje

govornika:

Uz II, 50: Tako govore jer se bojahu da ih ne pobije pridavi se.Uz II, 213: Oloferne se razsardi uvi ali vidivi da se nee pridati straneisraelske.Uz III, 286: Judita kara ih ci roka toga od pet dan.

3.1.3.Manje sadrajne cjeline. Moemo rei da su ovakve biljeke zapravomarginalni naslovi u uem smislu. Nalaze se na mjestima kompozicijskih avova,najee ondje gdje se uvodi opis, a kadto se upozorava i na koji vaan elementradnje, pojavu novog lika ili poetak nove pripovjedne jedinice. Npr.:

epskih narativnih tehnika i stilskih sredstava forma u kojoj odzvanja antika tradicija,antika forma pridodana biblijskom sadraju. (Andrea Zlatar, Marulieva Davidijada ,Zagreb 1991, str. 35.)

7aV. Gortan, n. dj. (1).8Oba su znaenja rijeiprilikadobro potvrena (usp. ARj, s. v.).9Citirajui biljeke konzultirao sam faksimil prvog izdanja, Moguevo kritiko izdanje

(Marko Maruli, Judita, priredio, popratio biljekama i sastavio rjenik: Milan Mogu;Sabrana djela Marka Marulia, knjiga prva; Split 1988) i Tomasovievo izdanje (MarkoMaruli,Judita , priredio Mirko Tomasovi, Zagreb 1991).


6/26


Uz I, 205: Zastava Oloferna s svojim taborom.Uz I, 253: Olofernji povodnici.Uz II, 116: Jae se bojati idove.Uz II, 135: Bogu se jae priporuati.Uz III, 42: Dovedoe Akiora u Betuliju.Uz III, 253: JUDITHUz III, 364: Blagosloviv ju, od nje se dilie.

esto ovakve biljeke zapoinju rijeju kakoili sl. Npr.:

Uz I, 235: Kakov bie Oloferne.

Uz IV, 81: Kako se urei Judita.Uz V, 173: Kako pjani gredihu ki se tovae s Holofernom.Uz V, 229: Kako ga ubi jednom rukom za vlase uhitiv ga, a drugomkoljui.Uz VI, 77: Kako se vojska pristrai i poa biati.Uz VI, 145: Kako od Jerosolime dojdoe popove i hvalie Juditu.

Zanimljivo je da je katalog pijanaca i izjelica u estom pjevanju uokvirenovakvim napomenama. Poetak mu je popraen rubnim tekstom:

Uz V, 95: Govorenje protiv zalihu artju i pitju.

Na kraju pak slijedi moralistika poanta popraena biljekom:

Uz V, 147: Koliko zlo dohodi cia garla.

Gdje moralistiki ekskurs zavrava, nalazimo na margini eksplicitnopjesnikovo upozorenje itatelju da nakon retardacijskih postupaka slijedi nastavaknaracije:

Uz V, 163: Vraa na poitanje historije govorenje.

Vanost te reenice istaknula je Dunja Falievac, napominjui kako onapokazuje da je Maruli vodio rauna o injenici da njegovo hrvatsko itateljstvonije naviklo na oblikovanje teksta specifino za antiku epiku, pa je svoju publikuhtio odgojiti za recepciju opisivakih partija, koje su u jedinom dotadanjem tivutakvih itatelja srednjovjekovnim stihovanim legendama iznimno rijetke.10

3.1.4. Perifraze doba danatakoer su uobiajen epski rekvizit, kojim seMaruli rado koristi. Upravo u opisima zore, noi i sl. iskazao je on izrazitu pje-sniku vrsnou i u hrvatskom i u latinskom epu. Kratku oznaku na margini kraj

10Usp. D. Falievac, Figura u epu..., n. dj. (1).


7/26


takvih perifraza nalazimo i uDavidijadii uJuditi, iz ega je razvidno da je Marulielio rubnom napomenom ukazati na takve opise, a da mu pritom najvaniji kriterijnije bila itateljeva receptivna sposobnost (podrazumijeva se da itateljDavidijadevremenski podatak sadran u perifrazi moe shvatiti i bez kratkoga prijevoda uobian jezik na margini). Stoga ovdje takve marginalije uvrujemo meumarginalne naslove, iako bi se osobito za posljednja dva meu primjerima kojislijede moglo rei da pripadaju i glosama te da je njihova pojava motivirana(i) predvianjem kako hrvatski itatelj nije vian gonetanju sloenijih perifraza,pa mu valja olakati razumijevanje dotinih stihova

Uz I, 86: Uini se no.

Uz I, 105: Ja zabiljivati zora.Uz III, 85: Jur bi veer (...)Uz III, 131: Istee sunce (...)

3.1.5.Moralistiki komentari i sentencije. Ve samim svojim postojanjem namargini ovakve biljeke ukazuju na vanost odnosnih stihova, pa su u neku rukuekvivalent strelici kojom je Maruli takva mjesta oznaio u Davidijadi. Osobitose to moe rei za one najkrae:

Uz I, 27: Slava segasvitnja.Uz I, 103: Skupost nigdar sita.Uz V, 147: Koliko zlo dohodi cia garla.Uz VI, 129: Protiv oholim.

Uz VI, 157: Vij dostojanstvo istinje udovike.Uz VI, 237: Protiv taoj slavi.

S druge pak strane ima ih nekoliko duljih, u kojima Maruli ukratko objanjavamisli izreene u stihovima, pa bismo ih po tome mogli uvrstiti meu glose:

Uz II, 72: Hotie da adoravaju Nabukodonozora kako boga. Protiv tojoholiji ovdi pisac govori.

Uz II, 329: Na prahu a se upie, smarsi se; a a se po salbunu sije, nenikne. Tako je zamani dobar svit ki se daje oholim ki nee sliati, kakoovi ne sliae Akiora.

3.2.Zakljuno nam je istaknuti kako prva vrsta biljeaka, koju nazivamomarginalnim naslovima, ima zajedniki nazivnik u tome to ukazuje na knjievnepostupke pri oblikovanju epske strukture. Ovakve se biljeke nalaze i uDavidijadi,a ima ih i inae u hrvatskoj epici 16. i 17. stoljea, pa ih moemo drati uobiajenim,u neku ruku obvezatnim autorskim postupkom. UJuditi one su, sasvim sigurno,bile dobrodolo pomagalo itateljima ki nisu nauni knjige latinske aliti djake to oito ne podrazumijeva samo znanje jezik, nego i ire itateljsko iskustvo


8/26


i knjievnu kompetenciju, u prvom redu retoriku obrazovanost i poznavanje ge-nerikih konvencija; no valja pridometnuti da bi se ovakve biljeke nalazile namarginama i kada Maruli ne bi imao na umu neupuena itatelja, o emu nampouzdano svjedoanstvo dajeDavidijada.

Marginalni naslovi postoje dakle zato da ukau na specifine elemente epskekonstrukcije, osobito u odnosu na biblijski predloak; da skrenu pozornost na stilskiobiljeena, retoriki osobito razraena mjesta u epskom tkivu, takva na kojima seupravo iskazuje pjesniko majstorstvo (usporedbe, perifraze doba dana, opisi);nadalje, da olakaju itatelju snalaenje glede govornika i brzo pronalaenje replikapojedinih aktera (u tekstu koji ne poznaje navodnih znakova!); napokon, da upozorena pouno-moralistike saetke to se povremeno upliu u naraciju. Time ova vrsta

biljeaka s jedne strane potvruje generiku iskaznicu djela, a s druge pomaeitatelju, i to ne samo pri prvom itanju, jer mu i prilikom preitavanja ili listanjaolakava snalaenje u spjevu i brzo pronalaenje formalno izrazitih ili sadrajnovanih njegovih odsjeaka.

4.

4.0. Glosiranje teksta, osobito pjesnikoga, postupak je sa zasvjedoenomdugom tradicijom. Najee glosator i autor teksta nisu bili ista osoba, paMarulieve marginalije zasluuju pozornost i s toga razloga to je on poduzeosvojevrsno samotumaenje, glosiranje vlastitoga djela. Pisanje rubnih napomenauJuditiautorski je in, a one same autorski su tekst i sastavni dioJuditekao cjeline.

Posve je nedvojbeno da je Marulia na takav postupak potaknula upravo svijests jedne strane o vlastitoj autorskoj poziciji, i naroito pozicijiJudite , u onodobnojhrvatskoj knjievnosti, a s druge strane svijest o recepcijskim mogunostimapublike koja moe itati samo na hrvatskom. Maruli je tono znao da pie prviumjetniki ep na hrvatskom jeziku, da otvara novo poglavlje u hrvatskoj knjievnojtradiciji; znao je da njegovaplavca novamora ploviti u brazdi domae, hrvatskeknjievne batine, no ujedno da mora u jedra uhvatiti vjetar poetikih zakonitostiepske knjievnosti, onakvih kakve su kodificirane u uzornim djelima klasinihautora. Htio je da njegovo djelo uzmogne itati puno ira i brojnija publika negoto je ona uistinu vrsna i odabrana, ali ipak malobrojna skupina domaihhumanista, kolovanih na klasicima, upuenih u antiku, pa i u talijansku knji-evnost. Upravo s tom milju napisao jeJudituna hrvatskom. No nije se pri tomelio odrei ni poetikih naela visoke knjievne vrste, niti uspjeha kod uenih

itatelja, koji e takoer uzeti u ruke njegov hrvatski spjev (takvima uostalompripada i onaj kome je djelo posveeno: dom Dujam Balistrili). Stoga u svojemposlu nije htio odstupiti od propisanih knjievnih postupaka, a to meu inim znaida se nije htio odrei raznih izvanjskih urehanipoetskih tain. Dobro je znano,ali vrijedi ponoviti, daJudita nije napisana samo kao pria za neuke, nego i kaoposlastica za probranu publiku, za itatelje koji su knjievno obrazovanje i ukusstekli i odnjegovali na antikom epu, ali koji ujedno ele itati visoku literaturuna svojem, hrvatskom jeziku.


9/26


Upravo iz elje da se premosti povean recepcijski razmak, iz potrebe da senadoknadi nedostatna pripremljenost onih itatelja koji su, znajui samo hrvatski,poznavali samo stihovane svetake legende (u kojima ne bijae zahtjevnijihpoetikih postupaka ni uenih realija) iz te potrebe i te elje nastaju marginalneglose: one autoru omoguuju da u djelo nesmetano unosi sloen epski ornatus, ada ono ipak ostane pristupano i razumljivo manje upuenu dijelu itateljstva.

4.1.Karakteristian dio epske tehnike, jo od Homera pa nadalje, jest uporabarijetkih rijei, arhaizama, neologizama, dijalektizama, tuica, obinijih rijei urjeim znaenjima, nadalje morfolokih arhaizama, sintaktikih kalkova i sl. (glossakao knjievni termin prvotno se koristi upravo kao oznaka za takvu rije, a zatim

i za njezino tumaenje). Tu bi poetoloku injenicu, mislim, vie nego do sadavaljalo uzimati u obzir i kada se govori o Marulievu epskom stilu u Juditi . Pritumaenju pjesnikovih leksikih izbora i stilskih postupaka treba dakle pomislitida diktat stiha i sroka ne mora uvijek biti jedinim ni glavnim uzrokom pojaveneobinih rijei, oblika, tekih sklopova i sl. (uostalom, i ondje gdje takve pojavejesu motivirane samo formalnim zahtjevima, one se uklapaju u skup signala kojimase djelo predstavlja kao visoko stilizirana, umjetnika knjievna tvorevina).

4.1.1.Marulieve glose u kojima objanjava znaenje pojedine rijei jedinasu vrsta biljeaka koja je sustavno obraena: imamo to zahvaliti Milanu Moguu,koji je upravo takvim marginalijama posvetio svoj tekstMarulieve leksikografskenapomene. U njemu je dao podrobnu ralambu 11 Marulievih rubnih objanjenja,poredanih po abecedi. Ona se odnose na rijei: angosa, cilicij, drom, fariz, hiljada,

krov, mar, poeta, sarv, saugiartje. Ovdje radi potpune obavijesti o marginalijamanavodim Marulieva tumaenja (onim redom kako dolaze u Judi ti ), a zapodrobnosti itatelja upuujem na vrlo instruktivan Moguev tekst.

Uz I, 11: Poet. Poete se zovu ki piu verse.Uz I, 164: Hiljad je tisua. (...)Uz II, 129: Drom ali drum zove se put openi.Uz II, 138: Cilicij harvacki se zove vriie.Uz II, 152: artja: sacrificia.Uz III, 125: Imie mar: imie pomnju.Uz III, 306: Angose: nevolje.Uz IV, 43: Krov: tempal.Uz IV, 78: Van krova: van kue.

Uz V, 238: Sarv: sarvanje.Uz VI, 341: Saugi djaki se zovu holocausta.

Vrijedno je navesti vaan Moguev zakljuak:

Ovih desetak Marulievih leksikografskih napomena poredostalih brojnih komentara to se nalaze u Juditi pokazuje s kolikoje brige na pjesnik pristupao tekstu: da ono to je u svojoj pjesnikojviziji stvorio i u jeziku oblikovao bude jasno itaocu. A kako je u


10/26


komentarima bio temeljit, tako je i u leksikografskim napomenama biopouzdan, nalazei za svaku stranu glosu najprikladniji domai ekvivalenti obrnuto. Tako se Maruli i u tom djeliu svoga rada potvruje kaopravi pisac.11

Tim se rijeima doista nema to dodati ni oduzeti. No mogue je popisuMarulievih leksikografskih napomena dodati jo dvije jedinice te gdjegdjenadopuniti provedenu ralambu.

4.1.2.Meu leksikografske glose mogla bi se ubrojiti jo ova Marulievaobjanjenja:

Uz I, 302: (...) Pruzi su kobilice (...).Uz VI, 285: Kantika ali pisan Juditina.

Prvo od njih najpotpunije je komentirao J. Hamm, ije se objanjenje za ovupriliku moe svesti na sljedee: rije pruzi (prug < prog = /stsl./ skakavac)potvrena je u glagoljskim tekstovima prije Marulia (npr. I. vrbniki brevijar,Brevijar Vida Omiljanina), a u njegovo vrijeme, i poslije, nalaze se pruziudalmatinskih tokavaca, ali je nema u Zorania, Lucia, Hektorovia, ni drugihakavskih pisaca, koji mjesto toga imaju kobilice. Maruli je bio svjestan daarhainipruzinee biti jasni njegovim itateljima, splitskim akavcima, pa je turije protumaio njima bliskom i obinom rijeju kobilice.12

to se tie druge glose, rije je o biljeci koja funkcionira kao marginalninaslov, a ujedno je u njoj dano objanjenje leksema kantika, i to putem kontaktnoga

sinonima: kantika ali pisan(tj.: kantik ili pjesma). Kantikaje uena rije, premaARj. preuzeta od talijanskoga cantica(ovo dakako od latinskoga canticum, mn.cantica), a oznaava poseban tip biblijske pjesme, hvalospjev (usp. npr. Kantiktriju mladia,Dn3, 52-87). ARj. navodi da su najranije potvrde ve iz 15. st.,ali da je samo u Marulia znaenje ope: crkvena pjesma, a inae uvijek kantikaznai isto to i biblijska Pjesma nad pjesmama. Zanimljivo je da u matinom,stihovanom tekstu na tom mjestu Maruli nema rije kantika, negopisan(Ovobie pisan ku ja govoriti), ali je zacijelo drao nunim dati tonu generiku oznakuna margini.

4.1.3. Nadalje, mogue je nadopuniti tumaenje Marulieva dvaput ponovljenaglosiranja rijei krov:

Uz IV, 43: Krov: tempal.Uz IV, 78: Van krova: van kue.

M. Mogu s pravom je ustvrdio: da je Maruli morao protumaiti ovaj leksemu biljekama zato to se njime koristi u prenesenu, a ne u doslovnu znaenju; da

11M. Mogu, n. dj. (2), str. 259.12J. Hamm, n. dj. (1).


11/26


je prva od dviju biljeaka prema ARj. jedini primjer gdje krovznai hram, crkva;da se u drugoj biljeci krovodnosi na cijelu graevinu, ega ima u tekstovima starijehrvatske knjievnosti prije i poslije Marulia.13

Dodati nam je kako je posrijedi jo jedan kalk u Marulievu rjeniku:14rijekrovovdje je upotrijebljena kao sinegdoha (pars pro toto), tono onako kako se ulatinskom upotrebljava tectum: osim u doslovnu znaenju (= krov), tectumse vrloesto (i ne samo u poeziji) rabi i u prenesenu znaenju graevine s krovom uope:kua, stan, boravite. Moe biti posrijedi i hram: potvrdu nalazimo u Vergilija(koji je Marulu dakako uzoran pjesnik).15

Zanimljivo je u tom zapaziti kako Maruli posvaja regule starih poetne samona razini epske tehnike kompozicije i stila nego ak i pridajui pojedinimrijeima nova, dotad u hrvatskom nepotvrena, prenesena znaenja. Vrijedi stogai u ovoj prigodi upozoriti: Marulieva hrvatska djela esto emo bolje i potpunijeshvatiti ako imamo na umu njegovo izvrsno poznavanje latinskoga jezika iknjievnosti antike, patristike, srednjovjekovne i humanistike pisane nalatinskom.

4.1.4. Vidjeli smo dakle da Maruli glosira tuice, arhaizme i rijei uporabljeneu prenesenu znaenju. No u nekoliko navrata, kako je ve uoeno,16primijenio jepomalo neoekivan postupak: hrvatsku je rije protumaio latinskom (i pri tomostavio vanu potvrdu o nazivu svojega jezika):

Uz II, 138: Cilicij harvacki se zove vriie.Uz II, 152: artja: sacrificia.

Uz VI, 341: Saugi djaki se zovu holocausta.

Milan Mogu u navedenom se tekstu osvrnuo i na motivaciju takvih tumaenja.Za vriiezakljuuje da je ta rije, podrijetlom iz glagoljskih brevijara, uMarulievo vrijeme bila ve postala knjikom i pomalo zaboravljenom. Rije saugipotvrena je samo kod Marulia, to upuuje na zakljuak da je to njegovatvorenica, koju je onda morao i objasniti. Imenicaartjeima uJuditidva znaenja:rtva i prodrljivost, deranje, jelo. Da homonimija ne bi prouzroila zabunu,Maruli prvo znaenje tumai latinskim ekvivalentom.17

13

M. Mogu, n. dj. (2), str. 256.14 Nije ga zabiljeio Vojmir Vinja u svojem vanom radu Calque linguistiqueuhrvatskom jeziku Marka Marulia,Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1951,knj. 1, str. 547-566. Prema Vinjinoj razdiobi, krovbi pripadao u leksikoloke, knjievnekalkove, koji su u Marulia najbrojniji.

15Usp. Verg.Aen. VI, 13:Iam subeunt Triviae lucos atque aurea tecta , gdje se podaurea tectamisli na Apolonov hram. Za tecta= kua, dom usp. u MaruliaDavidijada,III, 3.

16J. Vonina, n. dj. (1), str. 22, M. Mogu, n. dj. (2), str. 254, 258-259.17M. Mogu, ibid.


12/26


Moguevim znalakim izvodima moemo samo dodati da nam i ovakve glose,koje idu u smjeru hrvatski latinski, pokazuju kako je Maruli predvidio da enjegovu Juditu itati i ueni ljudi, oni koji jesunauni knjige latinske alitidjake.18

4.2. Glosama u irem smislu ovdje nazivljemo one rubne biljeke koje u jednojili vie reenica objanjavaju osobna imena, zemljopisne nazive, perifraze osoba,razne aluzije i realije u matinom tekstu. One se tiu imena i realija iz Biblije teimena i realija iz antike: to su naime dva velika izvora na kojima se napaja pjesnikuJuditi. I jedan je i drugi poznavao uistinu potanko, iz obaju crpio je obilno. Biblija,tj. Knjiga o Juditi, jest dakako okosnica epa, pa opirna obradba pripovijesti o

starozavjetnoj udovici nuno podrazumijeva i spomen nekih slabije poznatihbiblijskih podataka. Epska pak tehnika ima svoje zakonitosti: nuno je npr. da djelosadri invokaciju i kataloge. U invokaciji spomenut e se makar iper negationem Apolon i Muze, u katalozima nabrojit e se niz imena. Maruli se u katalozimaslui jednim od omiljenih postupaka kranskih autora od sv. Jeronima pa dorenesanse: paraleliziranjem Biblije i antike.19U tu svrhu potrebno je prizvati nizosoba iz obaju izvora, neke spomenuti poimence a na neke ukazati perifrastiki.

Sva ta imena, podaci i knjievni postupci pred uenim itateljem legitimirajudjelo kao ozbiljnu tvorevinu unutar zadane vrste a pisca kao vrsna znalca svojegaposla. Sve spomenuto ujedno sudjeluje u stvaranju specifina itateljskog uitka.No Maruli je osnovano pretpostavljao da mnoga imena i realije koje je utkao uepsku pripovijest onoj iroj, slabije naobraenoj publici nee biti poznate, te daim valja pomoi. Otud brojne glose takve vrste, koje su zbog naravi svojega

predmeta ujedno najopirnije, a za nae istraivanje po mnogoemu i najzanim-ljivije. Maruli je naime u tim glosama saeto ispriao niz biblijskih dogaaja izgoda iz antikoga mita i povijesti. Pokazao je u tome vjetinu saimanja, umijeekratka ali sadrajna i svrsishodna izraavanja. Poznato je da je sastavio viekompendija pa mu je zacijelo i takvo iskustvo pomoglo pri uobliavanju biljeakauJuditi.

4.2.1.1. Pozabavit emo se najprije objanjenjima biblijske tematike. Kadtosu ona razmjerno kratka i jednostavna, npr.:

Biblijske aluzije:

Uz II, 160: Jer zajami u susid sude i prate dilie se od Egipta po riiBojoj, ki je voljan jednomu vazeti, a drugomu dati, kakono koga je svea je gdi. (Usp.Izl11 i 12, os. 12,35)

18Takvima je namijenjena i naznaka uz III, 123: Psalam. Nisi dominus custodieritcivitatem, frustra vigilant, qui custodiunt eam. Tu je biljeku Maruli postavio uz svojaetiri stiha u kojima parafrazira verset iz Psalma 127 (126).

19Usp. o tom postupku: Ernst Robert Curtius, Evropska knjievnost i latinskosrednjovjekovlje, prev. Stj. Marku, Zagreb 1971, str. 376-378. Curtius upozorava da je


13/26


Uz IV, 20: Kada arljeno more potopi egipsku vojsku ka tirae pukBoji. (Usp.Izl14, 27-28)Uz V, 112: Ovo bi kad od Egipta diliv se gredihu pustinjom sMojsesom. (usp.Izl, 16)

Biblijske realije:

Uz II, 98: Pod hvojami koga godi stabla velika boge svoje tovahu.(Usp.Jdt3,8)Uz V, 10: Da se ne ockvarni jidui a bie branjeno u zakonu. (Usp.

Lev11; Pnz14,3-21)Uz VI, 148: Jer u zakonu ockvarnjen bie ki se taknie martva lovika.Pop jih oiae kropei vodom u koj bie lug krave arljene, moei unjoj isop. (Usp.Br19,2; 17-19)

Biblijska imena:

Uz II, 327: Gog, Magog: toj su imena idovska. Tako govore rugajuise. (Za imena Gog i Magog usp.Ez38,2; Otk20,8. Oni koji se rugajujesu dakako Asirci.)Uz III, 32: Betulija: grad ki najpri podstupi doad u zemlju idovsku.Simon je bio jedan od sinov Jakoba koga kolino darae Betuliju. (Usp.za prvu reenicuJdt7,1 a za druguJdt6,15)

4.2.1.2.No drugdje se, kad su posrijedi osobna imena iz Biblije, ukratkopripovijeda itava biblijska epizoda. Najee se takve priice pojavljuju uzkataloge. (Ovdje ne dajemo primjere jer e se oni obilno navoditi u nastavku teksta,u sklopu drugih razmatranja.)

4.2.1.3.to se tie izvora iz kojih je pjesnik uzimao grau za ove glose,odgovor se na prvi pogled ini samorazumljivim: to je Biblija. Potvruju to i uputena odnosna mjesta u Bibliji koje smo u zagradama pridodali navedenim primjerima.No potanja usporedba s tekstom Starozavjetnih linostina nekoliko mjesta pokazujetoliku podudarnost da to ne moe biti sluajnost. Prije nego to pokuamoodgovoriti na pitanje je li preuzimanje teklo u smjeru SZL Juditaili obrnuto,ogledajmo spomenute podudarnosti na nekoliko izrazitih primjera.

Danteu bila poznata teorija o paralelizmu primjernih figura: On ju je, naime, ugradio uistilitekao nosive skele (ibid., str. 376). Taj podatak nije beznaajan za razgovor oJuditi!


14/26


SZL, str. 247:20

Cum Amalechitis ibi pugnatum estIosueduce. Moyse manibus elat is oranteuincebant Israhelite, demissis suc-cumbebant. Sustinere coeperuntAaronet Hur manus eius atque ita uictoria

potiti sunt (...).

SZL, str. 240:

Inde transit /sc. Jacob/ in Salem, Sichi-morum oppidum in terra Chanaan.Hancproxime habitauit. (...) Ibi Dina,Lyefilia, rapta est a Sichem, filio EmorEuei, principe terre illius. Mox cumpatre uenit ad Iacob et petiit eam sibiuxorem.Acceperunt circumcisionem etmutuis coniuncti sunt connubiis. Dieuero tertio filii Iacob Symeon et Leui,Dine fratres, cumarmis in urbem ir-ruerunt occisisque uiris et preda facta,

mulieribus uero ac pueris in capti-uitatem abactis Dinaque errepta abiere.

SZL, str. 300:

Assuerus autem, Persarum rex, reginamVasthi, quod dicto sibi audiens non

fuisset, repudiarat. Ac proinde Egeoeunucho datum est negocium, ut puellasquasque pulcherrimas perquireret et,que ex illis magis placeret regi, in locumrepudiate succederet. Hanc igiturHes-ter, quia forma spectabilis erat,obtulit

Mardocheus eunucho. Quam cum illedecenti uestitu ornatam introduxisset,eamrex ex omnibussibi elegit uxorem.

Judita , uz II, 201:

Ovo je bilo kad gredihu od Egipta.Josue se s Amalekom bijae. Mojsesnagoru molei stae; kada dvignie ruke,dobivae puk njegov, kad jih spuae,dobivahu neprijatelji.Jae mu podaratiruke ki s njim bihu i tim dobieAmale-ka.

Judita, uz IV, 9:

Ki ovainie: budui Jakob s narodomsvojim kon grada Salem u zemlju kana-nejsku, Sikem, sin Emora poglaviceodgrada, zagledav Dinu, her njegovu,ugrabi jui poma u grad.Zatim ju is-

prosi u Jakoba da mu bude ena, iprija-e obrizovanje. Nitar manje treti danSimeon i Levi, bratja nje,s ljudmi svo-jimi s orujemskoie u grad i porubie,mue pobie, ene i ditcu odvedoe,

Dinu otee i pojdoe.

Judita, uz IV, 129:

Asuer, kralj od Persije, kraljicu Vastupusti jer se ne haja priti kad ju zovie.Na misto nje oda svih obra Hes teruidovinkujer najliplja bie.

20Citati iz Starozavjetnih linostidonose se prema izdanju: Marko Maruli,Starozavjetne linosti, preveo, komentirao, priredio latinski tekst i dodao kazala: BranimirGlavii; Sabrana djela Marka Marulia, knjiga sedma; Split 1991.


15/26


Judita , uz IV, 132:

Ovu obljubi Sanson.I on odaadi, pojaona drugoga mua. Kad se varnu, nedae mu k njoj.Zato on lisicam na repoganj navezavi, pusti u ita njih i

poga.

Judita, uz VI, 179:

Sisara: ovi sam biei, pribie k Jaheli,ka budui od puka israelskoga, inei seda ga e skriti, pokri ga pak mu zabiaval jedan u slipo oko i ubi ga.

SZL, str. 264:

Inde relicta coniuge recessit. Illa ueroalium sibi accepit maritum. RediitSanson tempore messis. Prohibitusintrare ad illam, in caudistrecentarum,quas ceperat, uulpium, faces alligauithisque in segetemPalestinorum dimissisincendio cuncta uastauit.

SZL, str. 260:

Sysara dux fugiens peruenit ad ten-torium Iahel, uxoris Aber, Cynei. Illareceptum operuit, quasi a periculolatebram indulgens, sic autem opertumadacto tempori clauo interfecit.

Usporedbom je lako utvrditi da hrvatski tekst sadri iste sintagme, formulacije,reenice, kao i latinski. Slinost je kadto tolika da moemo rei kako je posrijediautorov prijevod vlastitoga teksta. Valja zapaziti da je hrvatska verzija u pravilukraa od latinske, te da u njoj esto nedostaju osobna imena i druge neke potankostikoje postoje u latinskom, a koje nisu bitne za samu okosnicu prie. To bi upuivalona zakljuak da su rubne biljeke uJuditinastale prevoenjem i saimanjem tekstaiz SZL. Slino je Maruli postupio kako je utvrdio Branimir Glavii i usamim SZLpiui Davidovu biografiju: posluio se proznim dijelovimaDavidijade(uglavnom saecima pred pojedinim pjevanjima, a donekle i alegorijskimpogovorom).21U istoj prilici B. Glavii ukazao je na jednu tekstualnu vezu SZLiJudite :

(...) ova pak formulacija iz saetka Judite: Olophernes com-prehensum (sc. Achior) misit Bethulianis... dixerat enim Iudeosinsuperabiles esse, nisi cum Deo suo deliquissent(59) najblia jesljedeoj formulaciji iz saetka hrvatske Judite: Akiora ...jer ree danee moi idove svojevati, ako ne budu zgriili Bogu svomu, vezana

ini popeljati i pridati Betulijanom, to ju je on rekao bih za ovupriliku preveo na latinski.22

21B. Glavii, O jeziku i stilu Marulievih Starozavjetnih linosti, RadoviFilozofskog fakulteta Zadar, 21-22 (1983), str. 103-104; usp. n. dj. (20), str. 57-58.

22N. dj. (21), str. 103; n. dj. (20), str. 57.


16/26


Osnovano se dakle moe ustvrditi da postoji meusobna ovisnost proznihtekstova uJuditii odnosnih dijelova SZL. No postupak saimanja u marginalijama,rekli smo, ukazuje na to da je njihov polazni tekst bio latinski. K tome, teko jezamisliti da bi Maruli, piui opsean biblijski kompendij i imajui pred sobomBibliju, ovu putao iz ruku kako bi pojedine fragmente preuzimao iz hrvatskihbiljeaka uz Juditu , prevodei ih na latinski i uvrujui u kompendij. Puno jevjerojatnija pomisao kako je, trebajui za marginalije uJuditi kratke informacijeo biblijskim osobama i epizodama, posegnuo za ve gotovim kompendijem te iznjega uzeo ono to mu je trebalo, pri tom dodatno saimljui tekst.

No Judita je napisana 1501, dok se vrlo uvjerljivo dokazuje kako su SZLnastale negdje krajem drugog desetljea 16. stoljea.23Kako pomiriti kronoloku

proturjenost?Odgovor bi mislim mogao glasiti ovako: rubne biljeke u Juditinisu,

ili barem nisu sve, nastale istovremeno kad i stihovani tekst, nego poslije njega.Marginalije bi (ili barem glose) a moda i Istoriju svu na kratko Marulibio napisao znatno poslije 1501. Kada? Najloginije je pretpostaviti: upravo ondakada je rukopis svojega hrvatskog spjeva, nakon dvadeset godina ekanja, trebaonapokon predati za tisak. Budui da je u kolofonu prvog izdanja Juditekao da-tum tiskanja naveden 13. kolovoza 1521, moemo zamisliti da je konanu redakturuspjeva Maruli proveo negdje u prvoj polovici 1521, a tada su SZL ve bilezavrene.24

4.2.2.Antike teme a to znai i pripadne im rubne biljeke uJuditisugusto rasporeene na mjestima od izrazite vanosti za generiko konstituiranje

epa, u invokaciji i katalozima. Tek iznimno nalazimo pokoje antiko ime ili aluzijuizvan tih mjesta, i to opet u sklopu postupaka tipinih za epski ornatus: u opirnuopisu vojske u pokretu te u perifrazama doba dana. Odreda su takve glose izvankataloga kratke, dok u katalozima duljinom ne zaostaju za onima biblijskogasadraja, a nerijetko su i dulje.

23Usp. B. Glavii, n. dj. (21), str. 104; n. dj. (20), str. 59.24Zanimljivo je da su u Suzanisauvani dosta brojni marginalni naslovi, koji se daju

svrstati u iste skupine kao i oni uJuditi, dok su glose nazone tek iznimno (uz 122:Berilji ;uz 669:Jeci). Tko poznajeJuditu , osobito e zapaziti da nedostaju objanjenja uz kratak,ali itateljski zahtjevan katalog ena vjernih muevima (Suzana, 687-704). Npr., u stihovima693-694 (Ni kano ostati, kad mua izgubi, / ne hti, da skonati s eravom u zubi) tek eklasiki obrazovan itatelj prepoznati Rimljanku Porciju, ker Katona Utikoga, enuBrutovu (usp. Mart. Ep. I, 43; Val. Max. IV, 6, 5; Plut. Brut., 53). Moemo nedostatakglosa u Suzanipripisati nepouzdanoj rukopisnoj tradiciji, no moglo bi se pretpostaviti i toda Maruli nije dokraja ispisao marginalije zbog toga to djelo nije imao prilike dati u tisak.

Za Marulievo dotjerivanje rukopisa do posljednjeg asa prije odlaska u tisak usp.pismo Jerolimu ipiku od 2. studenog 1501: Pisao sam Vam o onom naem uzornom djelu,pa, ako se jo nije otpoelo sa tampom, poaljite mi ga na koji dan. Ako to uradite, odmahu Vam ga vratiti, bolje ispravljeno i s preinakama (... meglio coretta et emendata). Usp.Colloquia MarulianaI, Split 1992, str. 41 (prev. Milo Miloevi).


17/26


4.2.2.1.U invokaciji najprije se uz rijei starih poet (I, 11) leksikografskomglosom tumai tko su topoete, da bi se odmah zatim govorilo o Muzama i Apolonu:

Uz I, 15-16: Tri krat troj: devet bie boic i meju njimi Apolo s kitarom,kih poeti prizivahu na pomo datanja ali kantanja njih veras.

Evo objanjenja antike reminiscencije u personificiranu prikazu sunevaizlaska (ponovno susreemo stare poete):

Uz III, 131: Istee sunce. Titan: to je ime sunca, ko je mnozimi imenizvano od starih poet.25

Ugledanju u iste stare poete, tj. rimske pjesnike, treba pripisati i perifrazuljetne ege: kad Sirij tere Pes najvema uzgori (III, 278), uz pripadajuu biljeku:

Sirij i Pas zovu se zvizde nike ke istiu kad su najvei krisi.

Sirius i Canisesto se nalaze kod rimskih pjesnika kad treba opisati vruepodneblje ili ljetnu egu.26

Zamijetiti je da Maruli nije dao podrobnije objanjenje uz stihove:

Jur sunce niee nagnul bie kolaSvitli obraz htee zamaknuti dola;

(III, 85-86)

koji sadre aluziju na Sunce kao koijaa u kolima to ih preko neba vuku konji,poznatu iz mita o Faetontu.27Marginalna biljeka kae samo: Jur bi veer i tadOzija zva Akiora i pope na veeru.

Pri kraju opisa vojske u prvom pjevanju jedno je mjesto svojom neobinouve privlailo pozornost, no nije bilo protumaeno. Nije naime bilo zamijeenoda je i tu posrijedi dodue, neeksplicitna, skrivena uporaba antikoga izvora:

Na zemlji padae ptica sa visine,Kad zavapijae vojska iz dubine.

(I, 291-292)

Odnosna rubna biljeka glasi:

Gdi je velika mno, kad zavapije, ptice ke nad njimi uzlete padu jer serastupi ajer ter se ne mo budu uzdarati.

25Za Titan = Sunce usp. npr. Verg.Aen. IV, 119; Ov.Met. I, 10.26Usp. npr. za Sirius: Verg. Georg. IV, 425:Aen. III, 141; X, 273 (adj.); Tib. I, 7, 21;

za Canis: Verg. Georg. II, 353; Hor.Ep. I, 10, 16; Tib. III, 5, 2.27Usp. istu sliku uDavidijadi, XIII, 338-339.


18/26


Taj uistinu neobian prirodoznanstveni podatak Maruli je preuzeo iz jednogod omiljenih djela svoje lektire: Plutarhovih Usporednih ivotopisa (usp. TitFlaminin, 10 i Pompej, 25).

4.2.2.2. U katalozima se, kako smo rekli, pjesnik posluio postupkom parale-liziranja Biblije i poganske antike, pa u njima uz biblijsku grau nalazimo i izne-naujue obilje antikih tema. Kako su njegovi katalozi zapravo nizovi egzempla,Maruli je u skladu s preporukama klasika govornike teorije naredao primjere iiz mita i iz povijesti.28

Dragocjene su nam te marginalije zbog toga to su vrhunska potvrda huma-nistikih autorovih nazora te zbog toga to je u njima Maruli pisao o onim temama

o kojima nigdje drugdje u svojim hrvatskim djelima nije pisao a teko da bi sei u latinskima (s iznimkomDijaloga o Herkulu) nalo toliko antike grae sabranena jednom mjestu. U glosama s antikom tematikom saeto je, ali vjeto i zaokrue-no, iznio dvadesetak pria iz antike mitologije i povijesti, u kojima spominjesedamdesetak imena mitolokih junakinja, junaka i bogova, zatim vojskovoa,dravnika, filozofa, te zemljopisnih naziva. Nabrojimo samo imena s poetkaabecede: Akeloj, Aleksandar, Aleksandrija, Amazone, Antiok, Apolo, Arceslav,

Arkadija, Atlanta, Atropos, Centauri, Cimbri, Cir, Dafna, Danaja, Diana, Dijaniraitd.29Maruli je, treba naglasiti, te antike mitove i povijesne ulomke prvi put uopeispripovjedio hrvatskim jezikom, pa time zasluuje naslov prvoga hrvatskogmitografa i prvoga naeg epitomatora antike povijesti.

Evo npr. kako on predstavlja svojem itatelju pripovijest o Apolonu i Dafni:

Uz IV, 140: Poete govore da Apolo zagledav Dafnu, her Peneja, jer usvoj Tesaliji bie najlipa, ja tirati. Ona pobie i obrati se u javor.

A evo kako se portretira znameniti Rimljanin Marko Antonije:

Uz V, 142: Marko Antonij velik bie arlac i opijavac. Pobi vele grajan,polau vlastelina jednoga darova kuhau svomu jer mu bie ugodnoskuhao. Pjan u vie bljuva. Obljubi Kleopatru, kraljicu od Aleksandrije,a enu pusti, ka bie sestra Oktavijana Cesara, i s toga pogibe.

4.2.2.3.I ovdje treba rei neto o izvorima, koliko nam je bilo mogue utvrditiih. Svakako je zanimljivo vidjeti odakle je i kako je Maruli crpio podatke iz antike,

no to s obzirom na opirnost i raznovrsnost njegove lektire, o kojoj jo ne znamodovoljno, nije lak posao.

28Usp. Cic.De or. I, 18; Quint.Inst. or. XII, 4.29Uzgred napominjem da, zaudo, nijedno dosad objavljeno izdanjeJuditenema kazalo

imena.


19/26


Meu izvorima za antike marginalije uJuditi jedan od najvanijih, i sasvimnedvojbenih, jesu ve spomenuti Plutarhovi Usporedni ivotopisi. U njima se nalaziprikaz Aleksandrova pijanstva (biljeka uz Judita, V, 120 usp. Plutarh,

Aleksandar, 50-52), o boju Kentaura i Lapita (uz V, 124 Tezej, 30), o nedjelimaMarka Antonija (uz V, 142 Antonije, 9; 24; 31; 76), o Amazonkama (uz VI,197 Tezej, 26-27), o hrabrosti Spartanki (uz VI, 213 Pir, 27), o hrabrostiCimbarki (uz VI, 217 Gaj Marije, 27).

U katalogu pijanaca i izjelica nabrojena su i tri grka filozofa:Lacid, KrisipiArceslav, kojima vino ivot shusti (usp. V, 129 i pripadajuu rubnu biljeku).O uzroku njihove smrti Maruli se zacijelo obavijestio u djelu Diogena Laertija

ivoti i miljenja istaknutih filozofa(usp. za Lakida IV, 7, 61; za Hrizipa VII, 7,

184; za Arhesilaja IV, 6, 44).Ponekim Marulievim izvorima nije lako ui u trag. Olakana e takva potraga

biti onda kada se tiskom objavi njegov lektirni podsjetnikRepertorium(Multa etvaria) i kada se utvrde toni podaci o knjigama koje je posjedovao u svojoj knjinici godina i mjesto izdanja, tekstualne specifinosti i sl.30

Nije nam polo za rukom utvrditi otkud Maruliu neobian podatak oHekubinoj osveti; no barem vrijedi upozoriti da je Marulieva verzija te inae vrlopoznate mitske pripovijesti uistinu iznimna. Bilo bi zanimljivo doznati kako jedo nje doao:

Uz VI, 195: Ovo je bila Hekuba, ena kralja od Troje Prijama, ka ineise ni otajno govorit Polinestoru, kralju od Tracije, nos mu odgrize; jer

on bie zgubio sina nje Polidora, koga k njemu bie poslao Prijam zblagom mnozim bojei se. Kad Garci podsedoe Troju i kad zgibe Troja,on ubi Polidora za uzeti sebi blago ko bie donio.

Poznato je, naime, da se Hekuba Polimestoru osvetila tako to ga je oslijepila no da bi mu ona umjesto toga bila odgrizla nos, to je verzija koja se ne moepronai ni u najiscrpnijim prirunicima.31

Za dio biljeaka moda je i izlino traiti konkretan izvor podataka, jerpripadaju znanjima o mitologiji koja su se usvajala tijekom redovna obrazovanjau humanistikoj koli, u sklopu itanja pjesnikih djela. To bi se npr. moglo kazatiza biljeke uz antiki dio kataloga ljepotica (IV, 137-152): posrijedi su svakompoznate prie o mitskim krasoticama i njihovim snubiteljima: Dafni i Apolonu,Siringi i Panu, lovkinji Diani, Dejaniri i Heraklu, Heleni i Parisu. O njima se itatelji

ve stoljeima obavjeuju u djelu koje je nezastariv who is whoantike mitologije:

30Ta e znanja ujedno biti vaan oslonac pri utvrivanju kronologije nastanka pojedinihnjegovih djela.

31Konzultirao sam: W. H. Roscher, Ausfhrliches Lexikon der griechischen undrmischen Mythologie, Leipzig 1882, i A. Pauly, G. Wissowa, W. Kroll,Real-Encyclopdieder klassischen Altertumswissenschaft, Stuttgart 1893.


20/26


u OvidijevimMetamorfozama. Za tekst tih Marulievih biljeaka nije mogue naionakve usporednice (u Ovidija ili drugdje) kao za glose biblijskoga sadraja, jernaem humanistu za saeto parafraziranje tih mitskih pripovijesti i nije trebao drugioslonac osim vlastitoga pamenja. Ipak, ini se umjesnim primijetiti da redoslijedprimjera u katalogu nije sluajan. Maruli se, uza sve krupne preskoke, dri mitskekronologije: ljepotice nabraja onim redom kojim se pripovijesti o njima niu u

Metamorfozama: tu se o Dafni i Siringi (tim redom) pripovijeda u I. pjevanju, oDiani u III., o Dejaniri u IX., a prie koje se tiu trojanskoga rata, gdje se spominjuParis i Helena, pripadaju XII. i XIII. pjevanju. Iz istoga Ovidijeva djela (Met. V,242-249) zacijelo je Maruli poznavao i rjee spominjanu epizodu o Polidektu(bilj. uz IV, 209).32

5.

5.1.Pozorno praenje Marulieva teksta moe nas dovesti do izvora kojimse sluio, ili nam barem ukazati na neke njegove osobitosti. Kadto pak pozoranodnos prema izvorima moe pomoi da se razrijei tekstoloka nesigurnost u samimMarulievim djelima. Tako polazei od mitolokih izvora uz pomo filologijemoemo osigurati pouzdano itanje dvaju imena u rubnim biljekama:

Uz IV, 145: Dijaniru, her Eneja, jer vele lipa bie, mnozi proahu. (...)Uz VI, 221: Ovo je bila Atlanta, hi Ceneja, kralja od Arkadije, ka sMeleagrom i s inimi gospodiii garkimi naskoivi prasca divjega u

Kalidoniju, parva ga ustrili; i kad ga ubie, Meleagar ga njoj prisudi.U prvom izdanju prva biljeka zapoinje (u transliteraciji): Dianiru hchier

Cenea (...), a druga: Ouoie bila Athlata hchi Cenea (...). Imena dvaju otaca:Dejanirina i Atalantina, napisana su dakle posve jednako: Cenea, to moe izazvatinesporazume. Da se ta pojava razjasni i nedoumice ukinu, nije dovoljno konzultirativaljane mitoloke prirunike, nego treba uzeti u obzir s jedne strane Marulievduktus, a s druge ak i neke fonetske i grafijske posebitosti srednjovjekovnogalatiniteta.

Za prvu od navedenih biljeaka, mitoloki nas prirunici obavjeuju da seDejanirin otac zvao Oines, tj. u latinskom obliku Oeneus. Kako se dogodilo daje u Juditiumjesto Ootisnuto C? Kao to je upozorio Branimir Glavii, veliko

32Na kraju ovih razmatranja napominjem da se u ovdje provedenu razdiobu glosa uirem smislu na biblijske i antike ne uklapa ona uz II, 37:

Prilika. Kad je zal oblak i fortuna, mornar se boji na moru, a teak na polju, svaki sezlu nadijui. Tako se svi jae bojati videi fortunu sile Olofernje.

Rubna biljeka se odnosi na razvijenu poredbu, jednu od najduljih uJuditi(10 stihova),pa je Maruli zacijelo osjetio potrebu da je protumai na margini, iako njezin sadraj nepripada sferi uenih aluzija, nego upravo svakidanjici njegovih itatelja.


21/26


slovo Omoglo je u Marulievu rukopisu biti nedovoljno zaokrueno, pa je i uDijalogu o Herkulu otisnuto Ceneusumjesto Oeneus(ista tiskarska pogreka uistom imenu!). Nadalje, kako nas upuuje isti prouavatelj, u Instituciji je imeMarije iz Oigniesa (lat. Maria de Oegnies) otisnuto svaki put kao Maria

Decegnies.33Stoga moramo zakljuiti da hchier Ceneau prvoj biljeci stoji grekomumjesto hchier Oeneai da tekst valja transkribirati: her Eneja.

U drugoj biljeci stvar je neto sloenija, a moe se, mislim, objasniti ovako.Atalanta je po beotskoj verziji mita bila ki Shenejeva. Grko ime Schoinesulatinskom se pie Schoeneus. Najprije treba uzeti u obzir opu pojavu monoftongi-zacije diftonga u srvj. latinskom: tako dobivamo oblik Scheneus. Sljedei korakjest pojednostavnjenje poetne skupine sch, to je takoer dobro potvrena pojava

u srvj. latinskom: inicijalno schpostaje scili c, pa se npr. umjesto schedula, schemaesto nalazi napisano scedula, scema, ili cedula, cema; umjesto schismaita segdjeto cisma.34Dakle: Schoeneus> Scheneus> Ceneus.

Treba pretpostaviti da je Maruli u svojem izvoru Shenejevo ime naaonapisano kao Ceneus, pa je tako ulo i u tiskanuJuditu. Stoga hchi Ceneau drugojnaoj biljeci treba transkribirati: hi Ceneja, a u rjeniku ili objasnidbenimbiljekama protumaiti da je taj Cenejzapravo Beoanin Shenej.

Zamijetiti je da je i Atalantino ime uJuditi tiskano pogreno:Athlata(tose transkribira kaoAtlanta). Moglo je iz latinskogaAtalanta drugo aispasti pukimtiskarskim previdom, ali prije e biti da je i tu posrijedi srednjovjekovni oblik: uBoccaccia, npr., nalazi se to ime napisano upravo kao u Marulia: Athlanta .35

Srednjovjekovnoj hiperkorektnosti imamo dakako pripisati aspirirano thumjesto

izvornoga t.Ovakvi podaci s jedne strane dosta govore o naravi dotinoga Marulievaizvora, a s druge ponovno potvruju ve izneseno metodoloko naelo: u kritici

33Usp. B. Glavii, O nekim problemima Marulievih latinskih tekstova, ColloquiaMarulianaII, Split 1993, str. 13.

34Usp. Dag Norberg,Manuel pratique de latin mdival, Paris 1980, str. 52. Openitose poetno sce, scimoe pojaviti kao ce, ciili se, si. Potvrde za takvu pojavu nalazimo i uMarulievim latinskim tekstovima: u SZLpie cyphusumj. klasikoga scyphus; cyniphesumj. biblijskoga sciniphes. Usp. B. Glavii, n. dj. (21), str. 92.

35Usp. Giovanni Boccaccio, Genealogie deorum gentilium libri, a cura di VincenzoRomano, Bari 1951, str. 94 (= II, 35:De Athlanta filia Jasii et matre Parthenopei).

Na biljeci o Atalanti vrijedi zadrati se iz jo jednoga razloga. Maruli navodi da je

ona Shenejeva ki i da je sudjelovala u lovu na kalidonskoga vepra. Po beotskoj verzijimita, Atalanta je Shenejeva i Klimenina ki, nenadmana je trkaica, u natjecanju pobjeujesvoje prosce, a oni poraz plaaju smru. Prema arkadskoj verziji Atalanta je ki Jasa (iliJasija, ili Jasiona), sudjeluje u lovu na kalidonskoga vepra. To je razlikovanja openitoraireno i obino (usp. npr. u Ovidija, Met. X, 560-680 za priu o utrci Shenejeve keriAtalante s proscima; VIII, 260-546 za priu o lovu u kojem sudjeluje arkadska Atalanta).No neki izvori spominju Shenejevu ker Atalantu kao sudionicu slavnoga kalidonskog lova(npr. Apolodor Bibl . 1,8,2, Higin, Fab. 173, Laktancije, Epit. 8,4). Higin i Laktancijespominju se u oporunom popisu Marulieve knjinice.


22/26


teksta i u potanku prouavanju Marulievih hrvatskih djela poeljno je imati uvidokrugu autorovu slojevitu (klasiku, patristiku itd.) latinistiku spremu.Pokazali smo kako se to potvruje na tekstolokoj i leksiko-semantikoj razini,a moglo bi se dokazati i za frazeologiju, sintaksu i stil.36

5.2.Tekstolokim pitanjima pripada i raspored biljeaka uz odnosne stihove.Nee biti naodmet ovdje upozoriti na nekoliko nunih korekcija. (Greke su nastaleu prvom izdanju pa su se iz njega odreda prenosile u kasnija.)

Uz III, 237: Prilika. Odgovor Ozije grajanom ki se hotihu pridati.

Rije je o tiskarskoj greci, jer se oznaka Prilika mora odnositi na razvedenuusporedbu Ozije sa zapovjednikom broda u velikoj oluji, koja zapoinje u stihu219 (Kako ki stranima vitri...). Tekst Odgovor Ozije grajanom... pripada uzstih 237, gdje slui kao marginalni naslov kojim se oznauje tko i kome govori.

Uz III, 321: Popom govori: Abram, Isak, Jakob.

Tako napisana, rubna napomena nema puno smisla. Posrijedi su opet dvamarginalna naslova. Prvi od njih, Popom govori, pripada zacijelo uz stih 313,kojim se perifrastiki apostrofiraju Habris i Harmis (A sad Boju hiu kinouzdarite). Drugi: Abram, Isak, Jakob pripada uz stih 321 i oznaava exemplana koja se Judita poziva u svojem govoru.

6.

Sadrajna cjelovitost marginalnih glosa o biblijskim i antikim osobamadoputa da ih promotrimo izdvojene iz epskoga konteksta, kao samostalneMarulieve prozne minijature. O zanimljivosti njihova sadraja ve je bilo rijei,pa ostaje pokazati kako je i na malenu prostoru i u marginalnojprigodi Marulinastojao svom hrvatskom proznom izrazu podati ivost, sklad i jasnou.37

ivost pripovijedanja, a ujedno i saetost, koju mu je nametao smjetaj ifunkcija marginalija, postigao je estom uporabom aorista te izricanjem vremenskihi uzronih odnosa pomou glagolskih priloga prolih i sadanjih. Kao primjervrijedi jo jednom navesti biljeku uz IV, 9:

Ki ovainie: buduiJakob s narodom svojim kon grada Salem u zemljukananejsku, Sikem, sin Emora poglavice od grada,zagledavDinu, hernjegovu, ugrabiju ipomau grad. Zatim ju isprosiu Jakoba da mu bude

36Usp. V. Vinja, n. dj. (14), za frazeoloke i sintaktike kalkove iz latinskog.37Za jasnou i ivost stila uIstoriji svoj na kratkousp. P. Skok, n. dj. (1), str. 180.


23/26


ena, iprijae obrizovanje. Nitar manje treti dan Simeon i Levi, bratjanje, s ljudmi svojimi s orujem skoieu grad iporubie, muepobie ,ene i ditcu odvedoe, Dinu oteeipojdoe.

Evo samo jo jednoga primjera umjesto mnogih (slino emo gomilanjeglagolskih oblika nai i u daljnjim citatima):38

Uz IV, 125: Ovo je Susana, ena Joakina, na ku sestarci namurae. Iona ne pristavik njim, nalagaena nju, i naadu la, pobijeni biekamenjem. (...)

Tijesan prostor i potreba da se italac ne udalji od epskoga teksta trai iznimnukratkou, pa cijelu pripovijest kadto Maruli iznese u jednom dahu, u jednojviestruko zavisno sloenoj reenici:

Uz VI, 177: Sisara: ovi sam biei, pribie k Jaheli, ka budui od pukaisraelskoga, inei se da ga e skriti, pokri ga pak mu zabi aval jedan uslipo oko i ubi ga.Uz VI, 195: Ovo je bila Hekuba, ena kralja od Troje Prijama, ka ineise ni otajno govorit Polinestoru, kralju od Tracije, nos mu odgrize; jeron bie zgubio sina nje Polidora, koga k njemu bie poslao Prijam zblagom mnozim bojei se. (...)

Drugi put e se saetost i ivost postii kratkim parataksnim, asindetski

nanizanim reenicama:Uz IV, 149: Paris, sin kralja Prijama, odvede Helenu u Troju; ne hti juvratiti. Ci toga Garci podsedoe Troju. Deset lit ju arvae, napokonprijae i razsue.Uz VI, 217: Cimbri sada se zovu Flamengi. Naskoie Italiju, uiniekodu veliku Rimnjanom. Marij razbi jih. ene ke s njimi bihu ubie seda ne pridu ive u ruke neprijatelj svojih.

Tu se Maruli posluio osobitom pripovjednom tehnikom koja se u tradi-cionalnoj retorici nazivapercursio. Ona se sastoji u isprekidanu nizanju susljednihfaza zbivanja, u obliku kratkih parataksnih reenica, kadto uz uporabu participskehipotakse.39Jo jedan izrazit primjer zapercursiou Marulia jest prikaz sadraja

Juditepo pjevanjima: a se u kom libru uzdari.Od stilogenih postupaka nalazimo u biljekama i figure ponavljanja (poliptoti etimoloka figura) te osobit raspored reeninih dijelova (paralelizam, hijazam).

38O gomilanju glagolskih oblika usp. i M. Hraste, n. dj. (1), str. 267-268.39Usp. Heinrich Lausberg,Elementi di retorica, Bologna 1990 (prijevod djelaElemente

der literarischen Rhetorik, Mnchen 1967), str. 227-228.


24/26


Poliptot:

Uz VI, 195: (...) Kad Garci podsedoe Trojui kad zgibe Troja, on ubiPolidora za uzeti sebi blago ko bie donio.40

Uz VI, 213: Spartani ali Lacedemonesi, videi da jih e potsesti kraljPir, hotihuene dati van na otocih. One ne htie, hoteii one braniti grad(...).

Zapaziti je hijastian raspored u drugoj reenici: One ne htie hoteii one.

Etimoloka figura:

Uz IV, 144: Ovo je Diana, boica prelipa, ka z divicami love lovljae.

Paralelizam i hijazam:

Uz II, 281: Ovo je bilo kad gredihu od Egipta.(a)Josue se s Amalekom (b)bijae.(a)Mojses na goru molei (b)stae;(c)kada (b)dvignie (d)ruke, (b)dobivae (a)puk njegov,(c)kad (d)jih (b)spuae, (b)dobivahu (a)neprijatelji.Jae mu podarati ruke ki s njim bihu i tim dobie Amaleka.

Pozornost prema izrazu oituje se i u sinonimskim varijacijama pri opisu

ljepotica, pa je Dafna najlipa, Pan progoni Siringu cia liposti, Dijana je boicaprelipa, a Dejanira vele lipa bie.

7.

Marginalije u Judititema su koja ovim tekstom nije iscrpljena, ali joj jepostavljen mogui okvir i u nj su unesene dosadanje spoznaje te neke novosti.Zaokruen prikaz tih kratkih tekstova pokazao se poslom koji iziskuje inter-disciplinaran pristup i koji moe dovesti do zanimljivih, kadto i neoekivanihzakljuaka. Posljedica je to funkcijske i sadrajne razvedenosti rubnih biljeaka,koju je potaknula Marulieva pjesnika samosvijest, svijest o tradicijskomkontekstu djela i o nejednakim recepcijskim obzorima itatelja. Potanji uvid umarginalije jo jednom je posvjedoio Marulievo vrsno poznavanje knjievnogaposla, inovatorsku ulogu u hrvatskoj knjievnosti i nutarnju povezanost njegova

40Neizbjeno se ovdje podsjeamo snane stilogenosti takva ponavljanja u stihovimaIvana Maurania: Ektorove ispod grada Troje, / Kad ve Troju ostavie bozi (Smrt Smail-age engia, 565-566).


25/26


opusa. Maruli se ponovimo zakljuak M. Mogua i u tom djeliu svogarada potvruje kao pravi pisac.

Marginalne biljeke zajedno s posvetom dom Dujmu Balistriliu (stilskavrsnoa koje iziskuje posebnu studiju), Istorijom svom na kratkoi pregledomsadraja po pjevanjima: a se u kom libru uzdari, ine prozni korpus koji jeneodvojiv dioJudite. Spjev i prozni tekstovi, koji mu prethode i prate ga, organskasu autorska cjelina. Posebno su meusobno srasli stihovi i marginalije: stihovi odproze primaju jasnou, a ta proza, koja ima samosvojnu vrijednost, od njih zadobivadodatni sjaj. Posudimo pjesnikovu sliku:Juditaje zlatom optoen dragi kamen,

...kami, ki stei u zlato, zlatu da,

Izvarsno svitlei, da zlato vema sja.(IV, 99-100)

B r a t i s l a v L u i n

ON THE MARGINAL NOTES IN THEJUDITA

Marko Maruli accompanied his Croatian epic, the Judita, with notes printed inthe margins, next to the verses they refer to. The present article offers, for the firsttime, their complete coverage.

According to the criterion of function these notes can be divided into two groups:

those denoting something said in the versified text and those explaining the things saidin the verses. The author of the present article gives to the first the name of marginaltitles and to the second that of glosses.

The marginal titles can be classified according to the contents of what they de-note: similes, who talks (and to whom), smaller content wholes (the subject of descrip-tion, a change in action, the start of a new narrative unit), the periphrases of the timeof the day, moralizing comments and sententiae. It is obvious already from this briefsummary list that the marginal titles denote the characteristic elements of an epic struc-ture. They are signals of the authors poetic selfreliance in transforming a biblicalmodel into an epic poem. The same kind of marginal titles may be found in MarulisLatin epic theDauidias.

The author divides the glosses appearing in theJudita into two groups: the glossesin a narrower sense, where one word used in the verses is explained in the margin by

another one, more familiar to the reader, and the glosses in a wider seanse, those inwhich scholarly data, allusions and proper names are explained by one or more sen-tences and where the sources of the data and names are, on one hand, the Bible and,on the other, Classical mythology and history.

Why did Maruli deem such explanations necessary? In the introductory epistlewith which he dedicates the Croatian epic to his godfather, don Dujam Balistrili,Maruli stresses that he wrote it for those who know neither Italian nor Latin. In otherwords he addressed it to the reader who could read only in the mother, Croatian tongue.


26/26


The only narrative poetry accessible to this reader before the appearance of theJuditawere versified saints lives. It is worth noting that Maruli in his dedication empha-sizes that the work was writtenpo obiaju naih zainjavac (according to the customof our zainjavci: the word denotes anonymous Croatian medieval poets), meaningthat he wrote in Croatian language and traditional versification (doubly rhymeddodecasyllabic lines). Yet, he quickly adds that he also did it po zakonu onih starihpoet (abiding by the law of those old poets), i. e. in obedience to the poetic principlesof the Classical epic. As a true Renaissance author he did not want to renounce thepoetic principles of an elevated literary genre, particularly since he knew that his epicwould be read with delight not only by uncultivated readers, bud also by his learnedHumanist compatriots, well read in Classical epics, but nevertheless highly pleasedwith the prospect of reading an epic written in the Croatian language.* With his mar-ginal explanations Maruli helps the uncultivated reader to understand his culturallydemanding text. Therefore he explains for his loanwords and rare words (glossae), aswell as erudite biblical and classical references with which he adorned his work (inthe invocation, in similes and particularly in the three catalogues).

The author finds out that in his glosses with biblical argument Maruli drawslargely on the abbreviated biblical stories from his compendium theDe Veteris In-strumenti uiris illustribus commentarium, suitable passages from which he addition-ally abbreviates and translates into Croatian. It is a wellknown fact that the Juditawas written in 1501, while the De Veteris Instrumenti was completed at the end ofthe second decade of the 16th century. This leads us to conclude that the glosses werenot written contemporarily with the verses, but at a later time, in all probability in theperiod when the poet was preparing his manuscript for the long desired print (theJuditawas first published in 1521).

The glosses with Classical contents are particularly important since in themMaruli, for the first time in the Croatian language, retells some twenty stories fromClassical mythology and history. Bringing forth the catalogue of beautiful women, ina vivid and plastic way he explains to the reader who were such women as Daphne,Syrinx, Deianira, Helen; in the catalogue of brave women he gives descriptions ofPallas, Diana, Hecuba, the Amazons; in the catalogue of gluttons and drunkards heretells episodes from the lives of Alexander the Great, Mark Antony etc. The authorof the present article points to the fact that Marulis source for these glosses wereoften Plutarchs Parallel Lives.

Marulis concise stories from the Bible and classical antiquity have a value oftheir own, as prose texts in Croatian. Even in the narrow margins and on a marginaloccasion Maruli insistis on vivacity, harmony and precision of style. He attains vi-vacity by amassing verb forms (the aorist, the participles) and by employing a narra-

tive technique in rhetoric known as percursio. He gains haramony and transparencyby figures of repetition and by a particular arrangement of words (parallelism,chiasmus).

* In the title of theJudita Maruli emphasizes the fact that it is writtenu versih harvacki(= in verse and in Croatian manner i.e. in the spirit and meter of Croatian versification).In one of the glosses we can read:cilicij harvacki se zove vriie= cilice is in Croatiancalled vriie.

o marginalnim bilješkama u Juditi

Documents

Transcript of o marginalnim bilješkama u Juditi