KUNDERA

Nepodnoljiva lakoa postojanjas ekoga preveo Nikola KrliiSADRAJ

Prvi dio: Lakoa i teina Drugi dio: Dua i tijelo Trei dio: Neshvaene rijei etvrti dio: Dua i tijelo Peti dio: Lakoa i teina esti dio: Veliki mar Sedmi dio: Karenjinov osmijeh

1.

Misao o vjenom vraanju je tajanstvena i Nietzsche je njome prilino zbunio veinu filozofa; pretpostaviti da e se jednom ponoviti sve ono to smo ve doivjeli, i jo da e se to ponavljanje ponavljati u beskraj! to treba da nam kae taj smueni mit?

Mit o vjenom vraanju govori, per negationem, da je ivot koji jednom zauvijek nestane, koji se vie ne vraa, slian sjeni, da je bez teine, da je unaprijed mrtav i da njegov uas, uzvienost ili ljepota ako je bio straan, lijep ili uzvien ne znae pod milim Bogom nita. O njemu ne treba voditi rauna kao ni o ratu izmeu dviju afrikih drava u etrnaestom stoljeu, koji nita nije promijenio na licu ovog svijeta, iako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo ivote tri stotine tisua Crnaca.

Hoe li se neto promijeniti u tom ratu dviju afrikih drava u etrnaestom stoljeu ako se on bezbroj puta ponovi u vjenom vraanju?

Promijenit e se; pretvorit e se u blok koji strai i traje a njegova glupost postat e nepopravljiva.

Kad bi se Francuska revolucija vjeno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierrea. Kako, meutim, govori o neemu to se vie nee vratiti, krvave se godine pretvaraju u puke rijei, teorije, diskusije i postaju lake od perja, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika izmeu Robespierrea koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierrea koji se vjeno vraa Francuzima skidati glave.

Moemo, prema tome, rei da misao o vjenom vraanju predstavlja odreenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukije nego to su dosad za nas bile pojavljuju se liene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemoguava da donesemo bilo kakav sud. Kako moemo suditi o neemu to je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve arolijom nostalgije, pa i giljotinu.

Primijetio sam nedavno u samoga sebe upravo nevjerojatan osjeaj listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me ganule. Podsjetile su me, naime, na doba moga djetinjstva. Proivio sam ga u ratu, neki moji roaci izginuli su u Hitlerovim koncentracijskim logorima, ali to je bila njihova smrt prema injenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba moga ivota, doba koje se nikad nee vratiti?

To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopaenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom svijetu sve unaprijed oproteno, pa prema tome i ciniki doputeno.

2.

Ako se svaka sekunda naega ivota bude bezbroj puta ponavljala, bit emo prikovani za vjenost kao Isus za kri. Takva je pomisao uasna. U svijetu vjenog vraanja svaka je gesta optereena teinom nepodnoljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjenom vraanju nazvao najteim teretom (das schtverste Ge-tvicht).

A ako je vjeno vraanje najtei teret, nai ivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoi.

Samo, je li teina doista strana, a lakoa divna?

Najtei teret nas lomi, posremo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena ena ezne za tim da bude pritisnuta teinom mukog tijela. Najtei teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena ivota. I to je teret tei, to je na ivot blii zemlji, to je stvarniji i istinitiji.

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta ini da ovjek postaje laki od zraka, uzdie se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevani.

Pa za to da se onda odluimo? Za teinu ili la-Da li bi je trebao pozvati da se trajno preseli u Prag? Bojao se te odgovornosti. Kad bi je sad pozvao k sebi, smjesta bi mu dola ponuditi cijeli svoj ivot.

Ili da joj se vie ne javlja? To bi znailo da e Tereza ostati servirka u restoranu u nekom zabaenu gradu i da je vie nikad nee vidjeti.

Je li elio da doe k njemu ili nije?

Gledao je kroz prozor u zid zgrade i traio odgovor.

Stalno mu se u sjeanje vraala slika te ene kako lei na njegovu kauu; nije ga podsjeala ni na koga iz njegova prethodnoga ivota. Nije bila ni ljubavnica ni supruga. Bila je dijete koje je izvukao iz koare premazane smolom i poloio na obalu svoje postelje. Zaspala je. Kleknuo je pored nje. Njezin grozniavi dah se ubrzao, jedva ujno je zajeala. Pritisnuo je svoj obraz uz njezin i poeo joj u san govoriti umirujue rijei. Nakon nekoliko trenutaka osjetio je kako joj se dah smiruje i da joj se lice podie prema njegovu licu. Dah joj je blago mirisao na vruicu i on je udisao taj miris kao da se eli ispuniti tom intimnou njezina tijela. I u tom je trenutku zamislio da je uz njega ve mnogo godina i da umire. Iznenada je jasno osjetio da njezinu smrt ne bi mogao preivjeti. Legao bi pored nje i poelio umrijeti s njom. U tom asu utisnuo je lice u jastuk pored njezine glave i dugo ostao tako, nepomian.

A sad je stajao pokraj prozora i prizivao te trenutke. to bi to moglo biti ako nije ljubav, ljubav koja mu se javila na takav nain?

Samo, je li to zaista bila ljubav? Osjeaj da eli umrijeti pored nje oigledno je bio neprimjeren ta vidio ju je tek drugi put u ivotu! Nije li rije jednostavno o histerinom reagiranju ovjeka koji je u dubini due svjestan kako nije sposoban za ljubav pa poinje zavaravati sama sebe. simuliraiui ie? A nie.p-nva

podsvijest je uz to tako straljiva da je za tu komediju izabrala upravo tu jadnu servirku iz provincijskoga gradia koja nema gotove nikakvih izgleda da stupi u njegov ivot!

Gledao je preko dvorita u prljavi zid, svjestan da ne zna je li to histerija ili ljubav.

I bilo mu je ao to se u takvoj situaciji, u kojoj bi pravi mukarac odmah znao kako treba postupiti, on ne moe odluiti i time oduzima vanost najljepem trenutku to ga je ikad doivio (kleao je pokraj njezine postelje i inilo mu se da njezinu smrt ne bi mogao preivjeti).

Ljutio se na samoga sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, posve prirodno to ne zna to eli.

ovjek nikad ne moe znati to treba eljeti, jer ivi samo jedan ivot i nikako ga ne moe usporediti sa svojim prethodnim ivotima, niti ga u sljedeim ivotima popraviti.

Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogunosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogunost usporedbe. ovjek sve proivljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi ivot ako je prva proba ivota ve ivot sam? ivot je zato uvijek slian skici. Samo, ni skica nije prava rije, jer je skica uvijek nacrt za neto, priprema za sliku. A skica koja je na ivot je skica nizato, crte iza kojega ne slijedi slika.

Einmal ist keinmal, izgovara Toma njemaku uzreicu. Ono to se dogaa samo jednom kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako ovjek moe ivjeti samo jedan ivot, to je kao da uope ne ivi.

4.

A onda ga je jednoga dana, u stanki izmeu dviju operacija, sestra pozvala na telefon. uo je iz slualice Te-rezin glas. Nazvala ga je s kolodvora. Razveselio se se. Na alost, imao je za tu veer ve dogovoren posjet, pa ju je pozvao da doe sutradan. Ali, im je spustio slualicu, pokajao se to joj nije rekao da doe odmah. Jo je mogao otkazati posjet! Zamiljao je kako e Tereza provesti u Pragu punih trideset est sati do njihova susreta i dolo mu je da sjedne u auto i krene je traiti po prakim ulicama.

Dola je sljedeeg dana uveer s torbicom na dugakom remenu prebaenom preko ramena, nekako el-egantnija nego proli put. U ruci je drala debelu knjigu. Bila je to Tolstojeva Ana Karenjina. Bila je vesela, ak pomalo odve buna, i nastojala je dati mu do znanja kako je k njemu svratila tek sluajno, zahvaljujui posebnim okolnostima u Pragu je slubeno, a moe se dogoditi (njezine izjave bile su prilino nejasne) da e ovdje ak potraiti posao.

Onda su na kauu leali nagi i umorni, jedno pokraj drugoga. Bila je ve no. Pitao je gdje je odsjela, da je odveze autom. Odgovorila mu je zbunjeno kako tek treba potraiti hotel i kako je koveg ostavila u gar-

Jo se sino bojao da e doi ponuditi mu cijeli svoj ivot ako je pozove k sebi u Prag! I kad mu je sad rekla kako je ostavila koveg u garderobi, kroz glavu mu je proletjela misao da je u tom kovegu njezin ivot i da ga je ostavila u garderobi do trenutka kad e mu ga ponuditi.

Sjeo je s njom u automobil parkiran pred kuom pa su se odvezli do kolodvora, podigli koveg (bio je glomazan i strahovito teak) i vratili se s kovegom u njegov stan.

Kako se to sad tako naglo odluio, a gotovo je etrnaest dana oklijevao, lomei se oko toga da li da joj poalje obinu razglednicu s pozdravima ili ne? I sam je bio time iznenaen. Djelovao je suprotno svojim naelima. Prije deset godina rastao se od svoje prve ene i sveano je proslavio rastavu kao to drugi proslavljaju svadbu. Postao je svjestan kako nije roen da bi ivio pored bilo koje ene i da samo kao ovjek bez branih obaveza moe ivjeti punim ivotom. Nastojao je da sustav svog ivota razradi tako da se vie ni jedna ena ne moe s kovegom doseliti k njemu. Zbog toga je u svom stanu imao samo jedan kau. Iako je taj kau bio dovoljno irok, Toma je svim svojim ljubavnicama govorio kako ne moe zaspati ako netko lei pored njega i uvijek ih je poslije ponoi odvozio kuama. Uostalom, ni kada je Tereza prvi put bila kod njega, bolesna od gripe, nije spavao s njom. Prvu no proveo je u velikom naslonjau, a zatim je odlazio u bolnicu gdje je imao svoj kabinet i u njemu leaj da se odmori za nonih deurstava.

Ovaj put je, meutim, zaspao pokraj nje. Ujutro se probudio i ustanovio da ga Tereza, koja je jo spavala, dri za ruku. Jesu li se tako drali za ruke cijele noi?

Spavala je duboko diui, drala ga za ruku (vrsto, nije se mogao osloboditi njezina stiska), a strahovito teki koveg stajao je pored kaua.

Nije htio izvlaiti ruku iz njezina stiska, bojao se da je ne probudi, pa se samo vrlo oprezno okrenuo na bok da je moe bolje promatrati.

Ponovno je pomislio kako je Tereza dijete koje je netko poloio u smolom premazanu koaru i poslao niz vodu. Ta ne moe ostaviti koaru s djetetom da plovi po podivljaloj rijeci! Da faraonova ki nije izvukla iz valova koaru s malim Mojsijem, ne bi bilo Starog zavjeta, ne bi bilo nae civilizacije! Toliko starih mitova poinje tako to neko spaava odbaeno dijete. Da Polib nije usvojio malog Edipa, Sofoklo ne bi napisao svoju najljepu tragediju!

Toma tada jo nije bio svjestan toga da su metafore opasna stvar. Nije preporuljivo igrati se s njima. Ljubav se moe roditi i iz jedne metafore.

5.

ivio je sa svojom prvom enom samo dvije godine i dobio s njom sina. Sud je prilikom rastave dodijelio dijete majci, a Tomaa osudio da za njega daje treinu svoje plae. Uz to mu je odobrio da via sina svake druge nedjelje. Svaki put, meutim, kad je trebalo da se sastane sa sinom, majka je pronalazila neki razlog da to sprijei. Da im je donosio skupe darove, sigurno bi lake dolazio do djeteta. Shvatio je da za ljubav svoga sina mora plaati majci, i to masno plaati. Zamiljao je kako e jednom u budunosti donkihotski nastojati usaditi sinu svoje nazore, u svakom pogledu razliite od majinih. Bio je unaprijed umoran od toga. I kad mu je jedne nedjelje majka, opet u posljednjem trenutku, otkazala sastanak sa sinom, iznenada je odluio da ga vie nikad u ivotu ne vidi.

Zato bi, uostalom, prema tom djetetu, s kojim ga ne povezuje nita osim jedne, nepromiljenim postupcima ispunjene, noi osjeao vie nego prema nekom drugom? Skrbno e isplaivati novac, ali neka od njega nitko ne trai da ratuje za pravo na sina u ime nekih oinskih osjeaja!

Naravno, nitko nije bio spreman suglasiti se s takvim razmiljanjima. Osudili su ga i njegovi vlastiti

ilana Kundere

i i izjavili da ako on, Toma, odbija brinuti o

jj svojinu, onda se ni oni, Tomaevi roditelji, nee vie

ati za svoga sina. Uz to su ostali u upadljivo dobrim odnosima sa snahom i hvalili se naokolo tim svojim uzornim stajalitem i smislom za pravdu.

Tako mu je uspjelo u kratkom roku oslobodi se supruge, sina, majke i oca. Od svega mu je ostao samo strah od ena. Ceznuo je za njima, ali ih se bojao. Bio je prisiljen uiniti odreeni kompromis izmeu straha i udnje i nazvao ga je erotsko prijateljstvo". Uvjeravao je svoje ljubavnice da samo nesentimentalni odnos, u kome ni jedan partner ne pretendira na ivot i slobodu drugoga, moe donijeti sreu oboma.

Kako je elio biti siguran da erotsko prijateljstvo nee prerasti u agresivnost ljubavi, sastajao se sa svojim stalnim ljubavnicama samo u prilino dugim razmacima. Smatrao je tu metodu savrenom i propagirao je meu prijateljima. Treba se drati pravila broja tri," govorio je. Moemo se s jednom enom sastati i u kraim razmacima, ali u tom sluaju nikad vie od tri puta. A moemo se s njom sastajati i godinama, ali pod uvjetom da izmeu pojedinih sastanaka prou najmanje tri tjedna."

Taj je model pruio Tomau mogunost da se ne razilazi sa svojim stalnim ljubavnicama i da istodobno ima i vei broj povremenih. Nije uvijek nailazio na razumijevanje. Od svih prijateljica najboljega je razumjela Sabina. Bila je slikarica. .Volim te zato to si prava suprotnost kiu", govorila je. U carstvu kia ti bi bio udovite. Ne postoji scenarij amerikog ili ruskog filma u kome bi mogao biti neto drugo osim zastraujueg primjera."

Obratio joj se za pomo kad je trebalo pronai u Prafni neki nosao za Terezu. Poknravainri *-xrit

(primarijus mu je stezao ruku jo snanije nego posljednji put, tako da su mu ostale modrice) morao napustiti bolnicu.

5.

Najprije je dobio mjesto u klinici u gradiu udaljenom oko osamdeset kilometara od Praga. Putovao je tamo svakoga dana vlakom i vraao se premoren. Godinu dana poslije uspjelo mu je dobiti povoljnije, ali po rangu mnogo nie, mjesto u medicinskom centru u predgrau. Tu se vie nije mogao baviti kirurgijom, nego je radio kao lijenik ope prakse. ekaonica je uvijek bila prepuna pa se svakom pacijentu mogao posvetiti najvie pet minuta; propisivao im je aspirine, ispunjavao potvrde o bolovanju i slao ih na specijalistike preglede. Samoga sebe vie nije smatrao lijenikom nego inovnikom.

Tu ga je jednom, prije kraja radnog vremena, posjetio pedesotogodinji mukarac; umjerena debljina davala mu je dostojanstven izgled. Predstavio se kao referent u ministarstvu unutarnjih poslova i pozvao Toma-a u gostionicu preko puta.

Naruio je bocu vina. Vozim auto. Ako me uhvati policija, oduzet e mi vozaku dozvolu branio se Toma, ali ovjek iz ministarstva se samo nasmijao. Ako budete imali problema, dovoljno je da se pozovete na mene rekao je i pruio Tomau posjetnicu, na kojoj je bilo njegovo ime (vjerojatno lano) i broi telefona u ministarstvu.

Zatim je dugo govorio o tome kako potuje Toma-a. Svi u njegovu ministarstvu ale to kirurg takva kalibra mora propisivati aspirine u domu zdravlja. Indirektno mu je davao do znanja da policija, premda to ne moe rei glasno, nije suglasna s drastinim metodama kojima se strunjaci odstranjuju sa svojih mjesta.

Tomaa ve dugo nitko nije bio pohvalio pa je pozorno sluao debelog mukarca, iznenaen kako je cjelovito i podrobno ovaj informiran o njegovim strunim uspjesima. Kako je ovjek bespomoan pred laskanjem! Toma se nije mogao svladati da ne shvaa ozbiljno sve to ovjek iz ministarstva govori.

To, meutim, nije bilo samo zbog tatine. Bilo je to vie zbog nedostatka iskustva. Ako sjedite oi u oi s nekim tko je prijazan, ljubazan i pristojan, vrlo je teko neprestano misliti na to kako nita od svega to govori nije istina, kako nita nije reeno iskreno. Za takvo nevjerovanje (stalno i sustavno, bez trenutka kolebanja) potreban je ne samo golem napor, nego i trening u obliku estih policijskih sasluanja. Taj je trening nedostajao Tomau.

ovjek iz ministarstva je nastavio: Mi znamo, gospodine doktore, da ste imali izvrsno mjesto u Ziirichu. I cijenimo to to ste se vratili. To je bilo lijepo od vas. Znali ste da vam je mjesto ovdje. Zatim je dodao, kao da neto zamjera Tomau: Ali vae mjesto je za operacijskim stolom!

Slaem se s vama rekao je Toma.

Nastupila je kratka stanka, a onda je ovjek iz ministarstva sumornim glasom rekao: Ali recite mi, gospodine doktore, zar vi doista mislite da bi komunistima trebalo iskopati oi? Zar nije udno da to kaete upravo vi, ovjek koji je tolikim ljudima vratio zdravih? ,_

\\

Ta to je potpuna besmislica branio se Toma. Proitajte malo bolje ono to sam napisao.

Proitao sam rekao je ovjek iz ministarstva glasom koji je trebao biti vrlo tuan.

Pa jesam li napisao da komunistima treba iskopati oi?

Svi su to tako shvatili rekao je ovjek iz ministarstva a glas mu je zvuao sve tunije.

Da ste proitali cijeli tekst, onako kako sam ga napisao, to vam nikad ne bi palo na pamet. Objavljen je skraen.

Sto kaete? rekao je ovjek iz ministarstva i otro ga pogledao. Oni nisu objavili tekst onako kako ste ga napisali?

Skratili su ga.

Mnogo?

Otprilike za jednu treinu.

inilo se da je ovjek iz ministarstva iskreno ogoren. To, naravno, nije bilo fer s njihove strane. Toma je slegnuo ramenima.

Trebali ste se ograditi! Trebali ste odmah traiti ispravak!

Ta ubrzo iza toga su stigli Rusi. Svi smo imali drugih briga rekao je Toma.

Zato da ljudi o vama misle kako ste vi, lijenik, predlagali da se ljudima kopaju oi?

Zaboga, taj moj lanak tiskan je negdje straga, meu pismima itatelja. Nitko ga nije ni zapazio. Moda samo ruska ambasada, kojoj je dobro doao.

Ne govorite tako, gospodine doktore! Osobno sam razgovarao s mnogim ljudima koji su proitali va lanak i udili se kako ste mogli napisati takvo neto. Ali sad mi je stvar mnogo jasnija, sad kad ste mi objasnili da lanak nije objavljen onako kako ste ga napi-

li rtr\i

tli *-it rlinil/

i r 3.. j..

L

Nisu rekao je Toma. Poslao sam ga samoinicijativno.

Poznajete li vi te ljude?

Koje?

One koji su tiskali va lanak.

Ne.

Nikad niste razgovarali s njima?

Jednom su me pozvali u redakciju.

Zato?

Zbog toga lanka.

As kim ste razgovarali?

S nekim urednikom.

Kako se zvao?

Toma je tek tada shvatio da je to u stvari sasluanje. Odjednom mu se uinilo da svakom svojom rijeju moe ugroziti nekoga. Ime urednika je, razumljivo, znao, ali to nije htio priznati. Ne znam rekao je.

Zaboga, gospodine doktore rekao je ovjek iz ministarstva glasom punim ogorenja zbog takve Tomaeve neiskrenosti ta valjda se predstavio!

Upravo je tragikomino kako se na dobar odgoj pretvorio u saveznika policije. Ne znamo lagati. Imperativ Govori istinu!" koji smo neprestano sluali od oca i majke djeluje tako automatski da se stidimo svojih lai ak i pred policajcem koji nas sasluava. Jednostavnije nam je svaati se s njim, vrijeati ga (to nema apsolutno nikakva smisla), nego mu lagati u oi (a to je jedino to treba raditi).

Kad mu je ovjek iz ministarstva predbacio neiskrenost, Toma se osjeao kao krivac; morao je svladati u sebi neki moralni otpor da bi mogao nastaviti lagati.

Vjerojatno mi se predstavio rekao je ali meni njegovo ime nita nije govorilo, pa sam ga zaboravio.

Kako je izgledao?

Redaktor s kojim je razgovarao bio je nizak, s kratko podianom, otrom plavom kosom. Toma je naveo posve suprotne podatke: Bio je visok, s dugakom crnom kosom.

Aha rekao je ovjek iz ministarstva. I gustom crnom bradom.

Da rekao je Toma.

Malo pogrbljen.

Da sloio se jo jednom Toma i tek tada postao svjestan da ovjek iz ministarstva sad tono zna o kome je rije. Toma ne samo da je optuio nekoga jadnog urednika, nego ga je osim toga optuio lano.

A zato vas je zvao? O emu ste razgovarali?

Radilo se o nekoj izmjeni reda rijei.

To je zvualo kao smijeno izmotavanje. ovjek iz ministarstva opet se s ogorenjem zaudio zato mu Toma odbija rei istinu. Zaboga, gospodine doktore, maloas ste rekli da su vam tekst skratili za jednu treinu, a sad kaete da su s vama raspravljali o izmjeni reda rijei! Ta to je nelogino!

Tomau je sad bilo lake odgovarati, jer je ono to je govorio bila ista istina. Nije logino, ali je tako rekao je i nasmijao se. Zatraili su od mene da im dopustim da u jednoj reenici izmijene red rijei, a onda su izbacili treinu lanka.

Mukarac iz ministarstva je ponovno zavrtio glavom kao da ne moe shvatiti takvu podlost i rekao: Ti ljudi nisu postupili ba korektno prema vama.

Iskapio je au i zavrio razgovor. Gospodine

za to plaate vi i vai pacijenti. Mi smo, gospodine doktore, dobro svjesni vae vrijednosti. Vidjet emo to se moe uiniti.

Pruio je Tomau ruku i srdano je stegnuo. Zatim su otili iz gostionice svaki u svoj automobil.

1 j, L'^.^t*.

6.

Toma je poslije tog razgovora bio strano neraspolo-en. Predbacivao je sebi to je pristao na ovijalni ton razgovora. Kad ve nije odbio razgovarati s policajcem (nije bio spreman na takvu situaciju, nije znao na to po zakonu ima pravo a na to nema), bio je duan odbiti piti u gostionici vino s njim kao s prijateljem. Sto bi bilo da ga je netko vidio, netko tko poznaje tog ovjeka? Zakljuio bi da Toma radi za policiju! I zato mu je rekao da su mu skratili lanak? Zato mu je bez ikakve potrebe dao tu informaciju? Bio je apsolutno nezadovoljan sobom.

etrnaest dana poslije ovjek iz ministarstva ponovno je doao. Htio je, da, kao posljednji put, odu u gostionicu preko puta, ali Toma ga je zamolio da ostanu u ordinaciji.

Razumijem vas, gospodine doktore rekao je, nasmijavi se.

Toma se zamislio nad tom reenicom. ovjek iz ministarstva ju je izgovorio kao ahist koji svom suparniku daje do znanja da je u prethodnom potezu nainio pogreku.

Sjedili su jedan nasuprot drugome za Tomae-vim pisaim stolom. Nakon desetak minuta, koje su

proveli razgovarajui o epidemiji gripe to se upravo irila, policajac je rekao: Razmiljali smo o vaem sluaju, gospodine doktore. Da se radi samo o nama, sve bi bilo jednostavno, ali moramo voditi rauna o javnom mnijenju. Htjeli,ili ne htjeli, vi ste svojim lankom pridonijeli nastanku antikomunistike histerije. Neu kriti od vas da smo ak dobili prijedlog da zbog toga lanka budete izvedeni pred sud. Za to postoje odreeni paragrafi. Javno poticanje na nasilje.

ovjek iz ministarstva je zautio, ali je i dalje gledao Tomaa ravno u oi. Toma je slegnuo ramenima. Policajac je nastavio umirujuim tonom: Mi smo odbili taj prijedlog. Ma kolika bila vaa odgovornost, u interesu je drutva da radite tamo gdje e vae sposobnosti najvie doi do izraaja. Va primarijus vas mnogo cijeni, a imamo i izjave vaih pacijenata. Vi ste izvrstan strunjak, gospodine doktore! Nitko ne moe traiti od lijenika da se razumije i u politiku. Dopustili ste da vas prevare. To bi trebalo srediti. Zato smo vam htjeli predloiti tekst izjave koju biste, po naem miljenju, morali dostaviti novinama. Mi bismo se pobrinuli da bude objavljena u pravo vrijeme. Pruio je Tomau list papira.

Toma je proitao tekst izjave i uasnuo se. Bilo je to mnogo gore od onoga to je od njega prije dvije godine traio primarijus. Nije bila rije samo o odricanju od lanka o Edipu. Bile su tu reenice o ljubavi prema Sovjetskom Savezu, o vjernosti komunistikoj partiji, bila je tu osuda intelektualaca koji su htjeli izazvati graanski rat i, posebno, osuda redakcije tjednika Saveza knjievnika i visoka pogrbljena urednika (Toma ga nikada nije sreo, ali ga je poznavao po imenu i s fotografija), koji su svjesno zloupotrijebili njegov lanak,

j. i:__j.

narni proglas. Nisu imali hrabrosti da neto tako napisu sami, i pokuali su se sakriti iza naivna lijenika.

ovjek iz ministarstva vidio je uas u Tomae-vim oima, sagnuo se i ispod stola prijateljski ga potapao po koljenu. Gospodine doktore, to je samo prijedlog! Vi razmislite, i ako budete htjeli promijeniti neku formulaciju, lako emo se dogovoriti. To je, na kraju krajeva, va tekst!

Toma je vratio papir policajcu kao da se boji drati ga jo koju sekundu u ruci. Izgledao je kao da oekuje da e na tom papiru netko traiti otiske njegovih prstiju.

Umjesto da uzme papir, ovjek iz ministarstva je glumei uenje rairio ruke (bila je to gesta pape koji s balkona blagoslivlja okupljeno mnotvo) i rekao: Zaboga, gospodine doktore, zato mi to vraate? Zadrite izjavu i u miru o njoj razmislite kod kue.

Toma je zavrtio glavom, drei strpljivo papir u ispruenoj ruci. ovjek iz ministarstva prestao je imitirati papu i naposljetku uzeo papir.

Toma mu je htio energino rei kako nikad nikakvu izjavu nee napisati ni potpisati, ali je u posljednjem trenutku promijenio ton. Ta nisam nepismen rekao je mirno. Zato da potpisujem neto to

nisam sam napisao

U redu, gospodine doktore, moemo krenuti obrnutim putem. Napiite sami izjavu, a onda emo je zajedno pogledati. Ono to ste proitali moe vam posluiti kao uzor.

Zato Toma nije odmah energino odbio policajev prijedlog?

Kroz glavu mu je proletjela otprilike ovakva misao: Osim toga to sline izjave demoraliziraju cijeli nar-

Kit- fii c \rc

njegovu sluaju vjerojatno ide i za nekim konkretnijim ciljem; moda priprema proces urednicima tjednika koji je objavio Tomaev lanak. Ako je tako, Tomaeva izjava joj je potrebna kao dokazni materijal i kao dio kampanje u tisku koji e biti pokrenut protiv urednitva. Ako sad principijelno i energino odbije, izlae se opasnosti da policija objavi pripremljeni tekst kao da ga je potpisao. Ni jedan list nikad ne bi objavio njegov demanti! Nitko na itavu svijetu ne bi povjerovao da on to nije napisao i potpisao! Ve je shvatio kako su ljudi presretni kad vide nemoralne postupke drugih da bi dopustili da im takvo neko objanjenje pokvari veselje.

Time to je policiji dao nadu da e sam napisati neku izjavu, dobio je na vremenu. Odmah sutradan podnio je domu zdravlja pismeni otkaz. Pretpostavljao je (posve tono) da e u trenutku kad se dobrovoljno spusti na najniu stepenicu drutvene ljestvice (gdje su se u tom trenutku ve nalazile tisue intelektualaca drugih struka) policija izgubiti svaku vlast nad njim pa e se prestati i zanimati za njega. U takvim okolnostima nee vie moi tiskati nikakvu njegovu navodnu izjavu, jer u nju naprosto nitko ne bi povjerovao. Sramne javne izjave su, naime, uvijek bile povezane s napredovanjem, a ne s padom potpisanika.

Lijenici u ekoj su, meutim, dravni slubenici i drava moe, ali ne mora, prihvatiti njihov otkaz. inovnik s kojim je Toma razgovarao o naputanju slube poznavao ga je po imenu i cijenio kao strunjaka. Nagovarao ga je da ne naputa mjesto koje ima. Toma je iznanada postao svjestan kako uope nije siguran da je njegova odluka pravilna, ali za tu odluku ve ga je vezivalo obeanje vjernosti, pa je ostao pri svome. Tako je postao pera prozora.

7.

Kad je prije nekoliko godina odlazio iz Ziiricha u Prag, Toma je sam sebi govorio fo mussseinl mislei pri tome na svoju ljubav prema Terezi. im je preao granicu, poeo je sumnjati je li doista moralo biti tako. Bio je svjestan da ga je do Tereze doveo samo lanac smijenih sluajnosti to su se odigrale prije sedam godina (u samom poetku bio je iijas njegova efa) i da se sad samo zbog njih vraa u kavez iz kojeg vie nee pobjei.

Znai li to da u njegovu ivotu nije bilo nikakva Es mussseinl, da nije bilo nikakve velike nunosti? Mislim da je ona ipak postojala. To nije bila ljubav, bio je to poziv. Do lijenike profesije nije stigao ni igrom sluajnosti, ni svjesnim kalkulacijama, nego zbog duboke unutarnje potrebe.

Ukoliko je ljude uope mogue dijeliti u neke kategorije, opravdana je samo podjela prema tim dubokim unutarnjim potrebama koje ih usmjeravaju na ovu ili onu aktivnost u ivotu. Svaki Francuz je drukiji, ali svi glumci na ovome svijetu su slini, u Parizu, u Pragu i u posljednjem provincijskom kazalitu. Glumac je ovjek koji je ve u djetinjstvu pristao na to da cijeloga ivota bude izloen pogledu anonimne pub-

like. Bez te temeljne suglasnosti, koja nema nikakve veze s talentom, koja je neto dublje od talenta, nitko ne moe postati glumac. Slino tome, lijenik je onaj koji je pristao da se cijeloga ivota, i bez obzira na posljedice, bavi ljudskim tijelom. Ta osnovna suglasnost (a nikako talent ili vjetina) omoguuje mu da ve u prvoj godini studija ude u dvoranu za seciranje i est godina poslije postane lijenik.

Kirurgija dovodi osnovni imperativ lijenikog poziva do ekstremne granice, gdje se ljudsko dodiruje s boanskim. Ako nekoga snano udarite eljeznom ipkom po glavi, sruit e se i zauvijek prestati disati. Taj bi isti ovjek jednom ionako prestao disati. Ubojstvo je samo ubrzalo ono to je Bog neto kasnije sam obavio. Bog je, moemo pretpostaviti, raunao s ubojstvom, ali nije raunao s kirurgijom. Nije ni slutio da e se netko usuditi gurnuti ruku u mehanizam koji je on izmislio, paljivo umotao u kou, zapeatio i sakrio od ljudskog pogleda. Kad je Toma prvi put skalpelom dodirnuo kou ovjeka uspavana narkozom, a onda odlunim pokretom zasjekao tu kou i otvorio je dugim i preciznim rezom (kao da je u pitanju neiva stvar, kaput, suknja ili zavjesa), doivio je kratak ali intenzivan osjeaj da ini svetogre. I upravo ga je to privlailo! To je bilo ono Es muss seinl, duboko ukorijenjeno u njemu, do kojeg ga nije dovela sluajnost, neki primarijusov iijas, neki vanjski faktor.

Ali kako je onda mogue da se tako brzo, energino i lako odrekao neega tako dubokog?

Odgovorio bi nam da je to uinio zato da ga policija ne zloupotrijebi. Ali iskreno reeno, iako je to teoretski bilo mogue (a i bilo je takvih sluajeva), nije bilo ba naroito vjerojatno da bi policija objavila lanu iz-

ovjek, naravno, ima pravo pribojavati se i malo vjerojatnih opasnosti. Dopustimo to. Dopustimo i to da je bio ljut na sebe sama, na svoju nespretnost, i da je htio izbjei daljnje kontakte s policijom, koji bi u njemu samo pojaavali osjeaj bespomonosti. A dopustimo i to da je ve i tako bio lien svog poziva, jer mehaniki rad u domu zdravlja, gdje je pisao recepte za apsirine, nije imao nikakve veze s njegovim predodbama o lijeniku poslu. Ipak, osim svega toga, naglost njegove odluke ini mi se neobinom. Da se iza nje nije krilo neto drugo, neto dublje, neto to izmie razumnom rasuivanju?

8.

Iako je zbog Tereze zavolio Beethovena, Toma se nije ba mnogo razumio u glazbu i sumnjam da je poznavao pravu povijest slavnog Beethovenovog motiva Muss es sein ? Es muss seinl

Bilo je to ovako: Neki gospodin Dembscher dugovao je Beethovenu pedeset forinti i kompozitor, koji je vjeito bio bez novca, spomenuo mu je taj dug. Muss essein ? uzdahnuo je, sav nesretan, gospodin Dembscher, a Beethoven se veselo nasmijao: Es muss sein!" Odmah je tim rijeima dodao note i komponirao na taj realistiki motiv malu skladbu za etiri glasa tri glasa pjevaju Es muss sein, es muss sein, ja, ja, ja!" (To mora biti, mora biti, da, da, da!), a etvrti glas dodaje: Her-aus mit dem Beutel!" (Novanik na sunce!).

Isti motiv postao je godinu dana kasnije osnova etvrte fraze njegova posljednjeg kvarteta opus 135. Beethoven tada vie nije mislio na Dembscherov novanik. Rijei Es muss sein! zvuale su mu sve sveanije, kao da ih izgovara sama Sudbina. U Kantovu jeziku i rijei Dobar dan!", izgovorene na odgovarajui nain, mogu zazvuati kao metafizika teza. Njemaki jezik je jezik tekih rijei. & muss sein! vie nije bila ala nego der schtver gefasste Entschluss.

Beethoven je, prema tome, pretvorio aljivu inspiraciju u ozbiljan kvartet, vic u metafiziku istinu. To je zanimljiv sluaj pretvaranja lakog u teko (prema Par-menidu, pretvaranje pozitivnog u negativno). Zaudo, takva nas promjena ne iznenauje. S druge strane, bili bismo ogoreni da je Beethoven pretvorio svoj ozbiljni kvartet u laku alu, u etveroglasni kanon o Dembsche-rovu novaniku. Pri tome bi postupao posve u Parmenidovu duhu pretvorio bi teko u lako, prema tome, negativno u pozitivno! Na poetku (kao nepotpuna skica) nalazila bi se velika metafizika istina, a na kraju (kao cjelovito djelo) nalazila bi se laka ala! Samo to mi vie ne znamo misliti kao Parmenid.

ini mi se da je ono agresivno, sveano, strogo Es muss sein\ ve odavno tajno drailo Tomaa i da je u njemu postojala duboka potreba da u Parmenidovu duhu pretvara teko u lako. Sjetimo se kako je u jednom jedinom trenutku odluio da se vie nikad ne vidi sa svojom prvom enom i sinom, i kako je s olakanjem primio svoj razlaz s roditeljima. Zar to nisu bile nagle i ne ba posve razumne geste, kojima je odbacio ono to je izgledalo kao teka obaveza, kao Es muss seinl}

Tada je to, naravno, bilo vanjsko Es muss seinl, koje su mu nametale drutvene kovencije, dok je Esmuss seinl njegove ljubavi prema medicini bilo unutarnjeg karaktera. Utoliko gore. Unutarnji imperativ je sasvim sigurno jai i zato izaziva jo ei revolt.

Biti kirurg znai rasjei povrinu stvari i pogledati to se krije unutra. Moda je upravo ta potreba navela Tomaa da trai to se nalazi s druge strane onog Es muss seinl Drugim rijeima, da vidi to e ostati od ivota kad se ovjek oslobodi onoga to je do tada smatrao svojom misijom.

Kada se predstavio srdanoj direktorici prakog poduzea za ienje izloga i prozora, odjednom je sagledao rezultat svoje odluke u itavoj njegovoj realnosti i neizmjenjivosti, i uplaio se. U tom strahovanju proivio je nekoliko prvih dana na novoj dunosti. Ali kad je svladao neobian osjeaj kojim ga je ispunjavao novi ivot (to je trajalo oko tjedan dana), iznenada je shvatio da se zapravo naao na dugim praznicima.

Radio je stvari do kojih mu nimalo nije bilo stalo, ali bilo je to divno. Odjednom je shvatio koliko su sretni ljudi (koje je do tada uvijek saaljevao) koji obavljaju poslove na koje ih ne tjera nikakvo unutarnje Es muss seinl, i na koje mogu zaboraviti onoga trenutka kad napuste radno mjesto. Nikada do tada nije osjetio tu blaenu ravnodunost. Kad mu za operacijskim stolom neto ne bi uspjelo onako kako je elio, bio je oajan i nije mogao spavati. esto je zbog toga gubio i elju za enama. Es muss seinl njegova poziva bilo je kao vampir koji mu je sisao krv.

Sad je hodao po Pragu s priborom za pranje izloga i s iznenaenjem zakljuivao da se osjea deset godina mlaim. Prodavaice u velikim trgovinama su ga oslovljavale s gospodine doktore" (praki tam-tam je funkcionirao upravo savreno) i traile od njega savjete u vezi s prehladama, bolovima u leima i nepravilnim menstruacijama. Promatrale su ga gotovo postie-no kako polijeva staklo vodom, stavlja etku na drku i pere izlog. Kad bi mogle ostaviti kupce u trgovini, same bi uzele etku i prale izlog umjesto njega.

Tomaa su najee pozivale velike robne kue ali poduzee ga je esto slalo i privatnicima. Ljudi su masovne progone ekih intelektualaca tada jo pratili sa stanovitom euforijom solidarnosti. Kad su njegovi

zivali su poduzee i traili njega. Zatim bi ga doekali s bocom ampanjca ili ljivovice, napisali u radni nalog da je oprao trinaest prozora i dva sata priali s njim, nazdravljajui mu. Toma je odlazio u sljedei stan ili trgovinu izvrsno raspoloen. U zemlju su poele stizati obitelji ruskih oficira, iz radio-aparata su odzvanjale prijetee izjave funkcionara ministarstva unutarnjih poslova, koji su postavljeni na mjesta urednika, a on je pijan vrljao Pragom i inilo mu se da stalno neto proslavlja. Bili su to njegovi veliki praznici.

Vratio se u vrijeme kad je jo bio mladi bez obveza. Iznenada je, naime, ostao bez Tereze. Viao se s njom samo nou kada bi se vratila iz bara i probudila ga iz prvog, laganog sna, a zatim ujutro kad je ona bila pospana a on urio na posao. Imao je esnaest sati samo za sebe i to je bio neoekivano steen prostor slobode. A prostor slobode za njega je od rane mladosti znaio ene.

9.

Kad bi ga prijatelji katkad pitali koliko je ena imao u ivotu, odgovarao je neodreeno, a ako bi ostali uporni, govorio je: Moglo bi ih biti oko dvije stotine." Neki zavidni ljudi su tvrdili da pretjeruje, ali on se branio: To nije tako mnogo. Odnose sa enama odravam oko dvadeset i pet godina. Podijelite dvije stotine s dvadeset pet. Dobit e u prosjeku osam novih ena godinje. To nije tako mnogo."

Ali od vremena kad je poeo ivjeti s Terezom njegova erotska aktivnost poela je nailaziti na organizacijske tekoe mogao je za nju odvojiti (izmeu operacijske dvorane i kue) samo kratko vremensko razdoblje, koje je dodue intenzivno koristio (kao poljoprivrednik koji vrijedno obrauje svoje usko planinsko polje), ali koje se nije moglo usporediti s razdobljem od esnaest sati to ga je neoekivano dobio na poklon. (Kaem esnaest sati zato to je i onih osam sati kada je prao prozore bilo ispunjeno upoznavanjem novih prodavaica, slubenica, domaica, s kojima je mogao ugovarati sastanke.)

Sto je traio u njima? Sto ga je na njima toliko privlailo? Zar ljubav nije vjeno ponavljanje istoga?

Niic. Uviiek ostaje ..mali. postotak nezamislivog.

Kada bi vidio enu u haljini, mogao si je, naravno, priblino predoiti kako e izgledati gola (lijeniko iskustvo tu se dopunjavalo s ljubavnikim), ali izmeu pribline predodbe i konkretne stvarnosti uvijek je ostajala neka mala razlika, ono nezamislivo, i to mu je osiguravalo mir. Praenje nezamislivog, uostalom, ne zavrava otkrivanjem gologa tijela nego se nastavlja: Kako e se ponaati kada se skine? Sta e govoriti dok budu vodili ljubav? Kakav e ton imati njeni uzdasi? Kakva e joj grimasa biti nacrtana na licu u trenucima orgazma?

Jedinstvenost ljudskoga ja" krije se upravo u onome to je na ovjeku nezamislivo. Predoiti sebi moemo samo ono to je svih ljudi isto, to im je zajedniko. Pojedinano ja" je ono razliito od zajednikog, prema tome, ono to se ne moe unaprijed odgonetnuti i procijeniti, ono to drugoga treba tek otkriti, sagledati, osvojiti.

Toma, koji se u posljednjih deset godina svoje lijenike prakse bavio iskljuivo ljudskim mozgom, zna da nita nije tee sagledati od ljudskog ja. Izmeu Hit-lera i Einsteina, izmeu Brenjeva i Solenjicina mnogo je vie slinosti nego razlika. Kad bi se to moglo izraziti brojkama, izmeu njih bi postojao jedan mili-junti dio razlike i devedeset devet tisua dvetsto dvede-set devet milijuntnih dijelova slinosti.

Toma je opsjednut enjom da otkrije i osvoji taj milijunti dio i ini mu se da je u tome smisao njegove opsjednutosti enama. Nije opsjednut enama, opsjednut je onim to je na svakoj od njih nezamislivo, drugim rijeima opsjednut je onim milijuntim dijelom posebnoga po kojem se jedna ena razlikuje od druge.

(Moda se tu njegova strast kirurga dodirivala sa

vr;;

skalpel ni kad je bio s ljubavnicom. elio je doi do neega to se nalazi duboko u njima i zbog ega treba rasjei njihovu povrinu.)

Moemo se, naravno, s pravom upitati zato je taj milijunti dio razlike traio upravo u seksu. Zar ga nije mogao otkriti, recimo, u hodu, u kulinarskim vjetinama ili u umjetnikim sklonostima ove ili one ene?

I doista, milijunti dio razliitoga prisutan je u svim podrujima ljudskoga ivota, samo to se tamo svuda javno prikazuje, nije potrebno otkrivati ga, nije potreban skalpel. Ako neka ena vie voli sir nego kolae a druga ne podnosi cvjetau, to, dodue, jest znak njezine originalnosti, ali ta originalnost je za nas posve nevana, nezanimljiva, i jasno nam je da nema nikakva smisla obraati pozornost na nju i traiti u njoj neku vrijednost.

Samo u seksu milijunti dio razliitoga dolazi do izraaja kao neto dragocjeno, jer nije svakome dostupno i treba ga otkrivati. Jo prije pola stoljea za takvo otkrivanje bilo je potrebno traiti dugo vremena (mnogo tjedana, pa i mjeseci!), pa je vrijeme utroeno za otkrivanje postalo mjerilo vrijednosti otkrivenoga. Pa i danas, iako je vrijeme potrebno za otkrivanje mnogo, mnogo krae, seks se jo doima poput metalnog ormaria u kojem se skriva tajna enina ja".

Ono to ga je tjeralo da juri za enama nije, prema tome, bila udnja za uitkom (uitak je dolazio kao dodatna premija), nego udnja da se osvoji svijet (da se skalpelom otvori isprueno tijelo svijeta).

10.

Mukarce koji neprestano jure za enama moemo lako podijeliti u dvije kategorije. Jedni trae u svim enama svoj vlastiti subjektivni i stalno isti san o eni. Druge tjera elja da osvoje beskrajno arenilo objektivnog enskog svijeta.

Opsjednutost onih prvih je lirska trae u enama sebe same, svoj ideal, i stalno iznova doivljavaju razoaranja, jer je ideal, kao to je poznato, ono to se nikad ne moe nai. Razoaranje koje ih tjera od jedne do druge ene daje njihovoj nestalnosti neko romantino opravdanje pa su mnoge sentimentalne dame sklone blagonaklono gledati na njihov uporni promi-sknitet.

Druga je opsjednutost epska i ene u njoj ne vide nita to bi ih moglo ganuti mukarac ne trai u enama nikakav subjektivni ideal, pa ga sve zanima i nita ga ne moe razoarati. I upravo ta nesposobnost za razoaranje ima u sebi neto to izaziva ogorenje drugih. Opsjednutost epskog enskara ljudima izgleda neisku-pljena (neiskupljena razoaranjem).

I budui da lirski enskar uvijek juri za istim tipom ene, nitko ni ne primjeuje da stalno mijenja ljubavnice; prijatelji ga stalno dovode u nepriliku jer

nisu u stanju razlikovati njegove prijateljice i nazivaju ih stalno istim imenom.

Epski enskari (a meu takve, naravno, spada i Toma) u svojoj se trci za spoznajom sve vie udaljuju od konvencionalne enske ljepote, koje su se brzo zasitili, i neumitno zavravaju kao skupljai kurioziteta. Svjesni su toga, pomalo se stide sebe, i da ne dovode prijatelje u nepriliku, ne pojavljuju se sa svojim ljubavnicama u javnosti.

Radio je ve gotovo dvije godine kao pera prozora kad ga je naruila neka nova klijentica. Njena bizarnost ga je zainteresirala im ju je ugledao na otvorenim vratima stana. Bila je to diskretna bizarnost, neupadljiva, u granicama ugodne banalnosti (Tomaeva sklonost kuriozitetima nije imala niega zajednikog s felinijevskom skolonou monstrumima). Bila je to iznimno visoka ena, neto via od njega, imala je uzak i vrlo dug nos, a lice joj je bilo do te mjere neobino da je bilo nemogue rei da je lijepa (svi bi se odmah pobunili!) iako (barem za Tomaa) nije bila ni runa. Na sebi je imala hlae i bijelu bluzu i izgledala je kao neka udna kombinacija njena djeaka, irafe i rode.

Promatrala ga je dugo, pozorno i ispitivaki, pogledom kojem nije nedostajao bljesak inteligentne ironije.

Uite, gospodine doktore rekla je.

Shvatio je da ta ena zna tko je, ali nije htio reagirati na to, ve je upitao: Gdje mogu uzeti vodu?

Otvorila je vrata kupaonice. Ugledao je umivaonik, kadu, zahodsku koljku; ispred kade, umivaonika i koljke leali su mali ruiasti prostirai.

ena slina irafi i rodi osmjehivala se, oi su joj bile pritvorene, tako da se je sve to je govorila doimalo

Kupaonica vam je na raspolaganju, gospodine doktore rekla je. Moete u njoj raditi to vam se svidi.

Mogu se i okupati? upitao je Toma.

Rado se kupate? upitala je.

Napunio je kantu toplom vodom i vratio se u salon.

Gdje elite da ponem?

Slegla je ramenima. To ovisi o vama.

Mogu li pogledati prozore u ostalim sobama?

elite razgledati moj stan? Osmjehivala se kao da je pranje prozora neki njegov hir koji je nimalo ne zanima.

Uao je u susjednu sobu. Bila je to spavaa soba s jednim velikim prozorom, s dva kreveta postavljena jedan do drugoga i slikom jesenjeg krajolika, s brezama i suncem na zalasku.

Kada se vratio, na stolu je stajala otvorena boca vina s dvije ae. elite li se malo okrijepiti prije toga velikog posla? upitala je.

Sa zadovoljstvom rekao je Toma i sjeo.

Sigurno je zanimljivo upoznati toliko domainstava rekla je.

Nije loe rekao je Toma.

Svuda vas ekaju ene iji su muevi na poslu.

Mnogo ee bake i punice rekao je Toma.

A va pravi posao vam ne nedostaje?

Radije mi recite otkud znate to je moj pravi posao.

Vae poduzee se hvali vama rekla je ena slina rodi.

Jo uvijek? zaudio se Toma.

Kada sam telefonirala da poalju nekoga oprati prozore, upitali SU me elim li vas. Rekli su mi Ha .

uveni kirurg kojeg su izbacili iz bolnice. To me je, naravno, zainteresiralo.

Vi ste divno radoznala osoba rekao je.

Zar se to vidi na meni?

Da, vidi se iz vaeg pogleda.

A kako ja to gledam?

mirite. I neprestano postavljate pitanja.

A vi nerado odgovarate?

Njenom zaslugom konverzacija je od samog poetka poprimila arm koketiranja. Nita od onoga to je rekla nije se odnosilo na okolni svijet, sve su joj rijei bile usmjerene izravno na njih same. I kako se od poetka glavna tema razgovora svodila na njega i nju, bilo je posve jednostavno dopuniti rijei dodirima, i Toma, govorei o njezinim pritvorenim oima, istodobno joj je pomilovao kapke. Ona je na svaki njegov dodir uzvraala istim dodirom. Nije to radila spontano nego vie s nekom smiljenom dosljednou, kao da igra igru to uini ti meni, to u ja tebi". Tako su sjedili jedno nasuprot drugome a ruke su im bile na tijelu onog drugog.

Tek kad je Toma pokuao prodrijeti do njezinog krila, poela se braniti. Nije bio u stanju procijeniti koliko je ta obrana ozbiljna, ali, bilo kako bilo, do tada je prolo mnogo vremena za deset minuta morao je biti kod sljedeeg klijenta.

Ustao je i objasnio joj da mora otii. Bila je sva zajapurena.

Moram potpisati nalog rekla je.

Ali ja nita nisam radio usprotivio se.

Za to sam ja kriva rekla je i dodala tihim, blagim, nevinim glasom: Morat u vas ponovno naruiti da dovrite ono to zbog mene niste stigli ni zapoeti.

Kad je Toma odbio dati joj nalog , rekla je njeno, kao da ga moli za neku uslugu: Molim vas, dajte mi da potpiem. Zatim je rekla, mirkajui: Raun i tako ne plaam ja nego moj suprug. I ne plaa vama nego vaem poduzeu. Ta transakcija nas se nimalo ne tie.

77.

Posebna neskladnost ene sline irafi i rodi uzbuivala ga je i kasnije dok je mislio na nju koketiranje spojeno s nespretnou, iskrena seksualna elja dopunjena ironinim osmijehom, vulgarna konvencionalnost stana i nekonvencionalnost njegove vlasnice. Kakva e biti kad budu vodili ljubav? Nastojao je to zamisliti, ali takvo to nije bilo nimalo jednostavno. Nekoliko dana nije mislio ni na ta drugo, samo na to.

Kad ga je drugi put pozvala, vino i dvije ae su ve ekali na stolu. Ovaj se put, meutim, sve odvijalo veoma brzo. Ubrzo su se nali jedno uz drugo u spavaoj sobi (sunce je zalazilo na slici s brezama) i ljubili se. Rekao joj je svoje uobiajeno Svucite se!" ali ona je, umjesto da ga poslua, zatraila: Ne, najprije vi!"

Na to nije bio naviknut i naao se pomalo u neprilici. Poela mu je raskopavati hlae. Naredio joj je jo nekoliko puta (s kominim neuspjehom) da se svue, i na kraju je morao pristati na kompromis: prema pravilima igre koje je nametnula posljednji put (to vi uinite meni, to u ja uiniti vama"), svukla mu je hlae, a on njoj suknju, onda mu je svukla koulju, a on njoj bluzu. Konano su se nali jedno naspram drugoga, goli. Drao je ruke na njezinom vlanu krilu, a onda je po-

maknuo prste dalje, prema analnom otvoru koji mu je bio najdrae mjesto na enskom tijelu. Njen je bio neobino ispupen tako da je sugerirao predodbu duge probavne cijevi koja tu zavrava, malo provirujui iz tijela. Opipao je taj vrsti, zdravi krui, taj najljepi od svih prstenova koji se u lijenikoj praksi naziva sfin-ker, i odjednom osjetio njene prste na vlastitoj stranjici, na istom mjestu. Ponavljala je sve njegove pokrete s preciznou zrcala.

Iako je, kako sam rekao, upoznao oko dvije stotine ena (a za vrijeme dok je radio kao pera prozora taj se broj prilino poveao), jo nije bio doivio da pred njim stoji ena via od njega, mirka i miluje ga po stranjici. Da svlada nelagodnost, brzo ju je povukao na postelju.

Njegov je pokret bio tako nagao da se iznenadila. Njena visoka figura pala je na lea s licem prekiven-im crvenim mrljama i uplaenim izrazom ovjeka koji je neoekivano izgubio ravnoteu. Budui da je stajao ispred nje uhvatio ju je ispod koljena i podigao joj uvis dugake noge tako da su se odjednom doimale poput podignutih ruku vojnika koji se predaje uplaeno gledajui u upereno oruje.

Nespretnost spojena s vatrenom eljom, vatrena elja spojena s nespretnou, predivno su uzbudili Tomaa. Vodili su ljubav veoma dugo. Pri tome je gledao u njeno lice prekriveno crvenim mrljama i traio na njemu uplaeni izraz ene kojoj je netko podmetnuo nogu i koja pada, onaj izraz koji je nemogue simulira-ti i koji ga je maloas doveo do tako estokog uzbuenja.

Onda se otiao umiti u kupaonicu. Pola je s njim i opirno mu objanjavala gdje stoji sapun, gdje je spuva l kako se nuta tonla voda. iidin se 7atn mu raWn nn-

drobno objanjava te posve obine stvari. Na kraju joj je rekao kako je sve razumio i dao joj do znanja da bi elio ostati sam.

Neete mi dopustiti asistenciju kod vae toalete? rekla je moleivo.

Naposljetku mu je uspjelo izgurati je iz kupaonice. Umio se, pomokrio u umivaonik (to je obiaj svih ekih lijenika) i inilo mu se da ona za to vrijeme nestrpljivo trkara pred vratima razmiljajui s kakvim bi opravdanjem mogla upasti unutra. Kad je zatvorio vodu i shvatio da u stanu vlada potpuna tiina, obuzeo ga je osjeaj da ga ona odnekud promatra. Bio je gotovo siguran da na vratima kupaonice postoji otvor uz koji je priljubila svoje lijepo mirkavo oko.

Otiao je izvrsno raspoloen. Nastojao je zapamtiti sve to je bitno, sabiti uspomenu u formulu slinu kemijskoj, koja e mu posluiti da definira ono jedinstveno u njoj (milijunti dio razliitoga). Konano je doao do formule koja je sadrava tri podatka:

1) nespretnost spojena s vatrenom eljom;

2) uplaeno lice nekoga tko je izgubio ravnoteu i pada;

3) noge podignute uvis kao ruke vojnika koji se predaje gledajui u upereno oruje.

Kada je to ponovio, obuzeo ga je sretan osjeaj da je opet osvojio komad svijeta, da je svojim imaginarnim skalpelom odsjekao komadi beskrajnog platna svemira.

12.

Priblino u isto vrijeme doivio je slijedee: nekoliko se puta sastao s nekom mladom djevojkom u stanu koji mu je svakoga dana do ponoi stavljao na raspolaganje njegov stari prijatelj. Nakon mjesec ili dva podsjetila ga je na jedan njihov sastanak: navodno, vodili su ljubav na tepihu ispred prozora dok su vani bljetale munje i tutnjali gromovi. Vodili su ljubav tijekom cijele oluje i to je bilo nezaboravno lijepo!

Toma se tada gotovo uplaio da, sjeao se kako su vodili ljubav na tepihu (prijatelj je u stanu imao samo jedan uski kau na kojem se nije dobro osjeao), ali na oluju je bio potpuno zaboravio! Bilo je to zaista udno mogao se sjetiti svih sastanaka s njom, ak se tono sjeao i kako su vodili ljubav (nije doputala da joj prie straga), sjeao se nekoliko reenica to ih je izgovorila u tim trenucima (stalno je traila da je vrsto dri za bokove i bunila se to je gleda), sjeao se ak i kakvo je rublje nosila ali o oluji nije znao nita.

Od ljubavnih avantura njegova memorija registrirala je samo strmu i usku stazu seksualnog osvja-nja prvu verbalnu agresiju, prvi dodir, prvu opscenost koju je rekao on njoj i ona njemu, sve sitne perverzije na koje ju je postupno naveo i one koje je odbila. Sve

ostalo je gotovo pedantno bilo izbrisano iz memorije. Zaboravljao je ak i mjesto gdje je prvi put vidio neku enu, jer je taj trenutak pripadao vremenu prije stvarnog seksualnog napada.

Djevojka je govorila o oluji sanjalaki se osmjehujui, a on ju je zaueno promatrao, gotovo postien doivjela je neto prekrasno, a on to nije doivo s njom. U nainu na koji je njihova memorija reagirala na veernju oluju bila je obuhvaena sva razlika izmeu ljubavi i ne-ljubavi.

Rijeju ne-ljubav ne elim rei da je prema toj djevojci gajio neki cinian odnos, da u njoj, kako se to obino kae, nije vidio nita osim seksualnog objekta. Naprotiv, volio ju je kao prijateljicu, cijenio je njen karakter i inteligenciju, bio je spreman pomoi joj kad god bude potrebno. Nije se on loe odnosio prema njoj prema njoj se loe odnosila njegova memorija, koja ju je sama, bez njegove volje, iskljuila iz sfere ljubavi.

Ponekad se ini kao da u mozgu postoji posebno podruje koje bismo mogli nazvati poetikom memorijom i koja registrira ono to nas je oaralo, ganulo, ono to je uinilo na ivot ljepim. Od vremena kad je upoznao Terezu ni jedna ena nije imala pravo ostaviti ni najprolazniji trag u tom dijelu njegova mozga.

Tereza je despotski vladala njegovom poetikom memorijom i brisala iz nje sve tragove drugih ena. To nije bilo ba pravedno, jer, na primjer, djevojka s kojom je vodio ljubav na tepihu za vrijeme oluje nije bila nita manje vrijedna poezije od Tereze. Vikala je Zatvori oi, dri me za bokove, dri me vrsto!", nije joj se svialo to Toma dok vodi ljubav ima otvorene oi, to je pozorno promatra i to njegovo tijelo, podignuto iznad nje, nije priljubljeno uz njeno. Nije htjela da je proua-

era ie nnvnri n

hniirii nrnrannsM n kom se

moe ugaziti samo zatvorenih oiju. Zato je i odbijala stati na sve etiri, jer se u takvu poloaju njihova tijela nisu dodirivala a on ju je mogao promatrati s udaljenosti od gotovo pola metra. Mrzila je tu udaljenost. Htjela je biti sjedinjena s njim. Zato mu je smiljeno govorila u oi kako nije doivjela orgazam, iako je tepih pod njom bio potpuno mokar. Nije mi do uitka govorila je ja traim sreu, a uitak bez sree nije uitak. Drugim rijeima, udarala je na vrata njegove poetike memorije. Ali ta su vrata bila zatvorena. U poetikoj memoriji nije bilo mjesta za nju. Za nju je bilo mjesta samo na tepihu.

Njegova pustolovina s Terezom poela je tono tamo gdje su avanture s drugim enama zavravale. Odigrala se na drugoj strani imperativa koji ga je tjerao u osvajanje ena. Na Terezi nije elio nita otkrivati. Dobio ju je ve otkrivenu. Vodio je s njom ljubav prije nego to je stigao uzeti u ruku svoj imaginarni skalpel kojim je otvarao isprueno tijelo svijeta. Vodio je s njom ljubav prije nego to se stigao upitati kakva e biti kad budu vodili ljubav.

Ljubavni sluaj doao je poslije dobila je temperaturu i nije ju mogao poslati kui kao druge ene. Kleao je kraj njene postelje i mislio kako ju je netko poslao niz vodu u koari. Ve sam rekao da su metafore opasne. Ljubav poinje metaforom. Drugim rijeima, ljubav poinje u trenutku kad ena upie svoju prvu rije u nau poetiku memoriju.

13.

Prije nekoliko dana ponovno se upisala u njegove misli kao uvijek vratila se ujutro kui s mlijekom i kad joj je otvorio vrata, vidio je da dri na grudima vranu umotanu u crveni al. Tako ciganke nose u naruju svoju djecu, pomislio je. Nikada nee zaboraviti golemi, optuujui kljun vrane pored njezina lica.

Nala ju je zakopanu u zemlju. Tako su nekad radili kozaci sa zarobljenim neprijateljima. To su uinila djeca rekla je i ta reenica nije bila tek puka konstatacija, nego i izraz neoekivana gaenja prema ljudima. Sjetio se kako je nedavno rekla: Ve sam ti gotovo zahvalna to nisi htio da imamo djecu.

Juer mu se alila kako ju je u kavani napastovao neki tip. Pokuavao je dohvatiti njenu jeftinu ogrlicu i tvrdio kako je do nje sigurno dola prostitucijom. Bila je strano uzrujana zbog toga. Vie nego to je potrebno, mislio je Toma. Odjednom je s nelagodnou postao svjestan kako je u posljednje dvije godine malo vremena proveo s njom i kako je imao malo prilike da dugo stee meu dlanovima njene ruke, sve dok se ne prestanu tresti.

S tim je mislima ujutro otiao u kancelariju gdje je jedna, si.uberiica-iasaoi&ivala.Deraima ooslove za

cijeli dan. Neki privatnik je uporno zahtijevao da mu prozore opere upravo Toma. Otiao je na tu adresu nerado, bojao se da ga to opet zove neka ena. Neprestano je mislio na Terezu i nije imao nimalo volje za avanture. Kad su se vrata otvorila, odahnuo je. Ugledao je pred sobom visoka, malo pogrbljena mukarca. Mukarac je imao veliku bradu i podsjeao ga je na nekoga.

Uite, gospodine doktore rekao je osmjehujui se i odveo ga u sobu.

U sobi je stajao neki mladi. Lice mu je bilo zajapureno. Gledao je Tomaa pokuavajui se osmjeh-nuti.

Vas dvojicu, mislim, nije potrebno upoznavati rekao je mukarac.

Ne rekao je Toma i bez osmijeha pruio mladiu ruku. Bio je to njegov sin.

Tek onda mu se predstavio i mukarac s velikom bradom.

Znao sam da me podsjeate na nekoga! rekao je Toma Kako da ne! Naravno da vas poznajem. Po imenu.

Sjeli su u fotelje izmeu kojih se nalazio nizak salonski stoli. Toma je postao svjestan da su oba ovjeka koji tu sjede nasuprot njemu njegove nedobrovoljne tvorevine. Sina je stvorio jer ga je na to prisilila prva ena, a crte visokog mukarca pod pritiskom je naslikao policajcu koji ga je sasluavao.

Da otjera te misli, rekao ja. Pa, od kog prozora da ponem?

Njegovi govornici su se nasmijali.

Da, bilo je oigledno kako nije rije o pranju prozora. Nije bio pozvan prati prozore, nego u klopku.

l\liL''ari nnp ra7(rnvaran ca cvnum cin/im ilonic mn i*3

prvi put stisnuo ruku. Poznavao ga je samo iz vienja i drukije ga i nije elio poznavati. elio je da ne zna za njega, i htio je da njegov sin eli isto.

Lijep plakat, arne? rekao je urednik pokazujui na veliki uramljeni crte na zidu nasuprot Toma-u.

Tek tada je Toma pogledao oko sebe. Na zidovima je bilo mnogo zanimljivih slika, fotografija i plakata. Crte na koji je urednik pokazao bio je objavljen 1969. godine u jednom od posljednjih brojeva tjednika, prije nego to e ga Rusi zabraniti. Bila je to imitacija slavnog plakata iz ruskog graanskog rata 1917. godine koji je pozivao dobrovoljce u Crvenu armiju vojnik s crvenom zvijezdom na kapi gledao je promatraa ravno u oi i pokazivao u njega ispruenim kaiprstom. Originalni ruski tekst glasio je GRAANINE, JESI LI SE prijavio u crvenu armiju? Taj tekst bio je zamijenjen

ekim: GRAANINE, JESI LI I TI POTPISAO DVIJE TISUE RIJEI?

Bila je to sjajna ala! Dvije tisue rijei bio je prvi slavni manifest iz proljea 1968. godine, poziv na radikalnu demokratizaciju komunistikog reima. Potpisao ga je golem broj intelektualaca, a dolazili su ga potpisati i obini ljudi tako da je potpisa bilo toliko da ih nitko nije stigao prebrajati. Kad je sovjetska vojska upala u eku i kad su otpoele politike istke, jedno od pitanja koja su postavljana graanima bilo je: Jesi li potpisao Dvije tisue rijei?" Onaj tko je priznao da ih je potpisao dobivao je trenutni otkaz.

Lijep crte. Sjeam ga se rekao je Toma. Urednik se nasmijao. Nadajmo se da crveno-

armejac ne slua o emu razgovaramo.

Zatim je dodao, ozbiljnim tonom: Da bude

stan jednoga mog prijatelja. Prema tome, nije sigurno da nas policija ovoga trenutka ne prislukuje. Takvo to je mogue. Da sam vas pozvao k sebi, to bi bilo sasvim sigurno.

Ja, meutim, polazim od toga da nemam to skrivati pred bilo kime nastavio je, sad ve leernijim tonom. Zamislite, uostalom, kakva e to jednom biti prednost za eke povjesniare. Nai e u policijskim arhivima snimljen ivot svih ekih intelektualaca! Znate li na kakvim su mukama povjesniari knjievnosti kad poele da in concreto prikau seksualni ivot jednog Voltairea, Balzaca ili Tolstoja? S ekim piscima nee biti problema. Sve je ve snimljeno. Svaki uzdah.

Zatim se okrenuo imaginarnim mikrofonima na zidu i rekao glasno: Gospodo, kao i u svim slinim prilikama elim pohvaliti va posao i zahvaliti vam kako u svoje ime tako i u ime buduih povjesniara.

Sva trojica su se neko vrijeme smijali a onda je urednik poeo priati o tome kako je njegov tjednik zabranjen, to sad radi crta koji je smislio onu karikaturu i to rade drugi eki slikari, filozofi i pisci. Nakon ruske invazije svi su ostali bez posla pa su sad radili kao perai prozora, uvari parkiralita, noni uvari, loai u dravnim zgradama i, u najboljem sluaju (koji je gotovo bio ravan protekciji), taksisti.

Ono o emu je urednik priao nije bilo nezanimljivo, ali Toma se nije bio u stanju koncentrirati. Mislio je na svog sina. Sjetio se kako ga ve nekoliko mjeseci susree na ulici. To sigurno nije bilo sluajno. Iznenadilo ga je to ga vidi u drutvu proganjanog urednika. Prva Tomaeva ena bila je ortodoksni komunist i Toma je automatski pretpostavljao da je sin pod njezinim utjecajem. Nije znao nita o njemu. Mogao ga je,

naravno, izravno upitati u kakvim je odnosima s majkom, ali mu se inilo da bi to u prisutnosti stranog ovjeka bilo netaktino.

Naposljetku je urednik preao na bit stvari. Rekao je kako iz dana u dan sve vie ljudi sjedi u zatvorima samo zato to ostaju pri svojim nazorima i zavrio svoje izlaganje rijeima: I tako smo rekli da bi trebalo poduzeti neto.

Sto namjeravate poduzeti? upitao je Toma.

U tom trenutku javio se njegov sin. Bilo je to prvi put da ga uje kako govori. Sa zaprepatenjem je ustanovio da njegov sin muca.

Saznali smo rekao je da se s politikim zatvorenicima loe postupa. Neki su zaista ve u kritinom stanju. Zato smo zakljuili da bi bilo dobro napisati peticiju koju e potpisati najistaknutiji eki intelektualci, svi ija imena imaju odreenu teinu.

Ne, to nije bilo mucanje, tek blago zamuckivanje koje je usporavalo bujicu njegovih rijei tako da je svaka rije koju je izgovorio bila protiv njegove volje naglaena i podcrtana. Oigledno je bio toga svjestan i njegovo lice, koje je maloas bilo blijedo, opet se zaru-menjelo.

Htjeli biste da vam savjetujem kome da se obratite u mojoj struci? upitao je Toma.

Ne nasmijao se urednik. Nije nam potreban va savjet. Potreban nam je va potpis!

Opet se osjetio polaskanim! Opet mu je bilo drago to se naao netko tko nije zaboravio da je bio poznati kirurg. Branio se samo iz skromnosti. ujte, to to su me izbacili jo nije dokaz da sam istaknuti lijenik!

Nismo zaboravili ono to ste napisali za na

S nekim oduevljenjem, koje je ini se promaklo Tomau, njegov sin je apnuo: Da!

Ne znam moe li moje ime na peticiji pomoi politikim zatvorenicima rekao je Toma. Zar je ne bi trebali potpisati ponajprije oni koji jo nisu pali u nemilost i koji imaju bar malo utjecaja na one na vlasti?

Naravno da bi trebali rekao je urednik i nasmijao se.

I Tomaev se sin nasmijao kao ovjek koji je ve odavno shvatio neke stvari. Samo to oni to nikad nee potpisati!

To jo ne znai da ne odlazimo k njima nastavio je urednik. Nismo toliko obzirni da ih po-tedimo nelagodnosti. Nasmijao se. Trebali, biste uti njihove izgovore! To je neto fantastino!

I sin se nasmijao u znak suglasnosti.

Svi, naravno, tvrde nastavio je urednik da se u potpunosti slau s nama, samo da bi trebalo postupiti drukije: taktinije, razumnije, diskretnije. Boje se potpisati, a istodobno se boje da emo o njima stei loe miljenje ako ne potpiu.

Sin i urednik opet su se glasno nasmijali.

Urednik je pruio Tomau list papira s kratkim tekstom u kojem se relativno pristojnim tonom trailo od predsjednika republike da amnestira politike zatvorenike.

Toma je nastojao brzo razmiljati. Amnestija politikih zatvorenika. Zar e netko proglasiti amnestiju zato to to trae ljudi koje je reim odbacio (pa su prema tome i sami potencijalni politiki zatvorenici)? Takva peticija moe uiniti samo da politiki zatvorenici ne budu amnestirani ako se sluajno neka amnestija sprema I..........._......

Njegov je sin, kao da mu ita misli rekao: Rije je ponajprije o tome da ljudi doznaju kako u ovoj zemlji jo postoji aica ljudi koji se ne boje. I da se vidi gdje je tko. Da se ito oisti od kukolja.

Da, sve je to istina, razmiljao je Toma, ali kakve to veze ima s politikim zatvorenicima? Ili se radi o njihovoj amnestiji ili se radi o ienju ita od kukolja. Te dvije stvari nisu identine.

Oklijevate, gospodine doktore? upitao je urednik.

Da, oklijevao je, ali se bojao to rei. Pred njim na zidu bila je slika vojnika koji mu prijeti prstom i pita: Zar oklijeva stupiti u Crvenu armiju?", ili Zar jo nisi potpisao Dvije tisue rijei}", ili Ne eli, znai, potpisati peticiju za amnestiju?" Ma to da je govorio, prijetio je.

Urednik je prije nekoliko trenutaka rekao to misli o ljudima koji se slau s tim da bi politike zatvorenike trebalo amnestirati, ali navode tisuu razloga zbog kojih ne mogu potpisati peticiju. Svi ti razlozi bili su po njegovu miljenju samo izgovori iza kojih se skriva kukaviluk. Sto je onda Toma mogao rei?

Vladala je tiina, i on se odjednom nasmijao. Pokazao je na crte na zidu. Onaj tamo mi prijeti i pita hou li potpisati ili ne. Teko je razmiljati pod takvim pogledom!

Sva trojica su se nasmijali.

U redu rekao je konano Toma. Razmislit u. Moemo li se nai ovih dana?

Uvijek e mi biti drago sastati se s vama, rekao je urednik ali za ovu peticiju to bi bilo prekasno. elimo je odnijeti predsjedniku ve sutra.

Ve sutra? Toma se sjetio kako mu je de-

trebao osuditi upravo ovog visokog mukarca s bradom. Svi ga tjeraju da potpisuje tekstove koje nije sam napisao.

Ovdje se nema to razmiljati rekao je njegov sin.

Rijei su bile agresivne, ali njihov ton bio je gotovo moleiv. Gledali su jedan drugoga u oi i Toma je zapazio da njegov sin kad usredotouje pogled malo podie lijevu stranu gornje usne. Poznavao je tu grimasu sa svoga vlastita lica kad god se pozorno promatrao u ogledalu kako bi vidio je li dobro obrijan. Nije se mogao oduprijeti osjeaju nelagodnosti to je sad vidi na tuem licu.

Kad djeca od djetinjstva ive s roditeljima, oni se na takvu slinost naviknu, ini im se nevana, a kad je katkad zamijete, moe im izgledati i zabavnom. Ali Toma je prvi put u ivotu razgovarao sa svojim sinom! Nije bio naviknut sjediti i gledati u vlastitu iskrivljenu usnu!

Zamislite da vam amputiraju ruku i presade je drugom ovjeku. Taj ovjek bi se mogao nai pokraj vas, gestikulirajui tom rukom u vaoj blizini. Vi biste gledali u tu ruku kao u sablast. Premda bi to bila vaa vlastita, dobro poznata ruka, bojali biste se da vas ne dodirne!

Ta ti si na strani progonjenih! nastavio je sin.

Toma je cijelo vrijeme razmiljao o tome hoe li mu sin govoriti // ili vi. Sve do toga trenutka njegove reenice bile su formulirane tako da ne mora donijeti tu odluku. Sad se konano odluio. Govorio mu je ti i Toma je odjednom bio siguran da itava scena nema veze s amnestijom politikih zatvorenika, nego da je rije o njegovu sinu: ako potpie, njihove sudbine e se

liti i Toma? e hifi m^nip-vip nncili^n vKlivit-i c/* c

njim. Ako ne potpie, njihovi odnosi bit e kao dosad svedeni na nulu, ali ovaj put ne njegovom voljom nego voljom sina, koji e se odrei oca zbog njegova kukaviluka.

Bio je u poloaju ahista kojemu nije preostao ni jedan potez kojim bi mogao izbjei poraz, i mora predati me. I tako je posve svejedno hoe li potpisati ili ne. To nee promijeniti ni njegovu sudbinu ni sudbinu politikih zatovrenika.

Dajte mi to rekao je i uzeo papir.

14.

Kao da ga eli nagraditi za odluku, urednik je rekao: Lijepo ste napisali ono o Edipu.

Sin mu je pruio pero i dodao: Neke su misli kao atentat.

Urednikova pohvala ga je razveselila, ali metafora koju je upotrijebio njegov sin doimala mu se pretencioznom i neumjesnom. Na alost rekao je rtva tog atentata bio sam samo ja. Zahvaljujui tom lanku vie ne mogu operirati svoje pacijente.

Njegove rijei zvuale su hladno i gotovo neprijateljski.

Da bi ublaio tu malu disonancu, urednik je (kao da se ispriava) rekao: Ali zato je va lanak pomogao mnogim ljudima.

Rijei pomagati ljudima" za Tomaa su od djetinjstva znaile samo jedno: lijeniki poziv. Zar moe neki lanak pomoi ljudima? U to ga ova dvojica ele uvjeriti? Reducirali su cio njegov ivot na jednu malu misao o Edipu, zapravo na neto jo manje na jedno primitivno Ne!" to ga je rekao u lice reimu.

Rekao je (a glas mu je i dalje zvuao jednako hladno, iako toga moda nije bio svjestan): Nije mi poznato da je taj moj lanak nekome pomogao. A kao kirurg sarn spasio.ivot nekolicini liudi.

Ponovno je nastupio trenutak tiine. Prekinuo ju je sin: I misli mogu ljudima spasiti ivot.

Toma je vidio na njegovu licu svoja vlastita usta i pomislio kako je neobino promatrati mucanje vlastitih usta.

U tom je lanku jedna stvar bila izvrsna nastavio je njegov sin i vidjelo se da govori s naporom.

Beskompromisnost. Smisao, koji sad gubimo, za jasno razgranienje dobra i zla. Mi vie ne znamo to znai osjeati se krivim. Komunisti se izgovaraju da ih je prevario Staljin. Ubojica se opravdava da je frustriran jer ga vlastita majka nije voljela. A ti si odjednom rekao: nema opravdanja. Nitko u dubini due nije bio neviniji od Edipa. A ipak je sam sebe kaznio kad je shvatio to je uinio.

Toma je silom otrgao pogled od vlastitih usta na licu svoga sina i nastojao gledati samo u urednika. Bio je razdraen i poelio im se usprotiviti. Znate, sve je to nesporazum rekao je. Granica izmeu dobra i zla strano je neodreena. I uope nisam iao za tim da netko bude kanjen. Kanjavati onoga tko ne zna to radi je barbarstvo. Mit o Edipu je lijep, ali ovako postupati s njim... Htio je jo neto rei a onda se sjetio da u stanu postoje ureaji za prislukivanje. Nije imao ambiciju da ga citiraju budui povjesniari. Vie je strahovao da ga ne citira policija. Ta ona je od njega traila upravo to da se ovako ogradi od svog lanka. Bilo mu je ugodno to je sad to mogla uti iz njegovih usta. Znao je da sve to ovjek u ovoj zemlji izgovori moe biti u svako doba emitirano na radiju. Uutio je.

Sto vas je navelo da tako promijenite miljenje? upitao je urednik.

Vie se pitam to me je navelo da napiem

sjetio: doplovila je do njegove postelje kao dijete puteno niz rijeku u koari. Da, zato je uzeo u ruke tu knjigu; vraao se priama o Romulu, o Mojsiju, o Edipu. I sad je opet bila pokraj njega. Vidio ju je kako stee na grudi vranu umotanu u crveni al. Ta slika ga je radovala. Kao da mu je dola rei kako Tereza ivi, kako je u ovom trenutku tu, u istom gradu, i kako je sve ostalo posve nevano.

utnju je prekinuo urednik. Ja vas shvaam, gospodine doktore. Ni ja ne volim kanjavanje. Ali mi i ne traimo kanjavanje nasmijao se nego opratanje kazne.

Znam rekao je Toma. Ve se bio pomirio s tim da e u sljedeim sekundama uiniti neto to je moda plemenito, ali sigurno posve beskorisno (jer nee pomoi politikim zatvorenicima) i njemu osobno neugodno (jer se sve dogaa u okolnostima koje su mu nametnute).

Tvoja je dunost potpisati! rekao je njegov sin, gotovo moleivo.

Dunost? Sin e ga podsjeati to mu je dunost? To je bila najgora rije koju mu je netko mogao rei! Ponovno mu se pred oima pojavila slika Tereze kako dri vranu u naruju. Sjetio se kako ju je juer agent napastvovao u baru. Ponovno joj drhte ruke. Ostarila je. A njemu je stalo samo do nje. Do nje, roene iz est sluajnosti, do nje, cvijeta to je procvjetao iz primari-jusova iijasa, do nje koja je na drugoj strani svih Es muss seinf, samo do nje, samo do nje mu je stalo.

Zato jo razmilja da li da potpie ili ne potpie? Za sve njegove odluke postoji samo jedan kriterij: ne smije uiniti nita to bi njoj moglo nakoditi. Toma ne moe osloboditi politike zatvorenike, ali moe us-

rit"! Tpl"fi l-\ 11

rL'n

bilo teko zabosti iglu u nju. Drala je Karenjinovu apu, ali nije udaljila lice od njegove glave. Govorila mu je bez prestanka, tihim glasom, a on je mogao misliti samo na nju. Nije se bojao, jo dvaput joj je liznuo obraz. Tereza mu je aptala: Ne boj se, ne boj se, tamo te vie nita nee boljeti, tamo e sanjati o vjevericama i zeevima, tamo e biti krave, bit e tamo i Me-fisto, ne boj se...

Toma je zabio iglu u venu i pritisnuo klip. Kare-njin je malo trgnuo nogu, nekoliko sekundi je ubrzano disao a onda je disanje naglo prestalo. Tereza je kleala na podu pored kaua i pritiskala obraz uz njegovu glavu.

Zatim su oboje morali ponovno otii na posao, a pas je ostao leati na kauu, na bijeloj plahti s ljubiastim cvjetiima.

Uveer su se vratili. Toma je otiao u vrt. Pronaao je izmeu dvije jabuke pravokutnik to ga je prije nekoliko dana Tereza nacrtala petom. Tu je poeo kopati. Trudio se sauvati dane dimenzije. Htio je da sve bude onako kako je to Tereza eljela.

Ostala je u kui pokraj Karenjina. Bojala se da ga ne sahrane ivog. Prislonila je uho uz njegovu njuku i inilo joj se da uje slabaan dah. Odstupila je i vidjela kako mu se grudi jedva primjetno pokreu.

(Ne, ula je vlastiti dah koji je jedva primjetno pokretao njeno tijelo, tako da joj se uinilo da se pokreu grudi psa.)

Izvukla je iz torbice ogledalce i prislonila ga uz Karenjinovu njuku. Ogledalce je bilo tako prljavo da joj se uinilo da vidi kako se zamaglilo od daha.

Tomae, on je iv! viknula je kad se Toma vratio iz vrta s cipelama ulijepljenim blatom.

Nagnuo se nad njega i zavrtio glavom.

Uzeli su svatko s jedne strane plahtu na kojem je leao, Tereza pokraj nogu, Toma pokraj glave. Podigli su ga i iznijeli u vrt.

Tereza je pod rukom osjetila da je plahta mokra. Doao je k nama i napravio baricu, i otiao je od nas s baricom, pomislila je i bila je sretna to osjea pod rukama tu vlagu, posljednji Karenjinov pozdrav.

Donijeli su ga meu jabuke i spustili u raku. Nagnula se iznad rake i namjestila plahta tako da bude potpuno pokriven. inilo joj se nepodnoljivim da ilovaa, kojom e ga ubrzo zatrpati, pada na njegovo golo tijelo.

Zatim je otila u kuu i vratila se nosei ogrlicu, remen i aku okolade koja je od jutra leala na podu nedirnuta. Sve je to poloila uz njega.

Pored grob bila je gomila svjee iskopane ilovae. Toma je uzeo lopatu u ruke.

Tereza se sjetila svoga sna: Karenjin je rodio dvije kifle i jednu pelu. Ta reenica je odjednom zaz-vuala kao epitaL Zamislila je nadgrobni spomenik izmeu dvije jabuke, s natpisom: Ovdje lei Karenjin. Rodio je dvije kifle i jednu pelu."

U vrtu je vladao sumrak, bio je trenutak izmeu dana i veeri, na nebu je stajao blijedi Mjesec, kao lampa zaboravljena u sobi mrtvih.

Oboma su cipele bile slijepljene blatom kad su odnijeli kramp i lopatu u upu u kojoj su drali alat: grablje, tihae, motike...

6.

Sjedio je u svojoj sobi, gdje je bio naviknut itati knjigu za stolom. U takvim trenucima Tereza mu je prilazila, naginjala se nad njega i priljubila obraz uz njegov. Kad je toga dana uinila isto, zapazila je da Toma ne gleda u knjigu. Pred njim je lealo pismo i, premda se sastojalo samo od pet redaka otkucanih strojem, Toma je dugo i nepomino zurio u njega.

Sto je to! upitala je Tereza, ispunjena strep-njom.

Ne okreui se Toma je uzeo pismo i pruio joj ga. U pismu je pisalo da mora jo istoga dana doi na aerodrom pokraj susjednoga grada.

Naposljetku se okrenuo prema njoj i Tereza je vidjela u njegovim oima isti uas kakav je i sama osjetila.

Poi u s tobom rekla je.

Zavrtio je glavom. Poziv se odnosi samo na

mene.

Ne, poi u s tobom ponovila je.

Odvezli su se Tomaevim teretnjakom. Ubrzo su se nali na aerodromu. Bio je prekriven maglom. Ispred njih su se ocrtavale nejasne konture nekoliko aviona. Ili su od jednog do drugog, ali na svima su vrata bila zatvorena i nisu mogli ui. Naposljetku su doli do

jednog s,&typrenjn}_ vmtima do koiiJbL.su..y.Gdik.stub...

Popeli su se uz stube, na vratima se pojavio stjuard i pozvao ih da uu. Avion je bio malen, samo za tridesetak putnika, i potpuno prazan. Uli su u prolaz izmeu sjedita neprestano dodirujui jedno drugo, ne zanimajui se previe za ono to se dogaa oko njih. Sjeli su na sjedita jedno uz drugo i Tereza je poloila glavu na Tomaevo rame. Prvobitni se strah bio rasplinuo i postupno pretvarao u tugu.

Uas je ok, trenutak potpune zaslijepljenosti. Uas je lien svakoga traga ljepote. Vidimo samo prodornu svjetlost nepoznata dogaaja koji oekujemo. Kod tuge se, nasuprot tome, pretpostavlja da znamo. Toma i Tereza su znali to ih eka. Svjetlost uasa je oslabila i mogli su vidjeti svijet u plaviastom, njenom osvjetljenju, koje je stvari inilo ljepima nego to su pri-je bile.

U trenutku dok je itala pismo Tereza nije osjeala nikakvu ljubav prema Tomau, znala je samo da ga sad ne smije ni na trenutak napustiti; uas je uguio sve ostale misli i osjeaje. Sad, dok je sjedila naslonjena na njega (avion je letio kroz oblake), strah je popustio pa je ponovno postala svjesna svoje ljubavi. Znala je da je to ljubav bez mjere i granica.

Avion je konano sletio. Ustali su i otili do vrata koja je stjuard otvorio. I dalje su drali jedno drugo oko struka, i tako su zastali na vrhu stuba. Ugledali su trojicu mukaraca s kapuljaama na glavi i pukama u rukama. Nije bilo nikakva smisla oklijevati, nisu imali kamo pobjei. Polako su ili i kad su stali na tlo, jedan od mukaraca je podigao puku i nanianio. Nije se uo pucanj, ali Tereza je osjetila kako Toma, koji se trenutak ranije privijao uz nju drei je oko struka, pada na zemlju.

Vukla ga je prema sebi, ali ga nije mogla zadrati pao je na beton piste. Nagnula se nad njega. Htjela se baciti na njega i prekriti ga svojim tijelom, ali u tom je trenutku zapazila da se dogaa neto neobino njegovo tijelo poelo se naglo smanjivati. Bilo je to neto tako nevjerojatno da je pretrnula i ostala kao paralizirana. Tomaevo tijelo postajalo je sve manje i manje, vie uope nije bilo slino Tomau, od njega je ostalo neto sasvim maleno, i ta stvarica se poela kretati, potrala i pobjegla preko aerodromske piste.

Mukarac koji je pucao skinuo je masku i ljubazno se osmjehnuo Terezi, a onda se okrenuo i potrao za onom stvaricom koja je smueno trkarala tamo-amo kao da oajniki trai skrovite. Neko vrijeme su se tako gonili, a onda se mukarac bacio na zemlju i lov je bio zavren.

Ustao je i vratio se Terezi. Nosio je onu stvaricu u ruci. Ta se stvarica tresla od straha. Bio je to zec. Pruio ga je Terezi. U tom trenutku strah i tuga su se rasplinuli i bila je sretna to dri u naruju tu ivotinjicu, to je ta ivotinjica njezina, to je moe priviti uz svoje tijelo. Zaplakati od sree. Plakala je i plakala, nije mogla gledati od suza. Odnijela je zeia kui s osjeajem da je sad vrlo blizu cilja, da je tamo gdje je htjela biti, tamo odakle se ne bijei.

Ila je prakim ulicama i lako pronala svoju kuu. ivjela je u njoj s ocem i majkom kad je bila mala. Ali majke i oca tamo nije bilo. Doekalo ju je dvoje staraca koje nikad prije nije vidjela, ali za koje je znala da su njezini pradjed i prabaka. Oboje su imali lica naborana kao kora drveta i Tereza je bila sretna to e stanovati s njima. Ali sad je htjela biti sama, sama sa svojom ivotinjicom. Nala je sa sigurnou svoju sobu, u kojoj je stanovala od svoje pete godine kad su roditelji od-

U sobi su bili kau, stoli i stolac. Na stoliu je stajala upaljena svjetiljka koja je cijelo to vrijeme ekala na nju. Na svjetiljci je sjedio leptir rairenih krila, na kojima su bile naslikane velike oi. Tereza je znala da je na cilju. Legla je na kau steui zeia uz obraz.

7.

Sjedio je za stolom za kojim je bio navikao itati knjige. Pred njim je leala otvorena omotnica s pismom. Dobivam s vremena na vrijeme pisma o kojima ti nisam htio priati rekao je Terezi. Pie mi moj sin. Nastojao sam da njegov i moj ivot nikad ne uspostave vezu. I pogledaj kako mi se sudbina sveti. Jo prije nekoliko godina izbacili su ga s fakulteta. Sad je traktorist u nekom selu. Moj i njegov ivot se, dodue, ne dodiruju, ali teku jedan pored drugog istim smjerom kao dvije paralelne crte.

A zato mi nisi htio priati o tim pismima? upitala je Tereza, osjetivi kako joj je laknulo.

Ne znam. Bilo mi je nekako neugodno.

Pie ti esto?

S vremena na vrijeme.

A o emu?

O sebi.

Je li zanimljivo to to pie?

Jest. Majka mu je, kao to zna, bila vatreni komunist. Ve odavno se raziao s njom. Sprijateljio se s ljudima koji su se nali u istoj situaciji kao mi. Nastojali su pokrenuti neku politiku akciju. Neki od njih danas lee u zatvoru. Ali i s njima se bio raziao. Sad

govori o njima, distancirajui se, kao o vjenim revolucionarima".

A on se pomirio s ovim reimom?

Ne, nije nikako. Vjeruje u Boga i misli da je u tome klju svega. Trebamo, navodno, svi u svakodnevnom ivotu ivjeti po normama koje propisuje vjera i uope ne obraati panju na reim. Ignorirati ga. Ako vjerujemo u Boga, moemo, navodno, u svakoj situaciji svojim vlastitim djelovanjem stvoriti ono to on naziva kraljevstvo Boje na zemlji". Objanjava mi da je crkva u naoj zemlji jedino dobrovoljno udruenje ljudi i jedino koje izmie dravnoj kontroli. Zanima me je li u crkvi zato da se moe bolje oduprijeti reimu ili zato to zaista vjeruje u Boga.

Pa pitaj ga!

Uvijek sam se divio vjernicima nastavio je Toma. Mislio sam da posjeduju neki poseban dar za neosjetilnu percepciju, koji ja nemam. Neto kao vidovitost. Sad, meutim, vidim na svom sinu da je vjerovati zapravo veoma lako. Kad je bio u tekoj situaciji, prihvatili su ga katolici i vjera je odjednom bila tu. Moda je odluio vjerovati iz zahvalnosti. Ljudske odluke su strano jednostavne.

Nije napisao svoju adresu rekao je Toma, a zatim dodao: Na potanskom igu je, naravno, ime zadnje pote. Bilo bi dovoljno poslati pismo na tamonju poljoprivrednu zadrugu.

Tereza se pred Tomaem stidjela svojih sumnji pa je htjela ispraviti krivicu blagonaklonim odnosom prema njegovom sinu. Pa zato mu onda ne pie? Zato ga ne pozove da doe?

Slian je meni rekao je Toma. Kad govori, iskrivljuje gornju usnu kao ja. Pomalo je neobino gledati vlastitu usnu kako eovori o Gospodu...........

Tereza se nasmijala. Toma se takoer nasmijao.

Tomae, ne budi djetinjast! rekla je Tereza. Sve su to ve tako stare prie. Ti i tvoja prva ena. Zar je njemu stalo do te prie? to on ima s njom? Zato bi se runo odnosio prema nekome samo zato to si u mladosti imao lo ukus?

Da budem iskren, imam tremu od tog susreta. To je glavni razlog zato mi ga se ne da zvati. Ne znam zato sam bio tako umiljen. ovjek nekad neto odlui, ni sam ne zna kako, i ta odluka se onda po inerciji sama odrava. I iz godine u godinu sve je tee promijeniti je.

Pozovi ga rekla je.

Istoga dana popodne, dok se vraala iz staje, ula je glasove na cesti. Kad je prila blie, ugledala je Toma-ev kamion. Toma je stajao sagnut i skidao kota. Nekolicina momaka je stajala naokolo; ekali su, bespomono, da Toma zavri popravak.

Stajala je i nije mogla odvojiti pogled od tog prizora. Toma je izgledao staro. Kosa mu je posijedila a njegovi nespretni pokreti nisu bili pokreti lijenika koji je postao voza, nego pokreti ovjeka koji vie nije mlad.

Sjetila se nedavnog razgovora s predsjednikom. Rekao joj je da je Tomaev kamion u bijednom stanju. Rekao je to u ali, nije nikoga optuivao, ali u njegovim se rijeima osjeala zabrinutost. Toma se bolje razumije u ljudsko tijelo nego u motor rekao je smijui se, a onda joj je priznao da je ve nekoliko puta traio od vlasti da dopuste Tomau obavljanje lijenike prakse u opinskom domu zdravlja. Ustanovio je, meutim, da to policija nikad nee dopustiti.

Sklonila se iza jednog stabla da je nitko od ljudi

.,rtLrnLramirin3 nf

li nnp nrpctal

a nrnm a trati

i HTri

a. Srce joj se stezalo predbacivala je sebi toliko toga. Zbog nje se vratio iz Zuricha u Prag. Zbog nje je otiao iz Praga. Pa ni ovdje mu nije dala mira i jo ga je nad umiruim Karenjinom muila tajnim sumnjama.

Uvijek mu je u sebi predbacivala da je ne voli dovoljno. Svoju vlastitu ljubav smatrala je za neto to je izvan svake sumnje, a njegovu ljubav za puki obzir prema njoj.

Sad vidi koliko je bila nepravedna da je zaista osjeala za Tomaa takvu veliku ljubav, ostala bi s njim u inozemstvu! Toma je tamo bio zadovoljan, tamo se pred njim otvarao nov ivot! A ipak je otila od njega. Istina, uvjeravala je samu sebe kako to ini iz irokogru-dosti, da mu ne bude na teret. Ali da ta irokogrudost nije bila samo izgovor? Zapravo, znala je da e doi za njom! Dozivala ga je i vukla sve nie i nie, kao to vile mame putnike u movare da se tamo utope. Iskoristila je trenutak kad je imao greve u elucu da iz njega izmami obeanje kako e otii na selo. Kako je lukava znala biti! Zvala ga je kao da nastoji stalno iznova provjeravati koliko je voli, i zvala ga je tako dugo dok se nije naao gdje je sada sijed i umoran, deformiranih i zgrenih ruku koje vie nikad nee moi uzeti skalpel.

Nali su se tamo odakle vie nema odlaska dalje. A kamo bi jo mogli otii? U inozemstvo ih nikad nee pustiti. U Prag se vie nee moi vratiti, tamo im nitko nee dati posao. A da idu u neko drugo selo, za to nemaju nikakva razloga.

Gospode Boe, je li zaista bilo potrebno stii ak ovamo kako bi se uvjerila da je on voli?

Konano mu je uspjelo montirati kota. Sjeo je za volan, momci su se popeli na karoseriju, motor je zabrujao.

Otila je kui i napunila kadu vodom. Leala je u vreloj vodi i govorila sebi kako je cijeloga ivota koristila vlastite slabosti protiv Tomaa. Svi smo skloni da u snazi uvijek vidimo krivca, a u slabosti nevine rtve. Ali Tereza sad zna da je u njezinom sluaju bilo suprotno! I njeni snovi, kao da su znali u emu je jedina slabost tog muakrca, ukazivali su mu na Terezine patnje i tjerali ga na povlaenje! Njezina je slabost bila agresivna i prisiljavala ga na stalne kapitulacije dok konano nije izgubio svoju snagu i pretvorio se u zeca u njezinu naruju. Stalno je mislio na taj san.

Izala je iz kade i otila potraiti neku haljinu. Htjela je odjenuti najljepu haljinu, da mu se svidi, da ga razveseli.

Samo to je zakopala posljednji gumb, u kuu je buno upao Toma s predsjednikom zadruge i jednim upadljivo blijedim mladim zadrugarom.

Brzo! viknuo je Toma. Neku jaku rakiju! Tereza je otrala i donijela bocu ljivovice. Natoila je aicu, koju je mladi zadrugar brzo iskapio.

U meuvremenu je saznala ta se dogodilo mladi je na poslu iaio ruku u ramenu i urlao od bolova. Nitko nije znao kako da mu pomogne pa su pozvali Tomaa, koji mu je jednim pokretom namjestio zglob.

Mladi je iskapio jo jednu aicu i rekao Tomau:

Tvoja supruga je danas neobino lijepa.

Budalo rekao je predsjednik gospoa Tereza je uvijek lijepa.

Znam da je uvijek lijepa rekao je mladi ali danas se i lijepo odjenula. Nikad vas nisam vidio u toj haljini. Spremate se za izlazak?

Nikamo se ne spremam. Tu sam haljinu odje-

nule

To

Doktore, kakav si ti sretnik rekao je predsjednik, smijui se. To mojoj staroj ne pada na pamet, da se lijepo odjene za mene.

Pa zato i izvodi u etnju prase, a ne enu rekao je mladi i dugo se smijao svojoj ali.

to, uostalom radi Mefisto? upitao je Toma. Nisam ga vidio najmanje... Zamislio se. -Najmanje jedan sat!

ezne za mnom rekao je predsjednik.

Kad vas vidim u toj haljini, poelim plesati s vama rekao je mladi Terezi. Bi li je pustio sa mnom na ples, doktore?

Idemo svi na ples rekla je Tereza.

Hoe li? upitao je mladi Tomaa.

Ali kamo? upitao je Toma. Zadrugar je predloio susjedni gradi, gdje u

hotelu postoji bar i podij za ples.

Poi e s nama rekao je mladi zapovjednikim tonom predsjedniku, a kako je u sebi imao ve treu aicu rakije, dodao je: Ako Mefisto ezne za tobom, povest emo i njega? Dovest emo im dva prasca! Sve ene e pasti na dupe kad ugledaju dva prasca!

I nakon toga dugo se smijao.

Ako vas nee biti stid Mefista, poi u s vama

rekao je predsjednik pa su se svi ukrcali u Tomaev kamion. Toma je sjeo za volan, Tereza je sjela pored njega, dvojica mukaraca iza njih; ponijeli su i napola ispijenu bocu ljivovice. Tek kad su proli kroz selo, predsjednik se sjetio da su zaboravili Mefista. Vikao je na Tomaa da se vrati.

Nema potrebe, jedan prasac je dosta rekao je mladi, i to je umirilo predsjednika.

Padao je mrak. Vozili su uzbrdo, po serpentinama.

Stigli su u grad i parkirali kamion pred hotelom. Tereza i Toma nikada prije nisu bili u tom hotelu. Si-li su niz stube u suteren gdje se nalazio barski pult s nekoliko stolova i podijem za ples. Jedan gospodin, star oko ezdeset godina, svirao je klavir, a otprilike podjednako stara dama violinu. Svirali su lagere stare etrdeset godina. Na podiju je plesalo pet-est parova.

Mladi se osvrnuo i rekao: Ovdje nema nijedne po mom ukusu! I odmah je zamolio Terezu za ples.

Predsjednik i Toma su sjeli za jedan slobodan stol i naruili bocu vina.

Glupost rekao je predsjednik. Ostat emo ovdje preko noi. Zatim je otiao na recepciju rezervirati dvije sobe.

Kada se Tereza vratila s mladiem s podija, za ples ju je zamolio predsjednik. Tek na kraju je plesala s Tomaem.

Za vrijeme plesa rekla mu je: Tomae, sve zlo u tvom ivotu dolazi od mene. Zbog mene si stigao ak ovamo. Tako nisko da se nie ne moe.

Kakve su to gluposti? rekao je Toma. to je to nisko?

Da smo ostali u Ziirichu, operirao bi bolesnike.

A ti bi fotografirala.

To je glupa usporedba rekla je Tereza. Za tebe je tvoj posao bio sve, a ja mogu raditi bilo to, potpuno mi je svejedno. Ja nisam apsolutno nita izgubila. A ti si izgubio sve.

Tereza rekao je Toma nisi zapazila da sam ovdje sretan?

Tvoja misija je da operira rekla je.

Tereza, moja misija je glupost. Ja nemam nikakvu misiju. Nitko nema nikakvu misiju. I veliko je olakanje ustanoviti da si slobodan, da nema nikakvu misiju.

Nije bilo mog