Novačenje i mobilizacija u JNA u 1991.- 1992. godini

1 1

Broj 1-4, God. 8. Prosinac, 2005. Zagreb, Hrvatska

Tomo Radičević: Obrambena policy Republike Hrvatske – sadržaj, organizacija, proces i dokumenti

Branko Mihaljević: Sigurnosna kultura u Republici Hrvatskoj

Maja Čepulo Komar: Vojno zrakoplovstvo i žene

Jasenko Krovinović: More u američkoj strategiji

Davor Marijan Novačenje i mobilizacija u JNA u 1991.- 1992. godini (s posebnim naglaskom na 5. i 2. vojnoj oblasti)

Osvrti, prikazi i recenzije

Ivan Zvonarek Geneza teritorijalne pretenzije Srbije prema Hrvatskoj i kršenje ratnih zakona i običaja tijekom Domovinskog rata od strane agresora - Branko Mihaljević

Grupa autora Priručnik za izobrazbu čuvara i zaštitara - Alen Javorović

Defendologija - Znanosto obrani, zaštiti i sigurn-osti; Politika obrane;Globalna sigurnost;Nacio-nalna sigurnost;Mirovne studije; Civilnaobrana; Civilno-vojniodnosi

Defendology - Science of Defense, Protection and Security; Defence Policy; Global Securi-ty; National Security; Peace Studies; Civil Defense; Civil-military Relations

ISSN 1330-8564 UDK 355.45

• DEFENDOLOGIJA • 1-4, prosinac 2005.

2

ISSN 1330-8564 UDK 355.45

Izdavač:

DEFIMI d.o.o., Zagreb

Adresa uredništva: 10 000 Zagreb, Krežmina 1

Tel. 385 1 23-111-50 Faks 385 1 23-111-52

E-mail: [email protected] www.defimi.hr

Rukopisi se ne vraćaju.

Časopis izlazi kvartalno

Besplatni primjerak

Naklada časopisa: 500 primjeraka

Uredništvo časopisa: Ivo Bijelić, Robert Barić, Željko Dobranović,

Ivan Glavina, Božidar Javorović, Alen Javorović, Robert Kralj, Branko Mihaljević, Tomo Radičević,

Siniša Tatalović.

Glavni i odgovorni urednik Vlatko Cvrtila

Izvršni urednik Branko Mihaljević

Tehnički urednik Alen Javorović

Tisak


3

Tomo Radičević: Obrambena policy Republike Hrvatske – sadržaj, organizacija, proces i dokumenti .............................................................................................................4 Branko Mihaljević: Sigurnosna kultura u Republici Hrvatskoj ....................................................................19 Maja Čepulo Komar: Vojno zrakoplovstvo i žene ...............................................................................................31 Jasenko Krovinović: More u američkoj strategiji ..............................................................................................39 Davor Marijan Novačenje i mobilizacija u JNA u 1991.- 1992. godini (s posebnim naglaskom na 5. i 2. vojnoj oblasti) ..........................................................52 Osvrti, prikazi i recenzije Ivan Zvonarek Geneza teritorijalne pretenzije Srbije prema Hrvatskoj i kršenje ratnih zakona i običaja tijekom Domovinskog rata od strane agresora - Branko Mihaljević ..........................................................................................................67 Grupa autora Priručnik za izobrazbu čuvara i zaštitara - Alen Javorović ................................................................................................................69


4

Tomo Radičević∗ Izvorni znanstveni članak

OBRAMBENA POLICY REPUBLIKE HRVATSKE – SADRŽAJ, ORGANIZACIJA, PROCES I DOKUMENTI

Sažetak Obrambena policy u Republici Hrvatskoj nije eksplicitno, cjelovito i konzistentno konceptualno i pravno uređena što, uz političku kulturu „minimalnog pristajanja uz zakonske odredbe“, te nepostojanje tradicije njene realizacije u demokratskim uvjetima, rezultira staromodnim načinom artikuliranja, nekompletnošću sadržaja i policy ciklusa/procesa, smanjenom transparentnošću i odgovornošću i suboptimalnim učincima. Stoga se uočava izrazita potreba njenog poboljšanja sukladno s postignućima razvijenih demokracija. Moderna obrambena policy obuhvaća opću razinu sadržaja i provedbe, te razinu pojedinačnih „područnih“ policy, kroz čije transparentno artikuliranje se uspostavlja konzistentnost djelovanja njenih operativnih nositelja. To podrazumijeva proaktivnu nadzornu ulogu civilne vlasti i ključnu operativnu ulogu administracije, uz primjereno uključivanje utjecaja stručne ekspertize, teorijskih spoznaja, savezničkih i partnerskih zahtjeva te iskustava drugih država. Samo cjelovito uređivanje odnosa i procedura kroz cijelu hijerarhiju vlasti može dovesti do zdrave obrambene policy koja će biti u službi razvoja kvalitetnih obrambenih rješenja, sposobnosti i aranžmana. Skup pravno utemeljenih policy dokumenata predstavlja izraz, a ujedno medij i sredstvo putem kojeg se može utjecati na kvalitetu međuinstitucionalnih odnosa, policy procesa, aktivnosti i rezultata.

Ključne riječi: obrambena policy, policy proces, dokumenti obrambene policy, obrambene sposobnosti, politički proces, razvijena demokracija, transparentnost i odgovornost vlasti.

Uvod Obrambena policy,1 kao područje javnog odlučivanja i djelovanja, zaživjela je u političkom procesu u Republici Hrvatskoj. Hrvatski sabor i Vlada RH redovito raspravljaju i odlučuju o brojnim pitanjima s područja obrane, donose niz propisa i obrambenih dokumenata, razvijaju međunarodnu obrambenu suradnju te odlučuju o međunarodnim aranžmanima i propisima. Ministarstvo obrane (MORH) svakodnevno je okupirano rješavanjem širokog spektra pitanja s područja obrambene policy, a pojedina od tih pitanja povremeno zahtijevaju angažiranje i drugih resornih ministarstava, prije svega Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te Ministarstva financija. Istovremeno, analiza pokazuje da ova sfera djelatnosti nije eksplicitno, cjelovito i konzistentno konceptualno i pravno uređena, tako da je teško utvrditi što ona zapravo obuhvaća, odnosno koje su točno njene granice – osobito u odnosu na obrambeno planiranje i upravljanje. Nepreciznost funkcionalnog određenja rezultira nepreciznošću konceptualnog i pravnog uređenja nadležnosti i odgovornosti, a pogotovo aranžmana i formalnih oblika putem kojih one trebaju biti provođene. Unutar samog MORH-a, kao centralne nacionalne institucije za kreiranje i provedbu obrambene policy, većina organizacijskih cjelina svakodnevno kreira, predlaže i realizira niz odluka, rješenja i smjernica vezanih za postupanje po različitim obrambenim pitanjima. Iako to nije izričito deklarirano, radi se o tzv. „područnim obrambenim policy“ koje bi se, po logici stvari, trebale razvijati i realizirati u funkciji provedbe ili potpore ciljeva i odredbi opće obrambene policy iz nadležnosti ministra obrane. Međutim, zbog nedovoljno preciznog formalnog oblikovanja njihovog sadržaja i odnosa prema općoj policy, pojedinačne funkcije i djelovanja često se razmimoilaze, pa čak i suprotstavljaju.

∗ Autor je doktor političkih znanosti izabran u znanstveno-nastavno zvanje docenta, djelatnik MORH-a. 1 U Republici Hrvatskoj izraz «obrambena policy» ne koristi se u političkoj praksi i javnom komuniciranju, već se, kao i za druge

javne policy, koristi izraz «obrambena politika». To često dovodi do izravne aplikacije klasičnog značenja pojma «politika», odnosno nejasnoća i iskrivljenih pristupa, posebno u svezi upravljanja kadrovima. Stoga se u radu koristi originalni engleski izraz "policy", jer teško da se može očekivati iznalaženje odgovarajućeg autentičnog hrvatskog izraza, kao što je to svojevremeno predviđao prof. Grdešić. (Usp., Grdešić Ivan, Političko odlučivanje, Alinea, Zagreb 1995, str. 8.).


5

Djelovanje u području javnih policy općenito je esencijalno važno za nacionalnu dobrobit i prosperitet. Kroz praksu visoko razvijenih demokratskih država ono se potvrdilo kao jedna od komponenti demokratskog razvoja društva i kao jedan od ključnih doprinositelja uspostavljanju uspješnih ili neuspješnih država. U Republici Hrvatskoj, kao i ostalim tranzicijskim društvima, to područje u cijelosti, uključujući obrambenu policy, nema demokratsku tradiciju. Javne policy još uvijek se kreću u okvirima produciranja velike količine pravne regulative, programiranja preambicioznih želja i ciljeva koji nisu u relaciji s realnim mogućnostima, nedovoljno preciznog utvrđivanja mjerila postignuća i valorizacije djelovanja, netransparentnog i neuređenog procesa i načina realizacije. Prevladavajuće obilježje političke kulture „minimalnog pristajanja uz zakonske odredbe“2 predstavlja jedan od ključnih čimbenika koji doprinose održavanju takvog stanja. Policy proces koji proizlazi iz ovakvih okolnosti dominiran je neuravnoteženom zastupljenošću ključnih faza ciklusa, što se ogleda u prevladavanju deklarativnog u odnosu na provedbeni aspekt obrambene policy, s gotovo potpunim izostankom završnih faza vrednovanja rezultata i njenog odgovarajućeg preinačivanja. Posebno područje na koje i preko kojeg se odražavaju prethodno navedeno stanje i institucionalni odnosi predstavlja nepreciznost pravne uređenosti sustava policy dokumenata. Niti jednim propisom nije regulirano da se bilo koji od dokumenata koje su dužne izrađivati i usvajati institucije nadležne u području obrane izričito tretira kao policy dokument.3 To otvara mogućnost da se tako u praksi tretira bilo koji, ili pak niti jedan od postojećih dokumenata. Zbog toga je otežano logičko povezivanje, odnosno sadržajno usklađivanje dokumenata, te oni ne doprinose uspostavljanju modernog, cjelovitog i funkcionalnog policy ciklusa. U razvijenim demokracijama uspostavljen je standard artikuliranja i provođenja obrambene policy na transparentan i odgovoran način. To podrazumijeva uključivanje u njeno kreiranje i u rasprave o njenim rezultatima svih nositelja i korisnika, s intencijom preuzimanja odgovornosti, inicijativa i rizika, usuglašavanja stavova te demokratskog nadzora institucionalnih nositelja. Brojnost političkih subjekata i sudionika realizacije koja proizlazi iz takvog pristupa, te kompleksnost i višeslojnost policy sadržaja nameću potrebu jasnog konceptualnog i pravnog uređenja odnosa. Temeljni predmet ovog rada upravo je rasprava o potrebama i opcijama uređivanja procesa i odnosa u sferi obrambene policy RH. Cilj je poticanje šire rasprave, odnosno promjena koje uvjetuje daljnji demokratski razvoj društva i koje će, kao što to pokazuju iskustva nedavno primljenih članica, nametnuti funkcioniranje obrambene sfere u sklopu NATO saveza. Struktura rada postavljena je logičkim slijedom – funkcija, organizacija, proces artikuliranja i realizacije obrambene policy. Zato se najprije sagledavaju pojam i temeljni sadržaji moderne obrambene policy, da bi se na temelju analize općih pitanja organizacije za njenu provedbu i utjecajnih čimbenika u liberalnom modelu demokracije, te sadržaja i obilježja policy procesa definirali dokumenti koji logički proizlaze iz cjelovitog i demokratski utemeljenog sustava odnosa među svim tim komponentama. Na temelju svega toga, te pregleda postojeće pravne regulative, u zadnjem dijelu rada artikuliran je prijedlog dopuna odredbi Zakona o obrani Republike Hrvatske kojima bi se omogućilo uvođenje nove i puno sadržajnije prakse obrambene policy. Metodološki gledano, opća analiza demokratskih rješenja i načela popraćena je komparativnom analizom stanja na području artikuliranja i provedbe

2 Ova, široko rasprostranjena vrsta mentaliteta, koji podrazumijeva činjenje samo onoga što je izričito propisano kao zakonska obveza, posebno koincidira s tradicionalnim birokratskim shvaćanjima. Samo za one aktivnosti i obveze koje su zakonom propisane može se očekivati da će biti i realizirane, odnosno shvaćene ozbiljno. Na području obrambene policy, to konkretno znači da će, eventualno, biti izrađeni i usvojeni samo oni dokumenti, odnosno poduzete i provedene samo one aktivnosti i obveze koje su izričito zakonski propisane. Naime, teško se može očekivati da bi politički i birokratski krugovi bili spremni učiniti bilo što više na osnovi poimanja i prihvaćanja «dobrog vladanja» kao inherentne vrijednosti demokratskog sustava i dobrobiti nacije (ili "na slavu Bogu"). 3 Zakon o obrani definira obrambene dokumente tipa: zakona, strategija, planova, pravilnika, izvješća, odluka (nadležnost Hrvatskog sabora); strategija, odluka, planova, naloga, naredbi, zapovijedi suglasnosti, osnova sustava, obvezujućih smjernica, mišljenja, (Predsjednika RH); prijedloga, izvješća, planova, uredbi, metodologija (Vlada RH); te prijedloga, suglasnosti, izvješća, ustroja, planova, procjena, metodologija, odluka, naredbi, naloga, smjernica, uputa i propisa (MORH i ministar obrane).


6

obrambene policy u Republici Hrvatskoj, s ciljem uočavanja odstupanja te ukazivanja na mogućnosti i putove demokratskih promjena. Pri tome je temeljna teza da skup policy dokumenata predstavlja, ne samo izraz organizacije djelovanja i jedan od temeljnih produkata, već ujedno i medij preko kojeg se mogu uređivati proces i međuinstitucionalni odnosi, odnosno sredstvo pomoću kojeg se može utjecati na odnose, aktivnosti i rezultate. Obzirom na relativno skromnu tradiciju i nepotpunu uređenost ove djelatnosti u Republici Hrvatskoj, značajni dio rada sadrži elemente normativne teorije, koja svakako treba postati predmet daljnjih analiza i preispitivanja.

1. Pojam i sadržaj obrambene policy

Policy se može definirati kao smjer i sadržaj djelovanja vlasti na nekom području općeg javnog interesa. Slikovito rečeno, to je „...sve ono što vlada/vlast odabire da će učiniti ili da neće učiniti…”4 Ovakvo općenito poimanje zadovoljava potrebe konzistentnog komuniciranja na području obrambene policy. Dakle, to je smjer i sadržaj djelovanja institucija vlasti po pitanjima obrane, kao vrlo prepoznatljivom području općeg javnog interesa. Na temelju analize prakse razvijenih demokratskih država može se uočiti da se obrambena policy, uzeta sveukupno, primarno može podijeliti na opću i posebne, odnosno „područne“ policy. Pri tome se opća razina odnosi na definiranje i razvijanje nacionalnih ciljeva obrane, njenog strategijskog postavljanja („defence posture“), temeljnog karaktera obrambenih, posebno oružanih snaga, njihovog odnosa prema društvu i javnosti, vrsta i razina potrebnih obrambenih, posebno vojnih sposobnosti te pristupa i prioriteta u cijelom spektru međunarodnih obrambenih aranžmana (savezi, koalicije, bilateralni i multinacionalni odnosi i djelovanje). Na ovoj razini također se uobičajeno postavljaju vremenski okviri ostvarivanja pojedinih od zacrtanih ciljeva, kao i prioriteti djelovanja usmjerenih prema njihovom ostvarenju.5 Ovisno o specifičnostima ustavnog uređenja u pojedinim demokratskim državama, nadležnost za opću obrambenu policy distribuira se među najvišim institucijama civilne vlasti. U parlamentarnim demokracijama westminsterskog tipa, ministarstvo obrane na čelu s ministrom, načelno gledano, ima ključnu ulogu artikuliranja i predlaganja te razine policy, a nakon njenog usvajanja od strane izvršne i zakonodavne vlasti, ulogu razrade i implementacije rješenja. Pored toga, može se uočiti da, naročito u pojedim državama, vlade i parlamenti sve više proaktivno sudjeluju u formalnom artikuliranju opće razine obrambene policy smatrajući to jednim od instrumenata transparentnosti i odgovornosti institucija vlasti i državne administracije.6 Posebne ili „područne“ obrambene policy po svome karakteru predstavljaju razradu i specifikaciju ciljeva i parametara djelovanja na posebnim funkcionalnim područjima obrane. One daju konkretan sadržaj i puni smisao cjelokupnom policy nastojanju, zbog čega logički trebaju biti usklađene s orijentacijom opće obrambene policy, odnosno predstavljati njenu razradu i biti u funkciji potpore 4 "…Policy is (a)nything a government chooses to do or not to do...” (Thomas R. Dye, Understanding public policy. Prentice-Hall: Englewood Cliffs, New Jersey, Princeton, 1972, p. 2.). 5 O sadržajima moderne obrambene policy detaljnije se može vidjeti u: T. Radičević, "Obrambene politike u post-hladnoratovskoj Europi", "Defendologija", br.1-4., god. 2., Zagreb, 2000, str. 3-14; Brenda J. Yallance, Alan R. Van Tassel, Peter L. Hays, American Defence Policy, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1997. Treba naglasiti da je teorija o obrambenoj policy (u demokraciji) još prilično nerazvijena, zbog čega je prilikom analize pojedinih pitanja uputno referiranje na praksu obrambenih policy razvijenih demokratskih država. 6 Formalno oblikovanje podrazumijeva deklariranje ciljeva i namjera u posebnom policy dokumentu, koji predstavlja medij komunikacije ciljeva i namjera prema sudionicima policy procesa, saveznicima i partnerima te samim korisnicima rezultata ("klijentima"). Najeksplicitniji oblik ovakvih dokumenata su bijele knjige o obrani, obrambene strategije, obrambeni pregledi i izjave o obrambenoj politici. Broj i vrsta dokumenata varira od države do države, a zajedničko obilježje svim demokratskim državama je samo to da imaju javne obrambene dokumente autorizirane od strane parlamenta i vlade.


7

njenom ostvarivanju. Ta razina obrambene policy uobičajeno se u demokratskim državama zadržava u okvirima nadležnog resornog ministarstva, a samo pojedini posebno važni segmenti mogu se povremeno postavljati na više razine vlasti.7 Postoji široki potencijalni spektar ovakvih policy. To su, primjerice:

- „Policy razvoja i borbene spremnosti oružanih snaga“, koju, po logici stvari, ministru obrane predlaže načelnik vojnog stožera u funkciji njegovog vojnog savjetnika;

- „Policy personalnog upravljanja i razvoja“ koju ministru obrane može predlagati, posebni pomoćnik ili, ovisno o organizaciji, druga osoba koja ima ključnu nadležnost za ljudske resurse;

- „Policy međunarodne obrambene suradnje i međunarodnog angažiranja snaga“ kao objedinjena ili dvije posebne policy;

- „Policy programiranja i raspodjele obrambenog proračuna“; - „Policy vojne proizvodnje“; - „Policy modernizacije, opremanja i nabave“, na koju bi se nadovezivala, ili u koju bi se

inkorporirala „policy razvoja vojne proizvodnje“; - „Policy razvoja vojne infrastrukture“ itd.8

Formalno oblikovanje ovakvih posebnih policy predstavlja instrument informiranja i usmjeravanja nositelja njihove provedbe koji omogućuje konzistentan pristup provođenju općih ciljeva. Isto tako, to je instrument razrade i provedbe općih usmjerenja obrambene policy, kao i instrument nadzora nižih upravljačkih struktura. U republici Hrvatskoj postupno se razvija praksa formalnog oblikovanja opće razine obrambene policy, djelomično kao rezultat vlastite pravne regulative, a u većoj mjeri zbog zahtjeva iz vanjskog okruženja. Tako je u proteklih nekoliko godina izrađeno nekoliko dokumenata koji sadržavaju policy odredbe opće razine,9 Predstojeći izazov je harmonizacija različitih pristupa, racionala, koncepata, rješenja i odnosa utjecajnih čimbenika, prvenstveno kroz utvrđivanje jasne konceptualne hijerarhije dokumenata i institucionalnih nadležnosti. Na drugoj strani, formalno oblikovanje i provedba područnih obrambenih policy evidentno zaostaje u pogledu sustavne artikuliranosti i transparentnosti, rezultat čega su improvizacije, neusklađenosti i nedosljednost u provedbi općih ciljeva i odredbi. Formalno postavljeni ciljevi i načela opće obrambene policy nisu podržani od odgovarajućeg seta prepoznatljivih područnih policy s konkretno postavljenim ambicijama i mjerilima postignuća. Zato bi, u prvoj fazi uvođenja formalih oblika artikuliranja ove razine policy, trebalo postaviti nekoliko ključnih područja koja bi se, nakon sumiranja prvih iskustava, dalje dopunjavala i preoblikovala. Važno je uspostaviti proces formalnog artikuliranja policy u obliku dokumenata koji se podnose na odobrenje ministru obrane u određenom ciklusu, kako bi se pojedinačna funkcionalna područja uskladila te dovela u funkciju potpore orijentaciji i ciljevima opće obrambene policy. Posebno je važno naglasiti razliku između formalno deklarirane i realne policy koja se provodi u svakodnevnoj praksi. Realno djelovanje uvijek u određenoj mjeri odstupa od deklariranih ciljeva i 7 Primjerice, pitanja modernizacije i opremanja posebno važnim naoružanjem i opremom ili osjetljiva pitanja međunarodnog angažiranja pripadnika oružanih snaga. 8 Ovakva, inicijalna klasifikacija temelji se na uvidu u način realizacije nekoliko najtransparentnijih razvijenih demokratskih država – prije svega, V. Britanije, SAD-a, Kanade i Australije. 9 Dokumenti koji sadrže odredbe opće obrambene policy su: "Strategija obrane RH" (Hrvatski sabor, 2002.); "Obrambena politika 2003./2004." (MORH, 2003.); "Dokument o obrambenom planiranju – OSCE" (Vlada RH 2005.); "Godišnji nacionalni program – NATO" (Vlada RH, 2005); Strategijski pregled obrane (Vlada RH, 2005.); "Dvogodišnje smjernice obrambenog planiranja 2006/7." (Ministar obrane, 2005.). Od navedenih, samo su dokumenti Strategija obrane i Smjernice obrambenog planiranja pravno regulirani, dok su ostali dokumenti izrađeni na temelju poticaja/zahtjeva vanjskih čimbenika i, zapravo, nemaju jasno preciziranu ulogu u policy procesu.


8

načina djelovanja, što može biti uvjetovano opravdanim objektivnim razlozima, ali i nedosljednošću u provedbi deklariranog. Ekstremna situacija može nastupiti kada se deklarativni aspekti policy i normativna rješenja prezentiraju kao službena policy, a realno djelovanje se zanemaruje. Zato znanstvena nastojanja trebaju biti vrlo precizna u odnosu na ta pitanja – realna policy su svakodnevne operativne odluke i događanja i to predstavlja relevantnu građu za valorizaciju policy djelovanja.

Prikaz 1. Sadržaji/komponente obrambene policy

2. Razine, sudionici i čimbenici obrambene policy Obrambena policy demokratske države provodi se, ovisno o njenom konstitutivnom uređenju i stupnju demokratskog razvoja, na nekoliko razina vlasti. U razvijenom parlamentarnom sustavu demokracije mogu se prepoznati četiri razine njenog kreiranja i provedbe. Najvišu razinu, prirodno, čini obrambena policy parlamenta, na koju se oslanjaju i nadovezuju konkretnije operativne policy vlade, njenog posebnog namjenskog resora te, na kraju, njegovih pojedinih organizacijskih cjelina. U Republici Hrvatskoj mogu se prepoznati sve te razine nadležnosti i odgovornosti. Primjerice, Hrvatski sabor ima niz nadležnosti vezanih za obranu kroz koje faktički, bez obzira što to nije izričito navedeno, ostvaruje ulogu kreatora obrambene policy. Najvažnije od njih su odlučivanje o obrambenom proračunu, donošenje strategijskih dokumenata i niza zakona, odlučivanje o izlasku ili djelovanju Oružanih snaga RH izvan granica te usvajanje Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga.

Ciljevi obrane

- Strategijsko postavljanje obrane

- Karakter obrambenih snaga

- Odnos prema društvu i javnosti

- Vrste i razina obrambenih sposobnosti

- Međunarodni obrambeni aranžmani

- Ciljevi, prioriteti i vremenski okviri djelovanja

OBRAMBENI SUSTAV

VOJNA KOMPONENTA

CIVILNA KOMPONENTA

MOS i MAS

MEĐUNARODNI SUSTAV

MULTILATERALNO BILATERALNO

"Područne" policy Opća OP

Razvoj vojne infrastrukture

Razvoj i b/s OS RH

Personalno upravljanje i razvoj

Modernizacija, opremanje i nabava

Programiranje i raspodjela proračuna

Vojna proizvodnja


9

Također, Vlada RH i Predsjednik RH imaju široki spektar ovlasti i odgovornosti kroz koje, u velikoj mjeri, izravno profiliraju obrambenu policy u odnosu na razvoj i angažiranje obrambenih sposobnosti, odnosno potencijala. Ministarstvo obrane, kao namjenska resorna institucija za kreiranje i provedbu obrambene policy, ima najširi spektar nadležnosti i uloga na tom području. U ukupnom sustavu institucija civilne vlasti, ono predstavlja prvi, temeljni i namjenski organizacijski oblik, što znači da nije samostalno u artikuliranju i provedbi obrambene policy, već istu derivira iz općih ciljeva, smjernica i policy Vlade RH te Hrvatskog sabora. Također, većina rješenja, namjera i poduzetih aktivnosti podnosi se, putem zakonom definiranih akata i postupaka, na odobrenje i verifikaciju. U svemu tome, posebno zakonsko isticanje eksplicitne nadležnosti MORH-a za „...definiranje, usklađivanje, razvijanje i provođenje obrambene politike...“ prije zamagljuje, nego pojašnjava cjelovitost i konzistentnost koncepta. Naime, iz takve formulacije moglo bi se pogrešno zaključiti da obrambena policy počinje i završava na toj razini, odnosno da je samo ta institucija nadležna za obrambenu policy, pa čak i da se ona svodi samo na jedno posebno funkcionalno područje. Tretiranje svih ostalih razina i organizacijskih oblika, koji na bilo koji način sudjeluju u odlučivanju o pitanjima s područja obrane, izvan konteksta obrambene policy, pogrešan je i kontraproduktivan pristup koji dovodi do njenog podvojenog „života“. Na jednoj strani, njome se oficijelno bavi namjenska organizacijska cjelina MORH-a - „Uprava za obrambenu politiku“. Međutim, u njenoj je nadležnosti samo dio ukupne djelatnosti koja se po definiciji može tretirati kao obrambena policy. Pripreme i provedba niza ključnih obrambenih odluka i aktivnosti realizira se, kako u okviru samog MORH-a, tako pogotovo na ostalim razinama vlasti, u sklopu drugih institucija i aranžmana koji se formalno ne smatraju dijelom policy procesa. Kao takvi, oni tendiraju djelovanju prema izdvojenom, vlastitom racionalu i logici, rezultat čega je apsurdna situacija da se zvanično deklarirani aspekt obrambene policy svodi na bavljenje pretežno „papiranatim“ rješenjima, dok se ključni aspekti „realne“ policy realiziraju putem drugih institucija i aranžmana koji nominalno nisu, iako faktički (i po definiciji) itekako jesu, njen sastavni dio.10 Na definiranje obrambene policy, kao smjera i sadržaja djelovanja, utječu razni čimbenici. Neki od njih su unutrašnji, odnosno „domaći“, kao što su: stupanj posvećenosti obrambenoj materiji istitucija civilne vlasti, djelovanje, interesi i policy drugih resora Vlade RH, a posebno domaća javnost. Druga grupu čine vanjski čimbenici, čiji utjecaj je posredan, odnosno određen stupnjem volje za prilagođavanje i usklađivanje od strane temeljnih nositelja kreiranja obrambene policy. To su: rješenja i projekti, odnosno inicijative i poticaji koje pokreću međunarodne organizacije, od kojih se jedan dio odvija u okvirima regionalnih inicijativa, te rješenja na području obrambene policy drugih država koja se mogu uzimati kao uzorak, model ili inspiracija. Posebni čimbenik koji može imati utjecaja na kreiranje i provedbu obrambene policy su teorijske osnove, odnosno koncepti koje se razvijaju u obliku sigurnosnih i obrambenih studija, strateških studija, međunarodnih odnosa, mirovnih studija te raznih drugih akademskih disciplina. Iako kreatori obrambene policy na bilo kojoj razini mogu slijediti različite pristupe u odnosu na uvažavanje tih čimbenika, slijeđenje minimuma demokratskih standarda podrazumijeva barem njihovo prepoznavanje i jasnu prioritizaciju.

10 Primjerice, teško da se može osporiti da je bilo koja od nadležnosti Hrvatskog sabora reguliranih u čl. 6, kao i bilo koja od nadležnosti Vlade RH reguliranih čl. 8. izvan policy diskursa - shvaćenog u općem značenju izraza "policy".


10

Prikaz 2. Sudionici i čimbenici obrambene policy

U Republici Hrvatskoj trenutno se može uočiti vrlo specifična kombinacija djelovanja navedenih čimbenika. Zbog nerazvijenosti modernog, cjelovitog policy procesa i svih njegovih mehanizama, o čemu se detaljnije govori u poglavlju koje slijedi, vrlo je oslabljen utjecaj domaćih čimbenika – posebno javnosti. Na drugoj strani, vrlo je izražen utjecaj međunarodnih čimbenika, a posebno NATO administracije.11 Takvo stanje stvari odstupa od koncepta liberalne demokratske države prema kojem obrambena policy, kao i svaka druga materija koja predstavlja „opću javnu stvar“, u svojem cjelokupnom sadržaju i aspektima treba biti predmetom nadležnosti i odgovornosti demokratskih političkih subjekata. Isto tako, očigledno je da samo takvi odnosi mogu dovesti do njenog punog stavljanja u funkciju nacionalnih interesa i potreba. Sama kvaliteta sadržaja obrambene policy u velikoj mjeri može biti unaprijeđena osloncem na odgovarajuću teoriju i analitiku. Djelovanje u obrambenoj sferi u suvremenim kompleksnim uvjetima, s jedne strane „međunarodnog nereda“, a s druge strane izazovnih savezništava i integracija, zahtijeva iznalaženje mudrih strategijskih opcija djelovanja i organizacijskih rješenja. To automatski otvara pitanje važnosti, uloge i uređivanja odnosa između struke i ekspertize u odnosu na politiku i vlast, bez čega se gotovo pouzdano može pretpostaviti podložnost izazovima „vođenosti“ i kopiranja tuđih rješenja.

3. Proces razvoja i realizacije obrambene policy Kao i svaka druga vrsta javne policy, obrambena policy ima ciklična ili fazna obilježja. Ciklus realizacije javnih policy, općenito uzevši, obuhvaća pet ključnih faza: određivanje ciljeva, odabiranje tijeka djelovanja, implementaciju, vrednovanje rezultata te preinačivanje određene

11 Za razliku od potpunog izostanka valorizacije i izvješćivanja o policy postignućima u domaćem političkom procesu, obrambena

administracija i Vlada RH vrlo frekventno i disciplinirano ispunjavaju svoje obveze izvješćivanja po obrambenoj tematici prema UN, OSCE i NATO, što je fenomen koji zahtijeva posebnu analizu. Vjerojatno je preuveličana teza da su Hrvatski sabor i javnost postupno prepustili upravljanje obrambenim sustavom NATO administraciji, ali je nesrazmjer te dvije vrste utjecaja i interesa iritantno očigledan.

SIGURNOSNO OKRUŽENJE TEORIJA

RJEŠENJA DRUGIH DRŽAVA

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

DRUGE DRŽAVE

REGIONALNE INICIJATIVE

CIVILNA VLAST Hrvatski sabor Vlada RH Predsjednik RH JAVNOST

DRUGI RESORI

OBRAMBENA POLICY

(MORH-a)

OBRAMBENI SUSTAV

VOJNA KOMPONENTA

CIVILNA KOMPONENTA


11

policy.12 Sukladno tome, utvrđivanje formalnih oblika i procedura artikuliranja javnih izjava o obrambenoj policy, te osiguranje njihove implementacije, odnosno utjecaja na tijek procesa, od presudne je važnosti za njenu efektivnost i učinkovitost. Zadnje dvije faze ciklusa – vrednovanje rezultata i preinačivanje policy imaju funkciju postavljanja policy djelovanja u realne okvire raspoloživih uvjeta, odnosno naglašavanja realnih, provedbenih aspekata djelovanja u odnosu na deklarativne. Svi elementi ciklusa, zajedno, pretpostavka su za dovođenje policy djelatnosti u okvire transparentnosti i odgovornosti moderne demokratske vlasti. U Republici Hrvatskoj može se uočiti nekompletnost i neusklađenost institucionalnih nadležnosti i odnosa gledano iz perspektive potreba cjelovitog i konzistentnog policy procesa. Propisani sadržaji i forme djelovanja niti na jednoj od razina vlasti ne slijede logiku teorije policy procesa/ciklusa. To se ogleda u zanemarivanju pravne reguliranosti četvrte i pete faze ciklusa – vrednovanja policy ishoda, te cikličnog redefiniranja postavljenih ciljeva i tijeka djelovanja. Analiza nadležnosti definiranih Zakonom o obrani pokazuje da potrebe treće i četvrte faze policy ciklusa samo djelomično zadovoljavaju obveze izrade, predlaganja i usvajanja „Godišnjeg izvješća Vlade o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u Oružanim snagama“, „Izvješća Vlade RH o stanju obrambenih priprema u RH“ te „Izvješća ministra obrane vrhovnom zapovjedniku o funkcioniranju obrambenog sustava“13. Forma i sadržaj spomenutih dokumenata nisu pravno regulirani, međutim iz samih naziva očigledno je da oni ne odražavaju logiku policy djelovanja, odnosno da, u najboljem slučaju, dotiču valorizaciju i redefiniranje samo nekih od brojnih aspekata i sadržaja obrambene policy. Praksa njihove izrade i usvajanja pokazuje izostanak poticajnog učinka na općenito vrlo nizak stupanj političke kulture djelovanja po logici i načelima modernog policy ciklusa.14 U svakoj od navedenih, općih faza ciklusa, pojedini organizacijski oblici, odnosno nositelji obrambene policy imaju, ovisno o njihovoj općoj nadležnosti, organiziranosti i odnosima na nacionalnoj razini, specifične nadležnosti i uloge. Isto tako, za provedbu načelno istovjetnih faza i funkcija mogu biti uspostavljene podjednako efektivne i učinkovite pojedinačne metode, pristupi i mehanizmi. Stoga se pojedinačna rješenja značajno razlikuju od države do države.15 Uspješnost implementacije deklarirane obrambene policy kroz cijelu hijerarhiju njenih nositelja, prvenstveno ovisi o kvaliteti upravljanja i nadzora – funkciji koja je u Republici Hrvatskoj u nadležnosti sve četiri razine realizacije. 12 Usp., Colebatch, Hal K., Policy, "Open University Press, Buckingham, 2002 (prevedeno izdanje FPZ, Zagreb, 2004,) str, 47-48. Pojednostavljena podjela može se svesti samo na tri temeljne faze: formulacija, implementacija i evaluacija policy. 13 Zakon o obrani, NN br. 33/02, čl 6. 8. i 120. 14 Znakoviti pokazatelj je potpuni izostanak saborske rasprave tijekom 2005. godine o "Izvješću o spremnosti obrambenog sustava... za 2004. godinu". Također, iako je propisana Poslovnikom Vlade RH (NN br. 107/00, čl. 4., tč. 14.) obveza "izvješćivanja o stanju na pojedinim područjima" zapravo je vrlo neprecizna i ne definira čak niti koga, a kamo li o čemu i kako Vlada treba izvješćivati. Rezultat toga je da, po svemu sudeći, ne postoji izvješće o radu za 2003. godinu (na izravni upit Tajništvu Vlade priopćeno je "...da se podnese pisani zahtjev na koji će se oni očitovati..."). 15 Distribucija nadležnosti za obrambenu policy vrlo je različita, čak i među istim tipovima institucija demokratske vlasti. Dva

temeljna koncepta uređenja nadležnosti vlasti u području obrambne policy su, (1) na jednoj strani, jaka centralna organizacija koja radi za čelnika države ili vladu, (2) na drugoj strani, podijeljena nadležnost među resorima, uz malu centralnu jedinicu s koordinativnom ulogom. Isto tako, postoje dvije proceduralne varijante rada u okviru obrambenog ministarstva, (1) jedna koja podrazumijeva podjelu na policy, koju radi ministar i njegovi savjetnici, te provedbu, koju provode službenici, (2) druga gdje službenici pomažu u formuliranju policy, kao i njenoj implementaciji. (Usp., Chuter David, «The making of defence policy», in Defence Transformation, a short Guide to the Issues, ISS monograph No. 49, 2000. pg. 40-41.).


12

Hrvatski sabor treba nadzirati obrambenu policy koju artikulira i provodi Vlada RH, Vlada treba valorizirati i nadzirati djelovanje i postignuća MORH-a, ministar obrane treba upravljati, nadzirati i valorizirati djelovanje i postignuća pojedinih organizacijskih dijelova i funkcionalnih područja, a čelnici tih cjelina rad neposrednih nositelja. Na kraju, i ne manje važno, demokratska javnost treba nadzirati i valorizirati rad svih navedenih razina zajedno. U tom složenom kolopletu nadležnosti, odgovornosti, uloga i interesa, posebno istaknuto mjesto trebala bi imati ekspertiza, posebno vojna, koja može osigurati da se raspoloživi resursi troše racionalno, odnosno da rješenja i odluke do kojih se došlo kroz policy proces osiguravaju postizanje temeljne svrhe – odgovarajućih nacionalnih obrambenih sposobnosti i postizanje željenog stanja sigurnosti/obranjenosti temeljnih nacionalnih vrijednosti. Pored proceduralne, ciklus obrambene policy mora uključivati i sadržajno metodološku dimenziju. Nastojanje kreiranja kvalitetnih policy rješenja analogno je modernom pristupu planiranju i odlučivanju. Stoga ono treba obuhvatiti provjerene i priznate procedure i metode iz područja te dvije vrste djelatnosti - prije svega pristupe i metode s područja teorija odlučivanja, metode izbora strategijskih opcija djelovanja, te pristupe i postupke definiranja putova (akcije, mjera), organizacije i sredstava. Provedba definiranih policy rješenja podrazumijeva disciplinirani upravljački proces uz primjenu modernih metoda i procedura koordinacije i nadzora. U svemu tome, još se pojavljuje i složeni splet okolnosti koji čine varijable kao što su pretpostavke, uvjeti, prepreke, tipovi sudionika, tipovi policy problema. Na razini ministarstva obrane kao temeljne i namjenske organizacijske cjeline za artikuliranje i provedbu obrambene policy najeksplicitnije se manifestiraju sva navedena opća načela i elementi. Teorijski, oni se mogu racionalizirati u okvire četiri temeljene faze ciklusa artikuliranja i provedbe obrambene policy:

- analiza podataka i informacija iz različitih izvora, - artikuliranje općih rješenja (što podrazumijeva izradu prijedloga i njihovo usvajanje od

strane ministra), - informiranje, usmjeravanje i poticanje razvoja te artikuliranje posebnih „područnih policy“

koje se podnose na odobrenje ministru te - upravljanje implementacijom, odnosno koordinacija i nadzor područnih policy od strane

ministra obrane i njegove stožerne potpore. U okviru takvog pristupa, prve tri faze više potpadaju pod konceptualni, a četvrta faza pod operativni ili provedbeni aspekt obrambene policy. Posebno pitanje, gledano iz ove perspektive, pribavljanje je političke potpore za rješenja koja su artikulirana u okvirima administrativne nadležnosti i ekspertize.


13

Prikaz 3. Proces razvoja i implementacije obrambene policy na razini ministarstva obrane (opcija) 4. Dokumenti obrambene policy

Sukladno definiranom ciklusu artikuliranja i provedbe javnih policy, mogu se identificirati tri grupacije dokumenata čiji karakter je uvjetovan njihovim funkcionalnim ulogama u pojedinim fazama ciklusa:

- dokumenti tipa „izjava o obrambenoj policy“; - dokumenti tipa pregleda/preispitivanja obrambenih rješenja i policy djelovanja; - dokumenti tipa izvješća o postignućima postavljenih policy ciljeva.

Dokumenti tipa „izjava“ („statements“) o ciljevima, odnosno budućim namjerama i planovima djelovanja na području obrambene policy imaju ulogu artikuliranja policy djelovanja u predstojećem razdoblju. Kao takvi, oni su smjernica za djelovanje, ali i referentna osnova za valoriziranje postignuća nakon proteka određenog razdoblja. Organizacijski gledano, tu vrstu dokumenata moguće je izrađivati na svim razinama nadležnosti za obrambenu policy (Sabor, Vlada, MORH). Broj dokumenata trebao bi biti optimalan, a njihov karakter i sadržaj primjeren općim nadležnostima navedenih institucija, imajući u vidu mogućnost podjele na opću i „područne“ policy. Iz takvog pristupa proizlazi da bi broj dokumenata trebao rasti, a razina njihove općenitosti se smanjivati idući od viših prema nižim razinama vlasti.

Sukladno tome, teško da se može opravdati racional usvajanja tog tipa dokumenta na razini Hrvatskog sabora.

TEORIJA

Upravljanje implementacijom

Analiza podataka i informacija

Artikuliranje i predlaganje općih rješenja

Usklađivanje s policy drugih

resora

Strategijski dokumenti i opća policy Vlade RH

Informiranje i usmjeravanje “područnih”

policy

Konceptualno

Operativno

OBRAMBENI SUSTAV

VOJNA KOMPONENTA

CIVILNA KOMPONENTA

MEĐUNARODNI SUSTAV

MULTILATERALNO BILATERALNO


14

Ova institucija vlasti prvenstveno ima nadzornu ulogu na području obrambene policy i nju može ostvariti kroz razmatranje, odnosno verifikaciju dokumenata koje priprema Vlada RH. Vlada je u parlamentarnom modelu demokracije ključna politička institucija za artikuliranje i provedbu javnih policy. Stoga bi na razini Vlade RH neupitno trebalo uspostaviti obvezu produciranja dokumenta tipa „izjava obrambenoj politici“.16 Vremenski gledano, dokument takvog tipa mogao bi pokrivati (alternativno) cjelokupno, dvogodišnje ili jednogodišnje mandatno razdoblje. To znači da se mogu razviti opcije izrade jednog, dva ili četiri dokumenta ovakvog tipa u okviru mandata jedne vlade. Na osnovi takvog rješenja, na razini MORH-a trebalo bi uspostaviti obvezu donošenja ministrove „Izjave o ciljevima obrambene politike iz nadležnosti MORH-a“ - za razdoblje koje je kompatibilno s rješenjima na razini Vlade RH. Sukladno opredjeljenju o potrebi uspostavljanja „područnih obrambenih policy“, dokument ministra trebale bi sadržajno podupirati i vremenski slijediti odgovarajuće „izjave“ čelnika podređenih ustrojbenih cjelina koje su nositelji izrade i provedbe ključnih područnih policy. Ovakvim uređivanjem nadležnosti formalno bi se uspostavila jasna hijerarhija odgovornosti za kreiranje sadržajno kompletne obrambene policy. Svaku od spomenutih institucija moglo bi se, nakon proteka razdoblja za koje je dokument tipa „izjava“ izrađen, valorizirati sa stajališta postignuća. Gledano iz perspektive političkog procesa, to se može interpretirati kao valorizacija ispunjavanja deklariranih „obećanja“ građanima biračima, odnosno poreznim obveznicima.

Dokumenti tipa pregleda („review“) načelno imaju ulogu preispitivanja usklađenosti ciljeva, strateških opcija djelovanja, definiranih putova, metoda i sredstava s organizacijskim rješenjima i obrambenim sposobnostima. Putem njih se osigurava konzistentnost ukupnih nastojanja u okvirima zadanih okolnosti i raspoloživih resursa. Zato se procesi takvih pregleda uobičajeno odvijaju u određenim vremenskim ciklusima koji slijede, bilo logiku razvojnih ciklusa, bilo logiku bitnih promjena na području važnih čimbenika i varijabli. Obzirom na karakter opće nadležnosti na području javnih policy, dokument „općeg (strateškog) pregleda obrane“17 prirodno spada u nadležnost izvršne vlasti, odnosno Vlade RH. Iz toga logički slijedi da nositelj njegove izrade, odnosno provedbe procesa pregleda treba biti Ministarstvo obrane, te da se izvješće o provedenom pregledu, kao policy dokument, treba podnositi na uvid i raspravu Hrvatskom saboru i javnosti. To je rješenje koje je sukladno minimumu demokratskih standarda, dok napredniji demokratski model uključuje mogućnost pokretanja paralelnih pregleda od strane zakonodavne vlasti, ili pak užih pregleda pojedinih segmenata obrane. U hrvatskim uvjetima relativno „niskog intenziteta

16 Prirodno, to bi trebalo i za niz drugih javnih policy, jer je očigledno da postojeće rješenje, prema kojem je mandatar za sastav Vlade RH obvezan (Ustav RH, čl. 109., st.2.) «...program Vlade predstaviti Hrvatskom saboru...najkasnije u roku od 30 dana od prihvaćanja mandata...», ne omogućuje uspostavljanje kvalitetnog policy procesa i rezultata. 17 U mnogim članicama NATO saveza zaživio je u posljednjih nekoliko godina proces «strateškog pregleda obrane» koji je proizvod anglosaksonske (američke i britanske) prakse obrambenog upravljanja. Takav proces proveden je u protekle dvije godine, po preporuci NATO administracije, po prvi puta i u Republici Hrvatskoj.


15

obrambenih ambicija/nastojanja“18 nije nužno provoditi posebne preglede pojedinih područnih policy, već se oni mogu uklopiti u cikluse i sadržaj općeg pregleda.19 Dokumenti tipa izvješća izraz su rutinskog cikličkog informiranja viših hijerarhijskih institucija o ostvarivanju ciljeva obrambene policy u određenom, najprirodnije godišnjem, razdoblju. Stoga je logično da izvješća izrađuju i podnose na raspravu i usvajanje sve institucije nadležne za provedbu policy. Tako bi svi segmenti MORH-a koji su nositelji izrade područnih policy trebali izvješćivati ministra obrane, MORH bi trebao podnositi izvješće Vladi RH, a sama Vlada RH Hrvatskom saboru i javnosti. Poseban tip dokumenata obrambene policy može biti „Bijela knjiga o obrani“, odnosno više bijelih knjiga o pojedinim komponentama obrane.20 U svemu je jako važno da se policy dokumenti počnu artikulirati u kategorijama jednostavnih, egzaktno primjenjivih i mjerljivih kriterija i varijabli, čvrsto utemeljenih na realno raspoloživim resursima. Jednostavne i precizne formulacije policy ciljeva u policy izjavama, preduvjet su jasnog i preciznog izvješćivanja o njihovom ostvarivanju, odnosno postignućima. Bez takvog pristupa, svako nastojanje za povećanjem broja policy dokumenata može se pretvoriti u sterilnu „papirologiju“ koja ne bi imala većeg utjecaja na realne policy odluke i događanja. 5. Put prema poboljšanju postojeće prakse – potreba izmjene zakonske regulative

Na temelju uvida u zakonsku regulativu može se zaključiti da je djelatnost i obveza kreiranja i provedbe obrambene policy u Republici Hrvatskoj izričito postavljena samo na razini Ministarstva obrane i to načelno, bez daljnje specifikacije obveza i nadležnosti pojedinih nositelja. Obzirom na spomenuto političko-kulturološko okružje „minimalnog pristajanja uz zakonske odredbe“, to dovodi do neobaveznog i vrlo rastezljivog shvaćanja uloge i zadaća pojedinih nositelja, učestalosti ad hock pristupa u odlučivanju te nedovoljno usmjeravanog i neusklađenog djelovanja. Sve upućuje na potrebu preciznijeg i detaljnijeg zakonskog reguliranja materije na sve tri razine nositelja kao jednog od prioritetnih putova poboljšanja djelovanja. Prirodno, to ne isključuje potrebu rasprave o drugim putovima i sredstvima,21 ali se u postojećim okolnostima nameće kao temeljni preduvjet. Da bi djelatnost obrambene policy postala obavezno i precizno usmjereno nastojanje trebalo bi, za razliku od postojeće „podreguliranosti“, u Zakon o obrani uvrstiti barem odredbe sadržane u prikazu br. 4. 18 U usporedbi s ambicijama obrambenih sposobnosti i resursa koji se, gledano u apsolutnim iznosima, ulažu u znatno većim državama. 19 To znači da, prvenstveno zbog pojednostavljenja djelovanja, o tome ne treba izrađivati i usvajati posebne dokumente. Vremenska dimenzija provedbe pregleda trebala bi biti vezana uz karakteristične promjene u strateškoj okolini ili bilo kojem aspektu obrambenih nastojanja, zbog čega ju nije potrebno formalno pravno utvrđivati. Isto tako, inicijativu i proceduru za provedbu procesa pregleda ne bi bilo dobro formalno pravno reducirati, već je dovoljno identificirati Vladu RH kao tijelo koje autorizira (utvrđuje potrebu) provedbe pregleda. 20 O ulozi, razlozima izrade i vrstama bijelih knjiga o obrani detaljnije se može vidjeti u T: Radičević, Transparetnost obrane, bijela knjiga o obrani, "Defimi", Zagreb, 2000. godine. 21 Primjerice, poboljšanje rada, odnosno povećanje odgovornosti za obrambenu materiju u političkim strankama, intenzivnije medijsko bavljenje ovom materijom, kvalitetnije obrazovanje kadrova i dr.


16

Prikaz 4. Prijedlog nadležnosti tijela državne vlasti i uprave u području obrane Sustavno zakonsko reguliranje obveza temeljna je pretpostavka za konstituiranje cjelovitog policy ciklusa, odnosno procesa, bez kojih ne može biti kvalitetne i sadržajne policy. Zakonskim reguliranjem uspostavili bi se glavni formalni mehanizmi odgovornosti između Vlade RH, njenih resornih ministarstava i Hrvatskog sabora. Naime, teško se može očekivati da bi se te stvari mogle urediti ili pokrenuti nekim drugim putem, primjerice, spontanim sazrijevanjem političke kulture u nadležnim institucijama vlasti. Precizne zakonom uređene nadležnosti izvor su obveza i jasna referentna osnova za valorizaciju policy djelovanja, zbog čega se može očekivati njihov svojevrsni „pritisak“ na promjene u djelovanju institucionalnih nositelja obrambene policy. Krajnji očekivani rezultat trebala bi biti kvalitetnija i sadržajnija obrambena policy koja doprinosi jačanju obrambenih potencijala i višoj razini obrambene dimenzije nacionalne sigurnosti, koja je transparetnija, odgovornija i utkana u cjeloviti domaći politički proces. Međutim, ovakvo zakonsko reguliranje, samo po sebi, ne garantira cjelovitost i uspješnost reformskog poduhvata. Zato ono podrazumijeva daljnju razradu nadležnosti, obveza i postupaka putem podzakonskih akata i metodoloških uputa, a sama normativna nastojanja također treba pratiti niz drugih, prvenstveno političkih, informativnih, organizacijskih i edukacijskih mjera.

HRVATSKI SABOR - raspravlja o Izvješću o strategijskom pregledu obrane - raspravlja o godišnjim izvješćima Vlade RH o ostvarenju ciljeva obrambene policy VLADA RH - daje Izjavu o obrambenoj policy do kraja mandatnog razdoblja (ili za kraće razdoblje) - podnosi Hrvatskom saboru Izvješće o strategijskom pregledu obrane - podnosi Hrvatskom saboru godišnja izvješća o ostvarivanju ciljeva obrambene policy - usvaja prijedlog Bijele knjige o obrani MINISTARSTVO OBRANE - izrađuje prijedlog „Bijele knjige o obrani“ - izrađuje područne obrambene policy za ključna funkcionalna područja nadležnosti koje se odnose na razdoblje predstojećeg planskog ciklusa - izrađuje godišnja izvješća o ostvarivanju ciljeva obrambene policy - provodi strategijski pregled obrane i priprema prijedlog izvješća o istom za Vladu RH i Hrvatski sabor MINISTAR OBRANE - daje Izjavu o ciljevima obrambene policy iz nadležnosti MORH-a za mandatno razdoblje (alternativa – za razdoblje predstojećeg planskog ciklusa), - usvaja prijedloge područnih obrambenih policy uprava MORH-a USTROJBENE CJELINE RANGA UPRAVA MORH-a Izrađuju i podnose ministru na odobrenje prijedloge područnih obrambenih policy za ključna funkcionalna područja: - razvoj i b/s OS RH, - personalno upravljanje i razvoj, - međunarodna obrambena suradnja i međunarodno angažiranje snaga, - programiranje i raspodjela proračuna, - vojna proizvodnja, - modernizacija, opremanje i nabava, - razvoj vojne infrastrukture


17

Zaključci 1. Područje obrambene policy u Republici Hrvatskoj nije eksplicitno, cjelovito i konzistentno

konceptualno i pravno uređeno što otežava utvrđivanje njenih sadržaja i opsega, odnosa s obrambenim planiranjem i upravljanjem te same unutarnje strukture opće i područnih policy. Pravna neuređenost, politička kultura „minimalnog pristajanja uz zakonske odredbe“, te nepostojanje demokratske tradicije dovode do staromodnog način artikuliranja policy, nekompletnosti i nefunkcionalnosti policy ciklusa/procesa, smanjene transparentnosti i odgovornosti, suboptimalnih rezultata na području razvoja obrambenih sposobnosti te smanjene razine nacionalne sigurnosti na obrambenom području.

2. Moderna obrambena policy obuhvaća opću razinu temeljnih ciljeva i rješenja, te razinu

posebnih „područnih“ policy. U Republici Hrvatskoj te dvije razine nisu precizno i jasno formalnopravno uređene. Zbog toga je postojeću praksu formalnog oblikovanja opće razine obrambene policy potrebno harmonizirati kroz utvrđivanje jasne konceptualne hijerarhije dokumenata i institucionalnih nadležnosti. S druge strane, na razini „područnih“ policy potrebno je uspostaviti proces njihovog formalnog artikuliranja u obliku dokumenata koji se podnose na odobrenje ministru obrane u određenom ciklusu, kako bi se iste uskladile te dovele u funkciju potpore orijentaciji i ciljevima opće obrambene policy.

3. Nekonzistentna pravna uređenost nadležnosti za obrambenu policy, koja se ogleda u

nepostojanju pravnih odredbi o eksplicitnoj ulozi svih razina vlasti, dovodi do njenog podvojenog života. Formalno pravno određena namjenska ustrojbena cjelina MORH-a bavi se samo pojedinim policy pitanjima i to, pretežno u formi papirnatih rješenja, dok se realnim i često daleko važnijim aspektima bave druge institucije, čije djelovanje nije formalno pravno definirano kao policy. Takva praksa nije poticajna za izgrađivanje kriterija valorizacije postignuća, posebno ne za referiranje u odnosu na modernu policy teoriju te način djelovanja u razvijenim demokratskim državama.

4. Utjecajni čimbenici obrambene policy u hrvatskim okolnostima nalaze se u specifičnom

međusobnom odnosu, neprihvatljivom s gledišta kriterija razvijene demokracije. Vrlo je slab utjecaj domaćih čimbenika – posebno demokratske javnosti, a vrlo izražen utjecaj međunarodnih čimbenika, posebno NATO administracije.

5. Konzistentno zakonsko uređivanje nadležnosti, odnosa i procedura kroz hijerarhiju

institucija vlasti i administracije, a posebno uvođenje u praksu cjelovitog seta javnih policy dokumenata temeljne su pretpostavke uspostavljanja moderne obrambene policy, koja će biti u službi razvoja kvalitetnih obrambenih rješenja, sposobnosti i aranžmana, odnosno koja će rezultirati višom razinom obrambene dimenzije nacionalne sigurnosti.


18

Literatura 1. „Annual report 2004-05, Defending Australia and its National Interests“, Australian Government,

Department of Defence, 2005 2. Brenda J. Yallance, Alan R. Van Tassel, Peter L. Hays, American Defence Policy, The Johns

Hopkins University Press, Baltimore,1997 3. Canada’s International Policy Statement, a Role Of Pride and Influence in the World Defence,

Department of National Defence, © Her Majesty the Queen in Right of Canada, 2005 4. Defence and Industry, Strategic Policy Statement, Defence Publishing and Visual Communications,

Department of Defence, Canberra act 2600, © Commonwealth of Australia 1998 5. Defence Procurement Review 2003, UK Department of the Prime Minister and Cabinet and Chair

of the Secretaries Task Force on Defence Procurement, 2003 6. Chuter David, „The making of defence policy“, in Defence Transformation, a Sshort Guide to the

Issues, ISS monograph No. 49, 2000 7. Colebatch, Hal K., Policy, „Open University Press, Buckingham, 2002 (prevedeno izdanje FPZ

Zagreb2004.) 8. Grdešić Ivan, Političko odlučivanje, Alinea, Zagreb 1995. 9. T. Radičević, „Obrambene politike u post-hladnoratovskoj Europi“, „Defendologija“, br.1-4., god.

2., Zagreb, 2000 10. Strategic Defence Review, Comprehensive Summary, Republic of Slovenia, Ministry of Defence,

Ljubljana, May 2004 11. The Armed Forces Overarching Personnel Strategy, Published by Ministry of Defence UK, © Crown

Copyright 02/03 C25 12. Thomas R. Dye Understanding public policy. Prentice-Hall: Englewood Cliffs, New Jersey:,

Princeton, 1972 13. Zakon o obrani, „NN“ 33/02 i „NN“ 58/02. 14. Zakon o Vladi Republike Hrvatske, „NN“ br. 101/98, 15/00, 117/01 i 199/03. 15. Ustav RH, „NN“ br.41/01 i 55/01.


19

Branko Mihaljević* Pregledni članak

SIGURNOSNA KULTURA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sažetak U strukturi ljudskog djelovanja posebno mjesto pripada sigurnosti. Da bi sigurnost kao djelatnost bila uspješna na sadašnjem stupnju ljudskog razvoja, ona se mora provoditi organizirano kroz sustav koji se naziva sigurnosni sustav. Sinonim sigurnosnom sustavu na razini države je sustav nacionalne sigurnosti. Suvremene države, uključivanje svojih građana u sustav nacionalne sigurnosti motiviraju na različite načine – obrazovanjem ili drugim metodama socijalizacije, te na taj način pokušavaju razvijati poželjne i očekivane vrijednosti. Ključne riječi: sigurnost, sigurnosni sustav, nacionalna sigurnost, sigurnosna kultura Uvod Povijesna, sociološka, antropološka i druga istraživanja dosadašnjeg razvoja ljudskog društva navode na zaključak da je temelj svakoga smislenoga ljudskog postojanja u društvu, zapravo njegova potreba za uspostavljanjem, očuvanjem, razvojem i osmišljavanjem ljudskog postojanja. Sve što čovjek čini kao svjesno biće predstavlja ujedno i njegovo djelovanje. U strukturi ljudskog djelovanja posebno mjesto pripada sigurnosti kao funkciji koja je usmjerena na očuvanje čovjekovog postojanja. Sigurnost, kao djelatnost, posebno značenje dobiva u trenutku spoznavanja opasnosti, ugroženosti ili straha. S obzirom na to, sigurnost kao ljudska djelatnost , vjerojatno se pojavila na samom početku kulture u najširem smislu njenog značenja, odnosno u fazi razvoja ljudskog društva kad se uporabom prvih oruđa čovjek počeo prilagođavati posebnim uvjetima svoje životne sredine. Sigurnost kao djelatnost s vremenom se postupno diferencirala od drugih ljudskih djelatnosti – proizvodnje, kulture, znanosti i drugo . Da bi sigurnost kao djelatnost bila uspješna na sadašnjem stupnju razvoja društva, mora biti smislena i svjesna djelatnost na razini cijelog društva, jer su ljudi međusobno povezani u društvenoj zajednici, a suvremene opasnosti ugrožavaju sve ljude. Tako određen sistem u društvu ne postoji kao samostalni entitet. I sigurnosna se djelatnost22na današnjem stupnju društvenog razvoja provodi organizirano kroz sistem, koji se naziva – sigurnosni sistem. Zadovoljavanje potreba i poštivanje sloboda i prava pojedinaca i grupa u društvu uvjetuju sustavno uređivanje i funkcioniranje posebnih djelatnosti. Drugim riječima, posebne djelatnosti su osnova sustavnog zadovoljavanja svih potreba u društvu. U okviru sigurnosnog sistema suvremene države, s obzirom na ciljeve i sadržaj razlikujemo dva dijela:

• Funkcionalni – vrste i oblici aktivnosti, • Institucionalni, odnosno strukturalni–organizacija, nositelji aktivnosti i dr.

Sinonim sigurnosnom sustavu na razini države je sustav nacionalne sigurnosti (national defence system), koji je u većini država namijenjen prije svega, vojnoj sigurnosti. Nacionalni sustav

22 U sigurnosnu djelatnost suvremenih država, između ostaloga, ubrajamo ove aktivnosti: normativno-pravno reguliranje obrane i

unutarnje sigurnosti, organiziranje, pripremanje i osposobljavanje oružanih snaga, policije i drugih službi, istraživanje, razvoj i kupnju opreme i naoružanja, održavanje sustava i tehnike, izgradnja skloništa i druge pripreme za obranu u slučaju moguće agresije i drugo.


20

sigurnosti podrazumijeva djelovanje cjelokupnog društva, države i svih državnih organa u uzajamnoj ovisnosti radi jamčenja sigurnosti društvu, državi i pojedincu. Sigurnost možemo definirati kao stanje u kojem je osiguran uravnotežen fizički, duhovni, duševni i materijalni opstanak pojedinca i društvene zajednice u odnosu prema drugim pojedincima, društvenoj zajednici i prirodi. Sigurnost se, dakle odnosi i na društvo/državu u cjelini – odnosno nacionalnu sigurnost, to jest unutarnju i vanjsku sigurnost, ali isto tako i na međunarodnu zajednicu, i u tom slučaju govorimo o međunarodnoj, odnosno svjetskoj sigurnosti(Grizold,1992.:65). Unatoč univerzalnom značenju suvremene sigurnosti, njezin se nacionalni značaj nije smanjio (Rotfeld, 1992.:8). Suvremenim društvima zajednički su sljedeći elementi nacionalne sigurnosti: sigurnosna politika, sigurnosna struktura i sigurnosno samoorganiziranje civilnog društva. I Republika Hrvatska je definirala svoje nacionalne interese i sigurnosne ciljeve sukladno s prirodom i vrijednostima svojega demokratskoga društvenog uređenja te objektivnim unutarnjim i međunarodnim okolnostima23.Nacionalne vrijednosti, interesi, ciljevi i temeljne konceptualne postavke definirane su Strategijom nacionalne sigurnosti i predstavljaju dugoročna rješenja.24 Svaka je država sui generis po svojoj povijesti, organizaciji i razvoju, i to se između ostalog vidi i po sigurnosnom sustavu i njezinoj sigurnosnoj politici. Zato nacionalnu sigurnosnu politiku i sustav sigurnosti treba analizirati na razini svake nacionalne države pomoću različitih empirijskih pokazatelja, koji omogućavaju upoznavanje njihove strukture i organizacije, ali i načine djelovanja kao što su motivacija stanovništva, učinkovitost sustava i sl. t. Izgradnja i organizacija sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u mnogočemu se razlikuje od sličnih sustava u drugim državama. Prvo, Hrvatska je svoj sustav izgrađivala u teškim ratnim uvjetima kada su sveukupni napori države i društva bili usmjereni na obranu od agresije. Drugo, Hrvatska svoje oružane snage nije naslijedila od prethodnog režima. Treće, u vrijeme izgradnje sustava, nije se posvećivala pozornost demokratskom nadzoru. Naravno, takav pristup je i razumljiv, s obzirom da je izvršena brutalna agresija od koje se hrvatska morala braniti, a sama agresija je utjecala na stvaranje vrlo nepovoljnih uvjeta za uspostavljanje odnosa između civilnih i vojnih vlasti karakterističnih za demokratska društva u mirnodopskim vremenima(Tatalović, 1996.:143). U sustav nacionalne sigurnosti suvremenih država građani se uključuju na različite načine. Sustavno organiziranje građana u sustav nacionalne sigurnosti, koje se ubraja u klasično organiziranje još uvijek se provodi prinudom ili sankcijama. No, suvremene države, uključivanje svojih građana u sustav nacionalne sigurnosti motiviraju i na druge načine – obrazovanjem ili drugim metodama socijalizacije ( mediji, vojska, crkva i sl. t. ). Kroz navedene oblike i metode državne institucije stanovništvu odgojem pokušavaju razvijati poželjne i očekivane vrijednosti.

23 Postoji i dilema o tome koje područje u životu države ima presudnu ulogu u oblikovanju nacionalnih interesa – ono domaće to jest

područje unutarnjih odnosa ili ono međunarodno. Međutim, brojni autori ukazuju na problematičnost takve podjele jer domaća situacija i međunarodno okruženje imaju jednaku ulogu u državnom životu i opstanku. Prema: Žunec, O., i dr., Hrvatska vojska 2000 – Nacionalna sigurnost, oružane snage i demokracija, Strata istraživanja, Zagreb, 1999., str. 235.

24 Strategiju nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske donio je Hrvatski sabor na sjednici 19.ožujka 2002., a objavljena je u Narodnim novinama br. 32/o2 od 28.ožujka 2002.


21

Istraživanjem javnog mnijenja mjerili smo neke pokazatelje sigurnosne kulture u Republici Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno u periodu od siječnja do srpnja 2005.godine u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu. Sudjelovanje je bilo potpuno anonimno, ciljne populacije nije bilo, a uzorak korišten u istraživanju je 600 ispitanika ( Osijek-120, Rijeka-120, Split-120, Zagreb-240 ispitanika). 1. Razumijevanje ključnih izraza U razumijevanju ključnih izraza među anketiranim građanima 89,8% zna što je vojni proračun, 87,8% zna što su oružane snage, 85,6% zna što je vojna obveza, 73,2% zna što je nacionalna sigurnost, a 69,1% zna što je suverenitet. S druge strane, samo 5,2% anketiranih građana zna što je to Partnerstvo za mir, što je bijela knjiga o obrani zna samo 15,6% anketiranih, a što je transparentnost obrane zna tek 36,3 % (vidi graf 1).

Graf 1: Je li vam poznato značenje navednih izraza?

65,7

69,1

68,6

73,2

43,6

5,2

89,8

36,3

15,6

87,8

33,1

85,6

83,1

23,7

0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100

neovisnost

suverenitet

teritorijalni integritet

nacionalna sigurnost

NATO

Partnerstvo za mir

vojni proračun

transparentnostobrane

bijela knjiga o obrani

oružane snage

civilna obrana

vojna obveza

mobilizacija

prigovor savjeti


22

2. Spremnost na žrtvovanje Anketirani građani na pitanje što je za njih jako važno da bi za to bili spremni i nešto žrtvovati najviše su isticali obranu Hrvatske – 85,7%, crkvu- 74,9%, ljudska prava – 71,3 % i svjetski mir 66,8 %. S druge strane najmanje su spremni na žrtvu za NATO -10,1% i EU -15,6 % (vidi graf 2).

Graf 2: Koje od nabrojenih stvari smatrate toliko važnim da bi za njih i nešto žrtvovali?

66,8

25,6

15,6

85,7

10,1

74,9

71,3

56,8

47,3

0 20 40 60 80 100

svjetski mir

globalizacija

Europska unija

obrana Hrvatske

NATO

crkva

ljudska prava

zaštita okoline

ništa od toga

3. Obrana Republike Hrvatske U slučaju oružane agresije na Republiku Hrvatsku većina anketiranih građana dragovoljno bi sudjelovala u obrani od agresije i to 71,3 %.Većina anketiranih građana borila bi se s oružjem – 64,9 %, ili bi se borila na neki drugi način – 27,6%. S druge strane 19,4% ne bi dragovoljno sudjelovalo u obrani Hrvatske, 27,0% anketiranih građana borilo bi se na neki drugi način, bez oružja, a 5,5% ne bi se borilo protiv agresora. Dakle, u svijesti anketiranih građana Republike Hrvatske je vrlo velika spremnost za obranu Hrvatske (vidi graf 3 i 4 ).


23

Graf 3: Da li bi, da ponovo zatreba, dragovoljno sudjelovao u obrani RH?

da (71,3%)

ne (19,4%)

ne znam (9,3%)

Graf 4: Kako biste vi osobno postupili u slučaju oružane agresije na RH?

ne znam (2,7%)ne bi se borio (5,5%)

borio se na neki drugi

način (27,0%)

borio se s oružjem (64,8%)

4. Ponos prema Hrvatskoj državi Jedan od važnijih elemenata političke kulture u Republici Hrvatskoj je u svakom slučaju i odnos njenih građana prema vlastitoj državi. Među anketiranim građanima oduševljenje samostalnom Hrvatskom državom je vrlo veliko, jer je 89,3% anketiranih građana ponosno na činjenicu što žive u Hrvatskoj (vidi graf 5. ).


24

Graf 5: Ponosite li se činjenicom što živite u RH?

vrlo (76,8%)

uopće ne (0,4%)

prilično (12,5%)

osrednje (9,7%)

ni previše ni premalo (0,6%)

5. Mirovni pokreti Mirovni pokreti su važan dio političke kulture u suvremenom svijetu. No, u Republici Hrvatskoj samo 36,5% anketiranih građana u našem istraživanju smatra da su oni potrebni i Republici Hrvatskoj ( vidi graf 6 ).

Graf 6: Što mislite o mirovnim pokretima?

potrebni su Hrvatskoj (36,5%)

nisu potrebni (54,9%)

nije mi poznato (8,6%)

6. Stavovi prema Hrvatskoj vojsci i vojnom pozivu Među anketiranim građanima našeg istraživanja ugled Hrvatske vojske u javnosti je velik. Ocjenom 4 i 5, Hrvatsku vojsku ocjenjuje 74,6 % anketiranih građana (vidi graf 7).Na pitanje što misle o stezi u Hrvatskoj vojsci za dosljednu stegu izjasnilo se 89,7%,potpunu poslušnost 74,9%,dosljedno izvršavanje zapovijedi 74,7%,a prednost dužnostima nad pravima daje 65,6 % anketiranih građana ( vidi graf 8 ).


25

Među osobinama dobrog časnika, anketirani građani najčešće spominju stručnost 77,8 %,obrazovanost 76,3% i discipliniranost 73,3% ( vidi graf 9 ). Da će zadaće Hrvatske vojske općenito u budućnosti biti važne misli 36,2 %, a da će biti jako važne misli 41,7 % anketiranih građana ( vidi graf 10 ). Posve drugačije anketirani ocjenjuju važnost zadaća Hrvatske vojske u Hrvatskoj. Da će zadaće Hrvatske vojske biti jako važne zadaće izjasnilo se 71,4% anketiranih, a da će biti važne 22,2% anketiranih građana ( vidi graf 11). Na pitanje gdje se školuju pripadnici Hrvatske vojske, 65,8% anketiranih misli da se školuju u vojnim školama u Hrvatskoj, 5,3% anketiranih misli da se školuju u inozemstvu, a 36,5 % anketiranih građana misli da se pripadnici Hrvatske vojske školuju na civilnim školama u Hrvatskoj ( vidi graf 12 ). Među anketiranim građanima našeg istraživanja pokazalo se da se građani Hrvatske ne protive da njihova djeca odaberu vojničko zanimanje. Prema rezultatima istraživanja 71,3% građana bi svojoj djeci preporučilo da se školuju za vojna zanimanja ( vidi graf 13 ).Na pitanje da li znaju tko je aktualni ministar obrane zna 51,2 % anketiranih, a kako se zove aktualni načelnik GS OSRH zna 49,3 % anketiranih građana. Tko je vrhovni zapovjednik OS RH zna 86,3 % anketiranih građana (vidi graf 14 ).

Graf 7: Kako ocjenjujete ugled Hrvatske vojske?

ocjena 1(2,3%)

ocjena 2 (3,6%)

ocjena 3 (19,5%)

ocjena 4 (26,7%)

ocjena 5 (47,9%)

Graf 8: Što mislite kakva bi trebala biti stega u Hrvatskoj vojsci?

74,7

65,6

89,7

74,9

0 20 40 60 80 100

a) dosljedno izvršitizapovijedi

b) dužnosti paprava

c) dosljedna stega

d) potpunaposlušnost


26

Graf 9: Što su za vas karakteristike dobrog časnika?

77,8

76,3

63,1

61,7

60

73,3

0 20 40 60 80 100

stručnost

dužnost

sposobnost vođenja

odlučnost

hrabrost

discipliniranost

Graf 10: Kako ocjenjujete važnost zadaća Hrvatske vojske u budućnosti - općenito?

41,7

36,2

20,3

1,8

0 5 10 15 20 25 30 35 40 45

jako važne

važne

neće biti važne

ne znam


27

Graf 11: Kako ocjenjujete važnost Hrvatske vojske u budućnosti u Hrvatskoj?

jako važne (71,4%)

neće biti važne

(4,8%)

ne znam (1,6%)

važne (22,2%)

Graf 12: Što mislite na kojim školama se podučavaju pripadnici Hrvatske vojske?

civilnim školama u RH

(8,2 %)

ne znam (14%)vojnim

školama u RH (65,3%)

vojnim školama u

inozemstvu (12,5%)


28

Graf 13: Da li biste vi osobno svojoj djeci proporučili da se školuju za vojna zanimanja?

ne (17,4%)

ne znam (9,5%)

da (73,1%)

Graf 14: Da li znate tko su čelni ljudi obrambenog sustava RH?

51,2

49,3

86,3

0 20 40 60 80 100

tko je ministar obrane

kako se zove načelnik GS OSRH

tko je vrhovni zapovjednik OS RH


29

Zaključak Iz analize rezultata provedenog istraživanja o sigurnosnoj kulturi u Republici Hrvatskoj možemo zaključiti:

1. Analizom različitih pokazatelja kojima smo pokušali definirati spremnost anketiranih građana za sudjelovanje u hrvatskom sustavu nacionalne sigurnosti, može se zaključiti da je spremnost građana na zavidnoj razini. U skupini vrijednosti, za koje su se anketirani spremni i žrtvovati, na vidljivom je mjestu vrijednost obrana Republike Hrvatske.

2. Rezultati istraživanja navode na zaključak da anketirani građani Republike Hrvatske

realistično procjenjuju procese u svjetskoj zajednici i međunarodnoj sigurnosti nakon okončanja hladnog rata, te sigurnost Republike Hrvatske nakon završetka Domovinskog rata.

3. Sigurnost Republike Hrvatske, anketirani građani smatraju gotovo isključivo unutarnjim

problemom.

4. Anketirani građani još uvijek snažno podupiru vanjsku funkciju Hrvatske vojske, odnosno provođenje obrambene državne funkcije pred vanjskim napadačem.

5. Kao nacionalna institucija Hrvatska vojska je od građana iznimno pozitivno vrednovana i

uživa vrlo visoki ugled.

6. Sadašnje vanjskopolitičko sigurnosno usmjerenje hrvatske države prema priključivanju NATO-savezu podupire manje od polovice anketiranih građana. Očigledno je da su građani Republike Hrvatske svjesni, i slabosti i prednosti članstva Hrvatske u NATO-savezu, ali isto tako i odgovornosti Republike Hrvatske.


30

Literatura

1. Grizold, A., Razpotja nacionalne varnosti, FDV, Ljubljana,1992., str.65. 2. Rotfeld, A.D., The Fundamentale Changes and the New Security Agenda, SIPRI Yearbook, Oxford

University Press, 1992., str.8. 3. Tatalović, S., Upravljanje političkim sustavima i sustavima obrane, Defimi, Zagreb, 1996., str.143. 4. Žunec, O. i dr. Hrvatska vojska 2000 – Nacionalna sigurnost, oružane snage i demokracija, Strata

istraživanja, Zagreb, 1999., str. 235. 5. Narodne novine br. 32/02 od 28. ožujka 2002. 6. Zbirka propisa i dokumenata iz područja obrane, MORH, Zagreb, 2003.

Summary Security has a special position within the overall structure of human activity. At the present level of human progress, security is to be executed through security system in order to be succsssful. At the level of state, security's synonim is national security system. Contemporary states motivate ther citizens in various ways in order to include them to develop desirable and expected values. Key words: security, security system, national security, security culture


31

Maja Čepulo Komar* Stručni članak

VOJNO ZRAKOPLOVSTVO I ŽENE

Sažetak Žene u ratu i u vojsci dokazale su se kao dobri borci i dobri vojnici. Isti zaključak odnosi se i na žene u vojnom zrakoplovstvu, pa zabranjivati ženama sudjelovanje u borbenim operacijama isto je kao i uskraćivati im ravnopravnost i prilike za stjecanje vojnih iskustava, odnosno, spolno ih diskriminirati. Također se može reći da žene vojni piloti bitno odskaču od karakteristika opće ženske populacije, ali možemo reći i da letačka aktivnost, naročito u vojnom zrakoplovstvu odskače s obzirom na specifične zahtjeve i rizike za ljudski organizam od većine drugih profesija bez obzira na spol. Najispravniji put za odabir svake vojne specijalnosti, pa tako i za zrakoplovstvo, jest ustanoviti tjelesne i psihološke standarde na temelju kojih će svaki budući kadet biti selekcioniran, tako da one, a ne spol budu preduvjeti za uspješno obavljanje pilotske profesije. Ključne riječi: vojska, vojno zrakoplovstvo, žene i vojska, vojni piloti 1. Kratki prikaz povijesti U svakom ratnom sukobu kroz povijesti kao i danas, na različite načine uključivale su se i žene. Nama najbliži primjer sudjelovanja žena u ratnom sukob i obnašanje raznih dužnosti u vojnoj organizaciji je Domovinski rat i HV. U dostupnoj nam literaturi nailazimo na podatke da žene u početku povijesti ratovanja ne sudjeluju direktno na samom bojištu, već svoju ulogu ostvaruju u takozvanim pozadinskim aktivnostima, izuzetno bitnim za ratovanje. Prvenstvena zadaća bila je njega ranjenika i bolesnih, spremanje hrane i održavanje higijene vojnih postrojbi. Međutim, već tijekom 1. svjetskog rata uvodi se novačenje žena na različite tradicionalne muške poslove (tvornice, mehaničari, proizvodnja ) i dužnosti, kako bi vojno sposobni muškarci mogli sudjelovati u ratu. Tijekom 2. svjetskog rata ženama su povjeravaju i nove „vojničke“ dužnosti. Od 70-ih godina žene dobivaju sve više mjesta u vojsci, iako ne i podjednake mogućosti u svim segmentima obrane zemlje. Za razliku od muškaraca, ne postoji sustavni rad i edukacija na obnašanju dužnosti (ravnopravno) u svim vojnim službama. U posljednjem desetljeću sve više se računa na žene u vojnim organizacijama. Razlozi za to mogu se naći u nedovoljnom broju muških kandidata za vojsku, što je uzrokovano padom nataliteta, kao i potrebom za popunjavanjem postrojbi što kvalitetnijim kadrom po pitanju zdravlja i borbene učinkovitosti. Jedno od tradicionalnih muških zanimanja je i zanimanje pilota. U literaturi nailazimo na vrijedan podatak o sudjelovanju žena u 2. svjetskom ratu, koji ne govori na način sporadičnih i gotovo na „hobi“ svedenih i spomenutih pojava žena - vojnih pilota. * dipl.psiholog Maja Čepulo Komar Ministarstvo obrane RH


32

„Za 2. svjetskog rata u američkoj je vojsci služilo približno 350 000 žena, koje su djelovale izvan vojnih operacija, i to u Sjevernoj Africi, Europi, Indiji, Australiji, Kini te na Jugozapadnom Pacifičkom području. Istaknut primjer sudjelovanja žena u 2. svjetskom ratu bila je skupina od 1074 žene- pilota u Ženskoj zrakoplovnoj postrojbi ( WASP ), koje su bile za upravljačem gotovo svih letjelica, od onih „najmanjih, za vježbu „ pa sve do „teških bombardera“. Preletjele su više od 60 000 000 milja, podigle u zrak 12 560 letjelica, te obučile 100-ine pilota, 38 žena pilota poginulo je na dužnosti.“ (Holm, 1982.:49) Pred kraj rata, u lipnju 1948. godine, nakon dugotrajne rasprave u američkom Kongresu, predsjednik SAD, Harry Truman potpisuje „Zakon o službi žena u vojsci“, po kojem žene imaju pravo na trajno služenje vojske. U razdoblju do 1977. godine ukinuto je i ograničenje broja žena u vojsci, a 1974. godine donesen je zakon po kojem one mogu obavljati i bilo koju specijalnost u vojsci, ali ne i direktno sudjelovati u ratnim operacijama. Unatoč takvom stavu i zakonu, već 80-ih godina žene sudjeluju i u 4 vojno - ratne operacije. 1983. godine u snagama za intervenciju u Grenadi bilo je 200 žena, od kojih 24 pilota, inženjera leta i nadglednika utovara. Također, žene su bile članovi posada avio cisterni kao i posada gdje su upravljale zrakoplovima s nosača aviona za vrijeme antiterorističke intervencije u Libiji 1986. godine. Prema navodima Schneider & Schneider 248 žena bilo je na transportnom razaraču, koji je išao oštećenoj fregati Stark u Perzijskom zaljevu 1987. godine. Također, u invaziji na Panamu krajem 1989. godine sudjelovalo je 800 žena, a veći dio i u samim operacijama.(Schneider&Schneider, 1988.:123). U današnje vrijeme u američkoj vojsci, kao i nekim drugim zemljama, žene jednako kao i muškarci sudjeluju u vojnim operacijama iako su formalno izuzete od upravljanja zrakoplovima i brodovima u ratnim operacijama. Međutim i formalno i realno sudjeluju u službama podrške borbenih postrojbi, u izviđačkim, transportnim i zrakoplovima za izobrazbu pilota. U Kanadi su od 1987.godine u zrakoplovstvu ukinuta sva dosadašnja ograničenja za žene, te su upućivane na izobrazbu za upravljanje borbenim zrakoplovima i uključivane u sastav posada borbenih i taktičkih kao i protupodmorničkih helikoptera. Sud za ljudska prava 1989. godine procjenjuje da izuzimanje žena od borbenih zadaća predstavlja spolnu diskriminaciju, te vrlo brzo nakon toga slijedi integracija žena u sve postrojbe i na sve vojne specijalnosti u Kanadskoj vojsci. Danska u lipnju 1988.godine također ukida ograničenja prema kojima žene ne mogu biti u borbenim postrojbama svih rodova vojske, pa tako i zrakoplovstva. Norveški Parlament 1984.godine izglasava zakon po kojem žene mogu sudjelovati u vojnim operacijama i biti na raznim specijalističkim dužnostima, bilo u statusu vojnika, dočasnika ili časnika u kopnenoj vojsci, mornarici i zrakoplovstvu. U Francuskoj iako je velik broj žena bio angažiran u prošlim ratovima, kao i Pokretu otpora, u današnje vrijeme žene su izuzete u borbenim operacijama, u pješačkim ili zrakoplovnim postrojbama, kao i u Legiji stranaca, te od mnogih zadaća u mornarici i zrakoplovstvu (npr. navigator ). U Njemačkoj vojsci žene se izuzimaju iz ratnih operacija.


33

U Grčkoj iako je 250 žena proglašeno junakinjama, zbog osobitog doprinosa u borbi protiv njemačkih okupatora, danas u slučaju rata predviđa se mobilizacija žena, ali ne i u borbenim postrojbama. Velika Britanija je u 2. svjetskom ratu na 57 različitih specijalnosti u zrakoplovstvu imala žene (transport, šifriranje, radar, popravljanje padobrana itd. ), ali im danas nije dozvoljeno biti u sastavu borbenih postrojbi. U Belgiji i Nizozemskoj ženama je dozvoljeno služiti u zrakoplovstvu, po pitanju svih dužnosti, uključujući i borbene postrojbe. U Turskoj vojsci žene mogu biti samo na časničkim dužnostima.

Iako se navodi često kao primjer angažiranja žena u Izraelu od 1949.godine one su izuzete od borbenih operacija. U zrakoplovstvu ih ima, između ostalog i na mjestima zrakoplovnih tehničara. Bivši Sovjetski savez je jedna od prvih zemalja u kojoj su žene u vojsci zastupljene u velikoj mjeri. Žene su bile i u sastavu borbenih postrojbi i pukovniji borbenih zrakoplova. Od ukupno 91 žene, koje su proglašene Herojem Sovjetskog Saveza, 23 žene pilota dobilo je to izuzetno cijenjeno priznanje (Griesse & Stites, 1982.: 76 ). U Australijskoj vojsci, za razliku od ostalih rodova, žene u zrakoplovstvu obavljaju najrazličitije poslove, pa i one tehničke naravi, ali su izuzete od borbenih zadaća. Japanska vojska od 1974.godine uključuje žene i u zrakoplovne obrambene snage, gdje one rade najrazličitije poslove, pa čak i kao osoblje zaduženo za opskrbu zrakoplova naoružanjem, te održavanjem motora i trupa zrakoplova.

2. Neka istraživanja o ulozi žena u vojsci i vojnom zrakoplovstvu

Još za vrijeme 1. svjetskog rata žene unutar američke vojske sudjeluju kao psiholozi, čiji je rad najviše usmjeren na rješavanju kadrovskih pitanja, odnosno kvalifikacije i selekcije za određena mjesta. U periodu kada američka vojska prelazi na dragovoljački sastav, istraživanja psihologa usmjerena su na različita pitanja vezana za vojnu organizaciju. Iz tog vremena dosta radova je posvećeno i temi žena u vojsci. Većina istraživanja koja uključuje žene u vojsci odnosi se na sličnost i razlike među spolovima vezane za uspjeh u novačkoj i specijalističkoj izobrazbi, kao i u samom obavljanju dužnosti, učinkovitosti u ekonomskom pogledu, te razlika u traženju liječničke pomoći. Istraživanja koja su provedena pokazala su da žene u sastavu postrojbi u pozadini, kao i postrojba podrške borbenim postrojbama, ne utiču na pad učinkovitosti, već se pokazuju kao „dobri vojnici“. U Kanadi u periodu 1979. do 1984. godine, provedeno je niz probnih kontroliranih postavljanja žena na neke dužnosti u kopnenoj vojsci, zrakoplovstvu i mornarici, te čak i u bazi kanadske vojske na Arktiku. Pokazalo se da sudjelovanje žena na tim dužnostima, nije imalo nikakvih negativnih posljedica na učinkovitost vojne postrojbe. ( Park, 1986.: 39 )

Nakon toga provedeno je kontrolirano istraživanje „uključivanje žena u borbene operacije“ u trajanju od dvije godine“. Vrlo pozitivna iskustva u tom smislu, dovela su 1989. godine do ukidanja zabrane sudjelovanja žena u borbenim operacijama, s izuzetkom službe u podmornicama. Jedno od istraživanja uključivalo je žene - vojnike u postrojbama angažiranim 1984. g. u Hondurasu, na duže vrijeme. Zaključci su: žene su se i u tako teškim uvjetima pokazale jednako uspješnim kao i muškarci, a kohezivnost postrojbe bila dobra. Stabilnost skupine protumačena je na način da se žene koje su duže vremena u postrojbi zajedno s muškarcima, percipiraju i cijene kao pojedinci, a ne s obzirom na spolna obilježja. Ovu konstataciju potvrđuju i žene koje su sudjelovale u domovinskom ratu u borbenim postrojbama, na različitim dužnostima.


34

Generalni zaključak ovih istraživanja je da zbog prisutnosti žena ne trpe ni kohezija, ni vezivanje među muškim pripadnicima, te da su motivacija, obrazovanje i inteligencija glavni čimbenici koji omogućuju bolju integraciju žena u postrojbama na terenu, u svim rodovima vojske. Interesantni su neki podaci u svezi javljanja liječniku, s obzirom na žensku i mušku populaciju u vojsci. U vrijeme 2. svjetskog rata žene su tražile pomoć liječnika 36% više od muškaraca. Međutim traženje pomoći liječnika odnosilo se na akutne tegobe, npr. prehladu, dok su se muškarci obraćali liječniku radi težih problema, kao što je npr. upala pluća, pa su u bolnicama ostajali duže od žena, što je u konačnici bitno povećalo troškove liječenja. S obzirom na ove podatke Ured načelnika Sanitetskog stožera američke vojske odgovorio da je upravo javljanje liječniku put za prevenciju težih bolesti i samim time sprečavanje dužeg izostanka iz postrojbe (Treadwell, 1954.: 78 ). Treba napomenuti da po statistikama učestalije javljanje žena liječniku se nije odnosilo na tzv. „ženske probleme“, a zbog menstrualnih tegoba nijedna žena nije bila udaljena iz vojnih redova s bilo koje dužnosti, niti na ikojem području, niti u bilo kojem klimatskom pojasu (Tradweel, 1954.:81 ). Nakon prelaska na dragovoljačku vojsku postotak ranijih odlazaka iz vojske bio je podjednak kod muškaraca i žena. Administrativni problemi ( nedopušteno udaljavanje, tuče, droga, itd. ) bili su u daleko većem broju prisutni kod muškaraca nego kod žena. Treba napomenuti da je glavni razlog prijevremenog ili ranijeg izlaska iz vojske kod žena, trudnoća ili obiteljske obveze. Motiviranost za službu u američkoj vojsci je visoka. Razlozi za to su: dobro plaćena dužnost, mogućnost stjecanja novih znanja, prilika za upis u visokoškolske ustanove, sigurnost, besplatna zdravstvena zaštita, radoznalost. Slične podatke navode i autori istraživanja u drugim zemljama. Međutim, činjenica je da napredovanje u vojsci nije jednako za muškarce i žene. Gotovo u pravilu su stroži zahtjevi za promaknuće u poslovima na kojima rade žene. Izuzeće žena sa dužnosti, koje su neposredno vezane za borbene operacije, diskriminira ih u negativnom smislu, jer su upravo kod tih dužnosti promaknuća najbrža, a nagrade najveće (Schneider & Schneider,1988.:103 ). U američkoj vojsci, a slično je i u drugim zemljama, žene časnici teško prispijevaju na najviša zapovjedna mjesta ( od čina brigadira pa na više ). Sva dosada navedena istraživanja, kao formalne i neformalne činjenice, nažalost egzistiraju i u ratnom zrakoplovstvu. Ipak, u posljednje vrijeme u vojnom zrakoplovstvu provodi se sve više psihologijskih istraživanja na temu žene - vojni piloti. Spomenut ćemo neka od njih:

Ličnost i ponašanje žena i muškaraca pilota Američkog ratnog zrakoplovstva autora Jamesa D.R.; Pojam „Right Stuff“ ili „Pilotska ličnost“ odraz je funkcioniranja muškaraca. Postavlja se pitanje kakvu ličnost unose žene u pilotsku kabinu.

Siem i Murray utvrdili su da iskusni piloti od pet glavnih osobina koje determiniraju uspješnog pilota (neuroticizam - emocionalna stabilnost, ekstrovertiranost, otvorenost novim iskustvima, spremnost na dogovor i odgovornost ) kao najvažniju izdvajaju odgovornost ili savjesnost. Potaknuti tom spoznajom, autori su proveli transverzalno ispitivanje kojim bi se validirao udio odgovornosti u sveukupnoj uspješnosti pilota. Prikupljeni podaci 114 potpuno osposobljenih pilota, bez zdravstvenih kontraindikacija od kojih je bilo 50 žena i 64 muškaraca. Ispitani su 5 - faktorskim inventarom ličnosti koji ispituje normalan raspon funkcioniranja ličnosti, upitnikom stava o funkcioniranju posade koji ispituje komuniciranje i koordinaciju zapovjedne odgovornosti i prepoznavanja stresnog učinka. Rezultati ispitivanja otkrili su izrazitiju ekstrovertiranost, sklonost dogovaranju i odgovornost kod žena, pa čak i izrazitiju „pilotsku ličnost“ u smislu pozitivnih


35

osobina ličnosti. Rezultati upitnika stavova o funkcioniranju posade nisu dokazali postojanje značajnijih razlika između žena i muškaraca.

Žene piloti u Američkom zrakoplovstvu - jednake ili različite od pilota muškaraca - ( King,J.D. Collister, P.D.Redzalf, Flyn i James ) - govore o tome kako psihološka struktura žene u ratnom zrakoplovstvu još nije dovoljno znanstveno istražena, zbog malog uzorka u odnosu na muške pilote.

Međutim, Novello i Youssef autori su istraživanja u kojem je sudjelovalo 87 žena pilota, a koje pokazuje da su žene piloti sličnije po psihološkim karakteristikama svojim muškim kolegama nego ženskoj populaciji inače. Tolerancija na stres i kontrola emocija (psihološka snaga) presudan su faktor za vojne pilote, kako za muškarce, tako i za žene.

Kognitivne sposobnosti i osobine ličnosti polaznika pilotske škole - autor J.D.Collister, R.E.King, i P.D. Redzalf - rezultati ovog istraživanja ukazali su da na testovima inteligencije žene postižu znatno iznadprosječne rezultate, a uspješnije su i na zadacima šifriranja i pamćenja. Muški polaznici bili su uspješniji na psihomotoričkim zadacima. Kadetkinje pilotske škole bile su ambicioznije, odlučnije i otvorenije novim iskustvima nego žene u općoj populaciji.

Također pokazale su i natprosječnu intelektualnu sposobnost u odnosu na opću populaciju žena. U odnosu na muške kadete spolno uvjetovane razlike uočene su i kod rezultata kognitivnih testova i u varijablama ličnosti, no učinak tih razlika na uspješnost obavljanja dužnosti još nije poznat.

Jerrie ( Gerlardine ) Cob (7000 sati naleta i 3 svjetska rekorda ) je 1961. g. bila prva žena koja je prošla tri faze američkog tzv. Mercury programa za astronaute. Iako je još 12 žena prošlo 75 psihofizičkih i laboratorijskih testova, NASA je odbila autorizirati kompletnost testova, strahujući da bi se priznanje testova moglo tumačiti kao prihvaćanje ženskih astronauta. Ipak, tadašnji SSSR se pobrinuo da prva žena u svemiru 1963. god. bude Ruskinja.

Bojnica Jacqueline (Jackie) S.Parker je prva američka žena koja je postala član eskadrile borbenih pilota na avionu F- 16. naučila je letjeti prije nego što je položila vozački ispit. Želja za letenjem ju je dovela do 3000 sati naleta na više od 25 tipova aviona: F-16, F-111, F-4, C-141 i KC-135 do T-38 i UH-60 Blackhawk-a. Sa 14 godina je bila najmlađi student na univerzitetu u C. Floridi, a sa 17 godina najmlađi maturant. Sa diplomom iz informatičkih znanosti i pilotskom dozvolom bila je odabrana kao stažist u NASA-i (iako joj je želja bila priključiti se vojnom zrakoplovstvu) i do 18 godina postala je najmlađi kontrolor letenja svemirskih misija. Nakon toga primljena je u vojno zrakoplovstvo, pohađajući američku školu za test pilote u Kaliforniji.

Pukovnica Patricija (Trish) L. Beckman je prva žena na svijetu koja je trenirana i kvalificirana kao član posade na avionu F-15E. Umirovljena je 1999. g. sa više od 33 000 sati naleta na 66 tipova zrakoplova, provela je 28 godina u zrakoplovstvu i svemirskoj industriji. Njezina karijera u Mornarici ju je vodila od dvo i pol satne avanture na F-111D, koja je uključivala i let nadzvučnim avionom, do letova na talijanskom GR-1 Tornado, gdje je kao kopilot počasno preletjela iznad Papinog doma. Počela je letjeti sa 13 godina i njezina upornost ju je dovela do uloge mornaričkog časnika pilota-navigatora i pohađanja škole za test pilote. Odabrana ja i za posao nadgledanja proizvodnje F-18 u MC Donell Douglas u ST. Louisu. Bila je predsjednica udruženja WMA (Women Military Aviatiors ). Godine 1995. napisala je: „Vojno letenje je dosad najuzbudljiviji vid zrakoplovstva. Moja želja za letenjem na borbenom avionu je rezultat moje ratničke prirode“.

Poručnica Eileen Maria Collins je prva žena ikad izabrana za pilota svemirskog broda, a od 1999. g. i prva žena zapovjednica svemirskog broda. U vojnom zrakoplovstvu je bila nastavnica letenja T-38 i zapovjednica na C-141, sa više od 5 000 sati naleta na više od tipova zrakoplova.

Danas formalnih ograničenja u zapošljavanju žena pilota u američkoj vojsci nema, selekcija koju prolaze identična je kao i za muške pilote, u vojsci imaju i žene koje imaju status borbenih pilota.


36

Ne postoje posebni ugovori vezani za trudnoću žena vojnih pilota, već žene piloti lete do određenog datuma vezanog uz tijek trudnoće. Nakon 6-tjednog porodiljskog dopusta moraju određeni broj sati letenja provesti kao kopiloti, a nakon toga se vraćaju na svoje matično mjesto.

3. Hrvatska iskustva

U Hrvatskoj vojsci nema nikakvih ograničenja u zapošljavanju žena pilota, tako da kadetkinje prolaze identičnu selekciju kao i muški kadeti. Također, imamo i žene nastavnike letenja na različitim tipovima vojnih letjelica, a neke od njih su i majke.

Diana Doboš, nastavnik letenja na avionu Pilatus PC 9 u HRZ i PZO jedna je od rijetkih žena u svijetu (ako ne i jedina), koja je ovog momenta i članica Akro-grupe u HRZ i PZO. Jednom prilikom na upit novinara o tome kako izdrži u vojsci kao žena među svim tim muškim pilotima, izjavila je: „Možda vojska i nije prirodna okolina za ženu, možda je pomalo udalji od onog klasičnog, očekivano ženskog ponašanja koje traži zaštitničko djelovanje muške okoline. Ono što u vojsci žena može dobiti je da se uči samostalnosti, individualnom odlučivanju i više praktičnom, kreativnom načinu razmišljanja. Nauči izvršavati letačke zadatke jednako dobro kao i bilo koji muškarac. Ljudi postaju piloti iz istih razloga.“


37

Zaključak S obzirom na sve dosad navedeno nameće se zaključak da su se žene u ratu i u vojsci dokazale kao borci i dobri vojnici. Isti zaključak odnosi se i na žene u vojnom zrakoplovstvu, pa zabranjivati ženama sudjelovanje u borbenim operacijama isto je kao i uskraćivati im ravnopravnost i prilike za stjecanje vojnih iskustava, odnosno spolno ih diskriminirati. Također se može reći da žene vojni piloti bitno odskaču od karakteristika opće ženske populacije, ali isto tako možemo reći da letačke aktivnost, naročito u vojnom zrakoplovstvu odskače s obzirom na specifične zahtjeve i rizike za ljudski organizam od većine profesija bez obzira na spol. Najispravniji put za odabir svake vojne specijalnosti, pa tako i zrakoplovstvo jest, ustanoviti tjelesne i psihološke standarde na temelju kojih će svaki budući kadet biti selekcioniran, tako da one, a ne spol budu preduvjeti za uspješno obavljanje pilotske profesije.

Key words: military, Air Force, womens and military, military pilots Literatura 1. Aviation, Space and Environmental Medicine: July 1996., Vol. 67, No. 7.: „Personality and Managament Styles of Female and Male of USAF pilots“, R.E.King, S.E. Mc Glohn, J.D.Callister, P.D.Retzlaff „Research on cognitive abilities and personality charateristics of female undergradute pilot training (UPT) candidates“, J.D.Callister, R.E.King, P.D.Retzlaff „Intellectual Strenhghts of Female and Male USAF Pilots“, P.D.Retzlaff, R.E.King, S.E.Mc Glohn „Female USAF Pilots: similar to, or different from, male USAF Pilots“, R.E.King, S.E.Mc Glohn, J.D.Callister, P.D.Retzlaff, C.F.Flyn, D.R.Jone 2. „Handbook of Military Psychology“, R.Gal i A.D.Mangelsdorff, Chcihester: John Wiley and sons, 1991. 3. „Vojna psihologija“, knjiga druga, MORH, Zagreb 2003 4. „Women in aviation“, WebCom (http://www.womeninovation.com),1999. Calendar: Major Jack Prarker, Commander Trish Beckman, Lt. Col. Betty Jane Williams, First Women Astronaut Jerrie Cob. 5. „Women in the military“, Where they stand, second edition, The Womens research & Education institute (WREI), 1998.


38

Summary

Women have proved their abilities both as combatants and soldiers, which also applies to women in aircraft, whence banning women from taking part in combat operations means violation of equality and opportunities for gaining military experience, which is a form of gender discrimination. Women pilots display fair superior characteristics compared to general female population, but it is also true that flying, especially military aircraft, considering specific challenges and risks involved, is a far more demanding job compared to most other professions, regardless of the gender performing it. The author of this article aims to emphasize that, instead of gender criteria, pilots, as well as all other military specialities, should rather be selected primarily on the basis of precise standards of physical and psychological fitness established an valid in the airforce.

Key words: army, Air Force, women and army, military pilots


39

Jasenko Krovinović* Stručni članak

MORE U AMERIČKOJ STRATEGIJI Sažetak Iscrpljenost Velike Britanije u I. svjetskom ratu iskoristile su SAD te su se pripremile za preuzimanje primata na Atlantiku. Pobjedom Savezničkih snaga nad snagama Njemačke i Italije u II. svjetskom ratu SAD su postale gospodar Atlantika. Na drugom kraju zemaljske kugle, nakon višegodišnjeg ratovanja na Tihom oceanu SAD su pobijedile Japan. Tako je flota SAD-a postala apsolutni gospodar oceana. Kontrola svjetskih mora osigurava prijevoz dobara između kontinenata. Kontrola svjetskih mora omogućuje SAD-u projekciju vojne moći posvuda na planeti. Kontrolirajući mora, SAD osiguravaju ulogu svjetske sile. Gubitak kontrole mora mogao bi značiti SAD-u silazak s trona svjetske velesile. Promijenjeni geopolitički odnosi u Euroaziji nameću strategijske izazove s kojima se SAD treba nositi. Prvi je daljnje održavanje balansa snaga u Euroaziji, kako bi spriječile bilo koju euroazijsku silu u pokušaju nametanja regionalne hegemonije ili pokušaju izazivanja globalne dominacije SAD-a. Drugi pak izazov je štićenje razvoja i stabilnosti novog svjetskog vojno-unipolarnog poretka i američke pozicije u njemu. Tko kontrolira svjetske oceane, kontrolira konture svjetske trgovine. Tko kontrolira konture svjetske trgovine, bit će najjača sila na svijetu! Ključne riječi: Američka hegemonija, hegemonija, balans snaga, kontrola mora, pomorske snage Uvod Strategijskim snagama danas se u Americi, kao i u svijetu, nazivaju nuklearne snage. Činjenica je pak da se američka moć temelji na kontroli svjetskih mora. Nekada se na kontroli mora razvio španjolski, a potom u punoj mjeri i engleski imperij. Kontrola mora za Sjedinjene Američke Države znači da su sigurne od invazije neprijateljskih snaga na svoj teritorij. Kontrola mora osigurava im slobodu trgovine kroz njihove luke, proizvodi mogu slobodno ulaziti i izlaziti iz zemlje bez opasnosti blokade. Kontrola svjetskih mora osigurava prijevoz dobara između kontinenata. Kontrola svjetskih mora omogućuje SAD-u projekciju vojne moći posvuda na planeti. Kontrolirajući mora, SAD osiguravaju ulogu svjetske sile. Gubitak kontrole mora mogao bi značiti SAD-u silazak s trona svjetske velesile. Dakle, pomorske snage jesu stvarna strategijska sila SAD. Činjenica je da usporedbe dimenzija pomorskih bitaka (Trafalgar, Yutland, Midways,...) u odnosu na kopnene bitke jasno pokazuju nesrazmjer trajanja, angažiranja ljudstva i borbenih platformi kao i gubitaka. U poredbi s borbenim platformama kopnene vojske, pomorska snaga bazira se na razmjerno malom broju platformi. SAD su osamdesetih godina imale nekoliko desetaka tisuća tenkova, ali samo šestotinjak brodova. Gubitak nekoliko brodova može bit sudbonosan za političku i gospodarsku budućnost zemlje. Primjer tome je i poraz španjolske armade 1588. godine od Britanaca, kao i francuskih snaga 1798. kod Abu Qira te 1805. godine u bitci kod Trafalgara. Time je Velika Britanija osigurala ne samo svoju opstojnost, već i prostor imperijalnoj dominaciji na svjetskim morima. Strategija uporabe pomorskih snaga kroz povijest nije se brzo mijenjala. Značajke svjetskih trgovačkih putova u ovisnosti o gospodarskim i društvenim promjenama sporo su se mijenjale. Ipak, s jedne strane pod utjecajem razvoja tehnologija te s druge strane promjena geostrategijskih odnosa, strategijski koncepti mornarice doživljavali su svoje promjene. * brigadir Jasenko Krovinović, dipl.ing., GS OS RH


40

Pojava podmornica kao odgovor imala je ojačanje razarača flote s lovačkim podmornicama ubojicama. Rastuća prijetnja pomorskim snagama SAD-a od uporabe zrakoplovstva rezultirala je napuštanjem divizijuna ratnih brodova i uvođenjem borbenih skupina nosača zrakoplova. Pojava vođenih dalekometnih raketa novi je tehnološki izazov.

S pozicije geostrategije u zadnjih 50 godina dvije su situacije određivale strategiju uporabe pomorskih snaga SAD-a. Prva, blokovska podjela odnosno ruska prijetnja što je za posljedicu imalo uspostavu linije kontrole Grenland-Island-Velika Britanija kao i linije Kurilskih i Japanskih otoka te druga, nestanak prijetnje ruske flote što je rezultiralo strategijskim prijenosom težišta angažmana američke flote s Oceana u obalna mora. Štoviše, strateški dokument '' …From the Sea'' ne usmjerava samo na kontrolu obalnih mora već i daljim pomakom linije kontrole mora, ''S mora … na kopno'', na euroazijsko kopno. Implicitno dokument označava strategijske izazove s kojima se SAD treba nositi:

- održavanje balansa snage u Euroaziji kako bi osigurale da niti jedna euroazijska sila ne pokuša nametnuti regionalnu hegemoniju ili da može izazvati globalnu dominaciju SAD-a,

- štićenje razvoja i stabilnosti novog svjetskog, vojno unipolarnog poretka i američke pozicije

u njemu. 1. Snaga pomorstva kroz povijest

''Povijest pomorske moći najvećim je dijelom pripovijetka o sukobima između nacija, o njihovom suparništvu, o nasilju koje je često kulminiralo u rat. ''

A.T. Mahan „The Influence of Sea Power upon History” Visoka cijena brodova, još od antičkih vremena, ograničavala je razvoj pomorske snage. Kroz povijest bilježimo samo nekoliko značajnih mornarica na razini pomorskih sila: Atenu (4. st.p.K.), Norvešku (VIII.-IX. st.), Španjolsku (XVI. st.), V.Britaniju (XVIII.-XX. st.) te Japan i SAD (XX. st.); zatim manjih pomorskih sila: Francusku (XVII.-XVIII. st.), Njemačku (1910.-1945.) i SSSR (1963.-1992.) koje su razvile ograničenu pomorsku moć kao odgovor na prijetnje od pomorskih nacija te na kraju Feničane (10. st.p.K.), Mlečane (XV. st.), Portugalce (XV.-XVI. st.) i Nizozemce (XVI-XVII st.) koji su razvili respektabilne trgovačke flote, ali malu pomorsku silu. Tri tisuće godina mornarica je igrala značajnu ulogu u svjetskim zbivanjima. Ona u tom razdoblju, sve do II svjetskog rata nije nosila odlučujuće bitke. Kakogod promatrajući ratne sukobe bitno je utjecala na ishode odlučujućih bitaka ili ratova u cjelini. Može se slobodno reći ne samo ratova, već i ishoda svjetske povijesti. Kao argument ovoj tvrdnji navodim dva primjera. Hanibal je u svom pohodu na Rim krenuo preko Alpa. Putem je izgubio 33.000 veterana. Rimljani su iskoristili prevlast u Tirenskom i Sicilijskom moru te su brzo i bez gubitaka tijekom rata prebacivali snage iz Italije u Španjolsku i nazad. Presjekavši kopneni lanac opskrbe iz Španjolske, Hasdrubal i Hanibal bili su nakon više godina rata natjerani na odlučujuću bitku u koju su ušli iscrpljeni i oslabljeni nasuprot i morem pregrupiranim Rimljanima te su je i izgubili (Metaurus, 207. Pr.K.). Rim je vladao još stoljećima, a Kartaga je nestala.


41

Dvije tisuće godina kasnije, još uvijek na prostoru Mediterana, vodila se borba za prevlast na morima, između Engleza i Francuza. Napoleon je svoje pohode po Europi htio prenijeti na britanski otok, no za prelazak na britansko tlo trebalo je prvo osigurati prevlast na moru. Nedaleko od Aleksandrije 1798. godine Napoleon je doživio poraz kod Abu Qira pretrpjevši pri tome gubitak od 13 brodova (od 22 u bitki) i 5000 ubijenih, ranjenih ili zarobljenih mornara. Englezi nisu izgubili ni jedan brod. Nekoliko godina poslije uslijedila je i njihova posljednja bitka za prevlast na morima. Nedaleko od rta Trafalgar, na obali Atlantika, 1805. odvila se poznata bitka između britanske flote pod zapovijedanjem admirala Nelsona te francusko-španjolske flote pod zapovijedanjem admirala Villeneuvea. Ne ulazeći u detalje taktike i događanja u samoj bitci njezin ishod bio je porazan po Napoleona. Ne samo da je izgubio 18 brodova te imao 4400 poginulih i 3700 ranjenih mornara, već je njegova zamisao o prenošenju kopnenih operacija na tlo Britanije zauvijek propala. Britanija je svoju flotu gradila sustavno, desetljećima, dok je francuska to radila na mahove. Velika britanska flota, njezina sustavna modernizacija, visoka uvježbanost i strategija blokada francuske flote u lukama, rezultirala je nemogućnošću manevra Napoleonovih snaga morem, a s druge strane omogućivala je Britancima zaštitu otoka i prebacivanje snaga na europski kontinent. Pobjedom nad španjolsko-francuskom flotom Britanija ne samo da se zaštitila od Napoleonove invazije, već je postala i jedina sila svjetskih mora što joj je omogućilo razvoj imperija širom zemaljske kugle i taj primat imperije održala je sve dok nije izgubila vlast nad oceanima. Vlast nad oceanima, ulaskom u XX. stoljeće, postala je interesantna i dvjema novim silama koje su se razvijale gospodarski i trgovački s distance od europskih ratova. Dakako, riječ je o Japanu i SAD-u. Iscrpljenost Velike Britanije u I. svjetskom ratu iskoristile su SAD te su se pripremile za preuzimanje primata na Atlantiku. Pobjedom Savezničkih snaga nad snagama Njemačke i Italije u II. svjetskom ratu SAD su postale gospodar Atlantika. Na drugom kraju zemaljske kugle, nakon višegodišnjeg ratovanja na Tihom oceanu SAD su pobijedile Japan. Tako je flota SAD-a postala apsolutni gospodar oceana. Govoreći o toj pobjedi na Tihom oceanu, prikladno je spomenuti poraz japanske flote kod Midwayskog otočja. Admiral Jamamoto za napad na Midwaye i provedbu odlučujuće bitke, na raspolaganju je imao 6 nosača zrakoplova, 11 bojnih brodova i 22 krstarice, nasuprot admiralu Nimitzu koji je raspolagao s 3 nosača zrakoplova i 13 krstarica. Krivi odabir cilja i nemogućnost efikasne uporabe zrakoplovstva koštao je Jamamota gubitka 4 nosača, 1 krstarice, 322 aviona i oko 3500 ljudi. Nimitz je izgubio 1 nosač, 1 razarač, 150 aviona i 307 vojnika. Japan više nije imao snage za prevlast na oceanu, a nosači zrakoplova i njihovi zrakoplovi otvorili su prostor novoj strategiji pomorskih snaga.

2. Proizvodnja – pomorstvo- tržišta Snazi na moru nešto treba prethoditi, a sama snaga na moru treba imati svoj cilj. Broj pomorskih nacija kroz povijest, što je već prethodno naglašeno, nije bio velik. Američki kapetan bojnog broda Alfred Thayer Mahan krajem XIX. stoljeća inspiriran Jominievom sustavnošću u proučavanju načela strategije obradio je osnove i načela pomorske strategije. Uz osvrt na rat između Kartage i Rima, Mahan je u svom djelu „Utjecaj pomorske snage na povijest” analizirao cijeli niz pomorskih bitaka u razdoblju od 1660. do 1783. godine. Svoje viđenje korijena uspjeha i neuspjeha u tim bitkama, uvažavajući neizvjesnost na razini taktike, pripisao je uvažavanju strateških načela.


42

Nekoliko je prirodnih čimbenika koji određuju mogućnost stvaranja pomorske nacije i to su: 1. geografska pozicija; 2. fizički, klimatski i životni uvjeti; 3. oblik teritorija i obale; 4. brojnost nacije te 5. karakter naroda. No, da bi se ti prirodni potencijali pretvorili u stvarnost Mahan dodaje i šesti čimbenik – vladanje državom. Da bi nacija izrasla u pomorsku silu, treba kroz institucionalnu politiku razviti: 1. proizvodnju; 2. brodarstvo i 3. kolonije odnosno tržišta. Pomnim proučavanjem povijesti pomorskih nacija lako se mogu uvidjeti razlozi nastajanja i nestajanja pomorske sile Portugala, Španjolske, Nizozemske, Francuske i drugih. Tako je Španjolska zanemarila važnost proizvodnje u zemlji, pa je u njezine kolonije, njezina tržišta dolazila tuđa roba. Francuska pak, uživajući blagostanje životnih uvjeta u svojoj zemlji nije posebnu pozornost davala razvoju brodarstva, a Nizozemska se uplela u europske ratove i bez respektabilne ratne sile ostala blokirana u pomorskom prometu te time izgubila trgovački primat na tlu Europe. Govoreći o razvoju brodarstva, koje se treba graditi na osnovi gospodarsko proizvodne snage zemlje, Mahan napominje da treba odmjereno i usklađeno graditi trgovačku i ratnu flotu. Time će se osigurati sigurnost plovidbe morima te sloboda pristajanja odnosno prekomorske trgovine u domaćim lukama. Ratna flota treba dakle, minimalno odvratiti ili spriječiti mogućnost blokade luka i domaćih plovnih putova. Nadalje, da bi ratna flota bila uspješna na dalekim morima, država mora imati sigurne luke u dalekim zemljama gdje se brodovi mogu opskrbljivati i opravljati, a ljudi odmarati. Kao strategijsku vrijednost za blagostanje nacije postavlja se imperativ zaštite uvjeta trgovine i prometa roba koliko god je to moguće od vanjskih ratova. Amerika koja je na prelasku iz XIX. u XX. stoljeće izgradila vlastitu proizvodnju, kao prvu od tri karike pomorske sile, zaključuje Mahan, treba pristupiti izgradnji snažne mornarice kako bi osigurala uvjete za ostvarenje i treće karike, a to je osvajanje svjetskih tržišta. U tom osvajanju svjetskih tržišta SAD trebaju iskoristiti svoju geografsku poziciju - poziciju na dva svjetska oceana. Tablica 1. Tonaža ratnih mornarica svjetskih sila u razdoblju od 1880. do 1914.25

1880. 1890. 1900. 1910. 1914. Britanija 650,000 679,000 1,065,00 2,174,000 2,714,000 Francuska 271,000 319,000 499,000 725,000 900,000 Rusija 200,000 180,000 383,000 401,000 679,000 SAD 169,000 240,000 333,000 824,000 985,000 Italija 100,000 242,000 245,000 327,000 498,000 Njemačka 88,000 190,000 285,000 964,000 1,305,000 A-Ugarska 60,000 66,000 87,000 210,000 372,000 Japan 15,000 41,000 187,000 496,000 700,000 Za početak snaga mornarice treba osigurati i braniti slobodu trgovine kroz domaće luke. Ta obrana može biti pasivna: utvrde, obalno topništvo, minska polja i sl., a može biti i aktivna kroz napad na neprijatelja. Ova druga metoda obuhvaća sva oružja i postupke koji ne čekaju napad neprijatelja, već usmjeravaju na borbu s neprijateljem bilo blizu vlastite obale, bilo na udaljenosti. Netko takvu metodu može nazvati napadnim ratovanjem, no Amerikanci je nazivaju obranom. Tek napad na drugu zemlju, a ne na flotu druge zemlje, prihvaćaju kao napadni oblik rata. Primjer svrsishodnosti

25 Izvor podataka: Kenney, P., The Rise and Fall of the Great Powers, str.203.


43

takve strategije Mahan izvlači iz uspjeha primijenjene doktrine britanske flote te zaključuje da pasivna obrana može postojati u doktrini kopnene vojske, ali ne i mornarice. Strategija američke pomorske aktivne obrane s početka XX. stoljeća, preuzeta od Britanaca, gdje se u ime vlastitog prosperiteta tuđa ratna mornarica može ili treba uništiti u bitci ili blokirati u lukama, do danas je doživjela svoju nadgradnju. SAD su razvile strategiju koja je bezobzirnija i učinkovitija od strategije pobjede na bojnom polju. 3. Američka Strategija pomorske nadmoći

„ Najviše umijeće vojnog stratega sastoji se u slamanju neprijateljeva otpora bez borbe…” Sun Tzu, Umijeće ratovanja

Otkako su SAD krajem XIX. stojeća učvrstile svoj položaj na sjeverno- američkom kontinentu, sigurnost im ovisi o dva čimbenika: održanju euroazijskog balansa snaga i slobode plovidbe na dva velika oceana koja ih odvajaju od Euroazije. Uspostavom kontrole mora 1994. godine SAD su bile u stanju simultano izvesti dva napada na tlo europskih i azijskih protivnika. Do tada strategija SAD je bila usmjerena na osiguranje prevlasti na sjevernom i zapadnom Atlantiku te istočnom Pacifiku. No pobjede u bitkama na oceanima nisu najlakši put za osiguranje prevlasti na moru niti je to vođenje u trci naoružavanja. Najbolji put za dominaciju jest, kako je to rekao i Sun Tzu, onemogućiti protivnika da se pojavi na bojnom polju i to ne blokadom njegovih snaga već onemogućavanjem stvaranja istih. Protivnicima je trebalo onemogućiti izgradnju ratnih flota. 3.1. Održanje balansa snaga protivnika Ukoliko protivnik ima stalnu prijetnju, većeg ili manjeg intenziteta na svom kopnu, tada neće imati vremena i resursa da se posveti izgradnji željene flote. Tako je osigurana temeljna pretpostavka za premoć na moru. To je bila i britanska strategija kroz stoljeća. Britanija je svojom politikom održavanja balansa snaga u Europi dugi niz godina osiguravala svoju dominaciju. Ova politika održavanja balansa značila je i znači onemogućavanje jačanja jednih naspram drugih u mjeri ugrožavanja balansa poretka. To je politika umijeća zavađanja jakih i podržavanja slabih. Kako Britanci kroz nekoliko pokušaja nisu uspjeli nametnutu politiku održavanja balansa i na tlu američkog kontinenta te kako su bili uvučeni u sukobe na tlu Europe, SAD su zahvaljujući jakom gospodarstvu i izgrađenoj mornarici preuzele primat na morima. Američki strategijski koncept je britanski, samo umnožen. Britanija je usmjerila strategiju na održanje balansa snaga u Europi, a SAD usmjerava svoju strategiju na održanje balansa snaga u Euroaziji. Time štite i svoju trgovinu i svoj teritorij, osiguravajući svoju dominantnu poziciju u svijetu. Od 1917. godine SAD sustavno slijede politiku osmišljenu da spriječi narastanje snage rivala, politiku održavanja balansa snaga.


44

Ta politika teče bilo svojim tijekom, bilo američkim vođenjem, ili ukoliko to ne uspijeva kroz neposredne političke ili vojne intervencije: - 1917. SAD, zbog istupanja Rusije iz rata, intervenira u Savezu s Britanijom i Francuskom kako bi onemogućila njemačku pobjedu i njemačku prijetnju trgovačkim putovima na Atlantiku, - 1919. u Versaillesu, SAD sprečavaju Francusku u uzimanju rudnih bogatstava Njemačke i time preventivno onemogućuju prerastanje Francuske u europskog hegemona. Istovremeno ograničavaju i veličinu britanske ratne flote, - 1919.-1940. podržavaju turbulencije u Europi minimalizirajući opasnost od politike izolacionizma u SAD - 1942. zbog narušenog balansa snaga u Europi oružano interveniraju protiv Njemačke i njenih saveznika te protiv Japana koji je izazvao hegemoniju SAD-a na području Pacifika - 1945.-1992. sustavno na prostoru Azije i Južne Amerike „izazivaju i rješavaju” krize, a s europskim zemljama spostavljaju Savez kako bi onemogućili hegemoniju SSSR-a. Može se zaključiti da je temeljni princip američke velike strategije kroz prethodno stoljeće bio - upravljati balansom snaga Euroazije kako bi se spriječilo narastanje bilo koje hegemonijalne sile koja bi iskoristila ogromne euroazijske potencijale i moguće izazvala američku pomorsku nadmoć. Ostvarenje te strategije zasniva se na dva operacijska načela: načelu gospodarenja (ekonomije) snagama i načelu posrednosti. 3.2. Racionalno gospodarenje snagama i posrednost Racionalno gospodarenje snagama realizira se uporabom saveznika koji dijeli viziju i teret borbe. Posrednost znači da se protivnik ne napada odmah vojno, već kada je dovoljno oslabljen i politički i gospodarski. Ova strategija i načela vrlo umješno su uporabljena u nadmetanju sa SSSR-om. SAD su, koristeći prijetnju nuklearnim oružjem odvraćale SSSR od neposrednog napada, osiguravale su zračne snage na tlu Europe i na oceanima snažnu mornaricu koja je osiguravala putove moguće opskrbe te istovremeno blokirala sovjetske pomorske snage na liniji Grenland – Island - V. Britanija na Atlantiku. Na tlu Europe SAD su osiguravale minimalne kopnene snage, a saveznici su nosili većinu angažmana i time trošili većinu resursa na iste. SAD su planski gospodarile svojim snagama, minimalnim angažmanom kopnenih snaga, a težišnim angažmanom mornarice i zrakoplovstva pri čemu su posredno slabile i snagu neprijatelja i saveznika.


45

Zemljovid 1: Krucijalne pomorske točke suženja tijekom hladnog rata26

Tablica 2. Pomorska snaga NATO-a i Varšavskog ugovora 27 VU NATO

neSSSR SSSR Ukupno ukupno SAD neSAD

Nukl. podmornice - 105 105 97 85 12

Dizel podmornice 6 168 174 137 5 132

Gl. Površ. brodovi 3 184 187 376 149 227

Morn. Zrakoplovi 52 755 807 2533 2250 283

* SAD s 15 borbenih grupa nosača zrakoplova

26 Vidi u: John M. Collins, Military Geography, str. 58. 27 Izvor podataka: Kenney, P., The Rise and Fall of the Great Powers, str.511.


46

Zemljovid 2: Sjevernoatlantske točke suženja tijekom hladnog rata 28

Zemljovid 3: Sjevernopacifičke točke suženja tijekom hladnog rata

28 Vidi u: John M. Collins, Military Geography, str.13.


47

3.3 Stara strategija, nova geopolitika

Raspad Sovjetskog Saveza bio je od ogromne važnosti za SAD jer je označio

nastanak vojno-unipolarnog svijeta. Otvorio se prostor širenju američke hegemonije na tlo Euroazije. S jedne strane, to je za SAD dobro jer sada nema neke sile koja bi mogla iskoristiti resurse Euroazije kako bi izazvala američku pomorsku dominaciju. No novi geopolitički poredak ne samo da eliminira neposrednu opasnost prema američkoj dominaciji, već otvara i mogućnost stvaranja novih euroazijskih hegemonija i novih nestabilnosti.

Temeljni američki interes u Euroaziji je balans moći koji tjera regionalne suparnike na trošenje vlastitih resursa za obranu od drugog, dovodeći ih u nemogućnost da iskoriste iste resurse kako bi izazvali američke interese. Tako je i nestanak Sovjetskog Saveza znatno umanjio prijetnju prema Europi pa i prema Kini što otvara mogućnost razvoja novih hegemonija. Nastanak novih, stabilnih regionalnih hegemonija sadrži u sebi potencijalnu prijetnju za SAD. Slobodna od prijetnji na kopnu neka euroazijska zemlja bit će jednoga dana u poziciji da izazove američku dominaciju na moru.

Otkud može doći prijetnja, od snažne zemlje ili grupacije zemalja dovoljne populacije, s izlaskom na more: Kina , Rusija, Japan, Vijetnam, Indija, Pakistan, Irak, Iran, Turska, Ujedinjena Europa. Taj izazov američkoj dominaciji za početak ne mora biti na Oceanu, ali može biti uz obalu Euroazije. Time SAD mogu ostati odsječene bilo od tržišta, bilo od potrebnih gospodarskih proizvoda ili možda od izvora energije. Hoće li će SAD nestankom bipolarnosti znati i moći održati balans snaga u Euroaziji i kako će za taj cilj koristiti svoju ratnu mornaricu ?

3.4. Stara strategija, nova doktrina

Nestankom globalnog protivnika, SSSR-a odnosno sovjetske flote, SAD su postale nedodirljivi vladari svjetskih mora. Na oceanima se u ovom trenutku ne može pojaviti ni jedna sila koja bi izazvala, a kamo li ugrozila američku dominaciju. U prilog tome ide cijena izgradnje i uporabe ratnog brodovlja te potrebna gospodarska moć države za realizaciju istog. Cijena jedne borbene skupine nosača zrakoplova iznosi 20 milijardi US$, cijena samog nosača je 4,6 milijardi US$, pratećeg brodovlja i zrakoplova 14 milijardi US$, a godišnji operativni trošak 900 milijuna US$.29 Danas Amerika ima 12 nosača aviona, a morima plovi pet borbenih skupina nosača aviona. Nestanak prijetnje na oceanima za posljedicu je imalo nužnost i mogućnost promjene, bolje rečeno pomaka uloge američke ratne mornarice. Na osnovi političkih smjernica i strategije iz 1990. godine američko Ministarstvo mornarice donosi 1992. godine doktrinarni dokument znakovitog imena” …From the Sea” – s oceana, a dvije godine kasnije neznatno mu mijenja naslov i sadržaj „Forward …From the Sea”. Tim se doktrinama strategijska zadaća američke ratne mornarice pomiče još dalje od obala Amerike, iz Oceana u obalna mora, iz obalnih mora dalje na kopnu. Američka ratna mornarica time i nadalje osigurava plovidbu i trgovinu svjetskim morima. Ta pomorska, odnosno prekomorska trgovina za SAD znači sigurnost izvoza 99% proizvedenih dobara, 7,5 milijuna neposredno vezanih radnih mjesta za pomorsku trgovinu, sigurnost najveće ekskluzivne pomorske gospodarske zone i tako dalje. Ratna mornarica time i dalje osigurava logističke putove za projekciju svojih vojnih snaga na euroazijske i druge prostore. Ali sada i daleko neposrednije i dinamičnije utječe na balans snaga i događanja na euroazijskom prostoru.

29 New York Times, 27. travnja 1994, dio A, str. 16.


48

Mornarica će tako neposrednije podržavati politiku SAD-a u stvaranju prostora slobodne trgovine i kontrole energetskih i drugih izvora. Za provedbu te zadaće potrebno je oblikovati mornaricu koja će uz borbene skupine nosača zrakoplova (CVBG) koje su kadri projicirati zračnu silu na litoralni prostor, imati respektabilne amfibijske snage (ARG) koje će omogućavati brzi ulazak kopnenih snaga na bojište. Njima u potpori za obavještajno djelovanje i raketne udare stoje na raspolaganju suvremene podmorničke snage. Kako su CVBG i ARG samodostatne i samorazvijajuće snage, to nova mornarica može pristupati izvođenju akcija bez dugotrajnih priprema. Takva mornarica koja će svoje mirnodopske, krizne i ratne zadaće provoditi u litoralnim područjima mora biti osposobljena za vođenje združenih operacija. Danas u svakom trenutku američka mornarica ima širom svijeta angažiranih 35. 000 marinaca i 55.000 mornara, a 17.000 ih je u SAD u spremnosti za brzi razmještaj. Američka ratna mornarica, kada nije uključena u ratne operacije, svoju prisutnost u litoralnim područjima iskazuje naglašenim prikazivanjem vojne moći svojih flota. Tako je na primjer tijekom 2001. godine na Mediteranu djelovalo 86 brodova s kojima su sudjelovali u 127 vježbi i 586 posjeta stranim lukama. Nestankom bipolarnosti, kao što je već spomenuto, otvorio se prostor novim izazovima stabilnosti i balansa snaga. To je za posljedicu imalo 140 kriznih angažmana mornarice u prethodnom desetljeću, u prosjeku jednom mjesečno. Za takav tempo i sigurnost dominacije, gdje su izazovi i opasnosti u litoralnim područjima i veće nego na otvorenom moru, Mornaričke strategijske planske smjernice definiraju jasne prioritete procesu planiranja, programiranja i budžetiranja (PPBS) u mornarici. U prvih pet godina ovog desetljeća američka administracija namjerava povećati budžet mornarici 32 %.

Tablica 3. Budžet za fiskalnu godinu 2002.30

30 Izvor podataka: 2002 Edition: Vision...Presence...Power


49

5. Zaključak Lako je općenito reći da je uporaba i kontrola mora bila i da jest veliki čimbenik u povijesti svijeta. Daleko je teže obraditi, prikazati i dokazati utjecaj pomorske snage na tijek svjetske povijesti. Povjesničari i geopolitičari često nisu bliski s pojmom mora, nemajući posebni interes za mora ili nemajući posebna znanja o njima što ih onda dovodi do izostanka uvida o utjecaju pomorske snage na svjetska događanja. Američka mornarica osigurava naciji prilagodljiv i učinkovit instrument sigurnosne politike s kojim promiču stabilnost Euroazije i projiciraju silu u regije od važnosti za SAD. Daleko izmještene, borbeno respektabilne mornaričke ekspedicijske snage, osiguravajući nesmetan pristup prekomorskim regijama i pružajući pravovremeni angažman u krizama, od vitalnog su značaja za oblikovanje okružja svjetske sigurnosti, odnosno američke dominacije. Kontrola svjetskih mora štiti SAD od mogućnosti prenošenja sukoba stranih sila na njeno tlo, a time si osiguravaju prosperitet života i gospodarstva. Sloboda plovidbe je sastavni dio svjetskog gospodarstva, u kojem SAD imaju vodeću ulogu. Narušavanje slobode plovidbe za posljedicu bi imalo gubitke u trgovini i u gospodarstvu. Kontrolirajući mora SAD si osiguravaju održanje uloge svjetske sile. Gubitak kontrole mora mogao bi značiti SAD-u silazak s trona svjetske velesile. Novi oružni sustavi, novi odnosi snaga u Euroaziji, nove moguće regionalne krize i sukobi ili sve zajedno moglo bi možda onemogućiti SAD u održavanju balansa snaga na prostoru Euroazije. Gubitak utjecaja na balans snaga u Euroaziji doveo bi SAD u novu poziciju. Američki ministar obrane, gospodin William Perry, 1995.godine je rekao: „Nacionalna sigurnost SAD ovisi o našoj mogućnosti poduzimanja vojnih operacija iznad, ispod i na oceanima”. Kakogod more i pomorski putovi ostati će najširi i najfrekventniji prostor prometa roba u XXI. stoljeću. More spaja, ali more i razdvaja.


50

Literatura

1. George and Meredith Fridman '' The future of War: power, technology and american dominance in the twenty-first century'', St.Martin Press, New York, USA, 1998. (prvi put publicirano 1996.)

2. Captain Alfred Thayer Mahan, '' The Influence of Sea Power upon History, 1660-1783'', Dover Publications

Inc., New York,USA, 1987. (pretisak petog izdanja iz 1894., original prvi put publiciran 1890. u Bostonu) 3. John M. Collins, ''Military Geography for professionals and the public'' National Defense University Press,

Washington, DC, USA, 1998.

4. Paul Kennedy, „The Rise and Fall of the Great Powers”, Vintage Books a Division Of Random Hause Inc. New York, USA, 1989.

5. Ann L. Hollick, ''Ocean Law: Senate Approval of the UN Convention'', Institute for National Strategic Studies,

Startegic Forum, National Defense University, Washington, DC, USA, 1995.

6. Michael S. Loescher '' The Rise of Command And Control'', AFCEA International Press ''Cyberwar 2.0'',Fairfax, Virginia, USA,1998.

7. The US Navy ''Vision…Presence...Power, a Program Guide to the U.S. Navy-2002 Edition'',

www.chinfo.navy.mil/navpalib/policy/vision/

8. Secretary of the Navy ''…From the Sea'', September 1992., http://www.chinfo.navy.mil/navpalib/policy/fromsea/fromsea.txt

9. Secretary of the Navy ''Forward…From the Sea'', November 1994.,

http://www.chinfo.navy.mil/navpalib/policy/fromsea/forward.txt

10. Secretary of the Navy ''Forward… From the Sea, The Navy Operational Concept'', March 1997,

http://www.chinfo.navy.mil/navpalib/policy/fromsea/ffseanoc.html 11. Dr. James J. Tritten, ''Naval Doctrine…From the Sea'', Naval Doctrine Command, Norfolk, Virginia, USA

1994. 12. „Vojna enciklopedija”, Vojnoizdavački zavod Beograd, 1972, pretisak „Mladinska knjiga” Ljubljana 13. ''The World Defence Almanac 2000-01, Military Technology, Vol.XXV, No.1/2001.'', Monch Publishing

Group, Bonn, Germany


51

Summary The exhaustion of Great Britain in the World War I was used by USA to prepare to take over the primacy at the Atlantic. With the victory of the Allied forces over the German and Italien forces in the World War II, the US became the master of the Atlantic. On the opposite side of the globe, after the several years of warfare on the Pacific the US won over Japan. Therefore the US fleet became absolute ruler of the oceans. The control of the world seas insures the transportation of good betwen the continents. The world seas control enables the US to project their military power all over the planet. With the control of the seas the US ensures for itself the role of the world power. The lost of the sea control might mean the descent of the US from the throne of the world power. The changed geopolitical relations in Euroasia impose the strategic challenges with which the US needs to cope. The first is one the maintenance of the balance of forces in Euroasia, to prevent any Euroasian force to try to inflicit the regional hegemony or to try to challenge the US global domination. The second challenge is the protection of the development and the stability of the new world military unipolar order and the US position in it. He who controls the world oceans, controls the outline of the world trade. And he who controls the outline of the world trade is going to be strongest world power. Key words: US hegemony, hegemony, balance of forces, sea control, naval forces


52

Davor Marijan* Pregledni članak

NOVAČENJE I MOBILIZACIJA JNA U 1991.-1992. GODINI ( S POSEBNIM NAGLASKOM NA 5. I 2. VOJNU OBLAST )

Sažetak Na temelju dostupnih izvora autor je dao prikaz novačenja u 5. i 2. vojnoj oblasti JNA od početka 1990. do proljeća 1990. Autor zaključuje da je u pogledu novačenja JNA stajala mnogo bolje no što to tvrde neki od sudionika rata 1990.-1992. na tlu Hrvatske. JNA je više-manje uspješno reagirala na opstrukciju novačenja u Sloveniji i Hrvatskoj nakon što je njena potpora velikosrpskoj politici bila više nego očita. Problem novaka rješavala je preusmjeravanjem novaka na izobrazbu izvan Hrvatske, odnosno, kako je to ona zvala – izvan kriznih područja, a s druge strane iz tih područja dobivala je spremne izobražene vojnike za koje nije imala obvezu izobrazbe. Na taj način se mogla prioritetno baviti zadaćama održanja bojne spremnosti. Ovo je učinkovito funkcioniralo i tijekom srpnja-rujna 1991. kada je bio najveći bijeg vojnika iz postrojba 5.vojne oblasti u Hrvatskoj. Ključne riječi: novačenje, mobilizacija, JNA, Hrvatska, Slovenija. Uvod Osnovna značajka sustava novačenja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (dalje JNA ili Armija) bilo je služenje vojnog roka vojnika izvan njihove matične republike. Do 1985. godine vojni rok u JNA trajao je 15 mjeseci, a tada se prešlo na jednogodišnje služenje vojnog roka. Novi vojni rok praćen je novim sustavom popune i izobrazbe vojnika koji je JNA u potpunosti prihvatila do sredine rujna 1986. godine. Brojno stanje vojnika u miru usklađeno je s godišnjim kontingentom novaka. Po novom sustavu novaci su u postrojbe A klasifikacije31 upućivani četiri puta godišnje tako da su novake primali svakih šest mjeseci. U postrojbe B klasifikacije, postrojbe za posrednu popunu i postrojbe za izobrazbu vozača bojnih vozila novaci su slani tri puta godišnje. Nastavni centri i nastavne postrojbe primali su vojnike četiri puta godišnje. Škole za pričuvne oficire primale su vojnike po potrebi izobrazbe i zahtjeva borbene spremnosti postrojbi i ustanova. U postrojbama A klasifikacije zajednička i specijalistička izobrazba trajala je šest mjeseci, u postrojbama B klasifikacije četiri mjeseca i u nastavnim postrojbama i centrima tri mjeseca.32 Desetljećima neupitna praksa krajem 1980-ih osporena iz Slovenije u kojoj su se javili zahtjevi koji su tražili da slovenski novaci vojni rok služe u Sloveniji. Godišnje je JNA u Sloveniji novačila

* Mr. sc. Davor Marijan, Hrvatski institut za povijest. 31 Klasifikacija postrojbe JNA označavala je stupanj borbene spremnosti i postotak mirnodopske popune. U 1980-im

godinama JNA je imala trojni sustav klasifikacije: A klasifikaciju imale su postrojbe popunjene od 60 do 100 posto, B od 15 do 60 posto i R do 15 posto. Klasifikacija brigada nije bila standardizirana, određivana je prema mjestu mirnodopskog razmještaja, što će reći prema međunarodnom okruženju, stupnju moguće ugroze i operativnom ili strategijskom pravcu na kojem se brigada nalazila. U ratu je klasifikacija nestajala, sve postrojbe nakon potpune mobilizacije ili samo pričuvnih dijelova postajale su ratne postrojbe.

32 Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVA MORH), fond Komande 5. vojne oblasti JNA (dalje K-da 5. VO): Savezni sekretarijat za narodnu obranu, Generalštab JNA (dalje SSNO, GŠ JNA), III uprava, SP br. 1245-1 od 12. 7. 1985., Sistem popune i obuke JNA u miru pri dužini vojnog roka u SFRJ od 12 mjeseci.


53

15.600 novaka od kojih je 1989. godine 2445 (15,6 posto) vojni rok služilo u 5. vojnoj oblasti.33 Od toga je 965 (6,2 posto) vojni rok služilo u Sloveniji, a 1480 (9,4 posto) u Hrvatskoj. Izvjesna rezerviranost Slovenaca prema Armiji vidjela se i kod pričuvnog sastava. U odnosu na korpuse 5. vojne oblasti u Hrvatskoj, odziv na vojne vježbe u Sloveniji bio je manji, kretao se od 81 do 84 posto, nasuprot 90 do 93 posto u Hrvatskoj.34 1. Politička previranja i mobilizacija početkom 1990. U prvim mjesecima 1990., u vrijeme krupnih političkih previranja u zapadnim dijelovima Jugoslavije, Armija se suočila s nedostatnim prilivom novaka.35 Iako problem nije bio nov, u sklopu planova i procjena Armije iz proljeća 1990. progurao se visoko na listi prioriteta. Stoga je Generalštab oružanih snaga u travnju 1990. naredio provedbu niza mjera kojima se broj novaka trebao povećati i dovesti do potrebne mirnodopske razine. Prioritet pri popuni imale su: Gardijska motorizirana brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe vojne policije, granične postrojbe, postrojbe za elektronsko izviđanje i protuelektronsko djelovanje, izvidničke postrojbe i postrojbe veze. U republikama u kojima je vlast komunista bila upitna, naredba je bila poput zadnjeg vlaka, pokušaj da se preko stare komunističke strukture izvuče što je moguće više na polju novačenja.36 I u ovom potezu vidjelo se razmišljanje da je sraz neupitan i da će do njega brzo doći. To se dobro vidi iz naredbe Generalštaba oružanih snaga od 27. travnja 1990. u kojoj je zaključeno da problem nedovoljnog broja novaka u skoroj budućnosti može uzrokovati djelomičnu ili potpunu paralizu sustava vojne obveze, jer je odziv novaka u ožujku 1990. bio ispod planirane razine. Zapovjedništvima strategijskih razina stoga je naređeno da žurno poduzmu mjere da smanje posljedice manjeg brojnog stanja vojnika u postrojbama. Stoga se žurilo ukinuti i preustrojiti postrojbe koje su po planu Jedinstvo-337 za to određene u 1990. godini. Vojnici i novaci iz zapovjedništava i postrojba koje su ukidane ili preustrojavane, premješteni su u borbene postrojbe. Iz nastavnih centara, po svršenoj izobrazbi slan je maksimalan broj vojnika u postrojbe, a za svoje potrebe ostavljan je samo najnužniji broj. Popunjenost se planirala povećati i skraćivanjem izobrazbe vojnika službi s tri na dva mjeseca i vojnika graničnih postrojba i postrojba rodova za posrednu popunu sa četiri na tri mjeseca.38 Na primjeru 5. vojne oblasti moguće je pratiti provedbu ove naredbe. Po jednom pregledu od 7. svibnja 1990. vidi se da je iz B u R klasifikaciju planirano prevođenje osam brigada i 12 pukova. Dvije brigade zadržale su jedan A bataljun čija je svrha bila izobrazba vojnika za druge postrojbe, odnosno posredna popuna.39 33 Peta vojna oblast ustrojena je krajem 1988. godine od 5. i 9. armije JNA. Obuhvaćala je teritorij Slovenije,

sjeverozapadnu Hrvatsku, Liku, Kordun, Banovinu i dijelove Istre i Slavonije. Centralni dio Jugoslavije bio je područje 1. vojne oblasti, jugoistočni 3. vojne oblasti, a obala i dio zaleđa Vojnopomorska oblast.

34 SVA MORH-K-da 5. VO: Brojčani pokazatelji problematike upućivanja regruta na služenje vojnog roka u JNA, na teritoriji matične republike (Podaci za SR Sloveniju, stanje na dan 6. 11. 1989.)

35 Nedostatak novaka nije bio samo rezultat političkih odnosa nego i učestalija pojava, odnosno osobni izbor novaka, koji očito nisu više držali do običaja, već na razne načine pokušavali izbjeći služenje vojnog roka. To se vidi iz prepiske Komande 5. vojne oblasti i Republičkog sekretarijata za narodnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske iz lipnja 1990. SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 11/152-84 od 19. 6. 1990., Obezbeđenje zakonskih propisa u provođenju poslova regrutacije i uputa regruta u JNA.

36 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 1805-111/89 od 24. 4. 1990. 37 Detaljan prikaz plana Jedinstvo kod Davor MARIJAN, «Jedinstvo’ - posljednji ustroj JNA», Polemos, br. 11-12,

Zagreb, 2003., 11-47. 38 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 1805-120/89 od 27. 4. 1990., Preduzimanje

mera za poboljšanje popunjenosti vojnicima-naređenje. 39 SVA MORH-K-da 5. VO: Pregled jedinica (puk-brigada) «B» klasifikacije koje će se u toku 1990. godine prevesti u

«R» klasifikaciju, po planovima JEDINSTVO-2 i JEDINSTVO-3 (od 7. 5. 1990.)


54

Gašenjem i preustrojavanjem postrojbi 5. vojna oblast je samo u rujnu 1990. smanjila brojno stanje za 4600 novaka. Osnivanjem Zagrebačkog korpusa i prestrojavanjem dijela snaga narušeno je brojno stanje i dinamika preusmjeravanja novaka. Naraštaj novaka primljenih u lipnju 1990., 434 osobe, umjesto u postrojbe koje su dobile R klasifikaciju razmješten je u novoustrojenu 140. mehaniziranu brigadu. Smanjenje u rujnu 1990. bilo je znatno veće, dobiveno je 4600 novaka od kojih je 1750 iskorišteno za popunu novoustrojenih i preklasificiranih postrojbi, pa je stvarno smanjenje u odnosu na isto razdoblje godinu dana ranije iznosilo 3566 novaka. Naraštaj novaka prosinac 1990. imao je povećanje za 1296 novaka, dok je naraštaj siječanja 1991. trebao imati značajno smanjenje i popunjavanje od samo 1235 novaka, za 2277 manje no što je stiglo u siječnju 1990.40 U konačnici popuna vojnika u 5. vojnoj oblasti tijekom 1990. nikada nije dostigla planiranu mirnodopsku razinu. Po mirnodopskom ustroju 5. vojna oblast je 1. siječnja 1990. godine trebala imati 39.945 vojnika (uključujući desetare i pitomce škola pričuvnih oficira). Stvarno stanje 1. siječnja 1990. bilo je 35.386 vojnika, odnosno 88,59 posto. Do kraja godine broj je konstantno opadao, pa je 31. prosinca 1990. iznosio 31.832 vojnika, odnosno 79,69 posto mirnodopskog ustroja.41 Najveći problem Armiji u tom razdoblju pravili su Slovenci. U rujnu 1990. godine na odsluženje vojnog roka uputili su 71,2 posto od predviđenog kontingenta novaka. Plan je u potpunosti realiziran samo za teritorij Slovenije i Hrvatske. U jugoistočni dio Jugoslavije, u postrojbe 3. vojne oblasti, od planirana 923 novaka upućeno je 85 novaka, a na Kosovo ni jedan.42 U kasnijim slanjima novaka opstrukcija je rasla.43 S Hrvatskom je također bilo problema, no ni blizu kao sa Slovenijom. U prosincu 1990. iz Hrvatske je umjesto 830 poslano 1159 novaka ili 140 posto.44 Armija je to rješavala njihovom preraspodjelom iz mjesta prihvata u druga mjesta i postrojbe.45 Popuna 5. vojne oblasti sredinom siječnja 1991. bila je zadovoljavajuća, a u većom broju postrojba i veću od 100 posto. Problem je bio samo u neravnomjernom postotku popune u okviru korpusa i pojedinih postrojba istog ili sličnog ustroja zbog čega je Komanda vojne oblasti provela poravnanje radi postizanja ravnomjernog omjera u postrojbama A i B klasifikacije.46 Tako je dio nedostatak riješen osim u postrojbama za posrednu popunu koje su zbog smanjenja izobrazbe s četiri na tri mjeseca imale stalan nedostatak ljudstva.47 40 SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 11/152-107 od 13. 7. 1990., Promene u sistemu upute regruta u JNA, usklađene sa

organizacijsko-formacijskim promenama. 41 SVA MORH, K-da 5. VO: Pregled kretanja brojnog stanja u toku 1990. godine. 42 Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991 godine, Vojnoizdavački zavod, Beograd,

2002., 133: SSNO od 1. 10. 1990., Informacija o realizaciji uputa regruta u JNA iz Slovenije u septembru 1990. godine.

43 Od naraštaj novaka prosinac 1990. u Bohinjsku Belu upućeno je 14 novaka iz iste, i 74 novaka iz susjednih općina, ukupno 84 novaka ili 65 posto od planiranih novaka iz Slovenije. Time je prekršena odredba o novačenju kojom je bilo zabranjeno upućivanje novaka na teritorij svoje ili susjedne općine. Naredbom Generalštaba OS SFRJ od 21. siječnja 1991. godine ti vojnici su premješteni u Brčko i druge postrojbe 5. vojne oblasti. SVA MORH, K-da 5. VO: Vojna pošta br. 5027, Pov. br. 12/152-5 od 15. 1. 1991.; SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Br. 13-7 od 21. 1. 1991., Premještaj vojnika.

44 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/152-3 od 11. 1. 1991., Redovni izvještaj o prijemu regruta. 45 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-27/90 od 18. 1. 1991., Premještaj vojnika;

SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 12/82-29 od 24. 1. 1991., Premještaj vojnika, izveštaj. 46 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/82-16 od 17. 1. 1991., Naređenje. 47 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/82-30 od 24. 1. 1991., Poravnanje popune jedinica vojnicima, izveštaj.


55

2. Novačenje, mobilizacija i problemi popune postrojbi početkom 1991. U veljači 1991., nakon otpuštanja vojnika naraštaja siječanj 1990. godine, postrojbe 5. vojne oblasti imale su 31.083 vojnika mirnodopske popune vojnika što je za 2414 vojnika bilo manje od pune formacije. Sa 76 posto (2112) vojnika najslabije je bio popunjen Riječki korpus. S 97 posto (3518) vojnika najbolje je stajao Zagrebački korpus.48 Početkom veljače 1991. godine Armija je poduzela niz mjera kojima je svrha bila da naraštaji novaka ožujak i svibanj, kao i oni kasniji, imaju 100-postotan odziv. Od sekretarijata za narodnu obranu zatražen je maksimalan angažman oko priprema za novačenje što je uključivalo i slanje predpoziva. S nizom mjera željelo se pronaći sve one koji su izbjegavali služenje vojnog roka uključujući i novake s mjestom boravka u inozemstvu.49 Predviđajući da Republika Slovenija neće ispuniti svoju kvotu novaka Treća uprava Generalštaba oružanih snaga SFRJ aktivirala je pričuvni plan pa je tako 5. vojna oblast u ožujku 1991. dobila značajno veći broj novaka iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, tako da je ukupna popuna novaka i pitomaca škola za pričuvne oficire bila 103,50 posto, to jest 8266 vojnika u odnosu na planiranih 8037. Od planirana 923 novaka iz Slovenije u 5. vojnu oblast stigla su 93 od čega je 68 posto bilo Slovenaca, dok je od planiranih 965 novaka iz Hrvatske stiglo 890 odnosno 97 posto.50 U postrojbama 5. vojne oblasti na odsluženju vojnog roka tada su bila 2437 vojnika iz Slovenije, odnosno 7,44 posto. U odnosu na godišnji kontingent novaka iz Slovenije koji je iznosio između 15. i 16. 000 novaka u 5. vojnoj oblasti trebalo ih je biti 15,23 posto ne računajući postrojbe SSNO i Ratnog zrakoplovstva. S novacima iz Hrvatske stanje u 5. vojnoj oblasti bilo je mnogo bolje. Bez postrojbi 1. vojne oblasti, Vojnopomorske oblasti, SSNO i Ratnog zrakoplovstva u 5. vojnoj oblasti bio je 5551 vojnik, u postotcima 16,9 posto, što je bilo čak i više od 15,86 posto što je bila planirana popuna.51 Prvog travnja 1991. godine 5. vojna oblasti imala je 33.072 vojnika, odnosno 97,9 posto u odnosu na mirnodopski ustroj. Po nacionalnom sastavu, Srba je bilo 33,04 posto (10.928), Hrvata 16,8 posto (5551), Albanaca 14,3 posto (4731), Muslimana 12,2 posto (4038), Slovenaca 7,36 posto (2437), Jugoslavena 5,11 posto (1693), Makedonaca 4,61 posto (1526), Crnogoraca 1,97 posto (654), Mađara 1,8 posto (593), Roma 1,4 posto (469), dok je ostalih narodnosti bilo ispod 1 posto. Takvo, iznimno povoljno brojno stanje ostalo je do svibnja 1991. kada je otpušteno 2202 vojnika naraštaja svibanj 1990. a primano samo 983 novaka zbog čega je popuna trebala past na 91,3 posto, odnosno 30.870 vojnika.52 Približno u isto vrijeme Kninski korpus kao najznačajniji operativni sastav JNA povećao je svoje mirnodopsko brojno stanje sa 2077 na 2235 ljudi.53 Bio je manji od korpusa 5. vojne oblasti, no za razliku od njih, glavninom snaga locirao je u znatno povoljnijem etničkom području.54

48 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/152-9 od 2. 2. 1991., Mirnodopska popuna jedinica vojnicima. 49 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 2353-64/90 od 8. 2. 1991., Mere za

obezbeđenje mirnodopske popune JNA. 50 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/152-26 od 4. 4. 1991., Izveštaj o prijemu regruta u martu 1991. g. 51 SVA MORH, K-da 5. VO: Brojno stanje vojnika (mart 1991. godine). 52 SVA MORH, K-da 5. VO: Brojčani podaci o stanju mirnodopske popune vojnicima u 5. VO (Stanje na dan 1. 4. 1991.

godine). 53 Vojnosigurnosna agencija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje VSA MORH): Komanda 9. korpusa, Str.

pov. br. 45-40 od 15. 2. 1991., Mobilizacijska procena 9. korpusa. 54 U jednom izvješću Komande Kninskog korpusa iz prosinca 1991. tvrdi se da je korpus u «momentu zaoštravanja

političke situacije u SAO Krajini» bio popunjen sa 4.098 ljudi ili 29 posto nakon čega je do kolovoza 1991. narastao na 4.705 ljudi ili 33 posto. To ne odgovara brojnom stanju iz jednog izvanrednog izvješća iz travnja 1991. VSA MORH: Komanda 9. K, Str. pov. br. 747-1 od 2. 12. 1991., Referat Štabu vrhovne komande o dosadašnjim rezultatima i izvođenju b/d, sadašnjem stanju i predlogu mera; VSA MORH: Komanda 9. korpusa, DT. br. 19-592 od 27. 4. 1991., Vanredni izveštaj.


56

U travnju 1991. napravljen je plan prijema novaka naraštaja srpanja 1991. Očekujući daljnju slovensku opstrukciju isplanirano je da 5. vojna oblast umjesto iz Slovenije bude popunjena iz drugih republika, a da po završenoj izobrazbi novaka u nastavnim centrima ostane samo jedna petina vojnika kao stalni sastav a da se ostali rasporede u druge postrojbe.55 Procjena je bila utemeljena jer je u Sloveniji usvojen Zakon o obrani i zaštiti i Zakon o vojnoj obavezi koji je novacima iz Slovenije omogućavao „da ne idu na odsluženje vojnog roka u jedinice i ustanove JNA“, kao i mogućnost napuštanja JNA ukoliko se donese odluka o odvajanju Slovenije od Jugoslavije.56 S 33.072 vojnika, koliko je imala 7. svibnja 1991. godine, 5. vojna oblast je imala 98 posto popune u odnosu na mirnodopski ustroj. Sveukupno, s oficirima i mlađim oficirima, ne računajući civilna lica na službi u JNA, imala je 39.109 vojnih osoba, također 98 posto.57 Značajno smanjenje brojnog stanja, koje je očekivano sredinom svibnja 1991. zbog otpusta vojnika naraštaja svibanj 1990. zbog nemira i sukoba u Hrvatskoj koji su obilježili nekoliko prvih dana svibnja prolongirano je 7. svibnja 1991. za nekoliko dana.58 Dio vojnika već je bio pušten pa su zadržana 1403 vojnika ili 44 posto naraštaja svibanj 1990.59 Zadržani su do 21. svibnja 1991. kada su po naredi generala Adžića od 18. svibnja 1991. otpušteni iz JNA.60 Početkom druge polovice svibnja od planiranih 983 prihvaćeno je 908 novaka naraštaja svibanj 1991. Iz Slovenije nije stigao ni jedan a iz Hrvatske je stiglo povećanje za 26 posto.61 Za njihov siguran prihvat Generalštab je 17. svibnja 1991. naredio poduzimanje mjera zaštite i osiguranja na najvažnijim željezničkim i autobusnim stanicama.62 Nakon prihvata 5. vojna oblast je 22. svibnja 1991. imala 42.052 vojna osoba, odnosno 92 posto od mirnodopskog ustroja. Stvarno stanje bilo je ipak veće za 847 ljudi koliko je bilo brojno stanje dva oklopna bataljuna pridodana iz 1. vojne oblasti i dva oklopna bataljuna iz 3. vojne oblasti.63 Uz slovensku opstrukciju u slanju novaka u prihvatu naraštaja lipanj 1991. zabilježeno je navodno vraćanje vojnika u Zagrebu i Rijeci od strane osoba koje su se očito lažno predstavljale kao djelatnici vojne službe sigurnosti a koji su postupak obrazlagali tvrdnjom novacima da su njihove postrojbe popunjene. Zbog toga je Komanda 5. vojne oblasti pojačala mjere osiguranja na dovođenju novaka do vojarni.64 3. Propast novačenja i mobilizacije Nakon što je počeo sukob u Sloveniji učestalo je vraćanje vojnika kućama zbog čega je Generalštab oružanih snaga tražio od podređenih zapovjedništava da organiziraju patrolnu službu po željezničkim i autobusnim stanicama radi prihvata vojnika i smještaja u najbližim postrojbama.65 Iz 55 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO; GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 2353-122/90 od 5. 4. 1991., Plan prijema

regruta na služenje vojnog roka u julu 1991. godine. 56 SVA MORH, građa Vojnog suda Zagreb (dalje VSZ): Komanda 5. VO, Pov. br. 25/295-29 od 26. 4. 1991.,

Informacija o psihološkim pritiscima na pripadnike JNA. 57 SVA MORH, K-da 5. VO: Brojčani podaci o stanju mirnodopske popune vojnicima u 5. VO (Stanje na dan 7. 5. 1991.

godine). 58 SVA MORH, K-da 5. VO, DT br. 12/152-36 od 9. 5. 1991. Manji broj vojnika (34) koji su na odsluženje vojnog roka

u JNA došli iz inozemstva trebalo se otpustiti pod uvjetom da dokažu da su zaposleni i da im zaposlenje dolazi u pitanje ako se ne vrate na vrijeme. SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/82-108 od 16. 5. 1991.

59 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/82-107 od 15. 5. 1991. 60 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/82-113 od 19. 5. 1991., Naređenje. 61 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/152-45 od 29. 5. 1991., Izveštaj o prijemu regruta u maju 1991. 62 SVA MORH, K-da 5. VO, Str. pov. br. 12/152-43 od 18. 5. 1991. 63 SVA MORH, K-da 5. VO: Brojčani podaci o stanju mirnodopske popune u 5. VO, Stanje na dan 22. 5. 1991. 64 SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 12/152-51 od 28. 6. 1991. 65 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 1648-2 od 2. 7. 1991., Prihvat vojnika koje vlasti

Slovenije vraćaju kućama.


57

nekoliko izvješća po tom zahtjevu u postrojbama 5. vojne oblasti razvidno je da se ta mjera u Sloveniji nije mogla provesti, a u Hrvatskoj vrlo teško i s zanemarujućim uspjehom.66 U roku od osam dana, od 26. lipnja do 4. srpnja 1991. brojno stanje 5. vojne oblasti palo je sa 88 na 78 posto, odnosno sa 40.278 na 35.481 vojnu osobu. Najveće smanjenje bilo je u postrojbama JNA u Sloveniji.67 Naraštaj novaka lipanj 1991. stigao je prepolovljen, od planiranih 7232 stiglo je 3635 novaka, to jest 50,26 posto.68 U toku sukoba u Sloveniji mobiliziran je dio ratnih postrojbi JNA. Između ostalih mobilizirane su postrojbe Banjalučkog, Novosadskog, Tuzlanskog u Titogradskog korpusa. U Prištinskom korpusu ratna popuna podignuta je na 100 posto.69 Ukupno su mobilizirane 82 postrojbe, od kojih 40 u 1. vojnoj oblasti, 23 u 3. vojnoj oblasti, tri u Vojnopomorskoj oblasti i 16 u RZ i PZO. Od toga je 38 mobiliziranih postrojba bilo A klasifikacije, 13 B i 31 R klasifikacije. U propisanom razdoblju odziv je bio 55,7 posto, a privođenjem vojnih obveznika popunjenost je podignuta na 86 posto.70 U nekoliko slučajeva propast mobilizacije nije se mogao skriti. Štab Vrhovne komade OS SFRJ priznao je 7. srpnja da je pod dojmom snažne promidžbe „deo mobilisanih vojnih obveznika, pa čak i cele mobilisane jedinice, ne pristaju na pokret izvan matičnih teritorija“.71 Provedba mobilizacije zapela je i zbog prepuštanja poslova mobilizacije republičkim tijelima. Posebno je to bila značajka u dijelu Hrvatske u kojima je JNA postavila „tampon zone“. Komanda 1. vojne oblasti je 15. srpnja od Vojnog okruga Osijek tražila da mobilizaciju provede osloncem na svoj pozivarski sustav, angažman pouzdanih vojnih obveznika, pričuvnih starješina, umirovljenih starješina i osloncem na razvijene postrojbe JNA. Naredbom su otvorena vrata i dobrovoljcima. Zahtjev da se u provedbi mobilizacije primjenjuju i drugi učinkoviti načini, bez obzira da li su predviđeni naputkom za mobilizaciju ili nisu, govorio je o stanju i putu na kojem se Armija našla.72 Manjak ljudstva u 5. vojnoj oblasti mogao se nadomjestiti samo uz angažman pričuve. Komanda Varaždinskog korpusa zatražila je 30. lipnja 1991. od podređenih sastava detaljnu procjenu odziva vojnih obveznika u slučaju mobilizacije. Procjena se radila na osnovu utjecaja teritorije s koje se vrši popuna ratne postrojbe, broja općina s kojih se popunjavaju, i postotka i broja očekivanog odziva vojnih obveznika. Tražena je i procjena utjecaja nacionalnog i socijalnog sastava, političkog opredjeljenja stanovništva, utjecaja crkve i stranke koja je na vlasti. Na kraju je trebalo prikazati očekivani broj, popunu postrojbe kao cjeline u odnosu na ratnu formaciju s posebnim prikazom broj postrojbi koje će se moći ustrojiti i kojeg su ranga. Rok za provedbu zadaće bio je 2. srpanj 1991. do 18 sati.73

66 SVA MORH-K-da 5. VO: Komanda 31. korpusa, Pov. br. 50-382 od 3. 7. 1991.; SVA MORH-K-da 5. VO: Komanda

14. korpusa, Pov. br. 34-50 od 3. 7. 1991.; SVA MORH-K-da 5. VO: Komanda 13. korpusa, Pov. br. 1-15 od 3. 7. 1991.; SVA MORH-K-da 5. VO: Komanda 288. mpoabr, Pov. br. 1435-89 od 4. 7. 1991.: SVA MORH-K-da 5. VO: Komanda 367. puka veze, Pov. br. 36-279 od 11. 7. 1991., Objašnjenje.

67 SAV MORH, K-da 5. VO: Pregled stanja popune 5. VO na dan 26. 6. 1991. g. i na dan 4. 7. 1991. g. 68 SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 12/152-63 od 12. 7. 1991., Izveštaj o prijemu regruta. 69 «Branićemo jedinstvenu Jugoslaviju», Narodna armija, 6. 7. 1991., 42; «Odlučnost da se brani zemlja», Narodna

armija, 6. 7. 1991., 42; «Prekaljeni tenkisti i artiljerci», Narodna armija, 10. 7. 1991., 18; «Odbrana otadžbine sveta dužnost», Narodna armija, 13. 7. 1991., 44; «Mobilizacija na nišanu stranaka», Narodna armija, 22. 8. 1991., 20-21.

70 Milisav SEKULIĆ, Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, NIDDA Verlag GmbH, Bad Vilbel, 1997., 242.

71 SVA MORH, VSZ: SSNO, Štab Vrhovne komande, Str. pov. br. 616-20 od 7. 7. 1991., Naređenje. 72 Protuobavještajna agencija (dalje POA): Komanda 1. vojne oblasti, Str. pov. br. 12/73-85 od 15. 7. 1991.,

Naređenje. 73 POA: Komanda 32. korpusa, Str. pov. br. 36-93 od 30. 6. 1991., Procena odaziva v/o u slučaju mobilizacije.

Procjena je tražena i od ostalih postrojba korpusa.


58

Odgovor na procjenu ovisio je o nacionalnom sastavu područja na kojem je pojedina postrojba locirala. „Teritorija sa koje se popunjavamo je naseljena stanovništvom koje je u većini opredeljeno za HDZ i koji su u suštini protiv JNA“, glasio je odgovor Komande 265. mehanizirane brigade, čije je sjedište bilo u Bjelovaru, i da se svakodnevno „agituje da se vojni obaveznici ne odazivaju na eventualni zahtev za mobilizaciju što većina prihvata“. S pet općina s kojih je brigada popunjavana s 2326 ljudi, odaziv bi po procjeni bio oko 20 posto. Po nacionalnom sastavu 75 posto pričuvnika bili su Hrvati politički opredijeljeni za „desne stranke“, s velikim utjecajem crkve „preko koje takođe deluje HDZ“. Očekivani odaziv garantirao je popunu postrojbe s oko 60 posto uz pretpostavku o dolasku 150-200 dragovoljaca koje se moglo pridodati borbenom i logističkom dijelu brigade.74 Mirnodopski sustav novačenja ušao je tada u najtežu fazu svog postojanja. Uobičajilo se produžavanje vojnog roka novacima koji su ga odslužili. Novake naraštaja lipanj 1990. zadržane u JNA u svojstvu pričuve, Komanda 5. vojne oblasti počela je otpuštati 9. kolovoza.75 Nakon hrvatskog uskraćivanja novaka, slično je učinjeno i u Bosni i Hercegovini. Na sjednici održanoj 31. srpnja Predsjedništvo SR BiH, uz protivljenje srpskih predstavnika, odlučilo je da se novaci ne upućuju u JNA u toku slijedećih sedam dana.76 Nakon toga, 7. kolovoza, Predsjedništvo BiH je donijelo odluku da se novaci iz BiH upućuju u JNA samo na teritorij Makedonije i BiH.77 Končano je slanje novaka u JNA prestalo 19. rujna.78 Odgovor Armije na opstrukcije u novačenju bilo je preusmjeravanje novaka predviđenih za Hrvatsku u mirnija područja. Prvo preusmjeravanje novaka predviđenih za 5. vojnu oblast naređeno je 18. srpnja 1991. Novaci predviđeni za nastavni centar u Slavonskoj Požegi preusmjereni su u istovjetne automobilske nastavne centre u Belu Crkvu i Čapljinu s tim da se po izobrazbi prioritetno popunjavaju 5. vojna oblast i Vojnopomorska oblast.79 Sustav posredne popune postrojba unutar vojnih oblasti funkcionirao je najkasnije od prvih dana lipnja. Naime, tih dana je 221. motorizirana brigada iz Knina popunjena sa 117 vojnika iz Pirota, Bitole i Štipa, odnosno 3. vojne oblasti.80 Sustav popune u 5. vojnoj oblasti koji je do kraja lipnja, usprkos problemima, ipak funkcionirao približno po mirnodopskom ustroju krajem srpnja bio je već ozbiljno narušen. Osipanje vojnika po raznim uzrocima: dezerterstvo, zarobljavanje, premještaj, zadržavanje u 1. i 3. vojnoj oblasti i slično dovelo je 5. vojnu oblast 24. srpnja 1991. na 22.997 vojnika odnosno 67,9 posto mirnodopske popune. Uz to je u postrojbama zadržano 377 vojnika naraštaja lipanj 1990. Stvarno stanje nije bilo moguće utvrditi jer se dio vojnika postupno vraćao u svoje postrojbe. Popuna po naraštaju lipanj 1991. bila je polovična dok je popuna novaka naraštaja srpanj 1991. bila osjetno lošija, došlo je manje 839 ili 85,3 posto planiranih novaka. Stanje je poboljšano primanjem 607 vojnika iz 3. vojne oblasti koji su raspoređeni u granične i oklopno-mehanizirane postrojbe. Približavao se 10. kolovoz 1991. nadnevak s kojim je trebao početi postupni otpust vojnika naraštaja rujan 1990. a koji bi trajao do 15. rujna 1991. U tom razdoblju, uključujući i preostale vojnike naraštaja lipanj 1990. brojno stanje 5. vojne oblasti trebalo se smanjiti za oko 6500 vojnika što je značilo da bi brojno

74 POA: Komanda 265. mbr, Str. pov. br. 381-5 od 2. 7. 1991., Procena odaziva v/o u slučaju mobilizacije. 75 VSA MORH: Komanda 5. VO, Pov. br. 12/111-82 od 9. 8. 1991., Naređenje. 76 VSA MORH: Komanda 1. VO, Str. pov. br. 60-284-1 od 1. 8. 1991., Izveštaj. 77 Stranka demokratske akcije, Br. 1443 od 9. 8. 1991., Obavijest o regrutaciji, mobilizaciji i vojnim vježbama. Preslika

dokumenta uz privatnog posjeda. 78 SR BiH, Ministarstvo za narodnu odbranu, Sarajevo, novembar 1991., Informacija o izvršenom regrutovanju i

upućivanju regruta u JNA u 1991. godini. Preslika dokumenta uz privatnog posjeda. 79 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 1648-19 od 18. 7. 1991. 80 VSA MORH: Komanda 221. mtbr, Str. pov. br. 505-134 od 5. 6. 1991., Izveštaj o prijemu vojnika.


59

stanje 5. vojne oblasti palo ispod 50 posto i iznosilo približno oko 16.500 vojnika. U rujnu je očekivan dolazak 7825 novaka što bi u slučaju 100-postotnog odziva 5. vojnu oblast održalo na 24.299 vojnika, odnosno 71,8 posto.81 Prvi na redu za otpust bili su vojnici iz Slovenije. Posljednji je trebao napustiti JNA 15. kolovoza 1991.82 Dobra strana ovog čina bilo je brisanje Slovenije s popisa popune vojnicima. Vojnici s koji su služili vojni rok u postrojbama u Sloveniji a koje je sukob zatekao izvan nje, produžili su služenje vojnog roka u području postrojbe gdje su zatečeni. Vojnici koji su samovoljno napustili postrojbe u Sloveniji, ili su izbivali u vrijeme sukoba, vraćeni su u matičnu postrojbu.83 I dalje je bila na snazi zabrana otpuštanja odsluženika koji su zadržavani po pravu na vojnu vježbu.84 Početkom kolovoza 5. vojna oblast pojačana je sa 183 vojnika oklopno-mehaniziranog roda iz Banja Luke.85 Krajem kolovoza dio vojnika 5. vojne oblasti čije su postrojbe izmještene u Bosnu i Hercegovinu, vraćen je uz velike probleme kako od strane postrojbi JNA tako i od hrvatskih oružanih sastava.86 SSNO na kraju nije mogao ništa drugo osim da 25. srpnja javno pozove omladince-novake naraštaja rujan 1991. da se jave u najbliže zapovjedništvo garnizona JNA radi reguliranja služenja vojnog roka kako bi ispunili „svoju patriotsku i časnu dužnost“. Upozoreni su da je to njihovo pravo i obveza koju im nitko ne može uskratiti „pa ni republički organi vlasti, predstavnici pojedinih političkih stranaka, grupe i pojedinci“, te da je izbjegavanje obveze „teško krivično delo“.87 Bio je to prvi poziv JNA s kojim su traženi i dobrovoljci rođeni 1972. i starijih godišta kako bi se donekle ublažili problemi pri novačenju i opstojanju JNA „kao društvene strukture i u sadašnjim uslovima jedine snage za očuvanje mira do konačnog dogovora o novom uređenju zemlje“, kako je ulogu JNA opisala Komanda 5. vojne oblasti.88 Najizraženija nesuradnja oko popune bila je u Hrvatskoj zbog čega se general Kadijević 29. srpnja obratio predsjedniku Tuđmanu tražeći da se s takvom praksom prestane i da se „ubuduće uredno izvršavaju svi poslovi vojne obaveze na teritoriji vaše Republike“.89 Istog se dana na sličan način obratio i predsjedniku Izetbegoviću zbog odlaganja slanja u JNA naraštaja novaka srpanj 1991. izvan teritorija BiH. „Time se najdrastičnije utiče na popunu JNA vojnicima“, pisao je Kadijević, te zatražio da se ta Odluka „odmah povuče“.90 Iz jednog pregleda s kraja kolovoza 1991. godine vidi se da je 5. vojna oblast imala 721 dobrovoljca. Najbrojniji su bili u Zagrebačkom korpusu, odnosno motoriziranim brigadama i topničkim pukovima u Petrinji gdje ih je bilo 517. Ostali su bili u Karlovcu u brigadama za potporu 5. vojne oblasti.91 Njihova zastupljenost u postrojbama na područjima s visokim postotkom Srba

81 SVA MORH, K-da 5. VO: Pregled od 24. 7. 1991. 82 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 1648-21 od 25. 7. 1991., Otpust vojnika upućenih

u JNA s teritorije Slovenije, naređenje. 83 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 1648-22 od 25. 7. 1991., Dalje služenje vojnog

roka vojnika iz jedinica 5. VO; SVA MORH, K-da 5. VO: Komanda 3. VO, Pov. br. 10-108 od 26. 7. 1991.; SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 12/82-176 od 26. 7. 1991.

84 SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 12/152-80 od 7. 8. 1991., Naređenje. 85 SVA MORH, K-da 5. VO, Pov. br. 36/2040-34 od 7. 8. 1991., Prevoženje vojnika OMJ iz garnizona Banja Luka. 86 SVA MORH, K-da 5. VO: Izveštaj potpukovnika Radenka Jovičića od 29. 8. 1991. 87 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO od 25. 7. 1991., Javni poziv. 88 SVA MORH, K-da 5. VO (VP br. 5027), Pov. br. 12/152-95 od 22. 8. 1991., Prihvat u jedinice regruta dobrovoljaca. 89 Savjet za sukcesiju vojne imovine Ministarstva obrane Republike Hrvatske: SSNO, br. 694-1 od 29. 7. 1991. 90 Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječanstva i međunarodnog prava u Sarajevu, br. 2-1372: SSNO, br.

694-1 od 29. 7. 1991. 91 SVA MORH, K-da 5. VO: Pregled brojnog stanja vojnika-dobrovoljaca u 5. VO na dan 29. 8. 1991. g.


60

daje ujedno utemeljen odgovor i na njihovu nacionalnu strukturu.92 Početkom rujna dozvoljen je prijem žena-dobrovoljaca u JNA kako bi „izbegle odlazak u jedinice Civilne zaštite koje organizuju predstavnici HDZ“. Suprugama djelatnih vojnih obveza zaposlenim u hrvatskom zdravstvu koje u prirodom posla slane na „krizna“ područja preporučeno je uzimanje bolovanja ili godišnjih odmora „čime bi za jedno vreme rešili problem“.93 Početkom kolovoza Komanda 1. vojne oblasti naredila je da se dobrovoljci s područja istočne Slavonije i Baranje, koji su navodno odbili poziv na mobilizaciju u hrvatske postrojbe, uz prethodnu provjeru primaju u 12. proletersku mehaniziranu brigadu JNA razmještenu u Osijeku, Našicama i Vukovaru.94 To nije promaklo hrvatskoj strani koja je ocijenila da Armija provodi „tihu' mobilizaciju srpskog stanovništva“ i dovodi pričuvnike iz Srbije.95 Zbog opstrukcija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, Treća uprava Generalštaba oružanih snaga je 1. kolovoza zatražila od podređenih zapovjedništava i sklonih civilnih institucija koje su se bavile poslovima novačenja, da poduzmu sve mjere za 100-postotan odziv novaka naraštaja rujan 1991. Popuni novaka na kriznim područjima, što je bio eufemizam korišten za Hrvatsku, dana je posebna pažnja, odlukom da se šalju najkvalitetniji novaci, vrhunski sportaši, estradni umjetnici, sinovi funkcionara i slični. Na sve opstrukcije moralo se žurno reagirati od kaznenih prijava do privođenja novaka koji odbijaju poziv u najbliži garnizon JNA.96 Naraštaju novaka koji je u JNA stupio u rujnu1990. savezni sekretar za narodnu obranu je 17. kolovoza 1991. produžio služenje vojnog roka za 20 dana. Održavanje borbene spremnosti u vrijeme otpusta vojnika-odsluženika nadoknađivalo se pozivanjem pričuvnog sastava JNA na vojnu izobrazbu.97 Korekciju popune 5. vojne oblasti zbog povlačenja JNA iz Slovenije, Generalštab oružanih snaga SFRJ naredio je 7. kolovoza 1991. Naraštaj novaka rujan 1991. određen za Sloveniju preusmjeren je u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru. Jedini garnizon, odnosno postrojba u Hrvatskoj koja je dobivala ranije predviđene novake bila je 13. proleterska motorizirana brigada u Rijeci, koja je zadržala određenu kvotu novaka za dio brigade koji je bio u Ilirskoj Bistrici.98 Ubrzo po tom 15. kolovoza 1991. određeno je da se novaci ne šalju više ni u „krizna“ područja, odnosno u Hrvatsku. Preusmjereni su u odgovarajuće postrojbe JNA u Srbiji i Bosni i Hercegovini.99 Umjesto njih dovođeni su vojnici koji su prošli izobrazbu. Na taj su način postrojbe oslobođene izobrazbe i mogle su se koncentrirati isključivo na održanje borbene spremnosti postrojba. Isto je ponovljeno i s naraštajem novaka rujan 1991. Svi oni koji su bili planirani za upućivanje i popunu postrojbi 5. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti preusmjereni su u srodne postrojbe 1. i 3. vojne oblasti. Vojnici vojnoevidencijske specijalnosti pomorstva i mornaričko-tehničke službe planirani za popunu Vojnopomorske oblasti preusmjereni su u postrojbe 9. vojnopomorskog sektora u Crnoj 92 Krajem kolovoza 1991. Komanda 5. vojne oblasti naredila je podređenima prihvat i izobrazbu dobrovoljaca - djece

vojnih osoba JNA «koje nasilno mobilišu vlasti Republike Hrvatske». Za ovakvu tvrdnju nisam pronašao nikakvu potvrdu u arhivskoj građi ZNG RH iz istog razdoblja, pa se očito radi o načinu popune koji se pokušavao obrazložiti preventivnim djelovanjem JNA. POA: Komanda 32. korpusa, Str. pov. br. 43-575 od 28. 8. 1991., Prijem dobrovoljaca u jedinice JNA.

93 POA: Komanda 32. korpusa, Pov. br. 25-105 od 2. 9. 1991., Postupak sa ženama dobrovoljcima, objašnjenje. 94 VSA MORH: Komanda 1. VO, Str. pov. br. 60-285-1 od 2. 8. 1991., Izveštaj. 95 SVA MORH, fond Glavnog stožera Hrvatske vojske: Općina Vinkovci, Sekretarijat za narodnu obranu, Centar za

obavještavanje, R. br. 08-1932/1-91 od 12. 8. 1991., Izvješće. 96 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-241/90 od 1. 8. 1991., Mere za obezbeđenje

mirnodopske popune JNA. 97 SVA MORH, VSZ: Komanda 5. VO, Pov. br. 12/111-92 od 18. 8. 1991., Naređenje. 98 SVA MORH, K-DA 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-244/90 od 7. 8. 1991., Izmena plana uputa

u septembru, preusmeravanje. 99 POA: SSNO, GŠ OS SFRJ, III Uprava, Pov. br. 2353-260/90 od 15. 8. 1991., Izmena plana uputa u septembru,

preusmeravanje.


61

Gori, a novaci 5. korpusa RV i PVO u postrojbe 1. i 3. korpusa RV i PVO. Novaci iz postrojbi 1. vojne oblasti koji su bili na „kriznim“ područjima (uglavnom Tuzlanski korpus), preusmjereni su u druge postrojbe vojne oblasti. Ukupno je planirano preusmjeravanje 4392 novaka za 5. vojnu oblast i 3777 novaka iz Vojnopomorske oblasti.100 Već 4. rujna 1991. Generalštab OS SFRJ je naredio popunu 5. vojne oblasti s 3478 izobraženih vojnika i Vojnopomorske oblasti s 1972 izobražena vojnika. Popuna se trebala provesti iz postrojbi izravno podređenih SSNO-u, RV PVO, te 1. i 3. vojne oblasti. Popuna postrojbi 1. vojne oblasti i RV i PVO na „kriznim“ područjima trebale su provesti njihova zapovjedništva po svom planu. Vrijeme provedbe trebao je biti najkasnije 16. rujan 1991. Premještaj je načelno trebao biti zamjena vojnika, slalo se onoliko koliko se trebalo primiti iz postrojbi 5. vojne i Vojnopomorske oblasti. U slučaju nedostatka vojnika, Komanda 3. vojne oblasti ovlaštena je da može uz odobrenje Generalštaba OS SFRJ svesti pojedine postrojbe samo na mirnodopsko jezgro a vojnike nadomjestiti pričuvnim sastavom do punog mirnodopskog ustroja. S vojnicima naraštaja rujan 1990. u postrojbama A i B klasifikacije planirana je skraćena i ubrzana tromjesečna izobrazba. Po izobrazbi vojnike je trebalo vratiti u postrojbe iz kojih su preusmjereni.101 Bez obzira na planirane namjere u rujnu su postrojbe JNA u Hrvatskoj ušle u najkritičnije razdoblje popune. Hrvatski napadi na vojarne koji su počeli oko sredine rujna onemogućili su značajan dio planirane popune. Sredina rujna 1991. je razdoblje velike mobilizacije pričuve oružanih snaga SFRJ za provedbu napadne operacije protiv Hrvatske. Od 10. do 20. rujna mobilizirana je 91 ratna postrojba s prosječnim odzivom od 69 posto uključujući i mirnodopski sastav. U 1. vojnoj oblasti odziv u deset dana bio je 64 posto, u 3. vojnoj oblasti 70 posto, u Vojnopomorskoj oblasti 58 posto i RV i PVO 6 posto. Ukupno se na mobilizacijski poziv odazvalo 67 posto pozvanih, pa je ratna popuna postrojbi iznosila 73 posto. Mobilizirana je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, četiri partizanske divizije, 22 brigade kopnene vojske, tri partizanske brigade, dvije mješovite artiljerijske brigade, pet pukova potpore, 20 bataljuna - divizijuna, dvije čete, 15 baza, tri brigade i 19 odreda Teritorijalne obrane, te veći broj manjih sastava.102 Odziv na mobilizaciju bio je različit, u Vojvodini je bio 93 posto, dok je u Srbiji bio znatno manji, oko 26 posto.103 Način na koji je mobiliziran Kninski korpus zaslužuje poseban osvrt. Intenzivna popuna korpusa počela je krajem kolovoza dovođenjem dva oklopna i dva motorizirana bataljuna iz 1. i 3. vojne oblasti. Do početka prosinca korpus je narastao na 17.862 pripadnika što je u odnosu na puni ratni ustroj bila popuna od 64 posto. Od 14 općina s mirnodopskog razmještaja korpus je popunjen samo s tri općine. Stoga je popunjavan i s područja Gračaca i Donjeg Lapca i naravno od vojnih obveznika i dobrovoljaca s teritorija drugih republika.104 Iako ni jedna postrojba korpusa, osim bataljuna vojne policije, nije imala puni ratni ustroj, popunjenost glavnih motoriziranih postrojbi bila je ipak povoljna. Od 4623 pripadnika 180. motorizirane brigade po ustroju, ona je 2. prosinca

100 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III Uprava, Pov. br. 2353-283/90 od 2. 9. 1991., Preusmeravanje

regruta septembarske partije iz 5. VO i VPO u jedinice 1. i 3. VO, obaveštenje. 101 SVA MORH, K-da 5. VO: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 2353-287/90 od 4. 9. 1991., Popuna jedinica

5. VO i VPO obučenim vojnicima, naređenje. 102 M. SEKULIĆ, Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, 243, 260. 103 Ivan VESELINOVIĆ, «Razbijanje Jugoslavije i uloga Jugoslavenske narodne armije», Stvaranje i razaranje

avnojevske Jugoslavije, Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji (1941-1945), Beograd, 1996., 300.

104 VSA MORH: Komanda 9. K, Str. pov. br. 747-1 od 2. 12. 1991., Referat Štabu vrhovne komande o dosadašnjim rezultatima i izvođenju b/d, sadašnjem stanju i predlogu mera.


62

1991. imala u svom sastavu 4268 ljudi, a 221. motorizirana brigada od ustrojbenih 4572 imala je stvarno 3723 pripadnika.105 Izlaz iz nedostatne mobilizacije Armija je pokušala naći prijemom dobrovoljaca za što je izrađen i poseban naputak. Po važećem Zakonu o narodnoj obrani dobrovoljci su bile osobe bez vojne obveze, a koji su „na svoj zahtev se primljena i stupila u oružane snage“. U jednom doktrinarnom dokumentu SSNO kaže se da „dobrovoljci mogu biti lica koja su zbog starosti i bolesti (nesposobni) brisani iz vojne evidencije (rjeđi slučaj) i omladinci - omladinke koji su mlađi od 17 godina“.106 Prema novom pogledu dobrovoljcem je držana svaka osoba koja je podnijela pismeni zahtjev za prijem u postrojbu - ustanovu JNA „ako je sposobna da obavlja odgovarajuću vojnu dužnost“ i uz uvjet da je stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Prava dobrovoljaca izjednačena su s pravima vojnih osoba i vojnih obveznika. Svaki dobrovoljac bio je dužan ispuniti prijavu kojom se obvezivao na pridržavanje „postojećih saveznih zakona i drugih akata i naređenja koja regulišu odnose i život i rad u Jugoslavenskoj narodnoj armiji“.107 Tijekom 1991. u 1. vojnoj oblasti u istočnoj Slavoniji, Srijemu i Baranji bilo je oko 10.000 dobrovoljaca.108 Sredinom ožujka 1992. pod zapovjedništvom Komande 2. vojne oblasti bilo je 69.198 dobrovoljaca.109 Primanje dobrovoljaca u JNA s područja Bosne i Hercegovine trajalo je do 30. travnja 1992. kada je prekinuto.110 Usprkos poduzetih mjera brojno stanje oružanih snaga bilo je i dalje ispod ustrojbene razine pa je Treća uprava Generalštaba oružanih snaga 4. listopada upozorila vojnoteritorijalna tijela da je vojna obveza prioritetna i da se mora sve poduzeti da se plan upućivanja novaka naraštaja prosinac 1991. u potpunosti provede. To je u prvom redu značilo prikupljanje svih novaka koji su po bilo kojem osnovu do tada uspjeli izbjeći služenje vojnog roka i upućivanje u postrojbe. Uz to je trebalo izraditi plan za upućivanje i dijela novačke mase koji je bio predviđen za upućivanje u 1992. godini.111 To je dodatno aktualizirano nakon sređivanja podataka o provedbi novačenja u rujnu 1991. Vojnoteritorijalna tijela nisu funkcionirala na većem dijelu Hrvatske, Makedonije i dijelu Bosne i Hercegovine. Na dijelu Jugoslavije gdje su vojnoteritorijalna tijela JNA funkcionirala, Treća uprava Generalštaba tražila je poduzimanje svih mjera koje garantiraju prikupljanje novaka i njihovo slanje u JNA.112 Za naredne naraštaje tražene su još rigoroznie mjere.113

105 Isto. 106 Angažovanje ljudskog potencijala za vođenje opštenarodnog odbrambenog rata, Narodna odbrana, Državna tajna,

SSNO, juni 1984., 17. 107 VSA MORH: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2391-1 od 13. 9. 1991., Uputstvo o prijemu dobrovoljaca u

JNA. 108 M. SEKULIĆ, Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, 311. 109 VSA MORH: Komanda 2. VO, Str. pov. br. 908-1 od 20. 3. 1992., Zaključci iz procene stanja na prostoru BiH u zoni

odgovornosti 2. VO. 110 VSA MORH: Komanda 2. VO, Str. pov. br. 09/997-177 od 30. 4. 1992., Prihvat i opremanje dobrovoljaca, prestanak

aktivnosti, Naređenje. 111 Hrvatski državni arhiv, građa Republike Srpska Krajina-I (dalje HDA, RSK-I): SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov.

br. 2353-318 od 4. 10. 1991., Plan upućivanja regruta na služenje vojnog roka od 15. do 20. decembra 1991. godine.

112 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-337/90 od 1. 11. 1991., Mere za obezbeđenje mirnodopske popune JNA; HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-342/90 od 7. 11. 1991., Mere i zadaci dati na sastanku održanom u III upravi 7. 11. 1991. godine u vezi realizacije Plana uputa regruta u novembru i decembru 1991. godine.

113 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 3141-1 od 13. 11. 1991., Plan upućivanja i prijema regruta na služenje vojnog roka u januaru 1992. godine.


63

Predsjedništvo SFRJ naredilo je 22. listopada 1991. da se vojnici koji su odslužili vojni rok zadrže „do dva meseca neposredno nakon odsluženja vojnog roka“.114 Naredba je burno primljena i tražena su pojašnjena na koje je Treća uprava Generalštaba odgovorila 7. studenog 1991. „Polazeći od činjenice da je Predsedništvo SFRJ utvrdilo postojanje neposredne ratne opasnosti i naredilo mobilizaciju, odnosno da je JNA na teritoriji Hrvatske nametnut rat, to se vreme provođenja u OS nakon mobilizacije ne može meriti danima i tumačiti kao vojna vežba, jer je mobilizacija ratna radnja i iz nje proističe zavođenje ratnog stanja. Vreme provođenja u O[ružanim]S[nagama] je neograničeno i ono traje koliko traje rat“.115 Isto je ponovljeno s vojnicima naraštaja studeni i prosinac 1990. koji su nakon odsluženja vojnog roka zadržani 60 dana.116 Naredbom Predsjedništva SFRJ od 10. prosinca 1991. odlučeno je da se zadrže vojni obveznici, vojnici koji su u JNA stupili u toku 1991. godine u Armiji „do tri meseca neposredno po odsluženju vojnog roka“. Za pričuvni sastav određeno je da se poziva u postrojbe JNA i TO na razdoblje od četiri mjeseca. Pričuvnici koji su bili u ratnim postrojbama trebali su u njima ostati najduže do četiri mjeseca. Pričuvnike koji su u pričuvi od 1. rujna 1991. bili manje od četiri mjeseca moglo se pozivati na vrijeme koje im je preostalo do potrebna četiri mjeseca. Odredba nije vrijedila za krizna područja čije je vojno sposobno stanovništvo u ratnim postrojbama trebalo ostati „do kraja borbenih dejstava“. Jedan od razloga za produženje vojnog roka bio je nedostatak novaka koji su u JNA stizali samo iz Srbije i Crne Gore, jer su Hrvatska i Makedonija prestale slati novake, a Bosna i Hercegovina je uputila samo 28 posto novaka što se moglo nadoknaditi produženjem vojnog roka za tri mjeseca. U siječnju 1992. služenje vojnog roka isticalo je za oko 4500 vojnika, a u ožujku za 35.000 vojnika, što je tražilo žurne mjere za ublažavanje mogućih posljedica manjka vojnika na što je Predsjedništvo SFRJ reagiralo naredbom od 10. prosinca 1991.117 Početkom prosinca Treća uprava Generalštaba OS SFRJ obratila se oštrim tonom zapovjedništvima vojnih okruga zbog malog broja pripremljenih novaka za prosinačko slanje u JNA. Ocjenjujući da dio vojnoteritorijalnih tijela i zaposlenika ozbiljno ne shvaća stanje, „činovnički se i mirnodopski ponaša, povlači se pred poteškoćama i raznim pritiscima“. Za dio je tražen raskid radnog odnosa i mobiliziranje u JNA, a u sva vojnoteritorijalna tijela uvedeno je mobilno stanje što je značilo da se od zaposlenika očekivalo da će prema „potrebi i neposredno pronalaziti“ novake.118 Već 19. prosinca Treća uprava je ocijenila da je upućivanja novaka u prosincu 1991. bilo nedostatno i slabo organizirano. Stoga je naredila da se od 15. do 20. siječnja 1992. u JNA upute svi novaci koji iz bilo

114 VSA MORH: Vojna pošta br. 6065 Petrinja, Pov. br. 224-6 od 3. 12. 1991., Naređenje za otpuštanje vojnika

isluženika. 115 VSA MORH: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Str. pov. br. 3046-1 od 7. 11. 1991. 116 Hrvatski državni arhiv u Sisku (dalje HR-DAS)-752-II: Komanda 592. mehanizovane brigade, Pov. br. 15-344/1 od

4. 12. 1991., Naređenje. 117 VSA MORH: Komanda 9. K, Pov. br. 790-1 od 14. 12. 1991., Naredba predsedništva SFRJ o zadržavanju vojnih

obveznika u OS SFRJ u uslovima neposredne ratne opasnosti; VSA MORH: Komanda 9. K, Pov. br. 45-360 od 23. 12. 1991., Naredba broj 74 Predsedništva SFRJ od 10. 12. 1991. U privitku je Obrazloženje SSNO-a na osnovu koje je Predsjedništvo SFRJ donijelo naredbu; Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991 godine, 581-582: Saopštenje Informativne službe SSNO od 13. 12. 1991. povodom naredbe Predsedništva SFRJ.

118 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-347 od 10. 12. 1991., Uput regruta u decembru, upozorenje.


64

kojeg razloga nisu upućeni u 1991. Uz njih planirano je upućivanje i svih novaka redovno planiranih u siječnju i ožujku 1992.119 Sredinom prosinca 1991. Armija je počela primati vojnike po ugovoru na određeno vrijeme na ustrojbena mjesta u mirnodopskim formacijama. Prednost u popuni imale su postrojbe angažirane u borbama i postrojbe u pričuvi. Na vrhu liste prioriteta bila je Gardijska motorizirana brigada SSNO, postrojbe vojne policije, postrojbe PZO (dužnosti na borbenim sustavima), posade tenkova M-84, zapovjednici tenkova T-55 i oklopnih transportera i stalni članovi posada borbenih vozila pješaštva i borbenih oklopnih vozila.120 Planirano je primanje 26.500 vojnika po ugovoru od čega je 6500 određeno na ustrojbene dužnosti starješina. Za Gardijsku motoriziranu brigadu određeno je 3000 ustrojbenih vojničkih mjesta, 2500 za postrojbe vojne policije, 4618 mjesta u oklopništvu, 3818 mjesta u topničko-raketnim postrojbama, 3280 u topništvu, a za ostale rodove i službe značajno manji broj.121 Posljednje mjesece postojanja JNA obilježilo je postupno povećanje „kriznih“ područja i sukladno tome preusmjeravanje novaka na sigurnija odredišta. Kopnena vojska je još u studenom 1991. s popisa mjesta u koje se šalju novaci, izbrisala Bihać a novake preusmjerila na služenje vojnog roka u Srbiju. U siječnju je to s Bihaćem i Mostarom učinilo Ratno zrakoplovstvo s očekivanim naraštajem novaka veljača 1992.122 Iako je Bosna i Hercegovina bila relativno mirna, novaci su slani u Srbiju, pa je tako krajem siječnja i garnizon Travnik ostao bez novaka koji su upućeni u Niš i Sentu.123 Samo dva dan prije nego je naraštaj novaka veljača 1992. trebao krenuti u JNA, Generalštab OS SFRJ je 13. veljače 1992. obavijestio zapovjedništva vojnih okruga da se novaci više ne šalju ni u Makedoniju. S time je novački kontingent sveden isključivo na Srbiju i Crnu Goru.124 Potez je bio u funkciji priprema Armije za rat u Bosni i Hercegovini, odnosno njenoj transformaciji u tri srpske vojske.

119 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-351 od 19. 12. 1991., Realizacija plana upućivanja

regruta na služenje vojnog roka. 120 VSA MORH: SSNO, Personalna uprava, Str. pov. br. 01/146-1 od 17. 12. 1991., Naređenje. 121 VSA MORH: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 3489-2 od 23. 12. 1991. 122 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 2353-345/90 od 15. 11. 1991., Korekcija plana upućivanja

regruta na služenje vojnog roka u decembru 1991. godine; HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 3141-13/91 od 17. 1. 1992., Korekcija Plana uputa regruta.

123 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 3141-22/91 od 29. 1. 1992., Korekcija plana upućivanja regruta.

124 HDA, RSK-I: SSNO, GŠ OS SFRJ, III uprava, Pov. br. 3141-29/91 od 13. 2. 1992., Preusmjerenje plana uputa regruta.


65

Zaključak Na kraju možemo zaključiti da je u pogledu novačenja Armija stajala mnogo bolje no što to tvrde neki od sudionika rata 1990.-1992. na tlu Hrvatske.125 Ona je više-manje uspješno reagirala na opstrukciju novačenja u Sloveniji i Hrvatskoj nakon što je njena potpora velikosrpskoj politici bila više nego očita. Problem novaka rješavala je preusmjeravanjem novaka na izobrazbu izvan Hrvatske, odnosno, kako je to ona zvala - izvan kriznih područja, a s druge strane iz tih područja dobivala je spremne izobražene vojnike za koje nije imala obvezu izobrazbe. Na taj način se mogla prioritetno baviti zadaćama održanja bojne spremnosti. Ovo je učinkovito funkcioniralo i tijekom srpnja – rujna 1991. kada je bio najveći bijeg vojnika iz postrojba 5. vojne oblasti u Hrvatskoj. Literatura 1. Kolšek, K., Spomini na žačetak oboroženega spopada v Jugoslaviji 1991, Obzorje, Maribor, 2001. 2. Sekulić, M., Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, NIDDA Verlog GmbH, Bad Virbel, 1997. 3. Špegelj, M., Sjećanje Vojnika, Znanje, Zagreb, 2001. 4. Veselinović, I., Razbijanje Jugoslavije i uloga JNA, Beograd, 1996. 5. Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991., VIZ, Beograd, 2002. 6. Arhivska građa pohranjena u SVA, HDA i POA.

125 Npr. Milisav SEKULIĆ, Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, NIDDA Verlag GmbH, Bad

Vilbel, 1997.; Martin ŠPEGELJ, Sjećanja vojnika, Znanje, Zagreb, 2001.; Konrad KOLŠEK, Spomini na žačetek oboroženega spopada v Jugoslaviji 1991, Obzorja, Maribor, 2001.


66

Summary Using the available data the author gives a survey of recruiting in the 5th and 2nd Army Division of JNA ( Jugoslavenska narodna armija, Yugoslav People's Army ) from the beginng of 1990 till the spring of 1990. The author concludes that JNA was more successful in recruting than some participants of 1990-1992 war in Croatia claim. JNA more or less successfully reacted to the obstruction of recruiting in Slovenia and Croatia after its support to the idea of Great Serbia became obvious. It solved the recruits problem by redirecting the recruits to training out of Croatia, or how they put it, out of crisis areas. On the other hand, JNA was receiving ready and educated soldiers from those areas and for whom JNA did not have responsibility for training. Thus JNA could deal with priorities of keeping up combat readiness. Thus JNA colud deal with priorities of keeping up combat readiness. This functioned effectively even in the period July – September 1991 when the ascapes of soldiers from 5. Army Division where most numerous. Key words: recruiting, mobilization, JNA, Croatia, Slovenia


67

Recenzija IVAN ZVONAREK Geneza teritorijalne pretenzije Srbije prema Hrvatskoj i kršenje ratnih zakona i običaja tijekom Domovinskog rata od strane agresora UDNZR, Zagreb, 2005., 150 str. U knjizi Ivana Zvonareka Geneza teritorijalne pretenzije Srbije prema Hrvatskoj i kršenje ratnih zakona i običaja tijekom Domovinskog rata od strane agresora rasvjetljuje se burna, dinamična i tragična događanja tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Ivan Zvonarek na interdisciplinaran način sustavno i argumentirano obrađuje nekoliko bitnih tema: genezu teritorijalne pretenzije Srbije prema Hrvatskoj, kršenje međunarodnog ratnog i humanitarnog prava od strane agresora tijekom Domovinskog rata i izvršavanje obaveza iz međunarodnog ratnog i humanitarnog prava od strane Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nakon njega. Posebnu vrijednost knjige čini dodatak pod naslovom Svjedočanstva zatočenika srpskih logora 1991.-1992. godine. U prvom dijelu knjige autor vrlo pregledno i argumentirano prikazuje kronologiju zbivanja u bivšoj SFRJ i Hrvatskoj, raspadu Jugoslavije, velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, kao i stvaranje samostalne hrvatske države. Analiza velikosrpskih ideja od kraja 18. i početka 20. stoljeća do danas posebno je zanimljivo poglavlje knjige. U Hrvatskoj se malo zna o velikosrpskoj ideji i njenim glavnim nositeljima u prošlosti i njihovom utjecaju na velikosrpsku politiku jučer, danas, sutra. Autor kronološki navodi misli glavnih ideologa velikosrpske ideje od 18. stoljeća do naših dana, te na taj način upozorava na opasnost od velikosrpske ideologije kako danas tako i u budućnosti. U ovom poglavlju autor analizira i najnovija događanja u Srbiji – obnovu Skupštine tzv. Republike Srpske Krajine i izbor Vlade tzv. RSK u izbjeglištvu te naglašava činjenicu o kojoj posebno u Hrvatskoj treba razmisliti – je li baš najmudrije ukinuti vojni rok u Republici Hrvatskoj? Analiza kršenja međunarodnog ratnog i humanitarnog prava tijekom Domovinskog rata od strane agresora čini glavni dio ove knjige. Autor vrlo opširno analizira odredbe ratnog i humanitarnog prava u Ustavu Hrvatske, Zakonu o obrani, Zakonu o službi u oružanim snagama republike Hrvatske i drugim podzakonskim propisima. Autor detaljno raščlanjuje i međunarodne konvencije, sporazume, deklaracije, protokole i druge međunarodne akte na temelju koji je moguće vrlo argumentirano dokazati na koje je sve načine agresor kršio međunarodno ratno i humanitarno pravo tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Važno je naglasiti da je ovakav pristup prikaza agresije na Hrvatsku vrlo edukativan jer, na žalost, danas smo svjedoci kako se vrlo često pravi inverzija Domovinskog rata, kako se agresor pretvara u navodnu žrtvu a Hrvatska od žrtve vrlo često pretvara u navodnog agresora. No, autorova sustavna analiza koja se iznosi u ovoj knjizi daje dovoljno argumenata svakome da se uključi u borbu protiv povijesnih falsifikata o Domovinskom ratu. Posebno su vrijedna i dramatična svjedočenja logoraša srpskih logora tijekom Domovinskog rata 1991.-1992. godine. Svjedočanstava je bilo važno zapisati i objaviti jer svjedoče o okrutnom, neljudskom i necivilizacijskom ponašanju agresora prema zatočenicima srpskih logora.


68

Zvonarek je ovu knjigu posvetio svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, a osobito pripadnicima dragovoljačkih odreda Narodne zaštite. Istovremeno, ova knjiga je i izraz velike zahvalnosti svim dragovoljcima Narodne zaštite za nesebičan doprinos u obrani suvereniteta i stvaranju hrvatske države. Tekstovi su pisani različitim stilovima i postupcima, od znanstvenih i stručnih do publicističkih. U nekim je slučajevima čak riječ i o osobnim razmišljanjima. U tom smislu, siguran sam da sadržaj ove dobre i potrebne knjige može privući pažnju i interes vladinih dužnosnika, članova parlamenta, novinara, studenata i običnog puka. Branko Mihaljević


69

Prikaz GRUPA AUTORA Priručnik za izobrazbu čuvara i zaštitara INTER SIG d.o.o., Zagreb, 2005. 260 str. Donošenjem Zakona o privatnoj zaštiti krajem travnja 2003. godine uvedene su novine u području privatne zaštite - odnosno djelatnosti zaštite osoba i imovine koju ne osigurava država i iznad opsega koji osigurava država. Nakon početka primjene Zakona postupno su doneseni njegovi provedbeni propisi koji su, polazeći od zakonskih odrednica, također unijeli određene izmjene u reguliranju zaštite osoba i imovine. Donošenje novog Zakona kao i dinamički razvoj zaštitarstva u Republici Hrvatskoj nametnuli su potrebu stalnog stručnog usavršavanja djelatnika zaštitarstva kao i kvalitetnu pripremu onih koji to žele postati. Priručnik za izobrazbu čuvara i zaštitara motiviran je tim promjenama u propisima, posebice onima koji se odnose na obavljanje čuvarskih i zaštitarskih poslova. INTER SIG d.o.o. je okupio eminentnu skupinu autora i uz potporu Hrvatskog ceha zaštitara i Visoke škole za sigurnost priredio izdanje Priručnika za izobrazbu čuvara i zaštitara. Priručnik je izrađen na temelju programa izobrazbe za čuvare (40 nastavnih sati) i zaštitare (100 nastavnih sati) propisanog u Pravilniku o izobrazbi i stručnom ispitu za zaštitare i čuvare, a namijenjen je prvenstveno teorijskoj i praktičnoj izobrazbi osoba koje žele uspješno svladati stručni ispit za čuvara, odnosno zaštitara pred ispitnim povjerenstvom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. U „Priručniku za izobrazbu čuvara i zaštitara“, kroz šest cjelina, sukladno Programu izobrazbe čuvara obrađeno je područje privatne zaštite – pružanja usluga tjelesne i tehničke zaštite. U prvom poglavlju: „Normativno uređenje područja rada i ovlasti zaštitara i čuvara“ obrađuju se osnove Zakona o privatnoj zaštiti. U njemu se definira koje poslove obuhvaća privatna zaštita, o uvjetima koje mora zadovoljavati pravna osoba da može pružati usluge privatne zaštite, kao i uvjeti koje mora zadovoljavati fizička osoba da bi mogla obavljati te poslove. Nadalje govori se o situacijama i postupcima u kojima se ovlaštena osoba može naći pri obavljanju poslova. Kroz osnovne oblike ugrožavanja i mjere zaštite, govori se o osnovnim oblicima ugrožavanja ili kaznenim djelima, te o mjerama zaštite koje se u svrhu njihovog suzbijanja mogu provoditi. U osnovama poznavanja zakonskih odrednica obrađuju se pravni okviri, odnosno prava i obveze koje imaju ovlaštene osobe pri obavljanu poslova čuvare i zaštitara (Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o policiji, Zakon o prekršajima itd.). Obzirom na vrstu poslova koji se obavljaju u pri čuvanju osoba i imovine, najosjetljiviji dio svakako je primjena nužne obrane i krajnje nužde, te je stoga posebna pažnja posvećena upravo ovim temama. U drugom poglavlju „Uporaba sredstava i uređaja tehničke zaštite“ obrađene su osnove tehničke zaštite. Prvi dio poglavlja govori o sredstvima i uređajima preventivne namjene, odnosno odvraćanja od izvršenja određenih kaznenih djela kao što su provala i prepad. U drugom dijelu obrađeni su sustavi video nadzora i načini njihova djelovanja i pravilne uporabe. Posebno su


70

obrađeni sustavi namijenjeni kontroli pristupa i registraciji radnog vremena, kao i sustavi rane detekcije i otkrivanja požara. Posebna pozornost u obradi ove teme posvećena je Centralnom nadzornom sustavu koji omogućava stalan nadzor i pravodobnu koordinaciju svih aktivnosti u obavljanju poslova zaštite osoba i imovine. Popratne slike koje prate sredstva i uređaje tehničke zaštite uvelike pomažu pri njihovu upoznavanju. U trećem poglavlju „Osnove kriminalistike i pravilima postupanja“ obrađuju se osnove kriminalistike, kao i tehnike i metode koje se koriste u postupcima rješavanja nekog kriminalnog djela (provala, prepad). Posebno se ističu dijelovi koji se tiču postupaka zaštitara, a pomažu u prikupljanju materijalnih dokaza i otkrivanju počinitelja. U četvrtom poglavlju „Osnove komuniciranja“ govori se o osnovama psihologije i psihologiji komuniciranju. Posebni naglasak je dan na komunikacijske procese čuvara/zaštitara u obavljanju njihovih poslova te rješavanju konflikata u komunikaciji. Peto poglavlje „Osposobljavanje u rukovanju i gađanju vatrenim oružjem“ obrađuje uporabu vatrenog oružja u obavljanju poslova privatne zaštite. Obzirom na složene uvjete u kojima dolazi do uporabe vatrenog oružja iznimno je važno dobro poznavanje i rukovanje vatrenim oružjem. Objavljene slike o rukovanju vatrenim oružjem posebno doprinose navedenoj temi. Šesto poglavlje „Osposobljavanje u primjeni tjelesne snage-samoobrana“ obrađuje vještine primjene tjelesne snage u obavljanju poslova privatne zaštite, osiguranjima javnih manifestacija i sličnim situacijama. U ovom poglavlju prikazani su tekstom i slikom osnovni zahvati borilačkih vještina koje se koriste prilikom obavljanja navedenih poslova. Priručnik za izobrazbu čuvara i zaštitara namijenjen je svim osobama koje obavljaju ili će obavljati poslove čuvara ili zaštitara, svim zaštitarskim tvrtkama i unutarnjim čuvarskim službama u kojima rade zaštitari i čuvari, kao i svim ustanovama koje su ovlaštene za provedbu izobrazbe zaštitara i čuvara.

Alen Javorović


71

Upute suradnicima Defendologija je tromjesečnik što izlazi u proljeće, ljeto, jesen i zimu svake godine. Časopis objavljuje recenzirane autorske priloge s područja obrane, zaštite, vojske, naoružanja, globalne sigurnosti, nacionalne sigurnosti, mirovnih studija, civilne obrane i civilno-vojnih odnosa. Prilozi po pravilu ne trebaju biti dulji od 1,5 autorskog arka, odnosno 24 kartice teksta, tipkane dvostrukim proredom (43.200 znakova). Recenzije, prikazi i informacije ne smiju biti dulji od 10 kartica (18.000 znakova). Svakom tekstu mora biti priložen sažetak na hrvatskom jeziku, koji ne smije biti dulji od dvjesto riječi. (1.500 znakova), popis ključnih riječi, te poštanska i elektronička adresa autora. Autor treba poštivati propisane oblike opreme teksta: - citirani izvori u tekstu navode se u skraćenom obliku; npr.:( Javorović, 1995.: 107 ); - na kraju teksta prilaže se samo popis citirane literature; - citirani izvori navode se na sljedeći način: autor, godina: naslov, izdavač, mjesto izdavanja; npr.: Javorović, Božidar, 1995.: Velikosrpska najezda i obrana Hrvatske, Defimi, Zagreb. - članci u časopisima navode se na sljedeći način: autor, godina: naslov, časopis, (godište) broj: stranice; npr.: Tatalović, Siniša, 1998.: Etnički aspekti sigurnosti Jugoistoka Europe, Politička misao, ( 35 ) 2: 65-67. Svaki prilog šalje se uredništvu na disketi i papiru. Prilozi se ne vraćaju. Uredništvo


72

DEFIMI 2005.

Novačenje i mobilizacija u JNA u 1991.- 1992. godini

Documents

Transcript of Novačenje i mobilizacija u JNA u 1991.- 1992. godini