Pjesme za Poetski kutak

Prva sedmica marta/ožujka 2020.

POGREB

"tako iznenada, ko bi se nadao""nervi i cigarete, govorio sam mu"

"svakojako, hvala""raspakuj to cvijeće"

"i brat mu je umro od srca, verovatno porodično""ne bih vas poznala s tom bradom"

"sam je kriv, vječito se miješao u nešto""trebalo je da govori ovaj novi, ne vidim ga"

"Kazek u Varšavi, Tadek u inostranstvu""samo si ti bila pametna pa si ponijela kišobran"

"pa šta ako je bio najsposobniji od svih""soba je prolazna, Basja neće dati"

"svakako, imao je pravo, ali to još nije povod""s lakiranjem vrata, pogodi koliko""dva žumanceta, kašičica šećera"

"nije njegova stvar, šta mu je trebalo""samo plave i samo mali brojevi"

"pet puta, a nikad nikakvog odgovora""neka ti bude da sam mogao, ali i ti si mogao"

"dobro je što je bar ona imala taj posao""ne znam, valjda rođaci"

"sveštenik je stvarno isti Belmondo""još nisam bio u ovom dijelu groblja"

"sanjao sam ga prošle nedelje, nešto me je trglo""nije ružna ta ćerkica"

"sve nas to čeka""izjavite saučešće udovici i u moje ime, moram na"

"pa ipak je na latinskom zvučalo svečanije""bilo pa prošlo"

"do viđenja, gospođo""da odemo nekud na pivo"

"javi se da popričamo""četvorkom ili jedanaesticom"

"ja ću ovamo""mi onamo"

Vislava Šimborska

SREĆA

Nagradno putovanje oko Svijetasa putničkom agencijomto zacijelo jeste sreća!

Šta moje srce slutida je sreća za mene?Prizorsretnih ljudi?

Erik Stinus

REKLAME

Svijet je malen, a mogućnosti beskrajne,to nam sugerišu proizvođači automobila i sportske obuće.

Tako se reklamiraju TV-spotovimaindustrija turizma i space shuttle.

Ja duboko vjerujem da je uistinu upravo suprotno: Svijet je beskrajan, a mogućnosti - tek pokoja.

Erik Stinus

SVE DO JEDNE TAČKE

Mrlja sunca na mom prozoru,možda ne baš suncaveć njegov odraz sa prozora susjedove kuće od preko puta.Jesu li sada sve strane Svijeta na istim mjestima?Ne cvijetveć sjenka cvijeta na osvjetljenoj zavjesi.Korijenje radi svoje, Zemlja se okreće,smrznuti mi prsti traže tipke na pisaćoj mašini,omamljena od mraza moja glava žudi za jasnoćom.Vrh javora samo što nije olistaou zlatnom crvenom sjaju,a gore nošen vjetrom, željan sjaja,galeb, nepomičan, visoko u plaventilu.

Pažljivi jutarnji potezi kistommraza po stakluprije no što glib i proljeće iskopne.

Erik Stinus

Margaret Atwood

ĆELIJA

Pogledajmo to nepristrasno. Moraš dapriznaš ćelija raka je predivna.

Da je to cvijet, rekao bi, Kako je lijep,sa svojim središtem boje šljeza i ljubičastim laticama,

ili kao naslovnica debelog sci-fi časopisaiz tridesetih, Kako napadan;

kao vanzemaljac, uspjeh,oko svo ljubičasto, i želatinaste latice

i bodlje, ili su to škrge, što gmižu po prljavo crvenoj zrnastoj

Marsovoj prašini isto kao unutar tijela,

dok se pritom njihovi mekani zidoviproširuju i rasprskavaju, njihove spore

se posvuda rasijavaju, ukorjenjuju, kao novac,

nošeni poput mašte ili pokvarenosti u i iz ljudskih

mozgova, ukopavajući semarljivo u sve. Laboratorijski tehničar

kaže, Zaboravile su kako se umire. Ali zašto se sjećati? Sve što žele je više

amnezije. Više života, i više obilnosti. Uzetiviše. Jesti više. Umnožiti se. Zadržati

postojeće stanje zauvijek. Takve žudnjenisu nepoznate. Pogledaj se u ogledalu.

Margaret Atwood

* * *

Uzeh svoju fotografijui makazama za šivanjenapravih rupu tamo gdje je bilo moje lice.

Sada je sve mnogo tačnije:

umjesto mojih očijusvese pomalja.

Margaret Atwood

ZAPIS O PETORICI

Četvorica jednog vodeJednog gone četvorica

Četvorica mrkog licaPreko vode preko žica

I od ića i od pićaI od ruha i od kruha

Kroz živice kroz ižiceOd svobode od slobode

I od hiže i od grebaI od zemlje i od neba

Četvorica jednog vodeJednog vode četvorica

Četvorica jednog brojiČetiri se jednog boji

Mak DizdarKOLO BOLA

Koliko kola od dola do dolaKoliko bola od kola do kola

Koliko jada od grada do gradaKoliko greba od brega do brega

Koliko krvi od usudnih ranaKoliko smrti od suđenog dana

Koliko kola od dola do dolaKoliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola

Mak Dizdar

ZAPIS O ŠTITU

Poiskah štit dobri da štiti meBacih ga potom dobrog jer

Tišti me

Mak Dizdar

Pjesme za Poetski kutakDruga sedmica marta/ožujka 2020.

Kako sam te pobijedila

Tebe nisam pobijedila zaboravom. Nisam. Ja takve ne zaboravljam.

Ja sam tebe pobijedila svojim vremenom. Naslagao se od lijepih dana bedem ogromni, nema tog diva koji bi ga prekoračio, nema tog lopova koji bi ga zajašio, nema tog glasa koji bi ga nadvisio.

Ja sam tebe pobijedila odlukom. Moja je odluka munja što para, moja je odluka jauk Atlasa slomljenog bedra koji je pogriješio da se naruga nebu, ona je urota noći i oluje, i ja sam joj žedno otvorila sve prozore i gledala opčinjena kako se nebo s bljeskom cijepa na dva dijela svaki puta kada u mrak prošapćem – Ne.

Ja sam tebe pobijedila ljepotom. Uzimala sam je od svijeta i hranila se njome i ugrađivala je u sebe i vraćala je svijetu, jer to je jedini zavjet koji, izdajnica, nisam pogazila, i stala sam na toj posljednjoj liniji obrane i nisam pogledala u svijet s greškom u oku. A svijet je onda zahvalno, pažljivo iz mog pogleda izvadio sve prazne lupine nerodnih želja i pustio da ih na šest njegovih strana raznese vjetar.

Ja sam tebe pobijedila plamenom. Ja se znam sama u vatru pretvoriti, ja se mogu sama razboljeti, ja ću febrilna i bez pomoći noću gorjeti. Svi moji krjesovi već jesu u meni.

Ja sam tebe pobijedila snagom. I ne traži je u zglobovima... Misao je moja ubojita, misao je moja oštra, misao nesmiljena. Ona je hvat kojim ću i lijepu mušku ruku oboriti, pa i onu ruku koja sve prečice do moga grla poznaje, gdje ne bih tvoju. Strašna je to misao. Od nje hladni bunari u srcima klokoću, riječi prešućuju, grla presušuju, a sve čini i mantre se zauvijek razbiju.

Ja sam tebe pobijedila boljim. S njim sam ruke u mornarske uzlove vezala, pa ih onda noćima rasplitala, i vidio je boju mojih očiju i otimao mi uzdahe i ispravljao tipfelere gledajući u linije na mom dlanu, u kraste na koljenima, u opekotine koje sam dobila dodirujući hladno – i pokupio je suzu s mog obraza i okusio je i rekao – ovo miriše na šumu i livadu... i gledao je u moje tijelo i budio ga, i utoplio u njemu ono dijete koje ispod mojih kostiju spava čvrsto sklupčano u sebe da bi samo sebe ugrijalo, a kad sam nas iz sna probudila – on je znao kako me pustiti.

Ja sam tebe pobijedila pobjedonosno. Bila sam vojska s razvijenim zastavama, bila sam da nisi mogao oka odvojiti od mene, bila sam da si se, protivnik, na mene kladio, bila sam bez tebe najbolja.

Ja sam tebe pobijedila nježnošću. I dalje od ovoga ne treba. Ja sam svoj nadimak životom potkrijepila.

Ja sam tebe pobijedila jer sam te nekad jako voljela.Zato si ne možeš oprostiti.

Suzana Matić

SMRTI BEZ PRETJERIVANJA

Ne razumije se u šale,u zvijezde, u mostove,

u tkanje, u rudarstvo, u ratarstvo,u gradnju brodova i pečenje tijesta.

U naše priče o planu za sutraubacuje svoju posljednju riječ

sasvim neumjesno.

Ne umije čak ni onošto je u tijesnoj vezi s njenim fahom:

ni grob da iskopa,ni sanduk da sklepa,

ni da počisti za sobom.

Zauzeta ubijanjem,ona to nespretno čini,bez sistema i vještine.

Kao da na svakom od nastek počinje da se uči.

Ostavimo sad trijumfe,al' koliko je poraza,promašenih udaraca

i iznova preduzetih pokušaja!

Ponekad nema snagemuhu iz zraka da sruši.

Sa morem gusjenicau puzanju trku gubi.

Sve te krtole, mahunetreplje, peraja, dušnici,

svečano perje i zimska dlakasvjedoče o zaostatku

u njenom dosadnom poslu.

Zla volja nije dovoljna.Pa čak ni naša pomoć

u ratovima i prevratima -još uvek premalo je sve.

Srca biju u jajima.Rastu kosti odojčadi.

Za trud sjemenjanagrada su prva dva listića,

a često i visoke krošnje na obzorju.

Ko tvrdi da je svemoćna,sam je živi dokazda svemoćna nije.

Nema životakoji bar za časak

nije besmrtan.

Smrtuvijek za taj časak u dolasku kasni.

Uzalud drmusa kvakunevidljivih vrata.

Ko je što postigao,uzeti mu ne može.

Vislava Šimborska

ŠTA URADISMO

Voda je pjesma.Piti čašu vode je pjesma.

Nije potrebno da sunce krozVodu sija da bi postala pjesma.

Trava je pjesma.Životinje žvaču zelenu pjesmu.

Ne treba livadi cvjetatida bi postala pjesma.

Zrak je pjesma.Polako udisati je pjesma.

Nepotrebno je da duga nebomsvijetli pjesmom da bi postala.

Dodirnuti jedno drugo, riječ dati,jeste pjesma.

Velika ljubav ne trebaprosvijetliti naš život

da bi pjesmom postala.Šta s pjesmom uradismo.

Harald Svedrup

KUPI PAR LJUDI

Kupi par ljudii stavi ih u zoološki vrt.Ako ljudski rod izumre,opet se mogu stavitiu odgovarajući okoliš.

Prepariraj par ljudii postavi ih u muzej,snimi im glasove na traku,aranžiraj prirodnu sredinu,kako bi Bog mogao prostudiratisvoje veliko djelo.

Harald Svedrup

NAJSTARIJA ZAPISANA LJUBAVNA PJESMA NA SVIJETU

Zapisana je na više od 4,000 godina staroj glinenoj pločici poznatoj kao İstanbul #2461. Sumerska poema je sada u İstanbulskom Arhaeološkom Muzeju. Zabilježena je u XXI vijeku BC za vladavine Sumerskog kralja Shu-Sin-a, koji je vladao od 2037 do 2029 BC. Poema je bila dio proljetne svetkovine plodnosti i bila je izgovarana od strane jedne od njegovih žena.

Glinena pločica na kojoj je zapis najstarije pjesme na svijetu. (Photo: Elaine Morrison)

Pločica je bila iskopana u ruševinama hrama i utvrde svetog grada Nippur-a starog Sumerskog kraljevstva za vrijeme bronzanog doba koji se nalazi 1000 kilometara južno od današnjeg Bagdada.

Nevjesto, draga mome srcu,Božanska je tvoja ljepota, slatka kao med,Lave, drag mom srcu,Božanska je tvoja ljepota, slatka kao med.

Ti si me očarala, dozvoli mi da stojim drhćući pred tobom.Nevjesto, tobom biću odveden u ložnicu,Ti si me očarala, dozvoli mi da stojim drhćući pred tobom.Lave, tobom biću odveden u ložnicu.

Nevjesto, dozvoli mi da te milujem,Moje plemenito milovanje je ukusnije od meda,U ložnici, ispunjenoj medom,

Dozvoli mi da uživam u tvojoj božanskoj ljepoti,Lave, dozvoli mi da je milujem,Moje plemenito milovanje je ukusnije od meda,

Nevjesto, ti si mi pružila zadovoljstvo,Reci to mojoj majci, ona će te darivati kolačima,Moj otac, on će ti dati darove.Tvoj duh, ja znam kako da se veselim tvom duhu,Nevjesto, spavaj u našoj kući do zore,Tvoje srce, ja znam kako razveseliti tvoje srce,Lave, spavaj u našoj kući do zore.

Ti, jer me voliš,Daj mi molitvu tvoga milovanja,Moj Bože, moj zaštitniče,Moj Shu-Sin, koji veseli Enlil*-ovo srce,Daj mi molitvu tvoga milovanja.

Tvoje mjesto je dobro kao med, molim se da staviš na to svoju ruku,Postavi svoju ruku iznad kao zaštitnički pokrov,Zadrži svoju ruku iznad nas kao neprobojni pokrov zaštite.

*Enlil, vrhovno božanstvo

Pjesme za Poetski kutakTreća sedmica marta/ožujka 2020.

Karl Sandberg

PAULA

Ničega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvoga lica.Ničega drugog ovdje nema –sem tvojih žednih, kao noć sivih očiju.

Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cijev.Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam ujutru.Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.Niti na tvoje razigrane noge, noge trkačih konja.Zbog nečeg drugog mislim na tebe, jutrom na keju.

Tvoje su ruke slađe no kruh orahove boje kada me se takneš.Tvoje se rame očešalo o moju ruku – jugozapadni vjetar krstari kejom.Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:

Ničega drugog nema u ovoj pjesmi – sem tvoga lica.Ničega drugog ovdje nema –sem tvojih žednih, kao noć sivih očiju.

Karl Sandberg

TUMAĆENJA LJUBAVI

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama.Postoji pogled koji bukti kao veliko vitlejemsko ognjišteili mala acetilenska lampa zelenog sjaja.Postoje mala i bezazlena šaptanja čudesna kao velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, šaptanja – pomoću njih se ljubav bori i gradi.Postoje cipele koje ljubav nosi i njen je dolazak tajna.Postoji upozorenje koje ljubav šalje i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima svijeta i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje – a ljubav ne traži ništa.

Karl Sandberg

SREĆA NA SARAJEVSKI NAČIN

U Sarajevuproljeća 1992. Godine

sve je moguće;staneš u red za hljeb

i završiš na Traumatologijis odsječenom nogom.

Poslije toga još kažešDa si imao sreće.

Izet Sarajlić

SARAJEVSKA ŽELJEZNIČKA

Prazna i čista školjka iz koje je iscurilo more.Zavaljen u stolicu od pruća navikavam se na misaoDa ovuda vagoni tutnje samo u sjećanju.Grad i brda iza zlatnog ruba fildžana.Sunce se smjestilo u kafu, a taksistiNa šuškavom narječju razmjenjuju psovkeS radošću u glasu. Savršena posljednja stanicaNa koju ne stižu, sa koje ne polaze vozovi.

Dragoslav Dedović

Josif Brodski

PJESMA IZ BOSNE

Dok sebi viski sipate,žohara gazite, na sat gledate,dok vam prsti po kravati prebiru,ljudi umiru.

U gradovima smiješnih imena,pobijeni mecima, usred plamena,ne znajuć razlog krvavom piru,ljudi umiru.

U malim mjestima za koja čuli niste,velikim zato jer tamo kao da bistešto nit mogu da vrisnu ni da se oproste na miruljudi umiru.

Ljudi umiru dok vi biratenove apostole priče bajate,suzdržavanja itd. – zbog popuštanja tom hiru

ljudi umiru.

Predaleko je da bi bio voljentaj vaš susjed/brat Slaven,tamo gdje i anđeli glave poniru,ljudi umiru.

Dok kipova svađa buja,Kainova verzija, historija,ko gorivo kupuje u papiruone što umiru.

Dok gledate sportske rezultate,pregledate izjave koje dobro znate,dok svome djetetu pjevate uz liru,ljudi umiru.

Vrijeme, čije oštro pero krvi žednoOdvaja žrtve i ubojice da ne budu jedno,proglasiše za naredno plemevaše pleme.

Josif Brodski

NE MOŽE SE ŽIVJETI U SARAJEVU

Ne može se živjeti u Sarajevu.U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.Dok ovo dok ono – ode dan.

Jeste doduše, sve to – bude muđu ljudima.I bude, uglavnom, lijepa priča. Al' od priče se ne živi.Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest:teško ježivjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudigolim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekimrukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi-tri života da imaš.

Zato – kako god okreneš – nije mogućeživjeti u Sarajevu. Od dobra – boli glava. Trebalo bi odmah, na visokom svjetskom nivou, napravitipotpuno novo Sarajevo, u kom bi bilo moguće živjeti.

Kada ga, ako Bog dadne, naprave –Neka mu ista ostane geografija. Neka ostane ista i ta Miljacka, lijepa, a ni potok ni rijeka,neka brda ostanu ista.

Neka pomru, ali neka se ne promijene -svi ti ljudi što po Sarajevu žive.

Jer u njemu, nije moguće živjeti,.Život je kratak za Sarajevo.

Abdulah Sidran

Pjesme za Poetski kutakČetvrta sedmica marta/ožujka 2020.

Terorist, on gleda

Bomba će eksplodirati u kafani u trinaest i dvadeset.Sada je tek trinaest i šesnaest.

Neki će još stići da uđu, Neki da izađu.

Terorist je već prešao na drugu stranu ulice.Ta razdaljina štiti ga od svakog zla,

a prizor - kao u bioskopu:

Žena u žutom žaketu, ona ulazi,Čovjek s tamnim naočarima, on izlazi,

Mladići u farmerkama, oni razgovaraju, Trinaest i sedamnaest i četiri sekunde. Onaj niži ima sreće i sjeda na skuter,

a onaj viši ulazi.

Trinaest i sedamnaest i četrdeset sekundi.Djevojka, ona ide, sa zelenom trakom u kosi.Samo što je onaj autobus odjednom zaklanja.

Trinaest i osamnaest.Nema više devojke.

Je li bila tako glupa i ušla, ili nije, to će se vidjeti kad budu iznosili.

Trinaest i devetnaest,Nekako niko ne ulazi.

Zato još izlazi jedan debeli ćelavi.Ali eno, kao da nešto traži po džepovima iu trinaest i dvadeset manje deset sekundion se vraća po te svoje bijedne rukavice.

Trinaest i dvadeset.Vrijeme, kako se ono vuče.

Valjda sada.Još ne sada.

Da, sada.Bomba, ona eksplodira.

Vislava Šimborska

Moja poezija

ništa ne tumačiništa ne objašnjavaničega se ne odričene obuhvaća sobom cjelinune ispunjava nadu

ne stvara nova pravila igrene sudjeluje u zabaviima označeno mjestokoje joj valja ispuniti

ako nije ezoteričnim govoromako ne govori originalnoako ne začuđujeočevidno tako treba biti

povinuje se vlastitoj obavezivlastitim mogućnostimai ograničenjimagubi sama sa sobom

ne javlja se na mjestu drugei ne može biti drugom zastupljenaotvorena prema svimaoslobođena tajne

ima puno zadaćas kojima ne izlazi na kraj

Tadeusz Rozewicz

VI

Bakin životopis prije nego se zaboravi: roditelji joj umiru mladi, prvo otac.Kad udova osjeti da će bolest i nju odnijeti

krene od kuće do kuće, plovi sa ćerkom od ostrva do ostrva:„Ko će se brinuti o Mariji? Neka tuđa kuća

s druge strane zatona uzima je. Ti su imućni.Ali oni koji su imućni nisu dobri. Prska maska

pobožnosti.Marijino djetinjstvo svršava prerano, ona tegli džabe

ko sluškinja u stalnoj hladnoći. Mnogo godina.Stalna morska bolest

usljed dugog veslanja, praznična maltretiranjaza stolom, grimase, koža štuke što pucketa

u ustima: budi zahvalna, budi zahvalna.

Nikada se nije na minulo osvrtala,i upravo zato mogla je vidjeti Novo

i za njega se uhvatiti.Bježi iz okružja!

Sjećam se nje. Privijao sam se uz njui u smrtnom času (u trenutku preseljenja?) kazala je misao

tako da sam – petogodišnjak – razumio šta se zbilopola sata prije no što su zvona zazvonila.

Sjećam se nje. Ali na sljedećoj braonkastoj slicineki je neznanac –

datiran, prema odjeći, u sredinu prošlog stoljeća.Muškarac blizu tridesetih: snažne obrve

lice koje me gleda pravo u očii šapuće“ja sam ovdje“.

Ali ko je ono „ja“niko se više ne sjeća. Niko.

Tbc? Izolacija.

Jednom je zastaona kamenitoj i travom prošaranoj padini na jezeru

i osjetio crni povez pro očiju.

Ovdje, iza velike guštare – je li ovo ostrvska kuća najstarija?Niska dvjestogodišnja ribarska kuća od grubo tesanih i teških balvana.

I moderne mesingane brave što škljocaju na sve i o svemu,sijaju kao halke u nosu starog bika

koji se odbija pokrenuti.Tako mnogo paloga drveća. Na krovu starinski crijepovi

klize jedan preko drugog(prvobitni uzor pomjeren godinama od zemljine rotacije)

Podsjeća na nešto ... bio sam tamo ... čekaj:na staro jevrejsko groblje u Pragu

gdje mrtvi žive gušće nego u životu, kamen uz kamen.Tako mnogo skrušene ljubavi. Crijepovi sa lišajnim

rukopisom na nepoznatom jezikunišani su na groblju - getu ostrvskog življa. –

Nadgrobnjaci dignuti i popadali.Kućica svijetli

sjajem svih onih koje je nosio izvjesni talas,izvjesni vjetar

odavde ka sudbi njihovoj.

(Tomas Tranströmer: “Baltik“ , prevod Refik Ličina)

PLOVIDBA DUGA

I išli smo široko išli stokrako išli lakoPrema zvijezdama

Onim

Za jakim glasom za onim mirisomZa cvrkutom za bojom

Za runom

Po cvijeću srđbePo prasku sna

Po putuObasjanom

Pod opremom teškomI punom

Sve dalje i dalje smo išli Koračali sporoI nigdje nigdje

Nismo stali

Nismo tada govorili o zarnome okuBilo je mnogo očiju

Zvijezdanih

Ni o zubu nismo Ni o rani ljutojRuku je bilo više nego kopalja

I sve su bile barjaktariBudući

A pjesma jaka i jasnaHiljaduglasna

Išli smo tako sve dalje i daljeZub za zub I oko za oko

Išli dubokoDo posljednjeg daha

I kamena

A onda smo se vraćali pobjednički

*Onda smo noge nogu po nogu

Ostavljali na nepoznatimPutovima

Ponekoj mojriPonekom

Bogu

I bi plač na kamenu plač na moruPlač veoma tih I tiši

Plač ostavljeneNa drumu ruke

Bez jaukaBez muke

I išli smo tiho po suncu i kiši

Išli smo veoma rijetki I išli rjeđiI išli blijedi i išli bljeđi

I išli sve tankiI sve tanji

I išli daljeSve manji

I manji

*Sad razgovor vodim sa prstima svojim

I sjena se vlastitaSebi smije

Svoj vedri šaptač samI krvnik svoj

Koji meBije

I idem sve bliže i bližeZvijezdi svojoj

Posljednjoj

Mak Dizdar

Pjesme za Poetski kutak

Bonus za mart/ožujak 2020.

Obraćanje Vislave Šimborske prilikom dodjele Nobelove nagrade 7. decembra 1996. godine 

Pjesnik i Svijet

Kažu da je prva rečenica u bilo kojem obraćanju uvijek najteža. Dobro, ona je već prošla. Ali ja imam osjećaj da rečenice koje dolaze – treća, šesta, deseta i one koje iza njih slijede sve do posljednje – će isto tako meni biti teške, jer se pretpostavlja da ću govoriti o poeziji. O tome sam dosad malo govorila, ustvari skoro ništa. I bilo kada, kada sam išta o tome rekla, imala sam sumnju da u tome nisam baš dobra. Zato će moje obraćanje biti veoma kratko. Sve nesavršenosti je lakše tolerirati ako su servirane u malim količinama...

Savremeni pjesnici su skeptični i čak podozrivi posebno ako se radi o njima. Oni javno, istina preko volje, priznaju da se pjesnici, ali kao da se toga malo i stide. A u našem vremenu glamura mnogo je lakše priznati svoje greške, naročito ako su dobro upakovane, nego priznati sopstvene vrijednosti, pošto su one duboko skrivene i sam u potpunosti njima ne vjeruješ... Kada popunjavaju upitnike ili razgovaraju sa strancima, tada pjesnici kada ne mogu izbjeći otkrivanje svoje profesije više vole da koriste opšti izraz „pisac“ ili zamjenjuju odrednicu „pjesnik“ sa nazivom bilo kojeg posla koji rade uz pisanje. Birokrate i putnici u autobusu reaguju sa nevjericom i nemirom kada shvate da imaju posla sa pjesnikom. Pretpostavljam i da se filozofi susreću sa sličnom reakcijom. Oni su ipak u boljoj poziciji jer mogu uljepšati svoje zanimanje sa nekom vrstom titule koju su stekli školovanjem. Profesor filozofije – sada to zvuči mnogo dostojanstvenije.

Ali nema profesije profesor poezije. To bi, nakon svega, značilo da je poezija struka koja zahtijeva specijalizovani studij, regularne ispite, teoretske članke sa priloženim bibliografijama i fusnotama, i konačno, ceremonijalno dodjeljivanje diploma. A to bi, sa druge strane, značilo da nije dovoljno ispisati stranice i stranice, čak sa izvrsnim pjesmama, da bi se postalo pjesnikom. Presudan bi bio komad papira na kome je uočljiv zvanični pečat. Prisjetimo se da je ponos ruske poezije, dobitnik Nobelove nagrade, Jozef Brodsi bio osuđen na progon upravo na tim osnovama. Bio je okarakterisan kao „parazit“, jer nije posjedovao zvanični dokument koji bi mu omogućavao da bude pjesnik.

Prije nekoliko godina imala sam čast i privilegiju da se lično sretnem sa Brodskim. I tada sam primijetila, da od svih pjesnika koje znam, on je bio jedini koji je uživao da sebe naziva pjesnikom. On je tu riječ izgovarao bez sustezanja.

Upravo suprotno – on je to izgovarao sa prkosnom slobodom. Izgleda mi da je to bilo i zato što se sjećao brutalnih ponižavanja koje je iskusio u svojoj mladosti.

U mnogo sretnijim zemljama, u kojima se ljudski ponos ne napada tako olako, pjesnici žude, naravno, da budu objavljivani, čitani, i prihvaćeni, ali oni čine malo, ako čine uopšte išta, da uspostave sebe iznad običnih ljudi i njihovih svakodnevnih potreba. A isto tako, nije to bilo davno, u prvim dekadama dvadesetog stoljeća, pjesnici su nastojali da nas šokiraju sa svojim ekstravagantnim odijelima i ekscentričnim ponašanjem. Ali sve je to bilo samo da se skrene pažnja javnosti i na njih. Uvijek dođu oni trenutci kada pjesnici zatvore vrata za sobom, skinu svoje kapute, stare iznošene stvari i pjesnički nakit i suoče se – u tišini strpljivo sa samim

unutrašnjim sobom – i prazninom bijelog komada papira. To je u konačnici ono što se jedino i računa.

I nije slučajno da se filmske biografije velikih naučnika i umjetnika često snimaju. Ambiciozni reditelji nastoje da uvjerljivo reprodukuju proces stvaranja koji vodi do značajnih naučnih otkrića ili remekdjela. I moguće je filmski prikazati određene vrste naučnih istraživanja sa odgovarajućim uspjehom. Laboratorije, raznovrsni instrumenti, složene mašine dočaravaju tu stvarnost: takvi prizori mogu držati pažnju gledatelja neko vrijeme. I oni trenutci nesigurnosti – hoće li eksperiment, izveden po hiljaditi put samo sa malom promjenom, konačno dati željeni rezultat? – mogu biti zaista dramatični. Filmovi o slikarima mogu biti zaista spektakularni, kada oni ponovo prolaze kroz svaku fazu stvaranja slavne slike, od prvih linija olovkom do posljednjeg poteza kistom. Muzika se rađa u filmovima o kompozitorima: od prvih tonova melodije koja se javlja u ušima muzičara sve dok se ne pretvori u zaokruženu cjelinu u formi simfonije. Naravno, sve je ovo potpuno naivno i ne objašnjava čudna mentalna stanja popularno poznata kao inspiracija, ali postoji nešto što se može i gledati i slušati.

Ali sa pjesnicima je to nemoguće postići. Njihov rad je beznadežno nefilmičan. Neko sjedi za stolom, ili leži na kauču, i nepokretno zuri u zid ili plafon. S vremena na vrijeme ta osoba napiše nekoliko redaka da bi bar jedan red prekrižila samo petnaest minuta kasnije, a poslije prođe cijeli sat za koje vrijeme se ne dešava ništa. Ko još može izdržati da gleda takav film?

Spomenula sam inspiraciju. Savremeni pjesnici izbjegavaju odgovoriti na to kada su upitani šta je to, i da li ustvari ona uopće i postoji. Nije da oni ne znaju za blagoslov tog unutrašnjeg impulsa. Ali to nešto nije lako objasniti nekome drugome što ni ti sam ne možeš razumjeti.

Kada sam i sama bila upitana u nekim prigodama o tom, izbjegavala sam odgovor. Ali moj odgovor je sljedeći: inspiracija nije ekskluzivna privilegija pjesnika ili umjetnika. Postoje, postojali su i postojaće određene grupe ljudi koje inspiracija „posjećuje“. To su svi oni koji su svjesno izabrali svoj poziv i koji rade svoj posao s ljubavlju i imaginacijom. To mogu biti ljekari, učitelji, vrtlari – i mogla bih nabrojati još stotinu profesija. Njihov rad postaje jedna stalna pustolovina sve dotle dok u njemu otkrivaju nove izazove. Teškoće i smetnje nikada ne uguše njihovu radoznalost. Mnoštvo novih pitanja se pojavljuje iz svakog problema koji riješe. Šta god da je inspiracija, ona je rođena iz onog stalnog „Ja ne znam“.

Nema mnogo takvih ljudi. Večina stanovništva na zemlji radi da bi preživjela. Oni rade, jer moraju. Oni ne biraju ovu ili onu vrstu posla na osnovu svoje strasti ili ljubavi za taj posao; situacije njihovih života biraju to umjesto njih. Rad koji se ne voli, dosadni rad – to je jedna od najokrutnijih ljudskih nesreća. I nema naznaka da će dolazeća stoljeća u toj oblasti dovesti do promjena prema boljem sve dok se to ne promijeni.

I mada ja poričem pjesnicima njihov monopol na inspiraciju, ja ih istovremeno stavljam u izabranu grupu miljenika Sudbine.

Na ovoj tačci, možda, se mogu javiti sumnje u publici. Sve vrste mučitelja, diktatori, fanatici i demagozi se bore za vlast na način glasno iskazanih slogana, i pritom uživaju u svojim poslovima i oni takođe izvršavaju svoje obaveze sa dosjetljivim žarom. Dobro, jeste, ali oni „znaju“. Oni znaju, i sve što oni znaju je dovoljno za njih ovaj put i za sva vremena. Oni ne žele da nađu ništa drugo, pošto to može da umanji njihove argumente sile. A bilo kakvo znanje koje ne vodi do novih pitanja brzo nestaje: ono ne uspijeva da održi temperaturu koja

se zahtijeva za održanje života. U najekstremnijim slučajevima, poznatim iz antičke i moderne istorije, takvo znanje sadrži smrtnu opasnost za društvo.

To je razlog zašto ja tako visoko cijenim tu malu frazu „Ja ne znam“. Mala je, ali leti na moćnim krilima. Ona proširuje naše živote da uključi i prostor u nama isto tako kao i taj vanjski prostor u kome se nalazi naša sićušna Zemlja. Da Isak Njutn nikada nije rekao sebi „Ja ne znam“, jabuke u njegovom malom voćnjaku bi padale na tlo kao grad i najbolje što se moglo dogoditi bi bilo da se sageo i pokupio ih i pojeo u slast. Da nije moja sunarodnjakinja Marija Sklodovska Kiri nikada sebi rekla „Ja ne znam“, ona bi završila kao profesor hemije na nekoj privatnoj srednjoj školi za mlade dame iz dobrih porodica i tako bi i završio njen život izvršavajući svoje svakodnevne obaveze srednjoškolskog profesora, posao koji zaslužuje dužno poštovanje. Ali ona se držala onoga „Ja ne znam“ i te su je riječi odvele, ne jednom nego dva puta, u Štokholm, tamo gdje nemirni i zapitani duhovi dobijaju Nobelove nagrade.

Pjesnici, ako su oni pravi, moraju stalno ponavljati „Ja ne znam“. Svaka pjesma označava napor da se odgovori na ovu rečenicu, ali čim konac epohe dođe kraju pjesnik počinje da oklijeva, počinje da shvata da je onaj konkretan odgovor bio čisti surogat koji je neodgovarajući za novu obuću. Tako se pjesnici stalno preispituju i traže i prije ili kasnije će slijediti rezultati njihovog sopstvenog nezadovoljstva koji će skupljeni zajedno i objedinjeni velikom spajalicom historičara literature biti imenovani kao njihov „oeuvre“.

Ponekad sanjam o situaciji koja nikako ne može da se ostvari. Drsko zamišljam, na primjer, da sam dobila šansu da čavrljam sa Ecclesiastes-om, autorom onog biblijskog jadikovanja nad ispraznošću svih ljudskih postignuća. Duboko bih se poklonila pred njim, jer je on, prije svega, jedan od najvećih pjesnika, bar za mene, Učinivši to, zgrabila bih ga za ruku. „Nema ništa novoga ispod sunca“: to je ono što si napisao Ecclesastes. Ali ti sam si bio rođen nov ispod sunca. I pjesma koju si stvorio je takođe nova ispod sunca, jer niko je takvu nije napisao prije tebe. I svi oni koji su je čitali su novi ispod sunca, jer svi oni koji su živjeli prije tebe nisu mogli čitati tvoju pjesmu. I taj čempres pod kojim sjediš nije rastao od zore vremena. I on je došao u postojanje na osnovu drugog čempresa koji je tako sličan ovom tvom, ali ne potpuno isti. I Ecclesiastes željela bih te takođe pitati koje nove stvari ispod sunca planiraš od sada da radiš? Novi dodatak na misli koje si već izrazio? Ili si možda namjeravao da se sada nekim mislima suprostaviš? U svom ranijem radu spomenuo si radost – šta ako je ona kratkotrajna? Onda možda će tvoja nova poema ispod sunca biti o radosti.? Jesi li već napravio zabilješke, imaš li koncept? Sumnjam da ćeš reči „Sve sam već napisao, i nemam više ništa da dodam“ Ne postoji pjesnik na svijetu koji to može reči, a ti si posljednji od velikih pjesnka koji bi to rekao.

Svijet – šta god bi mogli mislili užasnuti njegovom beskrajnošću i našom sopstvenom nemoći, ili ogorčeni njegovom nezainteresovanošću za individualno trpljenje, ljudi, životinja i možda čak i biljaka, po ćemu smo sigurni da biljke ne osjećaju bol; šta god mi mislili o njihovim prostranstvima provrćenim od zraka zvijezda koje su okružene planetama koje tek počinjemo da otkrivamo, planeta koje su već mrtve? Ipak mrtve? Mi ne znamo, šta god da mislimo o tom nemjerljivom pozorištu za koje smo dobili rezervisane ulaznice, ali ulaznice čije vrijeme trajanja je smiješno kratko, ograničene sa dva izabrana datuma, šta god možemo misliti o ovom svijetu – on je začuđujući.

Ali „začuđujući“ je epitet koji ima logičku klopku. Mi smo začuđeni, nakon svega, od stvari koje odstupaju od nećega što nam je dobro poznato i od opće prihvaćenih normi, sa

očiglednim smo se srodili. Sada je to nova tačka gledanja, nema očiglednog svijeta. Naša začuđenost postoji po sebi i nije zasnovana na poređenju sa nečim drugim.

Uživaoci, u dnevnom govoru, gdje se ne zaustavljamo da razmotrimo svaki svijet, mi koristimo fraze kao „uobičajeni svijet“, „običan život“, „uobičajen slijed događaja“, ... Ali u jeziku poezije, gdje se svaka riječ vaga, ništa nije uobičajeno ili normalno. Čak ni pojedinačni kamen, ni oblak iznad njega. Nijedan pojedinačni dan i ni jedna pojedinačna noć koja iza dana slijedi. I iznad svega, ni jedno pojedinačno postojanje, niti bilo koje postojanje u svijetu.

Izgleda da će pjesnici imati uvijek posla da svoj rad oblikuju prema tome.

Vislava Šimborska

Projekat „Čitaj i kreativno razmišljaj“ podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD), kojeg finansira Evropska unija, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Općina Centar Sarajevo. Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju lične stavove autora i ne odražavaju zvanične stavove Evropske unije niti agencija Ujedinjenih nacija.

Društvo pisaca u BiH Općina Centar Sarajevo

Projekat finansira Evropska unija