Mostarac lavljeg srca %HVLP6OLSLHYLþfondacijaslipicevic.com/downloads/mostarac_lavljeg_srca.pdfOn i...

1

Mostarac lavljeg srca Besim Slipičević

2

Mostarac lavljeg srcaMostarac lavljeg srcaBesim Slipičević

3


4


5


Autor: Hari SlipičevićRecezent i redaktor: Fazlija HebibovićGrafički dizajn knjige i korica: Goran Sudar

Za izdavača: Fondacija Nijaz Slipčević

6


Besim Slipičević je rođen 26. 1. 1938. u Mostaru od oca Vejsila i majke Bisere (od Ve-jzovića).

Golobradi dječak iz stare Mostarske mahale Carina je kao i druga raja u poslije ratnom periodu u Mostaru, u kojem je vladala neimaština provodio dane u školskoj klupi, na Neretvi ili baveći se nekim sportom.Besim je kako kažu neki drugi bio veoma živahan dječak skakao je sa svih Mostarskih mos-tova, bježao sa časova u školi i što je najviše volio bavio se boksom, što je nekada kada je samo morao i primjenjivao na mostarskim ulicama.Tako postoji jedna smješna anegdota, kada je Besina majka Bisera od nekuda vraćajući se zatekla na Carinskome mostu, a ono gužva, pita Bisera šta se dešava a slučajna prolaznica kaže, skače sa mosta neka budala a na pitanje ko je dobija odgovor Besim Slipičević na što jadnoj ženi odmah pozli.Mnogo je još smješnih anegdota o Besi kako ga raja zovu i danas ispred Zele preživljeli pričaju o tome, o najglupljem razredu svih vremena u Mostaru gdje su bili đaci, Besa, Izo Lampa, Cica Radić itd.Mladi talentovani Besa je nakon završenog zanata brzo znao da je njegov svijet sport,uključio se u Mostarski bokserski klub i odmah pokazao svoj talenat koji nije ostao neprim-jećen ni kod velikih jugoslovenskih bokserskih stručnjaka.Tako da je nakon dugo razmišljanja i pregovora odlučio na svoj najveći životni korak –napustiti svoj rodni grad, preseliti se u Beograd i okušati sreću u renomiranom bokserskom klubu Crvena Zvezda, 1961. godine počinje nova faza Besinoga privatnog i sportskog života.Kako u sportskom tako i u privatnome životu Besa ostvariva velike uspjehe. Na ringu širom Jugoslavije, Balkana a i u zapadne Evrope postiže značajne uspjehe i postaje miljenik Beogradske publike.Njegov stil je bio veoma prepoznatljiv imao je srce kao u lava i nikoga se nije bojao i to je u ringu prenosio na protivnike i brzo zavrsavao mečeve.U privatnome životu upoznaje djevojku a poslije suprugu Dobrilu sa kojom dobiva 1967. sina jedinca Dejana.Besa je sa porodicom uvijek rado posjećivao svoj rodni grad za kojim je bio kao i svaki Mo-starac veoma nostalgičan,Lijepa su sjećanja njegovih ponovo videnja sa starom rajom koja su ga srdacno uvijek dočekivala.To su bili trenuci Mostarskih liskaluka, prisjećanja na stare dane i konkurencije ko je mo-mentalno uspješniji ali kroz humor koji je samo poznat u Mostaru.Tako negdje 80–ih Besa ulazi u Hotel Moskvu u Beogradu, kafana puna Beogradske elite pjeva Ilijaz Delić (Izo Lampa) Besin drug iz školskih klupa iz najglupljeg razreda svih vre-mena, usred pjesme kaže Izo: ulazi jebo Biseru: čitava kafana pada na glavu od smjeha.Poslije uspješne sportske karijere koju je pametno završio u 28. godini života na vrhuncu slave, Besa počinje raditi u Jugo Petrolu gdje je radio sve do penzije.I danas živi u Beogradu ima četvero unučadi nažalost je prije par godina izgubio suprugu Dobrilu.

7


Besa je u Beogradu bio adresa za sve Mostarce koji su se kod njega ili oko njega okupljali dobijavši toplu riječ, dobar savjet ili neku pomoć.Njegova sdračnost i toplost su bili poznati kako u Beogradu tako i u Mostaru.Uvijek sam se čudio zašto u Mostaru njegova raja uvijek pitaju za njega, pa i dan danas kao da je juče otisao iz Mostara a ne davnih 60., dok nisam shvatio da se iza toga krije njegov veseli duh i merhametli srce.Nemoguće je a nespomenuti posebno veliku ljubav koju su imali Besa i moj otac Nijaz.Još od djetinstva, borbe za opstanak, školovanje, egzistenciju itd, su ostali veoma vezani iako nisu živjeli u istom gradu.Još u mladosti su jedan drugome bili odskočna daska, tako da je Besa poslije zanata radio da bi se Nijaz koji je bio izuzetan đak mogao školovati, a tako je kada je Nijaz počeo raditi pomagao Besu koji je otisao u JNA.Obostrana ljubav i ponos jedan na drugoga bila je veoma upečatljiva kada su njih dvojica zajedno sjedili i pričali, bio je njihov svijet.Tu su ljubav prenjeli i na mene i Besinog sina Dejana.Besa i Nijaz dva različita svijeta ali jedna vanzemaljska ljubav.U posjeti Besi u martu 2015. u Beogradu vidješmo se poslije puno godina.Nakon što smo se dobro isplakali zbog gubitka moga oca Nijaza njegovoga voljenoga brata,primjetih da još ništa nije izgubio u 77. godini života od onih lijepih osobina koje sam već opisao.Lijepo je primjetiti kako jedan Mostarac nekon više od pola vijeka življenja van Mostara još uvijek priča sa staro Mostarskim akcentom kao da je juče tu došao.Na moje pitanje, pošto je i mene zadesila ista sudbina da ne živim u svome rodnome gradu,dragi moj adža jesi li ikada razmišljao o povratku u Mostar odgovori „ko se Radobolje napi-je tu uvijek ostaje ali koga Sava obasja tu ostaje „Kaže ja sam imao sreću da okusim obadvije rijeke.U tih par dana prisjetismo se svega iz prošlosti od pamtivjeka što kažu, bješe smjeha, plača, ponosa i nostalgije.Dade mi sav materijal iz sportske karijere koju je godinama skupljao i sačuvao, kaže daj bokserskom klubu u Mostar odakle sam ponikao.To me navede na ideju sigurno bi bila šteta, da vaki sportski i ljudski talenat ostane neovje-kovječen u nekoj knjizi.U ovome trenutku dok ovo pišem 18. 6. 2015. dobivam poruku od Dejana da nas je nas dragi Besa napustio, moždani udar.U ovoj okrutnoj godini izgubismo još jednog dragog čovjeka, jos jednog Slipičevića.On i Nijaz u istoj godini preseliše “dva svjeta a ljubav vanzemaljska“I žao mi što knjiga ne izađe za njegovog života, bio bi ponosan

Svome dragom adži Besimu sa ljubavljuHari Slipicevic

8


9


Zbogom ŠampioneZbogom šampione

noćas udari zadnji gongtamo gdje se Sava uljeva u Dunav

završi se zadnji meč života

Pobjedih timnoge životne runde

i naužarenom Mostarskome suncu,

gdje si se Radobolje napijaoi na

uzavrelim ulicama Beogradagdje te Sava obasja

Merhametli srca,vesela duha.

Sportskog moralaBacio si večeras

Peškir u ringu života

Gasi se svjetlo u salia pali ne nebu još jedna

Crvena Zvijezdazvuk posljednjeg gongaodzvanja, napušta ringMostarac Lavljeg Srca

kao i uvijekPobjednički

ZBOGOM ŠAMPIONE

10


Čovjek iz našeg sokaka, raja s Carine i Pijeska

Postoje ljudi koje pri prvom susretu, pri prvoj izgovorenoj riječi i prvom stisku ruke, prihvatite kao nekog bliskog, kao najrođenijeg. Jedan od njih je i Besim-Besko Slipičević. Mostarac rođen na Carini, bokser kakav se rijetko rađa. Čovjek u najljepšem smislu riječi. Što bi se reklo, ljudina od glave do pete.I danas, 41 godinu kasnije od našeg prvog, sasvim slučajnog, susreta u Beogradu, pa do posljednjeg viđenja skoro pred kraj 1991. godine, iz sjećanja ne blijede sus-reti, priče, šetnje s Besimom po Beogradu ili po Zemunu, gdje je bio poslovođa na

benzinskoj pumpi.. Pričali smo o Neretvi, djetinjstvu, plivanju na Pijesku, bacanju „tranguze“ od starije raje, štiglićima, lijepoj pjesmi. Pa, o prvom ulasku u ring i bavljenju „plemenitom vještinom“. Pričao je lagano, zanimljivo na njemu svojstven način. Prisjećao se i najsitnijih detalja, prvih borbi. Pobjeda, aplauza, ali i gorčine poslije poraza.

Imao je sve predispozicije da bude vrhunski bokser. Postigao je mnogo. Od njegovih udaraca, na pod su padali mnogi u to vrijeme poznati bokseri. Možda je, jednom mi je to priznao, mogao postići i više, ali ni za čim ne žali.Osim, za Mostarom, Neretvom, rajom. Rođenim bratom Nija-zom. U toku svoje duge novinarske karijere, koja se evo približila samom kraju, susretao sam dosta Mostaraca koji su, sticajem raznih okolnosti, odselili iz rodnog grada. Besim je spadao u kategoriju onih koji je, iako dosta daleko od rodnog grada, bio i

ostao Mostarac. Od glave do pete. Koji je svoj grad volio kao rođeno dijete, kao zjenicu oka. Kao majku. Jer, što mi je jednom prilikom rekao, čovjek koji ne voli svoj rodni grad, nema duše. Prazan je i siromašan.Prilikom svakog našeg rastanka, ponavljao je „Pozdravi mi moj Mostar!“Sada, kad Beska više nema među živima, ne mogu prihvatiti bolnu istinu da ga više nika-da neću sresti. Pamtiću naš prvi susret u restoranu „Grmeč“ u Beogradu i ta slika, ali i svi kasniji naši susreti, ostaće u sjećanju sve dok budem živ.Zbog svega toga, knjigu „Besim Slipičević – Mostarac lavljeg srca“, čiji je autor njegov bratić Hari, toplo preporučujem da se nađe u domovima svih mostaroljubaca i mostaronostal-gičara, jer će ih ona podsjetii i na Mostar koga više nema, a koga ćemo vječito nositi u našim srcima. U Mostaru, 6. jula 2016. godine

Fazlija Hebibović, novinar

11


12


Besim – Besa Slipičević: Mostarska, sportska i ljudska vertikala

Grad Mostar je u svojoj dugoj sportskoj istoriji imao nekoliko svjetski poznatih sportista, koji su ga na najbolji način predstavljali i potvrđivali da, bez obzira na realtivno mali broj stanovnika, ipak prednjači u odnosu na neke grdove sa daleko većom populacijom. Jedno od svijetlih imena na sportskom nebu grada Mostara i ex Jugoslavije je čuveni bokserski šampion Besim Besa Slipičević. Rođen je 1938. godine u mahali Carina, u području koje se proteže od ulaza u grad do njegovog centralnog trga Musala. Kako je tradicija veoma bitna u svim oblastima društvenog života, nije

naodmet podsjetiti da su na Carini rođeni brojni poznati bokseri , majstori ringa, kao što su: Alija Žuljević, Sulejman Pecara, Fehim Alunović, Mirza Alajbegović, Halil Lila Handać, Zvonko Pivač, Adnan Pintul, Mehmedalija Rudan, Mita Smajić, Osman Šabanović, Nazif Taslaman, Hasan Tikveša…Oni najstariji svakako su uticali da se kod mladog Besima poja-vi želja za dokazivanjem u toj sportskoj disciplini.

Nije bilo teško uvidjeti da se Besa još kao dječak isticao hrabrošću, čvrstinom i snagom i da je imponovala njegova odlučnost da zaštiti ugrožene. Sva carinska raja ljeto su pro-vodila na čuvenoj plaži Pijesak, koja se pružala uzvodno od Carinskog mosta. Na njoj se odvijao intenzivan život od raz-nih takmičenja do objedovanja, ispijanja kafe i pića, pa sve do uspostavljanja kontakata među simpatijama. Besa je već tad maštao da postane poznat bokser. Učestvovao je na improvizo-vanim boks meč takmičenjima na plaži, pokazujući raskošan talenat premda je bio malenog rasta.

Osjećam veliku obavezu i odgovornost pred zadatkom da napišem svoje impresije o Besi-mu, posebno što sam pripadao mlađoj raji, te nisam imao mnogo prilika da ga posmatram u ringu. Zato ću se usresrediti na moja sjećanja vezana za njegovu ličnost, više nego kao izvrsnog sportistu.Besim Slipičević je na mene ostavio utisak dobronamjeronog i plemenitog čovjeka tanane duše, vrlo osjećajne ličnosti, koja ni u kom slučaju ne odgovara klasičnom liku jednog bok-sera. Imao je dječački osmijeh do kraja života i upravo se u tom osmijehu krila sva njegova prostodušnost i specifičnost karakteristična za mnogu mostarsku raju.Njegova karijera išla je vrtoglavom brzinom. Zapažen je kao veoma veliki talenat i prilično iskusan bokser u Mostaru .a potom i na ringovima širom Bosne i Hercegovine gdje je sve zaredom pobjeđivao i upisivao u svoju biografiju samo dobre rezultate. San svakog spor-tiste je dospjeti u nacionalnu reprezentaciju i braniti boje svoje zemlje, što je otvaralo vrata internacionalnim takmičenjimaU to vrijeme, žarko je želio obući dres plavih odnosno reprezentacije Jugoslavije. Rukovod-stvo I stručnjaci BK Crvena zvezda iz Beograda su pomno pratili njegovu stazu i bacilli su

Profesor Enver Novaković

13


oko na mladića ne baš širokih pleća, ali veoma istančanog nerva za taktiku, pri čemu su primijetili da posjeduje izvrsnu tehniku borbe.Vojničku uniformU obuako je 1961. godine, ali to nije značio prekid sa boksom, s obzirom da je gajio velike planove. Naime, u pulskoj kasarni formirao je boksersku ekipu i krenuo je u odmjeravanje snaga sa sličnim ekipama. Jedne prilike, gostovala je ekipa čuvene Crvene zvezde iz Beograda i svaka pomisao na pozitivan ihod bila je iluzorna. Ipak, šarmantni mladić iz Mostara i ovog puta zabilježio je trijumf, što je bilo presudno da ga vrbuju kao izrazito kvalitetnog boksera. Presudnu ulogu odigrao je njihov trener Miunikov, tako da su mu se već tada širom otvorila vrata ka Olimpu.U Beogradu su mu dalii stan u trajno vlasništvo i stabilno zapošljavanje. Na samom startu, obezbijeđena mu je egzistencija i sad je trebalo samo na ringu potvrđivati se kao zvijezda stajačica. U Crvenoj Zvezdi je postigao izvrsne rezultate I domogao se dresa reprezentacije.Da bih pokazao njegovu privrženost zavičaju, odnosno gradu Mostaru, podsjetiću na jedan vrlo zanimljiv i ilustrativan događaj. Iako je bjesnio rat 1993. godine, u Mostaru je, zahvaljujući grupi entuzijasta, iz pepela pon-ovo formiran BK Mostar.U jeku posljednje ratne kataklizme na našim područjima, preciznije 1994. godine,kada su granate sa obližnjih brda, sa istočne i zapadne strane, rušile Mostar i ubijale nevine ljude, u Tuzli se održavalo pojedinačno Državno prvnstvo BiH u boksu. Prkos i ponos, svekoliko angažovanje istinskih ljubitelja „plemenite vještine” odlučili smo da odemo u Tuzlu na tak-mičenje i dokažemo da se Mostaru, bez obzira na sva stradanja, duh nije slomio. To jezgro činili su Semir Drljević Lovac, Ismet Dervišević, Zijo Lerić i moja malenkost. Sve je dogov-oreno oko odlaska u Tuzlu, ali smo već na pripremama uvidjeli da nemamo opreme u kojoj bi nastupili. Kako je Mostar bio u totalnoj blokadi sa svih strana svijeta, bez vode i struje, uz minimalnu humanitarnu pomoć, nije postojala mogučnost da se dresovi i rukavice nabave. Upravo u toj bezizlaznoj situaciji, sjetio sam se našeg plemenitog Bese i odlučio sam nekako stupiti s njim u kontakt u Beogradu gdje je živio. Nije postojala telefonska veza te sam nekako stupio s njim u kontakt i kazao sam mu šta je problem. Besa je kao pravi Most-arac odmah reagovao i bez riječi je prihvatio moju molbu, obećavši da će to izvršiti. Sjećam se da je rekao da ima neke veze i da će opremu po nekom prijatelju dostaviti u Tuzlu. Put do Tuzle bio je naporan i prepun iskušenja i opasnosti, ali smo, ipak, doputovali probijajući se kroz bespuća. Iznenađenju i radosti našoj nije bilo kraja kad smo ugledali čovjeka na ulazu u sportsku salu Mejdan, koji se predstavio kazavši da ga šalje Besa. U torbi koju nam je dao nalazila se kompletna oprema. Dvorana je bila prepuna i kad je spiker najavio da je ekipa BK Mostar stigla iz opkoljenog grada na Neretvi, salom se prolomio buran pljesak, popračen ovacijama. Pomislio sam na Besima i njegov doprinos cijeloj ovoj našoj plemenitoj akciji, kojom smo željeli pokazati da bez obzira na sve strahote nismo poklekli duhom. Besa je znao šta znači biti na nivou zadatka i svog i našeg. Postupio je kao iskusni sportista , ali prije svega kao patriota akcenti-ranog humanizma. Volio je i grlio cijeli Mostar i svu raju s kojom je odrastao, dijeleći šnitu hljeba namazanu marmeladom ili uljem.

14


Kad smo obukli dresove i nove rukavice, sami smo sebi izgledali kao najbolja kubanska reprezentacija. Kad sam nazvao Besu i rekao mu da nije trebao da troši mnogo novca, jer je oprema zaista bila bogata, samo je lakonski odgovorio: „Hoću da ste u najnajboljem izdan-ju, ne samo po rezulatazima nego i po opremi!”.Šampion je odgovorio šampionski - samo najbolje.Razgovarali smo dugo o stanju u Mostaru, o nekim ličnostima se interesovao i osjetio sam kako duboko saosjeća sa svim stradalnicima u graduTo je Besa, duša od čovjek, zlatna gradska vedeta Mostara, ime za pamćenje i nezaborav.Navešću još jedan slučaj, koji vrlo jasno govori o tome koliko je ovaj plemeniti čovjek volio boks i koliko je postao sastavni dio njegovog cijelog života.Jednog dana, u jutarnjim satima,dobio sam telefonski poziv od njegovog brata Nijaza Slipičevića. Bez velikog uvoda, moli me da dođem kod njega u stan u Cernici. Odmah sam krenuo i vrlo brzo sam došao pred zgradu, ispred koje je bio parkiran crveni Golf a, pored njega stajao je Nijaz. Pitam ga šta se desilo, a on mi kaže da je Besa došao iz Beograda i da se nalazi u automobile, ali da ne može sam da izađe. Saznao sam da je šlagiran, ali da je, ipak, vozio. Pozvao sam moje prijatelje i odmah smo izvukli Besu i odnjeli ga u stan. Šta se u tvari desilo? Besa je iz Beograda krenuo u Mostari sa sobom je ponio sva svoja sportska priznanja, koja je dobio tokom svoje bogate karijere. Uz to je donio i mnogo fotografija. Tokom putovanja, na Ravnoj gori osjetio je da „auto ide stalno lijevo” i da se borio da ga ispravlja, kako bi išao pravo. U stvari, on se tokom vožnje šlagirao i u takvom stanju je vozio od Ravne gore do Mostara. Na svu sreću, snažan sportski organizam izdržao je i tu prepreku.Tada mi je rekao da je sva svoja priznanja namijenio svom BK Mostar, u kome je i počeo karijeru.Za vrijeme rata njegov dom u Beogradu bio je utočište za mnoge koji su morali izbjeći iz Mostara, ili koji su prolazili kroz Beograd tražeći neko utočište na drugoj strani.Besim je bio kosmopolita, volio je sve ljude bez obzira na bilo koju različitost, samo ih je dijelio na dobre i loše momke, na moralne i amoralne, na humaniste i egoiste. Mostar mu je uvijek bio i ostao u srcu, njemu se rado vraćao. U stvari, izgleda kao da nikad iz njega nije ni otišao. Sve te fotografije i priznanja vrlo ilustrativno govore o jednoj veoma uspješnoj sportskoj karijeri čovjeka tanane duše, brižnog, supruga, oca i brata koga ovaj grad nikad neće zaboraviti, jer on je zvijezda stajačica koja nikad ne zgasne. To je zvijezda blještavog traga iznad mostarskog neba, koja nas noću obasjava poput majčinog pogleda i dodira. Mak Dizdar je zapisao: „Smrti zapravo i nema, jer smrću je samo posijana staza od gnijezda do zvijezda”. Veliki odlaze u legendu i njihov život je neprolazan. Besa Besim Slipičević je istinska legenda - sportska i moralna. Poklanjamo ti se, veliki Besime, za sve tvoje uzlete, za svo brižništvo prema mostarskoj raji iz koje si ponikao.

15


Ta tužna kaljava Carina,

Pod kišnim kapima jeca,

Mi volimo našu Carinu

Jer mi smo njena djeca…

Mostar, 15. juni 2016. godine

16


BesimSlipičević

17


Mostarc lavljeg srca

18


19


20


Ja sam astronaut boksa. Joe Louis i Dempsey su samo piloti na mlaznim avionima. Ja sam poseban svijet. Muhammad Ali

I ja volim boks. To je jako zabavno. To vam daje puno samopouzdanja kada možete udariti nekoga u glavu. Alicia Keys

21


Kad su boksači u ringu, oni su jednostavni. To je kada borba završi, to je kad druga borba, stvarna borba počinje. To je problem. Sylvester Stallone

Ako vas žena pobjeđuje u tenisu, promijenite sport. Ako vas žena pobjeđuje u boksu, promijenite ženu Cassius Marcellus

22


23


24


25


26


27


28


29


30


31


32


Neznam kako ljudi boksaju u životu. Neznam kako mogu povrijediti ljude u životu i biti OK s njima. Maggie Q

Kada su arheolozi otkrili nedostajuće ruke Venus de Milo, oni su shvatili da je nosila boksačke rukavice. John Barrymore

33


Kada su pitali Muhamed Alija koliko može napraviti sklekova, Odgovorio je Ne znam, jer tek počmem brojati kada ne mogu više

U tim danima, boks je bio vrlo glamurozan i romantičan. Mi smo slušali prenos na radiju, a dobar spiker je prenosio tako da je izgledalo kao da je borba između gladijatora. Joseph Barbera

34


35


36


37


38


39


40


41


42


Ja sam sanjar. Moram da sanjam i posegnem za zvijezdama, a ako mi nedostaju zvijezde onda zgrabim pregršt oblaka. Mike Tyson

Mrzio sam svaku minutu svoga treninga, ali sam govorio: „Ne odustaj! Sada se pati, ali živi ostatak svoga života kao šampion.“ Muhamed Ali

43


Bitka je dobijena daleko od svjedoka; iza linija, u sportskoj sali, vani na cesti, davno prije nego ja zaplešem pod tim svjetlima. Muhamed Ali

44


45


46


47


48


49


50


51


52


53


54


55


56


57


58


59


60


61


62


63


64


65


66


67


68


69


70


71


72


73


74


75


76


77


78


79


80


81


82


Bisera i Besim Slipičević

83


Beograd mart 2015. Hari, Dejan i Besim Slipičević na ručku u Novom Beogradu

84


Govor unuka Nemanje na ispraćaju Besinom

Danas 24. 6. 2015 godine se opraštamo ispraćamo našeg voljenog i dragod oca, deku, rođaka, prijatelja i komšju, Besima Slipičevića. Besim Slipičević je rođen 26. 1. 1938. godine u Mostaru od oca Vejsila i majke Bisere. Odrastanje i svoje najlepše mladalačke dane proveo je uz svog brata Nijaza i majku Biseru i oni su mu bili najveći ponos, najveća podrška i jedini životni putokaz koji je imao. Uz pre-divnu i prelepu reku Neretvu, ispod Mostarskih kiša i prolećnog behara, uz drevni i čudesni stari most koji spaja obale i ljude, rastao je, sazrevao, momkovao i postajao čovek, naš voljeni i najdraži Besa. Školske dane i dane kada je postajao majstor svoga zanata završio je uspeš-no u svom rodnom gradu. Samim završetkom školovanja i dobijanjem majstorske diplome, njegove ambicije ne prestaju nego se javljaju nova interesovanja, novi afiniteti i želja za još većim izazovima i iskušenjima. Prateći svoje hrabro srce, sanjajući i maštajući o stalnoj borbi, izazovima, takmičenju i dokazivanju, on se odlučuje da svoj život posveti vrhunskom sportu, što će odrediti njegovu dalju budućnost i usmeriti životni put. Kao hrabrog, veštog i sprem-nog momka, punog snage i samopouzdanja, zapažaju ga čelnici Mostarskog bokserskog klu-ba Velež i upućuju mu poziv da im se pridruži u daljem zajedničkom treningu i radu. Nije puno razmišljao. Prihvatio je poziv i svoj dalji život i karijeru posvetio boksu i vrhunskom sportu. Naporni treninzi, marljiv rad, i veliki talenat u kratkom roku su doneli razultate. Uskoro postaje prvotimac, zatim kapiten i na kraju šampion Mostarskog bokserskog kluba. Ceo Mostar je dizao na noge, njegove mečeve, pobede i titule slavio je ceo grad. Grad sa Neretve i njegova raja mu dodeljuju titulu koja se vječno nosi i vječno pamti, MOSTARAC LAVLJEG SRCA. Za Mostarca lavljeg srca uskoro čuje i zna cela bivša Jugoslavija. Pozivi velikih klubova Crvene Zvezde, Partizana, Banjalučke Slavije i Sarajevskog Zelje neprestano stižu.1961 godine on se odlučuje I postaje član Beogradskog bokserskog kluba Crvena Zvez-da. U svom novom klubu u velikoj konkurenciji odmah postaje važna karika šampionske ekipe, osvaja titule prvaka jugoslavije, osvaja domaće i strane turnire, postaje kandidat i član reprezentacije a na reviji za zlatnu rukavicu, njegov pobednički meč je bio ukras i najlepši meč turnira. Vrhunac svoje sportske i bokserske karijere doživljava u istorijskom meču i bor-bi protiv Evropskog šampiona i Evropskog prvaka Gutmana u Bratislavi kada sjajnom pobe-dom, sa uzdignutim rukama i na krilima uspeha i slave, ostvaruje snove i dečačka maštanja i što još jednom potvrđuje titulu Mostarca lavljeg srca. Dodiruje mesec i zvezde iz svojih snova i penje se na sam vrh Evrope. Bavljenje sportom nije ostalo jedino njegovo intereso-vanje.Paralelno sa sportom odvija se i njegov privatni, ljubavni i društveni život. Boravak u Beogradu doneo mu je i poznanstvo, najveću ljubav i buduću životnu saputnicu, njegovu najdražu i voljenu Dobrinku. Bračnu zajednicu sa Dobrinkom zasniva 1967. kada i proširuju

85


porodicu i dobijaju sina Dejana. Uskoro zbog porodišnih obaveza i skoro svega ostvarenog i postignutog u vrhunskom sportu, kači rukavice o kiln, završava svoju sportsku i boksersku karijeru i posvećuje se porodici i brizi o njoj. Od sportskog društva Crvena Zvezda a kao znak zahvalnosti za postignute rezultate, dobija sredstva za izgradnju stambene jedinice i dobija zaposljenje u tadašnjem gigantu Jugoslovenske privrede Jugopetrolu. U Jugopetrolu provodi ceo svoj radni vek sve do penzionisanja i to kao uzoran, marljiv i vredan radnik. Od poslovne zajednice kao takav dobija i stan na Novom Beogradu u koji se useljava sa porod-icom početkom osamdesetih godina gde i otvara novu stranicu svoga budućeg puta i puta svoje porodice. Godine mirnog i spokojnog života se nižu. Život pokazuje svoje lepo lice i počinje da mu donosi sreću i radosti zbog kojih i postojimo na dunjaluku. 1994 godine dobija svoje prvo unuče i kako je voleo da kaže, svoj razlog postojanja i najveći ponos, svog unuka Necu. 2001 na svet dolazi i njegova draga unuka Ana. Anu je obožavao, ona je bila njegova lepotica i često su provodili dane i vreme zajedno u igri, smehu, šali i druženju. 2005. i 2006. postaje po treći i četvrti put deda i dobija svoje unuke Anju i Vanju, svoja dva slatkiša i svo-je dve miljenice. Okružen pažnjom i ljubavlju svojih najmilijih, okružen pažnjom i brigom svojih najbližih prijatelja i komšija, voleo je da provodi svoje penzionerske dane u šetnji ili sedeći na klupi zajedno sa njima, evocirajući uspomene i sećajući se prošlih dana i prohujalog ali za pamćenje lepog vremena. Naravno da život kao takav nema samo lepšu stranu i lepšu priču. Naravno da život kao takav nije satkan samo od radosti, sreće i lepih trenutaka i na kraju naravno da život kao takav ne ubira samo plodove zadovoljstva i blagodarnosti,nego po pravilu zadaje najače udarce, nanosi najveću štetu i povređuje i ranjava naša srca i naše duše. O toj drugoj strani, lošijoj strani života nećemo ovom prilikom. Neka sve što je bilo teško, bolno, izazvano teškoćama sa zdrvstvenim stanjem i svi oni nenadoknadivi gubitci najmili-jih ode ili ostane u večnom zaboravu i večnom nespominjanju. Sećaćemo se samo dobrote i poštenja ovog milog i dragog i dobrodušnog čoveka. Sećaćemo se se samo njegove velike ljubavi prema svima nama i ogromnog požrtvovanja koje nam je svima pružao. Rođen je i odrastao ispod behara i u cvetnoj bašti. Igrao se i rastao pored hladne Neretve i pod hladom mirisnog jasmina. Dakle život mu je počeo u istoj onoj bašti i u istom onom hladu jasmina o kojoj je pesnik Šantić napisao najlepšu ljubavnu pesmu o prelepoj Emini.Šantićeva prelepa Emina ga je držala u naručju dok je rastao i počinjao život. Cvetnu baštu i prolećni behar će zameniti Vrt sećanja i cvet mirisnih lipa. Hladnu Neretvu će zameniti veli-ki i plavi Dunav a naručje prelepe Emine će zameniti večni zagrljaj njegove jedine i najdraže supruge Dobrinke, koja ga tamo čeka i pored koje će zauvek počivati u miru. Po sopstvenoj iskazanoj volji i želji na koju mi kao porodica nismo mogli uticati, želeo je da nas napusti na ovaj način. Mirno, tiho, dostojanstveno, ne opterećujući nikoga tj bač onako kako je i živeo. Uskoro ćemo čuti poslednji gong i početak poslednje runde i poslednjeg meča, koji je već unapred dobio. Meč života je dobio svojom dobrotom ljubavlju i poštenjem. Napušta nas uzdignutih ruku i uzdignutog čela. Poslednji pozdrav Besimu Slipičeviću Mostarcu lavljeg srca. Večna ti slava i hvala.

86


87


O PISCUHari Slipičević je rođen 30. 12. 1968. u Mostaru. Toplina mostarske mahale Carina u kojoj je odrastao, učinila ga je onim što danas jest. Već duži niz godina živi i radi u Nizozemskoj sa suprugom Žaklinom i tri kćerke (Eni, Noa i Aila). Po zanimanju je ekonomis-ta i već dugi niz godina je uspješan poduzetnik. Go-dinama podržava i pomaže projekte u dobrotvorne svrhe širom svijeta i u svome rodnom gradu. U 2015. godini u sjećanje na svoga oca Nijaza Slipičavića os-niva “Fondaciju Slipičević” sa kojom se pisac nada u budućnosti pomoći mnogim ljudima i ustanovama kojima je to potrebno.

88


Mostarac lavljeg srca %HVLP6OLSLHYLþfondacijaslipicevic.com/downloads/mostarac_lavljeg_srca.pdfOn i...

Documents

Transcript of Mostarac lavljeg srca %HVLP6OLSLHYLþfondacijaslipicevic.com/downloads/mostarac_lavljeg_srca.pdfOn i...