DOKUMENTARNI AKREDITIV

1. Pojam akreditiva

Riječ akreditiv je lat. porijekla i prevodi se kao povjerenje. Za historiju akreditiva karakteristične su dvije pojave:

1. razvija se u krilu obligacionog prava prvenstveno oslonjen na institut asignacije ili upućivanja

2. bilo kao uslovljen ili neuslovljen predajom dokumenata akreditiv se formira u međunarodnoj trgovini.

U eri globalizacije akreditiv predstavlja najvažniji instrument obezbjeđenja plaćanja u poslovnim poduhvatima. Najvažniji razlozi za njegovo širenje su:

1. nepoznavanje ili nedovoljno poznavanje partnera i dug transport2. potreba za sigurnošću plaćanja3. ostvarivanje isporuke saobrazne ugovoru4. prevazilaženje rizika koji može nastati usljed razdvojenosti isporuke i plaćanja5. ekonomski i politički rizici koji prate međunarodnu poslovnu operaciju.

Pravnu filoz. akreditiva determiniše potreba da se pomire 2 suprotstavljena zahtjeva. Prvi je sigurnost plaćanja, a drugi sigurnost isporuke saobrazne ugovoru. To se postiže interpoliranjem subjekata ili subjekata od zajedničkog povjerenja obje stranke. Angažovanjem jedne ili više banka ujednačava se interes sviju strana. Osnovna funkcija akreditiva je pružanje sigurnosti objema stranama u osnovnom poslu, najčešće prodaji robe. On je ostvarjuje bilo da služi kao sredstvo plaćanja ili osnov za dobijanje kredita. Otvaranjem akreditiva banka se na osnovu traženja nalogodavca obavezuje da će ispuniti određenu obavezu prema trećem licu(ovlašteniku) ako do određenog vremena budu ispunjeni uslovi iz akrediva. Akreditiv ili kreditno pismo znači obavezu koju banka ili drugo lice preuzme na zahtjev komitenta da će izdavalac pošto budu ispunjeni uslovi iz akreditiva honorisati mjenice ili druge platne naloge.

Dokumentarni akreditiv i stand-by akreditiv znače bilo kakav aranžman u kojem banka djelujuću na zahtjev i prema instrukcijama klijenta (nalogodavac) ili za sopstveni račun:

treba da izvrši plaćanje trećem licu (korisniku) ili po njegovom nalogu ili da akceptira i plati mjencu vučenu od strane korisnika,

ovlašćuje drugu banku da izvrši takvo plaćanje ili akceptira i plati mjenicu ovlašćuje drugu banku da negocira na osnovu utvrđenog dokumenta ukoliko je

udovoljeno uslovima akreditiva.

Akreditiv znači svako utanaćenje koje je neopozivo i kojm se konstituiše definitivna obaveza akreditivne banke da honoriše usklađenu prezntaciju. Konvencija UN-a ga tretira zajedno sa bankarskim garancijama pod zajedničkim nazivom undrtaking (preduzeće, poduhvat, posao).

1

2. Teorijsko određivanje akreditiva

Na teorijskom nivou potrebno je odrediti bitne elem. akreditiva po samom zakonu, a to znači one koji moraju biti sadžani u izjavi banke korisniku. To su: nalogodavac, akreditivna banka i korisnik, iznos akreditiva, rok važenja obaveze akreditivne banke, uslovi koje mora da ispuni korisnik i način plaćanja. Prema da li korisnik mora da preda određene dokumente da bi stekao pravo na naplatu akreditiva svi akreditivi se dijele na dokumentarne i nedokumentarne. U poslovnoj praksi dominiraju dokumentarni akreditivi.

Prvo pitanje koje se postavlja je da li se radi o jedinstvenom poslu ili pravnoj konstrukciji – u teoriji vlada izričito ili prećutno izražen stav da je dokumentarni akreditiv pravna konstrukcija. Njegovu osnovu predstavlja posao DA (dokumentarni akreditiv)1 u užem smislu, tj. Izjava kojom se akreditivna banka obavezuje korisniku. Tu mogu biti ugrađena još 3 odnosa:

1. Korisnik – nalogodavac 2. Nalogodavac – akreditivna banka3. Akreditivna banka – ostale banke.

Drugo pitanje je kvalitet pravne konstrukcije. Problem leži u sukobu 2 načela: Prvo ima ekonomsko – pravnu prirodu A drugi princip jeste odvojenost i samostalnost svakog pravnog odnosa u ukupnom

poslu akreditiva (načeko autonomije).

Rješenje zavisi od toga da li DA daje ili nedaje novi kvalitet svim odnosima koje obuhvata. DA se ne može tretirati kao zbir sastavnih elemenata već kao poseban odnos obligacione prirode. DA se tretira kao viši pravni institut. U višem institutu DA se može prepoznati struktura karakteristična za asignaciju:

1. Odnos izemđu primaoca upute i uputioca odgovara odnosu prodavca i kupca iz ugovora o prodaji u koji je unesena akreditivna klauzula.

2. Odnos uputioca i upućenika odgovara odnosu između kupca – nalogodavca i banke koja treba da otvori akreditiv.

3. Odnos primaoca upute i upućenika odgovara odnosu između prodavca i akreditivne banke.

Npr. u njemačkom pravu utvrđeno je 7 sličnosti i 3 razlike između akreditiva i asignacije. Razlike se odnose na:

1. Obaveznu pisanu formu akreditiva 2. Neopozivost akreditiva 3. Pravo upućenika (asignata) da u slučaju nepostojanja pokrića stavi prigovor ništavosti

odnosa. 2 argumenta za relativiziranje ovih razlika su:

1. Pisana forma DA u tehničkom značenju nema značenje bitnog elementa posla (AD solemnitatem)

2. Dozvoljava se opoziv ovlaštenja datog upućeniku sve dok ovaj ne izjavi primaocu upute da prihvata uputu ili je ne izvrši.

Teće pitanje je pravna priroda u užem smislu DA kao pravnog posla koji stvar odnos između akreditivne banke i korisnika. Rješenja dvije teorije su:

1 DA – za dokumentarni akreditiv koristimo skraćenicu

2

Prva koja dominira smatra da je akreditiv ugovor, ona je tačan u anglosaksonskim sistemima i prema njoj prava i obaveze nastaju tek nakon što korisnik prihvati bankinu ponudu.

Druga teorija tretira DA kao jednostrani građansko pravni posao kod koga obaveza izjavioca stvara za njega obavezu i definiše prvo drugog lica u trenutku kad su ispunjeni svi zakonski uslovi za valjanost posla.

UN Konvencija podržava stajalište undertaking da nastaje kad napusti sferu kontrole garanta u pitanju.

Kauza kupca kao nalogodavca je lociran u osnovnom poslu. Kauza za akreditivnu banku nalazi se u proviziji koju dobija od nalogodavca. Kauza za korisnika predstavlja dobijanje prodajne cijene i ispunjavanja svojih obaveza iz akreditivne klauzule.

Karakteristike DA kao jednostranog pravnog posla su: formalnost i apstraktnost. Akreditiv se otvara radi ispunjenja a ne umjesto izvršenja novčane obaveze. Dužnost plaćanja cijene ostaje na kupcu i u slučajevima u kojima nije otvoren saobrazno osnovnom poslu, kada bude opozvan ili odbijen od strane prodavca. Sa stanovišta banke DA u užem značenju spada u neutralne bankarske poslove. Akreditivna banka djeluje kao komisionar, a ostale banke kao zastupnici.

3. Načela Načela su najopštija pravila koja prožimaju DA kao pravnu konstrukciju. Nastala su poslovnoj praksi i tokom procesa normiranja. Najvažnija su sadržana u JOP600 i UN konvenciji. Vukadinović navodi 2 osnovna načela: samostalnost odnosa u akreditivnom poslu( načelo autonomije akreditiva) i načelo poslovanja dokumentima (doktrina striktne saobraznosti). Carić i Hribovšek izdvajaju 4 aksioma: poslovanje dokumentima, odvojenost akreditiva od ugovora, samostalnost pravnih odnosa unutar akreditiva i bankino inpitivanje dokumenata.

Na UN Konvencije i JOP izdvajaju se 3 osnovna načela:1. Načelo je odvojenost akreditiva od osnovnog ugovora. Akreditiv je po svojoj prirodi odvojena transakcija od komercijalnog ugovora. Banke nemaju nikakve veze sa ugovorom niti ih isti obavezuje. Nalogodavac ne može stavljati ni zahtjeve ni prigovore za ispunjenje obaveza koje je akreditivna banka preuzela akreditivu. Korisnik ne može stavljati prigovore koji proističu iz odnosa sa nalogodavcem ili iz odnosa između banaka. Akreditiv je nezavisan ako ne zavisi:

Ni od osnovne transakcije ni od bankarske garancije Od uglavaka i uslova koji se nepojavljuju u akreditivu osim prezentacije

dokumenata iz djelokruga rada izdavaoca.Osnovni ugovor odnsono transakcija je onaj u kojem su stranke predvidjele plaćanje akreditivom unošenjem akreditivne klauzule u njegov sadržaj. To je najčešće međunarodna prodaja. 2. Načelo je načelo samostalnosti odnosa unutar akreditivne konstrukcije. Odnos unutar nje zasnivaju se posebnim i samostalnim pravnim poslom. Prigovore mogu stavljati samo lica u tom odnosu ili lica koja su njime obuhvaćena. Ova samostalnost od akreditiva i čini konstrukciju a ne jedinstveni pravni institut nižeg reda. Ovo načelo se primjenjuje na sve vrste akreditiva. 3. Načelo poslovanja isključivo sa dokumentima – banke posluju sa dokumentima a ne sa robom, uslugama ili činidbom na koji se dokumenta mogu odnositi. Dokument znači

3

komunikaciju načinjenu u formi koja obezbjeđuje njeno potpuno bilježenje. Doktrina striktne saobraznosti ozačava pravni princip koji banku ovlašćuje da odbije dokumente koji nisu strogo saobrazni uslovima akreditiva. Saobraznost se procijenjuje po svim elementima: potpunosti dokumenata, rokovima za podnošenje, sadžajem i dr. Prema analizi JOP 500 postoji tendencija odustajanja od primjene ove doktrine kao i prema UN Konvenciji.

4. SubjektiNalogodavac je lice, klijent koje banci daje nalog za otvaranje A (akreditiv). Kao nalogodavac se pojavljuje novčani dužnik iz osnovnog posla. Ako je to domaći subjekt on mora imati poslovnu sposobnost za djelovanje u VT razmjeni. A banka je banka koja po nalogu ili sopstvenoj inicijativi otvara A korisniku. A se izdaju kao jedan od oblika novčanog jemstva i spadaju u platni promet sa inostranstvom. A banka može djelovati u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime i za račun drugih, u ime i za račun drugih lica. Korisnik je lice koje je DA ovlašteno da zahtjeva isplatu A i da primi A svote. Korisnika ne treba mješati sa cesionarom na koga je korisnik prenio pravo da naplati primitke vezane za realizaciju akreditiva. Korisnik je prodavac iz osnovnog posla i stiče obaveze koje proističu iz samog A. Osnovni model A konstrukcije obuhvata 3 subjekta i 3 vrste odnosa: nalogodavac – akreditivna banka (AB)2 – korisnik. Postoji više banaka u akreditivnoj konstrukciji, djele se na banke koje po ovlaštenju AB preuzimaju obavezu honorisanja (plaćanja) ili negociranja (otkupa imenovane banke).

Druge banke su one koje ne preuzimaju obavezu plaćanja nego djeluju u ime i za račun druge banke ili preuzimaju obavezu obavještavanja. Nazivaju se i korospodentnim bankama. Sve osim rambursne banke uključuju u sebe i odnos sa korisnikom. U imenovane, nominirane banke pored A spada i potvrđujuća ili konfirmirajuća banka. Konfirmirajuća banka preuzima i obavezu rambursa prema drugoj nominiranoj banci koja je honorisala ili negocirala prezentaciju. Korespodentske banke se prema funkciji djele na: avizirajuće ili obajveštavajuće, prezantacione i rambursne.

Avizirajuća banaka se najčešće javlja kao druga banka u konstrukciji sa sjedištem u zemlji prodavca. Osnovna dužnost ove banke je da obavijesti korisnika o otvorenom DA. Ona za aviziranje može koristiti usluge druge banke čije su obaveze iste kao i obavze avizirajuće banke. Avizo banka ne preuzima obavezu honorisanja ili negociranja. Ona mora da se uvjeri u očiglednu autentičnost A3 ili izmjene.

Prezantaciona banka je ona kojoj je korisnik dužan i /ovlašten da podnese akreditivna dokumenta. To su banke koje imaju obavezu da isplate akreditiv. To je prije svega akreditivna i konfirmirajuća banka. Negocirajuća ili isplatna banka je ovlaštena da isplati akreditivni iznos otkupom mjenica vučenih na banku koja nije nominovana ili davanjem saglasnosti da se sredstva isplate korisniku. Ovlaštenje na negociranje može biti generalno i specijalno. Od negocirajuće banke treba razlikovati isplatnu banku koja vrši isplatu A u novcu. Ona nema obavezu da honoriše dokumenta ukoliko ih ne smatra urednim.

Rambursna banka stupa u odnose samo sa drugim angažovanim bankama. Ona po nalogu AB isplaćuje isplatnoj negocirajućoj ili akceptirajućoj banci iznos koji su ove honorisale na osnovu DA. Ovlaštenja na ramburs može biti generalno ili specijalno.

2 AB – akreditivna banka 3 A – akreditiv u svim padežima

4

2. PRAVNI ODNOS U AKREDITIVNOJ KONSTRUKCIJI 2.1. Odnos prodavca i kupca zasnovan je na osnovnom poslu. Njegov izgled se determiniše A klauzulom. Ovaj odnos se nalazi izvan A. Otvaranje DA nije uslov ni za isporuku ni za plaćanje. Prodavac ima pravo da ne izvrši isporuku ako A nije blagovremeno ili uredno otvoren. Za nedostatke u A korsnik/prodavac se mora obratiti kupcu/nalogodavcu, a ne akreditivnoj ili nominiranoj banci. Osnovna dužnost kupca na osnovu A klauzule je da otvori A saobrazan ugovoru. Ta obaveza ima 3 modaliteta:1. A mora se otvoriti kod ugovorene banke2. kupac mora otvoriti A određene vrste i sadržaja3. vrijeme otvaranja DA sa 3 situacije: u ugovorenom roku, kad su rokovi određeni tehničkim terminima (odmah ili sl.) ili da rok uopšte nije određen tada je granica za otvaranje A rok isporuke. Propuštanje kupca da otvori A predstavlja povredu tog ugovora i može biti razlog za ne stupanje ugovora na snagu. Naknada štete daje se isključivo u novcu. Obaveze prodavca usmjerene su na omogućavanje kupcu da ispuni svoju dužnost otvaranja A. Tu spadaju: naknadno određivanje AB, obaviještenje o spremnosti za isporuku, slanje obaviještenja potrebnih kupcu za otvaranje A i slanje profakture kako bi kupac mogao da odredi valutu i svotu A. Neblagovremeno slanje podataka kupcu oslobađa kupca odgovornosti za docniju.

2.2. Odnos nalogodavca i abKao nalogodavac se javlja kupac iz osnovnog posla. Nalogodavac može biti i druga banka, instucija ili lice koje djeluje na zahtjev kupca te AB ukoliko to čini za drugo lice. AB ima položaj nalogoprimca. Obaveza nastaje kada se A otvori prema korisniku i ne zavisi od plaćanja naknade. AB ima obavezu da honoriše od momenta kad izda A. Za nalogodavca je to momenat u kome mu je posan A ili pismeni izvještaj. U našem pravu ugovor o otvaranju A je ugovor o nalogu. Sadržaj naloga čine: upustvo za izdavanje DA, podaci o nalogodavcu i korisniku A, vrste DA, iznso i valuta DA, rok važenja, rok za podnošenje dokumenata, podaci o robi/vrsta i količina, podaci o prevozu robe, rok predaje, način plaćanja, način otvaranja A, pokriće A, podaci o aviziranju, snošenje provizije i troškova u inostranstvu, odredba o pristanku na JOP 500 i ostali podaci. Nakon otvaranja DA sadržaj može biti izmjenjen, nalogodavac samo može predložiti izmjene, one važe od trenutka kada ih prihvate AB i korisnik. Nalog za izdavanje A može se prihvatiti na 3 načina:

1. Izričitom izjavom AB 2. Kokludentnim radnjama (otvaranje A)3. Šutnjom

Nalogodavac ima više obaveza:1. Mora da obezbjedi pokriće kod AB2. Plaćanje provizije koja se određuje tarifom banke; nalogodavac snosi troškove u

zemlji dok troškove u inostranstvu može prihvatiti i korisnik. 3. On takođe mora da prije otvaranja A4 dostavi dokumente banci (profaktura).

Obaveze AB:1. Mora da otvori A saglasan sa nalogom2. Preuzima dužnost angažovanja drugih banaka3. Dužna je da ispita usklađenost prezentiranih dokumenata

4 A – akreditiv u svim padežima

5

4. Najvažnija dužnost je honorisanje, tj. isplata DA5. Obaveza da primljena i honorisana dokumenta dostavi nalogodavcu.

AB nema obavezu da prihvati zahtjeve nalogodavca za izmjenu ili poništenje akreditiva, dok nalogodavac ne može izvršti izmjene ili poništenje bez sporazuma sa kupcem i bankom koja je konfirmirala akreditiv.

2.3. Odnos ab i korisnikaNastaje otvaranjem A. Prema UN Konvenciji A je otvoren kad undertaking napusti izdavaočevu sferu kontrole. Prema uporednom pravu A je otvoren kada A pismo bude predato korisniku. AB može izvršiti predaju neposredno ili preko avizirajuće banke. U sadržaju DA ulaze podaci iz naloga za otvaranje A odnosno za njegovu izmjenu. A suma treba biti određene ili odrediva. AB stiče samostalne stroge i apstraktne obaveze prema korisniku. Položaj korisnika je jednostavniji, on ima samo prava, a najvažnija su prezentiranje dokumenata i stavljanje zahtjeva za isplatu A. Korisnik ne može biti prinuđen da se koristi A.

Obaveze banke:1. Prijem dokumenata za njihovu prezentaciju. Krajnji rok za prezentaciju treba biti naznačen u A. Rok može biti produžen na prvi naredni radni bankarski dan. Mjesto prezentacije je sjedište banke kod koje je A raspoloživ. Vremenski period za ispitivanje dokumenata počinje na bankarski dan na koji je korisnikovo upozorenje o kompletnosti primljeno. AB može odbiti elektronsku prezentaciju i dužna je tada da upozori korisnika. Korisnik ima 30 kalendarskih dana da ispostavi instrukcije banci. 2. Je ispitivanje zahtjeva za plaćanje i dokumenata. AB mora da provjeri da li dokumenti sadrže bar jedan original. To je svaki dokument koji nosi prividno originalan potpis, pečat, oznaku i sl. Dokumenti su uredni kada su datirani prije datuma izdavanja A i ne smiju padati iz tog datuma. AB ima i dva prava:

Da se obrati korisniku radi otklanjanja nedostataka unutar roka za prezentaciju Ako odbije honorisanje A mora korisniku uputiti „jedno jedino upozorenje „ u

vezi toga. Upozorenje mora se dati putem telekomunikacija. 3. Je donošenje odluke o tome da se A ne honoriše ili honoriše tj. isplati ili ne. AB je u neopozivoj obavezi da honoriše A od časa njegovog izdavanja. Prema UN Konvenciji banka može odbiti plaćanje korisniku u slučaju falsifikata, nefundiranosti zahtjeva o dokumentima i nepostojanje osnova za zahtjev.4. U slučaju pozitivne odluke AB vrši honorisanje ili plaćanje prema odredbama A. Honorisanje označava plaćanja A koja su konačna, ona za koje ne postoji pravo rambursa. Imamo 3 načina honorisanja: novčana isplata A svote po viđenju, odloženo plaćanje i akceptiranje trasirane mjenice koju je izdao korisnik i njena isplata na dan dospjelosti. Isplatu može izvršiti i nominirana banka koja ima pravo naplate od akreditivne, konfirmirajuće ili neke rambursne banke. Ovakva isplata razlikuje se od honorisane i zbog toga je prema JOP 600 dobila ime negociranje. Ako nomirana banka ne izvrši obavezu negociranja honorisanje ostaje obaveza AB. Banka može izvršiti plaćanje prebijanjem svojih potraživanja prema korisniku.

3. ODNOSI IZMEĐU AKREDITIVNE I DRUGIH BANAKA

3.1. Odnos akreditivne i avizirajuće banke

6

Banka od koje se traži aviziranje akreditiva i izmjena ne mora to da prihvati. Avizirajuća ili avizo banka je ona koja je na zahtjev AB preuzela na sebe obavezu da korisnika obavijeti o otvaranju i uslovima DA. Najvažnija dužnost je provjera autentičnog spoljnjeg izgleda akreditiva i podudarnost A sa primljeni odredbama i uslovima A. Avizo banka može imati i isplatnu funkciju. Avizo banku može odrediti korisnik koji po pravilu imenuje sopstvenu poslovnu banku u svojoj zemlji. Nalogodavac određuje avizo banku u skladu sa akreditivnom klauzulom. Ako nalog ne sadrži ime avizo banke može je odrediti AB polazeći od svojih korospodntskih veza. Odnosi između A i avizo banke zasniva se na ugovoru. Pravna priroda ovog posla je sporna. Radi se o ugovoru o zastupanju u kome postoje i elementi naloga. Tako nastaju odnosi između A i avizo banke kao i između avizo banke i korisnika. Ugovori između akreditivne i avizo banke te avizo banke i druge avizirajuće banke zaključuje se za račun i na rizik nalogodavca. A ili avizo banka ne odgovara nalogodavcu za propuste angažovanih banka. Avizirajuća banka nema obavezu da ne honoriše niti negocira akreditiv. Prva dužnost prema AB je da bez odlaganja obavijesti korisnika da je A otvoren u njegovu korist. Avizo banka ima pravo i dužnost da prihvati da bude korištena i za aviziranje izmjena akreditiva. 2 načina na koja se ova dužnost može izvršti su:

Autentificirana elektronska teletransmisija akreditiva, smatra se operativnim akreditivnim dokumentom

Ako teletransmisija sadrži frazu „puni detalji slijede“ onda nije operativni instrument o otvaranju A.

Druga grupa međusobnih obaveza banaka nastaje povodom ped-aviza. AB koja je spremna da izda DA ali još nema sve potrebne elemente za njega može izdati predhodnu najavu otvaranjem A putem avizo banke. AB njime preuzima obavezu da izda ili izmjeni A.

Treća obaveza- ako su isntrukcije AB nepotpune avizo banka odlučuje da li će odbiti ili dati aviziranje. Ako odbije avizo avizirajuća banka mora obavijestiti korisnika.

Četvrta obaveza – avizo banka ima pravo da od AB traži isplatu provizije i troškova za aviziranje A ili izmjene. Ako su se troškovi trebali naplatiti od korisnika pa to ne bude moguće učiniti AB sekundarno odgovara za njihovu isplatu. Za veličinu provizije mjerodavan je ugovor tj. tarifa avizirajuće banke.

Avizirajuća banka stupa u odnos sa korisnikom koji nema samostalnih zahtjeva prema njoj, sa izuzetkom zasnovanim na JOP – avizo banka ne preuzima samostalnu odgovornost po aviziranom akreditivu. Dužna je provjeriti da li je A autentičan. Ako utvrdi da nije autentičan avizo banka mora o tome obavijestiti AB. Za propuste i greške avizo banke ne odgovara AB. Posljedice snose nalogodavac i korisnik koji se mogu obratiti avizirajućoj banci za naknadu štete.

3.2. Odnos akreditivne i prezentacione bankePrezentaciona banka je ona koja na sebe preuzima dužnost da primi, pregleda i ocijeni dokumente navedene u A. Sve tri radnje ulaze u obavezu prezentacione banke. Prezenataciona banka može biti AB. Određuje je nalogodavac samostalno ili u dogovoru sa prodavcem – korisnikom A. Ovu banku najčešće određuje AB. Odnos između njih dvije zasniva se na ugovoru o zastupanju. Prezentaciona banka se može pojaviti kao zastupnik za prijem, pregled i ocijenu dokumenata.

Obaveze prezentacione banke:1. Prijem uredno i blagovremeno podnesenih dokumenata

7

2. Pregled dokumenata razumnom pažnjom sa ciljem da se utvrdi da li su u skladu sa uslovima A

3. Odbijanje viška dokumenata i dokumenata koji nisu navedeni u A4. Odbijanje dokumenata koja ocijeni nesaobraznim tj. Neakreditivnim te ih mora vratiti

na raspolaganje korisniku. 5. Obaviještenje o odbijanju dokumenata mora se dostaviti korisniku i AB 6. Ako su dokumenti saobrazni akreditivu mora ih prenijeti AB radi honorisanja.

Obaveze AB:1. Da primi akreditivna dokumenta 2. Da plati naknadu prezentacionoj banci po tarifi prezentacione banke.

Prezentaciona banka je punomoćnik AB za prijem, provjeru i ocjenu dokumenata. Ne stupa u samostalni pravni odnos sa korisnikom i korisnik nema obaveza prema njoj. Ne preuzima nikakvu odgovornost za valjanost dokumenata i prenos poruka, AB ne odgovara za radnje prezentacione banke, posljedic snose nalogodavac i korisnik.

3.3. Odnos akreditivne i konfirmirajuće banke Konfirmirajuća banka je ona koja se obavezuje da će sama honorisati kredit koji je već otvorila neka druga banka ili da će takav kredit honorisati njegov izdavalac ili treća banka. Konfirmirajuća banka je ona koja na osnovu ugovora sa AB potvrđuje neopozivi akreditiv i prema korisniku stiče samostalnu i neopozivu obavezu da kao solidarni dužnik sa AB isplati akreditiv. Konfirmacija predstavlja slučaj kumulativne intercesije. Može postojati više ovih banaka istovremeno i za isti akreditiv. Osnovni razlog za potvrđivanje A je povećanje sigurnosti korisnika. Zasnivanje odnosa između AB i potvrđujuće banke vrši se ugovorom. Po svojoj pravnoj prirodi to nije zastupanje nego nalog, a njegov specifičan predmet je potvrda akreditiva. Konfirmacijom A nastaju odnosi između AB i potvrđujuće banke, te između nje i korisnika. Ova banka ne stupa u odnos sa nalogodavcem koji je ujedno i kupac iz osnovnog ugovora. Osnovna obaveza konfirmirajuće prema AB je da potvrdi A korisniku i postane garant isplate A.

Obaveze AB su:1. Platiti proviziju za konfirmaciju u skladu sa tarifom konfirmirajuće banke2. Mora dati odgovarajuće obezbjeđenje – najčešće depozit. To su pokretni akreditivi.3. Duguje regresnu isplatu konfirmirajućoj banci ukoliko ova druga honoriše dokumente.

Regres se može izvršiti preko rambusne banke.Obavezu sa AB konfirmirajuća banka ispunjava davanjem posebne izjave korisniku o potvrđivanju A koja je jednostrani građanskopravni posao. Za izmjenu ili poništenje DA potrebno je kumulativna saglasnost sve tri strane. Ako AB sa pristankom korisnika izmjeni A, bez saglasnosti konfirmirajuće banke izmjena važi za dva navedena subjekta ali ne i za konfirmirajuću banku. Neizmjenjeni A ostaje na snazi dok izjava korisnika o prihvatanju izmjena ne stigne banci koja je avizirala izmjenu. Za izjavu korisnika važi teorija prijema. Svaka strana mora izjave prihvatiti u cijelini, djelimične izjave nemaju pravno dejstvo.

3.4. Odnos AB sa isplatnom i rambursnom bankom Isplatna banka spada u nominirane banke kod kojih je A raspoloživ. To je svaka u A naznačena banka koja je ovlaštena da plati i preuzme obavezu odgođenog plaćanja, da akceptira mjenicu ili da negocira. Odnos između AB i isplatne banke zasniva se na ugovoru o zastupanju. Ovlaštenje može biti generalno ili specijalno. Isplatna banka nema obavezu da plati po akreditivu nego da ovlaštenje da to učini. Korisnik prema isplatnoj banci ima samo prava: podnošenje dokumenata i zahtijevanje isplate. Ako isplatna banka odbije da izvrši

8

honorisanje ili negociranje obaveza da se to učini ostaje na AB. Kao isplatna se mogu pojaviti različiti banke, osim AB i konfirmirajuće banke sve ostale banke izmiruju tuđu obavezu i ovlaštene su na regres. Regresni dužnik je AB odnosno konfirmirajuća banka. Ona može sam da reimbursira plaćeno ili da potražnu banku uputi na neku drugu banku radi isplate regresnog zahtjeva. Ta druga banka je rabursna banka. Međunarodne razmjene i finansijske veze između banaka dovode do određivanja rambursne banke. Te konstrukcije nazivaju se međubankarski rambursni aranžmani koji su veoma komplikovani. 1995. Godine su donesena jedinstvena ICC pravila za međubankarsku naplatu kod akreditivnog poslovanja. Ova pravila su dispozitivne prirode.Rambursna banka je ona koja na osnovu ugovora o nalogu sklopljenog sa AB preuzima obavezu da će nominiranoj potražnoj banci isplati iznos honorisanog akreditiva.

Obaveza AB prama potražnoj banci su:1. Da na vrijeme obezbjedi rambursnu banku kojoj treba uputiti ispravan nalog ili

ovlaštenje da honoriše rambursne zahtjeve. 2. Da snosi troškove rambursa 3. Da se suzdrži od postavljanja zahtjeva ramburnoj banci da prilikom isplate traži dokaz

odnosno potvrdu o ispunjenju A uslova.4. Da plati kamatu i druge troškove potražnoj banci, ako rambursna banka ne izvrši

isplatu regresa na prvi zahtjev.5. Da ispalti regresnu svotu potražnoj banci, ako to rabursna banka odbije da učini.

Obaveze AB prema rambursnoj banci:1. Povizije za ramburs, ako nije dogovoreno da to učini potražna banka2. Davanje pokrića za isplatu regresnog zahtjeva 3. Izvršiti regres onoga što je rambursna banka isplatila potražnoj banci.

Rambursna banka prema potražnoj ima samo ovlaštenja, a 2 bitna su: da plati regresni iznos ako su ispunjeni uslovi iz ugovora sa AB i da traži plaćanje troškova u trenutku isplate regresa. Ovlaštenja potražne banke su svedena na zahtjev za isplatu regresa.

4. VRSTE AKREDITIVA

4.1. Kriterij podjela AA je složena konstrukcija i razuđen viši pravni institut. Sistematizacija najčešće polazi od ekonomskih i pravnih kriterija. U oba slučaja za utvrđivanje vrste A odlučan je odnos između AB i korisnika A. Kad se on posmatra iz pravnog ugla djeli se na neuslovljene i uslovljene odnosno dokumentarne.

4.2. Podjela DA prema pravnim osobinamaOpozivi i neopozivi A – podjela na osnovu čvrstine obavezeOpozivi A je onaj koji može biti izmjenjen ili poništen od strane AB u svakom trenutku i bez predhodne obavijesti korisnika. Neopozivi A je definitivno obavezivanje AB. A je po definiciji neopoziv i onda kad tekst A šuti o tome. Po UN Konvenciji polazi se od pretpostavke neopozivosti A. Suprotan stav ima naš ZOO u slučaju šutnje A se smatra opozivim i to je najznačajnija razlika domaćeg i međunarodnog prava po tom pitanju. Preme ZOO iz 2003. A je neopoziv osim ako u njemu nije suprotno određeno. 4.3. Prema načinu isplate A se dijele u 3 osnovne grupe:

9

1. Isplatni akreditivi/gotovinski koji su plativi u novcu odmah po prezentaciji dokumenata ili drugom roku nakon toga, prvi se nazivaju „po viđenju“, a drugi „sa odgođenim plaćanjem“. Rok za odgađanje plaćanja određuje se po pravilu u danima, a teče najčešće od isporuke robe ili prezentacije dokumenata. Banka ne smije isplatiti A sa odgođenim plaćanjima prije roka dospjelosti. Ovi su A su rizični i za korisnika i za banke jer se gubi kontrola nad robom i dokumentima, a obaveza plaćanja ostaje fiksirana.

2. Akceptni A – kod njih se AB obavezuje da akceptira mjenicu koju na nju vuče korisnik. Ovaj A postoji i onda kada druga banka trasat preuzme obavezu da akceptira mjenicu i tada banka postaje glavni mjenični dužnik. Takve mjenice korisnik može lako prenositi ili eskontovati. Ako banka trasat ne akceptira ili ne plati mjenicu konfirmirajuća ili AB ostaju u obavezi da izvrše akcept ili isplatu. Ova mjenica se naziva i akreditivnom mjenicom. Ovaj A ima istu funkciju kao i isplatni sa odgođenim plaćanjem ali je pravna tehnika drugačija.

3. Negocijacioni dokumentarni akreditiv – je onaj kod koga korisnik podnosi mjenicu vučenu na nalogodavca ili nekog drugog trasata ali ne i na AB odnosno konfirmirajuću banku. Obaveza nominirane banke je da isplati ovu mjenicu i to bez prava na regres od korisnika – trasanta. Ovaj A ne smije biti izdat kao raspoloživ uz mjenicu vučenu na nalogodavca ili savjesnog držaoca mjenice. Ako je to učinjeno ovakva mjenica se tretira kao dodatni dokument a ne kao samostalni vrijednosni papir i efekti su identični efektima isplatnog akreditiva po viđenju.

4.4. Nedjeljivi i djeljivi akreditivi – podjela se vrši prema ugovorenom načinu isporuke robe, vrstima i sadžaju dokumenata koji prate isporuku.

Nedjeljivi A su oni kod kojih su djelimične isporuke zabranjene. Na njima insistira kupac koji želi brzu isporuku i izvjesnost u pogledu potpunosti dokumenata. Zabrana sukcesivnih isporuka neutiče na mogućnost parcijalnog korištenja akreditivne sume. Sukcesivnom isporukom se ne smatra prezentacija više od jednog seta transportnih dokumenata ako oni ukazuju na otpremu koja se vrši istim prevoznim sredstvom na istoj relaciji i za isto krajnje određište. Ako je utovar izvšen u različitim lukama i u različita vremena to ne utiče na jednokratnost isporuke i nedjeljivost A. To se odnosi i na otpremu putem kurira ili pošte. U oba slučaja najkasniji datum smatra se datumom otpreme.

Djelimičnom isporukom se ne smatra slanje manjih količina koje se prema JOP mogu tolerisati. Ako su u pitanju tereti koji se ne isporučuju individualno ili u određenom broju paketa . tolerancija je +/- 5% ako ništa nije ugovoreno, +/- 10% ako je u A unesen izraz cirka, oko i sl. Generalni stav JOP 600 je da su djelimična plaćanja ili isporuke dozvoljeni.

Djeljivi A su oni kod kojih je moguća parcijalna isporuka uz prezentaciju dokumenata za svaki obrok, a na njima insistira prodavac/korisnik jer mu omogućava brzu isplatu cijene za pojedine obroke. Djelimičnom isporukom se smatra i ona koju prate dokumenta izdata na više od jednog prevoznog sredstva čak i u okviru istog vida transporta. Odvojenost prevoznih sredstava i setova dokumenata su ključni faktor za određivanje djeljivosti A. Isporuka u obrocima i djeljivi A su opasne za interese kupca kao nalogodavca i za AB. Ako otprema pojedinih obroka nije izvršena u vremenu određenu A on prestaje da bude raspoloživ za tu i svaku narednu tranšu.

10

4.5. Neprenosivi i prenosivi akreditivi – podjela se vrši prema mjerilu prenosivosti. Neprenosivi A je onaj kod koga korisnik nije ovlašten da od nominirane banke traži da A u cijelini ili djelimično prenese jednom ili više novih korisnika. Nacionalna prava kao i naše i UN Konvencija polaze od pretpostavke neprenosivosti A.

A je prenosiv samo ako je označen kao takav. Prenosivi A je onaj kod koga prvi korisnik može od nominirane prenosne banke zahtijevati da A učini raspoloživim u cijelosti ili djelimično drugom korisniku na zahtjev korisnika. Prenosivost akreditiva se pokazuje komercijalno opravdano:

1. kada je za kupca u prvom planu roba a ne prodavac2. ako ne može spriječiti da se posrednik u prometu pojavi i kao prodavac sa svojstvom

oragnizatora dvije ili više transakcije3. u poslovima investicione izgradnje.

Prensivost se može zasnovati samo ugovorom o otvarnju A i jasno je da kupac/nalogodavac zna za poslovnu konstrukciju prodavca/prvog korisnika ali ne zna s kim će je on izvesti. O prenosivosti DA odlučuju nalogodavac i AB. Po pravilu se prenose samo neopozivi A koji se mogu konfirmirati. Pravo na davanje naloga za prenos pripada prvom korisniku. On snosi troškove prenosa. Prenos se može izvršiti samo jednom na jedno ili više lica – drugih korisnika. Prenos na više drugih korisnika je dopušten ako je A djeljiv. Re-transfer prvom korisniku ne smatra se zabranjenim transferom. Prenos se vrši u cijelosti ili djelimično. Dozvoljeno je promjeniti: iznso A, jediničnu cijenu, datum isteka roka važnosti, period za prezentaciju i rok za otpremu. Izmjene prensivog A su dopuštene. Ako postoji više od jednog drugog korisnika svaki od njih se o prihvatanju izmjena izjašnjava posebno.

Akreditivi domicilirani u zemlji i inostranstvu – djele se na osnovu mjesta u kojem je A domiciliran tj. Gdje se nalazi mjesto plaćanja. Određuje se u samom A ili zavisi od odnosa učesnika u A konstrukciji. Domiciliranje A proizvodi komercijalne i pravne efekte. U prve spada mogućnost svake od strana da brže djeluje u dostavi dokumenata, otklanjanju nejasnoća i poštovanju rokova. Juridički efekti su veoma značajni, domicil je najvažnija tačka vezivanja za određivanje nacionalnog prava mjerodavnog za A. Kod A domiciliranih u inostranstvu prodavac/izvoznik snosi rizik prenosa dokumenata čak i kad se on obavlja između banaka.

4.6. Podjela DA prema različitim poslovnim osobinama: Podakreditiv je samostalan akreditiv koji na osnovu posebnog sporazuma o pokriću sa prodavcem/korisnikom već otvorenog akreditiva AB izdaje u korist stvarnog dobavljača robe. To je A kod koga se pokriće sastoji u drugom ranije otvorenom A. Veza između prvog A i podakreditiva je ekonomska a ne pravna. Služe kao alternativa prenosivim akreditivima. Organizator posla prodanu robu naplaćuje akreditivom. Koristeći taj A zaključuje sa AB sporazum o otvarnju novog akreditiva-podakreditiva. Pokriće za podakreditiv je isto kao i za prvi A, kad oba posla budu izvršena i oba akreditiva isplaćena razlika u cijeni ostaje oragnizatoru posla. Banka snosi veći rizik od organizatora posla. U odnosu na prvi A u podakreditivu:

1. iznos mora biti manji2. jedinične cijene niže 3. rokovi važenja usklađeni tj. Kraći4. ostali uslovi približno jednaki

11

4.7. Ostale vrste akreditivaImamo 3 vrste:

1. Stand-by akreditiv – nalaze se pravno u sivoj zoni izmežu DA i bankarskih garancija. Pored osiguranja plaćanja služe i kao sredstvo izmirenja i garantovanja drugih obaveza. Javljaju se i bez dokumenata kao uslova za isplatu. Namirenje po ovom A se vrši na osnovu izjave korisnika od neizvršavanju obaveze dužnika. Razlika između redovnog dokumentovanog i stand-by A je što se kod prvog zahtjeva prezentacija transpornih dokumenata a kod drugog ne. Prema tome se mogu svrstati u nedokumentarne akreditive.

2. Rotativni ili revolving akreditivi (plafon) koriste se kada postoje trajni poslovni odnosi izemđu stranaka. Prednosti su sljedeće:

A za više transakcija otvara samo jednom Isporuka se ne prekida ako je iznos dostignut a novi A još nije otvoren jer

punjenje slijedi automatski. Pokriće se mora dati isključivo u garancijama iskorištenih tranši. Provizija se plaća samo za realno iskorišten iznos akreditiva.

Suština ovih akreditiva je da se iznos kod svakog korištenja automatski obnavlja dok se ne dosegne ukupna A suma – plafon akreditiva. Ako se ne iskorišteni iznos jedne tranše ne mogu prenijeti na drugu radi se o nekumulativnom revolving akreditivu, a ako mogu onda se radi o kumulativnom A.

3. Packing akreditivi (anticipirani) su oni koji su plativi po pravilu djelimično prije otpreme robe i uz prezentaciju dokumenata različitih od transportnih isprava. Najčešće se koristi skladišni list i špediterska potvrda o prijemu. 2 osnovne namjene ovih A su avansiranje prodavca i oslobađanje malih privrednika poslova otpreme. Aglosaksonska poslovna praksa je razvila 2 podvrste ovih A- sa crvenom i zelenom klauzulom, u prvom slučaju banka je ovlaštena da korisniku po prezentaciji mjenici po viđenju da avans. Korisnik se obavezuje da banci kasnije prezentira robne i transportne dokumente. Pri naplati A odbija se primljeni avans. U drugom slučaju postoji i dodatni zahtjev – prodata roba treba da bude uskladištena na bančino ime.

BANKARSKE GARANCIJE

1. Opšti pojam garancijeRiječ garancija potiče od francuske riječi i znači jemstvo ili zaštitu, a u širem smislu preuzimanje rizika ili preuzimanje odgovornosti. U poslovnoj i pravnoj praksi znači posebnu vrstu odgovornosti jednog lica prema drugom, koja je drugačija od odgovornosti iz jemstva, osiguranja i sl. vrsta odgovornosti.Garancije se prema predmetu dijele na garancije:

1. za činjenje trećih lica (činidbene garancije)2. za osobine stvari – proizvođačke garancije za kvalitet, količinu, funkcionalnost..3. netipične garancije – npr. konosmanske garancije.

Prema ličnosti garanta dijele se na:1. državne2. bankarske i3. ostalih lica.

12

Rizici koji se pokrivaju državnim garancijama mogu, ali i ne moraju biti političke prirode (ratovi, uvozna i devizna ograničenja), ali je uvijek prisutan javni interes zaštite. Bankarske garancije vrši banka protiv privrednih rizika na komercijalnim osnovama tj. za naknadu. Kod garancija ostalih lica pravni poredak se javlja kao limitirajući faktor s obzirom na to da se određuju subjekti koji mogu biti garanti, rizici koji se pokrivaju i limiti preuzimanja odgovornosti.

2. Razvoj, pojam i vrste bankarskih garancija Rizici se mogu različito klasifikovati, ali u domenu vanjskotrgovinskog poslovanja značajna je podjela na:

1. rizike koji potiču iz samog poslovnog, odnosno ugovornog odnosa (mane robe, raskid ugovora)

2. rizike prouzrokovane nesolidnošću kupca (solventnost i stečaj)3. političke rizike4. rizike vezane za ekonomsku situaciju u zemlji: rizici transfera (zabrana iznošenja

dobiti) i valutni rizici.Bankarska garancija doživljava buran razvoj nakon II svjetskog rata. Izraz bankarska garancija nema čvrsto određeno značenje ni u uporednom, ni u međunarodnom ni u našem pravu i kreće se od ugovornog jemstva koje daje banka kao specifičan subjekat do posebnog apstraktnog jednostranog građanskog posla. Ako se smatra ugovorom, bankarska garancija je samostalan jednostrano obavezan ugovor kojim se jedno lice (banka garant) obavezuje drugom (korisniku garancije) da će mu isplatom određene sume novca nadoknaditi štetu koju je pretrpio zbog neostvarivanja određenog privrednog interesa. Ako se smatra jednostranim pravnim poslom, bankarska garancija je jednostrani pravni posao kojim se banka garant obavezuje da će korisniku garancije isplatiti novčani iznos koji je naveden u garanciji ukoliko se za to ispune određeni uvjeti, tj. ako dužnik ne ispuni ili neuredno ispuni ogovorne obaveze.

Malen je broj zakonskih definicija ovog instituta. Prva je sadržana u čehoslovačkom Zakoniku međunarodne trgovine iz 1963.

3. Osnovne vrste bankarskih garancijaOdnos osnovnog posla i posla garantovanja se uzima kao osnovni kriterij za podjelu bankarskih garancija na nesamostalne (zavisne, uslovne ili akcesorne) i samostalne. Zajednički elementi samostalnih i nesamostalnih garancija se nalaze u konstrukciji posla i izvorima prava. Kod nesamostalnih bankarskih garancija, obaveza banke kao garanta zavisi od obaveze dužnika iz osnovnog posla. Ona postoji kad postoji i osnovna obaveza i korisnik može tražiti da garant ispuni svoje obaveze ako to nije učinio iz osnovnog posla što znači da je izvršenje obaveze bankarske garancije vezano ispunjenjem obaveza iz osnovnog posla. Nesamostalne garancije su po svojoj pravnoj prirodi ugovor i predstavljaju specifičan vid jemstva.Samostalne bankarske garancije su potpuno odvojene od osnovnog posla. Neopozive su ako nije drugačije navedeno, a obaveza banke je zasnovana isključivo na garanciji i ne zavisi od obaveze dužnika iz osnovnog posla. Korisnik je ovlašten da od banke zahtijeva plaćanje čim su ispunjeni uslovi iz garancije. Ako je osnovni posao spomenut u garanciji, ona je kauzalna, a ako nije ona je apstraktan pravni posao. I kad je spomenut osnovni posao, to ne utiče na samostalnost garancije niti mogu nastati prigovori protiv plaćanja po tom osnovu. Pravo na

13

regres banka ima i kod samostalnih i nesamostalnih garancija. Samostalne garancije dominiraju u poslovnoj praksi.U uporednom pravu se smatralo da je samostalna bankarska garancija ugovor između banke i korisnika, u Zakonu o obligacionim odnosima se navodi da je to jednostrani pravni posao dok su međunarodni izvori prava neutralni po tom pitanju.

4. Izvori pravaDijele se na domaća i međunarodna. U nacionalnim preovladavaju građanski zakonici sa svojim odredbama o jemstvu. U autonomnom trgovačkom pravu dominantni su opšti uslovi poslovanja i formularno pravo banaka. Od međunarodnih izvora bitna su Jednoobrazna pravila za ugovorne garancije iz 1978. čiji su predmet: licitacione garancije, garancije za dobro izvršenje posla i avansne garancije. U našem ZOO uključene su materijalne odredbe o bankarskim garancijama, a i Zakon o bankama FBiH svrstava izdavanje garancija u bankarske poslove. Ne postoje izvori međunarodnog privatnog prava za bankarske garancije. Mjerodavno pravo se određuje autonomijom volje stranaka, a ako nije navedeno prema našem ZRSZ mjerodavno je pravo mjesta gdje se nalazilo sjedište davaoca garancije, a ako ima više sjedišta onda sjedište filijale koja je izdala garanciju.

5. Odnosi kod bankarskih garancijaTri su obilježja bankarskih garancija:

1. u odnosima učestvuju najmanje 3 lica, a svako ima po 2 pravne pozicije tako da u cijeloj poslovnoj operaciji postoje 3 odnosa. Prvi odnos je između dužnika i povjerioca u osnovom poslu (prodaja, investiciona izgradnja i kredit), drugi je između dužnika koji zaključuje ugovor o davanju garancije s bankom i treći je kad banka izda garanciju povjeriocu iz osnovnog posla. U tom odnosu banka je garant, a povjerioc korisnik garancije.

2. svaki od 3 pravna posla i 3 pravna odnosa je pravno relativno samostalan prema druga dva, a kod samostalnih garancija to je još izraženije. Pravne veze su spoljne: obaveza dužnika je da s bankom zaključi ugovor o davanju garancije, dužnost banke je da je izda. Ako isplati garanciju korisniku, ima pravo tražiti regres od nalogodavca.

3. odnosi na specifičan način vežu trgovačka i proizvodna preduzeća sa bankom. Dinamika bankarskog poslovanja dovodi do toga da u operaciju uključuje više banaka u različitom svojstvu, npr. kod aviza i konfirmacije garancije.

Obezbjeđenje bankarske garancije zbog svog značaja najčešće predstavlja bitan element osnovnog ugovora. Tekst garancije često predstavlja aneks ovom ugovoru. Radi ispunjenja obaveza iz osnovnog ugovora, dužnik zaključuje sa bankom ugovor o davanju bankarske garancije. Ova dva posla su pravno nezavisni čak i kad banka učestvuje u pregovorima o zaključenju osnovnog ugovora i diktira formular garancije. Stranke su dužnik iz osnovnog posla u svojstvu nalogodavca i banka kao nalogoprimac. Ako su u osnovnom ugovoru utvrđeni samo uslovi koje garant mora da ispunjava, dužnik ih se mora pridržavati. Teorija je saglasna o tome da je ugovor o davanju garancija po pravnoj prirodi nalog i da se može zaključiti izričito i prećutno što podrazumijeva i šutnju banke, a u praksi banka provodi dugu i složenu provjeru izvodljivosti i rentabilnosti osnovnog posla. Odluku o prihvatu ponude najčešće donosi kreditni odbor pa se ovaj ugovor redovno zaključuje u pisanoj formi sa dokaznom snagom. Prva obaveza banke je da ispostavi garanciju potpuno saglasnu ugovoru o njenom davanju, druga dužnost banke je da pažnjom dobrog stručnjaka ispita postojanje svih

14

pretpostavki za isplatu garancije po zahtjevu korisnika, treća je obaveza obavještavanje i četvrta dužnost banke je da podnese izvještaj nalogodavcu po završenom poslu čak i kad korisnik nije tražio naplatu.Obaveze nalogodavca su finansijske prirode što znači da mora platiti proviziju koja se ugovora, a ako nije ugovorena onda se plaća uobičajena provizija. Smatra se da provizija obuhvata redovne troškove banke vezane za garanciju, nalogodavac treba da pruži ugovorena sredstva obezbjeđenja i obavezan je da banci namiri sve što je banka platila korisniku garancije. Izdavanje garancije korisniku znači da je banka izvršila svoju obavezu prema nalogodavcu. Za povjerioca iz osnovnog posla ispostavljanje garancije znači da je njegov dužnik uredno ispunio jednu od svojih obaveza iz osnovnog posla.

6. Nastanak poslaPonudilac ili davalac garancije je banka, mada se mogu pojaviti i druge finansijske organizacije. Banka može izdati garanciju na zahtjev klijenta, te po instrukciji druge banke ili samoinicijativno. Kao izdavalac mora se pojaviti banka označena u osnovnom poslu. Korisnik garancije mora biti povjerilac iz osnovnog posla. U međunarodnom poslovnom pravu i velikom br. nacionalnih prava bankarska garancija se smatra neformalnim pravnim poslom što znači da se ponuda i prihvat mogu učiniti na bilo koji način, a izjava volja treba da bude učinjena sredstvom koje omogućava njeno puno očuvanje i identifikaciju izjavioca. Elektronski prenesena garancija potvrđuje se garantnim pismom koje se šalje preporučeno. Prema našem ZOO garancija mora biti izdata u pisanoj formi. Jednoobrazna pravila ICC o garancijama nemaju ujednačen stav i način njihovog nastanka nije preciziran.

7. Bitni elementi poslaBitni elementi se mogu podijeliti na zakonske i one po prirodi posla. Kod samostalnih garancija bitni elementi su: novčani iznosi na koji garancija glasi, uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se garancija isplatila, te pisana forma garancije. Kod nesamostalnih garancija treba dodati i obavezu treće osobe za čije ispunjenje banka garantuje. Među nebitne elemente se navode broj garancije i klauzula o vraćanju garancije. Garantovana suma novca mora biti određena ili odrediva, najčešće u procentu vrijednosti osnovnog posla. Uslovi za plaćanje zavise od vrste garancije. Kod nesamostalnih garancija, kad će se smatrati da obaveza nije ili nije uredno izvršena i kako će se to dokazati zavisi od vrste garancije, njenog teksta i okolnosti slučaja. Ove garancije moraju sadržavati precizan opis glavne obaveze. Polazeći od koncepta garancije kao jednostranog pravnog posla, Pavićević u bitne elemente ubraja:

1. naziv i adresu banke garanta2. naziv i adresu korisnika3. naznačenje posla koji se garancijom obezbjeđuje4. rok važenja bankarske garancije5. mjesto izdavanja6. datum izdavanja7. potpis banke garanta

15

Rok važenja je vremenski period u kome postoji obaveza banke da isplati garantovanu sumu i u pravilu ga određuju učesnici u poslu datumom ili protekom određenog vremena od dana izdavanja. Garancijski akt može korisniku zabraniti podnošenje zahtjeva za isplatu prije određenog roka. Rok važenja se može vezati i za nastupanje nekog događaja koji se utvrđuje prilikom izdavanja garancije, ali ga banke izbjegavaju.

8. Obaveza plaćanja garancijeObaveza strana i njihove odgovornosti se mogu deducirati i zbog toga nema potrebe za analizom svake pojedine dužnosti stranaka. Izuzetak predstavlja dužnost banke da plati garantovanu svotu. Da bi se izvršilo plaćanje obaveza plaćanja mora biti postojeća. UN Konvencija određuje slučajeve u kojima je obaveza prestala da postoji:

1. prijem, od strane banke, izjave korisnika kojom on oslobađa banku odgovornosti 2. sporazum korisnika i banke o prestanku obaveze banke3. isplata garantovane sume, osim u slučaju da se radi o revolving garanciji4. istek roka važnosti garancije.

Garancije nije vrijednosni papir pa odbijanje vraćanja dokumenata, u slučaju plaćanja ili proteka roka važnosti, ne znači da je korisnik zadržao prava iz garancije. Isplatu mora izvršiti banka koja je izdala garanciju, ako je izdala filijala, obaveza leži na njoj. Jednoobrazna pravila o garancijama na zahtjev i konvencije ograničavaju cesiju prava na zahtjev plaćanja i korisnik je može izvršiti samo je dozvoljeno u garanciji. Banka je dužna platiti cijeli iznos naznačen u garanciji. Kod nesamostalnih garancija može da traži dio garantne sume. Plaćanje se vrši u devizama i domaćoj valuti. U domaćem prometu može se zahtijevati isplata u domaćoj valuti, a moguće je i u stranoj ako to zakon dozvoljava što je slučaj kod nas. Podnošenje zahtjeva za isplatom garancije, uz eventualno potrebne dokumente, mora se izvršiti u mjestu označenom u garanciji. Garancija prestaje da važi:

1. određenog datuma ili istekom roka (ako rok pada u neradni dan, pomjera se do prvog narednog radnog dana)

2. uslovne garancije prestaju da važe kad korisnik obavijesti banku da je događaj nastupio, tj. da je nalogodavac ispunio svoje obaveze i podnese dokumente koji su specificirani u garanciji.

3. istekom 6 godina od dana izdavanja ukoliko u garanciji nije drugačije navedeno.Vrijeme koje protekne od prijema zahtjeva do isplate je kratko i kreće se od 1 do 5 dana, a u Konvenciji do 7 radnih dana nakon prijema urednog zahtjeva. Kod akcesornih garancija je veći razmak između zahtjeva i isplate.

9. Prigovori i odbijanje plaćanjaBanka može odbiti plaćanje ako ne raspolaže potrebnim sredstvima ili ako to ne želi da učini zbog razloga koji leže izvan poslovne konstrukcije u koju je garancija uključena. Navedeni postupci su pravno neosnovani i ovakve situacije su rijetke u praksi. Pravno utemeljenje odbijanje plaćanja banka vrši na osnovu prigovora iz osnovnog posla ili posla garancije. Kod akcesornih garancija banka je ovlaštena da istakne sve prigovore koje iz osnovnog posla njen nalogodavac ima prema korisniku garancije. Kod samostalnih garancija problem je više ekonomske i poslovne prirode nego pravne. Teorija je prigovore podijelila na one koji potiču iz posla garancije (objektivne) i iz ličnog odnosa banke sa korisnikom (subjektivne). Prvi objektivni prigovor se svodi na isticanje činjenice da posao garantovanja ne postoji, odnosno

16

da nije punovažan. Ukoliko je tekst garancije neizvoran ili dokumenti falsifikovani, obaveza plaćanja ne postoji. U uporednom pravu i kod nas se ne dozvoljava banci da se odrekne ovog prigovora. Druga grupa objektnih prigovora potiče iz sadržaja pravovaljane garancije (npr. da se zahtjeva plaćanje veće sume od garantovane ili da se isplata traži u drugoj valuti...), kao i prigovori neblagovremenosti zahtjeva. Treću grupu čine prigovori koji neposredno potiču iz zahtjeva za plaćanjem, a posredno iz same garancije (način podnošenja zahtjeva).

Prvu grupu subjektnih prigovora čine oni koji su fundirani u vangarancijskim odnosima banke i korisnika, drugi je prigovor prevare što podrazumijeva:

1. prevarno ponašanje mora biti izvršeno od strane korisnika, ne i trećih lica; 2. postojanje prevare na strani korisnika mora biti učinjeno veoma vjerovatnim; 3. prevara se može dokazati svim sredstvima, a dokazi moraju biti nesumnjivi. Teret

dokaza leži na banci.U treću grupu subjektnih prigovora ulaze oni kod kojih banka odbija plaćanje pozivom na nezakonitost i nemoralnost osnovnog posla. Četvrta grupa sadrži prigovore banke da je korisnik namjerno spriječio izvršavanje obaveze dužnika iz osnovnog posla.

10. Prenos prava iz garancijeGarancijom korisnik stiče pravo na naplau određene sume. U teoriji dominira stav da je to pravo prenosivo. Uslovi pod kojim se to može učiniti su određeni zakonom. Prema ZOO, korisnik može izvršiti prenos prava iz garancije samo ako je trećem licu ustupio osnovni ugovor. Ukoliko cesionar (subjekt na kojeg je preneseno pravo) ne podnese dokaze o prenosu ugovora, banka je ovlaštena da odbije plaćanje. UN Konvencija i URDG (Jednoobrazna pravila o garancijama na zahtjev) polaze od neprenosivosti prava dok je stav Jednoobraznih pravila za garancije na poziv nešto blaži i dozvoljava prenos osim ako nije izričito navedeno u garanciji. Bankarske garancije se pojavljuju kao instrument obezbjeđenja plaćanja u velikom broju pa je velik i broj njihovih modaliteta. Osnovne podjele su prema privrednoj funkciji garancije i prema br. banaka koje učestvuju u poslu. Druge podjele su na plative i činidbene, pokrivene i nepokrivene, konzorcijske i individualne, loro i nostro...

11. Podjela bankarskih garancija prema privrednoj funkciji Avansne garancijeAvansnom garancijom banka korisniku obezbjeđuje vraćanje avansa koji je on dao nalogodavcu radi olakšavanja izvršenja obaveza iz osnovnog posla. Tvorevina je poslovne prakse i autonomnog poslovnog prava, a akcesorne garancije su uređene Jednoobraznim pravilima za ugovorne garancije iz 1978. Ova vrsta garancije se najviše koristi u ugovorima o prodaji investicione opreme i o investicionoj izgradnji, te kod velikih poslova javnih nabavki. Avansna garancija može biti samostalna i akcesorna. Samostalna je onda kad se banka obavezuje da će pod određenim uslovima korisniku isplatiti ukupan iznos avansa koji je dat dužniku iz osnovnog prava. Akcesornom garancijom banka preuzima obavezu da na zahtjev korisnika isplati onaj iznos avansa koji dužnik iz osnovnog posla, kao principal banke, korisniku nije vratio ispunjenjem ugovora ili vraćanjem avansiranog iznosa u novcu. Dvije su podvrste ovih garancija. Kod prve banka garant kontroliše da li se avansna suma trošila u skladu sa ciljem za koji je data, druga podvrsta je karakteristična po tome što obaveza banke

17

prestaje kada vrijednost isporučene robe dostigne garantovani iznos. Avansnom garancijom obezbjeđuje se novčana obaveza. Garantovani iznos je približno jednak datom iznosu. Garantovani iznos može uključivati i kamate na avansni iznos. U slučaju akcesornih garancija garantovani iznos ne može biti veći od osnovne obaveze, od avansa. Kod nezavisnih avansnih garancija to nije slučaj. Suma na koju garancija glasi određuje se fiksno ili kao plafon obaveza banke. Garantovana suma odnosi se samo na obaveze nalogodavca u pogledu korištenja avansa. Prema Jednoobraznim pravilima garancija će važiti za obaveze principala naznačene u ugovoru i svakoj njegovoj izmjeni. Banka je dužna da na osnovu urednog zahtjeva izvrši isplatu u naznačenoj valuti, a ako nije naznačena onda u onoj valuti u kojoj je dat avans. Vremensko važenje avansne bankarske garancije određeno je rokom izvršenja glavne obaveze. Jednoobrazna pravila određuju krajnji rok od 6 mjeseci. Zahtjev se podnosi od dospjelosti do isteka garancije na način predviđen ugovorom a Jednoobrazna pravila dozvoljavaju da to bude učinjeno pismeno, telegramom ili telefaksom.

Licitacione garancije Licitacionom garancijom banka se obavezuje korisniku isplatiti određenu sumu ako nalogodavac povuče svoju ponudu sa javne licitacije ili odbije da zaključi ugovor u skladu sa uslovima javne licitacije, bude li izabran kao najpovoljniji ponuđač. Rezultat je poslovne prakse u oblasti investicione izgradnje i javnih nabavki. Uređena je najčešće tenderskom dokumentacijom, a Jednoobrazna pravila se primjenjuju ako su izričito ugovorena. Ovom garancijom se pokrivaju rizici povrede licitacionih uslova i štete koju je korisnik pretrpio. Ima obilježja činidbene i plative garancije. Suma garancije se određuje u apsolutnom iznosu ili u procjeni od vrijednosti posla iz tenderske dokumentacije, obično se kreće za manje objekte od 2% do 5% i za veće do 10% vrijednosti objekta. Garancija dospijeva najranije danom u kome su prema pozivu na ofertalnu licitaciju mogu podnositi ponude. Krajnji rok se određuje garancijom, a teorija je saglasna da je u pitanju jedan kraći vremenski period. Jednoobrazna pravila određuju rok od 6 mjeseci od datuma izdavanja garancije. Licitaciona garancija može prestati i prije roka važenja:

1. dodjela posla nalogodavcu pismom prihvata ili potpisom ugovora2. dodjela posla dr. ponuđaču3. izričita izjava korisnika da nema namjeru povjeriti posao bilo kome.

Garancije za dobro izvršenje poslaBanka obezbjeđuje korisnika od rizika neispunjenja ili neurednog ispunjenja nalogodavčevih obaveza iz osnovnog posla. Nastala je u okvirima autonomnog poslovnog prava i spada u predmet regulisanja Jednoobraznih pravila. Pojavljuje se uz ugovore o prodaji investicione opreme i investicionoj izgradnji. Predstavnik je činidbenih garancija. Ako valuta nije određena, koristi se valuta u kojoj je izražena vrijednost činidbe u osnovnom ugovoru. Suma se određuje u apsolutnom iznosu ili u procentu od vrijednosti osnovnog posla najčešće u rasponu od 5% do 25%. Garancija dospijeva trenutkom zaključenja ugovora. Garancija važi duže od vremena izvršenja osnovnog posla, a ističe 6 mjeseci nakon datuma predviđenog u ugovoru za isporuku ili završetak radova. Ako je garantni period izričito pokriven bankarskom garancijom, ona prestaje mjeseca dana od isteka garantnog perioda.

18

Ostale vrste garancija Konosmanska garancija je tipizirana garancija koju daje primalac robe upućene morem kada želi da od brodara podigne robu prije nego što je dobio konosman, odnosno prije nego što ga prezentira brodaru. Brodar izdaje robu pod uslovom da mu se rizici takvog postupka pokriju posebnom bankarskom garancijom. Ova garancija se primjenjuje i kod transporta robe željeznicom, kao i dr. vidova transporta gdje se pojavljuje prenosivi transportni dokument kao hartija od vrijednosti. Zove se i garancija za nedostajuća dokumenta. Ostale vrste garancija su:

1. garancija za plaćanje2. konsignaciona garancija3. carinska garancija4. garancija za vraćanje ambalaže5. garancija za iskup mjenica6. garancija za povrat zadržanih iznosa.

12. Podjela bankarskih garancija prema broju banaka Direktne i indirektneGarancije su direktne ako je odnos između banke prema povjeriocu kao korisniku neposredan i zasnovan na pravnom odnosu između njih samih. Složenost privrednog poslovanja, intervencija države doveli su do uključivanja više banaka u garantovanje te iste obaveze iz osnovnog posla. Indirektna garancija se javlja kad zbog domaćih propisa ili privednih okolnosti povjerilac zahtjeva od dužnika iz osnovnog posla da mu se ispostavi garancija, njegove, domaće banke, a ne banke nalogodavca. Garancija koju na zahtjev dužnikove banke povjeriočeva banka izda povjeriocu kao korisniku je indirektna garancija. U ovim odnosima se često javlja i notificirajuća banka koja provjerava postojanje dužnikove banke i obavještava korisnika o autentičnom tekstu garancije. Odnos između dužnikove i povjeriočeve banke je onaj koji nastaje ugovorom o davanju garancije i neovisan je od prethodnog ugovora o nalogu.

Kontragarancija, potvrđena garancija i supergarancijaKontragarancija je vezana za indirektne garancije. Pravno je samostalna i ne zavisi od ugovora o davanju garancije ili od indirektne garancije. Rok važenja je duži od važenja indirektne garancije.Potvrđena (konfirmirana) garancija rezultat je potrebe za poslovnom i pravnom sigurnošću stranaka i banaka u međunarodnom prometu. To je ona garancija strane banke na kojoj domaća potvrđuje postojanje i vjerodostojnost nekih činjenica i konfirmirajuća banka odgovara samo za tačnost navoda koji je potvrdila. U drugom slučaju, konfirmirajuća banka potvrđuje samo obavezu iz garancije druge banke, postaje sugarant.Supergarancija je tehnički termin za garanciju koju jedna banka izdaje korisniku kao obezbjeđenje za slučaj da druga banka ne izvrši svoje obaveze po sopstvenoj garanciji istom tom korisniku. Ona je garancija za garante.

19

UGOVOR O LISINGU

1. Pojam lisingaRiječ lising dolazi od imenice «lease» koja znači zakup ili najam, odnosno od glagola «to lease» dati u zakup. Ekonomska teorija smatra da su dva osnovna razloga ta razvoj lisinga:

1. otežan plasman robe2. moralno zastarjevanje uslovljeno tehničko-tehnološkom progresu.

Lising je usko vezan za rent a car djelatnost. Davalac lisinga ili lising preduzeće je subjekat koji se ugovorom o lisingu obavezuje da će stvar koja je predmet lisinga za naknadu prenijeti drugom licu na vremenski ograničeno korištenje i da će izvršiti druge ugovorene obaveze koje su za to vezane.Korisnik lisinga ili primalac lisinga je lice koje na osnovu ugovora i uz naknadu stiče vremenski ograničeno pravo korištenja predmeta lisinga i druga u vezi s tim povezana ovlaštenja.Banka je bankarska ili neka druga finansijska organizacija koja obezbjeđuje finansijsku i finansijsko-servisnu podržku poslu lisinga putem zaključivanja različitih vrsta bankarskih ugovora.Predmet ili objekat je stvar, odnosno skup stvari povodom koje se zaključuje ugovor o lisingu i vrše druge pravne i faktičke radnje vezane za posao lisinga.

2. Vrste posla lisingaLising je vezan za UNIDROIT konvencijuPrema osobinama objekta lisinga, poslovi se dijele na:

a) lising potrošnih dobarab) investicioni lising ili lising opremec) lising postrojenjad) lising pokretnih i nepokretnih stvarie) lising upotrebljivih stvari i lising neupotrebljivih stvari

Prema broju angažovanih lica lising se dijeli:a) direktni lising u kome učestvuju samo dva licab) indirektni lising u kome se pojavljuju tri subjekta: proizvođać/snabdjevač, davalac

lisinga ili lising ustanova, i primalac lisingaPrema kriteriju trajanja lising se dijeli:

a) kratkoročni lising, vrijeme trajanja ne prelazi jednu godinu, zove se još i servisni lisingb) dugoročni lising, rok prelazi godinu dana i obično se kreće između 3 i 5 godina, zove

se još i finansijski i ovaj tip ima obilježja indirektnog lisingaPrema položaju davaoca lisinga dijeli se na:

a) lising preko lising društva-lizing u užem smislu, najrazvijeniji je tip po svojoj poslovnoj konstrukciji

b) koncern lising, karakterističan po okuplanju više subjekata iz iste branše u kreiranju indirektnog lisinga

c) sale and lease back lisingd) proizvođački lising, lizing u širem smislue) proizvodno-finansijski lising ili finansijski lising. U njemu davalac lisinga finansira

proizvođaća opreme, a ugovor sa primaocem se zaključuje tek kada primalac odabere robu kod proizvođača.

20

Podjela prema svojinskopravnim posljedicama zaključenja i izvršenja ugovora (ova podjele je irelevantna sa stanovništva UNIDROIT konvencije-o kojoj će biti riječ). shodno ovom mjerilu, lising se dijeli na:

a) lising uz obavezu vračanja objekta lisingab) lising sa odredbom o zaključenju ugovora o prodaji predmeta lisinga po isteku roka

lisingac) lising sa odredbom o prelasku stvari u svojinu primaoca lisinga po isteku roka na koji

je ugovor zaključen i po uplati zadnje rate lisinga.

3. Izvori prava za posao lisingaPrvu grupu čine sopstveni izvori MNPP-a koji se mogu podjeliti na domače i međunarodne. Od domaćih izvora na prvom mjestu se nalazi član 21 Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH i entitetska regulativa. Od onih koji imaju međunarodni karakter na prvom mjestu je UNIDROIT Konvencija o međunarodnom finansijskom lisingu, donesena u Otavi 1998. god. Predmet regulative je finansijski lising opreme i to isključivo u poslovne svrhe, uključujući tu i naknade ugovora o pod-lisingu. Konvencija se primjenjuje na operativni lising. Konvencija važi samo za poslovne ugovore i to pod uslovom da davalac lisinga i primalac imaju sjedište u različitim državama. različitost mjesta sjedišta je važan ali ne i nužan uslov za važenje Konvencije. Moraju biti još ispunjena dva uslova:

- davalac lisinga, primalac lisinga i proizvođač imaju mjesto poslovanja u državama koje su članice Konvencije

- ugovor između snabdjevača i davaoca lisinga, te sam ugovor o lisingu bude podvrgnut pravu jedne zemlje članice

UNIDROIT Konvencija ima dispozitivan karakter. BiH nije potpisnica ove konvencije, tako da ona vrijedi kada je to ugovoreno i kada MPP upučuje na to.

U drugu grupu ulaze izvori MPP-a. U noj ne postoje izvori koja bi imala međunarodno porijeklo. Važan je član 20 Zakona o regilisanju sukoba zakona. Prema njemu za ugovore o zakupu-pa prema tome i lisingu, bit će mjerodavno pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište tj. sjedište zakupodavca.

Treća vrsta izvora je pravo BiH nadležno za ugovor, tačnije ZOO (zakon o obligacionim odnosima). Tri su grupe njegovih odredbi koje se mogu primjeniti na posao lisinga. Prva se tiće opštih pravila obligacionog prava. U drugu ulaze odredbe o ugovoru o zakupu. Treću grupu čine pravila o pojedinim vrstama ugovora koje su srodne sa zakupm, odnosno lisingom.

4. Pojam, zaključivanje ugovora o lisingu i povlastice koje se time dobijaju u spoljnotrgovinskom poslovanjuUgovor o lisingu definišemo kao rezultat sporazuma stranaka kojim nastaje obligacioni odnos između davaoca i primaoca lisinga povodom teretnog prenosa vremenski ograničenog prava korištenja objekta lisinga. Ovakvo određenje proizvodi tri posljedice:

1. davalac lizinga za vrijeme trajanja ugovora zadržava pravo svojinskog raspolaganja predmetom, s tim da njegove ugovorne obaveze prema primaocu ostaju na snagu

2. primalac lisinga može pravo korištenja opreme prenijeti na drugog samo uz saglasnost davaoca lisinga i uz poštovanje prava trećih lica

21

3. zbog nužnog vremenskog ograničavanja prava zakupa, ZNTPBiH lising svrstava u oblike privremenog uvoza ili izvoza robe.

Prema članu 21 ZVTPBiH ugovor o lisingu mora biti sačinjen u pisanoj formi i sadržavati uslove zakupa. Ovo znači da je pisana forma bitan element ugovora. posebna registracija nije predviđena.

5. Bitni elemnti ugovora o lisinguPredmet-to je stvar koju davalac prenosi na ograničeno vremensko korištenje primaocu, a može biti pokretna i nepokretna. U praksi predmet je gotovo uvijek pokretna stvar, a pod njom se podrazumjevaju i pripaci. Pretvaranje pokretne stvari u nepokretnu njenim fiksiranjem ili vezanjem za zemljište UNIDROIT konvencije ne smatra se razlogom za prestanak ugovora i svog važenja. Stvar također može biti individualizirana ili određena po rodu. Cijena-ukupna suma koju korisnik duguje davaocu lisinga kao naknadu za preneseno pravo privremenog korištenja stvari. U nju su uključeni: zakupnima, naknada za usluge lising organizacije, troškovi davaoca lisinga, cijena kredita potrebnih za organizovanje lising poslovanja, dobit pojedinih učesnika u poslu itd. UNIDROIZ Konvencija zahtjeva da se u kalkulaciju cijene u obzir uzme amortizacija cijele opreme ili njenog bitnog dijela. I ZOO ima neka obilježja:

- lising-zakupnina se iskazuje u novcu- objektivno određivanje zakupnime- zakupnina se posebno ugovara- zakupnina mora biti tačno određena- zakupnina se isključivo plaća unazad.

Rok-ZOO ne predviđa izričitorok kao bitan elemenat , ali teorija polazi od opštih obilježja zakupa i smatra da rok predstavlja bitan elemenat ugovora. Za lising je bitno da rok predstavlja bitan elemenat ugovora, jer 21 članu ZVTPBiH ovaj posao tretira kao slučaj privremenog izvoza i uvoza.

6. Obaveze davaoca lisingaPrva obaveza davaoca lisinga je predaja predmeta lisinga. Stvar se predaje u ispravnom stanju, i stvar mora biti zakva da posluži za upotrebu radi koje je ugovor sklopljen. Uz predmet se predaju i njegovi pripaci. Predaju stvari poželjno je izvršiti komisijski i uz sastavljanje zapisnika, zbog eventualnih sporova. Ovakvo ponašanje ima još jedan pozitivan efekat jer stvara pretpostavvku o ispunjenju obaveze davaoca lisinga da postupa kao savjestan i uredan privrednik. U ugovor se unose i odredbe po kojima troškove snosi ona strana koja ima obaveze da ih izvrši. Stvar je potrbno provjeriti. Ako stvar nema nedostatke, troškove provjere snosi primalac lisinga. Ako se materijalni nedostatci konstatuju, izdatci naknade i dopunske provjere treba da terete davaoca lisinga.Druga obaveza davaoca lisinga jeste dužnost da stvar održava u ispravnom stanju, za trajanje lisinga, a UNIDROIT Konvencija je čak smatra dužnošču primaoca. Prema ZOO tekuće održavanje je potrebno za redovnu upotrebu stvari i sitnije opravke su obaveza primaoca lisinga, a ostale davaoca lisinga. Davaoc lisinga mora ih obaviti samoinicijativno ili na osnovu obavještenja primaoca lisinga. faktičku radnju održavanja stvari može da izvrši treće lice po nalagu davaoca ili primalac lisinga inicijativno.

22

Ostale obaveze davaoca lisinga:- zaštita od fizičkih i pravnih nedostataka kod operativnih lisinga- omogučavanje primaocu lisinga da po isteku ugovora postane vlasnik predmeta.

Ove obaveze se određuju naknadno i posredno. kod finansijskog lisinga UNODROIT ima specifično rješenje: Dobavlač postaje direktno odgovoran primaocu lisinga prema ugovoru o snabdjevanju, iako taj ugovor nije zaključen sa primaocem, nego sa davaocem lisinga. jedino pravo koje primalac nema prema snabdjevaču je raskid ugovora, bez pristanka davaoca lisinga.

7. Obaveze primaoca lisingaPrva obaveza primaoca lisinga jeste da pažnjom dobrog privrednika upotrebljava stvari shodno ugovoru ili namjeni stvari. Ako se radi o zakupu, primalac lisinga ne smije dirati u suštinu stvari niti preuzimati bilo kakve akte koji bi dovodili u pitanje opstanak ili namjenu stvari, ako to nije ugovoreno. U suprotnom odgovara za naknadu štete.Druga obaveza primaoca lisinga je plačanje lising-zakupnine. Mjesto, vrijeme i način plačanja mogu biti uneseni u opšte uslove ili u konkretan ugovor. Cijena se najčešće plača u ratama. Također se mogu ugovoriti različita sredstva plačanja-obezbjeđenja. Ukoliko ništa nije ugovoreno, a ništa ne kaže tj. nema običaja, onda se lising plaća polugodišnje (ZOO). UNIDROIT sadrži posebna pravila: davalac lisinga u slučaju bitne povrede ugovora od strane primaoca, ima pravo da zahtjeva ubrzano plačanje budućih rata, ako to ugovor predviđa.Treća obaveza je uredno vračanje zakupljene stvari u nepromjenjenom stanju. Ono postoji kada nakon završetka ugovora nije predviđen prelaz vlasnišzva na primaoca lisinga. Postupak vračanja treba da bude analogan postupku predaje predmeta lisinga, a to znači u istom mjestu i prema istim dokumentima, ako drugačije nije ugovoreno. Ukoliko se u toku vračanja predmeta lisinga zapaze veća oštečenja, za njihovo konstatovanje treba predvidjeti poseban postupak (npr komisija ili organizacija koja vrši pregled). Troškove snosi primalac lisinga ako je on odgovoran za te nedostatke.Ostale obaveze primaoca lisinga:primalac treba da čuva oštećeni predmet ili predmet kome prijeti opasnost, dok ga davalac ne preuzme

- primalac mora da se suzdrži od davanja iznajmljenog predmeta u podlising- primalac lisinga može imati obavezu da zakljući ugovor kojim će postati vlasnik

iznajmljene stvari- primalac mora obavjestiti davaoca lisinga o relevantnim momentima

8. Primjena izvora prava u ugovoru o lisinguUgovor o lisingu je složen pravni posao, i izvori ovog ugovora su UNIDROIT Konvencija, sopstveni izvori međunarodnog prava i mjerodavno nacionalno pravo. UNIDROIT Konvencija razdvaja ugovornu od delikatne odgovornosti, ograničava ugovornu odgovornost davaoca lisinga, te uspostavlja pravila o direktnoj odgovornosti proizvođača prema primaocu lisinga.Odgovornost za nedostatke predmeta prema našem nacionalnom pravu treba procjenjivati po zakonskim pravilima određenim za dvostrano teretne ugovore, ugovor o zakupu, pravilima o odgovornosti prodavca, te pravilima o garanciji za ispravno funkcionisanje prodate stvari.

23

Odgovornost za neispunjenje usluga vezanih za lising predmet ravna se prema ugovoru o djelu.

8. Odgovornost davaoca lisinga Ovdje spadaju odgovori 9,10,11.

9. Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije)Pravni nedostatak se sastoji od ometanja mirnog posjeda primaoca stvari od strane trećeg lica na osnovu nekog prava koje ono ima na stvari. UNIDROIT Konvencija slijedi praksu međunarodnog poslovnog prava i proširuje pojam pravnog nedostatka. On pored navedene definicije obuhvata i sve zahtjeve trećih lica ili prava koja su zasnovana na odluci suda, ukoliko ti zahtjevi ne proizilaze iz propusta primaoca lisinga. Uznemiravanje ne ulazi u pojam evikcije. Prenosilac prava je dužan zaštiti primaoca od radnji trećeg lica, odnosno dati garanciju za pravne nedostatke i ona se ne može ugovorom isključiti ili ograničiti zbog prinude ugovora. Obaveza zaštite od evikcije nastaje kada treće lice samostalno oduzme stvar ili ako na predmetu vrši neko pravo, pa se korisniku predmeta obrati sa zahtjevom za predaju predmeta. Ugovorom treba predvidjeti obaveze primaoca lisinga da se za pomoč obrati davaocu, pravna dejstva propusta, te obaveze davaoca lisinga.Prirodi lisinga ne odgovara da se ugovorom ograniči ili sasvim iskljući garanciju za pravne nedostatke. Maximalno i intenzivno iskorištavanje predmeta svrha je ovog ugovora, pa bi svako isključenje ili ograničavanje odgovornosti davaoca lisinga imalo štetne ekonomske posljedice za oba subjekta. UNIDROIT dozvoljava ugovorno ograničenje odgovornosti davapca lisinga za evikciju.

10. Odgovornost za materijalne nedostatkeNacionalnim zakonom se određuje kada stvar ima materijalne nedostatke. Sa stanovništva lisinga, stvar će imati nedostatke:

- ako nema svojstva i odlike koje su ugovorene- ukoliko ne,a svojstva za redovnu upotrebu, bez obzira na to da li je primalac znao za

to ili nijeU našem pravu odgovornost na strani davalaca lisinga postojikada su ispunjeni slijedeći uslovi:

- stvar koja je predmet ugovorne obaveze ima neki fizički nedostatak- nedostatak treba da je skriven- nedostatak je postojao u času prenosa rizika na primaoca.

Prema ZOO ova odgovornost se ugovorom može ograničiti ili isključiti, ali bit će ništavne ako je nedostatak davaocu bio poznat. Nepažnja primaoca prilikom utvrđivanja osobina stvari oslobađa davaoca lisinga od odgovornosti za materijalne nedostatke.Prema UNIDROIT-u ova odgovornost postoji samo ako se savjestan primalac pouzdao u znanje i vještinu davaoca lisinga pri izboru dobavlača/snabdjevača. U slučaju neodgovarajuće stvari, primalac može da raskine ugovor ili odbije prijem. Dok ne dobije odgovarajuću opremu, primalac može da obustavi plačanje rata na koje je obavezan. A ako je primalac raskinuo ugovor ovlašten je da traži vraćanje unaprijed plačenih iznosa zakupnine. U ovom slučaju davaoc nema pravo na naknadu štete.

24

11. Odgovornost za docnjuU BiH ne postoje posebna pravila o ovome, pa će ona biti regulisana općim pravilima o obligacionim odnosima. U UNIDROIT Konvenciji ovo pitanje je uređeno isto kao i za predaju nesaobrazne opreme. Tako primalac ima pravo da odbije prijem ili da raskine ugovor. U slučaju raskida ima pravo na vraćanje unaprijed plačenih iznosa umanjenih za razumne koristi koje je imao od opreme.

12. Odgovornost primaoca lisingaUNIDROIT Konvencija dijeli povrede ugovora na bitne i nebitne od strane primaoca. U slučaju nebitne povrede, davalac lisinga ima pravo na naplatu dospjelih rata sa kamatom i naknadu ostale štete. Ako je povreda bitna, davalac može tražiti ubrzanu naplatu dospjelih rata, ili raskinuti ugovor, tražiti vračanje stvari i naknadu pune štete. Ubrazna naplata se može zahtjevati ukoliko je primalac obavješten i ako mu je dato razumno vrijeme da otklonisvoj propust. Primalac ne odgovara za nedostatke predmeta koji su nastali uslijed redovne upotrebe predmeta ili modifikacija koje su dogovorene između stranaka. U BiH primalac najprije odgovara za štete koje nastanu na predmetu zbog njegove uptrebe protivno ugovoru, odnosno namjeni stvari (prema ZOO). Odgovornost je ugovornog karaktera i subjektivna i važi za neizvršenje drugih nenovčanih obaveza primaoca lisinga. Za novčane obaveze primalac odgovara objektivno.

13. Protok vremena i propast predmeta lisingaUNODROIT Konvencija ne sadrži opšta pravila o prestanku ovog ugovora, dok kod ZOO imaju dva načina:

1. ugovor o lisingu prestaje protokom vremena na koji je zaključen. Trajanje ugovora može biti određeno ne samo sporazumom stranaka nego i zakonom. Ako primalac lisinga nastavi da koristi stvar i nakon prestanka ugovora, a davalac se ne protivi tome, smatra se da je zaključen novi ugovor sa istim elementima, ali neodređenog trajanja

2. propast predmeta uslijed više sile. radnje utvrđivanja više sile i njenih posljedica po predmetu lisinga mogu biti prepuštene i specijalizovanim organizacijama, osiguravajućim društvima. Posljedice ovakve propasti stvari, bez krivice primaoca su: raskid ugovora, vračanje eventualno primljenih sredstava koja nisu iskorištena kroz upotrebu predmeta lisinga, te oslobađanje od plačanja budućih rata.

14. OtkazRok je bitan elemenat ugovora, zato se otkaz koristi kao način prestanka ugovora jednostranim raskidom. ZOO predviđa dva razloga zbog kojih zakupodavac može jednostrano raskinuti ugovor:

1. upotreba stvari protivno ugovoru ili njenoj namjeni2. propuštanje primaoca lisinga da plati u roku od 15 dana od poziva na plačanje.

Ako u ugovoru ili prinudnom propisu ništa nije rečeno otkazni rok će zavisiti od običaja u tom mjestu, a ako oni ne postoje rok je 8 dan s tim što otkaz ne može biti u nevrijeme, koje se definiše prema okolnostima posla.

25

Primalac posla također u dva slučaja raskinuti ugovor:1. kada potreban popravak stvari zahtjeva duže vrijeme ili kada ometa upotrebu stvari u

znatnoj mjeri2. kada je predmet lisinga štetan po zdravlje.

UGOVOR O AGENCIJI - MEĐUNARODNO TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO

1. Zastupništvo u kontinentalnim sistemimaU kontinentalnim sistemima postoji jasna razlika između zastupanja i predstavljanja (posredovanja). Posredovanje bi značilo samo dovođenje zainteresovanih strana u kontakt, dok je zastupanje širi pojam i predstavljalo bi trajno predstavljanje komitenta koje u većini slučajeva uključuje i potpisivanje ugovora. U zastupanju postoje tri subjekta: zastupani, zastupnik i treće lice. Između svakog od njih nastaje relativno samostalni pravni posao. Zastupništvo prema osnovu na kome nastaje dijeli se na:

- zakonsko- statutarno- zasnovano na aktu nadležnog sudskog ili upravnog organa- ugovorno (punomoć).

Zastupništvco prema obimu ovlaštenja dijeli se na:- opšte ili generalno (zastupnik ovlašten da daje neograničen broj izjava)- posredno ili specijalizovano (broj izjava konkretno određen)

Bez obzira na obim ovlaštenja, zastupnik u svom djelovanju može biti neograničen, samostalan ili manje, odnosno više ograničen-nesamostalan. Ograničenje se tiče načina djelovanja, teritorije, vremena, kruga trećih lica. ZOO poznaje slijedeće vrste zastupništva:

- punomoć- poslovnu punomoć- ovlaštenje trgovinskog putnika- punomoć po zaposlenju

U kontinentalnim sistemima od zastupništva treba razlikovati sljedeće srodne institute:1. posredno zastupništvo ili komision- u njemu ovlaštenik djeluje u svoje ime ali za

račun drugog lica- komitenta2. trgovinsko zastupništvo- ono može postojati i kada zastupnik ne daje izjave volje za

komitenta3. posredovanje kao vršenje faktičkih radnji odnosno dovođenje u vezu dvije strane radi

zaključivanja ugovora4. poslovodstvo bez naloga-koji se vrši kada posao ne trpi odgađanja jer može nastati

šteta ili propuštena korist

2. Zastupništvo u common law sistemimaU ovo pitanje spadaju odgovori na pitanja 85, 86, 87

26

3. Pojam «Agency»Anglosaksonska prava poznaju sve predhodno navedene vrste zastupstva i njemu srodne institute. Sve ovo je u ovom sistemu obuhvačeno jednim imenom-Agency. Agencija je odnos koji postoji između dvije osobe kada jedna nazvana agent, po pravu bude smatrana da predstavlja drugu, nazvanu principal, na takav način da je sposobna da utiče na principalovu pravnu poziciju prema strancima sa stanovištva ovog odnosa tako što će zaključiti ugovore i raspolagati svoinom.Može se dati uža definicija: Odnos agencije nastaje kada se dvije osobe dogovore da će jedna (agent) djelovati u korist i pod kontrolom druge ( principal).Sa stanovištva MNPP Anglosaksonska varijanta je važnija i ima veći utjecaj. Centralnu tačku ovog instituta predsatavlja Agent. Agent je onaj koji je zaposlen da nešto uradi umjesto drugog, odnosno agentom se smatra osoba koja u transakcijama predstavlja drugu osobu i djeluje za nju. Pošto agency obuhvata i obavljanje faktičke radnje za drugog razumljivo je da agent ne mora uvijek bizi poslovno sposobno lice, dok principal mora. U agency postoji tri lica i tri grupe pravnih dnosa, kao i kod kontinentalnih sistema. Osnovna razlika u odnosu na kontinentalne sisteme što agencija obuhvata i niz ugovora koji su u kontinentalnim sistemima posebno uređeni kao što su komision, špedicija, posredovanje, uskladištenje i trgovinsko zastupanje.

4. Vrste ovlaštenja agentaOsnova podjela ovlaštenja je:stvarna- to je ono ovlaštenje koje je principal zaista dao agentu na osnovu ugovora zaključenog među njima ili na osnovu kasnije ratifikacije. Ovo ovlaštenje može se dati izričito i prečutno. Izričiza izjava se daje pismeno ili usmeno, dok se prečutano ovlaštenje izvlači iz prirode posla, za koje je agent zaposlen da ga obavič.prividno- nije zasnovano na volji principala, odnosno na njegovom ugovoru sa agentom. Ono piostoji onda kada postupci principala i običaji ukazuju na to da odnos agency postoji i onda kada ga nema.Instrumenti kojima su ova ovlaštenja formirana je Doktrina ESTOPPEL. Prividno ovlaštenje se razlikuje se od prečutng po tome da kod prividnog ne postoji nikakav sporazum koji bi se mogao tumačiti, dok u prečutnom postoji izjava volje o davanju ovlaštenja. Stvarno i privodno ovlaštenje se mogu pojaviti samostalno ali i da koincidiraju.

5. Vrste «agency»Za MNPP najvažnija je podjela agency na osnovu otkrivenosti principala prema trćem licu.

a) Ako treće lice ne zna da posluje sa agentom, agency se naziva zatvorena.b) Ako treće lice zna da posluje sa agentom ali mu ličnost principala nije poznata

agencija je unnamedc) Ukoliko treće lice zna da posluje sa agentom i ko je principal radi se o otvorenoj

agenciji

27

Ukoliko agent radi za principala koji ne postoji, stranaka u odnosu sa trećim licem je uvjek agent. Kod otvorene agencije važe opšte norme o zastupanju i punomoćstvu. U slučaju zatvorene i djelimičnoo otvorene agencije postoji niz specifičnih i zajedničkih riješenja a anjznačajnija za poslovno pravo su:a). principal je uvjek stranka a agent samo ako se to osnovano očekuje na bazi konkretnih okolnosti,b). principal i agent odgovaraju bilo samostalno bilo solidarno, zavisno od trećeg licac). agent ima pravo regresa prema principalu za sve što je za njega platiod). principal trpi prigovor kompenzacije za ono što je treće lice platilo agentie). aktivnu legitimaciju imaju i principal i agent

Druga podjela agencija je po različitim kriterijima:1. Generalna ili specijalna2. Redovna ili pod agencija3. Obična ili del credere4. Trgovinska i netrgovinska.

6. Izvori prava u BiHTrgovinsko zastupanje u BIH regulisano je izvorima domaćeg i izvorima međunarodnog poslovnog prava. Ugovor o trgovinskom zastupanju uređen je članovima ZOO. Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju uređuje najvažnije principe spoljnotrgovinskog režima u djelatnosti zastupanja stranih firmi. Uredba o zastupanju stranih lica u FBIH se razlikuje od ZVTPBIH. ZVTPBIH ne dotiće spoljnotrgovinsko zastupanje on se zadovoljava što definiše međunarodnu trgovinu uslugama koja obuhvata i zastupanje stranih lica.

7. Pojam i režim obavljanja spoljnotrgovinskog zastupanjaU našim propisima postoje dvije slične definicije o mntrgovinskom zastupništvu (ZOO i federalne uredbe). Tumačenjem obje definicije mogu se utvrditi bitna obilježja ovog posla.1. To je vid neposrednog djelovanja stranih subjekata na domaćem tržištu. 2. Zastupnik uvjek mora biti pravno lice sa statusom subjekta MNPP shodno domaćem poredku3. Zastupnik djeluje samostalno4. Spoljnotrgovinsko zastupanje obuhvata i posredovanje i djelovanje po punomoći5. Spoljnotrgovinsko zastupanje je teretan pravni posao

Prinudno pravni okvir rada vanjskotrgovinskog zastupnika se razlikuje od onog koji važi za djelovanje trgovinskog zastupnika u unutrašnjem poslovanju. Najvažnije karakteristike režima BIH za ovo pitanje su:

1. usluge se mogu pružati u BIH ukoliko su saglasne principima domaćeg javnog poredka (politika, javni moral, sigurnost, zaštita ljudi životinja biljaka...)

2. trgovinsko zastupanje, konsignacija, i servisiranje uvezene opreme i trajnih potrošnih dobara predstavljaju relativno samostalne pravne poslove

3. trgovinski zastupnik mora biti preduzeče registrovanao za spoljnotrgovinsko poslovanje upravo za ovu djelatnost- a ne generalno

28

4. ugovor mora biti u pisanoj formi zbog zaštite interese komitenta, i javnosti i zbog potrebe evidentiranja

5. ugovor mora biti zaključen najmanje na godinu dana6. trgovinsko zastupništvo na nivou FBIH ima generalni karakter7. podatke iz ugovora nadležno ministarstvo mora čuvati kao poslovnu tajnu.

Sam postupak evidentiranja ima više elemenata: a). zaključeni ugovor( izmjene i dopune moraju se u roku od 30 dana od potpisivanja moraju se prijaviti nadležnom ministarstvu.b). ako su ispunjeni uslovi iz zakona i uredbe ministarstvo je dužno evidentirati ugovor u roku od daljih 30 dana od prijema prijavec). o izvršnom evidentiranju Ministarstvo trgovine u roku od 8 dana mora obavjestiti Ministarstvo vanjske trgovine BIHd). prestanak ugovora se evidentira kao i njegovo zaključivanje u roku od 30 dana

8. Izvori međunarodnog poslovnog pravaU ovoj oblast ne postoje izvori MJP zato su izvori MNPP najvažniji. Oni se dijele na: Međudržavne i autonomne.Međudržavni izvori: 1. opšti karakter- najvažniji opšti međudražavni izvor je konvencija o agencija u međunarodnoj prodaji robe (ženeva 1993). Konvencija nije obavezujuća. Konvencija se primjenjuje kod zakljućenja ugovora o prodaji ( agent ima ovlaštenje da za drugu osobu principala zakljući ugovor o prodaji sa trćim licem. Konvencija uređuje i svaki akt preduzet od agenta sa ciljem zakljućivanja ugovora ili u vezi sa njegovim izvršenje. Konvencija važi za odnose u kojima principal i treće lice imaju sjedište u trećim državama, a sjedište agenta u zemlji članice konvencije ili pravila MNPP upućuju na poredak zemlje članice. Ako treće lice za vrijeme zaključenja ugovora ne zna da druga strana djeluje kao agent konvencija se primjenjuje ako su sjedišta agenta i trećeg lica u razlićitim zemljama i MNPP upućuje na to .2. Regionalni karakter- pravo evropske zajednice se bavi trgovinskim zastupanjem sa stanovištva prava konkurencije (Rimski ugovor), kao i materialno-pravnim uređenjem ove oblasti- što je učinjeno direktivom Vijeće evropske zajednice.Ona se bavi pitanjem kordinacije zemalja članica koje se odnose na agenciju . Direktiva je upućena svim zemljama članicama osim VB za koju je donesena posebna direktiva čija je osnovna razlika u odnosu na predhodnu mogučnost stranaka ugovaranjem poredka neke države članive EZ iskljući primjenu prava EZ. Najvažnije karakteristike direktive su:

orijentiranost na odnosu agent i principal prinudni karakter normi dopuštenjem nacionalnim pravima da odstupi od nekih odredbi ukoliko se time

poboljšava položaj agenta orijentisanost na poslovnu agenciju iskljućivo na trgovačku branšu.

Automni izvori- od ovih izvora bitno je napomenuti vodić Međunarodne trgovinske komore u Parizu za sastavljanje ugovora o trgovinskom zastupanju.

29

9. Izvori međunarodnog privatnog pravaOvdje je najznačajnija konvencija o pravu koja se primjenjuje na agenciju (Hag 78. ) Odnosi se na sve slučajeve agencije, a ne samo na one o prodaji.Njome je agencija definisana tako da pokriva ovaj institut kako u anglosaksonskim tako i u kontinentalnim sistemima. Konvencija polazi od načela volje stranaka u izboru nadležnog prava, a tek onda u obzir dolaze kolezione norme. Od domaćih izvora MPP je Zakon o riješavanju sukoba zakona gdje su posebno date norme za: punomoćstvo, posredovanje, komision, špedicija- dakle za institute koje obuhvata agencija.

10. Pojam ugovora o agencijiUgovor o međunarodnom trgovinskom zastupanju je rezultat stranaka koje imaju sjedište u različitim državama, i agent se obavezuje da će istraživati tržište, kontaktirati sa klijentelom i po ovlaštenju zaključivati ugovore u ime i za račun principala. Karakteristike ovog ugovora su:

- trajno djelovanje ta principala- preuzimanje pravnih i faktičkih radnji- djelovanje u tuđe ime i za tuđi račun- obavezivanje za rad, a ne na ostvarivanju određenog rezultata (osim kod del credere)- pretpostavka opštosti naloga, specijalne naloge principal izričito daje- relativna samostalnost agenta u djelovanju- postojanje odnosa povjerenja između agenta i principala- dužnost agenta da djeluje u dobroj vjeri i u interesu principala

Posebnu vrstu ugovora o međunarodnom trgovinskom zastupanju predstavlja ugovor o konsignaciji. On može biti zaključen samostalno, to znači da konsignar može biti i lice koje nije preuzelo obaveze trgovinskog zastupnika. Najvažnije karakteristike ove vrste zastupanja su:

- prodaja robe u ime i za račun principala- držanje i korištenje posebnog konsignacionog skladišta za tu prodaju. Otvaranje ovog

skladišta uređuje se carinskim propisima.

11. Stranke i učesnici u poslu- Principal (komitent)- Trgovinski zastupnik (agent) može biti samo subjekt nacionalnog poslovnog prava- Treće lice-može biti bilo koji subjekt (ne mora biti pravno lice, za razliku od agenta)

Bitno je samo reći da su stranke u zakljućenju ugovora samo principal i treće lice. Međutim prema Ženevskoj Konvenciji o agenciji iz 1983 postoji jedan izuzetak, a to je ako treće lice nije znalo ili nije moralo znati da se radi o agentu a ne principalu prilikom zaključivanja ugovora, tada odnosi nastaju između agenta i trećeg lica.

12. Zaključivanje ugovora o agencijiZa postupak zaključenja ugovora, mjerodavno je pravo zemlje gdje je posao sklopljen. većina zemalja zahtjeva pisanu formu ugovora, pa tako i BiH. Uredno potpisan autentičan tekst ugovora, može biti sačinjen na dva jezika. U BiH je poželjno da jedna od domaćih verzija bude proglašena za autentičnom. Ugovor stupa na snagu danom njegovog potpisivanja. Ako je za to potrebna dozvola državnog organa, dobijanje odobrenja je korisno unijeti u ugovor

30

kao uslov punovažnosti. Pri tome treba znati da je odobrenje dužnost rezidenta ako to drugačije nije ugovoreno.

13. Predmet ugovora o agencijiPredmet ugovora su radnje pregovaranja i/ili zaključivanja ugovora sa trećim licima od strane agenta, a u ime i za račun principala. Proizvodni program potrebno je precizno odrediti u samom ugovoru ili aneksima. Uz tehnički opis poželjno je dati i namjenu robe-usluge, i specijalne karakteristike. Posebno je značajno navesti i patente i žigove kada je roba njime označena. Pored faktičkih obilježja predmet može biti definisan i obimom ugovora koje agent mora da zakljući za principala u određenom vremenskom periodu. U našem pravu ugovorno područje može biti samo cijela teritorija BIH. U uporednom pravu to nije uvije slučaj, pa je potrebno u ugovorima sa ino-zastupnikom jasno precizirati teritoriju na kojem zastupništvo važi da ne bi došlo do preklapanja nadležnosti više zastupnika istog principala. Ovdje je potrebno spomenuti i ekskluzivno zastupništvo koje se izričito ugovaraju (postoji samo jedan zastupnik nanekom teritoriju, npr. BIH)

Klauzula EKSKLUZIVITETA je veoma složena i ona obuhvata sljedeća pitanja:a). pravo principala da sam djeluje na teritoriji agenatab). pravo agenta na proviziju za sve ugovore koji su sklopljeni sa klijentima sa njegove teritorijec). pravp ili obavezu agenta da ugovara sa klijentima drugih teritorijad). uzdržavanje agenta od oduzimanja drugih principalae). uzdržavanje agenta od paralelne prodaje konkurentskih proizvoda, za vrijeme trajanja ugovora i nakon njenog prestanka.Ekskluzivitet se može uspostaviti u pogledu klijentele(određuje se kojim kategorijama klijenata, potencijalnih ugovarača, agent sarađuje kao jedini predstvnik principala)

14. Cijena/provizija u ugovoru o agencijiCijena je naknada za izvršene usluge agenta. U nju su uključeni redovni troškovi poslovanja agenta. Vanredni troškovi se posebno fakurišu principalu. Određivanje cijene je veoma složeno pitanje. Ona se određuje kao provizija tj. u procentu od prometa koji je agent omogućio principalu. Izražava se u domaćoj valuti. Kao osnovica kod nas i uporednom pravu se uzima vrijednost ugovora koji je principal zakljućio zahvaljujići djelovanju agenta. Ovdje se u obzir uzimaju i ozbiljne ponude koje je agent obezbjedio principalu, a principal ih nije prihvatio. Ukoliko agent jamči za ispunjenje obaveza trećeg lica, DEL credere zastupanje, provizija za to je znatno veća od uobićajne. Zavisno od predmeta ugovora kod obračuna provizije se mogu pojaviti posebni slučajevi:

1. Ekskluzivne agencije- agent ima pravo na proviziju na sve ugovore koje principal podpisao na njegovom teritoriju ( bez obzira da li je agent zaslužan za to ili ne)

2. Ponovljene naruđbe- ovaj slučaj može biti vezan za ekskluzivnu agenciju ali i ne mora. Ako se radi o ekskluzivnoj agenciji riješenje će biti kao pod jedan, a ako ne ne radi o ekskluzivnoj agenciji onda se ugovorom mora naglasiti dali agent ima pravo na naknadu za ponovljne naruđbe od strane 3 lica sa kojim je agent principala doveo u vezu.

31

Kod nas dispozitivna pravili ZOO nalažu da se provizije urede tarifom a ako nje nema onda poslovnim običajem. Ukoliko nema običaja onda je potrebno isplatiti razumnu naknadu koja zavisi od okolnosti posla.

15. Obaveze trgovinskog zastupnika (agenta)Prva obaveza trgovinskog zastupnika je trajna obrada tržišta i nalaženje potencijalnih SAUGOVORAČA. Primjenjuju se adekvatni marketing metodi.Druga obaveza je trajno posredovanje za svog principala i zaključivanje ugovora za njegovo ime i njegov račun. Prema ZOO to podrazumjeva:

a. sklapanje ugovora na osnovu generalne ili specijalne punomoćib. primanje izjava trećih lica c. davanje ijava trećim licimad. preduzimanje mjera za očuvanje interesa principala.

Bitni je reći da zastupnik ne može naplačivati i primiti potraživanje principala bez posebnog ovlaštenja.Treća dužnost agenta je obavještavanje principala o stanju na tržištu i poslovima. Ono mora biti precizno, tačno i blagovremeno.Četvrto agent mora djelovati u interesu principala. Ova obaveza obuhvata :

a. očuvanja prava intelektualne svojine koja pripadaju principalub. suzdržavanje od konkurencije principalu bilo preuzimanjem zastupanja konkurentskih

firmi bilo sopstvenim angažovanjem u istoj oblastic. odbijanje prijama mita ili trajnih profita od trećih licad. djelovanje po uputama principala

Peto je obaveza agenta da djeluje pažnjom dobrog stručnjaka. Ona je bitna zato što zastupnik samostalno odlučuje o načinu na koji će izvršiti nalog principala i obaveze koje se nanjemu zasnivaju.Šesto agent mora da čuva poslovnu tajnu. Dužnost ima trajni karakter jer važi poslije prestanka ugovora.Sedma obaveza je polaganja računa i trpljenje kontrole.Osma dužnost agenta je da nakon prestanka ugovora da vrati principalu sve stvari koje mu je ovaj predao na upotrebu za trajanje ugovora.

16. Obaveze principalaPrva obaveza principala da omogući agentu obavljanje posla radi koji je i ugovor sklopljen. To podrazumjeva predaju materijala i dokumenata (reklamni materijal, modele, uzorci).Druga, principal mora preduzeti sve mjere za očuvanje ugovorenog ekskluziviteta agenta.Treće, mnoga nacionalna prava i prava BIH predviđaju pravo principala da po svojoj volji prihvati ili odbaci sklapanje ugovora od strane zastupnika .Četvrta dužnos principala je najvažnija, zo je plačanje provizije i izvršava se prema ugovoru i uključujući tu i posebne slučajeve kao što su ekskluzivno zastupdtvo i ponovljene naruđbe. Plača se u ugovorenoj valuti. Najkritičnija tačka je vrijeme u kome agent stiče pravo na proviziju. Postoje tri trenutka kada se smatra da postoje uslovi za isplatu:

- kada agent dovede principala u vezi sa trećim licem- kada principal zakljući ugovor u čijem je zakljućenju učestvovao i agent- kada principal zakljući ugovor u čijem zakljućenju nije učestvovao i agent

32

U suštini ne bi trebalo da postoji razlika između vremena sticanja prava na provitiju i momenta u kome se ona može zahtjevati, odnosno kada je ona dospjela.Kod del credere zastupništva provizija se naplačuje po završenju posla. Agent stiče pravo na proviziju i u momentu u kome ga je principal zlonamjerno spriječio da obavi posao. Provizija se plača na ugovoreni račun. Direktiva 86/653 ima specifična rješenja u pogledu dospjevanja obaveza za plačanje. Direktiva izjednačava položaj redovnog i del credere agenta, pa provizija u oba slučaja dospijeva kada principal i treće lice ispuni svoje obaveze. Direktiva posebno reguliše prestanak prava na proviziju. Ako dužnost plačanja postoji ona mora biti izvršena ne kasnije od zadnjeg dana mjeseca koji slijedi tromjesećni period u kome je ona dospjela.U petu obavezu spada plačanje ostalih naknada koje nisu uračunate u proviziju i ne spadaju u troškove.

- garantovani minimalni prihod agenta ( u slučaju da se agent odriče neke svoje lukrativne pozicije, npr klijantele, ekskluziviteta, teritirije). Isplačuje se godišnje.

- naknada za klijantelu 8u slučaju kada principal ima pravo da neposredno ugovara sa partnerima koje nađe agent kao i za gubitak klijantele u slučaju raskida ugovora).

Šesta obaveza je da principal obavjesti agenta o namjeravanim promjenama poslovne politike-ovo se odnosi na promjene cijena, izmjene uslova poslovanja, promjene propisa, smanjenje proizvodnje i prodaje na agentovom tržištu.Sedma obaveza se odnosi na trpljenje agentovog prava retencije ili zaloga. Ovim se pravom agent koristi radi osiguranja naplate svojih dospjelih potraživanja. Bitno je napomenuti:

- radi se o zakonskoj zalozi ili retenciji- nije nužno da stvar bude primljena po osnovu ugovora- pravo zastupnika (agenta) ne uživa prioritet bez obzira na vrijeme nastanka.

17. Međusobna odgovornost principala i agentaOdgovornost principala, agenta i trećeg lica je da naknada štete poćiva na krivici. Mjerila krivice mogu biti zanemarenje razumne pažnje-pažnje stručnjaka. Na veličinu štete i njenu naknadu primjenjuju se opšta pravila obligacionog prava. Pošto ona nisu upotrebom prava usaglašen, prija pristupanja i ostvarenja odgovornosti potrebno je provjeriti i sapekte MPP.

1. Međusobna odgovornost principala i agenta- ova odgovornost se zasniva na nepoštivanju ugovorenih obaveza, jednog ili drugog. Postoje dvije osnovne odgovornosti principala:

Zaduženje sa plačanjem U slučaju raskida ugovora-principal duguje zastupniku naknadu izgubljenu za

klijenteluStranke se mogu osloboditi odgovornosti uslijed više sile, ali prilikom oslobađanja od nje prilikom formulisanja potreban je poseban oprez.

33

18. Odgovornost u odnosu sa trećim licemPrincipal i treće lice su stranke koje treba da potpišu ugovor. Za nepoštivnanje svojih obaveza odgovaraju prema pravilima koja važe za dotični pravni posao. Pored ugovora odgovornost može biti determinisana i aktom ratifikacije (naknadno prihvatanje radnji agenta kao svojih od strane principala).Ovdje su važna 3 momenta:

ratifikacija djeluje retroaktivno ako treće lice nije znalo niti je moglo znati da agent djeluje bez ovlaštenjaovo ne

stupa u odnos prije izjave o ratifikaciji treće lice može odbiti djelimičnu ratifikaciju.

Agent i treće lice odgovaraju međusobno kada ne dođe do odnosa principal-treće lice. To je slučaj kada treće lice nije znalo da agent djeluje bez ovlaštenja.

19. Načini prestanka trgovinskog zastupanjaPrestanak ovog ugovora bi u suštini znaćio da nema više odnosa zastupanja i predstavlanja između principala i agenta. U slučaju prestanka ugovora zbog izvršenja ugovorene radnje jedne strane, ovaj ugovor se transformiše u obligacioni odnos odgovornosti. Konvencija o agenciji poznaje još dva slučaja produženog dejstva ovlaštenja poslije njegovog prestanka:

1. zastupnik treba da djeluje za principjela i po prestanku ovlaštenja ako je to neophodno da bi se spriječile štete

2. prestanak ovlaštenja ne djeluje za treće lice koje nije znalo za to ili za uzroke koji su proizveli prestanak ovlaštenja.

Prema ovoj konvenciji postoje 3 osnovna načina prestanka ovog ugovora:1. slučajevi predviđeni ugovorom (istek roka, naknadni sporazum stranaka o prekidu

ugovora)2. Ispunjenjem ugovora3. opoziv od strane principala ili otkaz od strane agenta, bez obzira da li je saglasno

ugovoru ili ne

20. Jednostrani raskid ugovoraRegulisan je opštim pravilima koja važe za ugovor po nalogu prema kojem nalogodavac uvijek može odustati od ugovora ali mora i platiti naknadu štete za to. Ovo važi za sve kontinentualne sisteme, ali nei za anglosaksonske gdje je ovo potrebno posebno ugovarati. Također agent ima pravo na naknadu i po okončanju ugovora ako je principal nastavio da izvlači korist iz poslova sa klijentima sa kojima ga je povezao agent. Nalogoprimac u principu nema pravo da raskine ugovor u nevrijeme, a ako to uradi iz opravdanih razloga tada ne duguje naknadu štete. U drugim slučajevima naknada je obavezna. Bez obzira na razlog raskida agent mora da nastavi da obavlja svoje obaveze dok principal ne bude u stanju da ih preduzme. Svaka strana može da da otkaz sa ili bez otkaznog roka. Otkaz se mora dati najmanje mjesec dana prije isteka kalendarskog tromjesećja, a ako je zastupnički posao trajao duže od 3 mjeseca onda je rok 2 mjeseca. Još je bitno napomenuti da Direktiva 86/653 dozvoljava državama da u slučaju neizvršenja obaveza jedne od strane po sili zakona raskine ugovor. Neosnovani otkaz bez roka, nevinoj strani daje pravo naknade štete.

34

UGOVOR O FAKTORINGU

1. Pojam posla i ugovora o faktoringuFaktoring predstavlja isplatu klijentu njegovih potraživanja prema trećim licima, naplatu tih potraživanja od trećih lica, kao i vršenje nekih drugih usluga uz naknadu. Faktoring je, u stvari, cesija potraživanja sa klijenta na faktora. Suštinu ovog posla čine 4 funkcije:

Kreditna – finansiranje klijenta davanjem kredita ili avansa; na taj način klijent odmah dolazi do svojih sredstava umanjenih za cijenu faktorove usluge

Finansijska – vođenje računa, naplata potraživanja i njihov prenos na klijentov račun i sl. Del credere – faktor oslobađa klijenta rizika naplate potraživanja, tako što ga uz posebnu

naknadu (del credere provizija) preuzima na sebe; koji su to rizici, zavisi od ugovora Uslužna – pružanje usluga transporta, skladištenja, isporuke itd.

Pod faktoringom podrazumijevamo rezultat sporazuma stranaka po kome faktor za naknadu preuzima buduća kratkoročna potraživanja prema trećim licima, odmah isplaćuje jedan njihov dio, organizuje naplatu tih potraživanja i eventualno snosi neuspjeh u naplati, a sve to u okviru ugovora. 2. Istorijski razvoj faktoringaSmatra se da začeci modernog faktoringa sežu čak od 1600. godine, a nastaje unutar anglosaksonskih pravnih sistema. U Velikoj Britaniji se faktoring razvija u okviru instituta agency. Da bi jedno lice djelovalo kao faktor neophodno je ovlaštenje za to. Englesko pravo poznaje del credere agenta i del credere faktora. Naglo širenje faktoringa u Evropi počinje 60-tih godina ovog vijeka.

3. Vrste faktoringaNajvažnija podjela faktoringa je na:

Pravi – obuhvata sve bitne funkcije faktoringa; u njega su uključeni i neki marketing poslovi; del credere funkcija je tipična za ovu vrstu faktoringa

Nepravi – kvazifaktoring; faktor ne preuzima rizik naplate (nema del credere funkcije), već se samo obavezuje da će izvršiti radnje naplate; međutim, uz navedenu mora biti preuzeta još neka funkcija, osim jamčenja za naplatu

Prema sadržaju obaveze faktora razlikujemo (karakteristična za anglosaksonska prava): Old line faktoring – faktor otkupljuje sva potraživanja svog klijenta prema trećim licima na

duži rok; naglašena je del credere funkcija; uobičajeno je da dužnik bude obaviješten o cesiji potraživanja na faktora; kupovina potraživanja važi od dana izdavanja fakture dužniku ili od dana izvršenja cesije

Maturity faktoring – potraživanja klijentu se isplaćuju tek po njihovoj dospjelosti, a ne sa danom izdavanja fakture; poznaju ga i kontinentalna prava; nema finansijske funkcije

Prema otvorenosti faktoring odnosa prema dužniku imamo: Otvoreni faktoring – dužnik zna za postojanje ugovora o faktoringu; to saznanje stiče, po

pravilu, obavještavanjem (notifikacijom) Skriveni faktoring – dužnik ne zna za odnos klijenta i faktora; razvio se u

spoljnotrgovinskom poslovanju; klijent prodaje robu faktoru u zemlji, a faktor je preko istog klijenta izvozi; pošto se faktor prema dužniku pojavljuje isključivo kao banka označena na fakturi kao mjesto plaćanja, ovaj tip se naziva i invoice faktoring

35

Prema kriteriju sjedišta imiamo: Unutrašnji – sjedište prodavca i kupca je u jednoj državi Spoljnotrgovinski – sjedište u dvije države; može biti: direktni (potpuni) ili indirektni (po

sistemu 2 faktora)

Prema vrsti subjekata koji učestvuju u ugovoru razlikujemo: Interni – kod koga se kao stranke javljaju subjekti iz iste grupacije; faktoring za sopstvena

preduzeća; čest unutar transnacionalnih kompanija Eksterni – između klijenta i faktora ne postoji statusna veza

Prema kriteriju djelatnosti imamo: Opšti – poslovi zaključeni u oblasti prometa robe Specijalni – razvija se u novije vrijeme; posebno su interesantni: honorar faktoring,

faktoring lizing, retail faktoring

4. Karakteristike i pravna priroda ugovoraKarakteristike ugovora o faktoringu:

Složenost – u ovom ugovoru se sreću: ugovori o prodaji prava, o kreditu i o globalnoj cesiji, kao i elementi ugovora o komisionu i sl.

Trajnost i periodičnost ispunjavanja U našem pravu nema obaveznu zakonsku formu – u praksi je formalan po volji

stranaka Teretan i neimenovan i spada u poslove banke

Pravna priroda ovog ugovora ne može se odrediti jedinstveno za sve tipove posla koje smo naveli. Tako je npr. pravi faktoring i ostali slični poslovi po pravnoj prirodi prodaja potraživanja. Nepravi faktoring ima najjače izražene elemente ugovora o kreditu i ugovora o čistom diskontnom poslu, kao i elemente finansijskog zastupanja. Zbog toga cesija potraživanja nema isti karakter kao kod pravog faktoringa, već se vrši radi namirenja tražbine.Može se zaključiti da karakteristike ugovora i različiti uticaji koje vrše pojedini ugovori na pravnu suštinu faktoringa čine od njega mješoviti pravni posao.

5. Odnos poslova faktoringa i forfetinga Po ekonomskoj svrsi, poslovnom modelu i pravnim rješenjima faktoringu je najsličniji posao forfetinga. Konstrukcija forfetinga služi finansiranju srednjoročnih i dugoročnih poslovnih transakcija sa elementom inostranosti. U njenoj osnovi nalazi se ugovor o forfetingu kojim forfeter uz diskont kupuje nedospjela novčana potraživanja od svoga klijenta ujedno se odričući prava na regres . Visina forfeting diskontne stope se najčešće određuju prema stanju na forfeting tržištu, ali se može i pojedinačno ugovarati. Zbog značajnog rizika koji forfeter preuzima, prava koja su predmet ugovora ili potiču iz mjenice ili su praćena drugim instrumentima obezbjeđenja plaćanja (aval, bankarska garancija ili dokumentarni akreditiv).Ekonomska teorija dijeli forfeting poslove na forfet u užem i širem smislu. Kod prve grupe klijent forfet finansiranje uključuje u poslovnu i pravnu konstrukciju unaprijed, prije zaključenja osnovnog ugovora sa svojim dužnikom. Forfeting u širem smislu postoji kada se ovom načinu finansiranja sporazum između klijenta i forfetere zaključuje tek kada je potraživanje klijenta prema dužniku već nastalo.

36

Bez obzira o kojoj se ekonomskoj vrsti posla radi, dužnik može na forfetera prenijeti potraživanje cesijom, otkupom mjeničnog potraživanja i prenosom akreditiva. U poslovnoj praksi i u doktrini dominira stav da je za forfeting ugovor tipičan prenos avalirane mjenice bez prava regresa od izdavaoca. Pošto je u ženevskom mjenično-pravnom krugu klauzula “bez regresa” koju bi unio trasant pravno ništava, to u forfetingu funkcioniše jedino sopstvena mjenica. U common law sistemima se i trasirana mjenica može pojaviti kao instrument forfetinga.

Između forfetinfa i faktoringa postoje značajne sličnosti. Razmotrićemo ih na sažet način, imajući u vidu prvenstveno pravi faktoring ugovor.Osnovne sličnosti između dva ispitivana ugovora su:

a) oba posla služe vanbilansnom finansiranju spoljnotrgovinskih transakcija, bez za-ključivanja ugovora o kreditu sa bankom;

b) poslovna i pravna konstrukcija oba posla uključuje najmanje tri lica, a kod spoljnotrgovinskih transakcija se kao četvrto redovno pojavljuje i kupčeva/dužnikova poslovna banka;

c) i forfeting i faktoring znače otkupljivanje tuđeg potraživanja uz preuzimanje rizika za eventualnu nemogućnost naplate. Postojanje del credere funkcije je najjača zajednička osobina oba posla;

d) ugovori o forfetingu i faktoringu imaju veliki broj istih pravnih osobina: neimenovani su, mješoviti, formularni, teretni i dvostrano obavezni.

Razlike između forfetinga i faktoringa su brojnije i važnije.Sistem izvora prava za svaki od ovih ugovora se donekle razlikuje. Suprotno faktoringu, ne postoji međunarodna konvencija za forfeting. Kod forfetinga u užem smislu u obzir se moraju uzeti autonomna pravila forfeting tržišta, što nije slučaj kod faktoringa. Napokon, za najčešći pojavni oblik forfetinga, onaj koji se odvija otkupom avaliranih mjenica, relevantno je mjenično pravo, a ne opšta pravila obligacionog prava i regulativa cesije koji uređuju faktoring. Ova razlika se reflektovala i na pravila parničnog postupka koja se primjenjuju u slučaju spora. Predmet razmatranih ugovora se razlikuje najprije u poslovnom smislu. Forfetingom klijent finansira potraživanja iz dugoročnih ugovora, najčešće o isporuci investicione opreme i građenju, dok je forfeting orijentisan na ugovore o prodaji robe. Sa stanovišta deviznih propisa predmet forfetinga su dugoročna potraživanja, ona koja dospijevaju najranije za 6 mjeseci. U praksi se forfeting koristi za naplatu srednjoročnih potraživanja sa rokom dospjelosti između 3 i 6 godina. Predmet faktoringa su uvijek kratkoročna potraživanja, po pravilu ona koja dospijevaju za 90 dana.

37

Zbog razlike u izvoru i dospijevanju potraživanja koja su predmet svakog od razmatranih poslova, rizici kojima su izloženi njihovi nosioci nisu jednaki. Faktor po pravilu snosi samo rizike vezane za dužnika, dok forfeter, pored opasnosti od insolventnosti dužnika, snosi ekonomske, valutne i političke rizike države u kojoj je sjedište dužnika.

Ugovor o forfetingu se u pet osobina razlikuje od faktoringa: a) pravna priroda forfetinga je diskontni kredit, dok je faktoring u suštini ugovor o cesiji;b) osnov potraživanja kod forfetinga je po pravilu mjenica kao vrijednosni papir, dok je kod faktoringa to ugovor o cesiji;c) predmet forfetinga je samo jedno određeno i postojeće potraživanje, dok predmet faktoring ugovora mogu biti i buduća odrediva potraživanja;d) ugovor o forfetingu je posao intuitu personae, dok faktoring u principu nema tu osobinu ie) forfeting je zbog dugoročnosti potraživanja i brojnih rizika aleatoran, a faktoring nije.

6. Lica u faktoringuSubjekti ugovora su klijent i faktor. Klijent može biti bilo koji subjekt domaćeg ili međunarodnog poslovnog prava koji djeluje u oblastima u kojima se faktoring pojavljuje. Kao faktor se najčešće javlja banka ili neka druga specijalizovana institucija, prvensveno zbog finansijske funkcije ovog posla.Postoje i subjekti posla faktoringa. Na prvom mjestu je klijentov partner, koji ekonomski ima ulogu kupca, a pravno dužnika, a ugovor mu daje i svojstvo cesusa. Dužnik nije pasivan učesnik u transakciji i on mora biti obaviješten o cesiji.Faktorov faktor (subfaktor ili međufaktor) je faktorova poslovna veza u mjestu ili zemlji plaćanja. Javlja se najčešće u međunarodnom faktoringu. Odnsoi dužnika prema podfaktoru isti su kao i prema faktoru. Subfaktor obaveze i prava zasniva na posebnom ugovoru o podfaktoringu.

7. Zaključivanje ugovoraPosebnu pažnju ima faza pregovora. U njoj faktor (banka) ispituje bonitet potencijalnog klijenta, njegovih kupaca, kao i obim posla i rentabilnost.Prilikom zaključivanja ugovora posebnu pažnju treba posvetiti načinu prenosa potraživanja. Ako ona odmah prelaze na faktore, postoji ugovor o faktoringu. Ako je ugovoreno da je klijent dužan ponuditi određena potraživanja faktoru, onda postoji predugovor o faktoringu. Autonomija volje stranaka ograničena je uslovima predugovora i ugovor se zaključuje konkludentnim radnjama.Ako forma ugovora po zakonu ne čini bitan element posla, stranke o njoj slobodno odlučuju. Pošto se u praksi ovaj ugovor sklapa u pismenom obliku potrebno je u ugovoru jasno reći da li stranke žele formu kao uslov za nastanak ugovora, kao obavezno dokazano sredstvo ili kao obično dokazano sredstvo.

38

8. Bitni elementi ugovoraOdređeni su ekonomskim funkcijama i vrstom faktoringa. U ugovoru moraju biti barem dvije od četiri radnje faktora: finansiranje, vođenje knjigovodstva, naplata potraživanja i jamčenje za naplatu.Predmet ugovora su klijentova određena ili odrediva, postojeća ili buduća, dospjela ili nedospjela potraživanja prema dužniku u vremenu trajanja ugovora o faktoringu, koja on pod uslovima ugovora prenosi na faktora, radi njihove naplate sa ili bez jamstva.Cijena faktorove usluge je drugi bitan sastojak ugovora. Njeni elementi su:

Provizija – naknada za faktorov rad; sastoji se iz naknade za usluge isplate faktura, naknade za ostale usluge faktora i eventualno naknade za preuzimanje rizika naplate (del credere provizija)

Kamata na unaprijed isplaćena sredstva Troškovi akontacija koje faktor daje svom klijentu

9. Prenos potraživanja (obaveze klijenata)Osnovna klijentova obaveza je prenos potraživanja koja su predmet ugovora. Ona je izuzetno složena. Da bi se prenos potraživanja mogao izvršiti potrebno je da se radi o prenosivoj tražbini čiji pravni promet nije zabranjen zakonom. Pošto su prava u pravnom prometu, po pravilu prenosiva, za praksu su bitnija ugovorna ograničenja. Ona se uspostavljaju sporazumom klijenta i dužnika.Ugovorna ograničenja prenosa se javljaju u 2 vida:

Kao bezuslovna zabrana cesija (apsolutna zabrana) Kao zabrana cesije bez dužnikovog pristanka (relativna zabrana)

Naknadni pristanak dužnika na cesiju u našem pravu čini je valjanom u svakom slučaju. Na faktora se mogu prenijeti određena ili odrediva, dospjela i/ili buduća potraživanja u cjelini ili djelimično, shodno ugovoru. Ugovor o faktoringu ne može se zaključiti povodom pojedinačne cesije. Predmet ugovora i cesije moraju biti kratkoročna potraživanja. Po tome se faktoring razlikuje od drugih poslova sa sličnom funkcijom (npr. forfeting).U praksi se prenos potraživanja na faktora vrši globalnom cesijom, odjednom za sva buduća potraživanja koja su predmet ugovora, iako može biti predviđeno i drugačije rješenje. Interesi faktora su zaštićeni jedino globalnom cesijom svih potraživanja. Zajedno sa osnovnim, na faktora prelaze i sva sporedna prava. Ona su posebno važna ako se tiču obezbjeđenja naplate od trećih lica-dužnika. Klijent jamče faktoru da potraživanje koje je prenio zaista i postoji. Međutim, za bonitet, odnosno mogućnost naplate se ne jamči.Ustupilac je dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju. Obavještenje je ograničeno samo na to kome dužnik mora izvršiti svoje obaveze. Ako je obaviješten o globalnoj cesiji, dužnik svoje obaveze mora ispuniti faktoru. UNIDROIT konvencija obavještavanje o cesiji potraživanja svrstava u bitne elemente posla faktoringa.Položaj dužnika ne može biti pogoršan cesijom potraživanja na faktora. Dužnik mora platiti faktoru, ako su ispunjena 4 uslova (kumulativno), tj.ukoliko:

Ne zna za neko drugo lice koje ima jače pravo na naplatu Od klijenta ili d faktora uz saglasnost klijenta, dobije pisano obavještenje o cesiji Razumno može da identifikuje tražbinu i faktora

39

Može da utvrdi da se potraživanje odnosi na ugovor o prodaji zaključen u vrijeme ili prije vremena davanja obavještenja o cesiji

Kada izvrši isplatu faktoru, dužnik nema pravo da od njega traži vraćanje prenesenih sredstava. Izuzeci postoje ako:

Dužnik nema pravo da zahtjeva vraćanje sredstava od klijenta kao snabdjevača Faktor nije izvrsio prenos dobijenih sredstava klijentu Faktor izvrši plaćanje klijentu iako je znao za njegovo neuredno izvršenje ugovora

Sukob interesa može da izbije između faktora i lica na koje je klijent prenio svoja prava radi osiguranja dobijenog kredita. Faktor će imati prednost nad drugim cesionarima, ako je prije njih stupio u odnose globalne cesije sa dužnikom.

10. Ostale obaveze klijentaKlijent je dužan da pokuša otkloniti zabranu cesije koja postoji u trenutku zaključenja ugovora o faktoringu, kao i da otkloni eventualne buduće zabrane cesije.Na fakture koje upućuje svom dužniku klijent kod otvorenog faktoringa mora staviti klauzulu o cediranju potraživanja faktoru.Kod otvorenog faktoringa dužnik može greškom platiti klijentu, a ne faktoru. U tom slučaju, klijent je obavezan da faktoru bez odgađanja prenese sve iznose zasnovane na cediranim potraživanjima koje je primio od dužnika.Na osnovu ugovora, klijent stiče obavezu obavještavanja faktora o momentima koji su značajni za uspjeh cijele transakcije. Najprije mora informisati faktora o postojećim i potencijalnim kupcima, njihovom bonitetu i okolnostima koje mogu uticati na sposobnost dužnika da izvrši plaćanje. Faktor mora biti obaviješten o prigovorima na robu koju je klijent dobio od dužnika. Isto važi i za vraćene pošiljke. Faktor mora biti informisan i o poslovima koji su tek sklopljeni.

11. Preuzimanje i isplata potraživanja (obaveze faktora)Faktor ima obavezu da preuzme potraživanja u skladu sa ugovorom o faktoringu. Za faktora su ova pitanja posebno značajna:

Opcija – ako je u ugovoru predviđeno pravo opcije za faktora, on se mora izjasniti u ugovorenom roku ili u primjerenom roku; šutnja po isteku vremena za prihvatanje cesije smatra se odbijanjem, ako u ugovoru nije drukčije rečeno

Obim preuzimanja obaveza – određuje se ugovorom; faktor postavlja maksimalni iznos obaveza koje će preuzeti, bilo iz cjelokupnog poslovanja klijenta, bilo iz njegovih odnosa sa pojedinim dužnikom

Faktor mora platiti za preuzeta potraživanja shodno ugovoru. Isplata se ne vrši u cjelini. Odbija se dio koji služi za obezbjeđenje faktora kako od rizika naplate, tako i od jednostranog raskida ugovora. Zadržana sredstva vode se na posebnom kontu. Od pridržanih sredstava, faktor odbija svoju proviziju, troškove akontacije i kamatu. Ako faktor odustane od naplate potraživanja mora vratiti del-credere proviziju i srazmjeran dio naknade za svoje usluge.Plaćanje se mora izvršiti u ugovorenom roku. Kod izvoznog faktoringa plaćanja se vrše u ugovorenoj valuti.

40

12. Ostale obaveze faktoraKod pravog faktoringa faktor preuzima rizik za nemogućnost naplate potraživanja, shodno ugovoru. Međutim, del credere jamstvo ne pokriva klijentovu isporuku s nedostacima.Pored poslova vezanih za naplatu potraživanja, faktor ugovorom može preuzeti i vršenje drugih radnji vezanih za cijelu poslovnu transakciju, a ne samo za ugovor s klijentom. Kod zatvorenog faktoringa javlaju se naročito slijedeće radnje: praćenje robe u toku transporta, organizacija prevoza, organizacija kontrole količinei kvaliteta, osiguranje robe i dr.

13. Odgovornost u poslu faktoringu i prestanak ugovoraObje stranke dužne su da u ispunjavanju svojih obaveza djeluju pošteno i savjesno, pažnjom dobrog stručnjaka. U pitanju je ugovorna odgovornost tako da se krivica pretpostavlja.Pored odsustva krivice dužnik se može osloboditi odgovornosti dokazivanjem da je radnja druge strane uzrok štete i da postoji ''viša sila''.

14. Odgovornost klijentaKlijent odgovara faktoru ako tražbina ne postoji u času kada je izvršeno ustupanje. Ukoliko se cediraju već postojeće tražbine, odgovornost postoji od trenutka zaključenja faktoring ugovora. Ako faktoring predstavlja globalnu cesiju budućih kratkoročnih potraživanja, smatra se da klijent odgovara za njihov veritet od trenutka u kome je pojedina tražbina morala nastati shodno ugovoru između klijenta i dužnika.Za naplativost tražbine, odnosno njen bonitet, klijent ne odgovara faktoru. Klijent je odgovoran za sve objektivne prigovore prema faktoru na koje dužnik ima pravo po osnovu ugovora o prodaji. Klijent odgovara faktoru ako potraživanja za koja je primio avans nisu slobodna od prigovora dužnika.Ako se poslije plaćanja faktoru od strane dužnika pokaže da je ugovor izvršen s nedostacima, dužnik ne može tražiti od faktora da mu vrati primljeni iznos. Međutim, može tražiti naknadu štete od klijenta.Dužnik može odbiti da plati ako zna da postoji treće lice sa pravom na plaćanje jačim od faktorovog. Pored toga, ovlašten je da ne plati ako nije primio pisano obavještenje o cesiji i ako ne može ''razumno'' da identifikuje tražbinu i njen osnov.Kod nepravog domaćeg faktoringa rizik nespremnosti za plaćanje ostaje na klijentu, te on odgovara faktoru za eventualne štete. Obično je to plaćanje zatezne kamate na unaprijed plaćenu vrijednost potraživanja.Kod pravog domaćeg faktoringa rizik nespremnosti dužnika za plaćanje leži na faktoru i za to on dobija del-credere proviziju. Klijent ne odgovara faktoru, ako dužnik odbije platiti.

15. Prestanak ugovora Ako je zaključen radi naplate potraživanja, obaveze stranaka prestaju ispunjenjem. Ako je u ugovoru izričito navedeno njegovo trajanje, on prestaje protokom određenog

roka; rok se može produžiti pod posebnim okolnostima ili pod opštim uslovimia obligacionog prava, ali i prećutno, tj.prenosom i prihvatanjem prenosa potraživanja.

Sporazumni raskid ugovora U slučaju stečaja klijenta

41

Na jednostrani raskid ugovora o faktoringu mogu se primijeniti opšta pravila o otkazu i posebna pravila o otkazu ugovora o trgovinskom zastupanju. Koja rješenja će imati prednost zavisi od sadržaja ugovora. Ako otkazni rok nije utvrđen ugovorom, treba ispitati da li za to postoji poseban poslovni običaj. Ako ga nema, može se smatrati da ugovor prestaje istekom primjerenog roka.Postoji mogućnost raskida ugovora iz ''ozbiljnih razloga'' i bez davanja otkaznog roka. Međutim, ti ''ozbiljni uzroci'' se moraju precizirati u ugovoru za svaku stranu posebno.Svi način prestanka obaveza faktora ne djeluju trenutno. Faktor još neko vrijeme mora voditi ugovorene poslove klijenta. Taj rok se može ugovoriti i dok on traje faktor ima pravo na naknadu za izvršene usluge.

UGOVOR O ISKLJUČIVOJ DISTRIBUCIJI

1. Pojam i vrste ugovora o distribucijiU ekonomiji se riječ distribucija koristi da bi se označio način na koji proizvođač ili “trgovac” raspoređuju svoju robu na dostupna tržišta. U suštini predstavlja davanje prava drugoj osobi da u sopstveno ime i račun vrši dalju prodaju robe ili usluga davaoca prava. Postoji veći broj ugovora distribucije:

1. Ugovor o distribuciji2. Ugovor o isključivoj distribuciji3. Ugovor o selektivnoj distribuciji4. Ugovor o isključivoj nabavi5. Ugovor o distribuciji motornih vozila6. Ugovor o frančajzingu

Mi ćemo ovdje pažnju posvetiti samo Ugovoru o isključivoj distribuciji. Ugovor o isključivoj distribuciji ima za predmet trajnije pravo za zaključivanje ugovora o prodaji, ali se razlikuje od samog ugovora o prodaji nezavisan je od njega. Od ugovora o licenci razlikuje se po predmetu ugovora, prinudno-pravnom režimu i obavezama stranaka. Glavna razlika između isključive distribucije i frančajzinga sastoji se u predmetu. Odnos između ugovora o isključivoj distribuciji i isključivoj agenciji je to što isključivi distributer djeluje u svoje ime i račun, a agent u svoje ime a za račun principala stoga je element povjerenja kod ugovora o isključivoj distribuciji5 veoma važan.

2. Ekonomska obilježja ugovora o isključivoj distribucijiNedostaci ugovora o ekskluzivnoj distribuciji:

1. ograničavanje konkurencije među postojećim ili potencijalni, prodavcima robe istog proizvođača

2. vjerovatnost restriktivnih klauzula u takvim ugovorima koje pogađaju i konkurente i potrošače

3. omogučavanje paralelnog uvoza kroz sistem ugovora o ekskluzivnoj distribucijiPrednosti ugovora o ekskluzivnoj distribuciji:

1. Specijalizacija proizvođača i distributera za pojedine segmente prodaje2. Rad sa jednim poslovnim partnerom

5 dalje u textu ID – Ugovor o isključivoj distribuciji (ekskluzivnoj distribuciji)

42

3. Pojačan intenzitet i kontinuitet marketing aktivnosti4. Racionalnost snadbijavnja 5. Stimulisanje konkurencije proizvođača i trgovaca koji rade sa istom vrstom robe6. Omogučavanje konkurencije i na onim tržištima gdje zbog visokih troškova stvaranja

distributivne mreže ne bi ni bilo

ID ima više relevantnih ekonomsko-pravnih obilježja:1. Predstavlja vid vertikalne integracije (i unazad i naprijed)2. Ugovorni karakter integracije pruža fleksibilnost u dizajniranju i provedbi3. Stvaranje integrisanih distributivnih sistema bez nedostataka i ograničenja kao kod

vertikalne integracije4. Stabilnost poslovnih odnosa5. Mogućnost ugovaranja isključivosti samo za jednu stranu,distributeta6. Manja ili nikakva ulaganja 7. samostalnost subjekata u prodajnom lancu

3. Razvoj pravne regulative Sporazumi o ID nastali su u Sad. Od samog početka predstavljaju tvorevinu autonomnog trgovačkog prava. U zakonodavstvu se ovaj posao gotovo ne uređuje, jedini aspekt koji je u većoj ili manjoj mjeri uređen jeste antimonopolski.

4. Definicija ugovora o isključivoj distribuciji Nepostojanje zakonskih definicija u nacionalnim pravima zahtjeva korištenje Uredbe Komisije EZ. To je sporazum čije su stranke samo dva preduzeća kojima se jedna strana obavezuje drugoj da jedino nju snadbijeva određenom robom radi dalje prodaje unutar cijelog zajedničkog tržišta ili unutar njegove definisane oblasti.

5. Pravna priroda posla u ugovoru o isključivoj distribucijiPravna priroda ovog ugovora nije potpuno razrješena jer su unutar ovog ugovora a i distribucije uopšte prisutni elementi više drugih imenovanih poslova. Na prvom mjestu tuje o prodaji, i to prvenstveno prava a ne robe. Najznačajnije karakteristike ovog ugovora:

1. Ovo je posao trgovačkog prava isključivo2. ID je uslovljen antimonopolskim pravom3. Sa stanovišta teorije obligacije radi se o neimenovanom pravnom poslu4. Ugovor je trajan i zbog toga uvijek ima i okvirni karakter5. Posao je neformalan, ali se u praksi uvijek pojavljuje u pisanoj formi6. Ugovor je sinalgmatičan (obaveze i prava stranaka su uzajamne)

6. Bitan element ugovora o isključivoj distribuciji1. Stranke – u ovom ugovoru to su dobavljač i distributer. Obje stranke imaju status trgovca,

te moraju ispunjavati zakonske uslove za bavljenje vanjskotrgovinskim poslovanjem. U pravu EZ i poreci zemalja članica zahtjevaju da se u ugovoru kao stranke pojave samo dva preduzeća, dok naše pravo ne sadrži ovo ograničenje. Stranke u ugovoru moraju pripadati različitim stupnjevima u komercijalizaciji robe (na primjer proizvođač-veletrgovac, veletrgovac-trgovac na malo). Recipročni i nerecipročni sporazumi o distribuciji proizvođača iste robe su zabranjeni jer imaju značenje horizontalnih

43

monopolskih ugovora. Isto važi i za povezana preduzeća, osim ako im je zajednički godišnji prihod ispod 50 miliona eura.

2. Predmet – ovog ugovora je pravo distributera na isključivu prodaju određenih proizvoda ili usluga dobavljača na ugovorenoj teritoriji. Robe na koje se ovo pravo moraju biti određene ili odredive u ugovoru. Ako postoji mogućnost zabune robe može se sastaviti posebna lista proizvoda koji ne spadaju u ugovorne. Ovaj ugovor se može i odnositi i na usluge koje su neposredno povezane za prodaju ugovorenih proizvoda. Neznatne promjene na proizvodima i pakovanju, koje uzrokuju bitne promjene njihovih osobina i funkcija, a koje vrši distributer, ne smatraju se stvaranjem novog proizvoda. Proizvodi koji se prestanu proizvoditi ili koje dobavljač ne može više da drži bez svoje krivice prestaju da budu ugovorni proizvodi. Ovakav automatizam se ne primjenjuje kod novih proizvoda (njih je potrebno regulisati ugovorom).

3. Trajanje ugovora – postoje različiti načini određivanja trajanja ovog ugovora.Ugovor može biti najprije zaključen na neodređeno vrijeme. Tada traje do sporazumnog ili jednostranog raskida. Ako se zaključuje na neodređeno vrijeme rok, po pravilu duži od jedne godine dana, a ako je pak kojim slučajem kraći od jedne godine. U takvim uslovima on se najčešće koristi kao probni i stranke tada ugovorom preuzimaju obavezu da će ponovo pristupiti pregovorima radi definisanja svog odnosa na duži rok.

4. Teritorija – je područja na kome distributer uživa prava isključive prodaje i on se još naziva ugovorna teritorija. Ona mora u ugovoru biti precizno određena jer determiniše tržište na kojem vrijedi distribucija ekskluziviteta. Pristup trećem licu na ugovornu teritoriju ne može biti zabranjen po osnovu ovog ugovora. Stranke mogu ugovoriti i proširenje teritorije (fiksiranjem uslova pod kojim ove odredebe važe). Bitno je samo reći da teritorija ne smije biti jednostrano promjenjena, tako da dobavljač ne može promjeniti granice ekskluzivnih teritorija bez pristanka distributera, ovaj (distributer) ne može uvesti novog distributera unutar svoje ugovorene teritorije bez pristanka dobavljača. Također je bitno reći da dobavljač može zadržati pravo snadbijevanja određenih klijenata tada je riječ o ”rezervisanoj klijanteli”

5. Cijena – u ovom ugovoru cijena koja se odnosi na preneseno pravo na isključivu prodaju nije navedena, pa se naknada mora tražiti u odredbama o cijeni robe po kojoj se ona prodaje distributeru. Cijena robe se ne određuje uvijek u ID, pa je to često prepušteno naknadnim propisima. Različiti su metodi ugovornog određivanja cijene robe:

a. Orijentacionim utvrđivanjem cijene- cijene na određen dan u određenom mjestu- pravni standardi (najpovlašteniji kupac)

b. Fiksiranje cijene (bilo na dan zakljčenja ugovora ili neki drugi datum)- primjenjuje se rijetko - i u poslovima sa krećim vremenskim periodom

Bez obzira na metod utvrđivanja cijene, njegov ishod ne smije da bude prodaja ugovorenih proizvoda po ”neumejerno visokim cijenama ”, jer se to smatra zloupotrebom monopolskog položaja.

7. Obaveze dobavljača1. Poštivanje isključivog prava prodaje koje je prenio distributeru, koje se odnosi kako na

proizvode tako i na teritoriju. Dobavljač može preuzeti obavezu da neće unutar ugovorenog teritorija prodavati sopstvene proizvode (tada je riječ o ekskluzivnoj distribuciji a ako i on prodaje na tom teritoriju tada je riječ o jedinom ili solo distributeru).

2. Dobavljač je dužan prihvatiti sve narudžbe distributera koje su u skladu sa ugovorom.3. Prenos prava industrijske svojine (znanje firme, umijeća, žigovi)

44

4. Dužnost koorporacija sa distributerom (promotivne aktivnosti, pružanje tehničke pomoći)5. Obavještavanje distributera (od liste dosadašnjih klijenata do prestaje proizvodnog,

obrazovanje kadrova distributera, opšti uslovi poslovanja)6. Dobavljač ima dužnost da čuva sve podatke koje je saznao o distributeru, sistemu

poslovne tajne i to ima trajni karakter

Sve prethoden obaveze dobavljača odnose se prema distributeru, preostale imaju javnopravnu prirodu:

a) Zabrana zaključivanja recipročnih i nerecipročnih ugovora sa proizvođačima istog proizvoda

b) Zabrana ekskluzivne distribucije među povezanim proizvođačima c) Sprečavanje ili zabrana paralelnog uvoza na ugovorenu teritoriju d) Zabrana ekskluzivne distribucije na onim područjima na kojima ne postoji alternativni

izvor snadbjevača krajnjih kupaca tim proizvodom 8. Obaveze distributeraU prvu grupu spadaju one koje štite interese dobavljača, a to su:

1. Obavljanje kupovine u skladu sa ugovorom o ekskluzivnoj distribuciji. Može biti precizirano izričito i prećutno. Drugi slučaj postoji kada je sporazumno predviđen određeni obim prodaje.

2. Distributer je dužan pažnjom i marljivošću dobrog stručnjaka da konstantno nastoji da unaprijedi prodaju proizvoda na svojoj teritoriji čak i ako to nije ugovoreno

3. Može preuzeti obavezu da u određenom periodu i teritoriji ne konkurišu dobavljaču (to može trajati najduže 5 godina)

4. Obaveza koja glasi na negativnu činidbu a sastoji se od uzdržavanja od niza radnji koje jesu ili mogu biti suprotne u skladu sa prve dvije dužnosti

5. Plaćanje pojedinačnih narudžbi u skladu sa ugovorom, a u njemu se po pravilu određuje valuta, rokovi i mjesto.

Obaveza saradnje sa dobavljačem postoji i na strani distributera:1. Provođenje zajedničkih akcija (promotivnog karaktera i slično)2. Obavještenje dobavljača o svim relevantnim momentima vezanim za ugovor

(najvažnije sadržaje o kojima dobavljač mora biti obavješten poželjno je precizirati u ugovoru, no oni se mogu utvrditi iz okolnosti posla)

9. Odgovornosti stranakaAmerička jurisdikcija nerado dodjeljuje bilo kakvu naknadu za slučaj raskida ugovora o eksklizivnoj distribuciji, dok u kontinentalnim sistemima primjenjuju se opšta pravila o odgovornosti i naknadi štete. Pitanje isključenja ili ograničenja odgovornosti izričito se reguliše u samom ugovoru (posebno u USA), ali s obzirom da je isključenje ili ograničenje odgovornosti u mnogim pravima zabranjeno ili uslovljeno ni izloženi postupak nije bez rizika (ako se klauzula odnosi na običnu nepažnju sud može da je na zahtjev zainteresirane strane isključi).Distributer odgovara krajnjem kupcu ili ”preprodavcu” za postojanje materijalnih pravnih nedostataka, bez obzira da li je nedostatak u trenutku preuzimanja od dobavljača bio skriven ili ne. Međutim, ugovorom se može uključiti klauzula o regresu kojem dobavljač vrši naknadu štetu distributeru. Međutim u ovom slučaju i interesi dobavljača zahtjevaju da distributer

45

poduzme neke obaveze u pogledu ovoga ka npr. pregled robe prilikom preuzimanja, skraćivanje grantnih rokova kupcima, obavještenje dobavljača o prigovorima itd.

10. Prestanak ugovoraPrije svega ovaj ugovor može prestati ispunjenjem. Teorijski, to će biti slučaj samo onda kada je sporazumom stranaka određen obim prodaje čijim ispunjenjem ugovora prestaje da postoji.Ako dođe do naknadne objetivne nemogućnosti ispunjenja ugovora prestaje po sili zakona. Ako je je ugovoren rok trajanja, ugovor prestaje istekom tog roka. Ovo važi samo u slučaju da stranke u ugovoru nisu predvidjele prešutno produživanje ugovora. Kod jednostranog raskida situacija je složenija jer dispozitivna rješenja ne postoje, tako da je samim ugovorom potrebno predvidjeti osnove za jednostrani raskid, period u kome se mora dati izjava o raskidu, dužina raskidnog roka, te način obavještenja druge strane o raskidu. Na ovoj osnovi nevina strana ugovora može raskinuti i bez davanja otkaznog roka.

UGOVOR O DUGOROČNOJ PROIZVODNOJ SARADNJI

1. Pojam ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiPosao dugorične proizvodne saradnje (DPS) je rezultat posjele rada i globalizacije svjetske privrede. Definicija Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH glasi: « pod dugoročnom proizvodnom saradnjom podrazumjeva se svaki dugoročni ugovorni odnos u trajanju od najmanje 3 godine između domaćeg pravnog lica koji obavlja proizvodne aktivnosti u BiH i stranog pravnog lica koji se tiču razvoja, uvođenja proizvodnje, proizvodnje i uzajamnog snabdjevanja proizvodima i njihovim sastavnim dijelovima». Prema klasničnoj teoriji prava ovaj ugovor spada u neminovne pravne poslove. Osnovne karakteristike ovog ugovora su:

učešče imaju samo pravna lica elemenat inostranosti teretnost sinalgmatičnost dugoročnost postojanje zajedničkih interesa partnera prema trećim licima okvirni karakter.

2. Izvori prava o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiZa DPS u zakonskom smislu ne postoje obavezujući međunarodni izvor. Od soft low vrela treba navesti Vodič za sastavljanje međunarodnih ugovora o industrijskoj kooperaciji EEC. Domaći sopstveni izvori MNPP utvrđuju spoljnotrgovinski režim ovog posla. Zbog toga oni imaju prinudni karakter. U BiH se na prvom mjestu hijerarhije nalaze Zakoni, to su:

a) Zakon o vanjskotrgovinskoj politicib) Zakon o carinskoj politicic) Zakon o deviznom poslovanju

Važan izvor predstavljaju i zakoni entiteta, a najbitniji su:Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju FbiH

46

Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju RS.Na drugom mjestu hijerarhije nalaze podzakonski akti. Najvažniji su:

1) odluka Vijeća ministara o uvijetima registriranje ugovora o DPS2) odluka Vijeća ministara o klasifikaciji roba na režime izvoza i uvoza3) odluka Vijeća ministara o uslovima uvoza roba radi izvoza.

Nepostojanje vlastitih izvora nalaže primjenu izvora domačeg prava. Ako stranke nisu uredile mjereodavno pravo, primjeniće se kolezione norme, koje će zavisiti od segmenata ugovora. Imamo 3 segmenta ugovora koja dominiraju:

ugovor o prodaji ugovor o djelu ugovor o prenosu tehnologije

U svakom od ova tri slučaja važi različita koleziona norma. Za prodaju je mjerodavno pravo zemlje u kojoj se «u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sijedište prodavca»Kod ugovora o dijelu to je « sjedište poslenika u vrijeme prijema robe»Za ugovor o transferu tehnologije « sjedište primaoca tehnologije».

3. Zaključivanje i forma ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiProcedura zaključivanja ovog ugovora zavisi od karakteristika samog ugovora o DPS. Postupak pregovaranja je po pravilu dugačak i prolazi kroz sve faze zaključivanja ugovora- od preliminarnih kontakata, pregovora, punktacije i izrada nacrta ugovora. Pisana forma je uslov za nastanak posla i predstavlja bitan elemenat ugovaora. Pisana forma ugovora je obavezna, te se potpisuje jedinstveni tekst ugovora uključujući i njegove anekse ( može se nadopunjavati i mijenjati). Pravilo je barem dvojezičnost teksta, uz obavezu se obje lingvističke varijante smatraju autentičnim tj. mjerodavnim za tumačenje.

4. Registracija ugovora povlasticeZaključeni i potpisani ugovor o DPS podliježe registraciji ( kao i njegove izmjene i dopune). Prijevu za registraciju podnosi domaći partner ministarstvu trgovine entiteta na kome se nalazi sjedište firme. Prijava za registraciju se mora podnijeti u roku od 30 dana od potpisivanja ugovora, odnosno njegove izmjene i dopune. Registracija obavezno sadrži:

naziv, sjedište i mjesto obje ugovorene stranke broj riješenja o upisu u sudski registar domaćeg subjekta

Da bi prijava bila uredna moraju biti priloženi: orginal ugovora i službeni prevod na jeziku BiH potvrda o saobraznost proizvoda koji su predmet ugovora izvod iz registra stranog partnera.

Ministarstvo može tražiti otklanjanje nadostataka u prijavi u roku od 15 dana od podnošenja njihovog zahtjeva. Kada je prijava uredna Ministarstvo ima 30 da donese odluku o upisu ili odbijanju upisa u registar. U slučaju negativnog riješenja može se uložiti žalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja nadležnog ministarstva.Nakon što je upisano u registar Ministarstvo entiteta treba da u roku od 10 dana tekučeg mjeseca dostavi izvještaj o upisima za protekli mjesec Ministarstvu vanjsketrgovine kako bi sve bilo evidentirano u zajednički registar.

47

Nakon registracije oba partnera dobijaju značajne povlastice, koje su uređene zakonom o vanjskotrgovinskoj politici. Dvije su posebno važne:

1. odluka o klasifikaciji roba na režimu uvoza i izvoza- predviđa da oni mogu biti slobodni i zasnovani na dozvoli. 2. Pored dozvole zu postoje i kontigenti i kvote za pojedine proizvode.

Ako u vrijeme zaključenja ugovora tj aneksa ovih kvota nije bilo onda se one neće primjenjivati do isteka ugovora.Roba koja je predmet ugovora po pravili se uvozi radi obrade a izvozi radi ispunjenja ugovora. U carinskom smislu radi se o privremenom izvozu i uvozu robe. Ova roba ne podliježe carinskim obavezama, i to u slučaju da je to bio privremeni izvoz (do 6 mjeseci). Ovaj rok može biti produžen do kraja roka ugradnje.

5. Bitni elementi ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji1. Ličnost subjekta- ugovorene stranke mogu se pojavitikao pravna lica, trgovačka društva ili preduzeća koja su registrovana za obavljanje proizvodne djelatnosti. Strano fizičko lice ne može biti partner u ovom poslu. podrazumjeva se da pravna lica imaju status trgovca, odnosno subjekta poslovnog prava prema svom nacionalnom poredku. Ako se kao partner javlja MNC korisno je predvidjeti koja filijala ima svojstvo ugovorene strane.2. Predmet ugovora-to su radnje obje staranke kojima se ispunjavaju njihove obaveze. Mogu biti administrativne, i ugovorne prirode.3. Cijena predmeta- prema zakonu ZVTP BiH vrijednost robe izvezenih na osnovu ugovora mora biti jednaka vrijednosti roba uvezenih na osnovu istog tog ugovora. U cijenu u ugovoru ulaze cijene proizvoda, intelektualne svojine i usluga. 4. Rok trajanja- po zakonu je bitan element ugovora. Može biti ugovor na neodređeno vrijeme ne kraći od 3 godine. Kod ovakvih ugovora treba predvidjeti proceduru sporazumnog i jednostavnog raskida ugovora. U prvom slučaju stranke ugovor mogu raskinuti i prije isteka roka, ali gube povlastice iz vanjskotrgovinskog režima. U drugom slučaju se postavlja pitanje odgovornosti stranke koja je kriva za raskod. 5. Pisana forma ugovora- Pisana forma je uslov za nastanak posla i predstavlja bitan elemenat ugovaora. Pisana forma ugovora je obavezna, te se potpisuje jedinstveni tekst ugovora uključujući i njegove anekse ( može se nadopunjavati i mijenjati).

6. Nebitni elementi ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji1. Rokovi za zaključenje godišnjih ugovora, onih koji služe realizaciji osnovnog, dugoročnog i okvirnog ugovora za DPS2. Uslovi međusobnih isporuka ( mjesto, prelaz rizika, vrijeme i način)3. Kontrola međusobnih isporuka i način reklamiranja4. Tehničke garancije i garancije prema trećim licima5. Ugovorno područje saradnje u geografskom i ekonomskom smislu6. Način odvijanja saradnje u oblasti istraživanja i razvoja7. Korištenje dobara i intelektualne svoine ,patenti, robnim i uslužnim žigovima.8. Način izvora podkooperanata

48

U sklobu nebitnih elemenata često se nalaze i klauzule kojima jači partner ograničava slabijeg. Mnoge zemlje uvode zabranu ovakvih klauzula.

7. Administrativnopravne obaveze o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiObaveze dijelimo na administrativne i ugovorene. Administrativne obaveze su prinudnog karaktera i postoje paralelno sa ugovorenim. Od zemlje do zemlje se razlikuju. Neizvršenje ovih obaveza povlači sa sobom kaznenu odgovornost. Kod nas se ona manisfestvuje kao odgovornost za privredne prestupe i prekršaje. Najvažnije administrativne obaveze se:

a) obezbjeđenje pisane formeb) registracija ugovorac) obezbjeđivanje najmanje jednake vrijednosti uvoza domaćeg partnera sa izvozom

zasnovanim na ovom ugovorud) zadovoljavanje carinskih formalnostie) udovoljavanje svim procedurama plačanja sa inostranstvom, uključujući i kontrolu

kontrokorenta

8. Ugovorne obaveze o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiPojedinačne obaveze i njihovi sadržaji u velikoj mjeri zavise od predmeta kooperacije. Neke tipične se mogu izdvojiti, a tu spadaju:

a) zajedničko programiranje razvoja u domenu ugovornog proizvoda i sa njim povezanih usluga

b) saradnja u usvajanju nove proizvodnje c) razmjena relevantnih informacija, uključujući i stručno obrazovanje kadrovad) sačinjavanje periodičnih najčešće godišnjih ugovorae) konzerviranje, pakovanje i označavanje proizvoda na ugovorni načinf) isporuka robe koja je predmet kooperacije ( u skladu sa opštim pravilima ugovora o

prodaji robe i sa posebnim riješenjima o DPS)g) garantovanje da je roba saobrazna ugovoru i da nema pravnih nedostatakah) plačanje cijene preko kontokorentnog računa i periodičnost vođenja saldai) čuvanje poslovne tajne, ne samo u toku ugovora već i nakon prestanka.

Odgovornost za neizvršenje ovih obaveza ima obligaciono pravnu prirodu i ravna se prema mjerodavnom pravu. Riješavanje sporova može biti sporazumno riješavanje i arbitraža. Ako način riješavanja spora nije ugovoren bizi će nadležan sud određen prema mjesta tuženog. Još jedna karakteristika ugovora o DPS je prijateljsko riješavanje sporova.

9. Prestanak ugovora iz administrativnih razlogaUgovor o DPS u velikoj mjeri zavisi od vanjskotrgovinskog režima svake zemlje. Naše pravo ni na nivou države ni na nivou entiteta ne predviđa mogučnost prestanka ugovora dejstvom administrativnih akata. Njihov utjecaj na ugovor je posredan. Ukoliko nadležni organ utvrdi da su prestali da postoje uslovi na osnovu kojih je donio riješenje o registraciji ugovora o DPS dužan je da traži usklađivanje stanja sa propisima. Ako to ne bude učinjeno nadležno ministarstvo mora da donese riješenje brisanja ugovora iz registra. Upis ugovora u registar nije uslov za njegovu punovažnost, s toga ni brisanje ugovora iz registra ne znači njegov

49

prestanak. Međutim zbog drugih povreda, npr. zaštite zdravlja, javne sigurnosti, očuvanja okoline i sl. može doći do prestanka ugovora po sili zakona.

10. Prestanak ugovora voljom stranakaOvdje su mjerodavna opšta pravila obligacionog i drugih relevantnih grana prava- prava intelektualne svojine posebno. Postoje 3 slučaja prestanka ugovora voljom stranke:

1) Istek roka na koji je ugovor zaključen- u praksi se često pojavljuje odredba po kojoj se ugovor produžava automatski, ukoliko ne bude otkazan u određeno vrijeme prije njegovog isteka

2) Sporazumni raskid- stranke to mogu učiniti kada žele i pod uslovima koje dogovore. Ukoliko ugovor bude raskinut prije roka od 3 god. od zaključenja davanje državi koja su ušteđena povlasticama moraju se nadoknaditi državi

3) Ugovor može prestati jednostranim otkazom bilo koje od stranaka. Ovdje postoje 2 situacije. Prva je raskid iz ugovorom predviđenih razloga i sa posljedicama na koje ugovor ukazuje. Ukoliko se ugovor raskine iz razloga koji u njemu ne postoje, strana koja je kriva za raskid duguje naknadu štete drugoj strani po mjerodavnom pravu.

UGOVORI O MEĐUNARODNOM PREVOZU STVARI MOREM

1. Značaj pomorskog saobraćajaPomorski saobraćaj pored željezničkog , ima prvorazredni značaj u transportnim sistemima velikog broja zemalja. Osnovna obilježja pomorskog transporta su:

a) primarno ima međunarodni karakter i značajb) direktno je u funkciji privrednog razvoja zemlje i regija u kojima se nalaze pomorske

lukec) organizovanost i tehnička opremljenost pomorskih, naročito svjetskih luka je visokad) omogućava prevoz robe u velikim količinama kroz oblike masovnih tereta e) razvoj tehnike i tehnologije izgradnje brodova je doveo do postojanja brodova

različitih tehničkih performansi

2. Vrste pomorskog prevoza Pomorski prevoz se obavlja kao prevoz u linijskoj plovidbi i prevoz u slobodnoj plovidbi. Prevoz u linijskoj plovidbi je prevoz koji se vrši na određenim relacijama po unaprijed utvrđenom redu plovidbe, uz cijenu i druge uslove koji su unaprijed utvrđeni tarifom. Prevoz stvari u slobodnoj plovidbi jeste transport za koji se ralacija, cijena prevoza, visina naknade za pružanje usluga kao i drugi uslovi utvrđuju ugovorom između pomorskog brodara i korisnika prevoza za svaki pojedinačni prevoz.

3. Vrste ugovora o pomorskom pravuU pravnoj teoriji postoje različite klasifikacije ugovora koji se mogu pojaviti u pomorskom pravu. Sistem pomorskog ugovornog prava u našem pravu izgleda ovako:

a) Ugovor o gradnji brodab) Ugovor o iskorištavanju brodova

50

c) Ugovor o plovidbenom agencijskom poslud) Ugovor o plovidbenom osiguranju

4. Pojam i vrste ugovora Ugovor o prevozu stvari označava ugovor kojim se brodar obavezuje da preveze stvari brodom iz luke određene zemlje u jednu ili više luka u inostranstvu, a naručilac da plati vozarinu. Postoje dvije vrste ugovora o prevozu stvari morem:

1. Brodarski ugovor 2. Vozarski ugovor

Brodarski ugovor je takav ugovor kojim se brodar obavezuje da preveze stvari cijelim brodom, srazmjernim dijelom broda ili u određenom brodarskom porstoru, a naručilac da plati vozarinu. Težište je na ekonomskom iskorištavanju broda. Ovaj tip ugovora je karakterističan za slobodnu plovidbu. Vozarski ugovor ili ugovor o prevozu komadne robe je takav ugovor kojim se brodar obavezuje da će prevesti određenu komadnu robu uz naknadu. Koristi se za prevoz manjih tereta i redovno u linijskoj plovidbi.

5. Tipovi brodarskog ugovora S stanovištva načina ekonomskog iskorištavanja broda i pravnih pravila kojima se to reguliše, postoje tri tipa brodarskog ugovora i to:

1. Brodarski ugovor na vrijeme je takav tip ugovora kojim se brodar obavezuje da naručiocu, za određeno vrijeme, stavi na raspolaganje brod. Određeni period brodar prevozi stvari na relacijama i u luke koje odredi naručilac. Koristi se za prevoz većih količina iste robe za određeni period .

2. Brodarski ugovor na putovanje je ugovor na osnovu kojeg brodar vrši prevoz stvari za jedno ili više putovanja, angažujući cijeli brod, dio broda ili brodski prostor.

3. Ugovor o podčarteru ili podbrodarski ugovor je ugovor kojim naručilac broda ugovora sa trećim licima da se stvari trećeg lica prevezu brodom kojeg je naručilac angažovao. Do ovog ugovora dolazi kada naručilac nema dovoljno tereta da napuni brod.

6. Forma ugovora Ugovor o prevozu stvari morem je, u principu, neformalan. Svaka strana ima pravo zahtijevati da se o zaključenom ugovoru sastavi pisana isprava. Postoje dva izuzetka od principa neformalnosti. Pismena forma ugovora se traži kada se zaključuje:

a) Brodarski ugovor za više putovanja b) Brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod

Ova dva tipa bez pisane forme ne proizvode pravna dejstva. Za transport stvari morem u slobodoj plovidbi međunarodna praksa je stvorila više tipova forumularnih ugovora- prema vrsti robe, putnim pravcima, te prema vrsti brodova. U linijskoj plovidbi ugovori se zaključuju putem zaključnice koja sadrži bitne elemente ugovora.

7. Teretnica (konosman)

51

Teretnica je pisana isprava sa karakteristikama vrijednosnog papira, kojom brodar potvrđuje prijem stvari upisanih u teretnicu radi prevoza i predaje robe u luci iskrcaja licu koje se ispravno legitimiše teretnicom. Teretnica nije ugovor o prevozu nego isprava koja reprezentuje stvari predate na prevoz. Teretnica može da glasi na ime, po naredbi i na donosioca. Teretnicu izdaje brodar i to obligatno na zahtjev krcatelja i predstavlja jednostran pravni posao. Ona se redovno sastavlja na formularima, obrascima, koje su izradile nacionalne ili međunarodne asocijacije brodara. Smatra se izdatom kada je potpiše brodar ili zapovjednik broda i preda krcatelju. Teretnica se sastavlja na osnovu pismenih podataka krcatelja i sadrži: firmu i sjedište brodara, podatke o identitetu broda, ime i sjedište krcatelja, i ime i sjedište primaoca, luku odredišta, podatke o teretu kako ih je pismeno saopštio krcatelj, stanje tereta i ambalaže prema spoljašnjem izgledu, vozarinu, mjesto i datum ukrcaja tereta izdavanje teretnice i potpis brodara ili njegovog pomoćnika. Brodar može u teretnicu unijeti određene primjedbe koje se odnose na stanje tereta, ambalažu, broj komada, oznake tereta i dr. Teretnica i ugovor o prevozu stvari morem su dva samostalna pravna dokumenta, pa je potrebno utvrditi odnos između njih. Za pravni odnos između naručioca, odnosno krcatelja i brodara relevantan je ugovor o prevozu, a za pravni odnos između brodara i primaoca tereta mjerodavan je sadržaj teretnice.

8. Ostale prevozne isprave Časnička potvrda koju izdaje prvi oficir predstavlja dokaz da je na brod ukrcana određena količina robe. Ima snagu prostog dokaznog sredstva: prodavcu služi kao dokaz da je preuzeo radnje isporuke, a krcatelju da se na temelju njih izda teretnica. Brojački listići se koriste za utvrđivanje količine robe koja je ukrcana na brod ili iskrcana sa broda pomoću lučkih brojača. Brojanje odvojeno vrše brodar i krcatelj. Brodski manifest predstavalja ispravu koja je važna za carinske organe. U manifest se unose podaci o vrsti i količini robe i gdje se ona nalazi u brodskom prostoru. Pismo spremnosti je redovno pisana isprava koju izdaje zapovjednik broda kada je brod dobio slobodan saobracaj sa kopnom ili kada je došao u luku i dobio određeno mjesto. Pismom spremnosti zapovjednik broda obavještava krcatelja, odnosno primaoca tereta da je brod spreman za ukrcavanje ili iskrcavanje. Predajom pisma spremnosti počinje teći vrijeme za ukrcaj ili iskrcaj. U linijskoj plovidbi se ne izdaje pismo spremnosti. Vremenska tablica je isprava koju sastavlja brodar i u koju se upisuje vrijeme koje je brodar proveo na ukrcavanju, odnosno iskrcavanju, uključujući i sve druge relevantne momente. Potvrda o dobrom slaganju tereta je dokument koji pribavlja zapovjednik broda od kompanije koja je vršila slaganje i nivelaciju tereta na brodu ili drugog kvalifikovanog subjekta. Nalog za iskrcaj, isporuku je isprava koju brodaru izdaje primalac za dio tereta koji je primio. Koristi se u slučaju kada se teret naznačen u konosmanu isporučuje, predaje u dijelovima.

9. Bitni elementi ugovora

52

Bitni elementi ovog ugovora su stranke, teret, prevozni put i cijena usluga. Ugovorne strane su brodar i naručilac. Prema međunarodnim pravilima, brodar je nosilac pomorskog plovidbenog poduhvata. Postoje i druga lica. Krcatelj i primalac robe nisu ugovorne strane, ne učestvuju u zaključenju ugovora o prevozu. Krcatelj može bit naručilac, ili od njega ovlaštena osoba čija je uloga da ukrca robu na brod. Primalac je osoba ovlaštena da u odredišnoj luci preuzme robu od brodara na temelju teretnice ili ugovora o prevozu. Teret je roba koja se prevozi od jedne do druge luke. Pomorski prevozni put je ona linija kojom brod plovi od luke ukrcaja do luke iskrcaja. Može bit jedno mjesto ukrcaja i jedno mjesto iskrcaja, ali može da bude više kada brod svraća u nekoliko luka. Cijena usluga prevoza (vozarina) određuje se , u pravilu, ugovorom. U slobodnoj plovidbi cijena brodarskog prostora određuje se putem berze, podliježe zakonu ponude i tražnje. U formularne ugovore unose se određene klauzule kojima se detaljnije regulišu određena pitanja.

10. Obaveze brodaraPostavljanje broda u luci ukrcaja – Brodar je dužan postaviti brod za ukrcavanje u ugovorenoj luci ukrcaja, na vrijeme i na mjesto ukrcaja koje u slobodnoj plovidbi obezbjeđuje krcatelj. To mjesto može biti mjesto u luci uz siguran vez ili sidrište. Kada se angažuje cijeli brod luka ukrcaja se može odrediti u širem geografskom području. Kada je u pitanju vrijeme, treba razlikovati nekoliko momenata: vrijeme očekivanja broda , vrijeme prispjeća i vrijeme kada je brod spreman za krcanje. Vrijeme očekivanja broda predstavlja okvirni rok dolaska u luku, vrijeme prispjeća označava vrijeme dolaska/ulaska broda u luku, a vrijeme spremnosti broda je trenutak kad je brodar uručio pismo spremnosti krcatelju.Prevoz ugovorenim brodom – Ugovorom se brod može odrediti individualizirano ili generički. Prema Briselskoj konvenciji, vozar je dužan da upotrijebi, prije i na početku putovanja , dužnu pažnju i da brod učini sposobnim za plovidbu. Teorija pomorskog prava razlikuje opštu, specijalnu i specifičnu sposobnost broda. Opšta sposobnost podrazumijeva sposobnost broda za plovidbu uopšte. Specijalna sposobnost tiče se zahtijeva plovidbe za konkretno putovanje i podrazumjeva veći stepen osobosobljenosti broda u pogledu opreme i sl. Specifična sposobnost obuhvata naročita svojstva i namjene broda ( hladnjače).Ukrcaj i iskrcaj tereta (stvari) – Osnovno pravilo kod brodarskog ugovora jeste da naručilac dopremi teret do mjesta koje je određeno za pristajanje broda i unutar njega na lokalitet odakle brodar može preuzeti teret. Ukrcaj počinje protekom određenog vremena nakon uručenja pisma spremnosti. Teret se krca u brodsko skladište tj. prostor određen konstrukcijom broda, s tim da se ne ošteti oprema, brod ili drugi teret. Brodar je odgovoran za greške u slaganju, mada postoje izuzetci. Izdavanje isprave - Brodar izdaje niz isprava kojima se dokazuju određene činjenice bitne za rješavanje odnosa između subjekata koji su uključeni u prevozni posao. Te isprave su: pismo spremnosti, teretnica, vremenske tablice, brodski manifest, časnička potvrda, brodski tovarni list. Prevoz stvari – Ova obaveza obuhvata određivanje prevoznog puta, vrijeme prevoza i izvršenja naloga od strane brodara. Brodar je obavezan teret prevesti ugovorenim putem, što

53

se precizira određivanjem luke ukrcaja i luke iskrcaja, odredišne luke. Ako ugovorom nije određen prevozni put, brodar je dužan da putovanje izvrši uobičajnim putem. Skretanje broda sa ugovorenog ili uobičajnog puta predstavlja povredu ugovora i brodar se izlaže odgovornosti za eventualnu štetu. Skretanje je dopušteno ukoliko nastupe objektivne okolnosti ( izbijanje rata, prirodne nepogodnosti). Brodar je dužan izvršiti prevoz stvari u ugovorenom roku. Ako vrijem e nije ugovoreno brodar je dužan prevoz izvršiti u primjerenom roku, s obzirom na prevozni put, klauzule ugovora, i instrukcije korisnika prevoza. Nalozi se mogu davati u granicama ugovora i namjene broda. Čuvanje stvari – Brodar je dužan čuvati stvari od momenta preuzimanja do momenta predaje. Kada ta obaveza počinje i prestaje zavisi od ugovora i ugovorenih transportnih klauzula. Tokom cijelog preveznog puta brodar je obavezan kontrolisati teret i preduzimati odgovarajuće mjere. Iskrcavanje i predaja stvari - Brodar predaje teret u luci, odnosno mjestu pristaništa kako je određeno ugovorom. Kada postoji nemogućnost iskrcaja u odredišnoj luci brodar je ovlašten da brod uputi u najbližu luku ukoliko sigurnost broda dozvoljava. Brodar teret predaje imaocu teretnice, a ako nije izdata nikakva prevozna isprava onda licu određenom u ugovoru. Pri predaji su moguće i smetnje. Tada će brodar tražiti instrukcije od krcatelja ako se primalac ne javi ili se ne može pronaći ili neće, odnosno ne može preuzeti teret, te kada se javi više imalaca teretnice. Ako je traženje upustava ostalno bezuspješno brodar može iskrcati teret i predati u javno skladište na trošak i rizik primaoca, ili druge osobe ovlaštene da raspolaže teretnicom. Brodar je obavezan predati stvari u onakvom stanju u kakvom ih je primio na brod. Stoga primalac ima pravo staviti prigovor na oštećenje ili manjak tereta.

Obaveze korisnika prevoza 10. 1. Krcanje i iskrcavanje stvari (tereta)Već je izloženo, da se obaveza ukrcavanja tereta pojavljuje i kao obaveza brodara. Pojam krcanja ima šire i uže značenje. U širem smislu, krcanje obuhvata skup radnji naručioca, krcatelja, brodara i primaoca u cilju prijema, preuzimanja i predaje tereta. U užem značenju, krcanje je isključivo obaveza brodara da preuzme teret na brod, a iskrcavanje je njegova dužnost da teret preda primaocu. Naručilac je obavezan dopremiti teret (kamionom, željeznicom) do luke ukrcaja, odnosno pristaništa i staviti ga brodaru na dohvat brodske dizalice, odnosno na mjesto kako je ugovoreno. Ukrcavanje i iskrcavanje tereta treba da se obavi u toku određenog vremana koje se u pomorskom pravu naziva stojnicama i prekostojnicama. Stojnice predstavljaju redovno vrijeme određeno za krcanje i iskrcavanje tereta. Opšte je pravilo pomorskog prava da stojnice počinju teći od časa predaje pisma spremnosti i proteka ugovorenog ili uobičajenog vremena predaha, koje se daje krcatelju da pripremi teret (nekoliko sati). Trajanje stojnica utvrđuje se ugovorom, a ako nije predviđno vrijeme, stojnica se određuje prema mjesnom običaju i1i lučkim uzansama, ili aktom lučkog organa. Klauzule kojima se ugovara trajanje stojnica su npr. „razumno vrijeme”, „vrijeme u skladu sa običajima luke”, ukrcaj i iskrcaj „tako brzo kako brod može primiti". Stojnice se mogu računati po danima ili satima, prema ugovoru. U nedostatku ugovorene odredbe računaju se prema običajima luke.

54

Prekostojnice predstavljaju dodatno, naknadno, vrijeme koje brodar daje krcatelju ili primaocu za ukrcaj ili iskrcaje. Za vrijeme prekostojnica brodaru pripada posebna naknada. Prekostojnice se redovno ugovaraju i predstavljaju element formularnih ugovora, a za slučaj da nisu ugovorene primjenjuju se običaj mjesta krcanja, odnosno iskrcavanja. Dani prekostojnica se računaju po tekućim danima i ne prekidaju se, osim ako su smetnje za ukrcaj ili iskrcaj nastale na strani brodara. Kada protekne vrijeme prekostojnica, a teret nije ukrcan ili iskrcan, tada krcatelj, odnosno primalac pada u dužničku docnju. U toj situaciji brodar ima alternativu prava. On je ovlašten da: odmah otplovi sa ukrcanim dijelom tereta zadržavajući pravo na punu vozarinu, naknadu za prekostojnice i druga potraživanja po ugovoru ili da odustane od ugovora i iskrca teret.

10.2. Predaja dokumenataSva dokumetna i isprave potrebne za ukrcaj, pevoz, i iskrcaj tereta krcatelj je dužan predati brodaru na vrijeme. Krajnji rok za predaju dokumenta jeste istek stojnica ili prekostojnica za ukrcaj. Ukoliko krcatelj isprave ne preda na vrijeme, brodar ima pravo da iskrca teret uz zadržavanje prava na punu vozarinu, uključujući i naknadu štete.

10.3. Plaćanje vozarine i troškova Vozarina je cijena usluge za prevoz stvari brodom. Određuje se ugovorom i teretnicom, a u linijskoj plovidbi tarifom. Vozarina se određuje na razne načine:

a) paušalna vozarina predstavlja neki utvrđeni iznos, bez obzira na vrstu, masu i količinu tereta;

b) vozarina po jedinici tereta kada se cijena određuje po komadu, jedinici mase, jedinici brodskog prostora;

c) vozarina na vrijeme je utvrđena po jedinici vremena, što je čest slučaj u slobodnoj plovidbi;

d) vozarina po vrijednosti pojedinačnih pošiljki se koristi kod ukrcaja naročito vrijednih stvari;

e) vozarina po principu puno za prazno ili mrtva vozarina se plaća bez da li je ukrcano manje od onog što je ugovoreno ili nije uopšte ukrcan teret.

Vozarina se može povećavati ili smanjivati. Najčešći slučaj povećanja vozarine su: ukrcano je više tereta nego što je ugovoreno; ukrcan je drugi teret ze koji je predviđena veća vozarina; ukcan je teret bez brodareva pristanka ili je ukrcan nepotpuno označen teret. Vozarina se može i smanjiti: kada je ukrcan samo dio tereta, a brodar je raspolagao neiskorištenim brodskim prostorom, te u slučaju raskida ili odustanka od ugovora usljed više sile.

11. Odgovornost brodara Brodar odgovara za slučaj oštećenja, gubitka i zakašnjenja. Njegova odgovornost se proteže od momenta prijema do momenta predaje tereta, po našem pravu, a po Briselskoj konvenciji od momenta ukrcaja tereta na brod do momenta njenog iskrcaja sa broad. Prevladava stav da brodar odgovara po sistemu subjektivne odgovornosti i to onog težeg oblika, odgovornost sa pretpostavljenom krivicom. Brodareva odgovornost se pretpostavlja, ali on može dokazivati suprotno, da nije kriv - umanjenje ili iskljućenje odgovornosti.

55

Opšte pravilo sadržano u Briselskoj konvenciji glasi: svaka klauzula, pogodba ili sporazum u ugovoru o prevozu, kojima se vozar ili brodar oslobađaju odgovornosti za gubitak ili oštećenje u vezi sa robom nastalo usljed nepažnje, krivnje ili neispunjenja dužnosti i obaveza iz Konvencije ili kojima se njihova odgovornost umanjuje na drugi način nego što je propisano Konvencijom, biće ništavi, nepostojeći i bez učinka. Konvencija, istovremo, predviđa razloge za oslobođenje brodara od odgovornosti. Taksativno su navedeni sljedeći:

a) nesposobnost broda za plovidbu, osim ako do gubitka ili štete nije došlo propustom njegove "dužne pažnje", što brodar mora dokazati;

b) propusti u upravljanju brodom, propusti i nepažnja zapovjednika, mornara i drugih lica u službi brodara;

c) viša sila, uključujući ratne događaje, djela javnih neprijatelja, naredbe ili mjere pri-nude vlada ili sudske zapljene, štrajkove i1i opšta otpuštanja sa posla;

d) karantinska ograničenja; e) skretanje u cilju spašavanja ili pokušaja spašavanja života i dobara na moru, kao i

drugo razumno skretanje;f) štete nastale iz prirode tereta (skrivene mane) i1i nedovoljnog pakovanja ili označa-

vanja tereta;g) propust krcatelja ili vlasnika robe, njegovog agenta i1i predstavnika.

Brodar “neće ni u kom slučaju biti odgovoran za gubitak ili oštećenje robe”, za iznos veći od 10.000 franaka po koletu i1i jedinici tereta, ili 30 franaka po kg brutotezine. Vrijednost robe određuje se prema berzanskoj cijeni, a ako takve nema, prema tekućoj tržišnoj cijeni; ako nema ni jedne ni druge - prema uobičajenoj vrijednosti robe iste vrste i kvaliteta u mjestu i vremenu kada je roba iskrcana iIi je, prema ugovoru, trebala biti iskrcana. Hamburška konvencija polazi od principa pretpostavljene krivice brodara za gubitak, ostećenje i zakašnjenje za cijelo vrijeme dok je roba bila u njegovoj državini. Novine koje je uvela Hamburska konvencija ogledaju se u sljedećem:

a) brodar odgovara za teret koji se krca na palubu (kontejneri, palete i dr.) pod uslovom da je krcanje na palubu ugovoreno ili je dopušteno običajima ili nacionalnim pro-pisima;

b) odgovornost je proširena i za slučaj zakašnjenja, tj. ako roba nije predata u roku sa-glasno ugovoru, odnosno u razumnom roku koji se očekuje od urednog brodara (šteta je limitirana na iznos od dvije i pol vozarine);

c) odgovornost brodara za slučaj da postoji vise uzroka štete pri čemu brodar snosi dio štete koja se može pripisati njegovoj krivici;

d) četvrta novina odnosi se na odgovornost kada u prevozu tereta učestvuje ugovorni prevoznik i stvarni prevoznik (angažovan od ugovornog prevoznika) ili više prevoz-nika, čija je odgovornost solidarna;

e) ograničena odgovornost brodara se izražava u specijalnim pravima vučenja koja se preračunavaju u nacionalnu valutu po metodologiji MMF;

f) šesta novina, odredbe ove Konvendje su imperativne prirode; suprotne klauzule u ugovoru ili konosmanu su ništavne, osim onih koje se odnose na povećanje odgo-vornosti brodara i likvidaciju zajedničke havarije.

12. Odgovornost naručioca i krcatelja

56

Naručilac odgovara brodaru za štetu koja je prouzrokovana njegovim radnjama. Pitanje odgovornosti postavlja se naročito u slučaju davanja netačnih podataka o teretu, nepotpunih oznaka, ukrcajem stvari bez znanja brodara, ili stvari čiji je uvoz, izvoz i1i prevoz zabranjen ili su predmet krijumčarenja. Krcatelj će odgovarati za gubitak ili ostećenje samo ako u nastanku štete ima dijela njegove krivnje ili nepažnje, odnosno nepažnje agenta ili lica u njegovoj službi. Brodar neće odgovarati ako je krcatelj u konosmanu svjesno dao lažnu izjavu o vrsti i vrijednosti robe.

13. Uopste o havarijama Pri izvršavanju pomorskog plovidbenog poduhvata dolaze do izražaja dejstva različitih činilaca, posebno prirodnih dogadaja. U pomorskom pravu, izvanredna šteta ili trošak, kao vanredna žrtva, naziva se havarija (average). Inače, havarija predstavlja jedan od najstarijih instituta pomorskog prava. Najznačajniji medunarodni pravni izvor vezan za havarije su York Antwerpenska pravila iz 1950. godine. (York Antwerp Rules).

14. Generalna (zajednička, opšta) havarija Generalna havarija “postoji samo i isključivo onda, kada se neko vanredno žrtvovanje ili trošak namjerno I razumno učini ili podnese za zajednički spas, da bi se sačuvala ad opasnosti imovina izložena u zajedničkom pomorskom poduhvatu”. Iz toga slijede karakteristike generalne havarije:

a) događaj treba da je izuzetan, neredovan, odnosno da nije vezan sa redovnom, normalnom, plovidbom (požar na bredu, nasukivanje broda npr.);

b) događaj treba da predstavlja stvarnu i zajedničku opasnost i za brod i za teret, odnosno za najmanje dva “interesa u plovidbenom poduhvatu”;

c) šteta treba da je namjerno i razumno učinjena. Zapovjednik broda svjesno žrtvuje dio imovine;

d) naredba o žrtvi, nanošenju štete i troškova, treba da dovede do uspjeha.

Štetu i troškove snose učesnici u poduhvatu čiji su interesi u pitanju. Formira se dužnička masa (imovina spašena, žrtvovana i oštečena) i povjerilačka masa (imovina žrtvovana i oštećena, nastali troškovi i troškovi likvidacije zajedničke havarije). Likvidaciju zajedničke havarije provode posebni stručnjaci, likvidatori havarije (average adjusters), koje određuje brodar ili svi učesnici u zajedničkoj havariji

15. Partikularna (djelimicna) havarija Partikularna havarija je gubitak, oštećenje kao i trošak izazvani nastupom vanrednog događaja na moru koji je pogodio, po pravilu, interese nekog od učesnika plovidbenog podhvata - brodara ili lica čiji su interesi vezani za teret. Partikularna havarija može biti npr. havarija tereta, havarija trupa ili opreme i1i uređaja broda.

57

NAČINI RJEŠAVANJA SPOROVA

1. Rješavanje sporova sa elementom inostranostiPoslovni odnosi sa elementom inostranosti, pored sukoba zakona, dovode i do sukoba nadležnosti sudova raznih država prilikom rješavanja sporova. Jedan od osnovnih principa u međunarodnim odnosima je princip nacionalne suverenosti. Takođe je izgrađen i zahtjev za poštivanje principa nemiješanja u unutrašnje odnose pojedinih zemalja. Ova načela dolaze do izražaja prilikom donošenja odluka o nadležnosti suda radi rješavanja spornog odnosa sa elementom inostranosti. Uvažavajući princip pacta sunta servanda, po kome je ugovor zakon za ugovorne strane, primjena međunarodnih standarda će na red doći samo ukoliko pitanje sudske nadležnosti nije definisano ugovorom stranaka. Tek kada su iskorištene mogućnosti vezane za poštivanje ovog principa ugovornog prava, na red bi došla primjena međunarodnog privatnog prava. Međunarodna zajednica je uvijek ispoljavala tendenciju da rješavanje sporova sa elementom inostranosti povjeri nacionalnim institucijama.Međutim ta se tendencija nalazi u koliziji sa pojedinim načelima ugovorenih strana i principa pacta sunt servanda. Nadnacionalne sudske institucije su našle svoje mjesto u rješavanju sporova između pojedinih suvereniteta, pretežno onih imovinske prirode. Pored jedne univerzalne sudske institucije, postoje i one koje su regionalnog karaktera, a svakako najinteresantnije su one koje se javljaju na nivou EU.

Rješavanje sporova u međunarodnim poslovnim odnosima zaslužuje posebnu pažnju s obzirom da za njih važe pravila koja su različita u odnosu na norme koje se primjenjuju na unutrašnje sporove subjekata poslovnog prava. Razlike su brojne :

1) prva razlika je uzrokovana postojanjem elemnata inostranosti u međunarodnim poslovnim operacijama,2) druga specifičnost leži u karakteru izvora prava pošto se među njima pojavljuju najmanja dva nacionalna prava i međunarodne konvencije,3) postojanje različitih međunarodnih konvencija, jedne su bilateralne, druge multilateralne; posebno je složeno njihovo pitanje adaptiranja u nacionalne pravne poretke zainteresovanih zemalja,4) važenje i primjena nacionalnih propisa međunarodnog privatnog prava,5) postojanje nadnacionalnih sudskih institucija i6) postojanje arbitražnog rješavanja sporova.Arbitražno rješavanje sporova, nije samo specifičnost međunarodnih poslovnih operacija. Ovaj način rješavanja sporova koriste i nacionalna zakonodavstva za sporove gdje se kao učesnici javljaju poslovni subjekti koji pripadaju istom državnom sverenitetu, i ovaj način rješavanja sporova je karakerističan više za međunarodne nego za domaće poslovne operacije.

2. Modaliteti rješavanja sporova sa elementom inostranostiModaliteti rješavanja sporova sa elementom inostranosti se mogu podijeliti na sljedeći način:1) rješavanje sporova mirnim putem;posredovanjem, diplomatskim metoda, koncilijacijom – mirenjem i slično,2) rješavanje sporova od strane redovnih sudova, kao državnih institucija pojedinih zemalja,

58

3) rješavanje sporova putem nadnacionalnih sudskih institucija univerzalnog ili regionalnog karaktera i 4) rješavanje sporova putem nedržavnih tijela – arbitraža, koje mogu biti nacionalne, nadnacionalne i ad hoc.Prema organima, osnovni modaliteti sporova sa elementom inostranosti su sudski i vansudski, tako da je izvršena sljedeća podjela:1) nacionalni sudovi pojedinih država,2) nadnacionalne institucionalne arbitraže,3) ad hoc arbitraže,4) arbitraže koje su vezane za pojedina nedržavna nacionalna tijela, i to najčešće privredne komore ili druge vidove privrednih asocijacija,5) arbitraže nadnacionalnog karaktera koje rješavaju posebne i specifične vrste sporova i koje su ustanovljene pojedinim međunarodnim konvencijama,6) međunarodne sudske institucije,7) regionalne sudske institucije koje su ustanovljene na nivou pjedinih regionalnih, međunarodnih asocijacija.

Ono što nas zanima su dvije stvari a prva se odnosi na utvrđivanje vrste sporova koji se nalaze u isključivoj sudskoj nadležnosti redovnih sudova pojedinih zemalja. Druga se tiče mogućnosti ugovaranja arbitražnog ugovaranja sporova sa elementima inostranosti. S obzirom na činjenicu postojanja međunarodnih sudskih institucija i njima treba posvetiti određenu pažnju. Međunarodno privredno sudstvo posmatramo u kontektstu neovisnom od nedržavnog rješavanja međunarodnih privrednih sporova. Osnov za ovu tvrdnju se nalazi u subjektima koji učestvuju u pojedinim vrstama sporova, kao i u predmetima samog sudovanja. Međunarodno privredno sudstvo nije se kroz historiju afirmisalo u rješavanju sporova iz međunarodnih poslovnih operacija, zbog više razloga, a to su autonomnost i samostalnost privrednih partnera. Poslovni ljudi izbjegavaju MPS i iz praktičnih razloga. Radi se o institucijama koje su relativno trome i njihov rad nije prilagođen potrebama savremenog poslovnog prometa. Zbog toga oni danas djeluju u sporovima čije su strane države i koji se odnose na međunarodno ekonomsko pravo, a za ovakve sudske institucije moraju se spomenuti Međunarodni sud pravde i Stalni arbitražni sud u Hagu.

3. Kriteriji za podjelu i vrste arbitražaNajznačajniji kriteriji za podjelu arbitraža su : 1) način organizovanja, 2) vrste sporova koje raspravljaju, 3) potčinjenost pravnom poretku, 4) pravni izvori, 5) način rješavanja sporova.

Prema načinu organizovanja arbitraže su podijeljene na institucionalne i povremene ili ad hoc arbitraže. Razlika je u načinu i vremenu njihovog organizovanja, te u trajnosti. Ad hoc arnbitraže konstituišu dvije stranke samo povodom i za tačno određeni aktualni sporni odnos. Stalne ili institucionalne arbitraže se organizuju unaprijed, za neodređen period vremena, za

59

sve buduće sporove određene vrste. Sljedeća razlika je u tome što se pred povremenim arbitražama propisuju ili ugovaraju pravila postupka samo za taj slučaj, dok pravilnici institucionalnih arbitraža unaprijed propisuju pravila za neodređen broj slučajeva. Zatim stalne arbitraže su obično obrazovane pri nevladinim organima i institucijama tipa privrednih komora, berzi, različitih privrednih asocijacija, udruženja i sl., što nije slučaj sa povremenim arbitražama. Institucionalne arbitraže se mnogo češće koriste, dok je ugovaranje ad hoc arbtražom rijetkost.

Najznačajnije institucionalne arbitraže su : Arbitražni sud Međunarodne trgovinske komore u Parizu, Evropski arbitražni sud, Arbitraža trgovinske komore u Cirihu , Londonski sud međunarodne arbitraže itd. Takođe u svijetu cijenjene arbitraže su : Italijanska asocijacija za arbitražu u Rimu, Hamburška prijateljska arbitraža te postoje i regionalne arbitražne instiucije kao npr. u Japanu, Maleziji i Egiptu.

Prema vrstama sporova arbitraže se dijele na građanske ili civilne i trgovačke ili poslovne. Civilne arbitraže su jako rijetko pojavljuju danas. Trgovačke arbitraže se više koriste i one rješavaju sporove koje nastaju iz različitih poslovnih operacija – od kupovine i prodaje, uslužnih ugovora, korištenja različitih instrumenata plaćanja., do sporova investicione prirode.

Trgovačke arbitraže se mogu podijeliti prema personalnom kriteriju, zavisno od postojanja ograničenja najprije u pogledu stranaka koje mogu da ugovore nadležnost određene arbitraže, a onda i u ogledu predmeta spora. Po ovom kriteriju postoje otvorene i zatvorene arbitraže. Otvorene arbitraže su one čiju nadležnost mogu da ugovore svi poslovni subjekti bez obzira na državu u kojoj pripadaju. Tipičan primjer su međunarodne trgovačke arbitraže. Zatvorene arbitraže djeluju u okviru određene poslovne grupacije i rješavaju sporove između članica te grupacije.

Po potčinjenosti nacionalnom poretku arbitraže se dijele na nacionalne i međunarodne. U uslovima globalizacije ekonomije međunarodne arbitraže sve više dobijaju na značaju, i zavrijedile su dignitet i respekt u poslovnom svijetu.

Prema pravnim izvorima, arbitraže se dijele na formalne ili ritualne i na neformalne ili iritualne. Formalne arbitraže su zasnovane na procesualnom konceptu, dok su neformalne arbitraže zasnovane na civilističkom konceptu. Radi se o dvjema različitim koncepcijama u okviru evropske kontinentalno pravne škole. Jedan koncept je uređen civilnim kodifikacijama, dok drugi uređuje pravna pitanja arbitražnog sudovanja u posebnim procesnim zakonima. Neformalne aritraže su prisutne posebno u italijanskoj arbitražnoj praksi. Poseban vid neformalnih arbitraža je arbitrato con foglio bianco gdje stranke predaju arbitražnom sudu bjanko papir koji on naknadno ispunjava svojom odlukom.

U odnosu na način rješavanja sporova arbitraže mogu biti pravne i faktičke. Ova podjela arbitraža je zasnovana na konceptu koji omogućava da se rješavanje arbitražnih sporova zasniva na primjeni materijalnog prava, ali i da se ugovori mogu rješavati i mimo normi materijalnog prava.

60