List učenika Franjevačke klasične gimnazije Visoko

Novicvijet

God

ina

LXXX

VI, 2

015/

16.

Franjevačka klasična gimnazija i sjemeništeu Visokom- jučer, danas i sutra

To smo mi – FKG

Naša je Gimnazija osnovana 1882. godine u Kreševu, odakle je 1883. premještena u Guču Goru kod Travnika, a 1900. godine doselila je u Visoko, u zgradu u kojoj se danas nalazi Franje-vačko sjemenište.

Od početka svoga djelovanja u Visokom FKG je bila otvorena svima: uz kandidate za Franje-vački red primala je i sve druge učenike koji su željeli steći dobro obrazovanje. Za njihov smje-štaj izgrađen je 1928. učenički dom – Konvikt. Nakon II. svjetskog rata, komunističke represije i oduzimanja Konvikta te posljednjeg rata i izbje-glištva, Konvikt nam je ponovno vraćen i obnov-ljen te služi svojoj prvotnoj svrsi: kao školski i stambeni prostor za sve mlade koji žele u ugodnu ambijentu stjecati plemenita znanja i vještine te se tako spremati za život.

Život u Konviktu i Franjevačkom sjemeništu

Ovu školsku godinu FKG je započela sa 164 učenika, od kojih 24 u Franjevačkom sjemeništu, a 99 u Konviktu (54 učenika i 45 učenica iz cijele BiH, od Orašja do Čapljine i Livna), te 41 učenik iz Visokog i okolice.

Radni dan započinjemo ustajanjem u 7.00, do-ručak je u 7.30, nastava traje od 8.00 do 13.10 od-

nosno 14.00, kada slijedi ručak, a zatim vrijeme za odmor, igru i razonodu do 16.00, kada počinje „šutnja“, popodnevno učenje u miru i tišini. Veče-ra je u 19.00, a noćni mir u 22.30. Tijekom dana, u terminima izvan nastave i učenja te nakon večere, učenicima su na raspolaganju instrukcije kao i ra-zne slobodne aktivnosti i sekcije – nogomet, ru-komet, odbojka, košarka, tamburice, gitara, klavir, slikanje, informatika, ekološka radionica, mikro-skopiranje, pjevanje, flauta, lektira... Svi učenici besplatno dobivaju sve potrebne udžbenike, koje na kraju školske godine uredno vraćaju.

Svake godine organiziraju se redovite školske eks-kurzije, a učenici III. i IV. razreda svake druge godine idu na 10-dnevno studijsko putovanje u Grčku.

Njegujući svoje glavno obilježje – otvorenost – naša Gimnazija pruža temeljito obrazovanje i čestit odgoj svima bez obzira na vjersku, etničku ili drugu pripadnost. Takva orijentacija prepozna-ta je i u inozemstvu, tako da imamo partnerske odnose s nekoliko škola u Hrvatskoj, Italiji, Au-striji i Njemačkoj. Upornim radom i rezultatima na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima naši učenici i učenice doprinose da naša škola bude prepoznata kao žarište mira, tolerancije i su-života u različitosti, a te su vrijednosti našoj do-movini itekako potrebne.

Novi cvijet, 2015/16.

3

Riječ uredništva

Dragi čitatelji,

sretni smo što vam i ovoga proljeća možemo da-rovati ovaj rukovet cvjetova, u koji smo utkali svoje radosti i uspjehe, literarne i znanstvene pokušaje, pu-tovanja, prijateljstva i mnoge druge doživljaje koji su obilato ispunili školsku godinu na izmaku. Od prošlo-ga ljeta naša je Gimnazija nastavila rasti i razvijati se, a mi smo, svatko na svoj način, poput pčelice na na-slovnoj stranici, strpljivo i radišno nastojali doprini-jeti dobru zajednice i svakoga pojedinca. Neki od nas sudjelovali su na tečaju za klasičare na Hvaru, drugi na Europskome tjednu za mlade u Waldmünchenu,

treći ljetovali kod naših dobročinitelja u Kaštelima... Početak školske godine donio je studijsko putovanje u Grčku, a tijekom godine nastavili smo njegovati prijateljstvo s vršnjacima iz Koblenza, Vöcklabrucka, Bozena, Zagreba... Zahvaljujući našim donatorima, pred Božić smo otvorili našu novu sportsku dvoranu, pomoću koje se naša Gimnazija još više otvara i po-vezuje s drugim školama i društvom općenito.

Radujemo se novim izazovima koje će vrijeme pred nas staviti i prijateljstvu sa svima koji će nam se u tome pridružiti.

Uredništvo

KazaloPredstavljanje ....................................... 4

Vijesti .................................................. 10

Sekcije ................................................. 19

Interview ............................................ 21

Literarni pokušaji .............................. 25

Obljetnice ........................................... 31

Pomoć Keniji ..................................... 33

Drugi o nama ..................................... 34

Darovatelji .......................................... 35

Novi cvijetList učenika

Franjevačke klasične gimnazijeu Visokom

IzdavačFranjevačka klasična gimnazija

Bosne Srebrene 471300 Visoko

Tel. +387 (0)32 738 723Faks +387 (0)32 738 753

www.fkg.edu.bafkg.visoko@gmail.com

UredništvoLiterarna sekcija II. razreda

FotografijeDaniel Glavaš, II.r.

Prijelomfra Želimir Gogić

Lektura i korekturaAna Tomas

fra Ivan Nujić

Odgovarafra Zvonko Miličić, ravnatelj

TisakŠtamparija „Fojnica“

Naklada700 primjeraka

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

4

Predstavljanje

1. Ajla Ohran, Visoko2. Ema Krivdić, Visoko3. Franjo Džalto, Rama

4. Gabrijel Jelić, Rama5. Ilija Nakić, Nova Bila6. Ivica Trogrlić, Kreševo7. Marcel Mandić, Čitluk8. Marija Bilan, Kiseljak9. Marin Čuljak, Bugojno10. Martina Antunović, Vareš11. Monika Ivanić, Brestovsko12. Mustafa Hajrić, Visoko13. Nedim Šukrija, Podlugovi14. Nensi Idžaković, Vareš15. Nikola Kolak, Ljubuški16. Rejha Šabanović, Visoko17. Robert Bašić, Busovača18. Veronika Puljić, Kreševo 19. Zoran Matošević, Nova Bila

Mustafa Hajrić

Željni znanja i novih poznanstava, upisali smo se u Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na izmaku je školska godina, a još uvijek pričamo o svom prvom tjednu, kada smo bili jedni drugima nepoznati. Pola-ko smo prošli s puno truda i volje sve prepreke koje su nam bile na putu do uspjeha. Sigurnim koracima idemo u drugi razred. Od dvadeset dvoga, koliko nas je bilo u početku, ostalo je dvadeset učenika. Dvoji-ca su učenika napustila našu skolu (Antonio Rašić i Matija Dodig), ali zauvijek će biti naši dra-gi prijatelji. U konačnici, školsku godinu završavamo s razrednicom Rinom Breko sloganom: Uvijek može bolje. 

1. Muhamed Alić, Visoko2. Ines Andrić, Fojnica3. Ajla Bektaš, Visoko4. Mija Bojić, Ćatići5. Franjo Duvnjak, Kraljeva Sutjeska6. Ilijana Hodak, Jajce7. Iman Hodžić, Visoko 8. Filip Karaula, Livno9. Marko Komšić, Busovača 10. Ana Krezo, Livno11. Selma Lemeš, Visoko12. Matea Lovrić, Vareš

13. Lucijana Marčeta, Jajce 14. Ana Marijan, Livno15. Anita Martinović, Jajce 16. Ahmed Sinanagić, Visoko17. Ela Šako, Fojnica18. Dario Šipić, Kraljeva Sutjeska 19. Josip Štrkalj, Vareš20. Emanuel Tuka, Fojnica 

Ana Krezo i Lucijana Marčeta

I.a

I.b

Novi cvijet, 2015/16.

5

Predstavljanje

I.c

II.a

Jednom davno, dobro, ne baš tako davno, zako-račili smo na novu stepenicu svoga životnoga puta. Zbunjene i pomalo uplašene, dočekala nas je naša razrednica prof. Ivona Sokolović. Uz njezinu pomoć svladali smo početni strah i krenuli u novu avanturu, prepunu raznih izazova i uspjeha.

1. Mihael Barišić, Jajce2. Zvonimir Barišić, Livno3. Stjepan Čečura, Vitez4. Anđela Ćurić, Livno5. Tomislav Divković, Vareš6. Josipa Dujmenović, Bazik7. Ejla Hasović, Ilijaš8. Martina Jarmanović, Vareš9. Filip Jurkić, Vareš10. Sara Kapetanović, Gojevići11. Vinko Krešo, Livno12. Anesa Limo, Visoko13. Ines Lukin, Busovača14. Antonio Matić, Vareš

15. Nijaz Puška, Sarajevo16. Dragica Raguž, Kiseljak17. Ajla Šehić, Ilijaš18. Bakir Trako, Visoko19. Marko Trupina, Jajce20. Petar Tuka, Kiseljak

Dragica Raguž i Martina Jarmanović

Avanturi drugoga razreda pristupilo je petnaesto-ro hrabrih akavaca. Među nama su i trojica sjeme-ništaraca. Razrednica nam je profesorica Vedrana Komšić. Nažalost, na polugodištu nas je napustila

Marija Dijaković, kojoj želimo sve najbolje u  Nje-mačkoj i nadamo se ponovnome susretu.

1. Mijo Brđanović, Kraljeva Sutjeska2. Juraj Grabovac, Vitez3. Nejra Hindija, Visoko4. Ivona Jukić, Stara Bila5. Dario Laštro, Busovača6. Imran Meco, Visoko7. Maja Slomo, Kiseljak8. Ajla Smolo, Visoko 9. Marija Tolo, Kreševo10. Tomislav Vidović, Bugojno11. Anto Zečević, Odžak12. Stipo Žutić, Sarajevo13. Marin Maros, Vitez14. Mato Lukić, Jajce

Anto Zečević

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

6

Predstavljanje

Naša mala družina, s razrednicom Edinom Mi-mić, dio je jednoga jako dobroga odjeljenja drugoga razreda. Zajedničkim snagama savladavamo sve pre-preke i nižemo uspjehe. Netko bolje, netko lošije, no vodimo se sloganom: Svi za jednoga, jedan za sve.

1. Nemanja Aranđelović, Usora 2. Emina Beganović, Visoko 3. Ivo Bilan, Kiseljak 4. Slavko Davidović, Jajce

5. Daniel Glavaš, Usora 6. Greta Kapetanović, Fojnica 7. Marija Kasalo, Livno 8. Emina Klino, Visoko 9. Jakov Ljubos, Busovača 10. Josip Mikić, Orašje 11. Josipa Orkić, Orašje 12. Patrik Taraba, Fojnica

Emina Klino

Sua vitia fateri honestum est (Pošteno je priznati svoje mane). Ovom spoznajom bilo je lakše započeti drugi razred. Nažalost, neki to nisu smatrali točnim. Broj učenika sa 16 na 13 odlučili su svesti Filip Oroz,

Ivana Vincetić i Andrej Malbašić. Unatoč tomu, vo-đeni ohrabrujućim riječima naše razrednice Ane To-mas, veselo privodimo kraju i ovu školsku godinu.

1. Anisa Avdović, Visoko2. Dženeta Hasečić, Ilijaš3. Luka Ilić, Odžak4. Marija Ivanović, Orašje5. Berina Kazija, Sarajevo6. Nikola Marić, Kraljeva Sutjeska7. Josip Oršolić, Domaljevac8. Selma Rajkić, Visoko9. Ćazim Sinanagić, Visoko10. Elvis Šehić, Visoko11. Katarina Tunjić, Vukanovići12. Toni Vučić, Kiseljak13. Emanuel Živković, Orašje

Berina Kazija i Anisa Avdović

II.b

II.c

Novi cvijet, 2015/16.

7

Predstavljanje

Kao već prilično iskusni klasičari, uspjedosmo iz-boriti se i s trećim razredom, u koji smo zakoračili kao ne tako mala ekipa od 25 članova. Iako smo se nakon uživanja u divnoj Grčkoj, na samom početku godine, morali ponovno uhvatiti u koštac s gradivom i vremenom koje nam je na raspolaganju, bili smo opušteniji jer smo osjećali harmoniju prijateljstva i jače povezanosti. Ipak, na polugodištu napustila su nas dvojica kolega. Ostatak se i dalje hrabro bori i nastavlja svoj put ka krajnjem cilju, koji je već sada, osjećamo to, vrlo blizu.

1. Amira Alibegović, Visoko2. Vilim Benković, Ugljara (Orašje)3. Magdalena Bilkić, Sivša(Usora) 4. Amila Čehajić, Visoko5. Toni Dujmović, Zagorice (Kiseljak)6. Benjamin Duraković, Visoko7. Martina Dužnović, Vareš 8. Marinko Filipović, Posuški Gradac9. Zlatko Hadžić, Visoko10. Mirza Halilović, Visoko11. Tea Jukić, Fojnica12. Danijel Lukić, Busovača13. Davor Mamuzić, Bazik (Domaljevac)14. Patrik Mandić, Srednja Slatina15. Doris Popić, Ilijaš16. Martina Škoro, Kiseljak17. Željko Tomić, Posušje18. Marin Vujica, Fojnica19. Ante Vukoja, Ljubotići (Široki Brijeg)20. Dajana Zrnić, Vitez21. Hrvoje Žabić, Vitez22. Mario Žilić, Šuškovo Naselje (Čapljina)23. Anastazija Živković, Kostrč (Orašje)

Anastazija Živković

Tercijani

Oj, budi svoj – IV. aNa koncu srednjoškolskog obrazovanja otvaraju

se pred nama novi životni obzori. Nas trinaest sje-meništaraca iz Bosne i Hercegovine prije četiri go-dine započeli smo školovanje u Franjevačkoj klasič-noj gimnaziji, a do mature stigli smo nas osmorica. Prisjećajući se prvih dana u sjemeništu, kada smo iza novih lica upoznavali prijatelje i velikih zbunjenih očiju promatrali grčka slova, shvatili smo da je i sam put dio cilja, jer ako stalno očekujemo kraj, gubimo radost sadašnjega trenutka. Za tu radost življenja sjemenišnoga života veoma smo zahvalni fratrima i profesorima, koji su nam strpljivo pomagali u odgoju i pripremali nas za život. Osim klasičnih jezika i pri-rodnih znanosti naučili smo živjeti u zajednici. Veli-ka vrlina ove ustanove je duhovna potpora u dobru i čestitu životu, za koji se odlučujemo kao franjevački kandidati. Zahvaljujući potpori braće fratara učvrsti-li smo svoju želju za franjevaštvom i nadamo se da ćemo u tome duhu i ustrajati. Naša su imena:

1. Drago Blažević, Uskoplje2. Ivan Crnogorac, Posušje

3. Pavle Kajić, Nova Bila4. Petar Krolo, Ljubunčić, Livno5. Nikola Livaja, Busovača6. Kristijan Orkić, Tolisa7. Robert Radić, Drinovci8. Pero Zečević, Gornja Dubica

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

8

Predstavljanje

Zatvaramo jedno poglavlje u svom obrazovanju i ži-votnom putu. Kao da je jučer bilo kada smo došli odlu-čivši upisati i ovdje završiti srednju školu. Dakako da je naš put bio trnovit i naporan, ali ipak smo ga prešli!

Pred nama je novi, zahtjevniji i ozbiljniji životni za-datak, koji ćemo, ako Bog da, uspješno riješiti. Svima će nam svakako trebati znanja i vještina koje smo ov-dje usvojili, a iskreno se nadamo da će nam koristiti.

Zahvaljujemo svima koji su nas ovih godina pratili i usmjeravali na dobro. Želimo im sve najbolje!

1. Petar Ančić, Vitez2. Marin Anđić, Kiseljak3. Goran Babić, Gornji Hrgovi (Srebrenik)4. Mario Brđanović, Kraljeva Sutjeska5. Robert Čeko, Livno6. Monika Dusper, Vareš

7. Azra Džafić, Visoko8. Elma Džafić, Visoko9. Džejna Hindija, Visoko10. Antonia Marojević, Gornji Hrgovi (Srebrenik)11. Tina Matić, Sarajevo12. Ana Pejčinović, Vareš13. Elma Penjić, Visoko14. Albin Ramić, Visoko15. Jelena Redžić, Brčko16. Ema Džejna Smolo, Visoko17. Leon Šimić, Brnjaci (Kiseljak)18. Katarina Tuka, Fojnica19. Drago Vidić, Rujani (Livno)20. Amna Vranić, Visoko21. Tarik Zerdo, Visoko

Drago Vidić

IV.b – maturanti

PostulantiPostulatura Bosne Srebrene u Visokom školske

godine 2015/16. broji 5 članova. Kandidati se pripre-maju za novicijat po prilagođenom odgojno-obra-zovnom programu. Meštar je postulanata fra Danijel Rajić. Postulanti su:

Nikola Rajić, VitezMarko Nujić, KreševoMateo Šilić, KiseljakMile Beljo, RamaIvan Dominik Filipović, Tolisa

Mile Beljo

Novi cvijet, 2015/16.

9

Predstavljanje

ProfesoriOve godine našem Profesorskom zboru pridruži-

lo se troje novih profesora, jedan novi prefekt i dvije odgojiteljice. Novi su članovi prof. fizike Amira Kese-rović i kemije Ines Javornicki, na zamjeni do povratka prof. Tatjane Miočević Tasić, te prof. engleskoga jezika Goran Grubešić. Da bi red u Franjevačkome konviktu i sjemeništu bio bolji, pridružili su nam se fra Marko Hrgota, zadužen za sjemeništarce, i dvije nove sestre, s. Anica Markelić i s. Željka Dramac, koje se brinu o učenicama i učenicima u Konviktu. Napustile su nas prof. fizike Jelica Bilić-Đukić, prof. engleskoga jezika Violeta Bilela i odgojiteljica s. Celina Vidak.

Bolna točka nekih naših kolega definitivno su grčki i latinski jezik. No, na profesore fra Josipa Mrnjavca, fra Ivicu Studenovića, fra Marka Ćorića i fra Ivana Nu-jića ne možemo se žaliti. Da bi jezičari bili u cijelosti, tu su i profesor engleskoga jezika fra Josip Ikić, prof. njemačkoga jezika fra Pavo Vujica, Rina Breko i s. Kri-

stina Marijanović, koja je također predaje hrvatski je-zik uz prof. Anu Tomas i fra Zvonka Benkovića. Svima nama drag predmet, matematiku, predaju profesorice Edina Mimić i Aminah Delić-Đulić. Sociologiju i in-formatiku, koliko god je moguće, objašnjava fra Fra-njo Radman. Svestrani fra Zvonko Miličić predaje čak četiri predmeta: likovnu umjetnost, logiku, filozofiju i psihologiju. Fra Stipo Alandžak je uz odgoj zadužen i za znanje o religijama, a prof. Melisa Zerdo brine o općoj glazbenoj naobrazbi. Naš Profesorski zbor upot-punjuju prof. Dalibor Ružička, predavač povijesti, prof. tjelesne i zdravstvene kulture Josip Dujmović te prof. Ivona Sokolović i Vedrana Komšić, koje predaju biologiju odnosno zemljopis. Osim njih o nama bri-nu i vanjski suradnici: voditelj Tamburaškoga zbora g. Tomo Maltar, prof. gitare Nedim Limo, prof. violine Dženisa Brković-Harbaš i prof. puhačkih instrumena-ta Josip Popović.

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

10

Vijesti

II. ljetna škola FKG održana je u Visokom od 6. do 11. srpnja 2015., a sudjelovali su 31 učenik i uče-nica iz Visokog, Kiseljaka, Kraljeve Sutjeske, Vare-ša, Sarajeva, Prozora, Jajca, Usore i Odžaka. Oni su prije podne pohađali nastavu hrvatskog, njemačkog i grčkog jezika, likovne i glazbene umjetnosti, ma-tematike, kemije, biologije i tjelesne kulture, a u slo-

bodno vrijeme ogranizirana su sportska natjecanja, obilasci i razgledavanja samostanskih muzeja i zbir-ki u Visokom, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici te šetnja po Sarajevu i kupanje na Ilidži. Škola je za-vršena podjelom diploma i nagrada najistaknutijim učenicima i animatorima. Hvala svim sudionicima i animatorima, roditeljima i dobročiniteljima koji su nas podržali.

Znam – mogu – hoću!II. ljetna škola FKG

Iz novicijata Bosne Srebrene

U nedjelju 12. srpnja pod svetom misom u župi sv. Ante Padovanskog u Busovači obavljen je obred oblačenja franjevačkog habita. Devet postulanata Franjevačke provincije Bosne Srebrene tim činom započelo je godinu novicijata ili, kako se običava reći, godinu kušnje. Novicijat je razdoblje u kojem se redovnički kandidat upoznaje s pravilom Reda i samostanskim životom.

Svetu misu i obred oblačenja habita predvodio je provincijal fra Lovro Gavran uz koncelebraciju od-gojitelja sjemeništaraca fra Josipa Mrnjavca, meštra postulanata fra Danijela Rajića, meštra novaka fra Marka Ešegovića i mnogih drugih.

Nakon misnog slavlja svečanost se nastavila u žu-pnom dvorištu, gdje je organiziran zajednički ručak za rodbinu novaka i ostale prisutne. Ovo slavlje svojim sviranjem uljepšali su sjemeništarci i bogoslovi Bosne Srebrene. Na koncu slavlja novaci su se s meštrom fra Markom Ešegovićem uputili u samostan na Goricu kod Livna, gdje će provesti godinu novicijata.

Ovogodišnji novaci su: 1. fra Zvonimir Batista, Busovača2. fra Darijo Bošnjak, Fojnica

3. fra Mihael Anđelović, Boće 4. fra Marko Cvitković, Doljani 5. fra Marko Čuturić, Vitez 6. fra Ivan Stanić, Kreševo 7. fra Mijo Ljubos, Busovača 8. fra Josip Ivić, Tolisa 9. fra Blaž Protuđer, Uskoplje

fra Marko Čuturić

Oblačenje franjevačkog habita 2015.

Novi cvijet, 2015/16.

11

Vijesti

Obitelj Berket u Visokom

Što i kako nosimo?

Dva putovanja u Njemačku

A gdje smo tu mi?

I ove smo godine uvelike gradili nova poznansta-va i prijateljstava, šireći svoje vidike i putujući daleko izvan granica Bosne i Hercegovine. Tako, dvije sku-pine naših učenika, uzorna ponašanja i dobra pozna-vanja njemačkog jezika, u rujnu i listopadu putovale su s profesorima u Koblenz, grad u zapadnoj Nje-mačkoj, i to jedna u goste našoj partnerskoj školi Be-rufsbildende Schule Wirtschaft, a druga u posjet školi pjevanja Singschule Koblenz, koju vodi g. Manfred Feig. Budući da su bili smješteni u obiteljima, učenici su imali priliku upoznati njemački način i stil života, školovanja, običaje itd. Također, učenici su posjeti-li mnogo kulturnih i povijesnih znamenitosti te se tako obogatili brojnim novim znanjima.

Kod svojih – u Koblenzu

Na početku nove školske godine posjetom su nas obradovali gospodin Joško Berket i njegova obitelj, do-bročinitelji naše Gimnazije. Bilo nam je drago ugostiti ove naše prijatelje. Dan prije početka školske godine u večernjim satima imali smo tradicionalni roštilj, a te večeri pridružio nam se Joškov sin Fabijan. Tada nam je on rekao da će Joško, supruga mu Zdenka i mala Ka-tarina doći sljedećega dana. Iste večeri fra Stipo nam je rekao da je Jošku zapravo sutradan, 1. rujna, rođen-

dan. Joško je došao već ujutro, a mi smo odlučili pri-rediti mu malo iznenađenje: okupili smo se svi u holu naše škole, fra Stipo je donio tortu i svi smo zapjevali dobro poznatu pjesmu Sretan ti rođendan grupe Fan-tomi. Osmijeh je krasio lica svih prisutnih.

Dragi naš Joško, želimo Vam ono što se nitko nije sjetio poželjeti, a što iščekujete šuteći. Neka i to neizre-čeno, što samo Vi znate, bude ostvareno. Još jednom: sretan Vam rođendan i da nam ubrzo opet dođete!

Rođendan za pamćenje

Dana 17. listopada 2015. godine obilježen je Dan kravate i kulture odijevanja. Kao i svake godine do-sad, naši su učenici već tradicionalno, zajedno s na-šim profesorima, toga dana na nastavu došli svečano odjeveni. Te je večeri također održana i modna revi-ja, čiji su modeli bili naši učenici, praćena prezenta-cijom na temu Moda 20-ih godina prošloga stoljeća.

Hvla svima koji su se oko toga potrudili!

Dan kravatei kulture odijevanja Dan planina obilježava se 11. prosinca, ali mi smo

ga zbog gusta mjesečnog rasporeda obilježili 15. pro-sinca. Prezentacije o najvišim planinama svijeta odr-žalo je šest učenica III. razreda pod vodstvom profe-sorica geografije i biologije Vedrane Komšić i Ivone Sokolović, a nazočili su gotovo svi učenici i profesori.

Bila je to lijepa prigoda da naučimo važne podatke o najvišim planinama svijeta i shvatimo kako su ove planine prevažne kao životna staništa brojnih vrsta koje čuvaju krhku harmoniju života na Zemljil

Dan planina

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

12

Vijesti

U našoj su školi 18. prosinca održani tradicionalni Božićni sajam i priredba. Na sajmu su prodavane umjet-nine, odnosno ručni radovi naših učenika, a dobiveni prihod darovan je srednjoj školi St. Francis u Keniji.

Božićna priredba je održana u našoj novoj sportskoj dvorani koja je time otvorena. Priredbi su uz osoblje i učenike Gimnazije nazočili brojni gosti, a došao nam je za tu prigodu i kardinal Vinko Puljić. Svi su nazočni uživali u mnogobrojnim točkama naših vješto uvjež-banih i nadasve vrlo marljivih učenika. Priredba se sa-stojala od mnogo glazbenih točaka i recitala na temu zajedništva i suživota. Nakon priredbe u Konviktu je priređena zajednička zakuska za sve goste. U organi-zaciji ovoga događaja sudjelovali su učenici i osoblje naše škole nastojeći da sve prođe kako je i planirano. Međutim, bilo je, čini se, i bolje od planiranoga!

Kako je već rečeno, božićnom priredbom otvorena je naša nova sportska dvorana, što smo dugo čekali.

Taj, za našu školu, epohalan događaj nikada nećemo zaboraviti, kao uostalom ni trud svih onih koji su su-djelovali u ostvarenju toga projekta. Gradnju dvorane vodio je fra Ivan Nujić, a ostvarenje projekta pomogli su, uz njemačke fondacije Renovabis i Kirche in Not, mnogi drugi dobročinitelji. Svima njima iskreno za-hvaljujemo za velikodušne darove i napore kako bi ovaj projekt bio što brže i kvalitetnije ostvaren. Vjeru-jemo da ćemo svojim radom i zalaganjem opravdati povjerenje svojih dobročinitelja.

Dvorana izgleda, blago rečeno, zadivljujuće i već smo u njoj imali prva natjecanja. Ona služi ne samo nama, učenicima Franjevačke klasične gimnazije, nego i svoj drugoj djeci, našim vršnjacima i sportaši-ma, kojima je potrebna. Drago nam je da će nova dvo-rana biti mjesto susreta između mladih naše zemlje te da ćemo se kroz sport lakše i bolje upoznavati, ljepše se družiti i prijateljevati.

Otvaranje nove sportske dvorane –dan za pamćenje

Skupina od sedmero učenika II, III. i IV. razreda, zajedno sa s. Anicom i s. Kristinom, boravila je od 29. studenoga do 6. prosinca 2015. u posjetu partner-skoj školi u Vöcklabrucku, u Austriji. Tih nekoliko dana proveli su u obiteljima svojih vršnjaka iz tamoš-nje, nama partnerske Franjevačke gimnazije, koju vode časne sestre franjevke. Usput su posjetili i Linz,

Salzburg i Graz te se pobliže upoznali s kulturno-po-vijesnim naslijeđem toga dijela Austrije. Uočeno je da tamošnja Franjevačka gimnazija funkcionira vrlo slično našoj i zato smo se u Vöcklabrucku osjećali kao kod kuće. Bilo je to još jedno lijepo iskustvo i po-četak jednoga, nadamo se, duga i lijepa prijateljstva.

Similis simili gaudetU pohode prijateljima u Vöcklabrucku

Božićni sajam i priredba

Novi cvijet, 2015/16.

13

Vijesti

21. ožujka u Konviktu je održana izložba u povodu Svjetskoga dana Downova sindroma. Time se poku-šalo osvijestiti učenike i djelatnike naše škole o tome nerijetkome sindromu. Učenici su bili potaknuti na nošenje rasparenih čarapa, univerzalnog simbola toga dana. Također, održana je i prigodna prezenta-cija kako bi se učenike upoznalo s nastankom i razvo-jem ove poteškoće te metodama pedagoškog rada s osobama koje su njome pogođene.

Savršeni na malo drukčiji način

Osim Svjetskog dana Downova sindroma, 21. ožujka obilježen je i Svjetski dan šuma. On se obilje-žava svake godine i taj dan predstavlja dobru priliku na podsjećanje važnosti šuma i njihove zaštite. Naše profesorice biologije i geografije Ivona Sokolović i Vedrana Komšić napravile su pano prepun zanimlji-vih podataka vezanih za šume i svjetske vode te su na taj način potakle učenike na razmišljanje o ovom ozbiljnom problemu.

Šume – pluća Zemlje

14. ožujka naši su učenici simbolično obilježili Dan broja pi. Naime, ovaj događaj godišnja je proslava ko-jom se promovira matematička konstanta π (3,14). Učenici matematičke sekcije prvih i drugih razreda, uz pomoć profesorica matematike, Edine Mimić i Amine Delić-Đuljić, pripremili su prezentaciju te kolegama pobliže objasnili povijest broja π kao i njegovu važnost u matematici, fizici i drugim znanostima.

Srce matematike

I ove smo godine, kao i svake do sada, obilježili poklade. Učenici su na vrlo kreativan način iskoristili priliku da se maskiraju u različite stvari i osobe, ali i da se na neki način našale s profesorima. Na samom kra-ju večeri, nakon predstave u kojoj su učenici glumili profesore, priređen je izbor najljepše maske na kojem je pobjedila Josipa Orkić. Ovaj 9. veljače 2016. ostat će nam još dugo u lijepu sjećanju.

Ridere sanum estSvjetski dan šuma

Dan broja π

Poklade

Svjetski dan Downova sindroma

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

14

Vijesti

Hrabro protiv predrasuda

Odgovorni smo za kruh svagdanjiJedan u nizu mnogih događaja na kojima naši

učenici mogu pokazati svoje mnogobrojne talente jesu Dani kruha i plodova zemlje. Ova manifestacija održala se 12. listopada u predvorju Konvikta. Naše su sestre održale simboličan govor o poštivanju pri-rode i o važnosti dijeljenja, prije svega kruha. Slogan ovog događaja Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača vraća nas na samu bit i smisao ovoga čina: na-učiti dijeliti sve što imamo s drugima.

Naši su učenici, zajedno sa sestrom Željkom, sami pravili razne pekarske proizvode, dok su drugi donijeli kolače i peciva od kuće. Prava mala gozba počela je u 14 sati govorom sestre Kristine o ovom događaju i njegovim moralnim aspektima. Važno je znati odgo-

vorno cijeniti hranu: ona nam ne pripada, nego nam je darovana. Treba znati da su mnogi ljudi uskraćeni za taj dar i to nas treba poticati na solidarnost s njima.

13. studenoga 2015. u Koviktu je održana Živa biblioteka, prva u Visokom. Ovaj relativno nov kon-cept, nastao u Danskoj 2000. godine, već je osvojio svijet. Vrata naše škola bila su toga poslijepodneva otvorena i svim našim sugrađanima koji su se odva-žili otvoriti neku od ponuđenih živih knjiga.

No, što je uopće Živa biblioteka i kako funkcio-nira? Živa biblioteka funkcionira po principu prave biblioteke uz razliku što je čitanje u Živoj biblioteci zapravo razgovor sa živom knjigom – osobom koja je zbog svoga društveno-ekonomskog ili kulturološ-kog porijekla/statusa, spola, dobi, uvjerenja, izgle-da i sl. izložena predrasudama. Razgovor sa živom Knjigom možda je najbolji put u nadilaženju ste-reotipa i predrasuda prema drugima i drugačijima. U tom razgovoru knjige dobrovoljno otvaraju svoje stranice pričajući o izazovima i preprekama s koji-ma se svakodnevno suočavaju zato što ih ljudi sude

po koricama, odgovaraju na pitanja koja im postav-ljaju njihovi čitatelji, ali i sami mogu postaviti pita-nje svojim čitateljima.

Sam moto ovoga projekta, Ne sudi o knjizi po ko-ricama!, potiče na rušenje zidova i predrasuda među ljudima jer svi su čitatelji bili pozvani, otvarajući i či-tajući žive knjige, suočiti se sa svojim predrasudama koje im je o drugima nametnula njihova okolina. Bi-blioteka je imala veliku lepezu naslova, čak petnaest, među kojima su Novinar, Budući imam, Časna sestra, Policajka, Kompozitor, Filantrop, Uspješan poduzet-nik, Likovni umjetnik i Samohrana majka, civilna žr-tva rata. Titulu bestsellera, najčitanijih živih knjiga, odnijela su dva naslova: Pobijedila sam rak i Oprostio sam ubojici svoga oca.

Dani kruha i plodova zemlje

Živa biblioteka

Novi cvijet, 2015/16.

15

Vijesti

Moj iskorak u EuropuBio sam sretan kad su me odabrali u skupinu koja

ide u Koblenz (Njemačka), grad u kojemu je naša partnerska škola. Osjećao sam se uzbuđeno jer nikad nisam napustio granice Bosne i Hercegovine i Hrvat-ske. Imao sam visoka očekivanja koja su se ispunila. Zato, poslušajte moju priču.

Moj doživljaj počinje, naravno, u našoj lijepoj Bo-sni. Ruku na srce, osjećao sam se ravnodušno kada smo prolazili kroz našu zemlju. Ništa novo, sve po-znato. Dođosmo u Hrvatsku, osjećao sam se isto. No, stvari su se promijenile kada smo prešli slovensku gra-nicu. Uzbuđenje je raslo, prvi put sam izvan poznato-ga. Nisam se osjećao sigurno, ali bio sam veseo. Brzo prođosmo Sloveniju i dođosmo u Austriju. Koja ljepo-ta od zemlje! Te šume, poljane, brda i planine, rijeke i potoci. Divno. Ondje sam prespavao u franjevačkoj kući našega čoeka, fra Kristijana Montine. Prošetatao sam gradom i iznenadio me spoj krasne prirode i ure-đena urbanoga središta. Krenuo sam za Njemačku i, iskreno, jedva da sam osjetio prijelaz iz države u dr-žavu. Ipak, fascinirale su me divovske poljane koje su savršeno uređene i prostiru se u beskraj. Osvježavaju-će. Dolazim iz prilično malena mjesta i nisam navikao na velegrad. No, kada sam stigao u Njemačku, shvatio sam što zapravo znači grad, metropola. Prolazeći po-kraj zračne luke u Frankfurtu, bio sam šokiran i za-prepašten veličinom samo nenaseljenoga dijela grada. Kao da su mi se oči otvorile. Ubrzo nakon Frankfurta stigli smo u Koblenz, koji je prilično velik za naše stan-darde, ali pak gradić za njih. Čudno, zar ne?

Upoznao sam obitelj kod koje ću boraviti i ugod-no sam se iznenadio kada sam saznao da su to zapra-vo naši ljudi. Ugodno su me smjestili i osjećao sam se članom njihove obitelji.

Sutradan sam krenuo u obilazak Koblenza. Bio je to kratak i prilično zanimljiv obilazak kulturnih

znamenitosti toga grada. Najviše me zadivilo Deuts-ches Eck, ušće Mosela u Rajnu, kraj kojega se nalazi ogroman kip prvog njemačkog cara Wilhelma I. uz simbole njemačkih pokrajina. Sljedećeg sam se dana pridružio nastavi u partnerskoj školi. Njihov me se način školovanja nije posebno dojmio. Međutim, fascinirao me drugačiji njemački mentalitet. Oni su, uvjetno rečeno, uredniji, precizniji, čak i malo ukoče-niji. No, njihova država i sustav to od njih traži. Ipak, brižni su i pažljivi, mada se nisam odmah osjećao do-brodošlo. To ih najviše razlikuje od nas.

Sljedećeg smo dana otišli u KÖln, jedan od najve-ćih njemačkih gradova. Bože moj, kako je samo velik! Ogroman. Ondje smo posjetili drugu najvišu crkvu, tj. katedralu svijeta, Kölner Dom, s njegovim 147 meta-ra visokim zvonicima i gotičkim ukrasima. Prelijepo. Ako bih morao birati, ta me katedrala najviše fasci-nirala. Nakon katedrale, otišli smo u muzej čokolada. Osjećao sam se kao dijete u svojem raju. Toliko čoko-lade! Malo sam degustirao i istinski uživao.

Obišli smo Bonn i bili u Beethovenoj rodnoj kući, mada ja više volim Mozarta. Još sam nekoliko dana bio na nastavi i poboljšavao svoje znanje jezika.

Nažalost, došao je i taj dan kada smo trebali kre-nuti kući. Pozdravio sam se s obitelji i krenuo slo-mljena srca. Priroda je i na povratku ostala lijepa i jednako oduševljavajuća.

Vraćajući se kući razmišljao sam kako je ovo za mene bilo prosvjetljujuće iskustvo i kako sam upoznao druge kulture, vidio nove stvari, upoznao nove ljude, mišljenja i karaktere. Kako je divno putovati! Jedva če-kam sljedeću priliku za ponovni odlazak u Njemačku, zemlju snova za nas Balkance. Prelijepo i osvježavaju-će iskustvo na kojemu sam zahvalan ovoj školi, koja mi je omogućila ostvariti jedan od svojih snova.

Josip Mikić, II.c

U zemlji planina i jezeraUz mnoge druge, naša gimnazija ima jednu part-

nersku školu i u Bolzanu. Putovanje u sjeverni dio Italije ove godine trajalo je od 3. do 10. travnja. U posjet partnerskoj školi, također Franjevačkoj gim-naziji, išli su profesori fra Stipo Alandžak i fra Marko Hrgota te učenici četvrtog i drugog razreda: Katarina Tuka, Mario Brđanović, Dario Laštro, Stipo Žutić i ja. Prethodnih godina naši su učenici bili smješteni u

obiteljima učenika koji su posjećivali našu gimnaziju, no ove je godine bilo nešto drukčije: bili smo smješte-ni u tamošnjem franjevačkom konviktu, u kojem bo-rave neki učenici Franjevačke gimnazije, ali i mnogi drugi koji pohađaju druge škole.

Tako smo bili u mogućnosti sklopiti mnoga pri-jateljstva. Naše vrijeme bilo je organizirano tako da smo bili na nastavi dva dana te se upoznali s njihovim

S putovanja u Njemačku i Italiju

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

16

Vijesti

Ljetovanje iz snovaI ove nas je godine gospodin Joško Berket pozvao

na sedmodnevno ljetovanje i time uljepšao naše ljetne praznike. Na kraju je školske godine fra Stipo izabrao one koji su se dobro vladali i imali uspješnu školsku go-dinu. Ti sretnici bili su Martina Škoro, Tea Jukić, Amila Čehajić, Doris Popić, Mirza Halilović, Amira Alibego-vić, Dajana Zrnjić, Drago Vidić, Magdalena Bilić, Martina Dužnović, Anastazija Živković, Marin Vujica, Miroslav Šteko i nas dvije, Amna i Elma.

U jutarnjim satima 2. kolovoza okupili smo se ispred Konvikta i napokon krenuli. Vožnja je brzo prošla uz smijeh i razgovor tako da smo već poslije podne stigli u Kaštel Kambelovac. Prvo smo otišli na ručak u restoran Buža, a zatim u apartmane i začas se

raspremili kako bismo otišli na plažu te uživali u os-tataku dana. Navečer smo šetali i družili se. Sljedeći dan proveli smo u kupanju i upoznavanju samoga mjesta. Treći dan nas je gospodin Joško pozvao na jahtu. Nakon ručka po nas je došao vozač Željko. Otišli smo do obližnje marine gdje smo se ukrcali na jahtu i zaplovili. Na jahti su nas dočekala i Joškova djeca, naši prijatelji Fabijan i Katarina. S nama su bili i naši dragi prijatelji iz Rame, koji su također došli na odmor kod Joška. Otplovili smo do otoka Čiova i usidrili se. Cijelo poslijepodne proveli smo na jahti družeći se. Gospodin Joško nas je počastio i prefin-im kolačima, koji su nam zaista bili potrebni nakon iscrpljujućeg plivanja i skakanja u more. Četvrti dan proveli smo u Kaštel Kambelovcu, a poslije večere išli smo u Trogir. Ondje smo imali slobodno vrijeme za razgled grada, poneko piće i suvenirčić. Sutradan navečer trebali smo ići u Split, ali nam je nevrijeme pokvarilo planove tako da smo odgodili izlet za sl-jedeći dan. U Splitu smo imali i više slobodnog vre-mena nego u Trogiru tako da smo se još bolje proveli. Sedmi smo se dan nakon doručaka brže bolje spremi-li i otišli na plažu još koji put okupati se prije polaska. Poslije ručka smo se spakirali i već je bilo vrijeme za povratak. Iako se sedam dana čini kao mnogo vre-mena, nama je to prebrzo prošlo. Uz dobro društvo, smijeh i pjesmu vremena nikada dovoljno. Zato smo

načinom rada u školi i obogatili svoje znanje njemačk-og jezika. Prije polaska smo s našim profesoricama njemačkog jezika pripremili prezentaciju o našoj školi, domovini i drugim zanimljivostima koje smo našim domaćinima uspješno pokazali. Osim toga, išli smo u obilazak, grada koji nas je sve oduševio. Posjetili smo i neke muzeje te dva najpoznatija dvorca. Vozili smo se i žičarom koja nas je odvela na prelijepo mjesto prepu-no zelenih površina, šuma i drugih prirodnih ljepota.

Posjetili smo i grad Trento te bili na jezerima u mjestu koje se zove Riva del Garda. Pored jezera imali smo mali piknik, hranili patke i uživali u ljepoti koja nas okružuje. Domaćini su organizirali turnir u odbojci, nogometu i košarci na kojem smo i mi sudjelovali. Tu smo se noć odlično zabavili družeći se te upoznajući kulturu i tradiciju naših vršnjaka pričom, igrom i smijehom.

Povratak kući došao je vrlo brzo. Bilo nama je tako lijepo da nismo htjeli natrag. Međutim, pozdravili

smo se i srdačno zahvalili domaćinima na predivnom druženju koje bismo rado ponovili. Došli smo kući bogatiji za jedno veliko i lijepo iskustvo.

Nejra Hindija, II.a

Kaštel Kambelovac, 2. – 8. kolovoza 2015.

Novi cvijet, 2015/16.

17

Vijesti

U Austriji kao kod kućeOdnedavno naša škola surađuje s Franjevačkom

gimnazijom u Vöcklabrucku (Austrija). Ove školske godine prvi smo puta kao skupina učenika posjetili tu školu. Uz voditeljice puta, s. Kristinu Marijanović i s. Anicu Markelić, išli su sljedeći učenici: Marija Tolo (II. r.), Martina Dužnović, Davor Mamuzić, Anasta-zija Živković i Hrvoje Žabić (III. r.) te iz četvrtog ra-zreda Jelena Redžić i ja.

Krenuli smo u nedjelju ujutro 29. studenoga. Vri-jeme provedeno u vožnji, sve do Zagreba, brzo je prošlo. U Velikoj Gorici smo upoznali obitelj s. Ani-ce i s njima proveli malo vremena. Poslije toga smo nastavili put, koji je prošao bez problema. Kada smo stigli u Vöcklabruck, dočekale su nas sestre, kod ko-jih smo tu noć prespavali. Već ujutro sljedećega dana ravnatelj gosp. Gebetsberger nas je dočekao, odpra-tio do škole i pokazao nam prostor te nas upoznao s učenicima kod kojih smo bili udomljeni tih nekoli-ko dana. Nakon tog uvoda obišli smo Vöcklabruck. Vidjeli smo razne znamenitosti vezane uz taj grad. Predvečer smo otišli u svoje obitelji i upoznali se s njima.Iako umorni ipak smo tu večer svi proveli u druženju sa svojim obiteljima.

Sljedeće dane smo obilazili obližnje veće gradove, Salzburg i Linz. Meni se posebno svidio grad Linz, koji smo obilazili veći dio dana, i opet je mnogo toga ostalo da se vidi. Mariji se na primjer svidio Salzburg: „Nakon Linza išli smo u Salzburg. S nama su išli i naši prijatelji iz obitelji u kojima smo provodili vri-jeme taj tjedan. S njima smo se družili i razgledali znamenitosti Salzburga. Vidjeli smo mnogo toga. Išli smo na utvrdu na vrhu grada, s koje se vidi cio grad.

Posjetili smo i Mozartove kuće, onu u kojoj se rodio i onu u kojoj je živio, te kušali čuvene Mozartove slat-kiše. Budući da je bilo vrijeme Adventa, posjetili smo i Božićne sajmove i Katedralu.“(Marija)

Posljednji radni dan toga tjedna proveli smo u školi. Bili smo na nastavi sa svojim vršnjacima i slu-šali predavanja prva dva sata. Nakon toga smo održa-li prezentaciju o našoj zemlji, osobito o našem gradu Visokom i o našoj Gimnaziji, i to triput za tri skupine učenika. Moglo se uočiti da su mnogi bili oduševljeni našim radom i načinom života u Visokom te su po-zorno slušali naše referate.

Ono što nam je ostavilo posebno sjećanje na Vöc-klabruck jesu ljudi koji su se potrudili da nam boravak učine što ljepšim. To su najprije naše obitelji koje su nas udomile. Martina je za njih rekla sljedeće: „Dane smo također provodili i u porodicama u kojima smo bili smješteni. Naime, svatko od nas imao je obitelj koja se u to vrijeme brinula za nas. Boravak s njima je posebno iskustvo, jer smo time spoznali razlike izme-đu Austrijanaca i nas iz Bosne i Hercegovine te bliže upoznali njihovu kulturu i običaje. To je bio poseban osjećaj koji je pomogao upotpuniti cio doživljaj.“

Ovo je samo nekoliko dojmova. Bilo ih je puno više. Osim spomenutih mjesta posjetili smo i Salzkammergut, područje u Austriji puno malih gra-dova i velikih planina. Uživali smo stoga i u priro-di, ali i u austrijskim specijalitetima. Zahvalni smo organizatorima u našoj školi, ali i u Austriji, kao i sestrama franjevkama u Vöcklabrucku. Nadamo se i radujemo skorom uzvratnom posjetu.

„Po povratku iz Austrije svratili smo najprije u Graz, a zatim i u Ivanić Grad. Tu nas je ugostila sestra Celina zajedno s drugim sestrama. Iako umorni od puta, bili smo spremni pokazati da smo se izrazito veselili susretu s njom i pohrlili smo joj u susret. Taj jedan pomalo kratak dan proveli smo u ugodnom druženju sa sestrama i razgovoru s budućim sestra-ma. Nedjelju smo popunili i odlaskom na misu gdje smo zajedno prisustvovali krštenju. Naše putovanje završilo je u nedjelju poslije podne, kada smo stigli u Visoko.“ (Jelena)

Elma Penjić, IV.b

bili pomalo tužni što odlazimo, a složili smo se da nam je ovo bilo najbolje ljetovanje do sada.

Zahvaljujemo prvenstveno gospodinu Jošku što nas je pozvao te Katarini i Fabijanu, koji su bili ljubazni i

uvijek spremni pomoći. Hvala i fra Stipi što je baš nas izabrao te s. Kristini i gđi Harisi, koje su sve vrijeme bile uz nas i brinule se da nam ništa ne nedostaje.

Elma Džafić i Amna Vranić, IV.b

Prvi posjet partnerskoj školi u VÖcklabrucku

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

18

Vijesti

U kolijevci moderne EuropeKrenuli smo dvadeset i petoga dana mjeseca rujna,

godine petnaeste trećeg milenija, mi, tercijani i kvartani, u pratnji nekoliko profesora i prijatelja naše gimnazije, na studijsko putovanje u Grčku. Cilj nam je bio na nala-zištima ostataka stare Grčke obnoviti i primijeniti zna-nje stečeno prethodnih godina, ali ga i proširiti. U tome su nam, kasnije će se ispostaviti, pomogla fra Ivičina iscrpna predavanja, dobra i sadržajna kao i naši referati.

Put nas je poveo preko istočne Bosne, gdje se kratko zadržasmo na višegradskoj ćupriji, pa nadalje kroz Srbiju i Makedoniju. Naposljetku smo prispjeli na našu prvu stanicu Solun ili, kako ga Grci nazivaju, Thessaloniki. Taj drugi po veličini i broju stanovni-ka grad u Grčkoj plijeni svojom spokojnom tišinom. Obiđosmo Arheološki muzej, a potom vidjesmo i ogroman kip Aleksandra Makedonskog na obali, tik uz more. Prvu noć prespavasmo u gradiću Paraliji, gdje more zapljuskuje dugu pješčanu plažu.

Sutradan, spuštajući se Tesalijom, dođosmo na ogromnu uzvišicu gdje posjetismo monahe u čuve-nim meteorskim samostanima. Putujući prema Ateni prođosmo kroz Termopilski klanac i slikasmo se on-dje sa slavnim Leonidom, koji je godine 480. pr. Kr. na tom mjestu sa svojih tristo odabranih junaka hra-bro zapriječio put nebrojenim Perzijancima s namje-rom da ih ondje zaustavi i tako osigura miran život ostalim Grcima. Nažalost, u svom naumu nije uspio. Prošavši brzo Beotiju stupismo i na atički poluotok, odakle smo nestrpljivo gledali prema Ateni, ali toga je dana, nažalost, ne vidjesmo.

Rano ujutro, probivši se kroz atensku šumu auto-mobila, ukrcasmo se na trajekt i polako otplovismo na otok Eginu. Ondje smo po prvi puta imali priliku vidjeti jedan grčki hram. Naime, na najvišoj točki

ovog uistinu prekrasnog otoka mjesto je našao dobro očuvani hram zaštitnice moreplovaca Afaje. Ondje se počastismo neodoljivim pistacijama uživajući u moru. Po povratku u prenoćište na rtu Sunion ugle-dasmo i Posejdonov hram.

Četvrti dan svog boravka u Grčkoj posvetismo obilaženju same prijestolnice, Atene. Uz posjet Akro-poli i Agori kao središnjim točkama ne samo ovoga dana nego i cijeloga putovanja, imadosmo vremena prošetati po središtu Atene, što naravno iskoristismo kako bismo sjedeći na Sintagmi, inače središnjem gradskom trgu, promatrali lijepo izgrađenu zgradu parlamenta. Na koncu posjetismo i Arheološki mu-zej, u kojem se čuva sva ,,krema“ grčke povijesti.

Sljedećega dana, prešavši Korintski kanal, stupi-smo na Peloponez. Na tom nekad poluotoku, a danas otoku, prvo posjetismo stari Korint. Potom uđosmo u, u odnosu na ostale gradove, ništa manje važan Nafplion, prvu modernu grčku prijestolnicu. Preno-ćismo u mjestu Tolo.

Sutradan, otkrivajući čari Peloponeza, svratismo u Mikenu, gdje, osim što prođosmo ispod Lavljih vrata, uđosmo i u Atrejevu riznicu. Sjajnu akustiku doživjesmo potom u epidaurskom kazalištu. Naposljetku, brzinu svojih nogu provjerismo na olimpijskom stadionu u Olimpiji, gdje smo uz stadion vidjeli i ostatke Zeusova hrama. U tom gradiću provedosmo noć.

U čuvenom proročištu Delfima ne zatekosmo mu-dru Pitiju, ali vidjesmo Apolonov hram, lijepo kaza-lište i na samom vrhu padine veleban stadion. Nakon ovoga poprilično iscrpna dana odmorismo se u na-šem ,,starom“ hotelu u Paraliji.

Posljednjega dana, na putu kući, obiđosmo pod-zemni muzej u Vergini, gdje se nalazi grobnica Filipa Makedonskoga.

Studijsko putovanje u Grčku

Novi cvijet, 2015/16.

19

Vijesti

Citius, altius, fortius!

Na koncu zahvaljujemo svima koji su nam na bilo koji način pomogli u ostvarenju ovoga putovanja, ponajviše našim nesebičnim donatorima i uvijek ve-selom fra Ivici, koji je, osim što nas je cijeloga puta podučavao o grčkoj ne samo povijesti nego i kulturi, kao i trenutnom političkom i gospodarskom stanju,

uvijek uspijevao nasmijati svojim dosjetkama i šala-ma. A nama učenicima veliko je zadovoljstvo reći da je ovo putovanje bilo vrlo uspješno: naime, upoznali smo duh stare Grčke koja je po svemu kolijevka mo-derne Europe.

Hrvoje Žabić, III.r.

U subotu 16. travnja ugostili smo 21. kantonalno natjecanje iz informatike za učenike srednjih škola. Hvala svima koje su se potrudili da nam bude lijepo. Pobjednicima čestitamo!

Naši učenici sudjelovali su na natjecanjima šir-om Bosne i Hercegovine iz matematike, fizike, infor-matike, likovne umjetnosti, latinskog i grčkog te en-gleskog i njemačkog jezika, a na općinskom natjecanju iz ekologije osvojili su ukupno 1. mjesto. Boje naše škole branili su Lucijana Marčetić, I. r. (2. mjesto), Da-nijel Glavaš (3. mjesto) i Marija Ivanović (4. mjesto), II. r. Na Županijskom natjecanju iz njemačkoga jezika u Zenici Doris Popić, III. r., osvojila je 4. mjesto na ra-zini B2, a Elma Penjić, IV., 3. mjesto na razini C1.

Također, naš učenik Mustafa Hajrić, I. r., postigao je značajne rezultate na županijskom i federalnom natjecanju iz matematike.

U suradnji s osnovnom glazbenom školom te os-novnim i srednjim školama s područja općine Viso-

ko naša je Gimnazija 21. travnja organizirala kultur-no-glazbenu večer Zvuci i slike Balkana. Manifestaciji je prethodio natječaj za najbolji likovni rad na temu Slike Balkana, na kojem je naš učenik I. razreda Fran-jo Džalto osvojio prvo mjesto.

Natjecanja

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

20

Izvannastavne sekcije

Učenici pod vodstvom fra Perice Vidića i fra Zvonka Miličića izdvajaju svoje slobodno vrijeme kako bi svojim umjetničkim radovima doprinijeli razvoju likovne umjetnosti naše škole. Likovna sek-cija pruža im mogućnost iskazivanja svojih osjećaje i viđenja drugima preko crteža, slika i drugih likov-nih ostvarenja.

Svakome marljivu učeniku knjiga je najbolji prija-telj, a članovi naše literarne sekcije nastoje u slobodno vrijeme dodatno produbiti i proširiti svoje prijatelj-stvo s knjigom. Cilj nam je ne samo upoznati se s ve-likim i važnim književnim pravcima i ostvarenjima, s velikim likovima, djelima i njihovim autorima, nego i drugima pomoći da se našim znanjem okoriste. U li-terarnoj sekciji učimo se i vještini pisanja. Hvala prof. Ani Tomas, koja je zaslužna za naš napredak.

Kako i prethodnih tako i ove godine učenici su se vrijedno pripremali za brojne kulturno-umjetnič-ke događaje kao što su Dan škole, Poklade, Božićna priredba te brojne nastupe izvan naše županije i šire. Naravno, ovakao veliki uspjeh naših kolega ne bi bio moguć bez vodstva profesora Ane Tomas, s. Kristine te fra Zvonka Benkovića.

Likovnjaci

Ars scribendi

Naš glazbeni život

Dramska družina

U našoj Gimnaziji redovito se održava škola kla-vira, koju polaze svi sjemeništarci te konviktorci koji žele posvetiti više pažnje ovome glazbalu. Osim klavira, vrlo važnu ulogu ima i gitara. Broj gitarista povećava se iz godine u godinu. Također, sve veća važnost pridaje se puhačkim instrumentima, osobito flauti, instrumentu za koji su naši đaci vrlo zaintere-sirani. Nadalje, neki učenici sviraju tubu, trubu, sak-sofon i trombon: to su novi instrumenti u našoj školi, a donirao nam ih je fra Franjo Trogrlić.

Sve je veći interes i za sviranje violine. Osim toga vrlo je brojan i tamburaški sastav, koji redovito nastu-pa na školskim priredbama, a ponekad i izvan škole. Zahvaljujemo našim profesorima Melisi Zerdo, Ne-dimu Limi, Tomi Maltaru, Josipu Popoviću i Dženisi Brković-Harbaš za njihov trud i strpljenje koje kao vrhunski pedagozi ulažu kako bismo otkrili i razvili svoje glazbene talente.

Novi cvijet, 2015/16.

21

Izvannastavne sekcije

Veliku važnost u našoj školi imaju nogomet, ko-šarka i odbojka te rukomet, koji je trenutno najza-stupljeniji. Naši su rukometaši, zahvaljujući požr-tvovnu radu i trudu na svakom treningu, dokazali snagu svoje momčadi te zaslužili otići na međuna-rodni rukometni turnir u Granollersu kod Barcelone. Za uspjeh ovih momčadi zaslužni su fra Josip Mrnja-vac, fra Stipo Alandžak, prof. Josip Dujmović te tre-neri Zdenko Antović i Avdo Aždajić.

Homines ludentes

Radionice u Konviktu

Matematička sekcija broji svega nekoliko učenika koji marljivo rješavaju zadatke i gradivo koji se ne obrađuju na redovitoj nastavi. Ove godine sudjelova-li su na federalnom natjecanju Udruge matematičara Ruđera Boškovića u Stocu i na županijskom natjeca-nju u Zenici, a Mustafa Hajrić plasirao se i na fede-ralno natjecanje u Sarajevu. Sekciju vode profesorice Edina Mimić i Aminah Delić-Đuljić.

Kraljica znanosti

Budući da naša biološka sekcija prati školsko gradivo i da smo u vrijeme pisanja ovoga teksta u drugom polugodištu, u kojemu smo započeli priču o carstvu životinja, dobili smo zadatak od naše pro-fesorice Ivone Sokolović disecirati kišnu glistu. Pro-ces je veoma jednostavan, a za neke bijaše i tužan: glistu staviti u čašu s čistim alkoholom ili je staviti na sigurnu podlogu i politi je njime, pričvrstiti glistin prednji i zadnji kraj iglama za podlogu i napraviti rez po cijeloj dužini pazeći pritom da ne razrežemo unu-tarnje organe, jer nam treba pogled na njih u što je moguće boljem stanju. Pri rezanju treba pričvršćavati kožu gliste za podlogu kako bismo imali čist pogled

na organe. Nakon toga na red je došlo promatranje i, naravno, vidjeli smo mnogo toga. Iako smo mogli primijetiti kolutiće od kojih je glista sastavljena pri-je njezina otvaranja, sada možemo vidjeti i prozirne, tanke pregrade između njih. Na gornjem dijelu, iznad pet pari srdaca, nalazi se jedan par ganglija, koje su, uvjetno nazvano, glistin mozak, a u blizini tih srdaca spolni su organi i želudac, na koji se nastavlja rav-no crijevo. Još su se veoma lako mogle uočiti i dvije, žarko crvene, glavne krvne žile, leđna i trbušna, koje su međusobno povezane, jedna vodi krv od srca, a druga k srcima.

Daniel Glavaš, II.c

Biološka sekcija

U našoj se školi, u nizu raznih aktivnosti, organizi-raju i kreativne radionice. Kao i na svim drugim sekci-jama, učenici imaju priliku pokazati svoju kreativnost te dati svojoj mašti oduška. Radionice vode i organi-ziraju sestre, od ove školske godine s. Anica Markelić. Pored kreativnosti i otkrivanja talenata one su i huma-nitarnoga karaktera jer ono što radimo na radionica-ma prodajemo na božićnom i uskrsnom sajmu, a pri-kupljeni novac šaljemo za školovanje siromašne djece u Africi. Izrađujemo i ukrase i plakate za Božić i Uskrs. Atmosfera je vrlo opuštena, popraćena pjesmom, ra-došću i šalom. Naše znanje i kreativnost dodatno su obogatile gospođe Kata i Lidija, koje su nas poučile tehnici découpage. Nadamo se da će i dogodine naši radovi ukrašavati i uljepšavati školu te nam pružati kvalitetno vrijeme za druženje i kreativnost.

Emanuel Živković, II.b

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

22

Interview

Molim Vas da se ukratko predstavite.

Rođen sam u Brestovskom 1950. godine, a u vi-sočko sjemenište došao sam 1965. Nakon završene klasične gimnazije u Visokom i filozofsko-teološkog fakulteta u Sarajevu bio sam kapelan na Petrićevcu 1976., a zatim u Uskoplju do 1977., kada sam otišao u Beograd na studij njemačkog jezika i književnosti. Ondje sam studirao do 1981. godine, kada sam diplo-mirao i ujesen došao u Visoko te započeo predavati. Od tada pa sve do ove godine bio sam profesor, izuzev ratnoga perioda. Bio sam i odgojitelj sjemeništaraca od 1982. do 1991. Za vrijeme rata škola se izmjestila prvo u Italiju, a zatim u Bašku Vodu, a kada se 1996. vratila u Visoko, izabran sam za ravnatelja škole i tu dužnost obavljao sam do 2006.

Kako biste usporedili nekadašnji sustav školstva s današnjim?

Velika je razlika. Jedan oblik školstva održao se do 1991. godine, a zatim, preseljenjem Gimnazije u Italiju odnosno u Bašku Vodu, mnogo toga se promi-jenilo. Kako bi se prilagodila uvjetima novijeg doba, morala se promijeniti i paradigma školstva. Zbog ve-lika broja zainteresiranih uvjet za upis u gimnaziju nekada je odličan ili vrlo dobar uspjeh. Tada nije bilo potrebe za dodatnim instrukcijama ili dodatnom po-dukom. To bih istaknuo kao glavnu razliku.

Kakva je vaša metodika predavanja?

Njemački su mi u FKG-u predavala dva profeso-ra: prve dvije godine profesor moga drugoga profe-sora, tj. fra Mladen Brčić, a druge dvije godine fra Ladislav Fišić. Obojica su se koristili starom, kla-sičnom metodom. Razlog tomu je što je u klasičnoj gimnaziji bilo potrebno poznavanje gramatike ma-terinskog jezika. Taj se način predavanja primjenji-vao i na nastavu ostalih jezika. Na fakultetu sam se

sporio s profesorom metodike oko načina predava-nja jezika. Naime, tvrdio sam da se jezik ne može učiti bez gramatike. Danas se stavlja naglasak na konverzaciju, a gramatika je negdje na drugom mje-stu. Zadržao sam klasični stil predavanja, a koliko je to bilo produktivno, možete upitati predstavnike prve generacije mojih učenika, fra Josipa Ikića i fra Franju Radmana.

Iza Vas je 35 godina iskustva predavanja, kako bi-ste saželi svoja iskustva s učenicima?

Negativnih iskustava s učenicima nemam. Prem-da sam obarao i na popravnom, uvijek bih davao šansu. Ukoliko učenik nije želio da mu se pomogne, moje su ruke bile svezane. Zato su neki padali i na popravnom, ali ne mojom krivicom. U svom dugo-godišnjem iskustvu nisam zapamtio nikakav veći problem. Učenici su u najvećem broju dobro surađi-vali i pozorno pratili nastavu.

Koliko je rad u prosvjeti utjecao na Vas?

Otkad sam došao u Visoko, pastoralni rad s vjer-nicima uvijek mi je bio na drugom mjestu, a rad u školi na prvom. Uvijek sam osluškivao bilo đaka i pratio didaktičke časopise i na tom se području usa-vršavao. Zanimanje profesora zahtijevalo je mnogo ulaganja i svega što je vezano uz nastavu.

Spoj fratra i profesora. Budući da ste bili i odgoji-telj i profesor u školi, je li bilo subjektivnog pristu-pa u školi?

Trudio sam se da se kao odgojitelj, i kasnije kao ravnatelj, ne miješam život izvan nastave sa školom te da ne budem subjektivan na predavanjima. Stoga sam izmislio metodu vom Herzen: stavim ruku na srce, pogledam u stranu i, čije ime pogodim olov-kom, toga ispitujem. Ukoliko je neki učenik bio ne-

Vom Herzen

fra Pavo Vujicaprofesor njemačkog jezika i književnosti

Ove godine Profesorski zbor FKG-a napušta fra Pavo Vujica. Odlazi u mirovinu, a mi mu želimo miran i ugodan boravak u samostanu u Fojnici, gdje će provoditi svoje zaslužene umirovljeničke dane. Zahvaljujemo mu u ime svih učenika i profesora koji su prošli kroz našu školu za njegov predani rad i djelovanje u Sjemeništu i Gimnaziji.

Novi cvijet, 2015/16.

23

Interview

miran i ako bih ga sutradan ispitivao usmeno, odmah bi rekao da mu se „osvećujem“. Smatram da ne treba miješati učenikovo vladanje u školi i izvan nje.

Razlikuje li se sjemenište danas i nekad?

Odgojitelj sjemeništaraca bio sam devet godina, od 1982. do 1991. Tada sam bio puno mlađi i bliži đaci-ma. Bilo je ponekad naporno jer učenik uvijek u odgo-jitelju vidi osobu s autoritetom i uvijek je tu postojala napetost „mačke i miša“. Prolazilo je ipak bez nekih većih trzavica. Zatražio sam sam da me se oslobodi odgojiteljske službe, ne zato što bi mi bilo teško dežu-rati i paziti na đake, nego jer su dolazila nova vreme-na, a ja nisam mogao pratiti potrebe novih generacija. Razlike su velike, ali ne bih vrednovao što je bolje, a što lošije, jer paradigma je bila sasvim drugačija. Prije se tražio red, rad i stroga disciplina, a danas se nastoji da svatko sam sebe odgaja. To je ta glavna razlika.

Za kraj, što biste poželjeli našim učenicima i pro-fesorima?

Učenici bi sami trebali uvidjeti što im je činiti da bi napredovali, a profesori bi to trebali osluškivati i ne prisiljavati ih na bilo što. Njihova je zadaća poticati i ohrabrivati učenike da zavole njihov predmet.

Ovdje donosimo nekoliko fraza koje je fra Pavo često koristio:

Ne okreći se, sine!Ne jedu vuci meso po poruci.Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da zeko

ostavi trag.Vom Herzen.Quod scripsi, scripsi.Atmet nicht!Švercerska nacijo!Stavi se!

Am Anfang würde ich Sie bitten, sich vorzustellen und uns etwas über ihre Schule zu sagen?

Mein Name ist Roland Klein. Ich bin seit mehr als 30 Jahren Lehrer an der Berufsbildenden Schule Wirtschaft in Koblenz. Ich unterrichte Sport, Politik, Geschichte und Musik.

Unsere Schule ist eine der größten Schulen im Bundesland Rheinland-Pfalz; wir haben 3600 Schüler und ca. 150 Lehrer, die bei uns beschäftigt sind. Un-ser Schwerpunkt ist der Bereich Wirtschaft (Ökono-mie) im Bereich der beruflichen Bildung.

Wie haben Sie über unsere Schule erfahren?

Vor 8 Jahren war ich mit einer Schülergruppe in Plehan. Dort haben wir im Kloster gearbeitet und

Za početak bih Vas zamolio da se predstavite i ka-žete nam nešto o svojoj školi?

Zovem se Roland Klein. Više sam od 30 godina nastavnik gospodarstva u strukovnoj školi u Koblen-zu. Predajem sport, politiku, povijest i glazbu.

Naša škola je jedna od najvećih škola u pokrajini Rheinland-Pfalz; imamo 3600 učenika i oko 150 na-stavnika koji su kod nas zaposleni. Težište je na poslov-noj ekonomiji u području strukovnog obrazovanja.

Kako ste saznali za našu školu?

Prije 8 godina bio sam s grupom učenika na Ple-hanu. Tamo smo radili u samostanu i stanovali blizu samostana, kod fra Marija. Na putu za Sarajevo, na fra Marijev prijedlog, posjetili smo Visoko. Tu smo

Teško se oduprijeti Bosni

g. Roland Kleinprofesor sporta, politike i glazbe

Prvo naše partnerstvo ostvareno je sa školom iz Koblenza (Nje-mačka). Voditelj toga projekta, uz našeg fra Ivicu, bio je profesor Ro-land Klein. Uvijek vedar i nasmijan, spreman za šalu, entuzijastično se od početka borio za izgradnju mostova prijateljstva, ne samo između dviju škola, nego i dviju država, povezanih neraskidivim povijesnim i kulturološkim vezama. Ove godine gospodin Klein odlazi u zasluženu mirovinu, ali naše će prijateljstvo, vjerujemo, trajati još mnogo godina.

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

24

Interview

auch in der Nähe, bei Pater Mario, gewohnt. Bei einer Fahrt nach Sarajewo sind wir auf Anraten von Pater Mario auch nach Visoko gefahren. Dort haben wir Pater Ivan getroffen, der uns nach Sarajewo begleitet hat, und Pater Ivica, der uns als Schulleiter herzlich aufgenommen und uns die Schule vorgestellt hat.

Wie und wann hat die Mitarbeit unserer Schulen begonnen?

Bei dem ersten Aufenthalt im Franziskaner-gymnasium in Visoko führte ich ein Gespräch mit Pater Ivica. Wir haben schnell gemerkt, dass wir uns verstehen und sympathisch finden und haben inner-halb sehr kurzer Zeit entschieden, dass wir eine Sc-hulpartnerschaft begründen wollten.

Wie lange dauert die Zusammenarbeit?

Die Zusammenarbeit dauert nun mehr als 8 Jahre.

Wie hat sich das nützlich gezeigt und was ist euer Ziel?

Wir haben zunächst an einem Filmprojekt gearbe-itet: „Zwischen zwei Ufern“, bei dem die Heimatsuche bosnischer Kriegsflüchtlinge in Deutschland themati-siert wurde. Dieses Projekt und auch die sich entwic-kelnde Partnerschaft wurde vom Auswärtigen Amt der Bundesrepublik Deutschland finanziell unterstützt.

Seit dieser Zeit besucht jedes Jahr im Frühling eine Gruppe von Schülern und Lehrern aus Koblenz das Franziskanergymnasium in Visoko und unsere Freunde aus Visoko kommen dann immer im Herbst zu einem Gegenbesuch nach Koblenz.

Unser Ziel ist, dass Menschen aus verschiedenen Ländern und Kulturkreisen zusammen kommen und sich gegenseitig kennenlernen. Dadurch entstehen Beziehungen und Freundschaften, die eine Grundlage für das friedliche Zusammenleben der Völker sind.

Wie sind die Eindrücke der Lehrer und der Schüler, die uns besuchten?

Unsere Schüler und Lehrer sind immer beein-druckt und fasziniert, wenn sie in Visoko und Bo-snien sind. Zunächst einmal erstaunt uns das hohe Niveau der schulischen Leistungen im Franziskaner-gymnasium, besonders in den Fremdsprachen. Und dann sind wir immer wieder von der besonderen Ga-stfreundschaft bei euch angetan. Und schließlich ge-nießen wir das Essen und auch die herrliche Landsc-haft in Bosnien. Der Reichtum eines Landes und von Menschen sollte nicht in erster Linie in Geld gemes-sen werden. Ihr seid reich und macht uns reich durch eure Gastfreundschaft und durch eure Lebensart.

upoznali fra Ivana, koji je s nama išao u Sarajevo, i fra Ivicu, koji nas je kao ravnatelj srdačno primio i predstavio nam školu.

Kako i kada je započela suradnja naših škola?

Kada smo prvi put posjetili Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, razgovarao sam s fra Ivicom. Brzo smo shvatili da se razumijemo i simpatiziramo, tako da smo u veoma kratkom periodu shvatili da že-limo sklopiti partnerstvo između naših škola.

Koliko dugo traje suradnja?

Suradnja traje više od 8 godina.

Kako se to pokazalo korisnim i koji je vaš cilj?

U početku smo radili na filmskom projektu: „Iz-među dviju obala“ u kojoj je tematizirana nostalgija za domovinom bosanskih izbjeglica u Njemačkoj. Ovaj projekt i razvoj partnerstva financiralo je Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke.

Od tada, svakoga proljeća grupa učenika i nastav-nika iz Koblenza posjećuje Franjevačku klasičnu gi-mnaziju u Visokom, a naši nam prijatelji svake jeseni uzvraćaju posjet.

Naš je cilj da se ljudi iz različitih zemalja i kultura zbliže i upoznaju jedni druge. To stvara odnose i pri-jateljstva koji su temelj za miran suživot naroda.

Kakvi su dojmovi nastavnika i učenika koji su nas posjetili?

Naši učenici i nastavnici uvijek su impresioni-rani i fascinirani kada su u Visokom i u BiH. Prije svega nas je iznenadila visoka razina znanja učeni-ka vaše gimnazije, osobito iz stranih jezika. Uvijek smo oduševljeni vašim iskrenim gostoprimstvom. Zatim, uživamo u hrani i prekrasnu krajoliku u BiH. Bogatstvo zemlje i naroda ne mjeri se novcem. Vi

Novi cvijet, 2015/16.

25

Interview

Was ist Ihnen besonders in Erinnerung geblieben?

Vieles. Mir fällt es jetzt schwer, etwas einzelnes hervorzuheben. Die Gastfreundschaft habe ich schon erwähnt. Vielleicht ist es der franziskanische Geist der Offenheit, Natürlichkeit und Unaufdringlichkeit, der mich immer wieder gerne nach Visoko kommen lässt.

Haben Sie geplant, die Mitarbeit in der Zukunft fortzusetzen?

Ja, aber da ich in einem Jahr aus dem Schuldienst aussteige, wird ein Nachfolger oder eine Nachfolge-rin für die Betreuung der Partnerschaft in unserer Schule gesucht. Ich glaube, das wird kein Problem sein, weil auch schon einige Lehrerinnen und Le-hrer aus Koblenz die Schule in Visoko und das Land kennen lernen durften. Wenn man einmal bosnische Luft geschnuppert hat, gibt es so eine Art Heimweh, dem sich nur wenige entziehen können.

ste bogati i obogaćujete nas svojim gostoprimstvom i načinom života.

Što vam je ostalo posebno u sjećanju?

Mnogo toga. Teško mi je sada istaknuti neke po-jedinosti. Gostoprimstvo sam već spomenuo. Možda je franjevački duh otvorenosti, iskrenosti i suptilnosti to što me uvijek vraća u Visoko.

Planirate li nastaviti saradnju?

Da, ali budući da ću za godinu dana u mirovinu, u našoj se školi već traži profesor ili profesorica koji će nastaviti partnerstvo između naših škola. Vjerujem da to neće biti problem, jer su neki profesori i profesorice iz Koblenza već upoznali školu u Visokom i vašu ze-mlju. Nakon što jednom udahnete bosanski zrak, osje-tite nostalgiju kojoj se samo rijetki uspiju oduprijeti.

Mato Lukić, II.a

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A kto je taDa prostiš

Gdje li je taOdakle jeKuda je

TaBosnaRekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

BosnaDa prostiš

Jedna zemlja imadeI posna, i bosa

Da prostišI hladna, i gladna

I k tomu jošDa prostiš

Prkosna od sna

Mak Dizdar

Zapis o zemlji

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

26

Literarni pokušaji

Gledajući napisane teme, pogled mi je slučajno odlutao na datum. Ostala sam sva u čudu i potpuno izgubljena shvativši da je već prosinac. „Kad prije?“ reći će mnogi. Zaista, i ja se pitam. Ne volim prosi-nac jer to je rastanak, kraj koji najavljuje početak, a ja krajeve ne volim i početaka se bojim.

Kraj tekuće godine i početak sljedeće za mene predstavljaju vrijeme preispitivanja, vrijeme donoše-nja odluka, vrijeme nastajanja obećanja koja se rađa-ju da bi neispunjena umrla i ubrzo bila zaboravljena, vrijeme lažnih osmijeha i sreće za koju se nije ma-rilo proteklih jedanaest mjeseci, ali se sada itekako mari. Ovoga je pun prosinac, ovoga i još mnogočega. Pun je on i ukrasa, lampica, svjetla, okićenih jelki, dvorišta i kuća, raznobojnih figurica, kolača, gozbi i obiteljsko-prijateljskih druženja. No, problem nasta-je kada ni sve te lampice ne mogu sakriti našu bije-du, pa ni sve svijeće rasvijetliti naše tmine. Tko nam onda ili što može pomoći?Budući da je vrijeme doša-šća, mnogi će spomenuti već dovoljno istrošene fraze poput toga da je prosinac vrijeme dobrih djela, ljuba-vi, praštanja, prijateljstva. Toliko smo puta čuli te ri-ječi da su one već potpuno izgubile smisao i važnost.

Ponekad mi dođe da se nasmijem kada shvatim tko si sve daje za pravo govoriti o ljubavi, pravdi, isti-ni, poštenju i sličnim idealima koje prosinac obnavlja u ljudima. Žalosno je to koliko smo prevrtljivi i pro-računati, a jednako toliko potonuli u vlastitoj glupo-sti. Pa zar netko stvarno misli da se jedanaest mjeseci može odmarati od života, a onda u prosincu živjeti punim plućima, bez brige i pameti? Zar netko zaista misli da je moguće sve stići u zadnji tren? A i ta dobra djela... i ona su mi dosadila u shvaćanju današnjega čovjeka koji ih vidi kao neku godišnju normu koju je nužno ispuniti da bi se spokojno proslavio Božić, a zatim i sretno dočekala Nova godina. Nažalost, sve me češće uvjeravaju da je tako, a kad shvate u kakvo su duševno blato zapali, pokušavaju se izvući tražeći ruke spasa za koje će se uhvatiti, i upravo kad misle da su nadomak cilja, to se blato pretvara u živi pijesak pa se proces nastavlja i tako do u nedogled. A Božić nije to, prosinac nije to, ljudi nisu to...

Čini mi se da se ovo moje nazovipisanje pretvara u borbu s vjetrenjačama, da svaki moj korak vodi istim pogreškama i da je sasvim uzaludno govoriti ikome išta o prosincu i blagdanima, a kamoli o njihovim manama, jer sugovornik se najčešće nađe uvrijeđe-nim, a svakom drugom prilikom odbija vam ponov-no postati sugovornikom. I je li moje nastojanje da

vratimo životu ono esencijalno, čega smo ga bezduš-no lišili, uzaludno? Je li to zaista borba s vjetrenjača-ma i jesam li u njoj sama? Vrijedi li ovaj trud čemu ili je sve to Pirova pobjeda u najavi? Postoji li uopće kompromisno rješenje potpuno u skladu s demokra-cijom, za što nam se društvo navodno izborilo? Sva mi ova pitanja naviru kao bujica na spomen prosin-ca i čini mi se kao da ih ima na tisuće, a odgovara niotkud. I ja onda tako, izgubljena, nastavljam svoju borbu i trudim se dokazati da sve ove tvrdnje imaju smisao i težinu. Naposljetku, što mi drugo preostaje? Sigurno ne prikloniti se tuđem mišljenju i zadovoljiti se dvojakim odgovorima, tumačenjima i rješenjima. Uvijek se treba boriti, posebice kada je riječ o ovako važnim stvarima, kada je riječ o esencijalnim stvari-ma koje grade naše živote.

Neke od njih su istina, ljubav, dobrota koja se ne mjeri na grame, prijateljstvo koje se ne zasniva na tra-

ču, obitelj koja se ne viđa samo od blagdana do blagda-na, osmijeh itekako različit od grča... da ne nabrajam više jer postaje sve mučnije i teže. Za ovo se isplati bo-riti. Koliko god to ponekad bilo teško, koliko god puta bili ismijani i neshvaćeni, kakav je često i don Quijote bio, ne posustajte, ne dajte se zavarati i navesti na laž. Vaša borba, budite sigurni, neće biti laka ni jednostav-na, ali će biti smislena i pobjedonosna, a Vaša će po-bjeda nadahnuti sve one koji smatraju svoje vjetrenja-če suviše velikima i snažnima za njih, da ih u vlastitim umovima smanje i shvate da ne mora svaka borba s vjetrenjačama takvom zauvijek ostati.

Neka Vam, dakle, ovaj prosinac bude borba za is-tinsku sreću, praštanje, mir i ljubav, za obiteljski su-život i blagostanje, za ono vrlo često „bolje sutra“ i za miran kraj i novi početak jedne ljepše, sretnije i du-ševno bogatije nove godine. Nadahnuta ovim lijepim mislima, još Vam samo želim zaželjeti sretnu Novu godinu i svih njenih 365 dana, a ponajviše Vam želim sreću u Vašoj vlastitoj borbi s vjetrenjačama!

Marija Ivanović, II.b

Moja borba s vjetrenjačama

Novi cvijet, 2015/16.

27

Literarni pokušaji

Ista knjiga. Stara slova, pokoje novo. Zar prođoše četiri ljeta otkad se nova knjiga otvorila? Često se prije zore probudim i u mislima prebirem

sjećanja u slova pretvorena. Nekada su imala dušu, boju, uzbuđenje, čežnju. Tako su bila svježa. Crve-na poput svijetlog mlaza krvi, snježna poput svježa mlijeka, ljeskala su se poput jantara. Neka su bila mi-stična, modra i uzvišena, kao da se Jadran u njima ogledao. Kako su samo isijavala radost ta baršunasta, čarobna slova.

Danas ih i ne prepoznajem. Suviše su izblijedjela i turobna. Pojavila se silna četa mrkih, kao čađ, slova od želja izgubljenih. Čujem rečenice kako zuje: „Mo-raš ovo, ali prije toga učini ovo! Kako možeš to uči-niti? Zašto sudiš? Pripazi malo! Nisi li već dovoljno zreo da ti moja pomoć više ne treba?“

Sve umuknu. Odjednom se nađem u sudbenoj dvorani. Ona je zapravo svijet. Sude mi nešto, ali ne razumijem što. Čujem da govore da volim nešto svo-je, a njihovu se ne pokoravam.

Branim se govoreći da sam to ja i da me takva mogu prihvatiti ili odbaciti. Čujem masu kako me osuđuje. Galama i deračina paraju mi uši. „Kriv si“, rečeno je.

Kroz viku nepoznatih lica pokušavam silnim gla-som upitati zašto. Tada rekoše u jednome glasu: „Čo-vjek si. Trudiš se raditi dobro, ali poklekneš i to nije u redu jer ostali ne griješimo“. Krenuli su na mene s okovima, no u taj čas se probudih i prođe me jeza.

Opet noćna mora. U jutarnjem bunilu razmišljam kakav je to proces bio. Bit će da mi se java splela u san. Moj neobičan proces traje četiri godine i bliži se kraju. Zastanem i zapitam se koja je njegova svrha sada. Je li on i danas i hoće li biti i sutra noćna mora upisana čađavim slovima. Ponestaje slova i mjesta u knjizi.

Hoću li završiti kao Faeton – padam iz zvjezda-nih, nebeskih visina zaboravivši na svoju malenost? Ne znam stvarno, ali zaista znam da se bliži čas kada se knjiga zatvoriti mora.

Kristijan Orkić, IV.a

Još par trenutaka i nastupit će brončano prasko-zorje. Okretno sunce dere padine još ne zadugo pla-

vičastih marokanskih brda. Gorske vrleti već dodiru-je milovanje blagog ranojutarnjega daška. Ovo jutro zapuhuje s mora pa mi nerazbuđene nozdrve udišu posoljeni zrak. Otvorim maleni manastirski prozor i ugledam ako se sunčeve zrake valjaju po gorama. Ze-leni cedrovi, puni žuta meda koji kaplje, stoje čvrsto u podnožju kao stražari kula i zidina.

Najednom začuh u jutarnjoj idili zveket limenih posudica. Poznat zvuk. To stari Sizif vuče svoga ma-garca do dalekih, isušenih poljana, koje čuvaju drev-na sjećanja o tome kako su nekada bile kao slavne rodilje, a sada jalove, mrtve pustinje.

Ne znam starčevo pravo ime. Dao sam mu nadi-mak Sizif jer činilo se prikladnim, kao što je za ne-beske letače što se vinu visoko iznad golih gorskih vrhunaca da sagrade gnijezdo na vrhu stabala.

Oba Sizifa, i pravi i prolaznik, čine uludi posao. Jedan uvijek iznova gura pakleni, mučni kamen, a drugi baca sjeme po skoro kamenitoj pustinji.

To sam vidio jednoga svježeg jutra prateći ga u stopu. Bacao je sjeme, koje je zveckalo pri dodiru sa suhom zemljom. Ona je žedna i negostoljubiva. I ono malo rose, što se spusti s visina, pustinja upije do svita-nja. Dugo sam promišljao što li ga nagoni da na ovom nezahvalnom mjestu sije sjeme na propast osuđeno.

Proces

Sizife, ti i tvoj posao

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

28

Literarni pokušaji

Svanulo je. Probudio me prohladan zrak zimsko-ga jutra. Snježne pahuljice su prekrile zemlju svojom bjelinom. Ustao sam, bacio još jedan pogled na spa-kirane kofere. Sve je tu, a uskoro neće biti ničega. Na-vukao sam na sebe crni kaput, uzeo kofere, izašao iz sobe i zaključao je posljednji put.

Stanica nije bila daleko pa sam pješačio. Glava mi je bila puna raznih misli. Nisam ih mogao obuzda-ti. Slike iz djetinjstva, školovanje, uspomene na grad, sve je bilo u mojoj glavi. Misao na nju bila je neizbjež-na, vezao sam je uz svako sjećanje. Kako nam je samo bilo lijepo ovdje. Bili smo sretni. Sjećam se one veče-ri kada smo klizali po ledu, bili smo tako usklađeni, kao jedno. Nažalost, toga više neće biti. Ondje kamo idem, nema leda, a i što će mi ako nema nje. Misli mi zastaše na zvuk automobila, nisam ni primijetio da sam sišao na cestu i zapriječio mu put. Maknuo sam se s isprikom i vratio u kolosijek što su ga ostavljali tragovi moga kofera. Gledao sam kako u daljini ne-staje trag, kako ga vjetar i snijeg brišu. Vjerojatno će tako biti i sa mnom, vrijeme će učiniti svoje.

Opet sam zaronio u svoje beskrajne misli. Nisam osjećao hladnoću koja je nemilosrdno tlačila ovaj grad. Nisam osjećao ni tugu ni bol, samo neku če-znutljivost. Kada sam podigao pogled, već sam bio pred stanicom. Kupio sam jednosmjernu kartu i iza-šao na peron broj četiri čekajući vlak.

Morile su me misli. Hoće li doći? Rekao sam da idem. Ne zna kada vlak polazi. Što ću joj reći ako ipak dođe?!

Bilo me je strah. Možda bi bilo bolje da ne dođe. Ne volim ovu svoju neodlučnost, možda je ona kriva za sve ovo.

Odbijao sam ući u vlak. Čekao sam njezin pogled. No, vrijeme je prolazilo. Na posljednji poziv za ula-zak čuo sam njezin glas. Dozivala me, ali putnici su me ugurali u vlak. Službenik je zatvorio vrata, a ja sam pokušao progovoriti. Ona je nijemo stajala.

Samoća. Dugo jednolično putovanje. Misli su me morile: što bi bilo da smo uspjeli razgovarati? Nikada neću saznati što bi bilo od nas da smo samo progo-vorili. Gledao sam kroz prozor u beskrajnu bjelinu nadajući se da ću joj jednoga dana priznati istinu.

Petar Krolo, IV.a

Bez pozdrava

Od tada je prošlo već desetak godina. Sizif i dalje baca sjeme pjevajući marokanske popijevke svome marljivome tovaru.

Uvijek me zadivi taj sizifovski, apsurdni napor. Kamo sreće da jede kruh muke svoje. Seljani ga sma-traju luđakom. Sretni su što oni nisu kao on jer čine mudro i korisno svoje poslove i ne gaze uludo po mje-stima gdje su domovi samo trnja i pustinjskih ruža. I k tome ne čine svaki dan ludost – sijati sjeme u pustinji?!

No, jednoga jutra, dok sam stajao pred prozorskim oknom i iščekivao Sizifa, ne dočekah ga. Svaki će tren jer on me zapravo prvi probudi svojim limenim lon-čićima. I razdani se, a moga prolaznika nema.

Prošle su već i mnoge godine od minulih proma-tranja Sizifa i naslućujem tren kada ću zaklopiti kap-ke. Jednoga jutra odlučio sam upiti jutarnji krajolik u sjećanje i prošetati do suhe doline. Cvrkut nestašnih ptica me umirivao. Čuo sam lepet pera s golubovih krila. Uz put su stajale djevojke praznih vedara pokraj presušena zdenca. Jedna od njih je klekla i pokrila lice dugom kosom. Maknuvši ih, vidio sam očajne, teške

suze kako padaju po garavoj kosi. Nije nikakvo čudo da nema nade jer odavno zemlja ne okusi kišnice.

Kada sam dospio do poljane sve je bilo sivo i mr-tvo, samo gdjekoje sjeme pokojnoga starca. Zalud mu je sve, sav život nizašto. Povikao sam: „Zašto Sizife?“ Razljutih se i vratih u manastir.

Pade noć. Udari pljusak. Čudo Božje. Tri dana je natapao nemilu zemlju. Nakon treće-

ga dana dođe mi Sizifova, odnosno Khalilova unuka Sara priopćiti da pođem s njom do mjesta gdje je sta-rac protratio život.

Došavši tamo, stadoh u čudu i zaprepaštenju: sva poljana bijaše zelena i crvena, plava i žuta, bijela i lju-bičasta. Koliko sam samo bio u zabludi. Moj Sizif je posjedovao nedokučivu mudrost.

Od toga dana seljani su vodili svoje snježne ovce na ispašu po Dolini blagostanja, kako je sada zovu. Mislim da ga više neću zvati Sizif jer sam besmislen bio ja, a on je bio Khalil koji je vidio budućnost.

Kristijan Orkić, IV.a

Novi cvijet, 2015/16.

29

Literarni pokušaji

Bio je to dan kako i svaki drugi. Obavljao sam dnevne poslove koji su mi bili zadani. Jedva sam čekao odmor. Ipak, nešto je moralo poći po zlu. Na ulazu u sobu susreo sam meštra. Reče mi da trebam nešto pomoći fra Leonu.

Mrak mi je pao na oči kada sam čuo svoj novi zadatak. Fra Leon je bio osamdesetogodišnji fratar. Nikada nisam s njime razgovarao. Bit će to jedan ne-ugodan posao, pomislih u sebi. Nevoljko sam poku-cao na njegova vrata, a on je rekao: „Naprijed!“ Za stolom je sjedio sijedi starac. Čitao je novine. Soba je bila u veliku neredu, a ja sam odmah pomislio da je trebam počistiti. „Još mi je samo to trebalo“, gunđao sam u sebi. U početku sam nevoljko radio, a onda je fra Leon počeo govoriti:

„Znaš, i ja sam bio nekada kao ti. Bilo je to dav-no, prije šezdesetak godina. Mlad, impluzivan. Želio sam osvojiti svijet. Mislio sam da mi nema granica i da mogu činiti sve što poželim. Iskusio sam surovost života. Ona nije slomila moj duh, nego mi je otvorila drugačiji pogled na svijet. Novi put se otvorio, a ja sam spremno pošao njime. Život nije bio lagan, ali na tebi je hoćeš li ga učiniti sretnim.“

Najednom je prestao govoriti. Radili smo u tišini. Meni su se tek tada počele razne misli motati po gla-vi. Bila mi je draga moja prvotna pokora. U mislima me prekinu fra Leon:

„Proživio sam život kako sam mislio da je najbo-lje, a sada je kraj već na vratima“. – Opet je zastao. Stare, smežurane oči napuniše se suzama. Pomislih kako sam samo bio u krivu. – „Sretan sam zbog živo-ta koji sam proživio. Lijepo je i teško biti fratar, a još

teže je kao fratar umrijeti. Živi i budi što jesi. Misli na svjetlost i svjetlost će te obasuti.“

Bio sam zapanjen njegovim govorom. Bojao sam se da ne bih šuštanjem papira narušio svetost njegova govora. Sam sebi sam prigovarao što nisam prije raz-govarao s njim. Što sam sve mogao naučiti?

Posao je bio pri kraju, ali ja nisam želio da zavr-ši. U znak zahvalnosti darovao mi je nekoliko knjiga. Među njima bila je jedna s naslovom Život. Otvorio sam je i ostao začuđen. Nije bilo teksta. Svi listovi su bili prazni. Upitao sam ga da mi protumači značenje toga, a on je hrapavim glasom odvratio: „Bojim se da ćeš to ipak morati sam shvatiti, dječače.“

Rastao sam se od njega, radujući se novome susre-tu. Promišljao sam kako ću ga sutradan pitati da mi protumači značenje one knjige.

Te noći fra Leon je preminuo. U rukama je držao knjigu sličnu onoj koju je meni dao. Njegova je bila ispisana do zadnjega lista, a na mojoj su se počela ukazivati slova.

Petar Krolo, IV.a

Najveći dio svoga djetinjstva proveo sam kod bake i djeda na selu. Roditelji su radili u gradu. Posjećivali su me jednom tjedno, a vikende sam provodio s nji-ma. Bilo je to vrlo lijepo razdoblje moga života.

Svemu onome što sam danas i što ću postati mogu zahvaliti svome djedu. S njime sam naučio hodati i govoriti, s njime sam spoznao svijet i njegovu ša-rolikost. Svaki dan na selu bio je avantura za sebe. Petkom smo odlazili pecati na jezerce. Prolazili smo kroz šumu, a ja sam se plašio šumova koji su dolazili iz dubine. Djed bi me čvrsto primio za ruku i tješio me najljepšim riječima. Pecanje mi nikada nije išlo od ruke, ali sam ga volio zbog djedovih priča.

Djed je imao teško djetinjstvo. Premda sam mo-gao osjetiti sjetu u njegovu glasu, uvijek je govorio s osmjehom na licu. Govorio je da nikada nije odu-stajao od svojih ideja čak i kad su svi mislili da neće moći dalje. On je uvijek vjerovao i nije se predavao.

Subotom smo radili na polju. Djed je imao velik posjed i mnogo životinja. Sve je bilo uredno i čisto. Mislim da je to bio rezultat dobre suradnje s ljudima i djedove ljubavi prema poslu. Navečer, kada bismo se vratili kući, nakon naporna rada, baka bi nas čekala s toplom večerom. To su bile najljepše večeri prove-dene na selu. Ugodno bismo razgovarali, a onda bih išao na spavanje.

Knjiga koju ću tek iščitavati

Djetinjstvo s djedom

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

30

Literarni pokušaji

Ja sam već sijed starac kojemu su glavna zanimaci-ja dnevnik, karte i rakija. Nemam snage za rad, osim da silazim u podrum i donesem drva. Živim u kući sa svojom ženom Anom, mojom babom, sinom, ne-vistom i unukom. Često se zavalim u svoj stari naslo-njač i rado promatram moje bližnje.

Moja unuka mlada je cura, skoro pa punoljetna. Kada je gledam, sjetim se moje babe. Danas su va-ljda takva vremena da se stalno u rukama drži ne-kakav mobitel. Ona u to gleda, smije se i plače. Dira je u dušu sve što tamo piše. Onda dođu u našu kuću i njezine prijate-ljice pa sve zajedno nešto tipkaju i smješkaju se. Onda ti nastane pusta priča o tome kako je neka vidje-la prekrasnu vjenčanicu koju ona sanja nositi na svome vjenčanju. E, onda ti počne raspredanje kako će to vjenčanje biti velik događaj s puno ljudi. Mladoženja će biti pre-krasan mladić. Nakon vjenčanja odvest će se u nekom brzom autu u svoju vilu, druga pak sa svojim momkom slavi dvije godine otkako su zajedno. On joj stalno govori da je voli. Moja pak kaže da će puto-vati svijetom i udati se za bogataša. Imat će veliku kuću u kojoj će moći praviti velike zabave do jutra. Sva-

šta one u tome vremenu nadrobe. Ja samo šutim, zaklopim oči i pustim ih da i dalje sanjaju.

Iz moje tišine probudi me moja baba. Taman mi je palo na pamet kako su i nju leptirići nekada gonjali dok je u mladosti čuvala koze. Ona sjedi do kamina i prebire očenaše. Jadnica se boji smrti, dok unuka sanja o životu i slavi. Svašta mi se nešto posloži u glavi i gledam dva svijeta, dvije žene, jednu na početku, a drugu na kraju života. Svaka u svome svijetu, strahu i snovima.

Ante Vukoja, III. r.

Svaka u svome svijetu

Nedjeljom ujutro oblačio sam bijelu čistu misnu košulju i išao s djedom na misu. On je često govorio da je vjera jako važna. Možda je njegova vodilja kroz život bila ljubav prema Bogu.

Djed je imao posebno lice. Njegove bore su govo-rile puno toga, a oči su odavale njegovo drugo ja. Iz bora i očiju čovjek bi mogao dosta toga iščitati, samo kada bi dovoljno želio. Njegove ruke su bile tako njež-ne i umorne. Bio je vedra duha i neprestano je nagla-šavao da ni u jednome trenutku ne smijem posustati i da je svaki trenutak života važan. Katkad se spota-kneš, padneš da te može zaboljeti, ali najvažnije je da ponovno ustaneš i kreneš dalje. Rane će ti zacijeliti. Svaki ožiljak bit će ti opomena što si sve preživio i da sve prolazi, kao i prvotna bol. Još mi je rekao da u ovome vremenu ludila moram sagraditi svoje malo sklonište s puno truda, ljubavi i vjere. Za njegovu

gradnju potrebna je neizmjerna hrabrost i upornost jer odustajanjem od svojih ideala odustajemo od sebe i iznutra polako počinjemo umirati.

E, moj djede, imao si pravo!

Amila Čehajić, III. razred

Novi cvijet, 2015/16.

31

Literarni pokušaji

Kroz povijest književnosti događale su se mnogo-brojne promjene, od forme do samog sadržaja. Stari-ji književni stilovi sadržavali su obično polarizirane likove te glavnog lika kao nositelja dobrih osobina i personifikaciju vrline. Međutim, u jednoj od tih mnogobrojnih promjena u životu književnosti dogo-dila se i metamorfoza uloge glavnog lika.

Ta pojava nije bila ništa novo u 20. st. jer su različi-ti kontroverzni likovi već postojali, poput Ane Kare-njine, Emme Bovary, Raskolnjikova... Pa, po čemu su onda različite i netipične karakterizacije egzistenci-jalističkih „junaka“? Prije svega, rekla bih da ti likovi uopće nisu likovi nego sredstvo izražavanja i preno-šenja jedne nove, okolinom inducirane filozofije. To su likovi kod kojih je naglasak direktno postavljen na samo njihovo postojanje – kao takvo. Izolirani, okru-ženi upravo prethodno spomenutim polariziranim likovima ili, pak, onima koji ni ne shvaćaju dovoljno svoje okruženje i postojanje da bi bili čak i polari-zirani, likovi egzistencijalistike proze su u cijeloj toj neopredijeljenosti i „manjkavoj“ karakterizaciji glas razuma koji bi svaki čitatelj trebao barem čuti. Upra-vo to je naglašeno samim načinom njihova stvaranja, tehnikom redukcije. Oni uopće nisu karakterizirani, barem ne na tradicionalan način, nego svedeni na je-dan motiv, kao što su ruke Antoinea Roquentina ili Sizifov posao. Kao tehnika je, pak, najnaglašenija kod Camusova „posrednika filozofije“, Mersaulta, stranca u poznatu svijetu čija je pobuna, umjetnički i filo-zofski, sadržana u njezinu odsustvu. Kontroverznost ovih likova jednaka je kao i kod ostalih: naprosto, ne uklapaju se u kalup datog vremena; po tome je Anto-ine posve jednak Stepskom vuku pa čak i Wertheru. Njihovo postojanje je nešto što izaziva reakciju mase jer govori ono što masa najmanje želi čuti: istinu o vlastitoj apsurdnosti, o vlastitim nedostatcima. Od drugih likova razlikuje ih, doduše, njihova svrha, od-nosno filozofija koja kroz njih dospijeva u ruke mase te postaje više distribuirana nego filozofski pravci prije egzistencijalizma. Jesam li (čitaj: Postojim li?) i što određuje moje postojanje, napose koji je smisao moga postojanja u vremenu poput ovog, kada ratovi divljaju i bjesne i kada je sve, ali baš sve, rat i zaraće-nost, stranka i partija? Upravo ta pitanja stvorila su prvi lik egzistencijalizma iz pera JeanPaulea Sartrea. On je počeo upućivati ljude na njihovu osnovu, samu činjenicu da postoje.

Svrha ovih likova veća je od samog romana u koji su smješteni. Njihova priča je veća od priče o rukama,

mučnini i majčinu sprovodu. Oni nisu ni junaci ni antijunaci. Oni jednostavno postoje, a postojanje im nije unaprijed određeno društvenim konvencijama, političkim prilikama... Ili kao da na izvjestan način oni i postoje baš usprkos svemu tome, svim tim „tri-cama i kučinama“ koje nazivamo trulom politikom i još trulijim načinom življenja. Među njima samima postoje varijacije, dakako. Sartreovu liku sve izaziva mučninu, Roquentin se ne uspijeva otresti gađenja nad vlastitim šakama kao simbolom svega onoga što čini, pa prema tomu svega onoga što i jest, i što rade i jesu svi oko njega. Camusov lik, pak, ne osjeća ni-šta ni prema rođenoj majci, ali ih opet veže izrazit pobunjenički nagon protiv apsurda koji ih okružuje odnosno pisaca koji ih stvaraju. Dok se Harry Haller bori sam sa sobom, a Josef K. s apsurdom kao go-tovo neznatnim nagovještajem pojave upravo ovih, egzistencijalističkih likova, Mersault taj apsurd ni ne uviđa, odnosno tako nam se čini. Taj Stranac bez grama emocije, bez trunke sažaljenja ili društvenih pravila obitava okružen ljudima kojima je stalo upra-vo do toga, tih „nametnutih“ pravila postojanja, da nam mora biti teško, žao ili da moramo biti presretni baš zato što bi to bilo „normalno“. I upravo u tom odsustvu norme je ljepota Camusova lika kao tihoga protesta tolikoj „normalnosti“.

A zašto je ta normiranost i normalnost ovdje „pogrešna“? Pa, naprosto zato jer je gotovo smiješ-no kako ljudi uzimaju sebi za pravo govoriti kako su veliki, moralni i pravični, a dozvoljavaju da se ubija nedužno čovječanstvo dok oni samo promatraju ili se pak bave životima jedni drugih jer šute, a narod je veći od vlasti koja mu je nametnuta. Međutim, ova-kvi likovi nerijetko su preplitko promatrani i ne pri-daje im se dovoljno pažnje i vrijednosti. Problemati-ka u shvaćanju ovakvih likova je zapravo u tome što tumačenje zahtijeva poznavanje i povijesti, filozofije, ali i prijašnjih tipova „junaka“, i čak ni onda ne može-mo biti sigurni što pokreće takve egzistencijalističke likove. Zapravo, mi uvijek kod ovih likova moramo nastojati shvatiti filozofa samog. Možemo uvidjeti tek autorove obrise kroz poznavanje navedenih oblasti.

Pa ipak, likove egzistencijalizma možemo rela-tivno subjektivno doživjeti, ali njihova svrha uvijek ostaje ista. Oni su tiha, stilski obilježena pobuna u svijetu i vremenu kada sloboda znači samo izbor iz-među zaraćenih strana.

Ema-Džejna Smolo, IV.b

Likovi egzistencijalističke proze

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

32

Obljetnice

William Shakespeare

Najtalentiraniji i najbolji je književnik i dramati-čar Engleske. Malo je koji književnik svojim stvara-laštvom i umjetnošću toliko utjecao na suvremenu književnost. Njegov rad služio je kao oblik zabave za bogate i siromašne. Drame su privukle masu i nje-gova su djela izdržala test vremena. Bio je majstor u upotrebi prave riječi ili fraze za ono što je pokušavao reći te je svojim unikatnim i zamršenim stilom pisa-nja zavrijedio titulu najboljeg svjetskog dramatičara.

Rodio se u gradiću Stratford na Avonu 1564. go-dine, u grofoviji Warwickshire, kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Rano je počeo poka-zivati zanimanje za književnost, pohađajući školu u svom rodnom gradu, oduševljavao se djelima Ovidi-ja, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Danas malo znamo o čovjeku čija su djela poznata cijelom obra-zovanom svijetu, njegov je život još uvijek zagonetka. Karakteristike ranoga Shakespeareova stvaralaštva renesansni su humor, bujan jezik u kojem se miješa visoka retorika  i vulgarni izričaj; usredotočenost na problematiku vlasti i političkih makinacija (u povi-jesnim dramama) ili ljubavnih zapleta i raspleta (u komedijama). Shakespeare je ostvario neke od publi-ci najomiljenijih drama: Romea i Juliju – priču koja prerasta u tragediju nesretne mladenačke ljubavi,

Rikarda III. – heroja-zločinca, Hamlet, Ottelo, Kralj Lear.  Pretpostavlja se  da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.  Uz dramski opus, Sha-kespeare je i autor spjevova te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kaza-lišta, a imala su i snažan odjek u drugim umjetnosti-ma, od glazbe do slikarstva i filma.

Miguel de Cervantes

Najveći je španjolski pripovjedač i jedan od naj-većih pisaca svjetske književnosti. Rođen je 29. ruj-na 1547. u malom mjestu kraj  Madrida  u velikoj obitelji nižeg društvenog položaja. Svoju popular-nost stekao je ponajviše djelom Don Quijote.  Dje-lo je snažno utjecalo na razvoj  romana, a na polju novele sličan će učinak imati zbirka Uzorite novele. Godine 1605., kada se pojavio prvi dio Bistrog viteza Don Quijotea od Manche, doživio je golemu i neza-pamćenu slavu. Iste godine tiskano je šest izdanja, a tijekom piščeva života još devet te prijevodi na engleski, francuski i talijanski. I danas se posvuda u Španjolskoj susreću ovjekovječeni njegovi junaci. Potkraj je života objavio knjigu kazališnih teksto-va Osam komedija i osam međuigri.

Selma Rajkić, II.b

Miguel de Cervantes, 1547. – 1616.William Shakespeare, 1564. – 1616.

Književni velikani

Novi cvijet, 2015/16.

33

Pomoć Keniji

Nov

i cvi

jet,

201

5/16

.

34

Drugi o nama

Kizito Menanga član je Družbe Isusove iz Konga (Afrika). Upoznala sam ga u vrijeme svoga studijskog boravka u Münchenu (Njemačka), gdje upravo zavr-šava doktorski studij iz filozofije. Boravio je u Bosni i Hercegovini od 31. ožujka do 7. travnja 2016. Tje-dan dana nakon povratka u München u zahvalnom pismu sestrama u Visokom i Varešu te braći franjev-cima u Visokom također je opisao svoje dojmove o onome što je doživio kod nas.

Prispijeće autobusa na visočku autobusnu stanicu u jutarnjim satima 31. ožujka 2016. doživio sam, na-kon duge vožnje, kao olakšanje. Prijepodnevni odmor dobro mi je došao. Popodne smo započeli s posjeti-ma, najprije sestrama u Varešu, gdje sam vidio i doista se divio radu sestara franjevki s djecom u Maloj ško-li, ustanovi za prihvat i odgoj djece. Prolazeći pored napuštenih tvornica prije Vareša osjetio sam kako taj grad živi od nostalgičnih sjećanja na dobra prošla vre-mena i čezne za boljom budućnošću. Cesta koja vodi prema Varešu krivudava je i uska. Vozači moraju biti vrlo oprezni. Slika je to napora koji su potrebni da po-kušaji gospodarskog razvoja u Varešu unesu novu di-namiku. No, dječja radost, strast za glazbom i igrom, u Maloj školi i na igralištu ispred samostana posvjedočili su mi da u tom gradu ima nade.

Sutradan sam se divio Sarajevu u njegovoj skro-mnosti. S jedne strane vidimo džamiju, s druge su katolička i pravoslavna crkva. Iza ugla opet islamski centar, a do nje zgrade iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Na ulici se prodaju iranski proizvodi, a okolo su kafići sa obješenim američkim, britanskim, irskim i simbolima drugih zemalja. Grad na izvan po-kazuje različite slojeve svoje povijesti. Sarajevo je fas-cinantan spoj kultura u kojima nasljednici zapadne i

orijentalne civilizacije komuniciraju i dan danas. Ipak, ne želim spekulirati što donosi ovaj susret kultura u konkretnoj svakodnevici različitih narodnosti u Bosni i Hercegovini. No, lako se dade naslutiti zašto je pita-nje identiteta na ovom prostoru iznimno važno.

Vikend sam proveo u Međugorju. To mjesto nudi mir za dušu. Primijetio sam kako se cesta blago penje u odnosu na razinu mora i okolno područje. To penja-nje nije samo geografski određeno, nego i duhovno jer u Međugorju mnogi nalaze upravo duhovno osvježe-nje. Impresivan je broj hodočasnika koji su sudjeluju na misama, ispovijedi, križnom putu i krunici. Susreo sam ljude iz mnogih zemalja. Iznenađujuće da sam susreo i hodočasnike iz svoje daleke domovine, Kongo-Kins-hasa. Promatrajući sve te ljude u molitvi rekao sam sebi kako će Bosna i Hercegovina uskoro imati novo lice.

Novo lice Bosne i Hercegovine dade se nazrijeti u mnogim djelima, od kojih je jedno i Franjevačka klasična gimnazija i konvikt u Visokom. Veličanstve-ne zgrade, uređene nakon povrata imovine, oduzete u komunističko vrijeme, nude danas razne odgojne i obrazovne sadržaje za sve učenike. Simbol je to že-lje za novom i boljom budućnošću. Isto sam osjetio promatrajući vanjštinu i unutrašnjost obnovljene Gradske vijećnice u Sarajevu. Međutim, uvjeren sam da, kao što su ceste do Vareša i Međugorja zavojite, tako će i put obnove i ponovnog suživota biti težak. Potrebno je prije svega poštenje i strpljivost, ali i pre-danost radu, koju sam između ostalog osjetio među učenicima Franjevačke klasične gimnazije.

Priredila i prevela: s. Kristina Marijanović

Franjevačka klasična gimnazija i konvikt na putu stvaranja novog lica Bosne

Novi cvijet, 2015/16.

35

Zahvale

Darovatelji za đačku tombolu 2015/16.

fra Juro Tokalić, Rotterdamfra Josip IkićŽupni ured UskopljeFranjevački samostan VisokoIvo Laštro, Bečfra Pavo VujicaFranjevački samostan Dubravefra Ivica Jurišić, NjemačkaŽupni ured Međugorjefra Marko Kovačić, Ivanjskafra Stjepan Pavić, Dubravefra Pavo Dominković, Klagenfurtfra Luka Mamić, NjemačkaUdruga đaka FKG, Njemačkafra Ilija Jerković, PlehanŽupni ured LjubunčićMartin Hrgovčić, HoustonNovaci, Livno

Darovatelji za đačke stipendije„Mlinpek-Žitar“ d.o.o.. JajceJoško Berket, Kaštela Associazione Regina della Pace, Italija Giorgio Fornara, BorgomaneroIvica Anđić, Jajce dr. Marija Prskalo, Zagreb Mirko Duspara, Švicarska Marija i Marinko Tolić, Švicarska dr. Enver Bektaš, Visokofra Marko Lovrić, Šikara Lucija Ramljak, Švicarska Zoran Tokić, ŠvicarskaMato Lukić-Kovačić, Odžak

Hvala našim darovateljima

objavljuje

N A T J E Č A J

za upis u I. razred u šk. god. 2016/17.

Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike bez obzira na spol i vjeroispovijest. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 8. odnosno 9. ra-zreda koji žele stupiti u Franjevačko sjemenište, kao i svi ostali koji se žele školovati na našoj Gimnaziji. Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osigu-ravamo vrlo udoban smještaj u đačkom Konviktu.

Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente:• Originalne svjedodžbe o uspjehu od 5. do 8/9.

razreda OŠ• Vlastoručno napisanu molbu za upis u FKG• Rodni list

• Liječničko uvjerenje Za prijavu u Konvikt:

• Molbu za prijem u Konvikt

Kandidati za Sjemenište dostavit će još:• Molbu za prijem u Sjemenište• Preporuku župnika o prikladnosti kandidata • Krsni list • Izjavu roditelja o suglasnosti

Upisni rok• Za sjemeništarce: u subotu 25. lipnja 2016. u 11 sati• Za vanjske đake: čim dobiju svjedodžbe OŠ, a

najkasnije do 25. lipnja 2016.

fra Zvonko Miličić, ravnatelj – 061 282 086 fra Stipo Alandžak, pedagog – 063 448 117

fra Josip Mrnjavac, odgojitelj – 063 290 499

Franjevačka klasična gimnazijaClassicum gymnasium franciscanum

V i s o k o

Bosne Srebrene 4BiH-71300 Visoko

Tel. 032 738 723www.fkg.edu.ba

fkg.visoko@gmail.com

Nem

anja Aranđelović, II.r., U

prirodi