NAČELA NASLJEDNOG PRAVA

Načelo nasljeđivanja usred smrti (mortis causa) – Institut nasljeđivanja može se

primijenititek kada dođe do smrti nekog fizičkog lica. Ovaj trenutak se naziva delacija i

označavamoment prelaska prava i obaveza sa umrlogna njegove nasljednike. Naslijeđuju

se samofizička lica, a imovina pravnih lica ne može biti predmet nasljeđivanja jer pravna

lica prestaju postojati na način određen posebnim zakonom (likvidacija, stečaj).

Nasljednik se za životaostavioca ne može odreći nasljedstva ili zahtijevati nešto od

ostavioca na ime naslijeđa. Samoizuzetno je predviđeno odstupanje od ovog načela

(npr.ugovor o doživotnom izdržavanju).Načelo obvezne neposredne univerzalne

sukcesije – Nasljeđivanje kao pravni institut podrazumijeva prelaženje imovine

ostavioca na njegove nasljednike. Pri tome nasljeđivanje predstavlja univerzalnu

sukcesiju tj.prelaženje zaostavštine na nasljednike u cjelosti, zbogčega je nasljednik

univerzalni sukcesor čitave imovine koja čini ostavštinu. Nasljednici preuzimaju sva

prava, potraživanja i obaveze ostavitelja, a ne samo neku stvar ili neko pravoiz

zaostavštine. Zaostavština se sa umrlog neposredno prenosi na nasljednika ili nasljednike,

bez posredovanja i u svom obimu prava i obaveza koje je imao umrli u momentu smrti.

Nasljednici ne mogu da vrše izbor između prava i obaveza koja im odgovaraju i onih koja

imne odgovaraju. Ukoliko se iz zaostavštine stiču samo pojedina prava i stvari (u slučaju

legata)tada takvo sticanje nije neposredno već se radi o posrednom sticanju u kome takav

sticalacsvoje pravo ostvaruje posredno od nasljednika. U ovakvom slučaju riječ je o

singularnoj sukcesiji. Univerzalni sukcesor stupa u sva prava i obaveze ostavitelja koji su

egzistirali učasu njegove smrti i zbog toga sukcesor preuzima svu aktivu i pasivu

zaostavštine, dok sinularni sukcesor preuzima samo određenu korist i zbog toga je

sukcesor samo u aktivizaostavštine pa je zahtjev singularnog sukcesora

obligacionopravnog karaktera.Načelo ograničenog broja pravnih osnova pozivanja na

naslijeđe – U našem pravu postojesamo dva osnova pozivanja na naslijeđe : testament

kao osnov za testamentalno nasljeđivanjei zakon kao osnov za zakonsko (intestatsko)

nasljeđivanje. Testament je jači pravni osnov štozanči da će u slučaju postojanja valjanog

testamenta zaostavština pripasti onim nasljednicimakoji su nasljedno pravo stekli na

osnovu testamenta. U našem pravu je, takođe, moguće daostavilac dio zaostavštine

raspodjeli testamentom, a da se na onaj dio zaostavštine koji nijeraspoređen testamentom

primjene pravila zakonskog nasljeđivanja. Ugovori o nasljeđivanjusu nedozvoljeni i bili

bi apsolutno ništavi (npr. bili bi ištavi ugovori o nasljeđivanju kojimaneko trećem livu

ostavlju svu svoju zaostavštinu ili njen dio). Ipak to ne znači da neko lice zaživota ne

može na osnovu ugovora valjano raspolagati svojom imovinom. U Zakonu

onasljeđivanju postoje dva ugovora: ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o

stupanju iraspodjeli imovine za života. Ali ova dva ugovora nisu nasljednopravne već

obligacione prirode. Istovjetan ili sličan uticaj na nasljeđivanje može imati i niz drugih

obligacionihugovora (prodaja, darovanje), ali se svi ovi ugovori smatraju

obligacionopravnim, a nenasljednim ugovorima.

Načelo ravnopravnosti – Pod ovim načelom podrazumijeva se ravnopravnost

polova,ravnopravnost bračne i vanbračne djece, kao i ravnopravnost domaćih i stranih

državljana unasljeđivanju. Građani su, pod istim uvjetima, ravnopravni u nasljeđivanju

bez obzira ko je ostavitelj, kakvog je zanimanja, starosti, pola i bez obzira na društveni i

socijalni položaj.Posebno je pravilima nasljednog prava osigurana puna ravnopravnost

muških i ženskih osobau nasljeđivanju. Isto tako vanbračno srodstvo izjednačeno je u

pogledu nasljeđivanja sa bračnim, a srodtvo potpunog usvojenja sa srodstvom po krvi. Pri

tome se ističe da u slučaju potpunog usvojenja prestaju međusobna nasljedna prava

usvojenika i njegovih potomaka sanjegovim srodnicima po krvi. Kod zasnivanja

nepotpunog usvojenja moguć je sporazum da sunasljedna prava usvojenika prema

usvojitelju ograničena ili potpuno isključena.Načelo ipso iure sticanja – Momentom smrti

ostavioca zaostavština po sili zakona prelazi nanjegove zakonske ili tetamentarne

nasljednike. Sticenje zaostavšine od strane nasljednikanastupa u momentu smrti

ostavitelja ipso iure, na osnovu samog zakona i bez ikakvog posebnog akta sticanja.

Nasljednici ne moraju ni Znati da su postali nasljednici, jetzaostavština na njih prelazi i

prije davanja nasljedničke izjave. Zaostavština momentom smrtiostavioca prelazi na

nasljednike samim djelovanjem nasljednopravnih normi, a da li ćenasljednici prihvatiti

svojstvo nasljednika rješava se u ostavinskom postupku. Međutim,nasljednici nisu postali

nasljednici od dana parvosnažnosti rješenja donijetog u ostavinskom postupku, već su to

postali u trenutku smrti ostavioca. Od smrti ostavioca u pogledu prava iobaveza iz

zaostavštine nasljednici se nalaze u odnosu zajedničara, a od dana pravosnažnosti rješenja

donijetog u ostavniskom postpuku njihov odnos se pretvara u suvlasničku

zajednicu.Načelo dobrovoljnog sticanja – Nikome se ne može nametnuti svojstvo

nasljednika i nikonije obavezan da bude nasllednik nekog lica ako to ne želi, a što se

izražava načelomdobrovoljnosti sticanja zaostavštine. Nasljednik momentom smrti

ostavioca ipso iure postajenasljednik, ali u istom trenutku taj nasljednik stiče pravo na

odricanje od tog nasljedstva.Ukoliko se nasljednik odrekne nasljednog prava smatraće se

da i nije nikada bio nasljednik.Jedini subjekt na čijoj strani ne postoji dobrovoljnost i koji

se ne može odreći zaostavštine jedržava, jer u onim situacijama gdje nema drugih

nasljednika zaostavština pripada državi.Načelo kaduciteta – Kaducitet ili ožasnost znači

da ostavitelj nema nasljednike u nekomkonkretnom slučaju ili kad se ne zna ima li

nasljednika, a u propisanom roku ne javi se nikoko polaže pravo na nasljedstvo, sud će

oglasom i na drugi prikladan način pozvati osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se

prijave sudu. Ako se nakon 6 mjeseci ne javi nijedannasljednik, utvrdit će se da je

zaostavština prešla u vlasništvo opštine (grada) ali se timenasljednik koji bi se javio

kasnije ne lišava nasljednog prava. Nekretnine predaju se opštiniodnosno gradu na čijem

području se nalaze, a pokretnine opštini odnosno gradu na čijem području je ostavitelj

imao prebivalište u vrijeme smrti. Opština nije nasljednik, već novivlasnik koji je

vlasništvo stekao temeljem zakona i utvrđene činjenice u ostavinskom postupku da je

zaostavština u konkretnom slučaju ostala bez nasljednika.

Načelo slobode testamentalnog raspolaganja uz moguća ograničenja

testamentalnihraspolaganja – U nasljednopravnim odnosima ovo načelo se izražava u

pravu nekog fizičkoglica da slobodno uredi svoje imovinkse odnose za slučaj smrti, te da

preduzima i zaključuje idruge pravne poslove. Ovo pravo se manifestuje kao sloboda

sačinjavanja testamenta itestamentalnog raspolaganja cjelokupnom imovinom, uz opšte

ograničenje koje vrijedi za sve pravne poslove da takvo raspolaganje ne može biti

suprotno ustavnim načelima, imperativnim propisima i moralu društva. Prema našem

Zakonu o nasljeđivanju zavještalac možetestamentom raspolagati svojom imovinom na

način i u granicama koji su određeni u zakonu,a nužni nasljednici imaju pravo na dio

zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i kojise naziva nužni dio. Može se

zaključiti da u našem pravu postoji sloboda testamentalnograspolaganja koja je u

formalnom smislu neograničena, ali i da ta sloboda može biti ufaktičkom smislu ponekad

ograničena zbog uvažavanja interesa određenog kruga srodnika ilisupružnika u čiju korist

je predviđeno postojanje prava na nužni nasljedni dio.

PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE

Da bi u nekom konkretnom slučaju moglo doći do nasljeđivanja potrebno je da se

ispunesljedeće pretpostavke:

1.smrt ostavitelja;

2.postojanje nasljednika;

3.postojanje zasotavštine;

4. postojanje osnova pozivanja na nasljeđe;

5.prijem i odricanje od nasljeđa.

Smrt ostavitelja – Smrt ostavioca je prirodni događaj koji ima kao posljedicu prestanak

pravnog subjektiviteta ostavitelja i prelazak njegove imovine na njegove nasljednike.

Veoma je bitno utvrditi tačan dan i čas smrti nekog lica jer od te činjenice zavisi ko će

biti nasljednici,šta će ući u sastav zaostavštine. Evidencija smrti nekog lica vodi se u

javnom interesu odstrane državnih upravnih organa u matičnim knjigama, a smrt nekog

lica se dokazuje izvodomiz matične knjige umrlih. U nekim slučajevima poznato je da je

neka osoba umrla, ali njenasmrt nije evidentirana u matičnim knjigama umrlih. U takvim

slučajevima moguće je pokrenuti vanparnični postupak dokazivanja smrti. Za proglašenje

nestale osobe umrlom i zadokazivanje smrti nadležan je sud na čijem području je ta osoba

imala posljednje prebivalište,a ako nije imala prebivalište, sud na čijem području je ta

osoba imala posljednje boravište.Osobe koje su u tom postupku postale naljednci imaju

isti položaj kao i oni nasljednici koji sukao takvi postali u situacijama kada je umrla

osoba nakon smrti upisana u matičnu knjiguumrlih. U našem nasljednom pravu ne postoji

institut ležeće zaostavštine. To je zaostavština umeđuvremenu između ostaviteljeve smrti

i preuzimanja nasljedstva po nasljednicima.

Postojanje nasljednika – Nasljednik može biti samo osoba koja je u životu u

trenutkuotvaranja nasljeđa. Postoje izuzeci od ovog pravila, jer dijete veće začeto u

trenutku otvaranjanasljeđa smatra se kao da je rođeno, ako se rodi živo. Nerođeno začeto

dijete može bitinasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima da je dijete začeto

do trenutka smrtiostavitelja i da se rodi živo. Ako se „nasciturus“ rodi mrtav, uzima se da

nije bio ni začet. Akose začetak rodi živ postaje nasljednik od momenta ostaviteljeve

smrti, a ne od momenta svogrođenja. Pravilo da se začetak smatra nasljednikom veži

podjednako i za zakonsko i zatestamentalno nasljeđivanje. U svim drugim slučajevima

nasljednici mogu biti samo osobekoje su nadživjele ostavitelja. Ako je neka od osoba kao

nasljednik nadživjela ostavitelja, pa nakon tog taj nasljednik umre dolazi do transmisije

nasljedstav sa umrlog delata na njegovenasljednike. Postoje situacije kada nije dovoljno

da osobe pozvane na nasljeđe doživeostaviteljevu smrt da bi postale nasljednicima.

Naime, u slučaju testamentovanognasljeđivanja moguće je da nasljednik bude određen

pod suspenzvinim uvjetom ili rokom. Da bi postala nasljednikom takva osoba mora pored

doživljavanja ostaviteljeve smrti doživjetiispunjenje suspenzivnog uvjeta, odnosno roka.

Odsutne i nestale osobe, kao nasljednici, sesmatraju da su žive, a radi zaštite njihovih

prava postavlja im se privremeni staratelj, koji sestara o njihovim pravima u odnosu na

zaostavštinu. Ako se pojavi odsutna ili nestala osobaona će preuzeti zaostavštinu.

koja .Pravne osobe mogu biti nasljednici po osnovutestamentovanog nasljeđivanja, a da

bi pravna osoba mogla biti nasljednik potrebno je daegzistira u trenutku otvaranja

nasljeđa. Od pravila da sve fizičke osobe imaju sposobnost zanasljeđivanje postoje dva

izuzetka: nesposobnost za nasljeđivanje i nedostojnost zanasljeđivanje. Nesposobnost za

nasljeđivanje je nemogućnost pojedinih kategorija da postanunasljednici zbog određenih

okolnosti. Naše pravo ne pozanje ovu pravnu ustanovu, izuzevslučaja da se stranim

osobama priznaje pravo nasljeđivanja u Federaciji uz uvjet da i našidržavljani imaju

pravo nasljedstva u državi stranca. Nedostojnost za nasljeđivanje jenemogućnost

određene osobe da postane nasljednik konkretnog ostavitelja zbog razlogasubjektivne

prirode. Radi se o svojevrsnoj sankciji prema određenoj osobi kao mogućemnasljedniku

zbog određenog ponašanja takve osobe prema ostavitelju ili njemu bliskoj osobi.

Postojanje zaostavštine – Zaostavština se najčešće definiše kao skup imovinskih prava

iimovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Zaostavština nastaje u

trenutku ukojem je fizičkoj osobi prestao pravni subjektivitet, dakle u trenutku njene

smrti. Za svogživota niko nema ostavštinu, ona u to vrijeme još ne postoji. Vrlo često se

pojam zaostavštine pogrešno poistovjećuje sa imovinom ostavioca. Ovakvo određenje je

apsolutno pogrešno jer uzaostavštinu u pravilu ne ulaze neimovinska prava umrlog, a ne

ulaze niti sva imovinska prava i obaveze nekog liaca (npr.strogo lična prava).Sastav

zaostavštine – U trenutku smrti ostavioca na njegove nasljednike prelaze različita prava i

obaveze. U pravilu na nasljednike prelaze subjektivna imovinska prava ostavioca kojasu

ostaviocu pripadala u momentu njegove smrti. Među subjektivnim imovinskim

pravimakoja ulaze u sastav zaostavštine su: stvarna prava (pravo vlaništva, zaloga i sl.),

oblgaciona prava(iz ugovora o kreditu, zakupu, prodaji i sl.), prava intelektualnog

vlasništva (autorska prava i prava industrijskog prava vlasništva). Lična prava su vezana

za ličnost ostavioca i onasu nenasljediva. To su takva prava i obaveze koji se odnose na

određnu osobu, pa se smrću teosobe gase (npr.pravo na sudsku zaštitu). Postoji i

kategorija lično-imovinskog prava iobaveza, a to su ona prava koja su imovinksog

karaktera ali su strogo vezana za određenuosobu, pa se gase smrću takve osobe i ne

tretiraju se kao zaostavština ostavitelja (npr.ličneslužnosti). Zaostavštinom se ne smatra

obaveza ugovora o punomoćstvu, zakonska obavezaizdržavanja i sl.

U pravnom smislu cjelokupnost zaostavštine je moguće definisati kao skup

različitihsubjektivnih prava i obaveza. U ekonomskom smislu zaostavština se može

posmatrati kao bruto zaostavština, kao vrijednosno iskazani zbir svih prava i obaveza

koja su podobna da budu naslijeđena, a koja su pripadali ostaviocu i koja se sastoji iz

aktive (zbir svih