http://www.casopishorizont.com/manastirpraskavica.html

 MANASTIR PRASKVICA

 

 

 Zahvalni seljani, godine 1971

              Na ulazu u selo Čelobrdo, na zaravni koja «visi» iznad mora u centru Paštrovićke gore, stoji spomen-ploča. I kratak tekst: «Ovaj put od mora do ovog mjesta radeći deset godina, svojim rukama izgradi Jegor Stroganov kaluđer iz Rusije početkom devetnaestog vijeka.»              «Zahvalni seljani, godine 1971», stoji u potpisu.              Pogleda prikovanog za manastir Praskvica, Miločersku plažu i Sveti Stefan, pitao sam se ko je, zapravo, bio taj čovek. Taj neobični graditelj,jednoruki graditelj,čija je gvozdena volja klesala kameni put povezujući obalu sa morem.Plemićko poreklo

     Negde potkraj osamnaestog veka, na budvansko pristanište, sa nekog od stranih brodova,sišao je po mnogo čemu osoben putnik.Pored toga što je bio jednoruk, nakostrešenih brkova i oštrog pogleda,delovao je kao neko ko je isuviše ozbiljan, i kao neko ko je svoju veliku muku i nesreću pokušavao da sakrije i od sebe samoga.Ali i kao neko ko je i odranije znao za ovaj hram, budući da je njegovo krajnje odredište , ne slučajno odabrano, bio upravo manastir Praskvica iznad Miločera u Paštrovićima.           Igumanu Savi Ljubiši kazao je da je Rus, da je preko Budve stigao ovde  s namerom da ostane,živi i radi u manastiru.Napomenuo je i da jedino želi mir. I,naravno, da se zavetovao da do kraja života ćuti.          Starom igumanu Ljubiši koji je dobro znao ruski jezik (budući da je nekoliko godina bio sveštenik na dvoru carice Katarine Druge), nije promaklo njegovo plemićko poreklo, baš kao i to da ovog neobičnog gosta-neznanca pritiska neka velika muka.Naredio je da se za ruskog neznanca odredi posebna soba(tzv.»kamara»), kao i da se njegov zavet ćutanja strogo poštuje.         Ubrzo nakon što se kaluđer smestio, odredio je sebi i zadatak, posao koji se sastojao od povezivanja obale sa selom Čelobrdo kamenim putem. Jednoruki isposnik odlazio je tako svakog jutra da vadi kamen, zida i podziđuje, krčeći metar po metar šume i rastinja...Činio je to, dakle, jednom rukom, carigradskim maljem , naoružan čeličnom voljom.Tako je malo pomalo nastajala kamena stepenasta staza.Odredio je i dan za odmor, nedeljom i svetim danima ostajao je da se odmara u svojoj sobi, ophrvan mislima i pritisnut tajnom koja mu je razdirala i dušu i telo.       I tako godinama, sa parčetom hleba i tikvom vode odlazio je ovaj neznanac iz daleke Rusije čvrsto rešen da u svojim namerama i istraje.Da putem poveže obalu s Čelobrdom.

     U vreme dok je jednoruki Rus strpljivo vadio i stavljao kamen po kamen i gradio put, u smiraj jednog letnjeg dana,u manastir Praskvice pristigao je i jedan mladi monah.Mlad i nasmejan odmah je pristao da stane za pevnicu, na predlog ovdašnjih kaluđera, i da ih svojim opojnim glasom za tili čas oduševi.Kako manastirsku bratiju, tako i starog igumana LjubišuKćerka jedinica, Jekatarina

Ispričao im je da je monaško ime Jelisej dobio nakon što je postrižen u Kijevskoj lavri.Kazivanju mladog monaha Jeliseja te večeri, u manastirskoj trpezi,prisustvovao je i jednoruki graditelj iz Rusije.Kada je ugledao starca, tek pristiglom mladom monahu na tren kao da su sazuzile oči,, što srećom, niko od prisutnih nije primetio.On će kasnije danima iz svoje kelije , kroz mali otvor, pogledom ispraćati starca kako odlazi na posao koji je sam sebi odredio. Na posao graditelja puta. Nakon pune četiri godine , pošto je dobro naučio srpski jezik, jednog dana Jelisej se obreo u postelji.Kaluđeri koji su se brinuli o njemu donosili su mu lekovite trave, vidari činili sve što je bilo u njihovoj moći, ali ništa nije pomagalo.Bio je žut kao vosak.Počeo je naglo da kopni i nestaje pred njihovim očima. I tako sve do jednog dana kada je onako žut i iznemogao zatražio da mu zapale sveću i u njegovu keliju dovedu starca Jegora.S molbom da ih ostave same.I tako, dok je sedeo na rubu postelje posmatrajući izmučeno lice Jelisejevo, lice niz koje su se slivale suze, Jegor kao da je pretrnuo iznenada.Učinilo mu se onako na prvi mah da je prepoznao taj pogled.Pogled mladog monaha Jeliseja. Trenutak docnije Jelisej će umornom rukom skinuti monašku kapu dozvoljavajući svojoj kestenjastoj kosi da se rasplete.Tek tada pojavio se veliki mladež na njegovoj levoj slepočnici. Starcu Jegoru tog časa bilo je sve jasno.Zaridao je držeći jednom rukom monaha Jeliseja kojeg je polako napuštao život. Bila je to, u stvari, njegova kćerka jedinica Jekatarina. Jedinica,ljubimica.Nedugo zatim «mladi monah» je izdahnuo. Kaluđeri su se dugo snebivali kada su u liku mladoh monaha spoznali mladu i lepu devojku. Sahranjena je istog dana kada je i

umrla, a kaluđeri manastira podno Paštrovićkih gora zavetovali su se kao svetinju čuvati ovu tajnu.Visoki oficir carske Rusije

Već oronuli starac Jegor nastavio je da gradi put ali bez čežnjivog pogleda svoje kćerke Jekatarine.Naravno, ne prozborivši ni jednu jedinu reč.Radio je još godinu, dve, sve dok na vrhu Čelobrda nije postavio i poslednju kamenu ploču. Put je, dakle, bio gotov,obala povezana sa selom Čelobrdo.Zadati cilj ostvaren,posao završen.Bilo je to negde pred najezdu Francuza 1908. godine.Ubrzo zatim starac je legao u svoju «kamaru» i iz nje više nije izlazio.Jednog jutra našli su ga mrtvog,a već sutradan sahranili  uz same temelje manastira Praskvice.Manastira čiji su temelji postavljeni 1050. godine. Na nadgrobnoj ploči i danas stoji napisano: Jegor Stroganov. Njegovo ime i danas se spominje pri svakoj službi Božjoj. Kazao mi je Dimitrije Lakić, starešina manastira Praskvice, koji mi je i ispričao ovu priču. Ipak, Jegor Stroganov nije u grob odneo svoju brižljivo čuvanu tajnu. Predosećajući skori kraj ispovedio se kaluđeru koji je negovao monaha Jeliseja, odnosno Jekatarinu.Ispričao je da je bio visoki oficir carske Rusije, u službi poštovan i cenjen, i nadasve jako zadovoljan svojom prelepom i pametnom kćerko Jekatarinom.Zadovoljstvo i sreću, kako to obično biva, jednog dana, smenila je nesreća.Na jednom oficirskom balu, njegova kćerka Jekatarina zaljubila se u zgodnog oficira.Tačnije, lepog kapetana.Međutim, na tek započetu ljubav različito su gledali zgodni kapetam i zaljubljena devojka. Ona je volela, a kapetan je želeo samo još jednu avanturu i ništa više.Bol nije razdirao samo srce njegove kćerke jedinice već i srce njenog oca Jegora. I kao što je to tada bio običaj u carskoj Rusiji, braneći svoju i čast svoje kćerke,Jegor je na dvoboj izazvao svog nesuđenog zeta.Prvi je pucao prevrtljivi i na sve spremni kapetan teško ranivši u slabinu i ruku Stroganova. Ali, desna ruka Jegorova nije zadrhtala,kapetan je pao pogođen pravo u srce. Posle dugog lečenja Jegorova leva ruka je amputirana.I tu, nažalost,nije bio i kraj njegovoj nesreći.Kada se vratio kući nije zatekao svoju jedinicu Jekatarinu.Tražio ju je punih sedam godina, od manastira do manastira. U Sankt Peterburgu ukrcao se na brod koji ga je doveo u Budvu, a nedugo zatim i u manastir Praskvice. U manastir za koji je očigledno znao i od ranije. Ova čudesna priča o Jegoru,njegovoj mezimici kćerki Jekatarini,i njegovom putu, poslužila je dramskom piscu Vidi Ognjenović da napiše dramu «Jegerov put», koju je kasnije i sama postavila na sceni budvanskog Grad teatra.Bilo je to unazad nekoliko godina. Glumac Svetozar Cvetković, sadašnji upravnik beogradskog Atelje 212, briljirao je u ulozi Jegora Stroganova.

Jegorov put od obale do Čelobrda iznad Svetog Stefana dugo godina bio je neprohodan. Zarastao u drače i šiblje.Posle novinskih napisa očistio ga je Sretko Lakić,brat Dimitrija,igumana manastira Praskvice. Mnogobrojni ruski turisti koji sve češće borave na ovim prostorima, posle saznanja o neobičnoj sudbini dvoje njihovih sunarodnika,oca i kćerke,Jegora i Jekatarine, u sve većem broju posećuju ovaj manastir, koji je,inače, dugi niz godina unazad pomagala «majka Rusija».

PREDANJA I LEGENDE

PRASKVICA

Put Jegora Stroganova Ili kako se neznanac iz Rusije Jegor Stroganov, inače visoki carski oficir,obreo u manastiru Praskvica podno Paštrovićke gore, i jednom rukom sagradio put od obale do sela Čelobrdo, ne prozborivši nijednu reč za deset godina gradnje

Zahvalni seljani, godine 1971

Plemićko poreklo

Kćerka jedinica, Jekatarina

Visoki oficir carske Rusije

 

http://forum.cdm.me/showthread.php?7597-Kako-je-Jegor-Stroganov-prona%9Aao-cerku-u-Manastiru-Praskvica

 Kako je Jegor Stroganov pronašao cerku u Manastiru Praskvica

20. 06. 2004. Društvo

NEOBIČNE PRIČE: Kako je Jegor Stroganov iz daleke Rusije pronašao kćerku u Manastiru Praskvica

Dozvalo je očevo ćutanje

KADA SE ZAVJETOVAO da do kraja života neće progovoriti ni riječ i počeo da gradi put od male plaže u Miločeru do Čelobrda, jednoruki graditelj nije ni slutio da će baš tu u mladom kaluđeru prepoznati svoju jedinicu Jekaterinu i da će mu riječ značiti više od života

Manastir Praskvica iznad Svetog Stefana, po narodnom predanju, osnovan je 1050. godine. Rušile ga silne vojske, obnavljali monasi i narod, bio je od postojanja do dana današnjeg utočište mučeničkim dušama. Po svoj prilici, to je znao i kaluđer iz Rusije Jegor Stroganov, koji je ovdje došao krajem 18. vijeka i započeo život isposnika. Sa jednog stranog broda iskrcao se u budvanskoj luci i zaputio pravo u manastir, gdje ga je prihvatio stari iguman Sava Ljubiša pred kojim se ovaj Rus, preozbiljnog i prodornog pogleda, zavjetovao da do kraja života neće progovoriti riječ i da će samo da radi.- Dugo je čuvana Jegorova tajna, ali je ipak nakon duže vremena istina procurila - priča predusretljivi iguman Praskvice jeromonah Dimitrije Lakić. Eto, i poznati reditelj Vida Ognjenović je napravila dramu „Jegorov put”, inspirisana pričom o ruskom kaluđeru. Stari iguman Ljubiša je znao ruski jezik jer je sedam i po godina bio sveštenik na dvoru carice Katarine Druge, ali je znao i da procijeni ljude na prvi pogled. Odmah je on shvatio da nešto veliko muči ovog čovjeka plemićkog lika. Naredio je da mu se obezbijedi posebna soba i da se poštuje njegov zavjet ćutanja. Jednoruki isposnik je sebi postavio zadatak da poveže miločersku malu plažu sa Čelobrdom iznad manastira. Želio je da pomogne vjernicima kako bi lakše došli do ovog svetilišta smještenog u prelijepom ambijentu. Svakog jutra je Jegor sa komadom hljeba i tikvom vode odlazio do šumskog bespuća, gdje se jednom rukom borio sa kamenim pločama. Trajalo je to punih deset godina. Čeličnom voljom probijao je put, pravio stepenice, podzide... Svetim danima i nedjeljom odmarao je u svojoj sobi ophrvan teškim mislima zbog svega što je preživio.Nakon izvjesnog vremena u manastir je došao još jedan Rus. Mlad monah, golobrad, veseo, sa melodičnim glasom. Ispričao je da je postrižen u Kijevskoj lavri i da mu je monaško ime Jelisej. Njegovo pojanje je zadivilo sve u manastiru, postao je omiljen. U nekoliko navrata, dok su razgovarali u trpezariji, bio je prisutan i Jegor, jednoruki graditelj. Gledao je mladi monah starca suznih očiju, ali to niko nije primijetio. Niko nije primijetio ni kada je mladi monah skoro svakog jutra starca pogledom ispraćao kada kreće na gradnju druma.Trajalo je to četiri godine. Jelisej je naučio srpski, mnogi su đaci kod njega naučili da pišu. Iguman je htio da predloži mitropolitu da ga rukopoloži za jeromonaha. Jelisej bi samo ponavljao da još ne osjeća kako je molitvama iskajao grehove.Jednog dana veseli monah zapade u bolesničku postelju. Dovodili su mu vidare, nabavljali meleme. Ništa nije pomagalo, bolest je bila „izmoždala” njegovo lijepo lice. Jedne večeri zamolio je kaluđere da mu dovedu starog Jegora i da ih ostave nasamo.Zapanjeno je Jegor posmatrao Jelisejevo lice niz koje su se slivale suze. Gledao je bolesne oči i onda žuljavom rukom skinuo mu monašku kapu ispod koje se pojavila kestenjasta kosa, krupni mladež na lijevoj sljepoočnici. Zaplakao je stari Jegor. Prepoznao je svoju kćerku jedinicu. Prepoznao je Jekaterinu.

Pred zoru je mladi monah izdahnuo. Kaluđeri su bili zapanjeni saznanjem da je Jelisej, ustvari, bio lijepa djevojka. Sahranjena je istog dana, a kaluđeri su se zavjetovali na čuvanje tajne.Jegor je nastavio da gradi put, ne progovorivši ni riječ. Još skoro dvije godine poslije smrti kćerke, negdje 1908. postavljao je kamene ploče i došao do Čelobrda. Završio je sebi postavljen zadatak. Nakon toga nije izlazio iz svoje sobe. Jednog jutra nađen je mrtav i sahranjen uz temelje hrama. U vječnu čitulju upisano je ime Jegora Stroganova, koje se spominje pri svakoj službi Božjoj.Iako se bio zarekao da će ćutati do kraja života, Jegor je svoju tajnu ispričao jednom kaluđeru koji je njegovao Jeliseja. Bio je Jegor visoki oficir carske Rusije. Život je htio da posveti službi i jedinici, prelijepoj Jekaterini. Međutim, u njegovu kćerku se zagledao neki kapetan koji je htio avanturu, a Jekaterina ga je voljela. Izazvao je tast nesuđenog zeta i u dvoboju bio ranjen zbog čega mu je ruka i amputirana, a on je zeta usmrtio. Po izlasku iz bolnice kući nije našao kćerku. Tražio je po manastirima i tako došao do Praskvice. Njegova kćerka je od ruskih kaluđera koji su posjećivali Praskvicu čula da se tamo nalazi neki stari Rus. Bilo joj je jasno ko je on.

--------------------------------------------------------------------------------

Put očišćen od šiblja

Put koji je od svetog Stefana do Čelobrda deset godina radio - jednom rukom, carigradskim maljem i gvozdenom voljom - kaluđer Jegor bio je pokriven travom i šibljem, daleko od očiju znatiželjnika. Jegor je deset godina gradio ovaj put za vjernike, ali nedavno su izgrađene nove ceste i put nekako pao u zaborav. Međutim, prije neki dan Sretko Lakić, brat igumana Dimitrija Lakića, očistio je Jegorov put od šiblja, pokosio travu bez nadnice, smatrajući da je to pomen jednom časnom kaluđeru. 

Milutin Labović

Pobjeda, Crna Gora - Srijeda, 17. mart 2004. godine

MANASTIR PRASKVICA

Manastir je stradao od Francuza početkom 19. vijeka kao odmazda za bunt Paštrovića prema Napoleonovoj upravi koja nije poštovala njihove ranije privilegije. Tom prilikom je propao veći dio pokretnog fonda manastira, kao i bogata arhiva

Duhovni i politički centar Paštrovića

http://static.panoramio.com/photos/o...l/25902365.jpg

Manastir Praskvica se nalazi iznad Sv. Stefana, u Paštrovićima. Ime je dobio po obližnjem potoku čija voda, kako narod kazuje, ima miris „praskve”, tj. breskve. Manastirski kompleks se sastoji iz dvije crkve, manastirskih konaka i zgrada za ekonomske namjene. Bio je duhovni i politički centar Paštrovića.

Osnivanje manastira tradicija povezuje se 1050. godinom, za što nema nikakvih naučnih dokaza. Glavna manastirska crkva, posvećena sv. Nikoli izgrađena je 1413. godine, o čemu je sačuvana povelja zetskog vladara Balše III, koji joj tada poklanja neka imanja „sa vlastelom svojom Paštrovićima”. U 18. vijeku manastir ima brojno bratstvo. Uspostavlja vezu sa ruskim dvorom od kojega dobija stalnu novčanu pomoć. Stradao je od Francuza početkom 19. vijeka, kao odmazda za bunt Paštrovića prema

Napoleonovoj upravi koja nije poštovala njihove ranije privilegije. Tom prilikom je propao veći dio pokretnog fonda manastira, kao i bogata arhiva.

Crkva Sv. Nikole je prostrana jednobrodna građevina, s polukružnom apsidom, kupolom s oktogonalnim tamburom i zvonikom na preslicu sa tri okna. Crkva je sagrađena 1847. godine na mjestu stare i mnogo manje građevine iz doba Balše III. Od te starije građevine ušao je u sklop današnje crkve jedino niski sjeverni transept, sa freskama iz kraja 16. ili početka 17. vijeka. Na svodu tog dijela sačuvan je lik Hrista između Davida i Solomona i još nekoliko figura. Ostataka fresaka ima i na sjevernom zidu naosa. Bolje su očuvane stojeće figure sv. Save. Nemanje i sv. Jovana Milostivog.

Visoki, lijepo izrezbaren i pozlaćeni ikonostas izradio je 1864. godine Nikola Aspioti, slikar sa Krfa, po nalogu igumana Davidovića, što je zapisano na poleđini ikonostasa.

Druga manastirska crkva, smještena na brežuljku, posvećena je sv. Trojici. Izgrađena je u 17. vijeku u duhu graditeljstva malih sakralnih objekata u našim južnim krajevima toga doba. To je jednobrodna građevina s horizontalnim vijencem, ojačavajućim lukovima svoda, polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu. Zidana je od pritesanih kamenih kvadera složenih u horizontalne redove. Priprata je naknadno prizidana.

Crkva je živopisana 1680. godine, kako se čita na natpisu iznad vrata naosa. To kvalitetno slikarstvo izveo je zograf Radul, ugledni majstor svog doba, sa svojim pomoćnikom i učenikom Dimitrijem daskalom. Oslikavanje hrama potpomoglo je više uglednih Paštrovića, monaha i laika, od kojih su na natpisu čitljiva imena Nika i Ivana, Andrije iz Golubovića i još nekih donatora.

U crkvi se nalazi ikonostas Dimitrija daskala koji je prenesen iz crkve Sv. Nikole, za koju je bio naslikan, svakako prije njenog uništenja 1812. godine.

U sklopu konaka, pored stare pekare još djelimično sačuvane i „kulice” na uzvišenju, zanimljiva je i građevina u kojoj je djelovala manastirska škola u prošlom vijeku i početkom ovog vijeka. U crkvenoj riznici čuvaju se vrijedne ikone, crkvene sasude, stare bogoslužbene knjige i ostale dragocjenosti vezane za život manastira.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...03-17&id=23520

Manastir Praskvica u Paštrovićima osnovao je Balša III, 1413. godine

Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica, Paštrovići, 1413. godina 

Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica

Časopis "Montenegro Family", novembar 2009.

Aleksandar Čilikov: Paštrovski manastiri