NATO u 21 Vijeku
-
Upload
milovan-saula -
Category
Documents
-
view
1.670 -
download
0
Transcript of NATO u 21 Vijeku
Diplomski rad NATO U XXI VIJEKU
Mentor: Prof.dr Lidija ČehulićKomentor: Mr Miloš Šolaja
BANJA LUKA, OKTOBAR 2008 MILOVAN ŠAULA
SAŽETAK
Tema rada je NATO u 21 vijeku. Osnovni cilj rada je objasniti: nastanak, razvoj,
institucionalizaciju i transformaciju Saveza. Poseban akcent dat je njegovoj ulozi u
međunarodnim odnodsima kao i saradnji sa međunarodnim organizacijama, te na
specifičnost odnosa i saradnje Evropske unije i NATO-a. U radu su obrađene i aktivnosi
koje Savez ostvaruje u neborbenim i borbenim misijama podrške očuvanju mira u
kriznim regijama svijeta. Transformacija saveza od organizacije za kolektivnu bezbje-
dnost do bezbjednosne zajednice kroz prizmu tragičnih događaja u bivšoj SFRJ
objašnjena je u drugom dijelu rada dok je u trećem dijelu pokušana objasniti američka
spoljna politika i transformacija saveza nakon terorističkih napada na SAD 2001.
godine.
Tematski rad je podijeljen na tri dijela. Prvi dio obuhvata događaje od nastanka
Saveza do devedesetih godina dvadesetog vijeka, drugi dio prati evroatlantizam nakon
hladnog rata i treći dio koji prati događaje nakon terorističkih napada na SAD.
Ključne riječi: NATO, transformacija partnerstvo, intergracija, bezbjednost, savjet,
savez.
SUMMARY
The theme of this article is NATO in XXI century. The main scope of this article is
to explain: occurence, development, instiutionalization and transformation of the
NATO. Specific accent was NATO relations with UN and other International
organizations. Also, I elaborated NATO cooperation with Europian union and activities
wich NATO practise in fight aginst terrorisam and peace keeping operation. NATO
transformation from orga- nization for collective security to the comunity of security, to
the prism of the tragic events in ex-YU explained in the second part of this article. In
this part is main point on the US foreign affairs and transformation Union after
terroristic attaks on the US 2001.
This article is segmentated in 3 pieces. First part containes events from the begining
of the Union to the 90-th of XX century. Second part containes Euro-Atlantic after Cold
War and the third part containes events afer tetoristic attacks on the US.
Key words: NATO, transformation, partnership, integration, security, council,
alliance.
SADRŽAJ
UVOD......................................................................................................................1
Prvi dioNATO OD NASTANKA DO DEVEDESETIH GODINA XX VIJEKA
1. POLITIČKA SITUACIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA.............21.1 Počeci stvaranja saveza.......................................................................................51.2 Izgradnja NATO strukture..................................................................................71.3 Širenje NATO-a , politički, ekonomski i bezbjednonosni aspekti……....…….81.4 Mehanizam dijelovanja NATO-a………………………………….….....…….91.5 Glavni NATO odbori........................................................................................112. NATO ZA VRIJEME HLADNOG RATA………..………………….……....122.1 Francuska i NATO......................................................................................... ..142.2 Politika detanta i pregovori oko smanjenja naoružanja....................................162.3 Konferencija o evopskoj bezbjednosti i saradnji- KESS..................................17
Drugi dioEVROATLANTIZAM NAKON HLADNOG RATA
1. NOVI SVJETSKI POREDAK I SAD...............................................................182. OD VOJNE KA POLITIČKOJ ORGANIZACIJI............................................192.1 Sjevernoatlantski savjet za saradnju (NACC)...................................................202.2 Evroatlantski partnerski savjet……………………………….…..…..….….. .212.3 Partnerstvo za mir.............................................................................................223. POST HLADNORATOVSKA PROŠIRENJE SAVEZA………..….........….254. NATO I EVROPSKA UNIJA POSLIJE MASTRIHTA…………..…......…..264.1 Razvoj praktične saradnje NATO-EU………………………………….…….275. ODNOS NATO-A SA UJEDINJENIM NACIJAMA………..…...…………..286. NATO I OESS………………………………………………………...…….…307. NATO I RUSIJA……………………………………………………......……..317.1 Razvoj odnosa...................................................................................................327.2 Savjet NATO-Rusija.........................................................................................337.3 Vojno-Vojna saradnja NATO-a i Rusije...........................................................347.4 Napredak u kontroli naoružanja ........................................................................35
Treći dioNATO NA POČETKU XXI VIJEKA
1. NATO NAKON TERORISTIČKIH NAPADA NA SAD................................352. VOJNI KONCEPT ZA ODBRANU OD TERORIZMA .................................372.1 Ojačan paket antiterorističkih mjera..................................................................382.2. Nato snage za odgovor......................................................................................393. ODGOVOR NA NOVE IZAZOVE NAKON BUKUREŠTA..........................41
4. MIROVNE MISIJE I NATO...........................................................................424.1 NATO u Bosni i Hercegovini ...........................................................................424.1.1 Dejtonski mirovni sporazum...........................................................................434.1.2 Od IFORA do SFOR-a...................................................................................44
4.2 NATO angažman na Kosovu i Metohiji...........................................................454.2.1 Snage na Kosovu pod vodstvom NATO-a......................................................464.3 NATO u BJR Makedoniji.................................................................................474.4 NATO snage u Afganistanu..............................................................................484.5 NATO misija u Darfuru....................................................................................505. NATO U BUDUĆNOSTI................................................................................506. BOSNA I HERCEGOVINA KAO BUDUĆA ČLANICA SAVEZA.............51
ZAKLJUČAK ......................................................................................................53
UVOD
Sjevernoatlanski pakt (NATO) predstavlja transatlansku sponu koja vezuje Evropu
i Sjevernu Ameriku u jedinstven odbrambeni i bezbjedonosni savez. Osnovna i trajna
svrha postojanja NATO-a kako je i određeno Vašingtonskim sporazumom je da
garantuje slobodu i bezbjednost svih svojih članica političkim i vojnim sredstvima. U
tom cilju NATO od 1949. godine pruža kolektivnu bezbjednost svojim svim svojim
čalanicama. Sa krajem Hladnog rata Savez je preuzeo nove zadatke uključujući
izgradnju partnerstva u oblasti bezbjednosti sa demokratskim zemljama širom Evrope
sve do Kavkaza kao i unutar Centralne Azije. Angažujući se u misijama podrške miru
NATO je od devedesetih godina XX vijeka pa sve do danas institucija koja postaje
globalni partner međunarodnim organizacijama. Danas je Savez angažovan u brojnim
aktivnostima koje se i dalje umnožavaju a koje su koncipirane da unaprijede saradnju sa
Rusjom, Ukrajinom i drugim zemljama izvan NATO-a. Jačanjem soft security kao
dominantnog koncepta na kojem treba izgrađivati evroatlanske odnose, ali i sistem
bezbjednosti u cijelini, NATO je otpočeo sa radikalnim reformama svojih ciljeva,
strukture operativnih snaga i zadataka u novom svjetskom poretktu. Učestvovanje u
misijama podrške miru kao i oružanim akcijama protiv terorizma NATO je pokazao da
je organizacija sposobna da štiti svoje kao i interese čovječanstva bilo gdje i bilo kada u
svijetu.Angažovnje Saveza u neborbenim misijama (pomoć stradalima nakon
zemljotresa u Iranu i uragana Katrina u SAD, te obezbjeđenje Olimpijskih igara u Atini
2004. godine) predstavljaju novi momenat i novu dimenziju ukupnog djelovanja
Saveza.
Sve ove aktivnosti će sasvim sigurno doprinjeti još većoj afirmaciji Saveza i daće
novi argument njegovom postojanju.
1
Prvi dio
NATO OD NASTANKA DO DEVEDESETIH GODINA XX VIJEKA
1. POLITIČKA SITUACIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Kraj Drugog svjetskog rata označio je radikalnu promjenu u međunarodnim
odnosima. Šesto godišnji rat koji je bijesnio na tlu Evrope pored ogromnih ljudskih
žrtava potpuno je uništio privredu najmoćnih evropskih zemalja. Sovjetski Savez koji
je podnio najveći teret borbe protiv nacizma i fašizma i slavodobitno zauzeo Berlin
predstolnicu nacističke Njemačke, oko svoje interesne sfere okupio je zemlje Istočne
Evrope. Sve zemlje kojima je slobodu donijela Crvena armija automacki su potpale pod
direktan uticaj SSSR i sve su nakon rata postatale narodne demokratije. Sjedinjene
Američe Države u rat su ušle krajem 1941. godine nakon napada Japana na Perl Harbur
(američka pomorskal luka na Havajima) međutim indirektno SAD je bio u ratu mnogo
ranije. Zakonom o najmu i zajmu koji je usvojen 11 marta 1941. godine kongres se
obavezao da će za potrebe saveznika u Evropi isporučivati naouružanje i vojnu opremu
po principu dođi i uzmi. Ovim zakonom SAD je službeno ostala vijerna zakonu o
neutralnosti iz 1939 a s druge stane pomogla je borbu svojih evropskih saveznika. Nešto
kasnije u avgustu iste godine na sastanku šefova država Velike Britanije i SAD
dogovoren je način vođenja rata i put koji će se slijediti u međunarodnim odnosima
nakon pada nacističke Njemačke. Ovaj sporazum između Čerčila i Ruzvelta koji je
postignut na Američkom ratnom brodu Augusta poznat je pod nazivom Atlanska
povelja. U osam tačaka Velika Britanija i Amerika izjavljuju da da ne teže proširenju
svojih teritorija niti su za teritorijalne promjene, da poštuju pravo svakog naroda da
izabere obllik vladavine pod kojim želi da živi takođe one se zalažu za ekonomsku
saradnju među svim narodima, te da svi narodi napuste upotrebu sile nakon unistenja
nacizma. Odijek povelje u Americi bio je veći nego što je to Ruzvelt mogao očekivati
isto tako i u ostalom svijetu posebno onom potlačenom koji je primio tu povelju kao
znak bolje budućnosti. Tako je značenje povelja postalo mnogo veće nego što se
očekivalo. Atlanska povelja udarila je temelje budućoj saradnji saveznika u borbi protiv
fašizma i nacizma i utrle put svim budućim konferencijama saveznika, takođe Atlanska
povelja je doprinijela većoj saradnji Zapadno Evropskih zemalja i SAD što će kasnije
postati okosnica Evro-Atlanskih integracionih procesa. 1
Završetkom Drugog svjetskog rata gledano sa bezbjednosnog i ekonomskog
aspekta SAD je postao najjača sila. Teritrija SAD nije bila ugrožena od bilo kakvog
vojnog napada izvana, Američke vojne baze bile su ustanovljene na svim kontinentima
a privilegovani status posjedovanja nuklearnog naoružanja samo je potvrđivao njihov
vojni primat u međunarodnoj zajednici. Sa ekonomskog aspekta SAD su iz ratnog 1 Pape A.H. 1981. Drugi svjetski rat. Beograd: Narodna knjiga str 175
2
sukoba izašle kao najača sila te su u poslijeratnim godinama lako preuzele primat u
svjetskoj privredi. Upravo su ove činjenice omogućile SAD-u da relativno brzo postane
predvodnik demokratskog svijeta i obezbijedi sebi primarnu poziciju u međunarodnim
odnosima. Međutim nije sve bilo tako glatko uticaj SSSR je sve više jačao i to ne samo
u socijalističim već i u ostalim Evropskim zemljama. Dramatični događaji u Grčkoj i
tijesna pobjeda demokratskih snaga u Italiji bili su alarm za konkretne korake američke
spoljne politike u Evropi. Svakako tome je doprinosila i kriza oko podijeljenog Berlina i
Njemačke. Upravo borba između dva ideološka suparnika kapitalističkih Sjedinjenih
Američkih Država i socijalističkog Sovjetskog saveza odredit će smijerove i karakter
ukupnih međunarodnih odnosa a samim tim i karakter transatlanskih odnosa od
završetka Drugog svjetskog rata do pada socijalističog sistema. Sukob interesa tih dviju
vodećih zemalja koje je s vremenom dobio i svoje konkretne oblike na vojnom,
ekonomskom i političkom planu, ogledao se ponajprije u njihovim međunarodnim
bilateralnim odnosima ali je ostavio i traga na lokalnom, regionalnom, nivou a samim
tim i na evroatlantizam. Sovjetska moć u prvim godinama poslije rata bila je na vrhuncu
pa je i bila razumljiva briga Velike Britanije i Francuske za svoju budućnost.
Nemoućnost Velike Britanije da pomogne borbu protiv komunista u Grčkoj bio je
direktan znak za uzbunu u SAD. 2
Tako je predsjednik Truman 12. marta 1947 godine zatražio od američkog
Kongresa da odobri 400 miliona dolara ekonomske i vojne pomoći Grčkoj i Turskoj.
Ovim činom predsjednik Truman je udario temelje novoj spoljnopolitičkoj strategiji
koja će se kasnije nazivati Trumanova doktrina. Ove dvije zemlje su poslužile kao dobar
povod za početak konkretne realizacije sveobuhvatne američke spoljnopolitičke akcije
koja je imala za cilj suzbijanje socijalističkog uticaja u novoj međunarodnoj zajednici.
Raspoloženje u Americi prema SSSR je naglo promijenjeno i Truman je napokon
mogao ostvarivati američke ekonomske i vojne interese u cijelom svijetu. Ovim je na
osnovi ideologije antikomunizma i unilateralnog prava SAD-a da suzbije širenje
komunizma bilo gdje u svijetu gde to ne odgovara američkim interesima stvorena
doktrina i za ostvarenje američkih nacionalnih interesa. Iako namijenjena prvobitno
Evropi i u svrhu zaštite nacionalnih interesa evropskih saveznika, Trumanova doktrina
predstavljala je globalnu američku intervencionističku politiku protiv komunizma. Po
Trumanovoj doktrini SAD je smatrao da slobodnom i demokratskom svijetu pripadaju
sve zemlje koje nisu uključene u sovjetski socijalistički sistem i da ih kao takve SAD
ima obavzu braniti i štititi Druga važna spoljnopolitička incijativa Trumanove
administracije 1947. godine bio je Maršalov plan. On je trebao dovesti do zaustavljanja
pada životnog standarda, revitalizacije privrede i ponovo oživjeti vjeru u SAD kao
pozitivnog evropskog saveznika. Maršalov plan bio je svojevrsna dopuna Trumanove
doktrine. On je predstavljao ekonomsku podlogu za suzbijanje komunizma. Za zemlje 2 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb Politička kultura srt. 48.
3
Zapadne Evrope koje su primale pomoć iz SAD-a uslov je bio da u svojoj vladi nemaju
komunista. Zapadnoj Evropi Maršalovim planom je predviđeno 13,5 milijardi dolara
američkih kredita. Zemlje korisnice pomoći trebale su se obavezati da će se koristiti
isključivo američkih konsultanata i finansiskih eksperata. Time se željelo evropske
privrede učiniti što kompatibilnijim sa američkim standardima da bi se u budućnosti
olakšao pristup američkih roba na evropska tržišta. Takođe SAD je želio biti siguran da
sredstva koja se ulažu neće biti korištena za približavanje sa ekonomijama
socijalističkih zemalja.3
Maršalov plan ponuđen je i SSSR-u te zemljama Istočne Evrope od kojh je većina
bila pod sovjetskom sferom uticaja ali je SSSR u ljeto 1947. godine odbio plan.
Čehoslovačka koja je prvobitno prihvatila pomoć kasnije je morala da je odbije zbog
pritiska SSSR. Nakon državnog udara u Čehoslovačkoj u februaru 1948. godine te krize
nastale blokadom Berlina u martu iste godine tenzije između dva suprostavljena bloka
rastu istovremeno stvarajući čvrsto transatlansko savezništvo, koje će biti u centru
djelovanja američke spoljne politike. Američka spoljna politika u prvim poslijeratnim
godinama za vrijeme predsjednika Trumana ostvarila je dva osnovna cilja a to su:
1. politika globalne akcije na proširenje američkog uticaja u svijetu
2. politikom Containmenta suzbiti mogućnost djelovanja SSSR odnosno komu-
nizma
Ova američka politika imala je punu podršku Evropskih saveznika jer je i njihova
sudbina zavisila od uspiješnosti provođenja tih američkih spoljnopolitičkih ciljeva.
Korijeni tog novog oblika savezništva jednim dijelom vezani su svakako uz pokušaje
Staljina da proširi socijalistički sovjetski uticaj na širi evropski prostor a drugima na
obijektivne slabosti tadašnjih evropskih saveznika na političkom ekonomskom i vojnom
planu da se samostalno obračunaju sa SSSR-om. Pozivajući SAD da im pomognu u
riješavanju kriza na evropskom tlu, ali da odbrane i njihove vlastite nacionalne interese,
evropski saveznici omogućili su SAD-u ne samo da dođe već kako se kasnije pokazalo i
trajno ostanu čvrsto vezani uz evropski prostor i transatlansko savezništvo.4
1.1 Počeci stvaranja saveza
3Vukadinović, R, Čehulić, L, Božinović, D 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 454 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb Politička kultura str. 63
4
U prvim poslieratnim godinama moć SSSR-a je rasla naročito je bio izražen rast
vojne moći SSSR-a. Četiri godine rata namjensku industriju su doveli u vrh a njen rast i
razvoj je nastavljen i poslije rata. SSSR je polako počeo tehnološki da se približava
SAD iako je zaostajao u posjedovanju savremenih sistema veze, radarski i raketnih
sistema te nuklearnog naouružanja. Intenzivan tehnološki razvoj te rad obavještajnih
službi urodili su plodom tako da je SSSR već u septembru 1949. godine uspio da izvrši
uspješnu probu nuklearnog naoružanja. Tako je automacki prestao postojati američki
atomski monopol, pojavile su se dvije atomske države i iako između njih postojala
razlika u količini atomskih bombi bilo je sigurno da dvije velike poslijeratne države
kreću u novu vojnu utakmicu. Američka vojna premoć polako se topla a samim tim
bojazan evropskih saveznika je rasla.
Pet zapdnoevropskih zemalja Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija, i Velika
Briranija potpisale su u martu 1948 godina Briselski sporazum s namjerom razvoja
zajedničkog odbrambenog sistema kao i jače saradnje s ciljem otpora ideološkim
političkim i vojnim prijetnjama njihovoj bezbjednosti. Briselski sporazum bio je prvi
korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoevropske bezbjednosti te je značio
osnivanje Odbrambene organizacije zapadne unije (Western Union Defence
Organization). To je bio prvi korak ka potpisivanju Sjevernoatlanskog sporazuma 1949.
godine koji je utro put stvaranju Sjevernoatlanskog saveza. Zapadnoevropska unija je u
suštini bio multilateralni regionalni bezbijednosni savez sklopljen na 50 godina. On je
imao za svoj primarni cilj organizaciju i kordinaciju ekonomskih aktivnosti vodeci
računa o tome da se iz uzajamnih odnosa isključe konfliktni potezi, te da se koordinira
proizvodnja i stalno razvija trgovinska razmijena. Briselski pakt predviđao je i
djelovanje organa: Stalne komisije, Konsultativnog odbora ministara spoljnih poslova i
Vojnog odbora koga su činili ministri spoljnih poslova. U Parizu na zasjedanju Vojnog
odbora u septembru 1948. godine formirana je vojna struktura Zapadne unije koja je
nazvana Odbrambena organizacija Zapadne unije. Na čelu ove organizacije nalazio se
proslavljeni general Montgomeri. Brzina kojom je realizovan Briselski pakt iznenadila
je mnoge u Zapadnoj Evropi ali je isto tako predstavljala i iznenađenje za američku
politiku.
Razvoj napetih odnosa u Evropi kao i zalaganje političkih vođa pet zemalja iz
Briselskog pakta doveli su do toga da je već 22. marta 1948. godine Vašingtonu
pokrenuta serija razgovora o mogućnostima vojne saradnje između SAD i Zapande
unije. Razgovori koji su vođeni na visokom diplomatskom nivou pored SAD i
predstavnika pet zemalja Briselskog pakta učestvovala je i Kanada. To je bilo u skladu
sa američkom globalnom strategijom koja je trebala pomorske i vazdušne baze u
Evropi. Pošto SAD i Kanada nisu imale namjeru da postanu članice Zapadno Evropske
unije. Pregovori su išli u smijeru stvaranja nove vojno bezbjdenosne organizacije.
Početak pregovora o tekstu Ugovora proticao je u velikoj mjeri paralelna sa
5
predsjedničkim izborima u SAD-u a glavni kreator nove organizacije postao je novi
američki državni sekretar Acheson. Vodeći na jednoj strani pregovovore s američkim
predstavnicima on je istovremeno imao važnu ulogu u pregovorima sa američkim
senatorima koji su imali niz primjedbi na teks Ugovora. Nakon dulje vremena nađen je
kompromis u pogledu pružanja pomoći napadnutoj zemlji koja je sada mogla očekivati
pomoć svih saveznika odnosno zemalja potpisnica Ugovora. 5
Značajan problem predstavljalo je i teritorijalno određenje opsega djelovanja u
savezu. Francuska je npr. insistirala da se u radijus akcije uključi i primorske
departmane u Alžiru koji su, inače, po francuskom ustavu bili dio Francuske.
Amerikanci su to odbijali, bojeći se da bi takav pristup ubrzo doveo organizaciju do
toga da mora u svoj obim djelovanja postaviti gotovo sve kolonijalne posjede, što je
američka politika htjela izbjeći po svaku cijenu. Rješenje je pronađeno u formulaciji čl.
6. ugovora u kojem se navodi da se pod oružanim napadom smatra napad na bilo koju
ugovornu stranu u Evropi ili Sjevernoj Americi, napad na alžirske departmane
Francuske, na okupacijske snage bilo koje ugovorne strane u Evropi, na ostrva pod
jurisdikcijom ugovornih strana u sjevernoatlantskom području sjeverno od Rakove
obratnice, ili na brodove i avione bilo koje od ugovornih strana koji se nalaze na
području država potpisnica.6
Pošto su u Savezu prevladavali strategijski razlozi Norveška, zajedno s Islandom
Danskom, Italijom i Portugalom pozvana da učestvuju u posljednjoj etapi pregovora u
Vašingtonu. Imajući na umu američku ulogu u pregovorima kao i u budućoj organizaciji
te činjenicu da se diplomatski proces odvijao u Vašingtonu. odlučeno je da potpisivanje
svečanog akta bude obavljeno u američkoj prijestolnici, što je i učinjeno 4. aprila 1949.
Svojim potpisima dvanaest ministara spoljnih poslova otvorilo je put za ratifikaciju
Ugovora u parlamentima država potpisnica.
U doba stvaranja NATO-a sovjetska vojna moć u Evropi bila je na vrhuncu.
Računajući sovjetske vojne snage kao i snage iz zemalja narodnih demokratija u Evropi
se nalazila orgomna vojna snaga kojoj se Zapad nije mogao suprostaviti konvenciona-
lnim sredstvima. Američki atomski monopol još uvijek je postojao, ali bilo je sigurno da
200 sovjetskih dobro naoružanih divizija predstavlja stalnu opasnost i da. istovremeno,
sovjetska vojna industrija ne posustaje u svojoj proizvodnji, iako je rat davno završio.
Planeri u NATO-u ubrzo su se suočili s problemom naoružavanja armija članica, ali
isto tako i s poteškoćama u dobijanju sredstava za odbranu. Naime, zemlje koje su tek
izlazile iz ruševina rata nisu mogle, a niti htjele, podrediti svoje ekonomske ciljeve
vojnim te je njihova odbrana, za razliku od Istočne Evrope i SSSR-a. imala prioritete u
svim političkim programima. Time je postalo jasno da je jedina mogućnost stvaranja
5 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 16-176 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb Politička kultura str. 75
6
vojne sile u Zapadnoj Evropi vezana uz američku politiku i da jedino Amerika može
priskočiti u pomoć.
No kako je inače nekoliko događaja koji su dolazili sa sovjetske strane išlo u prilog
politici NATO-a, tako se i ovaj put dogodilo da je upravo u vrijeme kada se rasplamsala
borba za i protiv predložene financijske i vojne pomoći saveznicima predsjednik
Truman bio u stanju obavjestiti šokirane senatore i kongresmene da je SSSR 23.
septembra 1949. izvršio prvu eksploziju atomske bombe. Time je ujedno prestao
postojati američki atomski monopol, pojavile su se dvije atomske države i, iako je
između njih postojala razlika u količini atomskih bombi, bilo je sigurno da su dvije
velike države predvodnice dva suprotna bloka krenule u novu vojnu utakmicu.
Ta činjenica uticala je na američku političku elitu da uz stanovite amandmane i
smanjivanje sredstava ipak prihvati zakon o uzajamnoj pomoći na polju odbrane.
Zakonom se predviđalo da se saveznicima u NATO-u pruži pomoć u iznosu od oko
jedne milijarde dolara. Pomoć je bila naznačena kao finansijska; isporuka sirovina;
direktna isporuka vojnog materijala i učestvovanje američkih stručnjaka u obuci i
opremanju armija. Gotovo trista miliona dolara dobile su Grčka i Turska koje su već
tada pokazivale snažan interes za ulazak u NATO, a dio sredstava dobili su Iran, Južna
Koreja i Filipini. 7
1.2 Izgradnja NATO strukture
Uporedo s riješavanjem pitanja naoružanja i opreme savezničkih armija unutar
nove organizacije započela je i izgradnja organa NATO-a. Prvo zasjedanje Sjeverno-
atlantskog savjeta (North Atlantic Council - NAC) održano je u Vašingtonu
17.septembra 1949. godine u skladu sa čl. 9. Vašingtonskog ugovora, a Savjet su činili
ministri spoljnih poslova. Savjet Sjeveroatlantskog saveza osnovao je Odbor za odbranu
sastavljen od ministara odbrane država članica i Vojni odbor u kojem su bili načelnici
glavnih štabova. Vojni odbor dobio je i svoje regionalne ogranke:
- sjevernoatlantski
- kanadsko-američki
- zapadnoevropski
- južnoevropsko područje i područje Zapadnog Mediterana.
7 R. Vukadinović, L.Čehulić, D. Božinović 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 51
7
Izbijanje korejskog rata ubrzalo je dinamiku razvoja organizacije koja se sada
počela shvatati kao ozbiljna brana pred eventualnim opasnostima s Istoka. Umjesto
prijašnjih prilično usporenih odluka, NATO je u doba korejskog rata pokazao svoju
odlučnost da u pravom smislu postane vojno-politička organizacija.8
Stalni odbor predstavnika na sastanku u Londonu u junu 1950. prihvatio se
rješavanja konkretnih vojnih pitanja. Dogovorena je raspodjela američke pomoći
evropskim saveznicima i istovremeno je pokrenuta akcija jačanja vlastite bezbijednosti
Pregovori u Briselu koji su imali za cilj da se ukine vojna organizacija Zapadne
unije i da se sve aktivnosti vojnog karaktera prenesu na NATO započeli su 1950. Ta
odluka je prihvaćena na sastanku Sjeveroatlantskog savjeta u decembru godine kada je
donesena i odluka o osnivanju Glavnog štaba u Evropi (SACEUR). Za glavnog
komadanta predložen je američki general Dvajt Ajzenhauer. U aprilu sledeće godine
Ajzenhauer se našao u funkciji komadanta Glavnog štaba oružanih snaga u Europi
(SHAPE) koji je bio smješten blizu Pariza.9
1.3 Širenje NATO-a ,politički, ekonomski i bezbjednonosni aspekti
Prilikom odabira najoptimalnih članica za Transatlanski savez bavili su se njegovi
osnivači na brojnim tajnim i javnim diplomatsko političkim pregovorima. Sjeverno
atlanski ugovor potpisale su tada: Belgija, Danska, Francuska, Irska, Island,
Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal, Velika Britanija, Kanada i SAD. Kasnije
je primljena i Italija što je izazvalo veliko nezadovoljstvo prvenstveno Francuske koja je
strahovala da će Italija preuzeti dominaciju nad Mediteranom. Prvenstveni cilj
Američke administracije bio je stvaranje zapadnog obruča oko SSSR. Naknadno
primanje Grčke, Turske, Španije, a posebno Njemačke u NATO dodatno će to potvrditi.
Grčka i Turska primljene su u savez 18. februara 1952. godine iako nijendna od ovih
dviju zemalja nisu ispunjavali uslove za punopravno članstvo. Razlog njihovog
pristupanja leži u činjenici da su one smiještene na raskrsnici triju kontinenata te dvije
zemlje trebale su poslužiti kao svojevrstan mostobran američke politike prema području
Bliskog Istoka i daljnjeg prodora u Aziju ali i kao zaštitni štit sovjetske granice.
Frankov režim odbio je špansko članstvo u savezu ali Španija je ipak prihvatila
Američku ekonomsku pomoć u zamijenu za dozvolu stacioniranja američkih snaga na
svom teritoriju. Kasnije ta se pomoć proširila i na modernizaciju španskih oružanih
snaga naravno po NATO standardima. Tek 1997. godine Španija je postala punopravni
8. Vukadinović R, Čehulić L, Božinović D. 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str 529 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb Politička kultura str 80.
8
član saveza, nešto ranije na referendumu 1983. godine Španija je prihvatila članstvo ali
bez učestvovanja španskih oružanih snaga. 10
Njemačka je zbog svog položaja i značaja za Evro-Atlansko savezništvo bila u
fokusu američkog djelovanja. Iako u početku njemački narod nije bio za priključenje
NATO-u i stvaranje njemačke vojske prvenstveno zbog trauma iz Drugom svjetskog
rata. Kompromis je postignut i Njemačka je potpisala Pariški sporazum 1954.godine.
Ovim sporazumom dogovoreno je da se: ukida se okupacioni režim u SR Njemačkoj,
pozivaju se Italija i Njemačka da se uključe u Briselski pakt koji se preimenuje u
Zapadnoevropsku unijui, SR Njemačka može izgraditi vojsku od 500 do 520 hiljada
ljudi, SR Njemačka primljena je u NATO (službeno 5 maja 1955.godine) i formiran je
jedinstven sistem u Zapadnoj Evropi, je snage Zapadnoevropske unije podliježu
komandi NATO-a
Takođe novoformirana SR Njemačka obavezala se da na svojoj teritoriji neće
proizvoditi nuklearno, hemijsko i biološko naouružanje i pristala je na savezničku
kontrolu i ograničenje svojih konvencionalnih snaga. Velika Britanija, Kanada i SAD
obavezali su se zadržati svoje kopnene i vazdušne snage na teritoriji SR Njemačke. To
su bili glavni uslovi pod kojima je Francuska pristala da SR Njemačka bude primljena u
NATO. Uključenjem SR Njemačke u NATO započela je nova faza transatlanskih
odnosa. SSSR je najoštije osudio ovu odluku naglašavajući da NATO ima ofanzivni
karakter uperen protiv socijalističkog svijeta predvođenog SSSR-om.
1.4 Mehanizam djelovanja NATO-a
Organi NATO-a su dosta brojni i tokom dosadašnjih aktivnosti stalno su se
uvećavali. Najviši organ je Atlanski savjet ili Ministarski savjet sastavljen je od
predstavnika svih država članica na ministarskom nivou. Savjet se sastaje najmanje dva
puta na godinu na tzv. proljećnoj i zimskoj sesiji. Proljetno zasijedanje održava se svaki
put u prijestolnici druge države a zimsko zasijedanje u sjedištu međunarodnog
Sekretarijata NATO-a u Briselu. Zavisno o problemima koji se nalaze na dnevnom redu.
sastancima Savijet prisustvuje jedan ili više ministara država članica. Najčešće su to
ministri odbrane, spoljnih poslova i finansija. U određenim okolnostima u radu Savjeta
učestvuju šefovi država i vlada. Savjet se sastaje najmanje jednom u sedmici na nivou
stalnih predstavnika (zamjenika ministara ili ambasadora). Djelujući u tom sastavu, koji
omogućava kontinuitet. Savjet se naziva Savjet stalnih predstavnika. U oba slučaja
radom Savjet rukovodi glavni sekretar NATO-a.
Brigu nad realizacijom ciljeva NATO-a vodi Savjet. On je najviši organ
konsultacije i on određuje politiku i međunarodno ponašanje država članica. U
10 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb Politička kultura str 78
9
godinama hladnog rata Savjet je bilo organ koji je donosio odluke i preporuke na
području vojnih odnosa, prateći istovremeno kako se obavljaju ti zadatci:
U tom periodu Savjet je:
1. izrađivalo smjernice vojne politike država članica,
2. stalno ocjenjivao kako se provodi politika,
3. donosilo odluke o djelovanju vojnih organa NATO-a.
4. u okviru godišnjih pregleda davao konkretne zadatke s obzirom na razmjere
naoružanja,
5. određivalo stepen kojim će pojedine zemlje učestvovati u troškovima održavanja
zajedničke vojne infrastrukture bloka
Sve odluke Savjeta donose se jednoglasno i bez glasanja, ali one ne obvezuju drža-
ve članice. Tako je cjelokupna struktura postavljena u permanentnom djelovanju i
postoji razvijena mreža ostalih tijela kao i snažni sekretarijat, države članice su uvijek u
dodiru i to im omogućava da relativno brzo i lako stvaraju zajedničke poglede.
O najvažnijim pitanjima iz domena zajedničkog djelovanja. To je posebno dolazilo
do izražaja u doba hladnog rata. kada je autoritet lidera i strah od suprotne strane bio
dovoljan stimulans da ubrzano usklade sva pitanja vezana uz međunarodne odnose i
vojnu politiku NATO-a.11
Pomoćni organi Savjeta NATO-a veoma su brojni i u stalnom su porastu.
Najvažniji od njih su odbori za pitanja političkih odnosa, ekonomskih odnosa, za
infrastrukturu, odbranu, atomsku nauku, za vojni budžet i civilni budžet.
Sekretarijat NATO-a prošao je takođe, kroz različite faze i tokom godina znatno se
proširio. Na čelu sekretarijata nalazi se Generalni sekretar koji rukovodi sastancima
pojedinih glavnih tijela NATO-a, nadzire kako se sprovode prihvaćene odluke, pripre-
ma izvještaje o aktivnosti organizacije, priprema istraživanja i si. Generalni sekretar je
ovlašten da posreduje između pojedinih država članica u pitanjima koja se odnose na
saradnju u NATO-u. Glavni jezici u NATO-u su engleski i francuski. Sjedište
sekretarijata NATO-a najprije je bilo u Londonu, zatim od 1951. godine u Parizu, a od
1967. sjedište Sekretarijata NATO-a je u Briselu.12
Glavni organ vojnog karaktera je - Vojni odbor NATO-a. Taj je odbor osnovan
1949. godine, a sastoji se od šefova štabova svih država članica. Odbor se sastaje dva
puta na godinu, uoči sastanaka Savjeta, a nekoliko puta na godinu sastaje se na nivou
11. Vukadinović R,.Čehulić L,. Božinović D. 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 5812. Vukadinović R,.Čehulić L,. Božinović D. 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 60
10
stalnih vojnih predstavnika. Odbor je direktno podređen Savjetu Atlantskog pakta,
odnosno Odboru za planiranje odbrane. Vojni odbor rukovodi radom komandi i dugih
vojnih organa država članica, predlaže nadležnim tijelima preporuke vojnog značaja.
Sjedište je Vojnog savjeta kao i Međunarodnog štaba planiranja, koji je osnovan nakon
1966. godine je u Briselu.
Komande NATO-a podijeljena su po geografskom principu i sastoje se od tri štaba i
jedne strategijske regionalne grupe. Šefovi pojedinih komandi nadležni su za pripremu
planova vođenja ratnih operacija na određenom terenu, za pripremu vojnih snaga,
njihovo opremanje i školovanje vojnih kadrova. U slučaju rata operacijama na svojim
područjima rukovode štabovi.
Uz postojeće organe NATO je izgradio i veliku mrežu drugih tijela, takođe izrazio
vojne namjene. Važniji su medu njima: Vojna akademija NATO-a u Rimu (osnovana
1951. godine), vojna agencija za pitanja Standardizacije u Londonu (osnovana 1951.).
srednjoevropski sistem naftovoda sa sjedištem u Luksemburgu itd. Osim toga. NATO je
stvorio i mrežu biroa za pitanja komunikacija i radio veza, industrijskog koordiniranja,
standardizacije proizvodnje oružja, a posebno su značajne organizacije koje se bave
koordinacijom proizvodnje aviona i raketa.
Specijalno mjesto u ukupnoj strukturi NATO-a ima Atlantska skupština, osnovana
1955. godine u doba kada je i Savezna Republika Njemačka postala punopravnom
članicom organizacije. Skupština nije sastavni dio NATO-a i u suštini je nevladina
institucija, ali cilj koji je sebi postavila kao karakter djelovanja daju Skupštini značajnu
ulogu u jačanju NATO ideja.13
Glavni je cilj Skupštine jačati vojnu i političku saradnju država članica NATO-a.
kao i širiti sve ostale oblike ekonomskih, nučno-tehničkih. kulturnih, sportskih i ostalih
kontakata medu državama članicama NATO-a.
1.5 Glavni NATO odbori
U procesu donošenja odluka u NATO organizaciji zastupljeni su mnogi odbori .
Neki od ovih odbora su osnovani u prvim danima razvoja NATO-a, te su doprinijeli
postupku donošenja odluka Saveza dugi niz godina. Drugi su osnovani nedavno u
kontekstu unutarašnjeg i spoljnog prilagođavanja Saveza, nakon kraja hladnog rata i
promjene evropskog bezbjednosnog okruženja.
Generalni sekretar je nominalni predsjednik određenog broja političkih odbora
kojima predsjedaju ili podpredsjedaju viši funkcioneri odgovorni za odgovarajuća
tematska područja. Svi NATO odbori donose odluke ili formulišu preporuke višim
13 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 87.
11
vlastima na osnovi razmjene informacija i savjetovanja koji vode prema konsenzusu. Ne
postoji glasanje ili odlučivanje većine.
2. NATO ZA VRIJEME HLADNOG RATA
Početkom pedesetih godina dvadesetog vijeka odnosi između dvije super sile SAD i
SSSR bili su na ivici zategnutosti. Kulminaciju zategnutosti svakako je izazvala
kubanska kriza početkom šezdesetih godina. U centru hladnoratovskog sukoba bila je
podijeljena Njemačka, a ideološka trvenja dva bloka najočitija su bila u podijeljenom
Berlinu.Hladni rat definiše se kao stanje zategnutih odnosa dva suprotna društveno-
politička bloka kapitalističkog zapada i socijalističkog istoka. Posledice koje je ostavio
hladni rat za vrijeme svog trajanja su mnogobrojne a najvažni od njih su: legalizovana je
politika sa pozicije sile, stvoreni su antagonistički vojni blokovi, intenzivirana je trka u
naoružanju, proizvodnja nuklearnog naouružanja je poprimila ogromne razmjere, izbile
su mnogobrojne krize i ratni sukobi. U sprovođenju svojih namjera protagonisti hladnog
rata posebno supersile primijenjivale su najrazovrsnija vojna, politička, ekonomska,
propagandno-psihološka i druga sredstva, dovodeći čovječanstvo katkad na rub
nuklearnog sukoba. Borba protiv Sovjetskog Saveza bila je konstanta američke spoljne
politike od početka hladnog rata do politike detanta, odnosno rušenja Berlinskog zida i
pada socijalizma.
U jasno podijeljenoj posleratnoj Evropi, s neriješenim pitanjem Njemačke,
rijekom Labom kao novom strategijskom linijom između dva neprijateljski postavljena
bloka i neprestanim psihološkim strahom od moguće sovjetske intervencije, niko od
evropskih saveznika tada nije imao dovoljno političkog autoriteta i ekonomske snage
predvoditi konsolidaciju i poslijeratnu izgradnju niti Zapadne Europe, a kamoli
cjelokupnog Starog kontinenta. U uslovima narušene evropske ravnoteže snaga,
ekonomske iscrpljenosti i ratom devastiranih privreda zapadnoeuropskih saveznika te
strahom od prodora tzv. crvene komunističke opasnosti s evropskog istoka Sjedinjene
Američke Države nametnule su se kao lider evropskog kapitalističkog svijeta.
Organizacija NATO prihvaćena je kao temeljni stub atlantizma. Upravo je NATO
postao simbolom atlantske zajednice, koja je imala tendencije ne samo vojnog saveza
već i znatno šireg povezivanja (političkog, privrednog, socijalnog) cijeloga zapadnog
svijeta.14
NATO, kao simbol jedinstva zapadnog svijeta, trebao je zajedno s Maršalovim
planom olakšati dugoročnu ekonomsku obnovu Zapadne Europe zamjenjujući osjećaj
nesigurnosti povjerenjem u zajedničku atlantsku budućnost. Cjelokupni transatlantski
odnosi između SAD-a i njegovih zapadnoevropskih saveznika, od vremena hladnog rata
14 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura str.81.
12
do detanta, biti su stoga obilježeni prvenstveno razvojem vojnih doktrina i strategija
unutar organizacije NATO.
Primami cilj koji se time želio postići bio je ipak suzbijanje i slabljenje upravo
predvodnika suprotnog bloka, socijalističkog Sovjetskog Saveza i njegove vojno-
političke organizacije Varšavskog ugovora. Cjelokupni razvoj tadašnjih evroatlantskih
odnosa, njihov karakter, intenzitet i proces institucionalizacije bili su u najvećoj mjeri
ipak podređeni prirodi američko-sovjetskih odnosa. Zahvaljujući politici tadašnjih
američkih predsjednika i kontinuirano iskazanim interesom njihovih administracija za
Evropu, evroatlantizam je poslao konstanta američke politike i opšteprihvaćena
kategorija nauke o međunarodnim odnosima.
Upravo za vrijeme hladnog rata Amerika je napravila veliki iskorak prema Evropi,
uspostavila mehanizme čvrste političke, ekonomske i vojne saradnje s evropskim
zapadnim saveznicima. U uslovima kada, je zbog vlastitih objektivnih poslijeratnih
slabosti i strahova za vlastitu bezbjednost, nisu mogli samostalno opstati niti obnoviti
svoje dominantne pozicije u Evropi, zapadnoeuropski saveznici bili su prisiljeni
prihvatiti američko vodstvo. Upravo je hladni rat omogućio trajno prisustvo amerike na
Evropskom kontinentu i utro put budućoj ulozi Amerike u događajima na tlu Evrope.15
Od svog osnivanja NATO je bio u strateškom smislu vezan za američku vojnu
strategiju, a američke vojne doktrine imale su prvenstvo u naznaci ukupnih dugoročnih
zadataka vojnog saveza. Osnova prve NATO-ve strategije bila je američka teorija
globalnog i totalnog nuklearnog rata, uz apsolutno prvenstvo vazdušnih snaga
strategijske namjene. Međutim, u NATO-u je do izražaja dolazila i specifičnost država
tako da se NATO nije mogao samo pripremati za vođenje totalnog nuklearnog rata već i
za vođenje konvencionalnog rata. Iz ovih osnovnih postavki nastala je NATO doktrina
"mača i štita" koja je u početnom periodu bila okosnica svih organizacionih aktivnosti.
Podijelom snaga na "mač i štit" američki su stratezi ovim komponentama vojne sile
namijenili različite uloge. Snage štita u kojima su djelovale zapadnoevropske vojske na
osnovi konvencionalnog oružija trebale su imati znatno manju ulogu i u ratnim
planovima se predviđalo da kako bi one imale zadatak zaustaviti nadiranje neprijatelja
samo za neko vrijeme. Nakon toga snage štita bi se povukle kako bi mogle djelovati
snage strategiskog mača (američke vazdušne snage) koje bi najprije uništile neprijatelja
na zapadnom ratištu a poslije na prostoru Istočne Evrope. Iz ove doktrine jasno se vidi
da je Zapadna Evropa prvo trebala biti branjena, zatim napuštena da bi na poslijetku bila
oslobođena.U zapadnoevropskim vojnm i političkim krugovima ova koncepcija nije bila
prihvaćena jer je bilo očigledno da amerikanci žele da američki teritorija bude daleko od
ratnih sukoba i da se s druge strane težište ratnog sukoba bude na tlu Evrope i to najviše
na onom dijelu gdje se dodiruju dva različita sistema. Pod uticajom korejskog ratnog
15 Vukadinović R,.Čehulić L,. Božinović D. 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 85 – 96.
13
sukoba koji je s jedne strane tražio što veću integraciju unutar zapadnog bloka a s druge
strane zahtijevao od SAD da drukčije dijeluju prema zapadnim saveznicima. Tako su
SAD kao svojevrstan kompromis sa Zapadnom Evropom predložile da se u okviru
NATO-a stvore integrisane oružane snage. U strateškom pogledu taj prijedlog trebao je
u prvi plan dovesti američku spremnost da umijesto vrlo diskutabilnog mača i štita
odbranu Zapadne Evrope riješava na isturenim linijama što dalje pema Istoku. Ta nova
strategija koja u početku nije bila praktično razrađena nazivala se "forward strategy".
Ova strategija je pomicala liniju budućeg fronta prema neprijatelju, s tim da je uloga
američkog ratnog vazduhoplovstva i dalje ostala nepromijenjena. Ova strategija isto
tako je izazvala bojazan američkih saveznika u Evropi jer je Zapadna Evropa tretirana
kao periferija u strateškom smislu. Posebno je ta bojazan bila izražena u SR Njemačkoj
zbog njenog položaja i značaja u eventualnom sukobu istoka i zapada.
Dolazak Ajzenhauerove administracije počeo je u znaku izraženih nastojanja da
se okonča korejski rat u kome nije bilo pobjednika i da se s druge strane detaljno
preformuliše američka vojna strategija. Tako je se kroz proces modernizacije vazdušnih
snaga a zatim i unošenja novih vrsta oružija u američki arsenal došlo do nove strategije
koja je poznata kao "New Look". Kroz ovu strategiju američka administracija je
postavila dva konkretna cilja.
Kao prvi cilj trebao je lokalnu odbranu ojačati stvaranjem mogućnosti da se nanese
masovna odmazda. To je značilo da SAD neće na neki lokalni rat reagovati vođenjem
ratnih operacija onako kako ih je započela druga strana nego će kao odmazdu zbog
iniciranja sukoba odmah pokrenuti masovni nuklearni udar po ciljevima neprijatelja.
Drugi cilj je podrazumijevao konstantnu pripremu i usavršavanje američkih
vojnih snaga, razvoj novih vrsta nauružanja i stalno motrenje i budnost. Ovaj drugi cilj
počivao je na pretpostavci da ukoliko se u ratu direktno i otvoreno u sukobu nađu SAD i
Sovijetski Savez bezuslovno će biti totalni rat. To uvijerenje podrazumijevalo je
vođenje rata sa uz upoterbu svih oblika vojne sile na svim prostorima.
2.1 Francuska i NATO
Francuska je nakon Drugog svjetskog rata izgubila veliki dio stare slave njen uticaj
u novim odnosima u svijetu bio je umanjen a njena kolonijalna moć pestala je da
postoji. Sve je to izazvalo nezadovoljstvo francuskog naroda i osjećaj nacionalne
poniženosti. Amerika je zauzela sve bivše francuske pozicije i nije stala u odbranu
francuskih pozicija u međunarodnoj politici. Izborom Šarla DeGola za francuskog
predsjednika počinje nova faza evroatlanskih odnosa među saveznicima. Degol je
postao predsjednik kada se Francuska nalazila u nezavidnoj ekonomskoj i socijalnoj
situaciji. Novi francuski predsjednik vojnu-političku organizaciju NATO vidio je
14
prvenstveno kao mogućnost jače američke penentracije na evropski kontinent te
sredstvo američke dominacije nad zapadnom Evropom.16
Stoga je u svojoj poslanici američkom predsjedniku Ajzenhaueru i britanskom
premijeru McMillanu 17. septembra 1958.godine. tražio mogućnost novog oblika
evroatlantske saradnje. Predlagao je formiranje novog tijela u kojemu bi bile
predstavljene tri najveće zapadne države (SAD, Velika Britanija i Francuska) koje bi na
ravnopravnoj osnovi rješavale sva bitna pitanja vezana uz evroatlantsku saradnju. Time
je de Gol, prvi put javno, tražio od SAD-a da unutar evroatlantskog saveza Francuska
bude jednako tretirana kao i Velika Britanija te da SAD Francuskoj prizna status
supersile.
Francuski prijedlog nije usvojen jer su SAD i Velika Britanija smatrali da je
Francuska politički, ekonomski i vojno preslaba da s njima ravnopravno učestvuje u
procesu komandovanja i odlučivanja oko krucijalnih stvari u NATO-a, uključujući i
pitanja vezana za nuklearno naoružanje. U jeku rasprava oko nuklearnog naoružanja ne
samo unutar NATO-a već i šire u Evropi Degol je smatrao da je upravo to doba pravi
trenutak da Francuska krene s proizvodnjom nuklernog arsenala unutar svojih
nacionalnih snaga. Planirano stacioniranje savezničkog nukleranog arsenala na
francusku teritoriju de Gol je uslovljavao pomoći Amerikanaca u razvoju francuskog
nuklearnog arsenala. SAD nije udovoljio takvom francuskom zahtijevu pa je general
Nordstat 1959.godine zabranio stacioniranje nuklearnog naoružanja na francusku
teritoriju, povučena je francuska sredozemna i atlanska flota s Mediterana, kao i
vazdušne snage iz sistema združenih NATO-ovih snaga. Francuska nije ni učestvovala u
vojnoj vježbi NATO-a "Falex 66".
U principu, Francuska je 1966. odlučila povući svoje vojne snage iz vojne strukture
NATO-a. Na taj način nije odustala od daljnje saradnje s evroatlantskim saveznicima,
već od saradnje na onom planu koji je smatrala najnepovoljnijim za vlastite nacionalne
interese. 17
Svakako da je geostrateški centralnoevropski položaj Francuske, pogotovo blizina
Njemačke, bio i te kako važan za koherentnost Saveza, razmještaj i efektivnost njegovih
vojnih snaga. No SAD je već tada raspolagao s dovoljno vojnih baza i vojnih saveza, a
preostali evropski saveznici bili su dovoljno vojno opremljeni da povlačenje Francuske,
iako važno, ne poremeti odnos snaga unutar Saveza, a nije to bio ni korak koji bi davao
znatniju prednost suprotnom bloku.
2.2 Politika detanta i pregovori oko smanjenja naoružanja
16 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura str 9517 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura. str 97
15
Početkom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka odnosi između SAD i SSSR
polako su otopljavali a prvi konkretan korak ka normalizacji odnosa bili su pregovori
oko smanjenja naoružanja. Takođe na političkom planu jačanjem političkog dijaloga
između SAD i SSSR premostile bi se i podjele u Evropi. Pregovori oko smanjenja
naoružanja posebno su odgovarali evropskim zemljama zbog neposrednog osjećaja
ugroženosti njihovih teritorija.18
Pregovori sovjetskog premijera Kosigina i američkog ambasadora Tomsona u
Moskvi 1967. godine bili su priprema za sastanak američkog predsjednika Džonsona i
Kosigina u Glasboru.
U avgustu 1967. u Glasboru, u američkoj državi Nju Džersi, na sastanku predsje-
dnika Džonsona i sovjetskog premijera Kosigina, usvajanje formalnog dokumenta oko
smanjenja ili kontrole naoružanja odgođeno je za proljeće sljedeće godine kada se
Džonson nadao posjetiti Lenjingrad. Interveneija Varšavskog ugovora u Čehoslovačkoj
1968. odgodila je Džonsonov put, a time i postizanje konkretnog sporazuma. Evropski
saveznici postajali su sve nestrpljiviji i nezadovoljniji američkom politikom. Osim
političkih, evropski saveznici imali su i konkretne ekonomske razloge da budu
nezadovoljni evroatlantskim savezništvom.
Početkom 70-ih Niksonova administracija smatrala je kako obe supersile posjeduju
dovoljne količine nuklearnog naoružanja da međusobno ugroze teritoriju suprotne
strane Ponašajući se po sindromu "akcije-reakcije" i SAD i SSSR nastavili su s
nuklearnim naoružavanjem jer ni jedna strana nije željela sjesti za pregovarački sto
oslabljena.
Odluku da SAD nastavi s programom MIRV (Multiple Indcpendcntlv Targeted
Rcentrv Vehicle) evropski saveznici smatrali su uzrokom povećanja napetosti u Evropi,
jer je SSSR odmah najavio protivmjere. Niksonova administracija 1969. godine izgradi-
la svoj nacrt pregovora po kojemu se predviđa mogućnost stvaranja sporazuma o
ograničavanju odbrambenih i ofanzivnih raketa. Dana 17.novembra 1969 u Helsinkiju
započeli su razgovori za ograničenje strategijskog naoružanja (Strategic Arms
Limitation Talks, SALT-I). SAD je nastojao u pregovore uključiti sovjetske rakete
srednjeg dometa uperene na ciljeve u zapadnoj Evropi, a Sovjeti američke baze u Evropi
i nosače aviona u Sredozemlju i Indijskom okeanu. Nakon dvije i po godine
pregovaranja, u kojemu je svaka strana htjela očuvali što više svojih snaga, 26. maj
1972. u Moskvi je potpisan Ugovor o ograničavanju antiraketnih sistema i privremeni
protokol o mjerama za ograničavanje strategijskog ofanzivnog oružja.19
Tek je sledeći američki predsjednik, general Ford, poduzeo pozitivne korake u tom
smjeru. Njegov sastanak s Brežnjevom u januaru 1976. u Vladivostoku pripremio je
teren za postizanje novog sporazuma dviju sila o nuklearnom naoružanju.
18 Ebook 20.09.2008.godine u 18:00 časova www.nato.int 19 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura str. 102,103
16
Vidjevši upravo u pregovorima oko kontrole nuklearnog naoružanja povoljnu
priliku da zabilježi potrebne političke bodove na domaćoj sceni, Karterova admi-
nistracija izrazila je želju da se sporazum iz Vladivostoka učvrsti u obliku novog SALT-
II. Tekst SALT-II, kojega je 95% sadržaja, po Kisindžerovim riječima, bilo završeno još
za vrijeme njegovog mandata u Bijeloj kući, potpisali su predsjednici Karter i Brežnjev
u Beču 1979. Sporazum je predviđao demontažu dijela strategijskog naoružanja, ali je
ostavljao mogućnost daljnjeg tehničkog razvoja. Time se trka u naoružanju prebacila s
kvantitete na kvalitetu te je obuhvatila mnoga nova nuklearna oružja koja nisu zahvaćali
niti ugovor SALT-I niti SALT-II.
Predsjednik Reagan umjesto ponovljene ratifikacije SALT-II najavio je
započinjanje novih pregovora sa SSSR-om o redukciji (a ne ograničavanju, kako su
prijašnji sporazumi predviđali) strateških snaga. Pregovore u Ženevi otežavala je,
između ostalog, i Reganova odlučnost da stacionira evrorakete u Italiji, Velikoj Britaniji
i Zapadnoj Njemačkoj jer su zbog toga Sovjeti tada napustili Ženevu.
Usprkos savjetima Bijele kuće da ne pristane na daljnje pregovore, Reagan se
susreo s Gorbačovom u Ženevi a u oktobru 1986. dva su lidera postigla sporazum oko
ograničenja i redukcije nuklearnog arsenala u Evropi. Formirani su i timovi koji su
razmatrali mogućnost smanjenja konvencionalnog naoružanja NATO-a i Varšavskog
pakta u Evropi.
2.3 Konferencija o evopskoj bezbjednosti i saradnji- KESS
Početkom 70-ih godina najžešća politika hladnog rata u Evropi ipak je bila
prevladana. Sjedinjene Američke Države dvoumile su se oko učestvovanja na
pregovorima u Helsinkiju koji su se održavali u periodu od 1973. do 1975. Na tim
razgovorima oko "nove slike Evrope" i pronalaženja načina za uspostavljanje veće
međusobne saradnje zemalja istočne i zapadne Evrope učestvovali su predstavnici 35
zemalja. Predsjednici svih evropskih država (osim Albanije) kao i predstavnici Kanade i
SAD-a Završni dokument koji je usvojen na kraju tih dugotrajnih pregovora, tzv.
Helsinški akt, nije formalno potpisani međunarodno-pravni ugovor, već je to politička
deklaracija koju su usvojili svi učesnici. Deklaracijom su pokrivena tri područja
saradnje: bezbjedonosno, ekonomsko i političko područje.
Svi ti događaji, poznatiji kasnije pod nazivom Konferencija o evropskoj
bezbjednosti i saradnji (KESS), bila su svojevrsni trijumf politike evropskih saveznika
nad SAD-om. Iako su na KESS-u nastupile i kao članice Sjevernoatlanlske organizacije
NATO, bilo je vidljivo da su upravo evropske članice Saveza bile mnogo zadovoljnije
postignutim nego sam Vašington. Evropljani su smatrali da će KESS pridonijeti bržom
uspostavljanju detenta u Evropi koja će time postati sigurnija. Usvojeni principi poput:
odsustva upotrebe sile. poštovanja postojećih državnih granica i teritorijalnog integriteta
17
zemalja, uspostavljanja mjera za jačanje međusobnog povjerenja, jačanja saradnje na
ekonomskom, tehnološko-naučnom području kao i u pitanjima zaštite čovjekove
okoline te, posebno važno, naglašena saradnja na političko-humanitarnom planu,
poštivanje sloboda, saradnja na području kulture, obrazovanja te svekolika razmjena
informacija ulijevali su nadu da će evropska istočno-zapadna zapreka s vremenom
popuštati te da će protok ljudi, roba i informacija zaživjeti.
Iako Moskva nije bila spremna ni voljna odmah širom otvoriti svoje
isiočnoevropske granice, ipak su zaključci Helsinškog akta s vremenom počeli dobivati
konkretne oblike. Upravo iz treće korpe (koja se odnosi na ljudska prava i demokrati-
zaciju društvu) SAD je u sljedećem periodu često koristio kako bi kritikovao SSSR,
njegov društvcno-politički razvoj i tretman pojedinih istočnoevropskih zemalja.20
Usprkos kritikama koje su dolazile s obe strane, KESS je ipak bio prekretnica u
odnosima Istoka i Zapada. Evropa je i dalje ostala podijeljena s velikom koncentracijom
naoružanja u svome središtu (dvije Njemačke), no duh liberalizma i popuštanja željezne
zavjese počeo se naslućivati.
Drugi dio
EVROATLANTIZAM NAKON HLADNOG RATA
1. NOVI SVJETSKI POREDAK I SAD
Četiri decenije duboke podjele između komunističkog istoka i kapitalističkog
zapada oličenom u podijeljenoj Njemačkoj i Berlinu završene su 1989 godine padom
Berlinskog zida i ujedinjenjem Njemačke. Pad Berlinskog zida zapečatio je i sudbinu
komunizma na teritoriji Istočne Evrope i SSSR. NATO pakt u toku osamdesetih godina
dvadesetog vijeka raspolagao sa 4,5 miliona vojnika oko 24000 tenkova, 1000 ratnih
brodova i oko 10000 borbenih aviona sličnom snagom raspolagao je i Varšavski pakt
razlike su postojale uglavnom u broju oklopno mehanizovanih jedinica gdje je kvantitet
bio na strani zemalja koje su činile Varšavski ugovor. Urušavanjem komunizma u
Evropi smisao NATO pakta kao instrumenta koletkivne zaštite (sa naglašenom ulogom
SAD ) počeo je polako da gubi smisao. Međutim, idealnu priliku za opstanak, širenje i
razvoj NATO vidi prvenstveno među zemljama bivšeg istočnoevropskog bloka i u
miješanju u narastajuću krizu u SFRJ. Ako je mogućnost agresije na članice NATO-a
ikada zaista postojala, raspadom komunističkih režima u bivšem socijalističkom bloku
tokom 1990 i 1991 je prestala da bude faktor. Promjene u bivšim komunističkim
zemljama su učinile NATO suvšnim. Savez je izgubio svrhu, razlog za postojanje. Ali
određene struje unutar zemalja NATO su gotovo odmah počele da zagovaraju «obnovu»
20 Čehulić, Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura str.108
18
saveza, pa čak i njegovo širenje u centralnu i istočnu Evropu. Počela su da se izmišljaju
nova objašnjenja koja bi omogućila nastavak starog stanja stvari. Najznačajnija od ovih
ideja bila je da se zapadne zemlje, uprkos promjenama koje je izazvao kraj Hladnog
rata, suočavaju s novim "bezbjednosnim izazovima" van tradicionalne zone
odgovornosti NATO – na taj način opravdavajući dalje postojanje alijanse. Zagovornici
ove ideje su se zalagali da NATO mora pronaći nove izazove kako bi opravdao svoje
postojanje. Implicitno polazište ovog argumenta je da se NATO mora sačuvati kako bi
se očuvala dominacija SAD u evropskim i svjetskim odnosima. Ovo je sigurno bio
jedan od razloga za veliku zapadnu intervenciju – u kojoj je učeše američkih NATO
saveznika bilo relativno maleno – u Kuvajtu i Iraku tokom 1990 i 1991. Koalicija protiv
Iraka je organizovana uz velike poteškoće. Ali rukovodstvo SAD je ovaj rat smatralo
neophodnim za reputaciju i verodostojnost SAD, kako u zapadnoj alijansi tako i u
svjetskim odnosima. Parola ranih zagovornika širenja NATO je bila "Ili širenje, ili
nestanak", kojom se najdirektnije objašnjava svrha, mada ne i razlog za ovakvu politiku.
Raspad SSSR na političku scenu izbacuje slabu i ekonomski posrnulu Rusiju.
Nespremna da riješava vlastite probleme skoro deceniju nakon kraja Hladnog rata
Rusija neće biti u stanju da se značajnije izbori na svjetskoj političkoj sceni. SAD je u
godinama nakon raspada SSSR preuzeo primat jedine prave svjetske supersile, koja je
sposobna da djelujue u bilo kojem dijelu svijeta bilo kada.
2. OD VOJNE KA POLITIČKOJ ORGANIZACIJI
Upravo u periodu devedesetih godina nastaće mnogo organizacija koje imaju usku
saradnju sa NATO-m i koje svoju egzistenciju direktno mogu zahvaliti postojanju
NATO-a. Većina organizacija ima za cilj promociju i proklamovanje ideja
evroatlantizma. Pošto je NATO bio svjestan važnosti intergacije Istočno Evropskih
zemalja u svoju strukturu stvorio je niz mehanizama za njihovu integraciju u savez. Prva
i najvažnija institucija koja je nastala s ciljem priključenja istočnoevropskih zemalja
NATO-u bilo je Sjevernoatlanski savjet za saradnju i Partnerstvo za mir.
2.1 Sjevernoatlantski savjet za saradnju (NACC)
Sjevernoatlantski savjet za saradnju osnovan je, na prijedlog američkog državnog
sekretara Džemsa Bejkera i njemačkog ministra vanjskih poslova Genšera na samitu
NATO-u u Rimu u novembru 1991. godine. NACC je zamišljen kao "institucionalno
tijelo za konsultacije i saradnju u pogledu političkih i bezbjednosnih pitanja", otvorenog
za "sve zemlje članice bivšeg Varšavskog ugovora."
19
Djelatnosti za koje je predviđeno da se odvijaju u okviru Savjeta brojne su i
nadasve diferencirane, a trebale bi se počivati na dijalogu i svestranoj saradnji članica
Sjevernoatlanlskog saveza i bivših članica Varšavskog ugovora. Ne dajući bezbjednosne
garancije zemljama bivšeg Varšavskog ugovora. Savjet je zamišljeno kao forum za
podupiranje političkih savjetovanja, ekonomske saradnje i lakše primjene najrazličitijih
informacija kako bi posikomunističe zemlje lakše postigle potrebne standarde za
učlanjenje u evroatlantske integracije.
Usprkos činjenici da su nevojni izazovi bezbjednosti vladali evroatlantskim
prostorom početkom devedesetih godina prošlog vijeka, postsocijalističke zemlje
najveću pažnju unutar Savjeta nastojale su posvetiti klasičnom vojnom aspektu
sigurnosti te su željele pronaći načine što bliže saradnje s NATO-om upravo na vojno-
bezbjednosnom planu. Saradnja oko izrade nacionalnih vojnih strategija, planiranje
izdataka za odbranu, treniranje i profesionalno osposobljavanje nacionalnih oružanih
snaga po standardima NATO-a, mogućnosti dostizanja standarda NATO-a u pogledu
naoružanja, tehnike i opreme bile su glavne teme interesa postsocijalističkih zemalja.
NATO je insistirao da se upravo kroz Savjet za sjevernoatlantsku saradnju, krene s
postupnom demokratizacijom nacionalnih oružanih snaga postsocijalističkih zemalja, s
većom saradnjom njihove civilne i vojne industrije, transparentnošću vojnog budžeta te
uspostavom većeg stepena civilno-vojnih odnosa. Članice Savjeta za sjevernoatlantsku
saradnju predlagale su da se jednom godišnje održi samit ministara odbrana članica
NATO-a i zemalja Savjeta, ali se Francuska, čije vojne snage nisu učestvovale u
strukturi NATO-a, tome usprotivila.21
Ustvari, formiranje Sjevernoatlantskog savjeta za saradnju za NATO bila je u
prvom redu strategijska odluka. Naime, u promijenjenoj geostrategijskoj slici Evrope i
novim nevojnim izazovima bezbjednosti koji su se pojavili NATO je pokušao pronaći
adekvatni model proširenja svog uticaja na prostor bivšeg socijalističkog bloka, bez
davanja bezbjednosnih garancija ili direktnog primanja novo-formiranih zemalja s tog
područja u svoje članstvo. U tim prvim posthladnoratovskim godinama, kada ni
Vašington ni njegovi zapadnoevropski saveznici nisu znali kako se nositi s
novonastalom situacijom u Evropi, Sjevernoatlantski savjetu za saradnju ponuđen je kao
prvi institucionalni okvir za multilateralnu saradnju. Sve novonastale napetosti i
nesuglasice mogle su se na taj način držali pod kontrolom.Time je spriječeno da se
postojeće nestabilnosti iz centralne i istočne Evrope prošire na područje Sjeverno-
atlantskog saveza.22
2.2 Evroatlantski partnerski savjet
21 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division 20122 NATO u 21 veku 2007: Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 11
20
Evroatlantsko partnerski savjet (EAPC) okuplja ukupno 46 zemalja - 26 članica i 20
zemalja partnera u multilateralni program koji obezbjeđuje redovan dijalog i
konsultacije o političkim i bezbjednosnim pitanjima. Istovremeno on sluzi kao politički
okvir individualnim bilateralnim odnosima razvijenim između NATO-a i zemalja
učesnica u progamu Partnerstva za mir.
Odluka o osnivanju EAPC-a donesena je 1997. godine, odraz je priznanja Saveza
da je došlo vrijeme krenuti korak naprijed iznad dostignuća NACC-a i osnovati
bezbjednosni forum koji bi odgovarao sve više sofisticiranim oblicima odnosa koji su se
gradili između zemalja partnera unutar programa Partnerstva za mir. Nivo već
dostignute saradnje u praksi pokazao se kroz NATO vođenu mirovnu operaciju u Bosni
i Hercegovini, gdje su se vojnici 14 zemalja partnera 1996. godine rasporedili uz bok
snagama Saveza. Promjena NACC-a u EAPC nadopunila je paralelne korake jačanja
uloge Partnerstva za mir povećanim učestvovanjem zemalja partnera u donosenju
odluka i planova za sva područja aktivnosti Partnerstva.
Uz kratkoročne konsultacije u EAPC-u o aktuelnim političkim i bezbjednosnim
pitanjima, dugoročne konsultacije i saradnja odvijaju se na vise područja koja uključuju:
upravljanje kriznim situacijama i operacije podrške miru; regionalna pitanja; nadzor
naoružanja i pitanja vezana za proliferaciju oružja za masovno uništenje; borbu protiv
terorizma, odbrambena pitanja poput planiranja, proračuna, politike i strategije; civilno
planiranje za slučaj vanrednih stanja i nivoa pripravnosti u slučaju katastrofa; saradnja
na području naoruzanja; nuklearna bezbjednost; nadzor vazdušnog saobraćaja; te
naučan saradnja.23
Većina zemalja partnera uspostavila je diplomatske misije pri glavnom sjedistu
NATO-a u Briselu, što omogućuje redovnu komunikaciju i konsultacije kada god se
ukaže potreba. Sastanci EAPC-a održavaju se mjesečno na nivou ambasadora, godišnje
na nivou ministara odbrane i spoljnih poslova te načelnika štaba.24
2.3 Partnerstvo za mir
Osnovano na praktičnoj saradnji i privrženosti principima demokratije koja čini srž
samog Saveza, Partnerstvo za mir (PfP) nastoji promicati reformski put, povećati
stabilnost, smanjiti prijetnje miru, te izgraditi ojačane bezbjedonosne veze između
individualnih zemalja partnera i NATO-a kao i zemalja partnera međusobno.
Bit programa Partnerstva za mir jest partnerstvo oblikovano između svake zemlje
partnera i NATO-a, skrojeno prema individualnim potrebama, te zajednički provedeno
23 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 20524handbook 15.09.2008.godine u 14:00 časova www.nato.int/docu/handbook/2001/hb020202.htm - 9k 15.09.2008.godine u 14:00 časova
21
na nivou kojeg vlada svake od zemlje partnera sama odabere. Od osnivanja Partnerstva
za mir, razvijen je opsežan program praktičnih mehanizama čiji je zadatak podržati
primjenu PfP ciljeva i planova, te zamisli provesti u djela. Ovi mehanizmi nude okvir za
bilateralno i multilateralno djelovanje dajući zemljama partnerima priliku za
učestvovanje u efikasnim programima, istovremeno odražavajuci istinsku prirodu
njihovog angažmana s NATO-om.
Formalni temelj za Partnerstvo za mir čini Okvirni dokument izdan od Saveza
1994. godine, s pozivnicom zainteresovanim zemljama za učestovanje u programu. U
Okvirni dokument ugrađena je obaveza zemalja članica Saveza konsultacija s bilo
kojom od zemalja partnera ukoliko ista smatra kako joj je direktno ugrožen teritorijalni
integritet, politička nezavisnost ili bezbjednost. Svaka zemlja partner takođe određuje
posebne programe i političke obaveze za jačanje demokratskog društva, podržavanje
načela međunarodnog prava, ispunjenje obaveza iz UN Povelje, Opšte deklaracije o
ljudskim pravima, Završnog dokumenta iz Helsinkija i međunarodnih dogovora o
razoružanju nadzoru naoružanja, te suzdržavanje od prijetnji ili upotrebe sile protiv
drugih država, poštovanje postojećih granica i mirno rješavanje sporova. Posebne
obaveze su preduzete za podsticanje transparentnosti u nacionalnom odbrambenom
planiranju i budžetiranju, za uspostavljanje demokratskog nadzora oružanih snaga i za
razvoj sposobnosti za zajedničke akcije s NATO-om u mirovnim i humanitarnim
operacijama.25
Naglasak saradnje je posebno na vojnoj interoperabilnosti i reformi odbrane, te
nošenju s posljedicama te transformacije. Isto tako, dotiče se svakog aspekta NATO-
ovih aktivnosti uključujući odbrambenu politiku i planiranje, civilno-vojne odnose,
obrazovanje i obuku, protiv vazdušnu odbranu, komunikacijsko-informacione sisteme,
pitanja prenamjene vojnih objekata, upravljanje kriznim situacijama i planiranje za
slučaj civilnih vanrednih stanja, programe informisanja i komuniciranja, te naučnu
saradnju.
Bilateralni programi i vojne vježbe pomogle su zemljama partnerima razviti snage
sposobne za učešće u mirovnim akcijama zajedno sa snagama NATO-a, u skladu s
jednim od ključnih ciljeva Partnerstva za mir. Zemlje partneri sve više oblikuju svoje
oružane snage prema operativnim normama Saveza kako bi pomogle obezbjediti
efikasnost na terenu, te usvajaju postupke i sisteme kompatibilne onima koje koristi
NATO. Partnerska koordinacijska celija, uspostavljena 1994. godine u Vrhovnom štabu
saveznickih snaga za Europu (Supreme Headquarters Allied Powers in Europe,
SHAPE), sarađuje s obe NATO-ove Strateške komande kako bi doprinijela ovom
procesu te pomaže koordinisanje PfP-ove obuke i uvježbavanja.26
25 Transformisani NATO 2006. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 16, 2026 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 207
22
Na sastanku na vrhu u Vašingtonu u aprilu 1999. godine, pokrenute su značajne
inicijative za povećanjem operativne dimenzije Partnerstva za mir i za učestvovanjem
zemalja partnera u donošenju odluka i planiranju. One su uključivale predstavljanje
Koncepta operativnih sposobnosti kojima se teži razvijanju bliže i konkretnije vojne
saradnje i poboljšanju vojne efikasnosti multinacionalnih snaga. Razvijen je Političko-
vojni okvir s ciljem jačanja konsultacija tokom eskalacije krize koja bi mogla zahtijevati
raspoređivanje mirovnih snaga i ranije uključivanje zemalja partnera u rasprave u
pogledu pitanja operativnog planiranja i stvaranja snaga. Predstavljen je bio i PfP-ov
Program jačanja obuke i usavršavanja, osmišljen za pružanje podrške poboljšanju
interoperabilnosti i promicanju veće saradnje i dijaloga u sirim krugovima odbrane i
bezbjednosti i NATO-a i zemalja partnera. Takođe postoji niz priznatih PfP-ovih
centara za obuku koja pridonose razvoju mogućnosti obučavanja u PfP-ovim zemljama.
Kako bi se zemlje partneri što više integrisale u svakodnevicu Partnerstva, u osam su
NATO vojnih sjedišta uspostavljeni PfP komandni elementi (PfP Staff Elements)
popunjeni oficirima iz zemalja partnera.
Takođe Partnerski sistem upravljanja i razmjene informacija u realnom vremenu
(Partnership Real-time Information Management and Exchange system, PRIME),
razvijen 2001. godine u Švajcarskoj, omogućuje zemljama partnerima i zemljama
članicama NATO-a međusobnu razmjenu informacija, te zahtijevanje i nuđenje učešća i
resursa u okviru NATO-ovih programa.27
Daljnji koraci za produbljenje saradnje u okviru Partnerstva preduzeti su na
Praškom sastanku na vrhu, u novembru 2002. godine. Sveobuhvatna procjena EAPC-a i
Partnerstva za mir rezultovala je prijedlogom o jačanju saradnje u odbrambenim
reformama, osnaživanjem političkog dijaloga sa zemljama partnerima i daljnjim
povećanjem njihovog učešća u planiranju, provođenju i nadzoru aktivnosti u kojima
učestvuju. Predstavljen je i Partnerski akcijski plan protiv terorizma s ciljem pružanja
okvira ojačanoj multilateralnoj saradnji u borbi protiv terorizma.
Kako bi se odgovorilo na reformske potrebe zemalja partnera, na Praškom je
sastanku na vrhu predstavljen novi bilateralni mehanizam pod nazivom Individualni
partnerski akcijski planovi (Individual Partership Action Plans, IPAPs). Oni omogućuju
Savezu oblikovanje savjeta i pomoći zemljama partnerima koje su voljne i sposobne
provoditi ukupne planove prestuktuiranja, pogotovo u pogledu pitanja vezanih uz
odbranu i širi politički okvir, te u institucionalnim reformama. Razvijeni na osnovu
dvogodišnjeg rada, svrha ovih planova je približavanje različitih mehanizama saradnje
kroz koje zemlje partneri saraduju sa Savezom, usredotočavajući se na aktivnosti s
ciljem pružanja sto efikasnije podrške nastojanjima unutrašnje reforme. Pojačan
politički dijalog o važnim pitanjima integralni je dio IPAP procesa. IPAP-ovi takođe
27 Vukadinović,R Čehulić, L Božinović, D 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str 179.
23
nastoje olakšati koordinaciju bilateralne pomoći koja dolazi od pojedinačnih zemalja
članica NATO-a i zemalja partnera, kao i nastojanja ostalih relevantnih međunarodnih
institucija. U novembru 2004. godine, Gruzija postaje prva zemlja koja je razvila
Individualni partnerski akcijski plan s NATO-om, a isti se planovi takođe provode s
nizom drugih zemalja partnera.
Nadogradujući se na uspjeh postignut u Pragu, na sastanku na vrhu u Istambulu u
junu 2004. godine, preduzeti su dalji koraci prema učvršćavanju Partnerstva, njegovoj
izgradnji prema konkretnim ključnim pitanjima, te direktnijem prilaženju potrebama i
sposobnostima pojedinačnih zemalja partnera. Odbrambena reforma prepoznata je kao
ključni prioritet Evroatlantskog partnerstva, a predstavljen je i Partnerski akcijski plan
za izgradnju odbrambenih institucija (Partership Action Plan on Defence Institution
Building) kako bi se ohrabrilo i potaklo zemlje partnere u izgradnji efikasnih i
demokratski odgovornih institucija odbrane.
Mogućnosti zemalja partnera da ojačaju svoju ulogu u NATO-ovim vojnim
operacijama, povećale su se ranijim uključenjem zemalja davatelja jedinica u proces
donošenja odluka, te pružanjem veće mogućnosti za političke konsultacije. Koncept
operativnih sposobnosti (Operational Capabilities Concept) takođe dobiva na snazi,
promičući veću vojnu interoperabilnost i transformaciju struktura odbrane u skladu s
NATO-ovim vlastitim evoluirajućim operativnim ulogama i sposobnostima. Radi se i na
postavljanju programa ponuđenih u okviru PfP-a u opšte ciljeve i prioritete, kako bi
zemlje partneri mogle lakše utvrditi one aktivnosti koje su za njih od izuzetne važnosti.
Na Istambulskom je sastanku na vrhu donesena odluka kako bi NATO trebao staviti
poseban naglasak na saradnju sa zemljama partnerima u dvjema strateški izuzetno
važnim regijama, Kavkazu (Armenija, Azerbejdžan i Gruzija) i Srednjoj Aziji
(Kazakstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan).
Dvema regijama dodijeljen je Poseban predstavnik koji djeluje u ime NATO-ovog
Glavnog sekretara, kao i dva oficira za vezu. Ove pozicije dodijeljene su sa svrhom
jačanja NATO-ove sposobnosti u pružanju prilagođene pomoći i savjeta o
primjenjivanju važnih aspekata Individualnih partnerskih akcijskih planova zemljama
koje su planove razvile, te za promicanje saradnje u pogledu pitanja iz Partnerskog
akcijskog plana za izgradnju odbrambenih institucija i borbu protiv terorizma, kao i
kroz Proces planiranja i revizije koji je od izuzetne važnosti u kontekstu pitanja
odbrambenih reformi.
3. POST HLADNORATOVSKA PROŠIRENJA SAVEZA
U prvoj fazi nakon kraja hladnog rata članice NATO-a su za zemlje koje bi htjele
postati punopravni članovi oformilo Sjevernoatlanski savjet za saradnju te Partnerstvo
za mir kao pogodne oblike saradnje između članica NATO-a i potencijalnih država
24
kandidata. Pritom se isticalo da je saradnja te vrste počiva na razvoju demokratije,
tržične ekonomije, ljudskih prava i transparentnosti cjelokupnog vojnog sektora. Druga
faza koja je trajala od 1995 do 1999. godine karakteriše intenziviranje političkih
pregovora kako unutar samih saveznika tako i u odnosima sa zemljama Centralne i
Istočne Evrope. Svjesni činjenice da će do proširenja doći predstavnici zemlaja članica
Saveza pokušavali su pronaći odgovore koja zemlja kada i kako ući u punopravno
članstvo u NATO-u. NATO je zbog strateškog položaja i postignutih reformi odlučio da
na svoj 50 rođendan 1999. godine u savez primi Poljsku, Mađarsku i Češku. Primanjem
ovih zemalja NATO je pokazao spremnost i odlučnost da se širi na Istok,to je takođe
bila i potvrda da je NATO prebrodio sve posthladnoratovske krize i da mirno može da
krene u novu fazu svog razvoja. Međutim ove tri zemlje su relativno nespremne ušle u
Savez što se ubrzo pokazalo te je rezultovalo problemima pri njihovom prilagođavanju
oružanih snaga ali i nevoljkom preuzimanju obaveza koje proizlaze iz članstva. Stoga je
NATO drugom proširenju pristupio krajnje oprezno. U tom cilju osnovan je Akcijski
plan za članstvo (MAP) kojim je NATO preciznije i pažljivije definisao uslove za
članstvo. Stoga se drugo proširenje najavljeno na smitu u Pragu 2002.godine obavljalo
drugima tempom. U Pragu je od deset zemalja Vilniunske grupe izdvojeno njih sedam:
Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija koje su 2004
postale punopravne članice. Ovo novo proširenje najveće u istoriji Saveza vodilo je
računa o političkim, geostrateškim i vojnim kriterijima. Savez je na političkom planu
postavio kao primarni cilj političko-diplomatsko djelovanje, na strateškom planu NATO
je ušao duboko u interesnu sferu bivšeg SSSR i na taj način izbio direkno na granice
Rusije. Napravio je veliki iskorak prema istoku, Slovenija je predstavljala ulazna vrata
za Balkan a Bugarska i Rumunija omogućile su NATO-u nesmetan izlzak prema
istočnom Mediteranu, Bliskom istoku, Kaspijskom moru i dalje prema Centralnoj Aziji.
Ovime je stvoren obruč oko Zapadnog Balkana s ciljem da se ne dozvoli ponavljanje
bilo kakve nestabilnosti. Na vojnom planu ni jedna od novoprimljenih članica nije
ispunila NATO uslove u potpunosti. To je bilo u kontradikciji sa onim što je NATO
očekivao, ali u Savezu niko nije naivan i ne vijeruje da će nove članice biti u stanju da
vojno djelovati kao američke ili zapadnoevropske snage. Nakon samita u Bukureštu
2008. godine Savez je pozvao Hrvatsku i Albaniju da se priključe Savezu 2009. godine.
4. NATO I EVROPSKA UNIJA POSLIJE MASTRIHTA
Od svog nastanka i NATO i Evropska unija pridonose održavanju i jačanju
bezbjednosti i stabilnosti u zapadnoj Evropi. NATO teži ostvarenju ovog cilja ulogom
jakog odbrambenog, političkog i vojnog saveza, a od vremena završetka Hladnog rata,
razvijanjem ostalih partnerstava i proširenjem članstva, jača sigurnost u širem
evroatlantskom području. Evropska unija jača stabilnost promicanjem ekonomske i
25
političke integracije isprva među zapadnoevropskim zemljama, a potom i pružanjem
dobrodošlice novim zemljama članicama. Kao posljedica procesa proširenja članstava
obiju organizacija, velik broj evropskih zemalja postao je dijelom novih strujanja
političkog i ekonomskog razvoja Evrope, a mnoge su postale i članicama obiju
organizacija.
Kao posljedica pregovora započetih u septembru 2000. godine, Glavni sekretar
NATO-a i predsjedavajući EU-a izmijenili su u januaru 2001. godine službena pisma
radi utvrđivanja raspona saradnje i oblika. Na zajedničkm sastancima različitih nivoa.
Propisana su godišnje dva zajednička sastanka ministara spoljnih poslova NATO-a i
EU-a, i najmanje tri sastanka tromjesečno na nivou ambasadora Sjevernoatlantskog
savjeta i Političkog i bezbjednonog odbora EU-a (poznati kao NAC-PSC sastanci).
Osim spomenutih, dvaput u tri mjeseca održavali bi se sastanci Vojnog savjeta, dok bi
se sastanci potčinjenih odbora sazivali redovno. Uz navedene sastanke, pismima su
propisani i sastanci na nivou osoblja.
Odtada su sastanci NAC-PSC postali uobičajno obilježjem saradnje dviju
organizacija. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države u septembru 2001.
godine, podstakli su daljnje jačanje saradnje. Na snazi su dobili i službeni kontakti, te
međusobno učestvovanje na sastancima.28
Na Praškom sastanku na vrhu u novembru 2002. godine, članice NATO-a su iznova
potvrdile svoju predanost jačanju saradnje NATO-a i EU-a čija se i efikasnost pokazala
tokom zajedničkog nastojanja uspostave mira i uslova za razvoj na Balkanu.
U deklaraciji NATO-EU o ESDP-u objavljenoj u decembru 2002. godine, dvije su
organizacije pozdravile strateško partnerstvo između EU-a i NATO-a na području
upravljanja krizama. Nekoliko mjeseci kasnije, NATO i Evropska unija dali su sadržaja
strateškom partnerstvu, te su usaglasavajući niz dokumenata otvorili put zajedničkom
djelovanju. Dokumentima su obezbjedili razmjenu povjerljivih informacija i saradnju u
upravljanju krizama ukljucujuci dogovore "Berlin Plus".29
4.1 Razvoj praktične saradnje NATO-EU
"Berlin Plus"dogovori počivaju na saznanju da zemlje članice obe organizacije
imaju samo jednu postavu oružanih snaga, te ograničene resurse na raspolaganju. U
postojećim okolnostima, a i radi izbjegavanja nepotrebnih dupliranja resursa,
dogovoreno je da će EU u svojim mirovnim operacijama moći koristiti NATO-ove
kapacitete i sposobnosti. Drugim riječima, dogovori omogućuju pružanje podrške
NATO-a misijama predvođenima EU-om u kojima Savez kao cjelina ne učestvuje. Oni
28 Bezbjednost kroz partnerstvo 2006.. Brusseles: NATO Public Diplomacy Division str. 829 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 251
26
su olakšali prijenos odgovornosti od NATO-a na EU za vojne operacije u bivšoj
jugoslavenskoj Republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini
Ovaj sporazum, potpisan u martu 2003. godine, naziva se "Berlin Plus"jer proizilazi
iz odluka donesenih u Berlinu 1996. godine, u kontekstu saradnje NATO-WEU. Glavne
karakteristike dogovora "Berlin Plus"čine sljedeće sastavnice:30
1. obezbjeđen pristup EU-a NATO-ovim sposobnostima planiranja osposobljenih
za doprinos vojnim operacijama predvodenim EU-om;
2. pretpostavka raspoloživosti unaprijed određenih NATO-ovih sposobnosti i
zajedničkih sredstava za operacije predvodene EU-om;
3. utvrđivanje raspona europskih opcija komandovanja za operacije predvodene
EU-om, daljnji razvoj uloge Zamjenika vrhovnog saveznickog komadanta za
Europu (Deputy Supreme Allied Commander Europe, DSACEUR) kako bi u
potpunosti i što efikasnije preuzeo svoje evropske obaveze.
4. daljnje prilgođavanje NATO-ovog sistema odbrambenog planiranja s ciljem što
sveobuhvatnijeg uključenja vojnih snaga u operacije predvodene EU-om;
5. NATO-EU dogovor koji pokriva razmjenu povjerljivih informacija pod
međusobnim pravilima bezbjedonosne zaštite; postupci za izdavanje, praćenje,
povrat i opoziv NATO-ovih sredstava i sposobnosti; NATO-EU aranžmani
konsultacije u kontekstu upotrebe NATO-ovih sredstava i sposobnosti u EU-
ovim operacijama upravljanja krizama.31
5. ODNOS NATO-A SA UJEDINJENIM NACIJAMA
Ujedinjene nacije (UN) u središtu su šireg institucionalnog okvira u sklopu kojeg
djeluje Savez. Taj je princip ugrađen u sporazum kojim je osnovan NATO. Rezolucije
Savjeta bezbjednosti UN-a obezbjedile su mandat za glavne NATO-ove mirovne
operacije na Balkanu i u Afganistanu, a takođe omogućavaju okvir i NATO-ovoj misiji
za obuku u Iraku. U skorije vrijeme, NATO je pružio logističku pomoć operaciji
Africke unije pod okriljem UN-a u regiji Darfur (Sudan).
U posljednjih se nekoliko godina saradnja izmedu NATO-a i Ujedinjenih nacija
razvila daleko izvan granica njihovog zajedničkog angažmana na zapadnom Balkanu i u
Afganistanu. Odnosi između dviju organizacija u postupnom su porastu na svim
nivoima: na terenu, konceptualno i politički, kao i institucionalno. Saradnja i konsulta-
30 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 25631 Transformisani NATO 2006. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 16
27
cije sa stručnim tijelima UN-a ne odnose se samo na upravljanje kriznim situacijama,
već se protežu na cijeli niz pitanja, poput planiranja za slučaj civilnih vanrednih stanja,
civilno-vojne saradnje, borbe protiv trgovine ljudima, aktivnosti borbe protiv mina, i
borbe protiv terorizma.
Iako je od osnivanja Saveza 1949. godine formalni odnos Ujedinjenih nacija i
Sjevernoatlantskog saveza ostao solidno povezan njihovim osnovnim dokumentima,
odnosi na radnom nivou između institucija Ujedinjenih nacija i Saveza ostali su
uglavnom ograničeni. Stanje se izmijenilo 1992. godine, kada su, u kontekstu rastućeg
sukoba na zapadnom Balkanu, njihove uloge u upravljanju kriznim situacijama dovele
do jačanja praktične saradnje između dviju organizacija.
U junu 1992. godine, NATO-ovi su brodovi u sastavu savezničkih Stalnih
pomorskih snaga za Sredozemlje (Standing Naval Force Mediterranean), potpomognuti
NATO-ovim pomorskim izviđačkim avionima započeli posmatranje operacija na
Jadranu kao znak podrške UN-ovom embargu na oružje za sve republike bivše
Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, NATO i Zapadnoevropska unija (WEU) započeli
su s provođenjem operacija kao podrška rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN-a o
sprječavanju eskalacije sukoba.
U decembru 1992. godine, ministri spoljnih poslova NATO-a službeno su potvrdili
spremnost Saveza na pružanje podrške mirovnim operacijama pod smjernicama Savjeta
bezbjednosti UN-a. Mjere koje su već bile preduzete od strane zemalja članica NATO-a,
i individualno i u sklopu Saveza, bile su revidirane, i Savez je pokazao da je spreman
pozitivno odgovoriti na buduće inicijative koje bi mogle doći od strane Generalnog
sekretara UN-a u traženju podrške Saveza. Uslijedio je cijeli niz mjera poput
zajedničkih pomorskih operacija pod vodstvom Savjeta NATO-a i WEU-a; NATO-ovih
vazdušnih operacija; bliske vazdušne podrške Zaštitnim snagama Ujedinjenih nacija
(United Nations Protection Force, UNPROFOR); vazdušnih napada radi zaštite UN-
ovih "enklava"; te izrada rezernih planova za ostale korake koje bi Ujedinjeni nacije
mogli preduzeti.32
Nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
(Daytonski sporazum) 14. decembra 1995. godine, Ujedinjene nacije su, na osnovu
Rezolucije 1031 Savjeta bezbjednosti UN-a, dodijelili mandat NATO-u za provođenje
vojnih aspekata mirovnog dogovora. To je ujedno bila i prva NATO-ova mirovna
operacija. U sklopu novog mandata, Implementacione snage pod vodstvom NATO-a
(Implementation Forces, IFOR) započele s operacijama u Bosni i Hercegovini 16.
decembra 1995. godine. Godinu dana kasnije zamijenjene su Stabilizacijskim snagama
(Stabilisation Force, SFOR) pod vođstvom NATO-a. Tokom svojih mandata, obe
multinacionalne snage usko su sarađivale s drugim međunarodnim organizacijama i
humanitarnim agencijama na terenu, uključujuci UN-ove agencije kao sto su Visoki 32 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 263
28
predstavnik Ujedinjenih nacija za izbjeglice (High Commissioner for Rufugees,
UNHCR) i Međunarodne policijske namjenske snage (International Police Task Force,
IPTF).33
Savez je preduzimao niz akcija u znak podrške UN-ovom Savjetu bezbjednosti za
vrijeme i nakon sukoba. 12. juna 1999. godine, rasporedene su Snage za Kosovo
(Kosovo Force, KFOR) na osnovu Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN-a, kako bi
se obezbjedila međunarodna sigurnost.Ujedinjene nacije i NATO su u 2000. i 2001.
godini takođe ostvarili uspješnu saradnju u zaustavljanju sukoba u južnoj Srbiji kao i u
sprječavanju rasplamsavanja građanskog rata u bivsoj jugoslavenskoj Republici
Makedoniji.
Saradnja između NATO-a i UN-a odigrala je ključnu ulogu u Afganistanu. 11
avgusta 2003. godine, Savez je službeno preuzeo Međunarodne snage za pomoć
bezbjednosti (International Security Assistance Force, ISAF), snage s mandatom UN-a
koje su isprva bile zadužene za podršku sigurnosti u i oko Kabula. S vremenom je
ISAF, nizom rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a, dobio zeleno svjetlo za djelovanje u
ostalim regijama u zemlji s ciljem širenja autoriteta centralne vlasti i omogućavanja
razvoja i obnove. Savez je na određeno vrijeme rasporedio i dodatne vojne snage u
Afganistan radi pojačanja ISAF-ove podrške nastojanjima afganistanske vlade u
pokušaju stvaranja bezbjednosnog okruženja uoči predsjedničkih izbora 2004. godine,
te za parlamentarne i lokalne izbore u septembru 2005. godine.34
U Iraku, pod uslovima Rezolucije 1546 Savjeta bezbjednosti UN-a, a na zahtjev
iračke privremene vlade, NATO pruža podršku u obuci i opremanju iračkih snaga
bezbjednosti.U junu 2005. godine, nakon zahtjeva Africke unije, te u uskoj saradnji s
Ujedinjenim nacijama i Evropskom unijom, NATO je pristao dati podršku Afričkoj
uniji u širenju njezine misije za prekid nasilja u regiji Darfur (Sudan). NATO je
pomogao vazdušnim prevozom mirovnjaka iz afričkih zemalja davaoca vojnika u regiju
tokom ljetnih mjeseci, te obukom oficira Africke unije za vođenje multinacionalnih
vojnih štabova i upravljanje obavještajnim podacima.
6. NATO I ORGANIZACIJA ZA EVROPSKU BEZBJEDNOST I
SARADNJU
NATO i Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OESS) imaju
komplementarne uloge i funkcije kada je riječ o promicanju mira i stabilnosti u
evroatlantskoj regiji, poput sprječavanja sukoba i upravljanja kriznim situacijama.
Odnos NATO-OESS ogleda se i na političkom i na operativnom planu. Od devedesetih
godina, obe organizacije aktivno učestvuju na terenu u zapadnom Balkanu, te redovno
33. NATO na Balkanu 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 834 Transformisani NATO 2006. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str.15
29
izmjenjuju poglede i stavove te traže načine za međusobno nadopunjavanje niza
aktivnosti vezanih uz pitanja od zajedničkog interesa poput upravljanja kriznim
situacijama, bezbjednosti granica, razoružanja, terorizma, i poduzimanja inicijativa za
određene regije.
Najbolje mjerilo praktične NATO-OESS saradnje jest zajednička misija koju su
dvije organizacije pokrenule na zapadnom Balkanu. Nakon potpisivanja Dejtonskog
sporazuma 1996. godine, razvijen je zajednički akcijski plan za Bosnu i Hercegovinu.
Snage (IFOR) pod vodstvom NATO-a osnovane s ciljem provođenja vojnih aspekata
mirovnih dogovora, te nakon njih osnovane Stabilizacijske snage (SFOR) pružile su
značajnu podršku provođenju civilnih aspekata dogovora. Ilustracije radi, vodeći računa
o bezbjednosti OESS-ovog osoblja i humanitarne pomoci, NATO je pridonio mirnoj
organizaciji izbora u Bosni i Hercegovini koji su se odvijali pod nadzorom OESS-a.
U oktobru 1998. godine, Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju
uspostavila je Verifikacijsku misiju za Kosovo radi praćenja dogovora za prekid vatre
na terenu zaključenog nakon pogoršanja stanja na Kosovu.
Nakon NATO-ove vazdušne kampanje na Kosovu u junu 1999., osnovana je nova
OESS-ova Misija na Kosovu kao dio UN-ove Privremene misije za administraciju na
Kosovu. Uloga je OESS-ove misije, među ostalim je, nadgledanje napretka demokratije,
stvaranje institucija, te zaštita ljudskih prava. Misija održava bliske odnose sa Snagama
za Kosovo (KFOR) pod vodstvom NATO-a, koje su dobile mandat od Ujedinjenih
nacija s ciljem osiguranja bezbjedonosnog okruženja za rad međunarodne zajednice.
NATO je takođe ostvario uspješnu saradnju s Organizacijom za evropsku
bezbjednost i saradnju u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji. NATO-ove su
namjenske snage bile postavljene u septembru 2001. godine kako bi pružile dodatnu
bezbjednost EU-ovim i OESS-ovim promatračima radi provođenja okvirnog mirovnog
sporazuma donesenog u ljeto nakon proljetnog perioda kojeg su obilježili etnički nemiri.
Evropska je unija službeno preuzela ovu operaciju, pod novim imenom "Concordia", u
periodu od marta 2003. do njenog okončanja u decembru 2003. godine.35
Saradnja NATO-OESS pridonijela je i promicanju boljeg nadzora i obezbijeđenja
graničnih prijelaza na zapadnom Balkanu. NATO i Organizacija za evropsku
bezbjednost i saradnju usklađuju svoja djelovanja i na drugim područijma. NATO-ove
inicijative na područjima nadzora naoružanja, cisćenja mina, uklanjanja zaliha municije
i nadzora širenja malokalibarskog i lakog oružja u skladu su s OESS-ovim nastojanjima
u pogledu sprječavanja sukoba i ponovne izgradnje stabilnosti. Štoviše, u okviru regije,
obe organizacije stavljaju poseban naglasak na Jugoistočnu Evropu, Kavkaz i Srednju
Aziju. Nadalje, svaka je od organizacija razvila je paralelne inicijative za zemlje
mediteranskog područja.
35. NATO na Balkanu 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 267
30
NATO je takođe zainteresovan za produbljenje odnosa s drugim međunarodnim
organizacijama radi razmijene informacija i promicanja adekvatnog i efikasnog
djelovanja na područjima koja su od zajedničkog interesa. Kao sto je opisano u
prethodnim poglavljima, od međunarodnih organizacija, NATO ponajprije saraduje s
Evropskom unijom, Ujedinjenim nacijama te Organizacijom za evropsku bezbjednost i
saradnju. Isto tako, NATO održava redovne konsultacije i učestvuje u raznim oblicima
saradnje s velikim brojem značajnih međunarodnih institucija kao što su Savjet Evrope,
Skupština Zapadnoevropske unije, Crvenim krstom, ICTY u Hagu i drugim organiza-
cijama
7. NATO I RUSIJA
Od kraja Hladnog rata, zemlje članice NATO-a smatraju razvoj pozitivnih odnosa i
saradnje s Rusijom jednim od prioriteta. Tokom godina učinjen je značajan napredak u
prevladavanju starih antagonizama zasnovanih na ideološkom, političkom i vojnom
konfrontacijama prema evolutivnom i formalno oblikovanom partnerstvu utemeljenom
na zajedničkim interesima i trajnom dijalogu.36
Danas se članice NATO-a i Rusija redovno sastaju na ravnopravnim nivoima u
Savjetu NATO-Rusija gdje se konsultuju o aktuelnim pitanjima bezbjednosti te o
razvoju praktične saradnje na brojnim područjima od zajedničkog interesa. Uprkos
činjenici da postoje razlike u nekim pitanjima čije rješavanje zahtijeva vremena,
pokretačka snaga novog vida saradnje jest shvatanje da članice NATO-a i Rusija dijele
strateške prioritete, te da su suočene sa zajedničkim izazovima poput borbe protiv
terorizma i širenja oružja za masovno uništenje
7.1 Razvoj odnosa
Ideološka i politička podjela Europe okončana je 1989. godine padom Berlinskog
zida. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta 1991. godine, te s rastom
novih bezbjednosnih izazova u posthladnoratovskom okruženju, NATO počinje
upostavljati nove oblike dijaloga i saradnje sa zemljama Istočne i Srednje Evrope i s
članicama Zajednice nezavisnih država (Commonwealth of Independent States, CIS).
Rusija postaje 1991. godine članicom Sjevernoatlantskog savjeta za saradnju (North
Atlantic Cooperation Council) koje je zamijenjeno Evroatlantskim partnerskim
savjetom 1997. godine. Od 1994. godine, je članica u NATO-ovom Partnerstvu za mir
(Partnership for peace, PfP) - značajnom programu bilateralne saradnje, a 1996. godine
nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Rusija je svojim jedinicama i logističkom
podrškom učestvovala u NATO-ovim mirovnim operacijama u Bosni i Hercegovini.36 Čehulić. Lidija. 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura str. 283.
31
Saradnja u složenim uslovima na terenu na Balkanu značajno je ojačala međusobno
povjerenje i učvrstila političku volju za korakom naprijed u pogledu saradnje NATO-a i
Rusije. Taj se preokret dogodio 1997. godine potpisivanjem Osnovnog akta o
međusobnim odnosima, saradnji i bezbjednost (Founding Act on Mutual Relations,
Cooperation and Security) koji je pružio formalnu osnovu odnosa NATO-a i Rusije.
Njime je izražen zajednički cilj izgradnje dugotrajnog mira i uspostavljeno Trajni
zajednički savjet (Permanent Joint Council, PJC) kao forum za savjetovanje i saradnju.
Time je odnos između Rusije i NATO-a uz operativnu poprimio i konkretnu
institucionalnu dimenziju.
Iako je u sledećih nekoliko godina učinjen značajan napredak u pogledu jačanja
međusobnog povjerenja i razvoja programa konsultacija i saradnje, zaostale
hladnoratovske predrasude spriječile su PJC u razvoju njegovog potencijala. Zbog
nesuglasica oko NATO-ove vojne agresije na SRJ 1999. godine, Rusija je suspendovala
svoje učestvovanje u PJC-u, koje se do tada redovno sastajalo na nivou ambasadora ili
ministara. Ipak, nekoliko je aktivnosti, poput mirovne operacije u Bosni i Hercegovini, i
dalje nastavljeno bez prekida. Štaviše, Rusija je odigrala ključnu diplomatsku ulogu u
rješavanju kosovske krize, a u junu 1999. godine, kada su se Snage za Kosovo pod
vodstvom NATO-a razmjestile, ruski su mirovnjaci postali njihovim dijelom.
Od 1999. godine, odnosi između Rusije i NATO-a počeli su se znatno poboljšavati.
Početkom 2000. godine prilikom izbora za predsjednika Rusije, Vladimir Putin je
izjavio da će raditi na ponovnoj izgradnji odnosa s NATO-om u duhu pragmatizma.
Nekoliko je ključnih događaja podstaklo ubrzanje procesa. Naime, 12. avgusta
2000. godine, potonuće nuklearne podmornice Kursk, pri čemu je poginulo 118 članova
posade, naglasilo je hitnu potrebu za saradnjom između NATO-a i Rusije u odgovorima
na slične tragične nesreće. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države 11.
septembra 2001. godine podsjetili su na potrebu organizovanog međunarodnog
djelovanja u borbi protiv terorizma i drugih novih bezbjednosnih izazova. Neposredno
nakon terorističkih napada, Rusija je otvorila svoj vazdušni prostor međunarodnoj
koalicijskoj kampanji u Avganistanu te je razmjenjivala obavještajne podatke s ciljem
pružanja podrške antiterorističkoj koaliciji.37
Na susretima na visokom nivou između NATO-a i Rusije u sljedećih nekoliko
mjeseci, među ostalim i dva sastanka Lorda Robertsona i Vladimira Putina te na susretu
ministara spoljnih poslova Saveza i Rusije u decembru 2001. godine, tražile su se
mogućnosti za pružanje novih poticaja i sadržaja odnosima NATO-a i Rusije.
7.2 Savjet NATO-Rusija
37 Partnerstvo kroz bezbijednost 2006.Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 23.
32
Pojačani pregovori zaključeni su dogovorom o zajedničkoj deklaraciji "Odnosi
NATO - Rusija: Novi kvalitet" potpisanom od strane ruskih i NATO šefova država i
vlada u Rimu u maju 2002. godine. Ovom deklaracijom, nastalom na ciljevima i
principima Osnovnog akta, predstavnici NATO-a i Rusije obavezali su se jačati
sposobnosti zajedničkog rada, na ravnopravnim principima, u područjima od obostranog
interesa i suprotstavljati se zajedničkim prijetnjama svojoj bezbjednosti.
Istim je dogovorom uspostavljen je Savjet NATO-Rusija (NATO - Russia Council,
NRC) koje je zamijenilo PJC. Svih 26 zemalja članica NATO-a i Rusija ravnopravno
učestvuju u NRC-u identificirajući i istražujući mogućnosti za zajedničke odluke i
aktivnosti unutar širokog spektra bezbjedonosnih pitanja na evroatlantskom području.
Promjena PJC-a u NRC (koji se sastaje u formatu «27» umjesto «NATO+1») označila
je i nov filozofski pristup prema odnosu. To je pridonijelo stvaranju osnaženog
ambijenta povjerenja, čineći političku razmjenu i konsultacije daleko prikladnijima
konkretnoj saradnji.Glavni sekretar NATO-a predsjedava sastancima NRC-a koji se
održavaju na različitim nivoima - najmanje jednom mjesečno na nivou ambasadora,
dvaput godišnje na nivou ministara, te prema potrebi na nivou sastanaka na vrhu. Odbor
za pripremu (Preparatory Commitee), koji se sastaje barem dvaput u mjesecu, pruža
podršku radu NRC-a, te nadzire postojeću saradnju. Rad u posebnim područjima
razvijen je u okviru AD HOC ili stalnih radnih grupa. Sastanci se takođe odvijaju jednom
mjesečno između vojnih predstavnika, te dvaput godišnje na nivou načelnika glavnih
štabova.38
NRC i njemu podčinjene strukture djeluju po principu konsenzusa i trajnog
političkog dijaloga. Članice NRC-a djeluju kao nacionalni predstavnici te na način
konzistentan njihovim kolektivnim obvezama i zadacima. Pritom članice NATO-a i
Rusija zadržavaju pravo na samostalno djelovanje, iako je njihov zajednički cilj u
okviru NRC-a rad na svim područjima u kojima dijele interese i poteškoće.
U ljeto 2004. godine, brojni tragični događaji uzrokovani terorizmom u Rusiji
doveli su do vanredne sjednice NRC-a po prvi puta u istoriji. Učesnici NRC-a snažno su
osudili terorizam u bilo kojem obliku, te su iznova potvrdili svoju odlučnost da
zajedničkim naporima stanu na kraj ovoj opštoj prijetnji.
Uslijedili su konkretni koraci poput osnivanja NRC-ovog Akcijskog plana protiv
terorizma odobrenog od ministara spoljnih poslova NRC-a 9. decembra 2004. godine.
Isti plan nudi strukturu i cilj saradnji NRC-a na ovom ključnom području, te udružuje
saradnju NRC-a usmjerenu na sprječavanje terorizma, borbu protiv terorističkog
djelovanja te upravljanje posledicama u slučaju terorističkih napada.
Organizovana je zajednička procjena konkretnih opasnosti od terorizma koja se
neprestano revidira. Na trima konferencijama na visokom nivou -2002. godine u Rimu i
Moskvi, te 2004. godine u Norfolku (Virdžinija, SAD) - raspravljalo se o ulozi vojske u 38 Transformisani NATO 2006. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 22
33
borbi protiv terorizma, dajući savjete za razvijanje praktične vojne saradnje na ovom
području. Konferencija održana u Sloveniji u junu 2005. godine, bila je usmjerena na
izazove s kojima se suočavaju državne vlasti u Rusiji, Španiji, Turskoj i Sjedinjenim
Američkim Državama rješavajući posljedice nedavnih terorističkih napada, te na način
na koji su se naučene lekcije otada ugradile u politiku i praksu.
Posebni oblici borbe protiv terorizma takođe su ključno pitanje mnogih područja
saradnje u okviru NRC-a, na primjer planiranje u vanrednim situacijama, sprječavanje
proliferacije, nadzor vazdušnog prostora, odbrana od krstarećih projektila, odbrambena
reforma i naučna suradnja.
7.3 Vojno-Vojna saradnja NATO-a i Rusije
Glavni cilj vojno-vojne saradnje je poboljšati interoperabilnost između snaga Rusije
i Saveza imajući na umu da se od savremene vojske, u trenutku poziva za
učestvovanjem u mirovnim ili ostalim operacijama upravljanja krizama, očekuje
saradnja u okviru višenacionalne komande i strukture snaga. Provodi se i velik broj
vježbi i programa obuke.39
Nakon gubitka ruske nuklearne podmornice Kursk u avgustu 2000.godine,
zajednički poduhvati započeti su na području mjera za spašavanje posade podmornica.
Okvirni sporazum, potpisan u februaru 2003. godine, predstavljao je velik korak prema
standardizaciji postupaka traganja i spašavanja, saradnji u razvoju opreme, razmjeni
informacija, te provođenju zajedničkih vježbi za ispitivanje postupaka.
U toku je i postavljanje okvira za obostranu pomorsku izmjenu i posjete lukama,
kao i moguće aktivnosti za jačanje zajedničkih vježbi između vojnih snaga Rusije i
NATO-a. U svrhu priprema ruske posade za buduću podršku u Operaciji "Active
Endeavour", 2005. godine su organizirane obučne vježbe.
7.4 Napredak u kontroli naoružanja
Predmet rasprave NATO-a i Rusije bile su i teme vezane uz nadzor naoružanja i
mjere izgradnje povjerenja. Unutar ovog zadanog okvira obe su strane iznova potvrdile
svoju predanost Sporazumu o konvencionalnim vojnim snagama u Evropi (Treaty on
Conventional Forces in Europe, CFE), kao okosnici evropske bezbjednosti. Napredak
na ovom području zavisi o ruskom ispunjenju svojih preostalih obaveza artikulisaniih u
Završnom aktu konferencije država učesnica CFE sporazuma u Istambulu 1999. godine,
a odnose se na Gruziju i Moldaviju. Članice NATO-a su potvrdile da će se ispunjenjem
ovih obaveza stvoriti potrebni uslovi za postizanje ratifikacije Dogovora o prihvaćanju
39 Partnerstvo kroz bezbijednost 2006.Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 12
34
CFE sporazuma od strane svih 30 država potpisnica, čime će sporazum stupiti na
snagu.40
Treći dio
NATO NA POČETKU XXI VIJEKA
1. NATO NAKON TERORISTIČKIH NAPADA NA SAD
Teroristički napadi na Njujork i Vašington, 11. septembra 2001. godine, naveli su
ne samo Sjedinjene Američke Države već i cijeli Savez na borbu protiv terorizma.
Nakon manje od 24 sata od napada, NATO se po prvi put u istoriji pozvao na član 5.,
koji predstavlja klauzulu osnovnog sporazuma o kolektivnoj odbrani. Politički značaj
ove odluke leži u činjenici, kojom član 5. obavezuje svaku od saveznica, da se napad na
jednu ili više njih u Evropi i Sjevernoj Americi smatra napadom na sve njih. Kao
posljedica ove činjenice, napadi na SAD smatrani su napadima na sve članice Saveza, te
su članice i partnerske zemlje čvrsto osudile ove napade i terorizam u svim oblicima.
Praktične implikacije ove odluke nisu imale presedana, s obzirom da je tada po prvi
put Savez rasporedio snage i ostala sredstva kao podršku operaciji iz člana 5. Na zahtjev
Sjedinjenih Američkih Država, saveznici su pristali preduzeti osam posebnih mjera
podrške. Jedna od njih sastojala se u slanju aviona NATO Vazdušnog sistema za rano
upozorenje i nadzor (AWACS) u Sjedinjene Američke Države gdje bi pomagali pri
nadzoru američkog vazdušnog prostora. Operacija pod nazivom "Eagle Assist" trajala je
do sredine maja 2002. godine. Druga mjera je predstavljala pokretanje protivtero-
rističke operacije u Mediteranu 26. oktobra 2001. godine pod nazivom "Active
Endeavour", koja se još uvijek odvija u regiji.41
Još jedna značajna "premijera" za NATO uslijedila je nakon pozivanja na član 5. i
učestvovanja u operacijama kojima se trebao nadzirati vazdušni prostor SAD-a i
Mediteran. Kada je odlučio preuzeti nadležnost nad Međunarodnim snagama za pomoć
bezbjednosti u Avganistanu (ISAF) u avgustu 2003. godine, Savez je vodio svoju prvu
operaciju očuvanja mira izvan Evrope. Nakon ove operacije, slijedile su druge misije
izvan tradicionalnog područja NATO-a. Upravo teroristički napadi na SAD bili su
prekretnica u daljem razvoju Saveza. NATO je izvršio reformu sistema kolektivne
odbrane i zaštite stvoreni su novi instrumenti odbrane koji su stavljeni na raspolaganje
savezu. Takođe veliko preispitivanje vojnih sposobnosti NATO-a desilo se pokretanjem
Praške obaveze o sposobnostima i odlukom o stvaranju NATO Snaga za odgovor
(NRF).
40 NATO afer Prague 2002. Brusseles NATO Office of Information and Press41 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 173
35
Uz gore spomenuto, postojeće NATO operacije su također preuzele ulogu u borbi
protiv terorizma. NATO je uveo nekoliko političkih inicijativa i praktičnih mjera u
različitim područjima, kao pomoć borbi protiv terorizma. Usvojen je Vojni koncept
odbrane protiv terorizma (Military Concept for Defence against Terrorism), ojačana
saradnja sa zemljama partnerima putem Akcijskog plana za partnerstvo protiv terorizma
(Partnership Action Plan against Terrorism) i uvedene su mjere protiv širenja oružja za
masovno uništenje. Usvojen je ojačani paket antiterorističkih mjera i uvedene nove
inicijative koje su trebale modernizovati odbranu od upada u informatičke sisteme,
planiranje za slučaj civilnih vanrednih stanja i zaštitu civilnog stanovništva. Ove su
mjere bile potaknute obavezom jačanja saradnje po pitanju terorizma s drugim
međunarodnim organizacijama. za partnerstvo protiv terorizma (Partnership Action Plan
against Terrorism) i uvedene su mjere protiv širenja oružja za masovno uništenje.
Usvojen je ojačani paket antiterorističkih mjera i uvedene nove inicijative koje su
trebale modernizovati odbranu od upada u informatičke sisteme, planiranje za slučaj
civilnih vanrednih stanja i zaštitu civilnog stanovništva. Ove su mjere bile potaknute
obvezom jačanja saradnje po pitanju terorizma s drugim međunarodnim organizacijama.
Na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, NATO saveznici su se 4. oktobra 2001.
godine dogovorili o poduzimanju osam mjera kojima bi se proširile mogućnosti koje bi
bile na raspolaganju u kampanji protiv terorizma. Ovih osam mjera obuhvatilo je
sledeće:42
1. veću razmjenu obavještajnih podataka;
2. pomoć državama koje su ugrožene zbog podrške koju pružaju naporima
koalicije;
3. povećano obezbjeđenje objekata Sjedinjenih Američkih Država i saveznika na
njihovom teritoriju;
4. upotpunjavanje odabranih mogućnosti Saveza potrebnih za pružanje podrške
antiterorističkim operacijama;
5. "bjanko" prava prelijetanja za vojne vazduhoplove SAD-a i vazduhoplove
ostalih saveznika prilikom vojnih letova vezanih uz protuterorističke operacije;
6. pristup lukama i uzletištima;
7. raspoređivanje mornaričkih snaga NATO-a u istočnom Mediteranu;
8. raspoređivanje djelova NATO Vazdušnih snaga za rano upozorenje i nadzor te
pružanje podrške protivterorističkim operacijama.
42. Vukadinović, R. Čehulić, L. Božinović D. 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str 239.
36
Kako je već bilo napomenuto, Sjevernoatlanski savjet je okončalo operaciju "Eagle
Assist"u maju 2002. godine, nakon materijalnih nadogradnji u istemu protivvazdušne
odbrane SAD-a, pojačane saradnje između civilnih i vojnih vlasti SAD-a i ponovnog
vrednovanja unutarnjih bezbjednosnih zahtjeva SAD-a.
Kao rezultat vojnih operacija u Avganistanu pod vođstvom Sjedinjenih
Američkih Država, protjeran je talibanski režim i zamijenjen administracijom koja se
obavezala na mir i obnovu zemlje, a veliki dio raširene mreže Al-Kaide u Afganistanu i
drugdje u svijetu je onesposobljen. Operacija "Enduring Freedom" je imala podršku
nekoliko NATO zemalja koje su, na primjer, obezbjedile posebne timove snaga ili
doprinijele vazduhoplovima i brodovima koji su u saradnji s posebnim snagama SAD-a
učestvovali u operacijama nadgledanja, zabrane i presretanja. Podršku je takođe
ponudilo nekoliko ostalih ne-NATO zemalja, uključujući Rusiju i Ukrajinu.
Istovremeno su NATO snage odigrale odlučujuću ulogu u sklopu multinacionalnih
snaga - Međunarodnih snaga za pomoć bezbjednosti (International Security Assistance
Force, ISAF) - pod mandatom UN-a, i, u početku, pod vodstvom pojedinačnih NATO
zemalja, koje su pod ujedinjeno komandom NATO-a došle u avgustu 2003. Zadatak
ovih snaga je uspostaviti stabilnost u zemlji i stvoriti uslove za samoodrživi mir. U tom
pogledu, ISAF se može smatrati dijelom NATO-ove borbe protiv terorizma jer, iako
indirektno, pomaže zaustaviti terorističke aktivnosti na teritoriju Afganistana.
2. VOJNI KONCEPT ZA ODBRANU OD TERORIZMA
Vojni koncept za odbranu od terorizma odobren je na Praškom sastanku na vrhu, u
novembru 2002. godine. On naglašava spremnost Saveza da pomogne pri odvraćanju,
odbrani, sprječavanju i zaštiti od terorističkih napada ili prijetnji takvim napadima koji
su upravljani izvana, a protiv savezničkog stanovništva, teritorija, infrastrukture i snaga,
te obuhvaća aktivnosti protiv terorista i onih koji ih štite i pomaže nacionalnim vlastima
u suočavanju s posljedicama terorističkih napada. Ovaj koncept takođe podržava
operacije Evropske unije ili drugih međunarodnih organizacija ili koalicija u kojima
učestvuju saveznici te naglašava važnost raspoređivanja snaga kako i kada je potrebno
da bi se vodila jedna takva misija.
2.1 Ojačan paket antiterorističkih mjera
Ojačan paket antiterorističkih mjera dogovoren je na Istambulskom sastanku na
vrhu u junu 2004. godine. Ove mjere obuhvaćaju: poboljšanu razmjenu obavještajnih
podataka kroz NATO-ov Dio za obavještajne podatke o terorističkim prijetnjama
(Terrorist Threat Intelligence Unit) i putem drugih sredstava; poboljšanje NATO-ove
sposobnosti ranog odgovora na nacionalne zahtjeve za pomoć kao odgovor na
37
terorističke napade; pomoć pri zaštiti tokom odabranih velikih događanja gdje se koriste
i NATO-ovi vazduhoplovi za rano upozorenje; jačanje doprinosa operacijama pod
vođstvom NATO-a na Mediteranu, na Balkanu i u Afganistanu za borbu protiv
terorizma; jačanje saradnje sa zemljama partnerima i s ostalim međunarodnim i
regionalnim organizacijama; i poboljšanje odgovarajućih sposobnosti. Ove mjere takođe
obuhvataju specijalizovan program naoružanja koji je podržala Konferencija direktora
za nacionalno naoružanje (Conference of National Armaments Directors) na sastanku u
maju 2004. godine. Ovaj je program usmjeren na deset područja:43
1. aktivnosti suprotstavljanja improvizovanim eksplozivnim napravama, kao što su
automobili bombe i bombe uz ceste;
2. smanjenje ranjivosti civilnih putničkih i vojnih vazduhoplova prouzročene
prenosnim protivvazdušnim raketama;
3. smanjenje ranjivosti helikoptera protivvazdušnim raketnim bacačima;
4. zaštita luka i brodova od glisera s eksplozivom i podvodnih specijalaca;
5. otkrivanje, zaštita i uništenje hemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog
oružja;
6. uništenje eksplozivnih sredstava;
7. precizna tehnologija vazdušnog dopremanja za posebne operativne snage i
njihovu opremu;
8. obavještajni podaci, nadzor, izviđanje i ciljanje terorista;
9. tehnologije za odbranu od napada minobacačima;
10. zaštita ključnih objekata.
Takođe NATO je preduzeo opsežne mjere kako bi se poboljšala spremnost
suočavanja s posljedicama mogućih terorističkih napada. Akcijski plan za slučaj civilnih
vanrednih stanja za poboljšanje pripravnosti civilnog stanovništva u slučaju mogućih
napada na civilno stanovništvo hemijskim, biološkim i radiološkim agensima (Civil
Emergency Action Plan for the Improvement of Civil Preparedness against Possible
Attacks against Civilian Populations with Chemical, Biological and Radiological
Agents) donesen je u novembru 2001. godine, kao direktan odgovor na događaje od 11.
septembra 2001. godine i na napade antraksom koji su potom uslijedili u Sjedinjenim
Američkim Državama. Od tada se akcijski plan neprekidno ažurira kako bi odražavao
nove scenarije o prijetnjama i naučene lekcije.
U okviru akcijskog plana, NATO i zemlje partneri sarađuju na razvoju kompleme-
ntarnih mjera za civilno stanovništvo kojima bi se ono suprotstavilo prijetnjama. Ove
mjere obuhvaćaju:44
43 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 17944 Partnerstvo kroz bezbjednost 2006.Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 17
38
1. popis nacionalnih sposobnosti koje bi bile na raspolaganju za pomoć članici ili
zemlji partneru pogođenoj terorističkim napadom;
2. upotrebu Evroatlantskog centra za usklađivanje odgovora na katastrofe (Euro-
Atlantic Disaster Response Coordination Centre) u glavnom sjedištu NATO-a
koje bi koordinisalo pomoć za upravljanje posljedicama katastrofa ponuđenu od
strane članice ili zemlje partnera kao odgovor na zahtjeve napadnute zemlje;
3. međunarodne vježbe za upravljanje posljedicama katastrofa, za civilne i vojne
timove i za timove civilne zaštite;
4. razvoj smjernica i minimalnih standarda kako bi se poboljšala interoperabilnost
sposobnosti koje su ponudile zemlje osiguravajući pomoć za upravljanje
posljedicama katastrofa;
5. poboljšanu zaštitu kritične infrastrukture.
2.2 NATO snage za odgovor
Uspostavljanje NATO Snaga za odgovor (NATO Response Force, NRF) jest
sastavni dio reforme vojnih sposobnosti NATO-a, koji nadopunjuje Prašku obavezu o
sposobnostima i novu komandnu strukturu. NRF su osnovane u izuzetno kratkom roku.
Njihovo značaj ne leži samo u razvoju samih snaga, već i u činjenici da njihovo
osnivanje utiče na ostala područja poboljšanja sposobnosti i služi kao katalizator za
kontinuiranu reformu i razvoj NATO snaga u cjelini. NRF predstavlja jedan od
najvažnijih rezultata Praškog sastanka na vrhu.
NRF su združene snage sastavljene od kopnenih, pomorskih i vazduhoplovnih
elemenata, koje mogu biti "skrojene" prema zahtjevima pojedinačne misije i brzo
raspoređene gdje god zahtijeva Sjevernoatlanski savjet. Ove su snage osmišljene kao
snage koje podrazumijevaju tehnološki napredne, fleksibilne, rasporedive,
interoperabilne i održive elemente, spremne rasporediti svoje vodeće elemente u roku
od pet dana i sposobne se održati bez dodatne podrške tokom trideset dana. Ovo nisu
stalne ili trajne snage već snage sastavljene od jedinica koje im dodjeljuju zemlje
članice po principu rotacije tokom određenog perioda, a koje su zajedno obučavane i
certifikovane.
Cilj ovih snaga jest sprečavanje sukoba ili prijetnji sukobom od eskalacije do
razmirica širih razmjera, koje bi prijetile bezbjednosti i stabilnosti. Snage mogu
samostalno preduzeti adekvatne misije ili mogu biti dio većih snaga koje doprinose
cijelom nizu vojnih operacija Saveza. Stoga, one mogu biti raspoređene na različite
načine, na primjer: kao snage za demonstraciju snage i solidarnosti Saveza nasuprot
agresiji; kao ključni element operacije kolektivne odbrane preduzete u skladu sa članom
5. Sjevernoatlanskog sporazuma; kao snage za upravljanje krizom, podršku miru ili
39
stabilizacijske snage za operacije koje su izvan okvira člana 5.; ili kao prethodnica za
vojne operacije većih razmjera, u očekivanju raspoređivanja drugih resursa.45
Prototip NRF-a s 9500 vojnika pokrenut je u oktobru 2003. godine. U isto su
vrijeme, na neformalnom sastanku u Kolorado Springsu (SAD) ministri odbrane
NATO-a učestvovali na studijskom seminaru organizovanom kako bi se pažnja
usmjerila na konceptualnu ulogu NRF-a i na postupak donošenja odluka vezan na
moguće raspoređivanje NRF-a. Na svečanosti u Brunsumu (Holandija), 15. oktobra
2003. godine, nove je snage s njihovim oznakama javnosti predstavio general Džejms
Džons, Vrhovni saveznički komadant za Europu i strateški komadant novo osnovane
Savezničkog štaba za operacije. U početnoj demonstraciji inicijalnih sposobnosti snaga
NRF-a, elementi snaga koji su obuhvaćali sastavne dijelove iz jedanaest NATO zemalja
učestvovali su u operaciji za odgovor na fiktivnu krizu u Turskoj, u novembru 2003.
godine. Kriza je predstavljena kao prividna prijetnja terorističkim aktivnostima i
neprijateljskim snagama UN-ovom osoblju i civilnom stanovništvu koji su se nalazili u
jednoj zemlji izvan evroatlantskog područja. Predviđeni su: embargo na pokrete snaga i
naoružanja, protivterorističke operacije te vidljivo pokazivanje NATO solidarnosti,
političke odlučnosti i vojnih sposobnosti.
Vježbe i ispitivanja su nastavljeni kako bi se promicao razvoj snaga po planiranom
rasporedu. U oktobru 2004., tokom neformalnog sastanka NATO-ovih ministara
odbrane u Poianai Brasovu (Rumunija), Generalni sekretar NATO-a je objavio da su
snage dostigle svoju početnu operativnu sposobnost.46
U septembru 2005., elementi mornarice i vazduhoplovstva NRF-a stavljeni su na
raspolaganje Sjedinjenim Američkim Državama nakon službenog zahtjeva za podršku
poslije velike štete koju je nanio uragan Katrina. NRF je također obezbjedio
humanitarnu pomoć Pakistanu nakon razarajućeg potresa 2005. godine.
Snage koje su u potpunosti operativne od kraja 2006., s planiranim učešćem
kopnene komponente od 21 000 vojnika, te sa vazdušnim i pomorskim elementima
približno istog kapaciteta.
3. ODGOVOR NA NOVE IZAZOVE NAKON BUKUREŠTA
U Bukureštu su saveznički lideri naglasili potrebu da NATO i dalje bude u stanju
da ispunjava svoje operativne obaveze i provodi misije u punom obimu te su pružili
dodatni poticaj i smjernice za transformaciju savezničkih snaga i njegovih odbrambenih
kapaciteta koja se trenutno odvija. Također su naglasili potrebu za prilagođavanjem
struktura i procesa u Štabu NATO-a te su zadužili generalnog sekretara NATO-a da o
45 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 16846 NATO u 21 vijeku 2006. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 185
40
tome sastavi prijedloge, na vrijeme za Samit 2009. Na samitu u Bukureštu je postignut
širok stepen saglasnosti o tome da se, uz ispunjavanje trenutnih zahtjeva, a posebno u
vezi sa NATO-ovim misijama i operacijama, Savez mora pripremiti i za nove,
netradicionalne izazove, kao što su proliferacija oružja za masovno uništenje,
kibernetički napadi ili poremećaji u snadbijevanju energijom.
Saveznički lideri su prepoznali da će planirano raspoređivanje američkih resursa
raketne odbrane u Evropi pomoći zaštiti mnogih Saveznika i složili su se da ti kapaciteti
trebaju biti sastavni dio bilo koje buduće NATO-ove opšte arhitekture raketne odbrane.
Mogućnost da se sveobuhvatna arhitektura raketne odbrane proširi, tako da pokrije sve
savezničke teritorije koje inače nisu pokrivene američkim sistemom, biće razmotrena na
sljedećem samitu NATO-a 2009. 47
Potičući Rusiju da iskoristi američki prijedlog za saradnju na području raketne
odbrane, lideri su iskazali spremnost da istraže mogućnosti povezivanja američkih,
NATO-ovih i ruskih sistema raketne odbrane u odgovarajućem trenutku. Lideri NATO-
a su odobrili strategiju kibernetičke odbrane, naglašavajući potrebu da NATO i zemlje
članice zaštite ključne informacione sisteme, dijele pozitivna iskustva i obezbijede
kapacitete koji će zemljama članicama, na njihov zahtjev, pružati podršku u
suprotstavljanju kibernetičkom napadu. Samit je se bavio i pitanjima o NATO-ovoj
ulozi u energetskoj bezbjednosti koji utvrđuje osnovne principe i izlaže mogućnosti i
preporuke za dalje aktivnosti, posebno u pet ključnih područja u kojima NATO može
obezbjediti stvaranje dodane vrijednosti: informaciono i obavještajno povezivanje i
saradnja; planiranje stabilnosti; poboljšavanje međunarodne i regionalne saradnje;
podrška upravljanju posljedicama kriza; i podrška zaštiti najvažnije infrastrukture.
4. MIROVNE MISIJE I NATO
NATO ima širok spektar djelovanja a jedan od njih je sigurno i učešće u
operacijama podrške miru. NATO u ovakvim operacijama učestvuje od devedesetih
godina XX-og vijeka. Danas NATO djeluje na tri kontinenta učestvujući u mirovnim
misijama podrške miru.
4.1 NATO u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina bila je pozornicom mnogih premijera za NATO, a odluke koje
su donesene kao odgovor na događaje u toj zemlji, pomogle su uobličiti evoluciju
Saveza i razviti njegove sposobnosti. Upravo je Bosansko Hercegovačka kriza i rat
omogućili su NATO-ovu bližu saradnju sa Ujedinjenim nacijama te angažman u podršći 47 NATO nakon Bukurešta 2008. Brussels: NATO Public Diplomacy Division
41
implementaciji mirovnog sporazuma. NATO je kao jedina organizacija koja u svakom
trenutku raspolaže silom bio idealan partner posrnuloj UN misiji u BiH. NATO nije
svojim instrumentom sile ostvario mir, NATO je svrstavajući se na stranu jednih i
pomoći jednoj strani doveo do balansa i situacije u kojoj su pregovori jedino rešenje.
Savez je u avgustu i septembru 1995. godine izveo napade koji su pomogli okončati rat
u Bosni i Hercegovini i potom je vodio operaciju očuvanja mira tokom devet godina, od
decembra 1995. do decembra 2004. Iako je NATO u decembru 2004. godine predao
Evropskoj uniji odgovornost osiguranja svakodnevne bezbjednosti u Bosni i
Hercegovini, Savez je zadržao rezidualnu vojnu komandu u Sarajevu kako bi se mogao
usredotočiti na reformu odbrane u Bosni i Hercegovini i pripremiti zemlju za članstvo u
programu Partnerstvo za mir a kasnije u NATO-u.
Politički temelj uloge Saveza u operacijama očuvanja mira postavljen je na
sastanku ministara vanjskih poslova u Oslu, u junu 1992. godine. Na tom su sastanku
ministri vanjskih poslova izrazili spremnost da će poduprijeti aktivnosti očuvanja mira
pod odgovornošću Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji (KESS, naknadno
preimenovanom u Organizaciju za evropsku bezbijednost i saradnju ili OESS) od
slučaja do slučaja u skladu sa vlastitim procedurama. Ovo je značilo da resursi i
ekspertize Saveza stoje na raspolaganju operacijama očuvanja mira.
U decembru 1992. godine, Savez je izjavio da je spreman podržati operacije
očuvanja mira pod ovlaštenjima Savjeta bezbjednosti UN-a koji snosi glavnu
odgovornost za međunarodni mir i bezbjednost. Razmatrajući operaciju očuvanja mira i
sankcije, ili mjere provođenja embarga koje su već bile preduzele NATO zemlje kao
Savez u cjelini i pojedinačno, a kako bi poduprli primjenu rezolucija Savjeta
bezbjednosti UN-a koje su se odnosile na sukob u bivšoj Jugoslaviji, ministri vanjskih
poslova NATO-a su nagovijestili da je Savez spreman pozitivno odgovoriti na buduće
inicijative koje je Generalni sekretar UN-a mogao preduzeti u traženju pomoći od
Saveza na ovom području.Između 1992. i 1995. godine, Savez je donio nekoliko odluka
o operacijama nadziranja i, naknadno, primjenjivanja UN-ovih embarga i sankcija u
Jadranskom moru te nadziranja i, potom, primjenjivanja UN-ove zone zabrane
prelijetanja iznad Bosne i Hercegovine. Savez je također obezbijedio neposrednu
vazdušnu podršku Zaštitnim snagama UN-a (UN Protection Force, UNPROFOR).
NATO avioni su 30. avgusta 1995. godine izvršili kampanju vasdušnih udara na
ciljeve srpskih položaja u Bosni i Hercegovini. Ovi udari su označili početak operacije
"Deliberate Force", prve NATO-ove vazdušne kampanje, koja je trajala do 15.
septembra. 1995. godine. Ovu kampanju NATO je proveo nakon rezolucije Savjeta
bezbjednosti48
4.1.1 Dejtonski mirovni sporazum48 NATO na Balkanu 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 147
42
Pod uslovima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (General
Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina), poznatog pod imenom
Dejtonski mirovni sporazum (Dayton Peace Accord, DPA), potpisanog u Parizu 14.
decembra 1995. godine, NATO-ove su Snage za provođenje (Implementation Force,
IFOR), sa 60 000 vojnika godinu dana nadzirale provođenje vojnih aspekata sporazuma.
Snage su aktivirane 16. decembra, a četiri dana kasnije vlast je prenesena sa komadanta
UN-ovih snaga na komadanta IFOR-a, te su tako sve NATO i ne-NATO snage
učestvovale u operaciji pod komandom IFOR-a.49
Do 19. januara 1996. godine, stranke Dejtonskog sporazuma su povukle svoje
snage iz zone razdvajanja na drugu stranu dogovorene linije prekida vatre, i do 3.
februara sve su snage bile povučene iz područja predviđenih za transfer pod uslovima
sporazuma. Transfer teritorija između entiteta Bosne i Hercegovine je završen do 19.
marta, te je ustanovljena nova zona razdvajanja. Do kraja juna, spremanje teškog
naoružanja u vojne objekte i demobilizacija snaga su također bili završeni prema
odredbama DPA-a. IFOR je bitno doprinio stvaranju bezbjednog okruženja za
provođenje civilne i političke obnove. Takođe je omogućio podršku civilnim zadacima
usko sarađujući s Kancelarijom Visokog predstavnika (OHR), Međunarodnim
policijskim namjenskim snagama (IPTF), Međunarodnim Crvenim krstom (ICRC),
kancelarijom Visokog predstavnika UN-a za izbjeglice (UNHCR), Međunarodnim
sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i mnogim drugim agencijama,
obuhvatajući više od 400 nevladinih organizacija koje su djelovale na tom području.
IFOR je pomogao Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnjju (OESS) u
pripremi i nadzoru prvih slobodnih izbora u septembru 1996. godine. Nakon ovih
izbora, IFOR je pružao podršku OHR-u u nastojanju da pomogne entitetima Bosne i
Hercegovine pri stvaranju novih zajedničkih institucija. Nadalje, vojni inženjeri IFOR-a
su popravili i ponovno otvorili puteve i mostove, te su pomogli u deminiranju, i
popravci željezničkih kolosijeka, te otvaranju civilnih aerodroma, uspostavljanju
redovnog snadbijevanja plinom, vodom i strujom, u obnavljanju škola i bolnica, te u
ponovnom uspostavljanju glavnih telekomunikacija.
4.1.2 Od IFORA do SFOR-a
Prema Rezoluciji 1088 Savjeta bezbijednosti UN-a od 12. decembra 1996. godine,
SFOR je postao pravni naslednik IFOR-a i njegov glavni zadatak je bio doprinijeti
razvoju bezbjednog okruženja neophodnog za jačanje mira. Snage koje su se
izmjenjivale nakon prvog SFOR-a, zadržale su naziv «SFOR» te su radile na sličnim
49 Handbook. Brussels 2005: NATO Public Diplomacy Division str 150
43
principima kako bi spriječile obnavljanje neprijateljstva i na taj način pomogle u
stvaranju uslova potrebnih za provođenje civilnih aspekta DPA-a. Istovremeno je Savjet
izradilo prelaznu strategiju koja je obuhvaćala progresivno smanjivanje veličine snaga
čim se stvore uslovi prijenosa odgovornosti na nadležne zajedničke institucije, civilne
vlasti i međunarodna tijela.
Kako je situacija u Bosni i Hercegovini postajala sve stabilnija, NATO je
reorganizovao Stabilizacijske snage i smanjivao njihov obim. Do početka 2002. godine,
početnih 32 000 vojnika je bilo svedeno na 19 000, upućenih iz 17 zemalja članica
NATO-a i 15 ne-NATO članica, ubrajajući i ruski kontingent. Veliki broj ne-NATO
zemalja, od kojih su neke od tada postale članicama, učestvovalo je u IFOR-u i SFOR-u
u nekoj od rotacija: Albanija, Argentina, Austrija, Bugarska, Egipat, Estonija, Finska,
Irska, Jordan, Letonija, Litva, Maroko, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Švedska i
Ukrajina.
Nadalje je, do januara 2003. godine, SFOR smanjen na 12 000 vojnika, s
mogućnošću podrške strateškim rezevnim snagama i s nastavljenim mandatom kako bi
pomogao održati sigurno okruženje uskladu sa DPA-a. Poboljšanje opšte bezbjedonosne
situacije u Bosni i Hercegovini u 2003. godini, čemu su doprinijele uspješne operacije
koje su vodili timovi za uništenje minsko-eksplozivnih sredstava u uklanjanju velikih
količina granata, metaka, pištolja, mina i ostalog materijala, omogućile su NATO-u da
nadalje svede obim SFOR-a na nekih 7000 vojnika u sklopu rezidualnih snaga za
odvraćanje, a s mogućnošću pojačanja, do sredine 2004.
Istovremeno, uspješna primopredaja NATO-ove operacije u bivšoj jugoslavenskoj
Republici Makedoniji Evropskoj uniji 2003. godine, omogućila je raspoređivanje snaga
misije EU-a koje su trebale naslijediti SFOR.
Članovi Saveza su dogovorili završetak operacije SFOR-a do kraja 2004. godine,
odajući priznanje napretku ostvarenom u Bosni i Hercegovini od raspoređivanja Snaga
za provođenje pod vodstvom NATO-a 1995. godine, kao i kasnijoj pozitivnoj ulozi
SFOR Evropska unija je 2. decembra 2004. godine rasporedila nove snage u Bosni i
Hercegovini, EUFOR, u okviru operacije «Althea». EUFOR trenutno ima podršku
NATO-a u skladu s dogovorom «Berlin plus». Odgovornosti za ovu misiju preduzete su
u okviru sporazuma «Berlin plus» oslanjajući se na NATO-ovu ekspertizu na području
planiranja i omogućavajući Evropskoj uniji korištenje zajedničkih kapaciteta i
sposobnosti Saveza.Ovi su dogovori također omogućili prenos odgovornosti za misiju s
NATO-a na Evropsku uniju u kontinuitetu, što je optimizovalo upotrebu resursa i
izbjeglo dupliciranje nastojanja.50
NATO je od 2004 aktivno učestvovao u provođenju reforme odbrane takođe
pomogao je BH vlastima da kroz reformu odbrane unište dio starog nepotrebno
50. Vukadinović,R.Čehulić,L. Božinović,D 2007. NATO Euroatlantska integracija. Zagreb: Topical str. 241
44
naoružanja Danas kada je Bosna i Hecegovina članica Partnerstva za mir uloga NATO-a
svedena je na savjetodavnu i tehničku pomoć Združenoj komandi oružanih snaga BiH.
4.2 NATO angažman na Kosovu i Metohiji
NATO vodi operaciju očuvanja mira na Kosovu od juna 1999. godine, kao podršku
širim međunarodnim nastojanjima za izgradnjom mira i stabilnosti u pokrajini koja je
predmet spora. NATO-ove Snage za Kosovo, ili KFOR, raspoređene su neposredno
nakon NATO vazdušne kampanje od 78 dana koju je Savez pokrenuo u martu 1999. Ta
kampanja, druga u NATO-ovoj istoriji razlikuje se od prve (one u BiH) po tome što je
NATO bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti odnosno na svoju ruku pokrenu ovu akciju
nakon pritiska na Miloševićev režim u Rambujeu. NATO dejstva trajalu su 78 dana a
izazvalo je ne samo pogoršanje situacije i još veće stradanje na Kosovu i Metohiji već i
stradanje u Srbiji. NATO je se u ovoj akciji služio svim raspoloživim konvencionalnim
sredstvima uključujući i municiju sa osiromašenim uranijumom, kasetne bojeve glave i
druga po ženevskoj konvenciji zabranjena ubojita sredstva. NATO u vojnom smislu u
kampanji potiv SRJ nije postigao mnogo izuzev razaranja civilnih i vojnih objekata on
nije bio u mogućnosti da ozbiljnije uzdrma Vojsku Jugoslavije.
NATO je ostvario ovom kampanjom nekoliko političkih ciljeva: uspostavio
dokaziv prestanak svih vojnih akcija, nasilja i represije; povlačenje svog vojnog osoblja,
policijskih i paravojnih snaga s Kosova; razmještanje međunarodnih vojnih snaga na
Kosovu
Rezolucija 1244 Savjeta bezbijednosti UN-a od 10. juna 1999. godine, pozdravila je
prihvaćanje principa političkog rješenja sukoba od strane Savezne Republike
Jugoslavije, koja su obuhvaćala neposredan prestanak nasilja i povlačenje njenih vojnih,
policijskih i paravojnih snaga, kao i raspoređivanje efikasne međunarodne civilne i
bezbjednosne prisutnosti uz značajno učešće NATO-a. Takođe rezolucija 1244
garantuje i teritorijalnu cijelovitost Srbije upravo zemlje članice NATO-a su u februaru
2008. godine dozvolile a zatim i verifikovale priznanjem samoproglašenu Republiku
Kosovo. Istu odluku o priznanju donijelo je i nekoliko zemalja prijatelja i partnera
Saveza. Ovaj presedan u svijetu krši sve odredbe međunarodnog prava i isto tako je u
suprotnosti sa rezolucijom SB-a. NATO je još jednom demonstrirao svoju silu i moć
kad je dozvolio Evropskoj uniji da unilateralno pošalje misiju EULEX na Kosovo kao
podršku nastojanju KFOR-a da uspostavi stabilno okruženje na Kosovu..
4.2.1 Snage na Kosovu i Metohiji pod vodstvom NATO-a
Prvi dijelovi KFOR-a stigli su na Kosovo 12. juna 1999. godine. Do 20. juna je
završeno povlačenje srpskih snaga. Zadaci KFOR-a su obuhvatali pomoć pri povratku
45
raseljenog stanovništva i izbjeglica; obnovu i deminiranje; medicinsku pomoć;
bezbjednost i javni red; zaštitu nasljeđa; bezbjednost granica; zabranu šverca oružjem;
provođenje programa amnestije za predano oružje, municiju i eksplozivna sredstva
širom Kosova; uništenje oružja; i podršku uspostavi civilnih institucija, zakonu i redu,
pravosudnom i kaznenom sistemu, izbornom postupku i ostalim aspektima političkog,
ekonomskog i društvenog života pokrajine.
U početku se KFOR sastojao od 50 000 vojnika iz zemalja članica NATO-a,
zemalja partnera i ne-NATO zemalja pod jedinstvenim komandom i nadzorom. Do
početka 2002., KFOR je smanjen na oko 39 000 vojnika. Poboljšanje bezbjednosnog
okruženja omogućilo je NATO-u da dodatno svede obim KFOR-ovih snaga na 26 000
vojnika do jula 2003. te na 17 500 vojnika do kraja iste godine. U martu 2004. godine,
pojavila se prepreka napretku prema "stabilnom, multietničkom i demokratskom
Kosovu" u trenutku kada je ponovno buknulo nasilje i kad su razjareni Albanci jurili
Srbe i uništavali crkve i manastire širom Kosova te kad su napadnuti pripadnici KFOR-
a. NATO-ovi planovi za slučaj nepredvidivih situacija omogućili su hitro raspoređivanje
dodatnih 2500 vojnika s ciljem pojačanja postojećih KFOR-ovih snaga.
U međuvremenu Ujedinjene nacije definisale su mjere koje omogućavaju povratak
izbjeglica, ekonomsku reformu i ostale standarde kao neophodne uslove za
normalizaciju. Na Istambulskom sastanku na vrhu, NATO šefovi država i vlada osudili
su obnovljeno međuetničko nasilje koje je buknulo u martu 2004. godine i potvrdili
NATO-ovu privrženost sigurnom, stabilnom i multietničkom Kosovu, na temelju
potpunog provođenja Rezolucije 1244 Savjeta bezbijednosti UN. Također su naglasili
podršku dogovorenoj politici «Standardi prije statusa» ("Standards before status") i s
tim povezanom Mehanizmu revizije standarda (Standards Review Mechanism).51
NATO je vrlo malo radio na povratku Srba i stvaranju održivog povratka.
Konstantno smanjenje snaga praćeno je i nakon proglašenja Kosovske nezavisnosti.
Dolazkom snaga EULEXA na teritoriju Kosova i Metohije Evropska unija polako
preuzima primat i u ovoj operaciji produbljujući partnerstvo sa NATO-om. 52
4.3 Nato u BJR Makedoniji
Na zahtjev vlasti iz Skoplja, NATO se uključio u događaje u BJR Makedoniji kako
bi pomogao smiriti eskalirajući sukob između vlade i pobunjenih etničkih Albanaca i
spriječiti moguće prerastanje sukoba u rat širokih razmjera.U junu 2001. godine,
makedonski predsjednik Boris Trajkovski je zamolio NATO za pomoć pri raspuštanju
51 Handbook 2005. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str. 15752 NATO posle Rige 2006 Brussels: NATO Public Diplomacy Division
46
Vojske za nacionalno oslobođenje - "UCK" (National Liberation Army, NLA) i
razoružanju grupa etničkih Albanaca koje su bile aktivne na teritoriji njegove zemlje.
Sjevernoatlanski savjet je u odgovoru primijenilo dvojaki pristup: osudio je napade i
usvojio određene mjere kao podršku nastojanjima vlade u borbi protiv aktivnosti
ekstremista, dok je istovremeno zahtijevalo od vlade da smiri vojnu akciju i da usvoji
ustavne reforme kojima bi se povećalo učešće etničkih Albanaca u društvu i politici.
Pokrenut je politički dijalog u kojem su učestovale obe strane, što je dovelo do
mirovnog plana i primirja. Potpisivanjem Ohridskog okvirnog sporazuma (Ohrid
Framework Agreement) otvoren je put ulasku NATO-vih vojnika u zemlju 27. avgusta
2001. kao i uvođenju internih reformi. Misija pod nazivom «Operation Essential
Harvest», u trajanju od 30 dana, imala je za cilj sakupiti i uništiti svo naoružanje
dobrovoljno predano od strane UCK osoblja. U operaciji je učestvovalo 3500 vojnika
NATO-a i njihova logistička podrška. Sakupljeno je približno 3875 komada oružja i
municije te određene količine minsko-eksplozivnih sredstava. Kasnije te godine,
makedonski je parlament usvojio 15 ustavnih amandmana iz mirovnog sporazuma.
U septembru 2001. godine, predsjednik Trajkovski je zatražio snage koje bi
obezbijedile zaštitu međunarodnih posmatrača iz Evropske unije i Organizacije za
evropsku bezbjednost i saradnju, koji su nadzirali provođenje mirovnog plana za BJR
Makedoniju. U misiji koja je uslijedila, poznatoj pod nazivom «Operation Amber Fox»,
učestvovalo je 700 vojnika iz zemalja članica NATO-a pod vodstvom Njemačke, koji su
došli kao pojačanje za 300 vojnika već smještenih u zemlji. Operacija je započela 27.
septembra 2001. godine s tromjesečnim mandatom zaštite međunarodnih posmatrača
koji su nadzirali provođenje mirovnog plana. Mandat operacije je naknadno produžen.
Na zahtjev predsjednika Trajkovskog, NATO je pristao nastaviti pružati podršku u
BJR Makedoniji u okviru nove misije koja je započela 16. decembra 2002. godine pod
nazivom "Operation Allied Harmony". Sjevernoatlanski savjet je uvidjeo da se
operacija "Amber Fox"može okončati, međutim i dalje je u zemlji postojala potreba za
prisutnošću međunarodnih vojnih snaga kako bi se umanjio rizik od destabilizacije.
Misija pod nazivom "Operation Allied Harmony"se sastojala od operativnih
dijelova, koji su trebali obezbjediti podršku međunarodnim posmatračima, i od
savjetodavnih dijelova, za pomoć vladi u preuzimanju odgovornosti za bezjednost
cjelokupnog teritorije.53
"Operation Allied Harmony" pod vodstvom NATO-a je nastavljena do 31. marta
2003. godine, kada je odgovornost za misiju prešla u nadležnost Evropske unije. NATO
je i nakon toga zadržao vojno i civilno osoblje u zemlji kako bi ono pomoglo
nacionalnim vlastima i pružalo savjete o izradi reformi vojnog i bezbijednosnog sektora
i o učešću zemlje u Akcijskom planu za članstvo.
53. NATO na Balkanu 2005. Bruxssels: NATO Public Diplomacy Division str 8
47
4.4 NATO snage u Avganistanu
NATO predvodi međunarodna nastojanja očuvanja mira u Avganistanu od avgusta
2003. godine, pomažući na taj način stvaranje uslova u kojima u zemlji mogu
funkcionisati parlamentarna vlada, samoodrživ mir i bezbijednost. Radi se o prekretnici
i prvoj NATO operaciji izvan tradicionalnog evroatlantskog područja. U početku je
operacija bila ograničena na pružanje bezbjednosti na području Kabula i njegove
okoline, no Savez sada širi svoju misiju kako bi pokrio i ostale dijelove zemlje putem
takozvanih Provincijskih timova za obnovu (Provincial Reconstruction Teams).
Konkretno, NATO nastoji pomoći vladi Avganistana u održavanju sigurnosti na
području odgovornosti svojih operacija, pružiti podršku vladi u proširenju vlasti na
cijelu zemlju, i pružiti pomoć u osiguranju bezbjednog okruženja koje vodi prema
slobodnim i poštenim izborima, širenju vladavine zakona i procesu obnove.
Neposredno nakon protjerivanja Al Kaide i Talibana, avganistanske vođe sastale su
se u Bonnu (Njemačka) u decembru 2001. godine, da uz podršku međunarodne
zajednice započnu proces ponovne izgradnje zemlje. Stvorena je nova struktura vlade u
obliku Avganistanske prelazne vlasti (Afghan Transitional Authority) kao i
Međunarodne snage za pomoć bezbjednosti (International Security Assistance Force,
ISAF) pod mandatom Rezolucija 1386, 1413 i 1444 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih
nacija koje su trebale omogućiti tranzicijskoj vlasti i UN-ovoj Misiji za pomoć u
Avganistanu (Assistance Mission in Afghanistan) siguran rad na području glavnog
grada Kabula i njegove okoline. Detaljni Vojno-tehnički sporazum (Military Technical
Agreement) između Zapovjednika ISAF-a (ISAF Commander) i Avganistanske
prelazne vlasti obezbjedio je daljnje smjernice ISAF-ovim operacijama.54
PRT koncept predstavlja novinu koja se dokazuje kao efikasno i korisno sredstvo
pomoći pri stvaranju sigurnog okruženja i omogućuje nadležnim zemljama, međuna-
rodnim organizacijama i nevladinim udruženjima da pomognu vladi Avganistana u
obnovi zemlje. Glavna uloga timova je pomoći vladi Avganistana proširiti svoju vlast
širom države, te olakšati razvoj bezbjednosti u regijama. Zadatci timova obuhvataju
uspostavu veza s lokalnim vlastima, povećanje bezbjednosti u njihovim područjima
nadležnosti, davanje podrške aktivnostima reforme bezbjedonosnog sektora, i upotrebu
sredstava i sposobnosti koji im stoje na raspolaganju kako bi olakšali proces obnove u
provincijama.
Uz PRT-ove, postoje tri glavna dijela ISAF-a, a to su:
1. Komanda ISAF-a, koja komanduje Kabulskom multinacionalnom brigadom
(Kabul Multinational Brigade), provodi operativne zadatke u svoj zoni
odgovornosti, povezujući se i pomažući Ujedinjene nacije, afganistanske vlasti, 54 Nato posle Istanbula 2004.Bruxelles: NATO Public Diplomacy Division
48
vladine i nevladine organizacije, te koalicijske snage u Afganistanu pod
vodstvom SAD-a (Operacija «Enduring Freedom»);
2. Kabulska multinacionalna brigada, koja predstavlja taktičku komandu ISAF-a i
odgovorna je za svakodnevno planiranje i provođenje patroliranja i operacija
civilno-vojne saradnje;
3. Aerodrom u Kabulu nad kojim nadležnost ima afganistansko Ministarstvo
civilnog vazdušnog saobraćaja i turizma uz pomoć ISAF-a. Dodatna uloga
NATO-a, zajedno s predstavnicima drugih nadležnih nacionalnih i međuna-
rodnih tijela, odnosi se na obnovu kabulskog aerodroma.
ISAF je također pružao podršku u vođenju ustavnog tijela ili velikog vijeća,
sastavljenog od oko 500 avganistanskih vođa, koje je djelovalo od decembra 2003.
godine do januara 2004.. Na zahtjev avganistanskog predsjednika Hamida Karzaia,
ISAF je pružao podršku tokom predsjedničkih izbora u jesen 2004. te za vrijeme
parlamentarnih i lokalnih izbora u jesen 2005. godine.55
4.5 NATO misija u Darfuru
Zajedno s Evropskom unijom, NATO od jula 2005. godine pomaže Afričkoj uniji
pri proširenju mirovne misije u Darfuru (Sudan) kako bi se pokušalo zaustaviti stalno
nasilje. Savez pomaže Afričkoj uniji u vazdušnom prebacivanju mirovnih snaga i
civilne policije do ratom zahvaćenih područja, obezbjeđuje obuku snaga vodeći multina
cionalnu vojnu komandu i obrađujući obavještajne podatke.
U aprilu 2005. godine, Afrička unija je zamolila NATO da razmotri mogućnost
pružanja logističke podrške misiji Afričke unije u Sudanu, čime bi misija proširila svoju
operaciju u Darfuru i zaustavila neprekinuto nasilje. U maju 2005. godine, predsjednik
Komisije Afričke unije (Commission of the African Union) Konare, kao prvi
predstavnik Afričke unije, posjetio je NATO te iznio detalje o pomoći koju je zatražila
Afrička unija. U junu, nakon daljnjih konsultacija s Afričkom unijom, Evropskom
unijom i Ujedinjenim nacijama, NATO je službeno pristao pružiti podršku Afričkoj
uniji vazdušnim transportom i obukom. NATO takođe organizuje radionice na temu
izgradnje komandnih kapaciteta za oficire Afričke unije unutar Komande raspoređenih
integrisanih namjenskih snaga (Deployed Integrated Task Force Headquarters) u
Etiopiji. Obuka počiva na planiranju na strateškom nivou i usresređuje se na tehnologije
i tehnike čime bi se uspostavila sveobuhvatna analiza i razumijevanje Darfura, i
prepoznala područja gdje primjena mogućnosti Afričke unije može utjecati i oblikovati
operativno okruženje za sprečavanje kriza. Nakon zahtjeva Afričke unije podnesenih 16.
55 2005 Handbook. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 159
49
septembra 2005. godine, NATO je odlučio nastaviti s pružanjem pomoći osiguravajući
vazdušni transport, te izgradnju kapaciteta sve do kraja marta 2006. godine56
5. NATO U BUDUĆNOSTI
Kroz istoriju bili smo svijedoci postojanja raznih vojnih i ekonomskih saveza.
Mnogi od njih su bili kratkog daha i stvoreni prvenstveno da bi zaštitili od neposredne
vojne prijetnje. Svakako najznačajnija i najmasovnija ogranizacija koja postoji i danas
jeste Sjeverno Atlanski Savez ili NATO.
Stvoren od strane SAD-a na pepelu razorene Evrope sa osnovnim ciljem da štiti
kapitalizam od njegovog ideološkog neprijatelja komunizma. Četrdeset pet godina
NATO je bio brana i zaštita od Crvene armije u ratu bez ispanjenog metka koji nam je
poznat kao hladni rat. Upravo NATO koji spaja zemlje Sjeverne Ame-rike sa zemljama
Zapadne Evrope bio je i ostao najjači instrument njihove spoljne politike. Događaji
početkom devedesetih a prije svega urušavanje socijalističkog poretka u istočno-
evropskim zemljama te raspad SSSR natrenutak su od NATO pakta stvorili organizaciju
bez budućnosti i svrhe. Tranzicioni procesi u istočnoevropskim zemljama te tragičan rat
na prostoru bivše SFRJ ponovo će NATO pakt izbaciti u centar pažnje davajući mu
nova ovlaštenja i zadatke. Na taj način NATO je već početkom novog milenijuma
postao globalni lider za očuvanje svjetskoj mira, moćni i homogeniji čak i od
Ujedinjenih nacija. Priključenjem bivših zemalja Varšavskog pakta, NATO dobija novu
dimenziju postajući kolektivni zaštitnik Evropske Unije i Amerike. Upravo činjenica da
NATO čine ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta osigurava njegov opstanak. Danas
kad se NATO sprema da uključi zemlje jugoistočne Evrope i bude predhodnica ovih
zemalja članstvu u EU postajemo svijesni mogućnosti i prednosti članstva u ovakvoj
organizaciji ali i njegovih nedostataka. NATO pakt iako je pobijedio u hladnom ratu on
nije niti će biti u mogućnosti da porazi ili potčini zemlje zbog kojih je prvenstveno
stvoren Rusiju i Kinu. Snaga NATO-a nije u brojnosti vać u tehnološkoj i ekonomskoj
nadmoći koja omogućava zaštitu prije svega američkih interesa na globalnom nivou.
Budućnost NATO- a je teško proicirati ali proširenjem na sve zemlje Evrope može
se posmatrati kao jačanje evropskog elementa u savezu a samim tim će morati doći do
preraspodijele snaga i uticaja između EU i SAD. Ono što je izvijesno je to da će NATO
postati manje agresivna organizacija isključivo fokusirana na nenasilno riješavanje
prolblema. Element civilne zaštite postaće dominanatan i zajdno sa kolektivnom
bezbjednošću činiti stub organizacije. Isto tako treba napomenuti da evropska
namjenska industrija sve više umanjuje priamat američkoj, prateći i razvijajući
svremena borbena sredstva. U budućnosti se može očekivati od NATO-a još tiješnja
saradnja sa Rusijom, Kinom i Indijom u cilju riješavanja konflikata i problema u svijetu. 56 2006 Transformisani NATO. Brussels: NATO Public Diplomacy Division str 18
50
Zbližavanje Afričih zemalja sa NATO-m u cilju obezbjeđivanja trajne stabilno- sti
među Afričkim zemljama sve je izvijesnija i jedina moguća varijanta kad se uzmu u
obzir problemi sa kojima se ovaj kontinent susreće.
6 . BOSNA I HERCEGOVINA KAO BUDUĆA ČLANICA SAVEZA
Bosna i Hercegovina je složena zemlja koja se suočava sa mnogobrojnim
problemima. Poslijeratna obnova teče sporo što zbog nespremnosti domaćih politički
elita što zbog obijektivnih raloga. Pa ipak za 13 godina nakon rata Bosna i Hercegovina
je uradila mnogo. Taj napredak vidljiv je i u saradnji sa NATO-m. Prije petnaest godina
Bosna i Hercegovina bila je sredstvo NATO-a, danas je BiH partner saveza što je i
potvrđeno primanjem Bosne i Hercegovine u program Partnerstvo za mir 2008. godine.
Mnoge reforme kroz koje je Bosna i Hercegivina morala proći doprinijele su bržem
kretanju ka evroatlantskim integracijama. Reforma odbrane je najveća reforma koja je
sprovedena u Bosni i Hecegovini nakon Dejtona ona je bila direktno pordžana od
NATO-a. Ako kažemo da je NATO, počiva na osnovama: demokratije, vladavine prava,
tržišnoj ekonomiji, međunarodnoj solidarnosti, te stabilnim međunarodnim odnosima,
onda zaključujemo da je istim tim principima opredijeljena i Bosna i Hercegovina.
Ulazkom u članstvo u NATO-u zemlja dobija jaku bezbjednosnu garanciju svog
teritorijalnog i političkog itegriteta. Dalje ulaskom Bosne i Hercegovine ona postaje
članicom organizacije u kojoj su ekonomski i politički najrazvijenije zemlje svijeta. Na
ekonomskom planu približavanje i eventualno članstvo u savezu doprinijeće većem
povjerenju stranih investitora u našu zemlju takođe to utiče i na pozitivan kreditni rejtig
zemlje. Pa se može očekivati brži ekonomskki i socijalni razvoj. Učešćem u NATO
izdaci za odbranu se smanjuju jer se smanjuje broj bezbjednosnih izazova sa kojima se
zemlja može susresti. Takođe članstvo u savezu donosi i direktne benefite za domaću
industriju posebno namijensku to može biti šansa za Bosnu i Hercegovinu da u
određenom stepenu obnovi svoje predratne kapacitete namijenske industrije Primjer
Češke koja je u prvih pet godina kroz infrastukturna ulaganja dobila oko 130 miliona
evra dovoljno govori. Pošto se u Savezu odluke donose koncenzusom to automacki
otklanja bojazan da će zemlja članstvom izgubiti dio svog suvereniteta i samostalnosti.
Naposlijetku sve zemlje socijalističkog bolka su na putu ka Evropskoj uniji prvo
primljene u NATO strukture. Izuzetak sigurno nije Bosna i Hercegovina.Treba istaći da
je trajna stabilnost Balkana jedino moguća samo kroz članstvo svih zemalja u NATO-u i
Evropskoj uniji.
51
ZAKLJUČAK
Nakon završetka Drugog svjetskog rata istočnu i zapadnu Evropu razdvojile su
ideološke i političke podjele. Istočna Evropa ušla je u interesnu sferu SSSR. Dvanaest
zemalja s obe strane Atlantika osnovalo je 1949. godine Sjevernoatlanski savez (NATO)
kako bi spriječile širenje Sovjetskog saveza na druge dijelove Evropskog kontinenta.
Osnivanjem NATO-a stvorena je transatlanska veza kojom je bezbjednost Sjeverne
Amerike trajno vezana za bezbjednost Evrope. U vrijeme svog nastanka NATO je bio
isključivo vojna organizacija koja je u slučaju sukoba imala zadatak da brani zemlje
članice. Tokom perioda hladnog rata NATO je kao organizacija za kolektivnu
bezbjednost bio prvi štit u potencijalnom sukobu Istoka i Zapada. Zbog toga je i
razumljiva naglašena uloga SAD-a kao vodeće ekonomske vojne i političke sile svijeta
u Savezu tokom hladnog rata. Od svog nastanka NATO je u stalnom procesu
transformacije i prijema novih članica. Do početka devedesetih godina XX. vijeka
Savez je brojao 16 zemalja članica. Osnovni zadatak NATO-a u periodu hladnog rata
bio je očuvanje integriteta i bezbjednosti svih svojih članica kako političkim tako i
vojnim sredstvima. Krajem osamdesetih godina XX vijeka politička i bezbjednosna
situacija u Evropi se dramatično mijenja. Urušavanjem socijalističkog bloka te
dezintegracijom SSSR, NATO gubi svrhu svog postojanja i odjednom se u jednom
broju zemalja Zapadne Evrope postavlja pitanje svrhe NATO-a nakon raspuštanja
Varšavskog ugovora. Međutim, upravo ovi dramatični događaji učiniće NATO
organizacijom svjetskog značaja sposobnu da se bori sa svim izazovima i prijetnjama
52
miru i bezbjednosti. Isticanjem novog imidža onog političkog zabilježeno je odmah po
urušavanju bipolarne međunarodne zajednice. Značajnim smanjenjem vojne sile u
prvim godinama stvaranja tzv. Novog svjetskog poretka i NATO je redukovao svoju
vojnu silu nuštrb politike. Od organizacije koja okuplja na vojnom planu najjače,
najmodernije i najsofisticiranije zemlje NATO se sve više želio prikazati kao
organizacija najbogatih, najstabilnih i najdemokratičnih zemalja svijeta.
Dramatični događaji u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina XX vijeka, te nemoć
Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija da sukob stave pod nadzor izbacila je spoljnu
politiku SAD i NATO u prvi plan. Ispočetka pod okriljem Ujedinjenih nacija i
rezolucija Savjeta bezbjednosti NATO je bio uključen u sukob u Bosni i Hercegovini
kao podrška snagama UNPOROFOR-a. Prvi put djelujući vojno i prvi put djelujući
izvan svoje zone odgovornosti (Out of Area). NATO je silom primorao zaraćene snage
da sjednu za pregovarački sto. NATO nije donio mir on je patnju i stradanje prenio sa
jednih na druge i na taj način obe strane primorao na pregovore. Kroz operacije NATO-
a u BiH IFOR i SFOR a zatim i pomoći pri reformami odbrane i putu BiH ka
Evroatlanskim integracijama NATO je ostao dugoročno vezan za budućnost Bosne i
Hercegovine. Pokretanjem vazdušne kampanje protiv SRJ NATO je prvi put u istoriji
djelovao na svoju ruku bez odgovarajuće saglasnosti UN i Savjeta bezbjednosti.
Rezolucijom 1244 koja je donijeta neposredno nakon prestanka bombardovanja NATO
snage kroz operaciju KFOR prisutne na Kosovu od 1999.godine Takođe NATO je
uključen u operacije u Avganistanu, Iraku, Makedoniji i Darfuru. Savremene prijetnje sa
kojima se danas cuočava Savz su : terorizam, etnički sukobi, humanitarne i prirodne
katastrofe. Nakon terorističkih napada na SAD te jačanjem soft security-ja postalo je
jasno da NATO mora krenuti sa stvaranjem konkretnih oružanih i neoružanih snaga
koje će neposredno biti pod komandom NATO-a. NATO Snage za odgovor su pravo
sredstvo odgovora na sve moguće prijetnje koje bi mogle ugroziti bezbjednost članica
Saveza. Osposobljenost ovih snaga ogleda se i u neborbenim misijama u kojima
učestvuje tako naprimjer: podrška sanaciji šteta nastalih poslije uragana Katrina,
obezbjeđenje humanitarne pomoći nakon zemljotresa u Iranu 2005 godine, te obezbje-
đenje Olimpijskih igara u Grčkoj 2004. godne kao i avganistanskih predsjedničkih
izbora.
NATO je početkom devedesetih godina XX vijeka započeo sa intezivnom
saradnjom i institucionalizacijom partnerskih odnosa sa zemljama Istočne Evrope,
Centralne Azije, Jugoistočne Evrope i šire regije Mediterana. Evroatlansko partnerski
savjet, Partnerstvo za mir, Mediteranski dijalog, Istanbulska inicijativa za saradnju i tzv.
Consant Countries najznačajnije su inicijative NATO-a ali i konkretno razrađeni
programi različitih oblika i mogućnosti saradnje pojedinih zemalja ili grupe zemalja sa
NATO-om. NATO takođe sarađuje sa mnogim međunarodnim organizacijama a
najaktivniju saradnju ima sa organizacijom Ujedinjenih nacija. Posebne partnerske
53
odnose nato ima sa Rusijom i Evropskom unijom. Nakon samita u Nici i usvajanja
Deklaracije o evropskoj bezbjednosti i odbrambenoj politici te kasnijim sporazumom
"Berlin plus" između NATO-a i EU koji determiniše odnose i buduću saradnju između
saveza i Evropske unije. Poseban akcent u ovom sporazumu dat je borbi protiv
terorizma, profileracije oružja za masovno uništenje, te planiranjem daljnjeg razvoja
sposobnosti.
NATO nakon poslednjeg proširenja ima 26 zemalja članica Hrvatska i Albanija su
ove godine dobile pozivnicu za punopravno čalanstvo u Savezu. Tendencije daljnje
transformacije saveza mogu se podijeiti u nekoliko osnovnih determinanti: širenje,
partnerstvo, borba protiv terorizma razvijanje što efikasnijih borbenih efektiva te šire
političko djelovanje. Posebno mjesto u budućem djelovanju saveza svakako će
predstavljati saradnja sa Kinom, Indijom, Rusijom i Brazilom. Pojedine zemlje
Afričkog kontinenta već su partneri NATO-a a NATO će sigurno imati jače prisustvo u
kriznim i resursima bogatim regijama Afrike. NATO već djeluje u Aziji i na Bliskom
istoku s ciljem borbe protiv terorizma jačanja demokratije i podrške miru. Razvijanjem
novih odnosa s Rusijom i Ukrajinom i drugim evropskim zemljama, Evropa ostavlja za
sobom svoje podjele iz prošlosti i postaje značajno stabilniji kontinent.
Dok se priroda prijetnji sa kojima su suočene zemlje članice mijenja i na način na
koji se NATO organizuje kako bi izašao na kraj sa njima mijenja, osnovna podrška
Alijanse ostaje ista kao što je uvijek bila. NATO pruža trans-atlanski političko vojni
okvir za riješavanje bezbjednosnih izazova. Alijansa spaja Evropu i Sjevernu Ameriku i
vaga mnoge nacionalne interese. Šta više kako NATO evoluira iz štita kolektivne
odbrane u "rukovodioca" bezbjednosti u najširem smislu, došao je dotle da predstavlja
zajednicu vrijednosti, kao što su demokratija i ljudska prava, kao i zajednicu interesa.
54
LITERATURA
Čehulić, Lidija 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura
Ebookshop 03.09.2008 18:41 http://www.nato.int/ebookshop
NATO posle Praga 2002. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Istanbula 2004. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Riga 2006. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Bucharest 2008. NATO Office and Information Press
NATO Handbook 2005. Brussels: Public Diplomacy Division
NATO na Balkanu 2005 Brussels: Public Diplomacy Division
Security Throught Partnership 2006. Brussels: Public Diplomacy Division
Publication 06.09.2008 08:45 http://www.nato.int/issues/index.html
Transformisani NATO 2006. Brussels: Public Diplomacy Division
Vukadinović, Radovan 2004. Međunarodni politički odnosi. Zagreb: Politička
kultura
Vukadinović R, Čehulić,L Božinović, D 2007. NATO i euroatlanska integracija.
Zagreb: Topical
55
56
57