KUPRES studeni 1994.

KRALJICI KATARINIna spomenPoslije veličanstvenog oslobađanja grada Kupresa i kupreškevisoravni, pismo Svetoj i posljednjojhrvatskoj i bosanskoj kraljici Katarini uputili su hrabri hrvatski branitelji. Pridružio im se i legendarni ratni reporter Dragan Marjanović i sve to olovkom ovjekovječio.

Mostar, 25. travnja 2013. Broj 9. (1) 2,5 KM (10 HRK)

2 DRUGA

Kako prodati zemlju?Kako se može nebo kupiti ili prodati- ili toplinu zemlje? Ova je predožba nama strana. Kad mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode,kako ih vi od nas možete kupiti?

Indijanski poglavica plemena Seattlea odgovorio je 1855.godine na zahtjev tadašnjeg američkog predsjednika Franklina Pierca da Seattle

proda područje na kojem se nalazilo njegovo pleme.Ovo pismo smatra se inače jednim od najmudrijih i najsugestivnijih pisama u povijesti čovječanstva uopće.(Svaka sličnost Seattlea sa hrvatskim narodom u Herceg Bosni,a i uopće, sasvim je slučajna..)„...Kako se može nebo kupiti ili prodati- ili toplinu zemlje? Ova je predožba nama strana. Kad mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode,kako ih vi od nas možete kupiti? ...Svaki dio ove Zemlje mom je narodu svet, svaka svjetlucava igla bora,svaka pješčana obala, sve magle u tamnim šumama, svaka čistina livade, svaki zujeći kukac svet je u očima moga naroda...Naši pokojnici neće

nikada zaboraviti ovu zemlju jer je ona crvenom čovjeku majka. Mi smo jedan dio zemlje, a ne ona jedan dio nas...Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš način. Jedan dio zemlje njemu je jednak svakom drugom, jer je on stranac koji dolazi u noći i uzima od zemlje što god mu treba. Zemlja nije njegov brat nego neprijatelj, i kad je opljačka on ide dalje... On se odnosi prema svojoj majci, zemlji, i svome bratu, nebu, kao prema stvarima koje se može kupovati i pljačkati, koje su za prodaju kao ovce ili svjetlucavi biseri. Njegova će glad progutati zemlju i neće ništa ostati doli pustinja...Što je čovjek u velikoj samoći duha ? Što god se dogodi sa životinjama, dogodit će se kratko potom i s čovjekom. Sve su stvari medjusobno povezane. Kakva

sudbina snađe zemlju, snaći će takodjer i sinove zemlje...Učite svoju djecu što mi učimo našu: zemlja je naša majka...Ako ljudi pljuju na zemlju, pljuju sami

na sebe! Jer mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku,

nego čovjek zemlji-to mi znamo.....Nije važno gdje ćemo mi provesti ostatak naših dana.Ionako ih je još mali broj...Niti sam bijeli čovjek ,čiji Bog s njim hoda i govori, kao prijatelj s prijateljem, ne može umaći zajedničkoj nam sudbini.Možda smo mi ipak braća.Vidjet ćemo. Mi znamo jedno, što će bijeli čovjek možda jednog dana otkriti, naš Bog je isti Bog.Vi možda mislite da ga vi posjedujete, kao što pokušavate dobiti u posjed našu zemlju, ali vi ga ne možete posjedovati. On je Bog ljudi, u istoj mjeri crvenih i bijelih. Njemu je ova zemlja dragocjena. Povrijediti Zemlju znači povrijediti Stvoritelja... Ako vam prodamo našu zemlju, volite je kao što je mi voljeli, brinite se za nju kao što smo se mi brinuli- kad je uzmete. I sa svom vašom snagom, vašim duhom, vašim srcem sačuvajte je za vašu djecu i ljubite je kao što Bog sve nas ljubi. Jer mi znamo jedno:naš Bog je isti Bog. Njemu je ova zemlja sveta. Ni sam bijeli čovjek ne može umaći zajedničkoj nam sudbini. Možda smo mi ipak – braća. Vidjet ćemo...“.

Mi smo jedan dio zemlje, a ne ona jedan dio nas...Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš način. Jedan dio zemlje njemu je jednak svakom

drugom, jer je on stranac koji dolazi u noći i uzima od zemlje što god mu treba. Zemlja nije

njegov brat nego neprijatelj, i kad je opljačka on

ide dalje...

KRALJICI KATARINI NA SPOMEN 3

KUPRES - studeni 1994.

HVO OLUJA

na spomen

Poslije veličanstvenog

oslobađanja grada

Kupresa i kupreške

visoravni, pismo Svetoj i

posljednjojhrvatskoj i

bosanskoj kraljici Katarini

uputili su hrabri hrvatski

branitelji. Pridružio im se i

legendarni ratni reporter

Dragan Marjanović i sve to

olovkom ovjekovječio

KRALJICI KATARINI

Evo se hrvatska i humska i bosanska Svetice, polagano vu­čem za našom vojskom on om Tv ojom prohladnom poljanom na Kupresu. Voljela si Kupres, kraljice humska i bo sanska. Dugo si znala do njega jahati, sjedeći postranice na mr kome konju bosanskom, bez oružnika i velike pratnje.

Ta jahala si po zemlji hrvats ­koj, ispod bezbrojnih križeva na zvonicima, sve tamo od Kra ­ljeve Sutjeske. Blagosivala djecu pokraj staza kojima Si pr olazila, hrabrila ma jke što su čekale sinove koji braniše kra ljevstvo Tvoje i Stjepanovo. Pokazivala im crkveno ruho što si ga sama vezla po Bobovcu i Su tjesci.

Gdje Si Sigismunda i Ka­tarinu rodila i odakle Si na kon Stjepanove sm rti sama pokušavala vladati krhkom kr aljevinom čijih stotinu gradova »šaptom pade«, a osamljeni Ti vihor ote djecu, pa ih Ishak­paša u Sarajevu prevede na islam, što je silno razveselilo Tvoga polubrata Stjepana, Ahmed­pašu Hercegovića, za rad čega se Tvoj otac i naš hu mski kralj Herceg Stjepan još vrti u grobu. Sve se Tvojim od laskom promijenilo. Na

žalost, na gore po nas. S Tvojom, počela je i naša kalvarija. Gotovo se ni šta nije promijenilo. Bosnom su poslije mnogi barbari harali. Otimali nam i zemlju i povijest. Djelić po dj elić. Jedni bosansku ćirilicu odvukoše na beogradski dvor, drugi prisvojiše Tvrtkove krinove. Staze Tvojeg progona po s ta doše i naše. Hrvatske žene po središnjoj Bosni kao da su predosjećale to, pa evo petsto i šesnaest godina ne skidaju one crne marame što ih njihove ma j ke, bake i prabake izvezoše iz žala za

4 KRALJICI KATARINI NA SPOMEN

Tobom. E, kakvih je sve zlehudih vremena bilo iza Tebe. Stoljećima na Sokol gradu ponad Tare i Pive nema križa ni krunice gdje Si se kao djevojčica igrala, a dolje, po Stjepan polju odavno nema našega barjaka. Ni vojaka niti tvojih potomaka nema pod zi dinama obiteljskoga doma i dvora u Blagaju. Boku i Herceg Novi da i ne spominjem. Jedino nam topli vjetrovi pu haše s leda, iz naše Hrvatske Da lmacije, Istre, Zagorja, Li ke i Slavonije a i ona sama, da našnja Hrvatska tek prije nekoliko godina ustade i stade pod svoj barjak. Možda postoji pitanje zašto ovo pismo sa Kupresa. Mi ne zaboravlja mo povijest i znamo tko je po svetio naš hrvatski Kupres. Zn amo da si to Ti naša kraljice Hrvata.

Eno, vidim umorne vojn i ke ispod hrvatskih stjegova ka ko se primiču hrpi kamena i sm­rvljenome križu Tvoje cr k ve Presvetoga Trojstva u Oti n ovcima, a u Tvoje vrime Vrilima. Sagradila si je na ostacima ranokršćanske bazilike, ali je porušiše Turci, a Hrvati, po treći put podigoše Crkvu na istim temeljima, 1889. go d ine i posvetiše je svetom Ivi. Dvije godine prije toga. Tvojom voljenom kupreškom ravnicom šetao se otinovački župnik fra Vladimir Dolić i posve slučajno naišao na os ta tke temelja Tvoje crkve ­ za dužbine. Ali, ni treća crkva ne ostade dugo tu. Ovi barbari sa Istoka ­ Srbi, porušiše je prije dvije i pol godine, a hr vatski put rastjeraše. Neke po biše a neki

nestadoše poput mra čnih tamnica. No, ovaj put Hrvati neodoše se više ne bi vratili. Vratiše se, eto, prije nekoliko dana ispod jeke svojih topova i snagom svoje vjere. Opet je Kr aljice, liptala naša krv po toj poljani, poprskala prekrasne kr ­ajolike našeg pokojnog Gabrijela Jurkića. Ali smo se vratili tu i nad zgarištem crkve sv. Ive molili da se vratimo svud otkud smo protjerani. Premda znamo, i povijest nas je

tomu naučila ­ da samo molitva više nije dovoljna. Naučili smo se istodobno ratovati i pregov a rati. A gdje se ne uzmogne pregovorima i ljudskom riječi morat ćemo kopljem. Drugi nas primoravaju na to. Zar da se odreknemo Tebe, i Tvoje i naše prošlosti. Znamo da nas Tvoje svetačko oko promatra i da daješ blagoslov na naše strep­nje, nade i naša prava. Vidiš li svoje junake kako grome zemljom

svojom, osjećaš li njihovu vjeru, snagu i htijenja? Njihova hrabrost Tebi je posvećena. Tebi i svima što propatiše za njihove pretke. E, kako bi bilo lijepo da si ih Ti onda imala. Ne bi morala bježati, skrivati se i umrijeti daleko od svog Kupresa, Sutjeske, Huma i Bosne. Ne bi morala pješačiti od Konj ica do Stona, ne bi Ti grob danas bio u Rimu već u hrvatskom Humu. Vjeruj nam Plemenita, da čuvamo uspomenu na Tebe, kao što mi vjerujemo i znademo da si postala sveticom zavjetom za svoj hrvatski narod. Nedavno nas je i sam Sveti Otac podsjetio na to. Prisjetio se u stolnom hrvatskom gradu Zagrebu kako su se prema Tebi odnosili rimski biskupi, papa Pio Drugi i papa Siksto Četvrti. I ovaj je papa nama dobar kao što su ovi drugi Tebi bili. Vratio je Vrhbosni kapitulski sjaj i ondje ustoličio svojeg kardinala.

Nakon toliko stoljeća! Nikada nismo gubili nadu, ona je u nas trajna kao što je trajno i ono vrelo Bune pokraj kojega Si čekala oca s dugih putova i ratnih pohoda.

Eto, zbog svega ovoga na Ku­presu se prisjetismo baš Tebe i neuništivih znakova koje Si nam ostavila, Ti što spavaš ispod kamena franjevačke crkve Araceli u Rimu i kojoj sačiniše epitaf u kojem stoji:

To naša najdraža Kraljice piše na svakom kupreškom kamenu ponovno poprskanom hrvatsk om krvlju i ponovno našem hrvatskom poslije mnogo stoljeća, još od vrimena kad si nas napustila.

Crkva Sv. Ive Kupresu prije četničke okupacije Danas, umjesto crkve hrpa kamena, gdje su branitelji postavili križ

CATHARINAE REGBVAE BOSNENSISTEPHANIDUCIS SANTI SABBAE SORORIE GENERE HELENAE ET DOMO PRINCIPISSTEPHANI NATAE THOMAE REGIS BOSNAEVXORIQVANTVM VIXIT ANNORUM LnnET OBDORMMT ROMAE ANNO DOMINIMCCCCLXXVni DIE XXV OCTOBRISMONUMENTOM IPSIUS SCRIPTIS POSITO

Za hrvatski Kupres živote je dalo šest hrvatskih branitelja

5 RECI EVO SVE ZA HERCEG - BOSNU...

Jadran Topić. Iza njegovog imena obvezno ide točka, jer što još reći o tom čovjeku ­ a da se ne zna? Od bogate i izuzetno uspješne športske karijere (koja i danas traje ­ Jadran je naime prvi predsjednik obnovljenog HŠK »Zrin­jski« ­ Mostar) do također uspješne političke karijere (do predsjednik je HDZ BiH) ili do velike gotovo neprocjenjivo fantastične uloge u organiziranju hrvatskog naroda za borbu protiv agresora na njihova stoljetna ognjišta.

U posljednje vrijeme nije ga bilo mnogo u medijima. Razlog tomu su dosta velik broj obveza, kako iz političkog, tako i iz športskog života, koje je odlučio obavljati u miru, te nedavno i zdravstveni problemi, proistekli naravno iz danonoćnog rada. Jadran se izuzetno dobro oporavio, vratio u Mostar i priprema za nove akcije. Stoga smo u ovom ekskluzivnom intervjuu za prvi broj našeg lista vratili mostarski film na početak ­ još prije od otvorenog četničkog napada na Mostar.

HUM: Prve bombe na Mostar gotovo smo zaboravili. Vrte li Vam se te slike još u glavi?

Topić: Ne vjerujem da će mi izići iz glave kao i svima u Mostaru, koji su to proživjeli. Ali vidim da ste me to pitali u kontekstu da je to bilo nešto strašno. Nama, zapravo, rat u Mostaru, pa i u Hercegovini nije počeo s prvim bombama, granatama... On je počeo znatno prije, moglo bi se reći još od prvih višestranačkih izbora. Ali pravi početak, sjećate se, bio je u Pologu u svibnju 91.

godi¬ne kada je naš hrvatski narod bukvalno golim rukama i tijelima zaustavio srpske tenkove...

HUM: Tada je zapravo i počela priprema za obranu od srpskih agresora u JNA i četničkim bluzama?

Topić: Pa, mi smo još prije toga počeli s ozbiljnim pripremama, a posebno nakon uskrsnih događanja na Plitvicama. Svi mi organizirani kroz HDZ shvatili smo što nam se

sprema. HDZ je uradio ključnu stvar što je hrvatski narod pripremio na to da će sigurno doći do rata. Rat u Hrvatskoj je već bio počeo i nama Hrvatima u Mostaru i Hercegovini je bilo jasno da ni njih neće mimoići.

HUM: Kako je to tada zapravo išlo, zapravo ste morali raditi u najvećoj tajnosti?

Topić: Duga je to priča, teško da u jednu podeblju knjigu sve stane. Radili smo doista u naj većoj

tajnost ­ ilegalno jer tada nije bilo mjesta greškama pa tako ni velikog povjerenja ni prema kome. Ja sam bio zadužen za ukupnu organizaciju u slučaju neposredne ratne opasnosti. Imali smo užu ekipu zaista krasnih ljudi velikih hrvatskih patriota. Krizni štab u Mostaru formirali smo početkom 1991. godine odmah nakon montirane emisije o Špegelju. Za vrlo kratko vrijeme formirali smo 9 bojni i spremno dočekali dolazak sedamnaest tisuća četnika u odorama rezervista JNA. Kasnija Perišićeva naredba o totalnom bombardiranju grada nije nas mogla iznenaditi. Mostar i Hrvati u njemu bili su spremni ginuti od prvog dana za hrvatsku stvar i hrvatske prostore. To je, uostalom, pokazao i prvi otvoreni sukob s četnicima u Kruševu u listopadu 91. godine.

HUM: Kakvu suradnju ste tada imali sa tadašnjim a izgleda ponovno i budućim saveznicima Muslimanima?

Topić: Da ne ponavljamo sada te priče, jer poznato je što je tada govorio Alija Izetbegović i kako je

JADRANTOPIĆ

Mi Hrvati inače smo blag narod i morali bi se napokon ponašati kao pravi Hrvati - sigurni u sebe i u konačni uspjeh. Čini mi se da u Mostaru još ima mnogo Hrvata koji nisu sigurni u sebe. Još uvijek ima onog sta rog jugoslavenskog straha i ponašanja, još uvijek nasjedaju na parole poput one Mo-star Mostarcima koja zapravo ne znači ništa. Naše hrvatsko korijenje u Mostara je neupitno

Jadran je opet u Mostaru. Nakon kraćeg izbivanja iz grada, zbog bolesti, vratio se zdraviji nego kad je prije dvadesetak dana otišao. Jadran, dopred-sjednik HDZ BiH i prvi gradonačelnik hrvatskog Mostara u slobodi nakon bijega četnika, dao je ekskluzivni intervju za HUM. Sa njim je razgovarao naš čelni urednik, FILIP M. ARAPOVIĆ

Ja sam neko vrijeme živio u Americi, u Jednom me-galopolisu kakav je New York. Tamo postoji i kines-ka, i talijanska, i crnačka i druge četvrti. I svi žive. Točno se znade što je čije i nitko nema potrebu da se miješa drugome u poslove ili da ga ugrožava u nje-govoj četvrti, a ipak je to jedan grad i jedna država. Jedanput sam u New Yorku upoznao jednog Hrva-ta, starog Dalmatinca, koji je u Americi više od 40 godina i gotovo ne zna pričati engleski. Bilo mije to čudno i gotovo nemoguće, i pitao sam ga kako to ?! Odgovorio mije da je to stoga što živi u hrvatskom kvartu i gotovo da engleski ne koristi. Hoću još jed-nom reći da se mora znati što je čije...

6 RECI EVO SVE ZA HERCEG - BOSNU...

on pripremao svoj narod. To tada, kako je govorio, nije bio njegov rat. Tada je bio predsjednik, a eto i danas je na toj funkciji. Mislio je tada, to je danas posve vidljivo, da unitarnu BiH može ostvariti kroz priznavanje JNA i faktički nekog prešutnog pakta sa Srbima. Nas Hrvate je spasilo to što Srbi na to nisu računali i sva je sreća da su kroz tu svoju pohlepu razotkrili Aliju i njegovu politiku...

HUM: No, i pored takvog Alijinog stava u Mostaru je bilo nekih Muslimana koji su shvaćali što im se sprema...?

Topić: Naravno, tada je bilo Muslimana koji su surađivali sa mnom i našim ljudima iz kriznog štaba. To su bili Muslimani čisti Mostarci, ljudi koji su u to ulazili srcem a ne političkim smicalicama. Oni su od nas dobivali oružje i sve drugo što im je bilo potrebno. Mi smo naoružali Muslimane u Stocu i Podveležju, međutim poslije toga dogodilo se to da su rezervisti došli u grad a da nam to oni čak nisu ni javili. Već tada se kod nas rodila sumnja u njihove iskrene namjere. Rekli su nam da im je to izmaklo kontroli, tako nešto, međutim mi nismo imali vremena za isljeđivanja. Posvetili smo se organiziranju za obranu... jer mi smo u samom gradu već imali groznu situaciju, a i pored svega toga imali smo sve te dobre namjere koje danas proizlaze iz vošingtonskog sporazuma. Na kraju krajeva glavni zapovjednik HVO­a bio je Jasmin Jaganjac, Musliman, a Vlada HVO­a bila je sačinjena od Hrvata i Muslimana u omjeru 50:50.

HUM: Danas ima dosta špekulacija o tome kako je nastala ta Vlada HVO-a u Mostaru. Tada

su početkom 92. još postojali organi tadašnje SO Mostar.

Topić: Nema tu ničeg što bi moglo izazivati bilo kakve špekulacije i danas ih mogu lan­sirati samo oni koji u to vrijeme nisu odgovorili svom povjerenom zadatku u tim klj učnim trenucima. Raniji Izvršni odbor SO Mostar kao ni drugi općinski organi tada nisu funkcionirali ponajprije zbog opstrukcija Srba koji su se u to vrijeme još nalazili u njima (sve do travnja ‘92.), a onda i zbog toga što su i naši ljudi u općim vodili naivne i beskorisne pregovore sa JNA i četnicima. I to u vrijeme dok su oni potpuno opkolili grad

i spremali se da okupiraju cijelu Hercegovinu. Svatko može vidjeti dokument na kome su predsjednici klubova zastupnika u SO svojim potpisom povjerenje obrane grada kao i organiziranje civilnog ustroja vlasti dali HVO­u. Nitko ništa nije uradio na silu kako su to po izbijanju rata između nas i Mus­limana tvrdili muslimanski mediji.

HUM: I do kada je trajala ta suradnja?

Topić: Funkcioniralo je to sve do kolovoza 92. kada su musli­manska gospoda najavili da će napustiti zajedničku Vladu i to sa različitim objašnjenjima po­jedinaca iz čega smo vidjeli da

oni pripremaju nešto svoje i da neminovno mora doći do sukoba između nas i Armije BiH kojoj smo upravo mi pripomogli da se može organizirati u borbi protiv do tada zajedničkog neprijatelja. Počeli su praviti paralelnu vlast, čisto muslimansku, a onda su sve te izbjeglice iz Hrvatske i drugih krajeva počeli naseljavati u Mostar tako da se u jednom trenutku dogodilo da je u samom gradu bilo blizu sedamdeset tisuća Muslimana, što je zapravo bio apsurd i vrlo providno s obzirom da je Mostar faktički još uvijek bio prva crta. I onda se Armija BiH počela ponašati mimo dogovora. Zauzimali su prostore, stanove, vrlo često na silu i pokušavali izazivati oružane sukobe. Pokušavali smo sve to riješiti dogovorima i uvijek bi se nešto dogovorili, a oni su nastavljali raditi po svom.

HUM: Gdje Vi danas nakon svega vidite razlog za tu tada na glu promjenu muslimanske političke opcije?

Topić: Pa, to je danas sasvim jasno. Kod Muslimana i u Armiji jednostavno je prevladala jaka fundamentalistička linija i da bi apsurd bio veći presvučena parti­zanskim plaštom. Takva grupacija ljudi iz muslimanskih i armijskih redova nas je još u vrijeme dok smo zajednički ratovali protiv Srba nazivala »ustašama«. Četnike i pravog ­ srpskog agresora nisu ni pominjali. Unatoč svemu u to vrijeme je u HVO­u i našim org­anima vlasti, tada još zajedničkim, bilo uposleno gotovo 70% Musli­mana. Imali smo već tada otvorena protivljenja naših bojovnika koji su bili na prvoj crti prema četnicima dužoj od 80 kilometara.

HUM: Zašto se tada nije učinilo nešto što bi promijenilo takvu po nas nepovoljnu situaciju. Zašto se sve to toleriralo?

Topić: Naša je politika bila ne ići na zaoštravanje, htjeli smo izbjeći sukob po svaku cijenu. Sve smo sa Muslimanima dijelili na pola ­ oružje, hranu. No, eto, oni su svjesno išli na sukobe kako bi u svijetu stvorili sliku dvostruke žrtve. Smatrali su, vjerojatno, da kad već kod Srba ništa ne mogu učiniti projiciraju sukobe sa Hrvatima, željeli su na toj partizansko­fundamentalističkoj opciji st vo riti apsolutno jedinstvo muslimanskog naroda ­ zatvoriti se u sebe i potvrditi se kao narod

Svijet će u obnovu

Mostara uložiti dosta novca

i sasvim je logično da onda

moraju poslati i svoga čovjeka

da kontrolira ulaganje tog

novca. Naš Hrvat u Mostaru ne

mora strahovati od

protektorata jer Koschnick

ne dolazi sa bičem. Napokon

on neće donositi nikakve

zakone, već će provoditi

već dogovoreno

7 RECI EVO SVE ZA HERCEG - BOSNU...

što do tada očigledno, osim na papiru, nisu bili. Izgleda da su u tome i uspjeli ­ sada su postali Bošnjaci i svi se izjašnjavaju tako.

HUM: Sto to znači da su usp-jeli, potvrđujete li onda i njihovu politiku uspješnom?

Topić: Ne, nisam mislio to reći. To uostalom svaki imalo politički pismen čovjek zna, čija je politika imala liniju kontinuiteta i koja je politika samim tim bila zrela i opravdana. Činjenica je da je predsjednik Tuđman u pravu kada kaže da je naša politika ­ politika kontinuiteta.

Ovo što je sada postignuto Washingtonskim sporazumom već sam rekao mi smo u Mostaru bili ostvarili još u travnju 92. godine, a kao politiku smo postavili još od Livanjskog pitanja u vrijeme referenduma o samostalnosti BiH. Ni u to vrijeme pa i poslije sve do Was hingtona muslimanska SDA politika nije htjela ni čuti za bilo što osim unitarne BiH. Rekao bih da su oni svoju politiku

mijenjali u kontinuitetu.HUM: Kako sada gledate na

rješenje u Beču i pojavu tzv. mješovitih kantona u Hercegovini i središnjoj Bosni?

Topić: Mislim da je to u prvom redu suprotno Ustavu Federacije jer tih termina nema u Ustavu koji je usvojila Ustavotvorna skupština sačinjena od hrvatskog i musli­manskog naroda u Sarajevu. Po meni je prihvaćanje mješovitog kantona i s jedne i s druge strane neka vrsta jednog tajmauta nakon kojega ponovno mora doći do unutarnjeg razgraničenja Hrvata i Muslimana unutar kantona. Vidite, teško je sada vezivati osmomjesečnu borbu Hrvata Lašvanske doline za ova rješenja.

Ti su prostori očuvani i kako to da će netko sada reći da ništa nije bilo, sve je zajedničko i sve jednostavno prekriti papirom. To je negacija poginulih...

Da je rat besmislen to je jasno, ali je čini mi se još besmislenije preko noći reći ništa nije bilo i preko noći ljude dojučerašnje ljute protivnike gurati da moraju zajedno živjeti.

Život nas je naučio da dok se braća ne podijele u kući vlada nemir, jer uvijek netko misli da će biti izigran i prevaren. Ipak smatram da je velika stvar da je došlo do mira i obustave rata, ali ne treba pretjerivati ni s prebrzim zavođenjem suživota jer, ipak, dogovori idu jednom stranom a život drugom.

HUM: Unatoč svemu i interesu svjetske zajednice i SAD u prvom redu za ponovnim sa vezništvom Hrvata i Muslimana ratna propa-ganda, prije svega muslimanskih medija u Mostaru, nije prestala. Dio grada pod našom kontrolom

muslimanski mediji još uvijek nazivaju »okupiranim«, a hrvatske branitelje ratnim zločincima. Što i kakva namjera stoji iza toga?

Topić: Siguran sam da svatko zna da su u ovom ratu i protiv Srba i protiv Muslimana Hr­vati branili svoje prostore. Ni na jednom mjestu Hrvati nisu ništa osvajali i sve ove granate padale su po nama. Niti jedna hrvatska granata ni metak nije pala ni na Sarajevo, ni na Banja Luku, mada pri ovomu ne mislim da i Sarajevo i Banja Luka nisu i naši gradovi. Što je palo­palo je opet na nas i na naše.

Međutim, moram još jednom reći: da bi opstali i mi i Musli­mani moramo se ujediniti da bi

napokon spriječili velikosrpske apetite i u Hrvatskoj i u BiH. Mi smo u BiH ratovali da ostvarimo naše pravo da budemo jedan od tri ravnopravna i konstitutivna naroda. Sada kada su i Musli­mani za to i kad su odustali od unitarne BiH jedino je na taj način i možemo sačuvati. Istovre­meno ne srljajući u nove greške, silovanja bilo kakvih rješenja. Ja sam recimo neko vrijeme živio u Americi, u jednom megapolisu kakav je New York. Tamo postoji i kineska i talijanska i crnačka i druge četvrti. I svi žive. Točno se zna što je čije i nitko nema potrebu da se miješa drugome u poslove ili da ga ugrožava u njegovoj četvrti, a ipak je to jedan grad i jedna država. Jedanput sam u New Yorku upoznao jednog Hrvata, starog Dalmatinca, koji je u Americi više od 40 godina i gotovo ne zna pričati engleski. Bilo mi je to čudno i gotovo nemoguće, i pitao sam ga kako to?! Odgovorio mi je da je to

stoga što živi u hrvatskom kvartu i gotovo da engleski ne koristi. Hoću još jednom reći da se mora znati što je čije...

HUM: Kako onda gledate na protektorat EU i dolazak protektora, Herr Koschnika?

Topić: Ja na tu stvar gledam sasvim jednostavno.

Svijet će u obnovu Mostara uložiti dosta novca i sasvim je logično da onda moraju poslati i svoga čovjeka da kontrolira ulaganje tih novaca. Naš Hrvat u Mostaru ne mora strahovati od protektorata jer Koschnik ne dolazi s bičem. Napokon on neće donositi nikakve zakone, već će provoditi već dogovoreno.

HUM: Na kraju, kako vidite

Mostar u danima koji dolaze?Topić: Naš Mostar izgubio

je u ratu mnogo ljudi koji su ga činili gradom. Mnogo ljudi iz gospodarskog, obrazovnog, šp ortskog i kulturnog života. Na svu sreću ostalo je i onih koji sada malo većim zalaganjem mogu popuniti taj nedostatak. Mi Hrvati inače smo blag narod i morali bi se napokon ponašati kao pravi Hrvati ­ sigurni u sebe i u konačni uspjeh.

Čini mi se da u Mostaru još ima mnogo Hrvata koji nisu sig­urni u sebe. Još uvijek ima onog starog jugoslavenskog straha i ponašanja, još uvijek nasjedaju na parole, poput one »Mostar Mostarcima« koja zapravo ne znači ništa.

Naše hrvatsko korijenje u Mostaru je neupitno. To se vidi kroz povijest: HKD »Napredak«, Hrvoje, HŠK »Zrinjski«...

HUM« Od danas i HUM...Topić: Pa da, i Hum, ali to ćemo

još vidjeti. Ukratko mi Hrvati u

Mostaru moramo se napokon početi ponašati kao narod koji je u Mostar napokon došao na svoje i da je na svome. Što brže obnavljanje gospodarskog, obra­zovnog, športskog i kulturnog života mora nam biti zadaća.

Kakav smo mi grad ako nemamo kino, kazalište, ako ne vratimo sveučilište i studente u grad. Znam da već sada ima dosta dobrih inicijativa pojedinaca, od toga da se obnovi Dom kulture na Rondou, što može biti Dom hrvatske kulture, Sveučilište u kompleksu zgrada bivše Vojne gimnazije na Heliodromu. Da se Radio vrati u svoj stari pros­tor, da se pokrene televizija. Optimista sam.

Da je rat besmislen to je jasno, ali je čini mi se još besmislenije preko noći reći ništa nije bilo, i preko noći ljude - dojučerašnje ljute protivnike - gurati da moraju zajedno živjeti. Život nas je naučio da dok se braća ne podijele u kući vlada nemir, jer uvijek netko misli da će biti izigran i prevaren. Ipak smatram da je velika stvar da je došlo do mira i obust-ave rata, ali ne treba pretjerivati ni sprebrzim zavođenjem suživota jer, ipak, dogovori idu jednom stranom a život drugom

8 KROZ ĆIRIN OBJEKTIV

ĆIRIL – ĆIRO RAIĆ, umjetnički fotograf, rodio se u Strgoncima pokraj Konjica 3 rujna. 1936. go-dine. Fotografski zanat izučio je u Mostaru 1955. Pet godina kasnije postao je majstorom fotografije, a 1975. i umjetničkim fotografom. Od 1955. radi kao fotograf u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode. Za vrijeme svog dugogodišnjeg rada prikupio je pozamašnu foto dokumentaciju o spomenicima kulture i prirode. Naročito je poznat kao fotokroničar svih zbivanja u Hercegovini u zadnja četiri desetljeća kao i surovog rata. Surađivao je s mnogim znanstvenim, stručnim, kul-turnim, umjetničkim turističkim i dr ugim ustanovama. Za izni-man i uspješan rad dobio je niz javnih priznanja.

RATNIMOSTAR UĆIRINOMOBJEKTIVU

Piše: Valentin N. BOROZAN

U hotelu »Pax« u Međugorju ­ Bijakovićima, 3. svibnja otv o rena je izložba fotografija RATNI MOSTAR i predstavljene ne­objavljene razglednice s ratnim motivima Ćirila­Ćire Raića, majstora umjetničke fotografije iz Mostara. Stotinjak fotografija, i isto toliko postaja bola, zorno su svijedočanstvo ba rbarskog razaranja, paljenja i uništavanja svih vrijednosti po kojima se prepoznaju jedan na rod i njegova kultura. I ova, četrdeset i deveta samostalna iz ložba, koju je otvorio prof. Jozo Marić, ministar kulture, prosvjete, znanosti i športa Hr ­vatske Republike Herceg­Bo ­sne, potvrdila je Raićeve visoke domete. On je, bezmalo, četiri desetljeća objektivom otimao zaboravu običaje, kulturu i život hercegovačkog podneblja. Pitominu i tajanstva krajolika, spomenike kulture i značajne kulturne događaje, ma rom iznimna fotokroničara ovjekovječene na tisućama fo t ­ografija u publikacijama, zb ornicima, knjigama i listovima, natkrilila je ratna zbilja, Ra ićeva najteža zadaća. Biti fo tokroničarem za njega je zn ačilo bez ostatka živjeti dr a mu svojega grada u kojem su se umnožavale točke barba r s t va ali i temeljnice dokume n ta, opomene i upozorenja bu dućem vremenu i budućim na raštajima.

Iako je s Raićevih fotografija skrajnut čovjek, na svakoj od njih razvidna je dra ma, svaka od njih ima dušu koja pulsira svojim posebnim, ali la ko prepoznatljivim znakovljem.

9Život i sudbine NIKOLA BUCONJIĆ, hrvatski pjesnik i ratnik i ...

...Partizanska posla su to bila. Kad sam bio na suđenju vezali su nas zahrdalom žicom. Ako su vam ruke bile zavezane ispred to je značilo robija, a ako su zavezane iza leda to je sigurno značilo smrtnu kaznu. Mene su kao ustašu osudili na 12 godina, a istovremeno sa mojim trajalo je i suđenje jednom pravom četniku Joci Vukosavu. On je osuđen na smrt ali je odležao samo 6 godina blagog zat-vora. Poslije je cijeli život bio direktor Mesne industrije u Mostaru......U zatvoru mi je bilo tako da gore nije moglo biti. Zato sam često protestirao na svoj način. Nikoga se nisam bojao jer mi je bilo svejedno, ionako sam već ranije bio osuđen na smrt. Jednom prilikom tako nailazi Gojko Latinović upravnik zatvora i ja kažem onako za sebe eto kaubo-ja. Kad za nekoliko minuta dolazi čuvar i kaže zove te up-ravnik. Pita on mene kako se ja zovem, ja mu kažem, a on onda veli: drago mi je, ja sam kauboj i dajem ti 15 dana stak-lare. Ali druže upravniče... pokušao sam nešto reći, a on če odmah: 30 dana... Naša priča završila’je na 3 mjeseca staklare......Kad sam se vratio iz zatvo-ra nitko me nije htio zaposliti osim Kerima Ćišića tadašnjeg direktora Drvne industrije. Poslije dvije godine prešao sam u Mediteran-komerc, to je bilo neko poduzeće u kom sam zaradio mirovinu ali koju, osim dvije ili tri, nikad više nisam dobio.

Čovjek koji je preživio

SMRTNU KAZNU

10 Život i sudbine NIKOLA BUCONJIĆ, hrvatski pjesnik i ratnik i ...

Razgovarao: M. ARAPOVITZ

Gospodin Nikola Buconjić rođen je daleke 1920. godine. Kad vidite ovog vječito rasp loženog i za šalu spremnog čovjeka, i kad pritom znate što je on sve u životu prošao ni u snu ne biste mogli ni zamisliti da doista ima 74 godine. Osim toga »U IME NARODA JUGOSLAVIJE« legendarni Nikola je još prije 50 godina osuđen na smrt. Nikola je i danas na našu veliku radost živ, mlađi i zdraviji nego ikad.

• Gospodine Nikola kao što se vidi iz ove presude bili ste osuđeni na smrt, kako to da ste i danas živi...?

Jednostavno ­ živ sam jer presuda nije izvršena.

• Partizani inače nisu imali običaj da presude ne izvršavaju...

Evo ovako, osudili su me na smrt »što sam u proljeće 1941. pristupio ustašama i uzimao učešća u mas­ovnom odvođenju i ubijanju Srba iz Mostara, te u vršenju ostalih ustaških nedjela nad Srbima i nji­hovom imovinom«. Dali su mi to rješenje i rekli da potpišem ­ bez prava na žalbu. Pošto više nisam imao što izgubiti pitao sam ih: »...imate li toalet papir i što radite sa njim kad ga upotrijebite... bacate je li...?, e, onda mi donesite taj papir da potpišem«. Dobio sam strašne batine ali sam preživio i nisam potpisao. Kasnije sam imao sreće da su za mene intervenirali neki ljudi iz moje dalje rodbine koji su bili visoki oficiri te partizanske vojske pa sam dobio »samo« dvanaest godina strogog zatvora.

• Kad ste zapravo pristupili ustašama?

Ja sam još od 1938. godine bio član Hrvatske stranke prava tzv. Frankovaca. U to vrijeme to su mogli biti samo oni momci koji su bili spremni odreći se apsolutno svega a u korist priprema za obranu domovine i za rat koji je već tada bio na vidiku. Zajedno sa mnom tada je bilo primljeno još desetak hrabrih i odlučnih mladića istinski opredjeljenih za Hrvatsku. Svi smo išli u tadašnju Trgovačku akademiju, tamo gdje je donedavno bila Muzička škola.

• A gdje su bili drugi?Drugi su bili uglavnom u HSS­u.• Vaš otac je bio HSS-ovac, kako

to da onda i vi niste...?HSS je za mene tada bio mlak.

Mačekovci su i inače bili popustljivi. Mi smo tada bili vrlo žestoki. Sjećam se bili su Franja Klančić, Jure

Dalmatin, Iso Omeragić, Ma rica Mikulić, Marica Škobić­Sesar, Dragica Blažević­Sopta. Kad sam pristupio Stranki prava otac je vrtio glavom, znam, bojao se tada za mene, ali kad je došla 1941. i počeo rat pomolio sam se za našu Hrvatsku i rekao ­ biće što će biti!

• I što je bilo...Ha, bilo je što je bilo... što smo

tada preživjeli ne volim se skoro ni sjećati. Dobro mislim na vrijeme u zatvoru, a to kad je počelo, e, pa povijest se izgleda ponavlja. Sjećam se, čim je počeo rat domobrani su imali nešto oko 1200 pušaka, a stara srpska vojska je pokrala oružja. Vojska je pokrala najveći dio oružja. I crta je u početku bila slična ovoj današnjoj, po Bulevaru, ali tada je tamo bila stara željeznička pruga. Mi Hrvati ovamo, a tamo Jugo­slavija. Kad je proglašena Nezavisna Hrvatska Srbi i vojska Kraljevine Jugoslavije odmah su udarili po Hrvatima, ali kad su Talijani došli u Mostar hrvatski narod se još bolje organizirao i naoružao. Morali smo se organizirati jer je tzv. Četnička leteća brigada na prepad 13. travnja 41. upala iza nas i popalila Iliće i Žovnicu. No, nisu se dobro proveli jer smo ih najvećim dijelom razbili, a poslije smo ih tako potukli da smo se za dvatri dana prošetali Nevesinjem.

• E, tu se izgleda povijest ne ponavlja?

Tu ne ulazim, naša su vremena bila druga. Ne potcjenjujem nikoga, ali naše su jedinice bile strašne, junak do junaka, vitez do viteza. Kad se sjetim samo Vjeke Komljenovića, Mate Roka, Stanka Topića, on je baš bio, čini mi se, stric ovih Topića danas, Jadrana i Marina. Oni su bili glavni za sigurnost i ništa im nije moglo promaći. I ja sam u to vrijeme radio u UNS­i i bio sam na dužnosti ovdje u Mostaru.

• I što je onda bilo od toga za što su vas partizani osudili na smrt.

O našoj vojsci nakon rata go­vorili su sve najgore, našu djecu su strašili ustašama, i danas nas zovu ustašama, kao da su to bili neki ljudožderi. A mi smo samo bili hrvatski domoljubi koji su branili svoje. To je bila disciplinirana vo­jska, u kojoj nitko ništa nije radio na svoju ruku. Poštivao se časnik, poštovao se bojovnik...

• Kako je tada izgledao Mostar?Kad smo mi tada stabilizirali

našu vlast sve je bilo na svom mjestu. Život se normalno odvijao.

Nismo bili željni ničega. Ljudi su se slobodno kretali, naravno, koliko je to bilo moguće u ratnim uvjetima. Radile su škole, išli su vlakovi... sve je bilo potpuno normalno i svi smo bili za našu Hrvatsku. Nije bilo ni lijevo ni desno ­ samo Hrvatska.

• Poznato je da ste tada igrali i nogomet?

E, to je bilo u Zrinjskom. Pošli rata su ga zabranili, ali sretan sam danas da vidim da Zrinjski opet postoji. Ja sam bio rezervni gol­man, a tada je branio Ivan Boban, bio je mali i strašan golman. Mi smo igrali k’o da nije bilo rata. Sjećam se kad je u Hrvatskoj nogometnoj ligi 1942. godine igrao Zrinjski protiv zagrebačkog Građanskog. Staro igralište je bilo puno, pobijedili smo sa 2:1, a igralo se, nećete vjerovati, pod reflektorima. U Zrinjskom je tada igrao i Miroslav Brozović ali ga je poslije preuzeo Građanski.

• No, dobro, tokom cijelog rata bili ste u Mostaru. Uhićeni ste odmah po svršetku rata.

Ja sam i nakon pada Mostara (14. veljače ‘45.) po zadatku os­tao u Mostaru. Uhitili su me na prijevaru 14. svibnja. Strpali su me u Ćelovinu. Dok su vršili nekakvo isljeđivanje prebijali su me do nesvijesti, i ne samo mene. Ćelovina je bila puna naših hr­vatskih ljudi. Cijela Ćelovina je bila krvava. Ubijali su bez reda i zakona, a sjećam se ­ samo su jedan dan krajem 5. mjeseca odveli 300 zatvorenih Hrvata i to u Zalik na prostor one današnje streljane. I danas bih mogao naći mjesto gdje su ubijeni i u zajedničku grobnicu zatrpani.

• Pamtite li nekog dželata iz tog vremena?

Pamtim li, pa neki i danas šetaju Mostarom i još primaju »ustašku« mirovinu. Kajtaz Mustafa i danas šeta Mostarom slobodnije od mene, pa onda Meha Kalajdžić, pa zloglasni Mirko Praljak.

• Osuđeni ste na smrt, pa onda pomilovani na 12 godina strogog zatvora. Gdje ste odležali kaznu...

Deset godina u Zenici, a zad­nje dvije prisilno sam radio na izgradnji Sv. Stefana u Crnoj Gori. Poslije kaznene preinake čak su me mobilizirali u partizane. Svi su se derali »Trst je naš« i ja sam, kao, trebao ići osloboditi Trst od Talijana, ali na svu sreću sam ranjen i završio u bolnici u

Biogradu na moru. No, partizani mi nisu dali ni da mi zarastu rane i opet su me prebacili u zatvor. Ta Zenica to je bilo, ispričavam se na izrazu, stvarno jebeno. Meni vrag nije dao mira i počesto sam znao nešto dobaciti, odmrmljati, ili tako nešto, pa sam zarađivao Isusovu ćeliju, staklaru...

• Što je to?Isusova ćelija ­ to je bila najgora

kazna. Objese vas toliko da samo prstima možete dodirnuti zemlju i puste da vam voda kap po kap pada za vrat. Slijedi nesvijest, pa vas probude vodom, i opet ponovno. Bio sam tako 3 mjeseca. A u st aklari sam bio skoro godinu i po. Svugdje staklo. Zimi umireš od hladnoće, a ljeti skapavaš od vrućine...

Nikola Buconjić, stari gospo­din i hrvatski ratnik i patnik ­ istovremeno, i danas je u svom ro dnom Mostaru. Živi i priča kao da se ama baš ništa nije dogodilo. Proživio je golgotu. Kad se vratio iz zatvora dugo nije mogao naći posla jer je za crvene bio ustaša i zločinac. O apsurdu tog vremena Niko priča kako je jedan ortodok­sni četnik istovremeno kad i on osuđen na 12 godina zatvora, no, odležao je svega pet da bi poslije toga godinama po zanimanju bio direktor. Niko se jedva skrasio kao niži financijski činovnik jer je još prije rata završio školu za PTT­službenika. Nažalost, posao je do šao kasno, a vrijeme je učinilo svoje. Dok je Niko bio u zatvoru njegova supruga Katarina teško je živjela. Djecu je jedva prehran­jivala, no nažalost su umrla, a da ih Niko nikad nije vidio nakon što je otišao u zatvor. Starija Jozefina umrla je u 3. godini, a mali Ante sa četiri. Za njegovu smrt Niko je saznao u zatvoru tek nakon pet godina. Nakon svega, nakon života u bij edi, ratu i zatvoru i sveukupne borbe za Hrvatsku, najveća mu je sreća, kako veli, ujutro se probu diti u hrvatskom Mostaru. S druge strane, poslije svih osobnih nesreća preostala mu je i nesretna zbilja da svaki dan sluša svađe među Hrvatima. Žalosno je to, veli Niko. Dva Hrvata ­ tri partije. Zato više ne sluša radio, ne gleda televiziju. Po danu je u svom legendarnom bistrou »Hladovina«, a navečer sam u svom dnevnom boravku prepušten sjećanjima na svoj život pakla.

11SJEĆANJA NA PALE HRVATSKE BRANITELJE

Ima ulica koje nikad nisu pu ste. Takva je ulica Ričina u Mos taru, gdje i stogodišnje lipe mame šetače da u sumrak izađu u šetnju i na čašicu razgovora. I oni koji se nekud žure, zbog opojnog mirisa lipa, uspore korak, kako zbog hladovine, tako i zbog ljepote kojom su okruženi. U Ričinu, posebno s proljeća, na vraćaju zaljubljeni, na svom putu prema Rondou gdje su pošli na čašu vina ili hladnog soka.

Ovom ulicom se ljudi kre ću kao mjesečari, i u rana ju tra i u vrela podneva i zla tna predvečerja. A Ričina, po sebice pojas uz Ner­etvu, u ljetnim mj esecima oživi od zaljubljenih parova koji se uz vodu noću hl ade, nakon vrelog dana. Ko načno, ulica Ričina nije pusta ni kad pada čuvena mostarska kiša i puše bura. Ova ulica je, ma kud ljudi pošli i kud došli, uvijek put kući.

Sada ulica Ričina više ne po ­stoji. Šetnju je od početka su koba Muslimana i Hrvata za m ijenilo pretrčavanje. Na pr ozorima nekada starih, divnih kuća, umjesto cvijeća, postavljene su vreće iza kojih je smrt carevala mjesecima. Sa da

put kroz Ričinu (ili ne kadašnju “Ša ntićevu” ulicu) vodi kroz rupe i zidove, ruše vine iz kojih vreba smrt.

Tu u Ričina ulici, u najljepšoj kući rodila su se dva brata, Tv r tko i Davor Miloš. Kuća Miloševih je još od stare Jugo s lavije poredana sa kućom Mi lana Pašića u Beogradu. Ne zna seje li joj bio ljepši en terijer ili umjetnički detalji. Iz građena je 1892. godine i bila je svojevrsni spomenik au strijske arhitekture. Tu u toj kući s više od deset soba živjeli su roditelji Tvrtka i Davora (majka je od Jurkovića, Mostarka, a otac iz Dobrog Sela gdje je čok Miloša).

O ljepoti braće Miloš, njihovoj kršnosti i poštenju šap utale su djevojke po Mostaru. A oni su rasli, uz majku Miru nekadašnju ljepoticu Most a ra, krijući svoju tugu i ne po kazajući je svijetu. Tvrtko se rodio ratne 1941. go dine. Otac nije bio kući da do čeka sina jer je već tada bio u hrvatskoj vojsci. Put Pere Miloša je gotovo identičan putu svih Hr vata Hercegovine koji su se borili u II. svjetskom ratu za svoju domovinu Hrvatsku. Sinovi su samo viđali oca kad bi

krišom dolazio noću. A nakon Davorova rođenja 1945. godine pošao je, skupa s tisućama svojih sunarodnjaka, na križni put u Bleiburg. Kao odrasli ljudi, na skromnom spomeniku po g i nulim i nestalim Hrvatima u Bleiburgu, pročitali su sinovi. Tvrtko i Davor, i ime svog oca Pere. i pored takve anateme ko ju su im propisali štovatelji ko munističkog režima, obitelj Miloš bila je i ostala jedna od najuglednijih hrvatskih ob itelji Mostara.

PRAVI SINOVI SVOG OCA

Tvrtko i Davor su djetinjs tvo proveli uz majku koja ih je savi­jala i djeda Ljubu Jer kovića koji je. također, suđen od komunista, ubrzo i umro.. Majka Mira je do smrti ostala vjerna svom rano poginulom suprugu i nije dozvo­lila da umre uspomena na njega. U hrvatskom duhu, ponosna i kreposna, odgojila je svoje sinove. Uvijek je ta divna žena, koju je poštovala cijela Ričina ulica, strepila za svoje sinove, posebice za Tvrtka koji je bio, kako bi znala reći “divlji”, ne pokoran, tvrd kao

kamen, a lijep kao “slika”, što bi govorile djevojke. Majka je lagano i strpljivo prenosila svoju ljubav prema hrvatskom narodu svoje sinove, a oni su posebno voljeli slušati njenu priču o bratu Mar­tinu Ju rkoviću kojeg su, također, sa ostalim Hrvatima ubili.

Tvrtko i Davor Miloš su u rod­nom Mostaru pohađali os novnu školu. Davor je u Mo staru završio i srednju i Pe dagošku akademiju (smjer m a t ematika­fizika). Tv r tko, već kao srednjoškolac, po kazuje netrpeljivost prema vlasti, tako da je izbačen iz srednje škole (Gimnaziju završio u Metkoviću), nakon toga Poljoprivredni fakultet u Zagrebu.

Uporno i hrabro je, na svakom koraku, ispoljavao svoje hrvatstvo, pa je kao takav bio nepodoban u mostarskom “Hepoku”, gdje je kratko radio, nakon čega se ponovo vraća u Zagreb. Davor, također, teško dolazi do zapos­lenja. Sedamdesetih godina je jedva dobio mjesto nastavnika u osnovnoj školi u Drežnici i nešto kasnije u Pologu. Bio je uzoran radnik, omiljen prijatelj i kolege iz III. osnovne, gdje je radio pred

Davor i Tvrtko Miloš

Tvrtko se rodio ratne 1941. Godine. Otac nije bio kući da dočeka sina jer je već tada bio u hrvatskoj vojsci. Put Pere Miloša je gotovo identičan putu svih Hrvata Hercego-vine koji su se borili u II. Svjetskom ratu za svoju domovinu Hrvatsku. Sinovi su samo viđali oca kad bi krišom dolazio noću. A nakon Davorova rođenja 1945. godine pošao je, skupa s tisućama svojih sunarodnjaka, na križni put u Bleiburg.

Hrvatski vitez Davor Miloš

12 SJEĆANJA NA PALE HRVATSKE BRANITELJE

domovinski rat, su ga cijenile i poštovale. Ljudima nije smetalo opredjeljenje braće Miloš, ali vlastima su bili trn u oku.

Godine 1975. u obitelj Mi loš je stigla zapanjujuća vijest Tvrtko Miloš je osuđen na smrt strijel­janjem navodno zbog podmetanja eksploziva u poštu u Zagrebu, tadašnje vlasti su ga htjele, po svaku cijenu, ukloniti.

Davor s obitelji, suprugom i dva sina doživljava velika poniženja. I ono malo prijatelja, što su bili vjerni, nisu smjeli dolaziti u kuću Miloša.

Radio je i stručno se usav r šavao. Sav predan poslu i mis lima na brata.Tvrtka je prva žena Nevenka ostavila jer joj je smetao njegov nemirni politički duh, a istu sudbinu je doživio i od druge žene Marije koja ga je napustila dok je bio u zatvoru. S Marijom Tvr tko ima sina (i dvije kćeri iz prvog braka). Kazna strijeljanjem preinačena je najprije na doživotnu robiju, pa na dvadeset godina. Tvrtko Miloš je odležao 14 godina, sve do po četka rata u Hrvatskoj, kada je amnestiran.

JEDINI PUT - PUT U RODNI MOSTAR

Nije gubio ni dana. Pohrlio je da konačno da svoj doprinos za slobodu Hrvatske. Prošao je kao pripadnik garde sva ra tišta Hr­vatske na kojima je zaslužio titulu viteza. Opet je i treća supruga, Donka, uzalud čekala nemirnog Tvrtka da se vrati njegov put je, nakon napada na Mostar, vodio u rodni grad, u Ričina ulicu, u Herceg­Bosnu.

Malobrojni borci HVO su zadivljeno slušali ovog hrvatskog viteza koji je čvrsto govorio: “Mor­ate biti veliki vjernici. Vjernici da, ali budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi”. U ovom ratu najprije je stradala istina, pa ljubav, pa nedužni ljudi. Kojim redom će početi mir? To će od vas zavisiti. Svijet nam može završiti rat ali mi moramo graditi mir na dobro i prema interesu hrvatskog naroda, poštujući interes i drugih naroda. Ali nikako mir na štetu Hrvata!. Dosta je bilo pakiranja kofera! “Tako je govorio Tvrtko Miloš i ispred boraca išao prvi.

Branitelji se sjećaju riječi koje je zabilježilo novinarsko pero, s jednog sastanka, kada su se tek

udarali temelji Herceg­Bosni. Tvrtko Miloš je rekao: “Hrvati su na ovim prostorima imali državu do Herceg­Stjepana. Država mora imati narod koji želi da ta država opstane. Narod bez države je obezglavljen. To je samo skup pojedinaca osuđen na rastjerivanje, na puteve bez povratka. Država je uvijek kuća naroda. Narod bez kuće­države je nitko i ništa. Dužni smo svojoj djeci kuću, jer samo kuću kućom čine ljudi, a država narod čini nacijom. Hoćemo li mi Hrvati u BiH biti svoji na svome­moramo odlučiti. Moramo imati svoj suvereni prostor, gdje smo

svoji na svome.Ako propustimo ovu priliku, hoćemo li opet čekati koliko od Herceg­Stjepana do danas”? Rijetki su ga u potpunosti razumjeli, ali su s poštovanjem slušali njegove rječi.

Pred samo oslobođenje od četnika Tvrtko je još jednom pošao na Podveležje. Poginuo je od četnika a njegovi suborci ga pokopaše 29. lipnja 1992. godine (poginuo 27.06). Hrvatski narod je dostajanstveno ispratio svog viteza na vječni odmor. Neretva, tada i tužna i nabujala, pokušala je sačuvati uspomenu na ovog hrabrog viteza.

Ali Ričini i kući Miloša ne bi suđeno da ostanu u miru. Muslimanski fundamentalis ti, nakon što okrenuše svoje pu ške na dojučerašnje suborce, poželješe zagospodariti Ričinom. Nitko osim branitelja neće nikad znati s koliko žestine su Muslimani krenuli na borce HVO baš u ovoj ulici. Hrabri branitelji im ne dadoše ni pedlja da prođu. Ginuli su, ali nisu dali Ričinu. A i kako bi kad su s Davorom stražarili danonoćno u kući Miloša.

Ovaj hrabri borac je znao da ne smije iznevjeriti mrtvog brata, a ni djeda, pa ni pobijene i stričeve. Miloši njeguju hrvatsko ime, oni ga nose ponosno. Danima su Muslimani gađali, Davor je s braniteljima odoljevao napade! Do zadnjeg, muslimanska noga nije ušla u u Miloša ni do danas! log dana, 04.1ipnja 1993. ne ne­prijateljski snajper ga pronašao i poginuo je i drugi iz kuće Miloša. Njegovi suborci nastaviše braniti i kuću na prvoj crti i Ričinu ulicu.

U znak zahvalnosti suborci Da­vora Miloša, posmrtno, pr oglasiše bojnikom.

Iza Davora je ostala supruga Ankica i dva sina:Dalibor i Du bravko (Dalibor je student Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu a Dubravko je sr e dn­joškolac). Povijest se po novila. Supruga Ankica, iz ča sne hrvatske obitelji Smoljana, baš kao u onom ratu Mira, ostade da po diže svoja dva sina. Da se hrvatsko sjeme u Mostaru nezatre!

Njen suprug u mostarskim noćima je tuga ali i briga i vječno pitanje: Hoće li i njeni sinovi morati ponovo Ginuti za svoju kuću, za svoju Ričinu ulicu, za svoj Mostar...I uporno ponavlja: “Ne dao Bog da se više ponovi”.

O ljepoti braće Miloš, njihovoj kršnosti i poštenju šap utale su djevojke po Mostaru

Hrvatski vitez Tvrtko Miloš

13HRVATSKI VITEZ KOJI NIKAD UMRIJETI NEĆE

LUDVIG PAVLOVIĆLUTKO

1951. - 1991.

Kako vrijeme brzo teče. Osam-na estog rujna navršit će se tri godine od smrti jednog od

najvećih hrvatskih vitezova, Ludviga Lutke Pavlovića. Rođen 1951. u Vitini, Ljubuški, bio je jedan od devetnaest hrabrih hrvatskih vitezova što su 1972. godine željeli srušiti Jugoslaviju - tamnicu hrvatskoga naroda. Kao član legendarne grupe »FENIKS«, i kao jedini preživjeli od njih, tri puta je osuđen na smrtnu kaznu. Da bi ga sovjetski vlastodržac Broz »pomi-lovao« na tešku robiju od dvadeset godina. Izdržao je sve. Za Hrvatsku i hrvatski narod. Sedam godina samice u Zenici (što je svjetskI rekord), a os-tatak kazne do početka 1991. proveo je u KPD Sremska Mitrovica. Iz zat-vora u Lipovcu (Hrvatska), u kojem je boravio posljednja tri mjeseca kazne, pušten je u ožujku 1991. godine. Po izlasku iz zatvora odmah se uključio u borbu za obranu svoje Hrvatske i hr-vatskoga naroda (rat u Hrvatskoj već je bio pitanje sata). Uključio se u ZNG i živio na relaciji Zagreb - Hercegovina, jer je u svom rodnom kraju obučavao dragovoljce koji su se pripremali za rat koji je slijedio. Mučki je ubijen 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima kod Posušja. Poginuo je samo deset dana prije nego se trebao vjenčati, no danas ipak, po hrvatskoj zemlji sretno stupa njegov dvoipolgodišnji sin Ludvig koji ime dobi po ocu kojega nikada nije vidio, ali o kojemu će u svojemu životu imati što lijepog i časnog slušati. Ime Ludviga Pavlovića danas nosi jedna od najboljih postrojbi HVO-a koju je osnovao, nažalost također pojkojni, hrvatski vitez Božan Simović.

14 IVAN PAVAO DRUGI I NJEGOVO KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO

Prošle 1993. godine papa Ivan Pavao Drugi navršio je 15 godina svoje papinske pastirske službe. Za papu je izabran 16. listopada 1978. god. Bijaše to velik i znako­vit događaj u povijesti Katoličke Crkve, jer je na papinsku stolicu u Rim došao jedan Poljak, jedan Slaven, Ka rol Wojtyla.

Taj svećenik, biskup, kardinal, teolog i filozof bijaše poznat u svojoj domovini Poljskoj i od­ređenim crkvenim krugovima, ali široj vjerničkoj populaciji nije bio poznat. Otkako je papa s pastirskim štapom, tijarom na glavi i bijelom odjećom postao je poznatim cijelome svijetu. Ob ilazio je države i narode, političke vođe i različite udruge kako bi djelovao na ostvarenju pravde i ljubavi u ovome svijetu. Njegova se riječ širila preko svih medija. Postao je na taj način prvim tumačem evanđeoskih poruka i navjestiteljem Krista suvremenome čovjeku.

Karol Wojtyla od mlade na čkih svojih dana sluga je riječi, sluga poezije. U pjesmi Magnificat veli: »Obožavaj, dušo moja, sla­vu svoga Gospoda, Oca velilke Poezije ­ nadasve dobroga.« Za njega je također Bog pjesnik kao i za sv. Augustina. Sav vidljivi svijet jest poezija, jest pjesma, a vrhunska pjesma jest čovjek kako se kaže u Ps 8: »Čovjek je malo manji od Boga, malo manji od anđela.« Tome, dakle, on služi i kao student, i kao svećenik, i kao

biskup i kao papa.Međutim, malo je bilo onih koji

su znali da Karol Woityla piše sti­hove, drame i eseje o književnosti i književno­teoretskim problemima. Sve je svoje radove objaljivao pod pseudonimima: Andrzej Jawin, Piotr Jasien, Stanislav Andrzej Gruda, te s inicijalima A.J. Ob­javljivani su u mjesečniku Znak, zatim u publikaciji Ty ­ godnik Powszechny i drugim listovima. Nastupao je sa svojim tekstovima u ilegalnome kazalištu zvanom Teatr Rapsodyczny za vrijeme drugog svjetskog rata. Tu su ga mnogi, a posebice Mi e czyslaw Kotlarczyk, upoznali kao vrsnog pjesnika i dramskog interpreta­tora, koji, ako ničim drugim onda barem živom i umjetničkom riječju otvara nove perspektive života u najtežim trenucima teške ratne drame svoga naroda. Riječ mu je stvarala obrise slobode i domovine. Druženje s riječju bijaše život i nagovještaj života.

Konačno godine 1980. izda vačka kuća Znak u Krakovu objeloda­nila je knjigu Karola Wojtyle s naslovom Poezija i drame. Tom se knjigom cijeloj poljskoj i svjetskoj javnosti predstavio ne poznati pisac i pjesnik, naš sadašnji papa Ivan Pavao Drugi.

Počelo je i prevođenje na strane jezike, tako i na hrvatski jezik. Na hrvatski ju je preveo Milivoj Slaviček, a objavio Globus u Za­grebu 1984. god. ­ četiri godine poslije knjige prvotiska. Predgovor je napisao Ma rek Skwarnicki. Otada zai nteresirana čitalačka publika u nas ima prigodu uživati

Obožavaj, dušo moja, slavu svoga gospodina...

15IVAN PAVAO DRUGI I NJEGOVO KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO

u poeziji sadašnjeg pape, kao i u njegovim dramama, te esejima o kniževnosti i kazalištu.

Odmah na početku valja imati u vidu jednu vrlo važnu činjenicu kad je riječ o književnome stva­ralaštvu sadašnjega pape Ivana Pavla Drugoga, a ta je da je on u prvome redu dušebrižnik, pa­storalac. Iz takve je zaokupljenosti čovjekom niknula njegova po­ezija, njegova drama i sve ostalo književno­teoretsko razglabanje. On se saginje čo vjeku, čovjeku intelektualcu, čo v jeku književniku, čovjeku radniku i govori njemu prikladnim jezikom ­ jezikom poezije. I njegove su propovijedi, kao i brojni njegovi nagovori, njegove enciklike i brojna pisma i slični spisi također i svojevrsna književnost, ali to tim tekstovima nije bila prvotna književna funk­cija nego pastoralna. Stoga ih ne promatramo s toga stanovišta, tj. književnoga.

Ovdje uzimamo u razmatranje samo one tekstove koji su odblje­sak baš književnog izraza koji poznaje svoje zakonitosti, svoj stil i svoju višeznačnu poruku.

Budući da živimo u vrije me rata i svih ratnih nedaća, moguće je u književnim tekst ovima Karola Wojtyle pronaći također i bro­jna mjesta koja nam pomažu u razrješavanju upravo tih dvojbi. I kad je riječ o karitativnoj djelatnosti u sa dašnjem povijesnom trenutku hrvatskog naroda, moguće je također u papinim tekstovima, posebice u drami Brat našega Boga, pronaći ulomaka koji nam u tom smislu oplemenjuju djelatnost i uzdižu maštu iznad strogo krute stvarnosti u kojoj se znamo vrlo često izgubiti.

ŽIVOT I DJELA KNJIŽEVNIKA KAROLA WOJTILE

Karol Wojtyla rođen je 18. svi bnja 1920. god. u gradiću Wa dowice, jugozapadno od Kr­

akova. Osnovnu školu i gimna ziju pohađao je u rodnome mj estu, a od 1938. studira polonistiku i filozofiju Jagiellonskog sveučilišta. Od 1940. do 1941. ­ dakle u počecima drugog svjetskog rata ­ radi u kamenolomu nedaleko od Krakova, a potom u tvornici sode. Tih godina pridružuje se ilegalnome kazalištu Teatr Rap­sodyczny (Rapsodično kazalište). Od 1942. do 1946. god. studira teologiju, 1946. zaređen je za svećenika.

Nakon ređenja nastavlja studij teologije na dominikanskom sveučilištu u Rimu. Od 1957. god. predaje etiku na Katoličkom sveučilištu u Lublinu. Godine 1958. postaje biskupom, a 1967. kardinalom. Godi¬ne 1978. postao je papom i uzeo je ime Ivan Pavao Drugi. Otada je poznat, kako rekoh, cijelome svijetu, a posebice nama katolicima. Pisanjem je otpočeo u rodnim Wadowicama. Najprije je pisao pjesme, a potom od 1940. kazališne komade i književno­kritičke tekstove, te naravno razne filozofsko­te olo ške spise, o kojima sada nije riječ.

Objavljivao je pod pseudonimima literarne tekstove, za koje misli da nisu dovršeni, a sve ostale svoje radove s područja teologije objavljivao je pod svojim imenom, jer je bio uvjeren da je to ono glavno što čini u svome životu.

Kao mladi svećenik i svećenik student Karol Wojtyla je bio uvi­jek uz narod, uz mladež i djecu, uz stare i nemoćne, uz radnike i seljake. Za potvrdu ovoga imamo mnoštvo drugih dokumenata, a jedna skupina njih su i njegove pjesme i drame.

Posebno ističem pjesme iz ciklusa Kamenolom, gdje opisuje kamenolomce i njihova teška stradanja. I kao biskup i biskup kardinal, te pogotovo sada kao papa on je također okrenut čovjeku, onome najmanjemu, čiju patnju najbolje razumije, kao i onome moćnome koga potiče na razne

načine da pomogne ugroženome i slabome. To svjedoče njegove enciklike.

Iz te tijesne povezanosti s lju­dima raznih i različitih profila, te posebice iz suživota s mladeži nikla je njegova poezija, njegov poetski govor svijetu, čovjeku i Bogu, kao i njegove drame u ko­jima se prelamaju brojna pitanja života. Lirski subjekt dramsko lice ne valja poistovjećivati s pis­cem, oni mogu biti originalnom pjesničkom tvorevinom samoga pisca, jer pisac želi uvijek izreći poruku važnu za ponašanje pojedinca i cijeloga kolektiva. Pjesnički govor je proročki govor i sudbinski vrlo važan. Ne smije ga se zaobići, a kada ga se čuje, ne može se ostati ravnodušnim. Karol Wojtyla je upravo takav pjesnik. Ne možemo njegov glas zanemariti.

Nakon ovih kratkih pribilješki o životu Karola WojtyIe donosim kronološki redoslijed djela, od kojih su neka izgubljena, a neka objavljena u spomenutoj knjizi Poezija i drame.

Pjesme, pobliže nepoznate,što ih je autor recitirao na skupnim književnim večerima u Modroj dvorani Katoličkog doma (danas Filharmonija).

1938/39. Renesansni psaltir (Slavenska knjiga). Rukopis.

Beskidske balade. Nije saču va no. David ­ drama, nije sačuvana.

Job, Drama iz Staroga zavjeta. Jeremija, Narodna drama u tri či¬na ­ rukopis.

Oko 1944. Pjesme: Harfist, Osvetnici, Proletarijat, Prijelom (skice­ rukopisi).

1944. Pjesma o skrivenome Bogu, Glos Karmelu, 1946., br. 1­2, 3, 1947., br. 3,5 (fragmenti).

1944.­49. Brat našega Boga — dra¬ma (dvije inačice).

1950. Pjesma o sjaju vode. Tygod­ nik Powszechny br. 19. Majka. Tygodnik Powszechny br. 50.

1952. Misao je čudnim pros­

transtvom, Tygodnik Powszechny br. 42. Kamenolom, Znak

Pred zlatarnicom ­ drama, Znak, br. 12.

Rođenje vjernika, Znak 1963., br. 11.

Crkva (fragmenti), Znak, 1963., br. 11.

Razmatranja o očinstvu, Znak br. 5. Zračenje očinstva (misterij), Znak 1979, br. 11.

Putovanje u sveta mjesta, Znak br. 6.

Uoči Uskrsa 1966, Znak br. 4.Misleći Domovina... Znak

1979, br. 1­2.Razmatranja o smrti, Znak br. 3.Prije 16. X. 1978. Otkupljenje

traži Tvoj oblik da uđe u nemir svih ljudi, Znak 1979, br. 10 Stanislav Znak 1979, br. 7­8.

Marek Skwarnicki napisao je sljedeće prigodom prvog tiskanja Papinih književnih djela: »U razgovor u inicijativi da ova knjiga bude objavljena, a u njezino se redigiranje nije uplitao, ali joj je dao svoj ‘nihil opstat’, naglasio je: Potreban joj je predgovor u kojem bi bilo rečeno da je poezija velikom damom kojoj se valja posvetiti posvema, a ja se bojim da nisam bio prema njoj sasvim uredu. Citiram ove riječi po sjećanju. Bile su izrečene na poljskome jeziku. to su vrlo poljske riječi. Jer poezija, književno stvaralaštvo, uloga pisca u društvu, posebno ima značenje za Poljake.

Funkcija je književnosti bila i jest u nas nešto drugačijom no u krugu mnogih drugih nacionalnih kultura.

Povezana je, naime, s osje­ćajem općedruštvene moralne odgovornosti za sudbinu kulture koja ima tako duboku i dugu kršćansku tradiciju...« Još je rekao isti priređivač:

»Ovo pjesništvo sakralizira punoću ljudske egzistencije.« Zaista, čitajući poeziju Karola Wojtyle uživat ćemo u sakrali­zaciji našeg vremena i uopće našega života.

KAROL WOJTYLA OD MLADE NA ČKIH SVOJIH DANA SLUGA JE RIJEČI, SLUGA POEZIJE. U PJESMI MAGNIFICAT VELI: »OBOŽAVAJ, DUŠO MOJA, SLA VU SVOGA GOSPODA, OCA VELILKE POEZIJE - NADASVE DOBROGA.«

16 USPOMENA

Na prostorima Crvene Hrvat­ske od Cetine do Duklje nastale su posebne zemlje: Paganija ili Pomorje od Cetine do Neretve, Hum ili zahumlje od Neretve do Dubrovnika, Travunija s Konavlima od Dubrovnika do Boke kotorske, Duklja južno od Travunije i Bosna oko izvora rijeke Bosne.

Paganija se u 10. st. nazivala još i Arenta, tj. Narenta, danas Neretva, a u 9. st. Mariania što je značilo ze mlja Marijana. Od početka 12. st. ovo se područje nazivalo Mariona u značenju Pomorja, a u 12. st. počinje se nazivati i Neretljanska krajina.

Neretljansko područje bilo je podijeljeno na tri županije: Ra­stočka, Mokro i Dalen s poznatim gradovima Mokron i Vrulja blizu Makarske te Oštrog (Zaostrog) i Labinca (Gradac). Ne retljani su se bavili gusarenjem i plijenili mletačke brodove. Gospodarili su otocima: Mljet, Korčula, Brač i Hvar.

Od neretljanskih vladara poz­nati su: Družak 839. g., Berigoj oko 1050. g. i Jakov.

Neretljanima su 1000. g. Mle­čani oteli Hvar i Korčulu. U 2. pol. 11. st. Neretljanska krajina dolazi u tijesnu vezu s Hrvat­skom i zajedno s njom pod vlast Arpadovića. U 12. st. na tom području vladaju Kačići, omiški

knezovi. Od kraja 12. st. neretl­jansko područje sve češće ulazi u sastav Huma, a 1326, došla je pod vlast bosanskih kraljeva. U sastavu Bosne uzdigla se obitelj Bogavčića kojoj je pripadao knez Juraj Radivojević i njegovi potomci Jurjevići i Vlatkovići.

Neretljani su nakon 1435. došli pod vlast Hercega Stjepana, po­tom pod Veneciju do 1499. te pod Turke do 1644., a zatim je priznavala mletačku vlast do 1797.

Hum se u lat. izvorima nazivao

Chelmania, Chulmia, ili Tera de Chelmo. To je kraj koji se prostirao iza Huma kod Mostara prema jugu i moru. Prema Općoj enciklopediji Humsko područje graničilo je na sjeverozapadu i Neretvom. S hrvatskim kraljem Tomislavom sudjelovao je 925. na saboru u Splitu. Papa Ivan X. u pismu je pisao »Ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata i Mihaelu, uzvišenom kn ezu Humljana... i čitavom na rodu ­ preljubljenim našim sinovima koji

borave po Slavoniji i Dalmaciji.« U Barijskim analima je zapisano »Mihael kralj Slavena«.

Za vrijeme Miroslava, koga je na vlast doveo Emanuel Komnen, bizantijski car, protjeran je stonski biskup Donat i dovedeni istočni kaluđeri. Tada se prvi put počinje razvijati pravoslavlje na području Crvene Hrvatske.

Kada je Hrvatsko­ugarski kralj izvojevao pobjedu nad Raš kom 1198. u Humu je zavladao do m aći knez Andrija Humski. Me đutim, Stevan Prvovjenčani osvaja veći dio Humske zemlje i na vlast dovodi Petra, vjeroja tno, sina Miroslava. Petar i njegov nasljednik bratić Toljen pr ipadali su humskim krstjanima. Ugarsko­hrvatski kralj Kolo man pokreće križarsku vojnu pr otiv krivovjeraca u Bosni i Humu. Osvojeni veći dio humske zemlje vratio je knezu Andriji, a Toljen se zadržao u Stonu. Toljen je iskoristio oslabljeno Hrvatsko­Ugarsko kraljevstvo za vrijeme provale Tatara 1241. i uz pomoć srpskog kralja oteo zemlje knezu Andriju do Neretve, ali samo zakratko. Andrija je umro u razdoblju između 1250.­1254. Andriju je naslijedio sin Radoslav koji je vladao Pelješcem, Stonom, Zažabljem i srednjim i sjevernim Humom. Radoslava je naslijedio župan Stjepan 1264.

Bizantijski i srpski vladari su pr itiskom nastojali potiskivati ka toličanstvo i širiti pravoslavlje.

Dovoljno je reći samo jednu riječ,

HUMi ozdraviti će duša Hrvatska!

17USPOMENA

Car Bazilije je 1020. biskupiju u Rasu, koja je uspostavljena za Srbiju, izuzeo iz dubrovačke metropolije i pođvrgao Ohridu. U tijeku velikog crkvenog raskola 1054. Duklja, Trebinje, Hum, Bosna i Hrvatska su posve ka­to ličke. Njihove biskupije su u sklopu splitske i dubrovačke m etropolije. Jedino je Srbija u sklopu Istočne Crkve.

Dukljanski vladar Vojislav se 1042. digao protiv Bizanta, osvojio Ston i stonsku biskupiju podvrgao splitskoj metropoliji. Nasljednik Vojislavljev Mihael sa sjedištem u Kotoru diže Crv enu Hrvatsku na rang samos t alne kraljevine. Papa Grgur VII. šalje mu 1078. kraljevsku krunu. Bodin uspijeva od Klementa III. dobiti vlastitu nad biskupiju za svoje kraljevstvo sa sjedištem u Baru. Hum se u ovo vrijeme nalazi u sastavu Bijele Hrvatske.

Pod pritiskom širenja pra­voslavlja i trebinjski biskup se 1252. sklonio u benediktinski samostan na otočiću Mrkarij kod Dubrovnika. Od tada biskupija nosi naziv trebinjsko­mrkanjska.

U Srbiji su 1282.­1316. vladali braća Dragutin i Milutin. Za njihove vladavine je treći put 1284. napadnut i zauzet Hum. Dragutin je naginjao katoličkoj crkvi. Njihova majka Jelena je bila velika papi da obnovi ka toličke biskupije u Stonu i Trebinju. Stonska biskupija se obnovila, a trebinjska nije mogla jer se kralj Milutin (1316.­1321.) okrenuo protiv katolika.

U 14. i 15. st. biskupija je ponovno u Trebinju, a od 1456.­1859. stalno u Mrkanju.

Između bana Pavla Šubića i kralja Milutina 1303. sklopljen je ugovor po kome je Milutin imao pravo da samo ‘jedno kraće vrijeme zadrži vlast nad područjem Pelješca, Stona, Zatona i Popova. Već 1304. ban Mladen II. najstariji Pavlov sin zvao se knezom »sve zemlje Huma«, a 1322. bosanski ban Stjepan II. Kotromanić »Humske zemlje gospodin«.

Knez Nikola, koji je vladao Hu mom, najvjerojatnije je bio unuk kneza Andrije. Nikola se oženio Katarinom sestrom ba na Kotromanića i postao rod o na­čelnik domaće dinastije Nik olića. Vladislav je sin Nikolin.

Dubrovčani su iskoristili bo r bu

između Bosne i Srbije i ku pili Ston i Rat na Pelješcu. Ston su ubrzo za uvijek napustili i pr a­voslavni kaluđeri.

U razdoblju od 1330­1404. u Humu je najuglednija velikaška obitelj Sankoviči katoličkog po ­rijekla iz sela Biskupa kod Gla­votičeva. U tijeku širenja Bosne na Hum i Trebinje sudjelovali su u zboru bosanskih velikaša kao predstavnici Humske zemlje.

Bosanski ban Stjepan II. Ko­tromanić je 1326. g. proširio svoju

vlast do Drine i mora. Zavladao je Završjem (stari hrvatski krajevi Imotski, Duvno, Livno i Glamoč), primorjem između Cetine i Neretve i Humom.

Ludovik Hrvatsko­ugarski kralj prisilio je bana Tvrtka 1357. da mu u ime miraza za ženu Jelisafetu Kotromanić ustupi Hum s desne strane Neretve, neretvansko primorje i Završje. Tvrtkova je moć rasla. On je 1373. pobijedio župana Nikolu Altamanovića i stekao gornje Podrinje i dio Polimlja, a 1377. zavladao je župama Trebinje, Ko navle i Dračevicu. Nakon smrti Ludovika 1382. Tvrtko je podvrgao pod svoju vlast zapadni Hum, Završje i Neretvansko primorje. Na jugu je iste godine sagradio tvrdi grad Novi. Od kraljice Jelisafete dobio je 1385. Kotor. Turci su 1386. prodrli u Hum. Vojvoda Vlatko Vuković potukao ih je 1388. kod Bileće. Vlatko je pomogao Srbima na

Kosovu 1389, a 1390. Tvrtku su se predali hrvatski gradovi Split, Knin, Šibenik, Trogir, Omiš i otoci Brač, Hvar, Vis i Korčula.

Tvrtko je za nagradu Vlatku Hr aniću, sinu Vuka, župana Ru­diriskog, koga su zvali Hrana, za pobjedu nad Turcima darovao velike posjede u južnim krajevima. Vjerojatno je tada dobio i Novi u Boki Kotorskoj koji je kasnije postao glavni grad Hercegovine.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. i Dabišine 1395. bosanska vla­

stela se toliko osilila da su ru š ili i postavljali vladare po vo lji.

Među njima su se isticale obitelji u Donjim krajevima na Vrbasu Hrvatinići, u istočnoj Bosni Pavlovići, u Humu Kosače, potomci Vlatka Vukovića, u Ner­etvanskoj krajini Radivojevići, poslije Vlatkovići, oko Srebrenice Dinjačići ­ Kovačevići, a u dolini Spreče Zlatonosovići.

Vlatko Hranić, odnosno Vuk­ović, se ubrzo domogao velikog ugleda i bogatstva i nadaleko je slovio kao junak. Iza sebe je ostavio četiri sina: Sandalja, Vukca, Vuka i Vukćića. Najmlađeg Vukčića su smaknuli rođaci kn eza Pavla Radinovića koga su ubili preostala braća Hranići. Vukac i Vuk se nisu ničim isti cali. Ne bi se vjerojatno ni spominjali da Vukac nije bio otac, a Vuk stric glasovitom Hercegu Stjepanu Kosači.

Najstariji brat Sadalj bio je sr edišnja osoba oko koje su se

razvijali svi politički događaji na jugu Bosne. Imao je glavnu riječ u kra ljevstvu. Dva puta se ženio, ali ni je poroda ostavio. Sandaljevi su se posjedi prostirali od Drine do Cetine i Boke Kotorske, osim Tr ebinja s okolicom gdje je nezavisno go spodario Radosav Pavlović. Sandaljeva zemlja je obuhvaćala tri područja: Hum, Primorje i Podrinje.

U Humu su se tada spominjali Blagaj, Bišće, Vjenčac, Vratar i Kruševac. U Primorju je do 1419. držao dio Konavla i Dračevicu. U Podrinju su se isticali gradovi: Sokol, Kukanj i Samobor te trgovišta: Prijepolje i Dabar i varoši: Brezovica (Plevlje) i Hotič (Foča). U Dabru je nekada stolovao dabarsko­bosanski biskup.

Vojvoda Sandalj je umro 1435. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Kosača. On je ubrzo otpočeo rat protiv Radosava Pavlovića. Uzimanjem naslova Hercega 1448. Stjepan Kosača je faktično odcijepio Hercegovinu od Bosne.

Herceg Stjepan se četiri puta ženio. S prvom Anom Kanta­kuzena imao je: Vladislava, Katarinu, Vlatka i Mariju. S drugom ženom Jelenom nije imao djece, a s trećom nezakonitom Fiorentinkom Barbarom imao je Stjepana. Četvrtoj se zna samo ime Cecilija. Između He rcega Stjepana Kosače s druge strane žene Jelene i sinova Vla dislava i Vlatka vladale su nes uglasice. Herceg je vodio borbu i s Du­brovnikom. Sve je to išlo u korist Turcima.

Vladislav i Vlatko su se oženili 1455. Vladislav je imao sina Ba­lšu, a za Vlatka se ne zna.

Za vrijeme turskih osvajanja Bosna je stvarno bila raskoma­dana na četiri države. To su bile: Kraljeva zemlja, Zemlja Hercega Stjepana Kosače, Oblast Pa vlovića i Oblast Kovačevića. Bosansko kraljevstvo je palo pod Turke 1463., a istočni i najveći središnji dio Hercegovine Turci su zauzeli do ljeta 1466. Iste godine umro je Herceg Stjepan.

Osvojene zemlje Turci su pretvarali u sandžake, vilajete, kadiluke i nahije. Bosanski sandžak osnovan je 1463. U njemu se 1469. nalazio i vilajet Hercegova zemlja sastavljen iz dva kadiluka, Drina i Blagaj. Posljednje uporište Herceg Novi Turci su osvojili 1482.

Prošlo je dosta stoljeća od kada je nastao Hum. On je i danas tu. Samo je promijenio ime. Na njegovim pov-ijesnim temeljima nastala je Hercegovina. Na području današnje Hercegovine povijest je zabilježila mnjoge narode, njihove kulture i političko-upravne jedinice. Još u 13. st. u prije Krista tu žive Iliri, od 4. st. Kelti, a od 1. st. poslije Krista Rimljani. Podjelom rimskog Carstva 395. na zapadni i istočni dio današnje područje Bosne i Hercegovine s Dalmacijom pripadalo je zapad-nom djelu. U njoj su zakratko vrijeme vladali istočni Goti, a 30. godina 6. st. Bizant. U 6. st. Bosnu i Hercegovinu su pustošili Avari i Slaveneni, a u 7. st. tu su se naselili Hrvati.Prema bizantijskom piscu Konstantinu Porfirogenetu država hrvatska, nakon pobjede nad Avarima u 7. st. bila je vrlo prostrana. Na temeljima kronike popa Duk-ljanina podjela Hrvatske države na Bijelu i Crvenu Hrvatsku uspostavljena je na saboru u Dunavu

18 ZABORAVLJENI MOSTARCI - APOSTOLI HRVATSTVA

Ivan A. Milićević rodio se 23. lipnja 1868. u Mostaru, gdje je počeo pohađati pučku školu kod časnih sestara milosrdnica. Za maloga Ivana bila je veli ka sreća što je o njemu rano preuzeo brigu njegov plemeniti stric fra Franjo Miličević, prvi prosvjetitelj i preporoditelj kr šne Hercegovine. Kako je fra Franjo u nepovoljnim političkim okolnostima morao privrem e no istupiti iz franjevačkog reda, napustiti Hercegovinu, jer se njegova redovnička zajednica distancirala od njega, i poći u šibensku biskupiju, koja ga je primila kao svjetovnog svećenika. Polazeći za župnika u Pirmatovce, on povede sa so bom i svoga malog bratića koji nastavi pučku školu u Skradinu.

Niža četiri razreda gimnazije za vršava u Splitu baš kad se na splitskoj gimnaziji potiskuje

ta lijanski utjecaj i snažnije se po čne osjećati hrvatski duh što je pozitivno djelovalo na mladog Miličevića. Kad mu se stric vrati iz Dalmacije, nastavi Ivan gimnaziju u Sarajevu, jer u to vrijeme ne bijaše gimnazije u Mostaru. Stric mu dopusti, da prema intimnim sklonostima iza bere budući poziv. »Oni, ja ga odgajah da bude čovik, a in ače nek odabere što hoće«, odgovarao je don Franjo svojim prijateljima.

I Ivan se odluči za pravo, koje je studirao u Beču i Zagrebu. Svršivši pravo ne ostaje u Za­grebu, nego se vraća u rodni grad Mostar i nastavlja kulturno i prosvjetno djelovanje svoga strica don Franje.

Godine 1897. osnovao je, uz pomoć mostarskih rodoljuba i intelektualaca iz cijele Herceg­Bosne, novu Hrvatsku dioničarsku

tiskaru i pokrenuo novine Osvit, u Mostaru, čiji je bio urednik.

Osvit je izlazio od 1898. do 1910. i zagovarao je pravaške ideje te bratsku slogu s musliman­skim narodom. Golema većina pučanstva u Bosni i Hercegovini kao i sveučilišna mladost tada su prihvatili ideje dra Ante Starčevića i odlučno branili historijska prava hrvatskog naroda u Bosni i Her­cegovini. Ta Miličevićeva kulturna i politička akcija izazvala je silno oduševljenje u cijeloj Bosni i Hercegovini. »Najradosniji je bio don Fraijjo. Mostarski trg ovci i obrtnici došli su da list Osvit smataju i spremaju za op remu.« I.A. Miličević.

Godine 1901. urednik Mili ­čević otvara novu rubriku u Os vitu za prikupljanje pomoći siromašnim đacima i studentima. To je dalo poticaj da se slijedeće 1902. godine osnuje u Mostaru Hrvatsko potporno društvo za pomoć đacima i studentima. Iz

tog društva, kako je poznato, razvilo se Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«.

Miličević je kasnije stupio u upravnu službu, služio je u neko­liko bosanskih mjesta dok godine 1907. nije došao u Sarajevo.

Godine 1911. postao je ured­nikom poluslužbenog Saraje­vskog lista, ali unatoč toga nije se odrekao svoga rodoljublja i kulturnog rada za svoj narod. Crno­žuti vlastodršci držali su ga stalno na oku i ometali mu mnoge njegove planove, ali on ipak uspjeva mnogo toga učiniti za opću narodnu stvar.

Ni vla stodršci nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slove­naca nisu ga nikako trpjeli zbog njegova hrvatstva, pa su ga 1922. prgevremeno umirovili, točnije rečeno izbacili iz službe. Godine 1925. postao je urednikom lista

n Još kao mali srednjoškolac pomagao stricu fra Franji Miličeviću u tiskarsko-izdavačkoj djelatnosti u vrijeme turske vladavine i pod njegovim okriljem počeo objavljivati svoje prozne radove u kalendaru Mladom Hercegovcu (1872.-1885. g.), Hercegovačkom bosiljku (1883.-1885. g.) te u Glasu Her-cegovca (1885.-1896. g.) Ušao u hrvatsku kulturu prije ispita zrelosti i ostao na kulturno-političkom poprištu preko šest desetljeća. Kao student prava u Zagrebu se upoznao s Ocem Domovine Antom Starčevićem, radio u pravaškim novinama i bio sljedbenik Stranke prava. Svršivši pravo nije ostao u Za-grebu, nego se vratio u rodni Mostar i nastavio djelo svoga strica don Franje Miličevića, preporoditelja i prosvjetitelja hrvatske Hercegovine. Pokrenuo je osnivanje Hrvatske dioničarske tiskare u Mostaru i pravaške novine Osvit, u kojima se zalagao za bratske odnose s muslimanskim naro-dom. Otvoreno istupao protiv Kallayeve »bošnjačke narod-nosti« i »bosanskog jezika«. Začetnik je ideje o osnivanju Hrvatskog potpornog društva u Mostaru iz koga se kasnije razvio »Napredak«. Progonili su ga i crnozuti vlastodršci kao i vlastodršci Karadordevske Jugoslavije. Mnogo je zadužio bosanskohercegovačke Hrvate pa se s pravom može nazvati velikanom jer ako on nije velikan onda ga mi i nemamo!

IVAN A. MILIČEVIĆPREŠUĆENI VELIKAN

19ZABORAVLJENI MOSTARCI - APOSTOLI HRVATSTVA

Pravde, organa Jugoslavenske mu slimanske organizacije, na kojoj je dužnosti ostao sve do 1929., kada je sudski obustavljeno izlaženje toga lista.

Miličević je zadnji dio svoga djelatnog života proveo kao upravitelj Napretkove kulturno­historijske zbirke u Sarajevu, koju je osnovao i koja mu je oduvijek bivala na srcu kao nešto najsvetije i najdragocjenije. A živio je vrlo skromno od minimalne mirovine u svome stanu u ulici Skenderija u Sarajevu, gdje je i umro 23. svibnja 1950.g.

Svoj život završio je u duhu one svoje poznate izreke: »Ništa neću ostaviti svojima iza sebe nego samo svoje ime.« Kasnije su jugokomunisti, pa i oni hr­vatske narodnosti, njegovo ime prešućivali u hrvatskoj kulturi Bosne i Hercegovine, a njegova sina Tihomila protjerali iz Sara­jeva, dok su kćerki Nedi oduzeli očev stan. »Miličević je tipični predstavnik onih koji su za svoj idealizam i rad za druge primili siromašstvo. Ali dok su se drugi savijali i uvijali, njegova se kičma nije ulegnula. I to je njegov ponos, zadovoljstvo i jedina nagrada!« ( Juraj Jurjević).

KNJIŽEVNI I PUBLICISTIČKI RAD U ZAGREBU

Eto takav je bio i ostao sve do svoje smrti. Velikan i po sv om dosljednom i čestitom životu i po svom nesebičnom i pregalačkom radu za svoj hr va tski narod. Kad je 1899. do šao u Zagreb na studije, bio je već izgrađen i vješt pisac, do bar stilist, brz i okretan na peru, što mu je omogućavalo da se još intenzivnije posveti

publicističkom radu. Zato on koncem 1891. prelazi

iz Beča na zagrebačko sveučilište, gdje svraća pozornost najistak­nutijih ljudi hrvatskog književnog i političkog života.

Druži se s književnicima i političarima: Ku mičićem, Ilarambašićem, Ko k otovićem, Trumbićem i bra ćom Radićima. Kumičić ga upoznaje s Ocem Domovine dr Antom Starčevićem. Tada ulazi u uredništvo pravaškog lista Hr vatska i postaje njezin stalni urednik. Kad je došlo do rascjepa u stranci prava, prelazi Milićević u uredništvo Hrvatskog prava, glasila čistih Starčevićanaca, jer ostaje vjeran Starome.

Godine 1892. došao je u Za­greb Miličevićev prijatelj, mladi musliman Osman Hadžić Nuri, tako da ova dva Mostarca odluče da zajednički pišu poučne knjige, kako bi pomogli svome narodu u Bosni i Hercegovini. Budući daje Miličević sve svoje radove do tada potpisivao pod pseudoni­mom Aziz Hercegovac i Ibni Mostari (sin Mostara) dogovori se s Osmanom Hadžićem da pišu pod zajedničkim ime n om Osman­Aziz. Tako su nastala njihova zajednička djela: Mearif, muslimanski kalend ar (Zagreb 1894), tri poveća pripovjedna djela: Bez nade (1895), Na pragu novoga doba (1896) i Bez svrhe (1897). Sva četiri djela izdala je Matica hrvatska.

Zatim: Pripovijesti iz Bosne {1898) izdalo je Hrva tsko književno društvo sv. Jero nima i Pripovijesti (1899), iz davač Kugli i Deutsch. U svim tim djelima oni su prika­zivali društvene i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini, nastojeći da ih svojim književnim djeli ma poprave i unaprijede. »Mi ličević

je u odgovoru svojim kritičarima pisao »da ojemu i Hadžiću bila glavna misao da najstrože šibamo mane, poroke našega svijeta, da ga odvraćamo od tendencge iseljavanja i da poradimo na tome da naš čovjek ostane na svojoj grudi, koju mo ra voljeti i obrađivati.« Na kritiku Jakše Čedomila ova dva pisca oštro su reagirali.

Osim navedenih djela Mi ličević je napisao više prip ovij edaka od koje ističemo slijedeće: Trule du­bine, Drndaš i drndaši, Čekaonica 4. razreda, Najmudriji ljudi na svgetu, Nakon tri godine, Na Neretvi i dr.

Njegovu pripovijest Braća po hvalio je pjesnik Kranjčević. Danas ova djela predstavljaju našu dragocjenu baštinu, koju bi trebalo iznijeti pred našu javnost, jer se iz tih djela vidi kako je naš narod živio u prošlom stoljeću.

Osim toga, ta djela značila su golem napredak u jezičnom i stilskom pogledu za hrvatsku kn jiževnost. Isto tako, Milićević je tijekom čitavog života pisao vrlo aktualne teme iz nacio­nalnog i kulturnog života bo­sanskohercegovačkih Hrvata. Surađivao je u Prosvjeti, Vijencu, Domu i Svijetu, sarajevskoj Nadi, časopisu Napredak (Sarajevo), Hrvatskom dnevniku i drugdje. Milićević je svoj knjiž evni rad, na žalost morao prekinuti i posvetiti se više publicističkoj djelatnosti, jer su to od njega za htijevale prilike u kojima se nalazio njegov narod pod cr­nožutim okupatorom i kasnije pod kraljevskom Jugoslavijom.

Ali sve što je napisao i što je radio može i današnjim gener­acijama biti jasan putokaz!

Ivan A. Milićević rodio se 23. Lipnja 1868. u Mostaru, gdje je počeo pohađati pučku školu kod časnih sestara milosrdnica. Za maloga Ivana bila je veli ka sreća što je o njemu rano preuzeo brigu njegov plemeniti stric fra Franjo Miličević, prvi prosvjetitelj i preporoditelj kr šne Hercegovine

PUT PO NOĆITopot se moga konja čuje I hrzaj kroz noć tiju,Više nit vjetrić popuhuje - Samo se zvijezde smiju.Lagano konj se brdom penje Kroz ono cerje vito - Sve mi je, - ono isto stijenje Rastinje ponosito.Kroz mrenu mraka oko speti Rašće i drač i golet:Srce se steže, bože sveti Nemože čuvstvu odoljet.Prošlosti slike otvorene - O njima kamen zbori,Hrvatske slave uspomene Pjevaju ceri i bori.Mihajla stope, Tomislava U kamen utisnute,Djedova naših onih lavah Krv glasi borbe ljute.Strijele lete, buzdohani, Mač o m ač eno kuca:I krvavo nebo zvijezda pani A druga još svjetluca.A duh se sudbe ozgar smije, Milo mu zveku slušat,Lovor vijenac, sobom krije I veli: “ Ja ću kušati!”Preme me hrzaj konja moga,Pogledah nebu gore: Danica sjaje, zvijezda mnogaPrekrilo nebo more.

20 Razgovor BLAŽ BAKA SLIŠKOVIĆ

Baka ­ zar je potrebno još ne što reći? Za nogometnu legendu Mostara, Her­

cegovine, Hrva tske, Europe pa i čilog svita ovaj kratki nadimak je osobna karta za sve one kojima je »buba mara« u srcu, za sve one koji u nogometu vole vrhunac. A Blaž Slišković je svoj nogometni talent izgradio do vrhunca. I danas, mada sam zna reći da mu je karijera pri zalasku, svojom igrom, šarmom i htijenjem na ročito otkako je odjenuo dres »Zrinjskog« srcem plijeni sve one koji se nađu na športskim te­renima naše Herceg­Bosne. Baka je i dalje prepoznatljiv, uv jerljiv, svojstven.

Ovaj razgovor dogavarali smo nakon susreta u Ljubuškome gdje su Bakinim majstorijama morali aplaudirati i oni koji su navijali za svoj tim Ljubuški.

• Vi ste povijesna nogometna ličnost Mostara a izlaskom našeg lista »Hum« otvara se nova stranica u povijesti Mostara, možete li u prvom broju »gostovati« u našem listu?

Rado i sa zadovoljstvom. Može zvučati neskromno s naše strane ali Baka je za par sati odgodio pov­ratak u svoju Pescaru da bi i sam sudjelovao u našem zadovoljstvu da se predstavimo čitateljskoj publici Mostara i Herceg­Bosne.

• S toga i krećemo od Pescare?To je grad u kome je trenu tno do

povratka u Mostar živim i gdje mi je prekrasno. S prija te ljima igram mali nogomet onako rekreativno, ode se malo na pecanje i tako sve do polaska u Mostar na utakmice Zrinjs kog koje s radošću i velikim za dovoljstvom igram i igraću sve dok budem potreban svom Zrinjskom. To smatram svoj om obavezom prema ovom napaćenom hrvatskom narodu i to je prilika da se na neki način odužim svom rodnom gradu za koji se nisam mogao boriti pu škom kada je u posljednje dvije i pol godine dva puta napadnut.

• Svojim dolaskom i ljubavlju koju pokazujete u tim iscrpljujućim putovanjima kao i htijenjem u igri, reklo bi se da trenutno dajete za svoj Mostar gotovo onoliko kao da ste se borili s puš kom u ruci?

Nije to baš tako. Točno je da je politika i šport i kultura ali niko nema pravo niti može zaboraviti

ono što su dali svi ti mladi ljudi za očuvanje ovog našeg hrvatskog Mostara. Točno je i to da sam ja iz Mostara otišao 1986. godine dakle mnogo prije nego su ti nesretni sukobi počeli, to čno je da sam na raznorazne na čine (humanitarne prije svega) pomagao zajedno sa svojim pr i jateljima Mostaru i Herceg­Bosni kao i Šibeniku i Zadru ­ naprimjer, ali svjestan sam da ima još mnogo prostora da se odužim svom gradu i ja to evo na ovaj mada skroman način i činim.

• Kakav Vi vidite Mostar?Zna se. Mostar je prijestoln ica

hrvatskog naroda i to će biti u svim kombinacijama. Ne ma problema da u Mostaru žive i drugi narodi normalno i uvažavamo ali zna se, i mora se znati, čiji je Mostar.

Zar je uzalud palo toliko mladih života. No, o tome kakav će Mostar biti ne vjerujem da ćemo moći odlučivati ni Vi ni ja, ali ja znam da sam za sve opcije koje donose MIR. Mir je predispozicija za sve druge nadgradnje i želje ako hoćete. Jer vrijeme će htjeli mi to ili ne, donijeti zajednički život i ako bude trebalo onda ćemo i živjeti zajedno, ali ne po svaku cijenu i pod kojekakvim neprihvatljivim uvjetima za nas Hrvate.

• Vaša obitelj je ostala bez svoje kuće?

Svako je u ovom ratu ponešto izgubio, moja obitelj je ostala bez kuće u koju smo ulagali go tovo cijeli svoj život naročito se to odnosi na moje roditelje. Ali što je za nas naša obiteljska kuća za nekoga je

njegov dv osoban ili jednosoban stan i bez pretjerivanja smatram da smo na istoj razini. Najsretniji sam što u svovoj obitelji nisam u ovom ratu nikoga izgubio. Tra­gedija je za one koji su izgubili svoje najdraže, najbliže u obitelji. Što je kuća prema takvoj tragediji?

• S obzirom da je ovo nevezani razgovor o svemu pomalo da kažemo nešto i o vašem djedu?

Vidite mala je koincidencija da je moj djed Blaž po kome sam i dobio ime bio posljednji predsjednik Zrinjskog prije njegovog zabran­jivanja, a evo ja imam čast i sreću da sam kapetan novoobnovljene momčadi Zrinjskog.

Možda je i to mali razlog što na ovim utakmicama Zrinjskog igram čak i glavom mada mi to kao što rekoste prije ovog razgovora meni nije bilo svojstveno ni u najboljim danima.

No, šalu nastranu u uistinu prema Zrinjskom udahnuo tu ogromnu ljubav i energiju moj djed, a ima tu i drugih »krivaca«, kao naprimjer Jadranko Topić, moj vjenčani kum.

• Kad smo na tom terenu, mislite li da je potez Jadrana Topića pred-sjednika i njegovih istomišljenika o formiranju ove lige ispravan potez?

U svakom slučaju postojanje ove lige već je opravdano u svakom pogledu. Treba samo doći na te utakmice i sve će Vam se samo kazati. U svakom slučaju ovo je pokusna godina a što će se kasnije zbivati vrijeme će po kazati.

Ako bude sve funkcioniralo kako treba, ako uspije ova federacija zašto se u nju ne bi uključilo i pet šest klubova iz Bosne, kvalitete radi. Šta bi falilo recimo da se tu nadu klubovi iz Sarajeva, Tuzle, Bugojna ...

• Nešto o Zrinjskom?Klub je to koji već ima svoju

fizionomiju. Talenata ne nedostaje, stručnog rada također, a ljudi oko kluba i u klubu su iskazali ogromne ambicije i zašto to na koncu konca ne bi urodilo plodom. Mislim da Zrinjski ima sve uvjete da igralo se u takozvanoj BH ligi ili pak što je moja veća želja da u Hrvatskoj ligi bude pri samom vrhu. No, o tom po tom.

U ekskluzivnom intervju za HUM, naš Baka govori o sebi, svojoj borbi za hrvatski Mostar i kako ga vidi sutra. O Zrin-jskom i svojoj igri zapravo obiteljskoj vezanosti za ovaj ponovno obnovljeni hrvatski športski klub u gradu Mosta-ru. Baka, mlađi nego ikad, opet je s nama…

Svi se moramo vratiti u naš hrvatski Mostar

21Razgovor FRANJO KULJE VLADIĆ

Franju Vladića, Kulju, lege n du, nogometnog virtuoza, ma j stora driblinga

i “dugog pasa” sačekali smo pred njegovim kafićem i za molili za kraći razgovor za “Hum”.

­Nemojte mene, molim Vas, nisam ja raspoložen još za bilo kakve razgovore, kratko će Kulje i pode.

Ali zamolili su iz “HUM”a... pa ako bi moglo...! upalilo je. Vladićev “dribling” i pokušaj da izvrda razgovor naišao je na “don”. Kulje je “spustio loptu na zemlju” dodajući:

E, ako je za “Hum”, može! Fala Bogu da smo dočekali da i mi u našem hrvatskom Mostaru imamo naš tisak. Vidio sam prvi broj, dopao mi se.

U nekim drugim vremenima i na nekim drugim prostorima moto za rubriku koju smo planirali najvjerojatnije bi cijelom poslu davao izvjesnu notu humora i nonšalantnosti. Jer, tko god poznaje

Kulju, zna da su mu to karakterne crte, uz onu njegovu najveću i najizrazitiju, onu nogometnu, njemu samo svojstvenu.

­Nemojte samo o politici ­ izustit će Kulje i odmah se prodomisliti ­ ali dobro, Baka reče da su i šport i kultura u izvjesnoj mjeri politika.

Tako nam je upravo Franjo Vladić na izvjestan način sam dao šlagvort za početak razgovora.

• Kakav Vi vidite Mostar? -usli-jedilo je pitanje dok se Kulje nije predomislio da govori i o politici.

Zna se. Mostar može i mora biti hrvatski stolni grad. Zato smo se borili u ovom nametnutom nam ratu.

• I Vi ste se borili?Jesam i ponosan sam na to,

Pripadnik sam III. cimske bojne i naravno da sam dosta vremena

proveo na prvoj crti bojišnice. Po mome, to su uradili svi pravi Hrvati, Mostarci, a bogami se zna sve, i tko je ostao i koje pobjegao. O tom po tom...

Za svoj hrvatski Mostar dao sam koliko sam mogao i dao bih i više da sam mogao. Ja nosim ožiljke ovog rata. Brat mi je poginuo u Vojarni “Tihomir Mišić”, tijekom

rata umrla mi je i majka, ali ja svoj Mostar nisam napuštao i sada ga ne mislim napuštati. Pogotovo što sam dočekao da se i hrvatski barjak zavijori na stadionu, mojoj najvećoj ljubavi.

Kulje zastaje i potom nastavlja:Ne ljutim se ja na neke no g­

ometaše, Hrvate naravno, koji se nisu zatekli u gradu u vrij eme rata,

one koji su otišli ranije “trbuhom za kruhom”. Koliko mi je poznato, mnogi od njih su pomagali svom gradu i narodu na svoj način. A neki se, bogami, nisu “pretrgli”.

Ja se uistinu divim Baki koji svakog tjedna prevaljuje toliki put da bi, odjenuvši dres Zrin­jskog, pokazao i dokazao koliko voli svoj grad. On je za mene učinio isto onoliko koliko i mi koji smo ga s puškom branili i obranili. Uostalom, uvjeren sam da bi Baka, da je bio tu, učinio isto što sam učinio i ja.

• Ima li nešto zanimljivoga s prve crte?

­ Ne znam koliko je to zani­mljivo, ali kada su dolazili ovi UNPROF­orci iz španjolskog bataljuna na prvu crtu u Dre ž nici, da provjere ima li me du nama vojaka iz Hrvats ke naletjeli su na mene.

Pr e voditelj, neka žena, im je na nagovor mojih kolega objasnila da sam ja nogometaš, da sam ovo, da sam ono, da sam igrao za reprezentaciju (znate onu tamo), odmah su odustali od daljnje

kontrole. Očito je da su shvatili u čemu je kod nas Hrvata štos.

• I?­ Onda sam ja iskoristio nji­

hovo prisustvo. Pitao sam ih za Barbarića, Jurića, tako smo ih se jedva riješili, i raspričali se kao Španjolci”,

• Nogomet je u Vama i s Vama i danas?

­ A Boga ti, kako ne bi bio. Ušlo je to pod kožu, to je moj život. To sam ja. s Evo. recimo, sada sam strastveniji pratitelj europskih nogometnih zbivanja nego prije. Sada me interesira svaki klub u kome igra neki hrvatski z nogometaš. Interesira me kako taj klub prolazi kako igraju ti “veleposlanici” hrvatskog naroda i, naravno, svaki njihov uspjeh i moj je osobni.

KOSCHNIKU će Zrinjski dati tricu

Franjo Vladić jedan od najvećih hrvatskih nogometaša uopće, legendarni Kulje, govori za Hum. O prošlosti uopće ne želi pričati, o čuvenom triju BMW također jer mu je oduvijek bilo jasno zašto je nje-govo početno slovo bilo zadnje u toj „ bratstvo-jedinstvo“ skraćenici

22 FELJTON HŠK ZRINJSKI - NAJSTARIJI ŠPORTSKI KLUB U BIH

ZRINJSKI JE SLAVNO HRVATSKO IME

Najveći i najznačajniji šp o rtski događaj u ratu koji još uvijek nije prošlost ovih prostora, nedvojbeno je, jeste obnavljanje rada Hrvats­kog športskog kluba »Zrinjski« iz Mostara. Ne samo zbog iskazanog

prkosa i svjedočenja o postojanosti i ne uništivosti Hrvata, nego i zbog slavne tradicije koju ovaj klub, pokazuju činjenice, ima. Jer, ri ječ je o najstarijem hrvatskom dr uštvu koje je velikog traga os ­

tavilo i izvan športa, i to ne samo u Mostaru ili Hercegovini, nego i na prostorima bivše Jug osl avije. Hrvatska mladež Mo stara okupl­jala se i organizirano djelovala još potkraj prošlog stoljeća, a društvo

i klub, koji su kasnije dobili ime HŠK »Zrinjski«, u pisanim do­kumentima spominju se još 1905. godine. Podatak je to, kada su u pitanju športske organizacije, s kojim se nitko drugi ne može pohvaliti. Jer, starijega kluba od HŠK »Zrinjskog« ­ nema!

SIMBOL NEUNIŠTIVOSTI I PREPOZNATLJIVOSTI

Obnavljanje rada u ovom ratu je velika obveza i koliko god veseli, ona ima i svoju simboliku. Bez obzira na česte zabrane rada i pokušaja da s njima vladaju drugi, Hrvati Hercegovine i cijele BiH znali su tko su i što su.

Nakon svih odluka o prestanku djelovanja, gašenju aktivnosti ili njenom sprečavanju uvijek su izlazili kao pobjednici i nastavljali tradiciju koja je nakon svakog ponovnog oživljavanja bila jača i imala više poklonika. Stoga je i veliki povratak HŠK »Zrinjskog« događaj s kojim se počinje pisati nova povijest. To je, zapravo, kao

Ovo je štorija o mostarskom i hercegovačkom „Zrinjskom“. Nakon 45 godina zabrane djelovanja, obnovljen je prošle godine. Sve ostalo je povijest, baš kao što je to i u ovom prvom djelu feljtona koji je priredio naš suradnik Ivan Ćubela

23FELJTON HŠK ZRINJSKI - NAJSTARIJI ŠPORTSKI KLUB U BIH

i u vrijeme osnivanja daleke 1905., institucija koja je jasno i glasno rekla da je s hrvatskim predznakom i da želi vratiti ono što su razne vlasti desetljećima zatirale i gušile, o čemu su samo mogle sanjati generacije Hrvata. HŠK »Zrinjski« je tako, kao što je uvijek bilo, više od športa, više od običnih igara, više od pogodaka ili pobjeda.

Riječ je o novom simbolu, vjeri u istrajnosti, neuništivost i pre­poznatljivost jednog naroda. HŠK »Zrinjski« je, u stvari, proizvod naših težnji i želja, dokaz da i mi napokon imamo nešto svoje. Ponos da našnjih generacija jednak je onomu što su osjećali oni kada su utemeljili uopće prvi hrvatski klub i, nedvojbeno je, zbog toga da će »Zrinjski« postati ono što se od njega očekuje i što je u povijesti bio.

Jer i kada naši očevi i djedovi, pa donekle i mi, nisu smjeli izgovoriti to ime, kada su se fotografije dobro

skrivale i o uspomenama se samo šaputalo, HŠK »Zrinjski« je bio znak raspoznavanja. Zapravo ta tajanstvena povijest kojoj je bilo zabranjeno da se pojavljuje na svjetlu dana samo je klubu podizala ugled i priskrbljivala nove poklonike. Stoga je pet desetljeća prisilnog držanja »u arhivu« s druge strane najviše govorilo o tom klubu i o ljudima koji su ga voljeli.

U vrijeme kada ih je bilo najmanje i kada se uopće nisu događali, o njima je prikupljeno najviše činjenica. Ta šutnja nametnuta od službenih vlasti jasno je preslikavala

vrijeme koje se nastojalo izbrisati i zaboraviti; u njoj se ipak jasno vidjela težnja ovdašnjih Hrvata, njihovo usmjerenje i nastojanje, bez obzira na sve što im se nametalo ili nudilo kao alternativa.

HŠK »Zrinjski« nije stoga, bio stran, dalek i neopipljiv kao što se nastojalo prikazati u rijetkim tre nucima kada se netko usudio »čeprkati« u vremenu koje je obilježeno manjim brojem od 1945. Kada je skupina Mostaraca počela jasno svima davati na znanje da će »Zrinjski« biti vraćen među narod, tamo gdje mu je i mjesto, prvu

usporedbu toga kluba napravio sam s mojim djedom! Jedna kratka vijest u novinama o obnavljanju rada donijela mu je sreće kakve na njegovu licu ranije nisam vidio. A do tada bio je tajanstven isto kao klub kojemu sam se radovao, uvijek je nešto prikrivao i samo rijetko, kada bismo bili sami, s ponosom je govorio o zbivanjima prije drugog svjetskog rata, o posjetima dragih političara, o sokolskim sletovima, koncertima »Hrvoja« ili pobjedama »naših« nad drugim nogometnim momčadima...

Moram priznati, kao ni mnogi drugi, puno tih stvari nisam si mogao u potpunosti dočarati, budući su zadnjih desetljeća posjeti, sletovi, koncerti i pobjede bili drukčiji, ali istodobno s nestrpljenjem sam čekao povratak te tradicije.

Izlazak HŠK »Zrinjskog« na pozornicu razbio je sve te tabue, pa Mostar prije drugog i prvog svjetskog rata ni za koga više nije nepoznanica.

Zgrada hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje, gdje je 1905 osnovan đački športski klub preteča Zrinjskog

Foto

: Arh

iv H

ŠK Z

RIN

JSKI

K

Obnavljanje rada u ovom ratu je velika obveza i koliko god veseli, ona ima i svoju simboliku. Bez obzira na česte zabrane rada i pokušaja da s njima vladaju drugi, Hrvati Hercegovine i cijele BiH znali su tko su i što su

24 PRIKAZI

BORISLAV ARAPOVIĆ – KAMENOPIS – HKD Napredak – Mostar 1993.

IZ KAMENA ZAPIS TMINE

Razgovarao: ZDRAVKO KORDIĆ

Čitam „Kamnopis“ najnoviju, treću pjesničku zbirku Borislava Arapovića. Zbirku koja je ovijena i uvijena

kamenim plamenom i plamenim kamenom, zbirku koja je u crnom tonu ispisana kao strijela povijesne stvarnosti. Ne kao Segalenove stele kineske mudrosti, pravednosti iliti ljubavi, ­ već kao stele stvarnosti, a takovu poeziju možete „susresti“ u Mostaru gotovo na svakom povijesnom spomenu, na svakoj zgradi ali i na svakom preživjelom licu.

Ovo je pjesništvo realiteta, svagdanjeg iskustva, koje dojmljivo dolazi s one strane“ tame i koja dotiče dno tame, koje se iz realne i podsvjesne sfere pretočilo u iskustvenu stvarnost.

Ovo je pjesništvo „ nesšto poslije zadnjeg mraka“, kao što je to i brutalna svakod­nevnica na prostoru Bosne i Hercegovine i djelom Hrvatske.

Borislav Arapović je samo prividno smireni slikar – pjesnik stvarnosti, on je sav u kriku pa i kada piše epsku duge pjesme! Njegovi „putovi i raspuća“ „možda negdje“ govore o prijelazu i tako kratku ali ne i krotku putu od pračovjeka do čovjeka, do grozmornog suvremenog kanibalizma. Ovdje i sada imamo parad oks „praznih mesnica“ i „punih mrtvačnica“, imamo

mrtvozornost koja ne pobija zakon gravi­tacije, imamo crveni mrak, bijele akcije, i plavo nebo – imamo krvavi troplet hrvatske povijesti. Imamo šutnju i nerazumijevanje s onu stranu zida „zadnjeg mraka“!

Arapović u pjesmi vizionar o zajedničkom stupanju mrtvih i živih „na mimohodu ispod slavoluka / antemurale christi­anitatis“.

Sotonizam povijesne zbiljnosti kaotična bitka u svijetu i bitka sa mog svijeta nisu zapreka stvaranju već, naprotiv, ovo se pjesništvo hrani s stalnim prosvjedovanjem protiv sotoniziranog svijeta! Ono je sam taj prosvjed! Jer opisujući zlo prosvjeduje protiv zla!

Okrutne su i grotesno mirne pojedine pjesnikove metafore – slike stvarnosti:

„tu crna ptica čupa sluzava crijeva tamo još kama u grkljanu sijeva tu trupina bez glave tamo glava bez mozga tu sve osim prsa tamo prsa bez srca za grkljan brat u zagrljaju brata“ „trobojni trolist“.

Mogli bismo reći da je ovo stihovlje osmrtnica ljudskosti, moralnosti i stvarnoj povijesti.

Pjesnik je zapanjen i zapuhnut ljudskom agonalnošću za Tanathosom., ljudskom glupošću koja nadilazi svaku perverziju.

Čini mi se da je ova knjiga stvarna u grču ratnog događaja na terenu, ostala pomalo zatomnjena, skutrena u samom pjesniku tj.

da se pjesnik u njoj nije potpuno iskazao i da se u njoj nije potpuno ostvario. Ostao je u kriku, dah mu se sledio pred slikama suludih, a to je ljudski i shvatljivo. Stoga u knjizi „kamenopis“ ima uzleta i padova, podosta otvorenosti ali i nemuštosi i ne­komunikativnosti. Kao da je pjesnikov jezik zasićen tragedijama! Kao da se Muze stišavaju i kao da ključ nadahnuća opada. Posebice se to obznanjuje u daljim pjesmama.

Među najuspješnije pjesme u knjizi uvrstio bih one koje po mom sudu imaju antologijski karakter suvremenog hrvatskog pjesništva, a to su: S one starane, Njih 88, Zvukovi, ­ a mogli nabrojati još dosta uspjelih pjesama kao npr: Most na Lašvi, Psalam 14, Mak u dalj, Mjesni vlak… itd.

Opći je dojam da je „kamopis“ više zbirka no knjiga pjesama, da je fragmentaran a to znači i manje cjelovit i manje konzistentan od ranijih knjiga: Iz noćnog dnevnika 1989, i Tamnionik 1992. Bez obzira na djelomičnu nekomunikativnost ili ti na to što neke pjesme nisu neposredne, zar to trebaju i biti pa makar i bile slike stvarnosti i zbilje? – jezik ove knjige je tečan i pročišćen.

Ova knjiga je nesumnjivo zas lužuje svoje čitateljstvo, ali i kritičku i javnu pozornost.

Ona je karitativni i milosni doprinos pjesnika ovoj hrvatskoj krvavoj povijesti duhovnosti i zbilje.

Ovo je pjesništvo realiteta, svagdanjeg iskustva, koje dojmljivo dolazi s one strane“ tame i koja dotiče dno tame, koje se iz realne i podsvjesne sfere pretočilo u iskustvenu stvarnost

25KULTURA

NAPOKON: Prva kazališna premijera u Hrvatskom domu „Herceg Stjepan“

DOMOVINA SE I GLAZBOM BRANI

Tena za zaokret

Srbočetnička vojska je tijekom granatiranja potpuno uništila zgradu Simfonijskog orkestra u kojoj je djelovao i “Gradski puhački orkestar Mostar”.

U zgradi su potpuno uništeni svi instrumenti kao i kompletna glazbena arhiva, ali neprijatelj nije uništio duh ni volju glazbenika niti pak ljubitelja glazbe kojih je u Mostaru uvijek bio nemali broj.

Glazbenici su doslovce iz pepela nastojali održati kontinuitet Orkestra koji je služio na ponos gradu, a i na svoj način dati doprinos domovin­skom ratu.Na poziv HVO­a većina glazbenika se uključuje u Orkestar. Instrumente su uglavnom nabavili uz pomoć prijatelja iz Splita, Du­brovnika, Makarske, Metkovića, a dosta je instrumenata koji su privatno vlasništvo glazbenika.Glazbena arhiva je.formirana na isti način.

Glazbenici posebno ističu veliku

pomoć sadašnjeg gradonačelnika Mostara Mije Brajkovića koji im je svojim ugledom i poznan­stvima otvorio vrata pomenutih glazbenih kuća.

Osnovana je i Glazbena škola (koja je također ostala bez instrumenata i bez ijedne note) u kojoj se kao i prije rata, školuju potrebni kadrovi, pa i kadrovi za Orkestar.Odlukom kolegija predstojnika Odjela obrane od 24.06.1993.godine Vojna glazba radi pri Političkoj upravi HVO­a, sektor IPD.

Glazbenici s ponosom ističu i svoje sudjelovanje na manifestaciji “Mostovi Mostara” u Splitu, kao i sudjelovanje na promenadnim koncertima u Makarskoj, Metkoviću, Pločama, i na samostalnom koncertu u Domu sv.Ante u Cimu i Katedrali u Mostaru (Božični i Uskrsni koncert).

Na programu Vojne glazbe, pored protokolarne, nalaze se domoljubna,

sakralna i klasična glazba.Inače, treba istaći da Vojna glazba radi u veoma teškim uvjetima.Probe se održavaju u jednoj svlačionici “Zrinjskog”, ali su glazbenici zahvalni i za ovaj prostor koji su im ustupili gosp. Jadran Topić i Vlado Slišković.Osim prostora, najveći je problem kadra.U Vojnoj glazbi trenutno radi 24 glazbenika od kojih je 15­ak starije od 55 godina.Da bi Orkestar opstao, neophodno je u što skorije vrijeme okupitit sve “glazbare”, i starije i mlađe, vratiti

kadrove koji su zbog ovih ili onih razloga morali otići i stvoriti uvjete za normalan rad. Glazbenici redovito ističu pomoć iz Političke uprave, posebice gosp. Ignjaca Koštromana i gosp. Slobodana Božića koji im u svakom trenutku pružaju pomoć.

Sve u svemu, Orkestar je na radost branitelja i građana Mostara, i pored svih poteškoća koje je donio rat uspio, zahvaljujući prije svega glazbenim entuzijastima, održati kontinuitet uradu. Jer, glazbenici znaju: grad bez svog Orkestra nije grad !

Piše: VALENTIN N. BOROZAN

Grad opsjednut kazalištem, kako su Mostar počasrtili mno­gobrojni kazalištarci i kulturni djelatnici, i tijekom rata imao je svezu s kazalištem.

Usprkos svemu Hrvatsko nar­odno kazalište i Ratno kazalište Hrvatskog vijeća obrane odigrali su stotinjak predstava u svom gradu, Herceg­Bosni, Hrvatskoj i inozemstvu. Jeste, igralo se, ali kazalištarci i Mostarci maštali su premijeru koja će napraviti zaokret u dosadašnjem svedenom repertoaru koji je diktirao broj glumaca i uvjeti rada. I on se dogodio 3. lipnja kada su počele probe i pripreme za premijerno izvođenje „Tene“ Josipa Kozarca, a u dramatizaciji Borislava Vujčića.

Redatelj predstave Velibor Je lčić zbog pomanjkanja glumaca uključio je i glumce mostarskog Lutkarskog kazališta, splitskog Hrvatskog narodn og kazališta i kazališta Mari na Držića iz Dubrovnika. U

pr edstavi igraju Sanda Krgo, Ante Vican, Toni Pehar, Velimir Njirić, Robert Pehar, Šerif Aljić, Branimir Vidić, Jadranka Popović­Miljko, Dana Kurba lija, Jozo Lepetić, Tat­jana Feher, Aleksandar Stojanović i Slaven Knezović. Oko predst ave je okupljena vrsna ekipa. Sceno­grafiju radi Marin Gozze, ravnatelj dubrovačkog Kazališta Marina Držića (dobitnik nag rade za sceno­grafiju na posljednjim „Marulovim danima“), ko stime (Marija Žarak

(dobitnica godišnje nagrade za kosti mografiju u Gundulićevom ­Os manu­ u režiji Georgija Para). Suradnik za koreografiju je Tonči mrinić, ravnatelj baleta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta.

Na pitanje zašto „Tena“, redatelj Velibor Jelčić, prvi Mostarac koji je prošle godine diplomirao na odsjeku Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu naveo je tri razloga:

„Žena u središtu jednog pa­trijahalnog društva može sve

njegove institucije dovesti u pi tanje. Drugi: prati vrijeme u kojem živimo kada se događaji iz stvarnosti prenose na svakog pojedinca ponaosob. I treći: radi se o domaćem autoru, i zato što je jedna izvanredna monodramaska priča može svatko razumijeti“.

Svakodnevne probe u desteoj osnovnoj školi u znaku su specijalne redateljeve metode koja počiva na osobnosti svakog od glumaca. Takav način rada potpisao je u posljednj­oj godini dana Jelačićeve re ž ije: Joneskovog „mahnitanja u dvoje“, „Turističkog vodiča“ Bote Strausa, „Gacela“ s Lucijom Šerbedžijom i ivicom Vid ovićem, i „Garaže“ Jakova Arjunija. Ukoliko sve bude po planu, premijera će biti krajem srpnja.

Nakon premijere očekivati je uzlaznu putanju mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta i po zahtjevnosti repertoara i po angažmanu kazališta. Ako se hoće dosegnuti novi prostor afirmiranja igre, onda bi „Tena“ trebala biti temeljnica ispod koje se ne ide.

26 HRVATSKA GLAZBA MOSTAR

OD KOSAČE DO KOSAČE

U Mostaru je nakon 50 godina obnovljena Hrvatska glazba, koja je osnovana još potkraj prošlog stoljeća. Daleke 1873. Godine osmanlijsko – turske vlasti odbile su zahtjev hercegovačkih Hrvata za osnivanjem glazbeno – pjevačkog društva Kosača. Kakve li simbolike, Hrvatska glazba Mostar svečano je obnovljena 101 godinu poslije u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača u Mostaru

Daleke 1873. godine posla na je molbe osmarilijskim ­ turskim vlastima za osnivanje hrvatskog glazbeno­pjevačkog društva s nazivom »KOSAČA«.

Molba je odbijena što se i oč­ekivalo, ali Mostarci u velikoj tajnosti osnivaju pod okriljem Crkve pjevačko društvo, kao cr kveni zbor, koje je pjevalo crkvene duhovne popijevke te je bilo i buditelj hrvatske narodne svijesti izvodeći i nacionalne pjesme. Velike zasluge pripadaju fra Anđelu Nuiću i fra Ambri Miletiću za osnivanje i vođenje Društva. Potlačena raja pod tur­skom vlašću očekivaše da će kod novog gospodara au strougarske vlasti naći više ra zumijevanja. Ali kod prvog susreta uvjeri se da se njena taktika neće razlikovati od prvog osmanlijskog postupka te su odmah na početku sustavno pr oganjani vode kulturnog pre­poroda u Herceg­Bosni. Vlast je odbijala opetovane molbe za osnivanje društva s nazivima »VIŠEVIĆ«, »ZVONIMIR« i »TOMISLAV«.

Tek 1888. godine austrouga rske vlasti su odobrile da se Dr uštvo nazove »Narodno pje vačko glazbeno društvo«. Trebalo je proći mnogo

vremena, dosta truda, borbe a i opreznosti da se ono nazove hrvat­skim imenom. Čak se ne dopušta prikupljanje dobrovoljnih priloga za izgradnju doma. Ipak, nakon 25 godina čekanja i molbi austrijske vlasti su odobrile 1898. godine puni naziv društva »Hrvatsko pjevačko glazbeno društvo HRVOJE«. Tada je ujedno i prvi put odobrena hrvatska tro bojnica i hrvatski grb.

Prva instrumentalna glazba fo rmirana je 1892. godine. Uč­itelj glazbe bio je Prohaska, po drijetlom Čeh, iz austrijs kog vojnog orkestra. Narod ga je popularno zvao »Banda« prema riječi »band«, što znači orkestar. Glazba je djelovala u okviru Narodnog pjevačkog društva i nastupala je zajedno sa Muškim pjevačkim zborom. Instrumenti i odore za glazbare nabavljeni su dobrovoljnim prilozima.

Na kolodvoru u Čapljini 1892. godine, Hrvatska je glazba veselo dočekala delegate »HR VOJA« na povratku iz Dubr ovnika, gdje su bili pozvani na otvaranje spomenika Ivanu Fra ni Gunduliću te ih pra­tila sv irajući do Mostara. Naime, na ovu svečanost bilo je pozvano Društvo, ali su vlasti zabranile odlazak. Evo kako je to opisao

don Mate Nuić u svojoj knjizi s naslovom »Spomenica o 50. godišnjici Hrvatskog pjevačkog društva “HRVOJE” u Mostaru«:

»Zajedničkim radom narodnog pjevačkog društva, diletantske i glazbene sekcije, koristili su se ne samo građani nego i hr vatski seljaci bliže okolice. Premda je narodno pjevačko društvo kasnije nazvano »HRVOJE«, uspostavom glazbene i diletantske sekcije znatno uz apredovalo, ipak se u njemu i na dalje osjećala jedna velika pra­znina, koju društvo nakon du ljeg vremena, godine 1892., s teškom mukom uspjelo popuniti.«

Glazba »Fanfara hrvatskog Sokola« formirana je 1900. go dine i djelovala je do 1914. go dine, kada je preuzimaju aus trijske vlasti. Od 1918. godine glazba ne djeluje kao og ranak »HRVOJA«, nego je formirana kao zasebna ustanova pod imenom »HRVATSKA GLAZBA«, koja i nadalje usko surađuje s »HRVOJEM« i HKD »NAPREDAK«. U početku su uzeti instrumenti iz vojarne »Franz Joseph«, da bi poslije bili nabavljeni instrumenti »Rossini« iz Italije.

Prvi predsjednik Glazbe bio je gosp. Silvestar Murvar, rav natelj banke, a tajnik gosp. Niko Mihić,

KOMPOZICIJE KOJE JE IZVODILA HRVATSKA GLAZBA

Poznatiji marševi i koračnice:U boj i Zrinjski, »Verdiana, »Marš đr. • Starce vica«, »Sveti Lovroo«, »Marjane Marjane«, »Bog i Hrvati, »Moj života, »San Soussi«, kao i pogrebne koračnice.Odlomci iz opera i opereta i druga orkestralna djela, koja je izvodila Hrvatska glazba u suradnji s “HRVOJEM” i “Napretkom”.G, Verdi« »Otelo, »Rigolleto. /Traviata, »Trubadur, »Hernani;V, Bellmi; »Norma; Sirausst “Na lijepom plavom Dunavu”, “šišmiš”;P. Mascagnli “Cavalteria Bus-ticana”;J, Ofenbach: “Can-can; G. P Puccini La boheme, “Tosea;B, Wagner5 “P&rciphai;Tanhauser “Ukleti Holandez;B. Smetana: “Prodana nevjesta

27HRVATSKA GLAZBA MOSTAR

koji je ujedno bio i tajnik pogrebnog društva, koje je također pomoglo pri nabavci in strumenata i odora za glazbare.

Hrvatska glazba sudjeluje pri svim svjetovnim i duhovnim­vjerskim svečanostima i polit ič kim događanjima toga vremena. Na Božić se izvodio promenadni koncert, kao i na Tjelovo, tj. Brešančevo, kada bi glazba sudjelovala u procesiji kroz grad. Ta kođer su davani redovni nedjeljni koncerti na mostarskom Rondou uz nazočnost mnoštva ljubitelja glazbe. Pozdravljala je političke skupove, a pozivana je i na obiteljske i slične zabave. Tako su bili popularni izleti »Kod Kljaje« u Iliće. Na svakom odlasku i pov­ratku pred prostorijama Društva, glazbu bi ispraćao i dočekivao veliki broj ljudi veselo pjevajući hrvatske pjesme i koračnice.

Godine 1934. izgrađen je Dom Hrvatske glazbe dobrovoljnim radom samih glazbara i darovima imućnijih građana Mostara. 1937. godine naručeni su novi instrumenti iz Italije »Romeo Orsi« i nove odore po mjeri iz Čehoslovačke. Glavni pokretači svih narudžbi su dr. Mile Smoljan i fra Ignacije Jurković a da rovatelji su imućnije obitelji iz Mostara i okolice: Slišković, Kljajo, Mikulić, Suton, Tokić i drugi. Tijekom II. svjetskog rata hrvatski glazbari su svirali u raznim vojnim orkestrima u Mostaru, Sarajevu, Brčkom, Vi n kovcima, Zagrebu i Beogradu.

ZNAČAJNIJI JAVNI NASTUPI I KONCERTI HRVATSKE GLAZBE

Koncem II. svjetskog rata dio glazbe je djelovao u prostorijama HKD »Napredak« sve do 1947. godine kada su ins trumenti morali biti predati u novoosnovano KUD »Košta Abrašević« da bi 1948. god. uslijedila zabrana rada svih hrvatskih kulturnih društava. Glazba je uvijek bila pozivana na koncerte i proslave »HRVOJA« i »Napretka«. Najveća zabava koju su priređivali glazbari bila je Sil­vestrovo, uoči Nove godine. Glazba bi održala svoj koncert poslije kojeg bi bila zabava s tombolom. Da bismo zorno prikazali kako su ugledni građani pomagali glazbu navodimo primjere: Vladimir Zubac, krojač daruje platno za

5 odijela glazbara, pekar Miško Mikulić za tu prigodu daruje 50 kg kruha, Tvornica duhana 20 kg

cigareta i druge darove.Glazba je nastupala u Čap ljini,

Stocu, Širokom Brijegu, Ljubuš­

kom, Nevesinju, Makarskoj, Gradcu, Trpnju, Dubrovniku, Splitu... Tako je 1924. godine glazba sudjelovala na proslavi HKPD »Vlašić« u Travniku. Medu 8 sudionika Hr­vatska glazba iz Mostara osvojila je prvu nagradu: bure piva i dvije kace sira! Proslavljajući pobjedu, glazbari su počeli pje vati hrvatske pjesme zbog čega su se pojavili žandari i »svečano« ispratili glazbare do kolodvora, pri čemu su neki dobili ozbiljne batine.

Godine 1925. važno je su dje­lovanje Hrvatske glaz be u Sarajevu na prosla vi 1000­te obljetnice Hrvat skog kraljevstva. Bilježimo i sudjelovanje glazbe, prvo 1926. godine u Dubrovniku povodom sveslavlja Hrvatskih društava, te 1928. godine na Općem sokolskom sletu, a 1932. u Sarajevu glazba sudjeluje na Euharistijskom ko­ngresu i 1936. u Subotici na proslavi 250­te obljetnice doseljenja Hrvata s Bune. U Subotičkoj katedrali i danas se nalazi slika Hrvatske glazbe iz Mostara. U Splitu na pogrebu Ante Trumbića sudjeluje 28 glazbi, među kojima počasno mjesto zauzima Hrvatska glazba iz Mostara a sljedeće godine održan je koncert na Bačvicama.

NASTOJANJA OKO OBNOVE

Iako su neki bili uvjereni da je Hrvatska glazba zauvijek sahranjena, početkom domovinskog rata, 15. svibnja 1992. godine, većina glaz­benika na poziv HVO­a pristupa u postrojbe Vojne glazbe HVO­a 19. prosinca 1993. godine održan je obnoviteljski koncert Hrva tske glazbe u Domu sv. Ante u Cimu. Hrvatska je glazba održala Božični i Uskrsni koncert kao i koncert na Silvestrovo u mostarskoj katedrali, zaslugom don Dragana Filipovića.

Današnji članovi Hrvatske gla­zbe ponosni su potomci onih koji zaoraše prvu brazdu na njivi, na kojoj stoljećima nije ništa raslo doli korov i drača, koji je u onoj teškoj tami zalijevan i oblijevan jedino suzama i patnjama naših čestitih djedova. Nastavit ćemo njihovim putem vjerujući u vječite ideale hrvatskog naroda. Pri obnovi ovog Društva dato je obećanje da će hrvatski glazbenici i dalje orati po brazdi, koju su oni za orali tj. djelovati na području kulture kroz sveukupni glazbeni izraz.

Duhaček, Tomani, Boyer» Trešnjak, Pervanja, Tuček* Meliliar Boček (1926..), Karlo Malaček, Anton Breznik (1937) i Ivo Bagatella.Predsjednici glazbe od 1918. godine: Silvestar Murvar, dr. Franjo BuI-at, Grgo Smoljan, fra Viktor Muić i Zvonko Bedeniković,Predvodnici glazbe su bili: Niko Tolić i Tonko Smoljan.U Hrvatskoj glazbi svirali su po dva pa čak i više članova obitelji: po dva Ćorića, Komljenovića, Kukica, Ramića, Bofčića, Smoljana, Benca, Dogana, Šešelja, Mliadina, Gruenera, Vladića, Brešana, Šnailngera te trojica Markića i četvorica Marića.Najistaknutiji glazbenici Hrvatske glazbe: Franjo i Pero Ćorić - korneta i klarinet, Ejub Komad, klarinet i saksofon, illko Šnatinger - klarinet B, Franko Zrimček - klarinet, dr. Franjo Bulat flauta, Ivan i Josip Ulčakar - saksofon, klarinet, harmonika, Nikica Feriilio - flauta piccolo, Dane Radiljević - klarinet, Vinko Buljan - saksofon, Tonćo Knezović - tenor i bariton saksofon, Vahdet Čevro - klarinet i činele, Stanko Šilfeg sakso-fon i kontrabas, Sčepo i Drago Dogan, saksofon i klarinet, Nikola Prce - klarinet, Dragan Pervan - klarinet, Rade i Ivica Kukić, flauta piccoio, Ivo Smoljan - korneta, Ljubo Brešan - piston korneta, Stanko Markić - kor¬neta, Niko Marić - fiigorna, Drago Smoljanfligorna, Ljubo Kumpara - jazz-truba, Ilija Gabrić - korneta, Luka Benco bas, Meho Ćatović - tromba, Zlatko Ćeliković - tromba, Mlad-en Bojčič - tromba, Slavko i Bero Romič - tromba, Ivo Ondeljkoma, Edo Suton - korna, Drago Paćan - koma, Mate Bernadić - korna, Ante Brešankorna - Jozo Zadro - trombon, Niko Rimac trombon, Drago Stojić - trombon, Pero Marić - trombon, Blago Miličević - trombon, Federiko Kumpara - bariton, Drago Čolić - bariton, Pr. Mile Smoljan - basfIigorna, Viče Mijan, bas-fIigorna, Drago Pezić - basfligorna, Toma Matić - bariton, Slavko Perifc - bariton, Kar¬lo Jovanovič - bas, Marko Marle - bas, Niko Suton - bas. Pio Mailiie - bas, Ivič i Tomis-lav Vladić - bas, Ante Lasta - udaraljke, triangl-gong, Vinko Aslcroio, Mujo BJelavac - bubanj-činele, Mićo Bojćić - bubanj, Jozo Marić - činele, Zvonko Smoljan - buban), Ante Porobija - rolo, Ante Belobrk - bubanj.

Kopelnici Hrvatske glazbe od 1918. godine

28 KULTURA

Kad su poslije smrti sv. Metoda (885) prognani njegovi učenici iz Panonije, većina ih je dospjela u Makedoniju i Bugarsku, odakle su, kako izgleda, mnogi i bili rodom.

Tamo su bugarskom kanu ­ knezu Borisu (852­889) dobro došli da pokrštavanjem sa svojim narodom preko grčke Crkve ne padne u potpunu ovisnost od Bizanta. Njegov sin i nasljednik car Simeon koristi ih za osa­mostaljenje i stvaranje vlastitog carstva i neovisne Crkve u njemu.

Spomenuti redovnik (crnorizac) Hrabar svjedoči da je i grčko svećensto napadalo slavensko pi smo. Učenici sv. Braće su ga branili imenom velikog njegova tvorca i sveca Konstatin­Ćirila.

Ubrzo su učenici svete Braće ipak prišli stvaranju novog pis ma uzevši mu za temelj baš grčku unicijalu. Nužna nova slova za čisto slavenske glasove opravdali su prozvavši ovo pismo po imenu

sv. Ćirila — ĆIRILICA. Na temelju nekih zabilješki

mislilo se da je novo pismo st v orio sv. Kliment Ohridski, međutim, baš se na makedonskom području, kome je srce bilo ohridsko kulturno žarište, stara glagoljica najduže na Istoku održala, čak do XIII. st. Zato se danas misli da je novo pismo nastalo u istočnom žar ištu carstva, oko Preslava. Tamo je stvaranje novog pisma očito i bila veća potreba.

Ćirilica je bila jednostavnija i bliža grčkom pismu pa je veoma brzo istiskivala staro pismo (glagoljicu) među Slavenima na Istoku.

BOSANČICA - PISMO NAŠIH PRADJEDOVA

U susretu ćirilice sa zapadnim kršćanstvom i njegovom tradici­jom nastalo je novo pismo, ono je nekoliko stoljeća kasnije dobilo ime BOSANČICA.

BOSANČICAPismo naših pradjedova

Nakon otvaranja obnovljenog Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, mnogi su se našli u čudu pred za njih nepoznatim pismom kojim je ispisano ime Herceg Stjepan Kosače. Naš suradnik Ivan P. piše o tom pismu naših pradjedova - Bosančici

Približni oblik Bosančice

29KULTURA

Kad se zbio taj susret i gdje se novo pismo stvaralo, nije lako utvrditi. Izgleda da je to moralo biti baš ovdje u našem podneblju: glasovita se Humačka ploča koja još miješa s novim slovima i ona iz glagoljice, najstariji je kameni spomen tog sudbonosnog susreta. Prilično uvjerljivo povjesničari dokazuju da je nastala u X. ili XI. stoljeću.

Onovremena politička po vij est dozvoljava da taj su sret ćirilice sa zapadnom kr šćanskom tra dicijom datiramo baš u ovo vrijeme. Make­donski car Samuilo (976­1014) osvaja zemlje Bizanta i njegovih saveznika. Prodire daleko na sje­ver osvajajući čak i neke dijelove hrvatskog kraljevstva koje je u to vrijeme bilo u savezništvu s Bizantom.

Na osvojenom području (vje­rojatno već od prvih decenija vladavine) Samuilo provodi ne samo državnu nego i crkvenu reorganizaciju. Bilo je to više od pola stoljeća prije raskola između Zapadne i Istočne Crkve pa nije nimalo čudno što papa potvrđuje reorganizaciju Crkve na području Samuilova carstva: Grgur V (996­999) uspostavlja posebnu metropoliju u Dubr­ovniku. Dubrovačkom metropoliti podvrgava najsjevernije područje carstva, medu drugim biskupijama i drevnu stonsko­zahumsku i nešto prije uspostavljenu trebinjsku biskupiju.

Baš na ovom području se brzo gubi trag glagoljici što nije slučaj s predjelima dalje na zapad koje Samuilo nije osvojio.

Doprijevši u naše krajeve, ći rilica je doživjela preobrazbu u kojoj se zapravo rodilo novo pismo: bar polovica slova tog pisma su ili novo rješenje ili nova stilizacija. Ono nije prihvatilo suvišne znakove iznad slova i redaka kojima je ćirilica obilovala, nije prihvatilo ni brojne vrijednosti ćirilske azbuke nego je u tome vjernije staroj glagojici...

Neka slova je stvorilo nanovo, nekima iz glagoljice i ćirilice promijenilo značenje, druga or­iginalno stiliziralo. Budući da je nastalo na korijenima zapadne

kulture nije se to novo pismo zatvorilo ni utjecaju latinskog (bene­ventane) ni gotskog pisma kao ni talijanskom pravopisu (u označavanju glasova NJ i LJ). Zbog tako brojnih posebnosti s pravom se govori o posve novom pismu. I ono se u dokumentima zove često ćirilicom, ali za razliku od originalne ćirilice koju dosljedno upotrebljava srpska Crkva ovo se pismo često naziva hrvatskom ili bosanskom ćirilicom pa i drugim nazivima, da se konačno više stoljeća od njegova nastanka ustali za njega ime BOSANČICA.

RAZVOJNI PUT BOSANČICE

Kao i svako pismo i bosančica je doživjela višestruki razvoj. Na­kon najstarijeg ustavnog oblika na spomenicima XII. stoljeća javlja se na ovom velikom području iskristalizirala su se tri glavna tipa bosančice: bosansko­humski, poljički (spl itski) i dubrovački. (Nije potrebno naglašavati da postoji razlika pisma stećaka,

dokumenata i tiskanih knjiga!)U samim počecima i bosančica

je prvenstveno crkveno pismo. Osim Katoličke crkve, prihvaća je od svojih početaka i Crkva Bosansko­humskih krstjana. Ali vrlo brzo ona ­ postaje opće pismo: bar od bana Kulina prihvaća je bosanska država (uz latinski) te postaje pismo njezine kancelarije, usporedo s tim i dubrovačka kancelarija u komuniciranju sa svim slavenskim vladarima i velikašima. Njome se služe velikaši, ne samo bosansko­humski nego i dobar dio hrvatskih (čak i Frankopani!), zatim trgovci, »kovači« (klesari) staćaka...

Dok se u Hrvatskoj ustalilo ne­pisano pravilo da se obredne knjige pišu glagoljicom, a crkvene nelitur­gijske i svjetovne »rvackim pismom« tj. bosančicom, u Dubrovačkoj Republici i njezinom zaleđu se bosančicom pišu (kasnije i tiskaju) i obredne knjige. Njima se koncu tog stoljeća i kurziva (povelja Kulina bana iz 1189!), a s pronalaskom tiska i štampana bosančica (1512. je u Veneciji štampano prvo djelo

bosančicom: Molitve sv. Brigite).Prostorno širenje je također

utjecalo na razvoj bosančice. Prvotno njezino područje je sred­njovjekovno bosansko kraljevstvo u sklopu koga je bila ne samo današnja Hercegovina nego i dobar dio Dalmacije od Kotora do Splita pa i zapadna Crna Gora.

Prodrla je bosančica s vremenom i izvan ovog okvira te zahvatila skoro čitavu Hrva tsku, kako otoke tako i Slavoniju, a poznata je bila čak i glagoljašima u Istri! Na služi ne samo katoličko svećenstvo s narodnom službom Božjom u dubrovačkoj okolici, nego i duboko u zaleđu, posebno u Hercegovini, naši glagoljaši.

Franjevci, a kasnije, i biskupijsko svećenstvo školovano u Italiji, u liturgiji se služi lati nskim jezikom i pismom, ali se budno pazilo na upotrebu bosančice kao narodnog pisma. Tako bosanski provincijal fra Luka Karagić zabranjuje 1737. god. javnu i privatnu upotrebu lat­inskog pisma za hrvatske tekstove, a franjevačko starješin­stvo na skupštini u Sinju 1749. naređuje ocima­učiteljima da đake nauče pisati bosančicom.

Isključiva upotreba bosančice ipak je neodvojivo vezana za naše glagoljaše koji su je potpuno usvojili i upotrebljavali i u crkvi i izvan nje. Koncem XVIII. st. broj galgoljaša naglo opada, te ih ubrzo i nestaje, a s njihovim nestankom ovo pismo pomalo gubi u ovim stranama sakralno obilježje u korist latinskog pisma i jezika. Bosančica ostaje u upotrebi i u Crkvi, ali samo u izvanliturgijskim knjigama.

Treba svakako naglasiti da se prelaskom na islam ne odriču bosančice svi krstjani ni katolici pa ona postaje i pismom musli­mana. Budući da se njom služi i muslimansko plemstvo, ponekad se nazivala i »bego­vicom«.

Zanimljivo je napomenuti da su bosančicom pisani i mnogi sultanski akti sve do u drugu pol. XVI. st, dapače i mnogi do kumenti na mađarskom, rumu njskom, grčkom i albanskom (po sebno katolici!) jeziku.

Ravno: Bosančica na ploči u crkvi

U susretu ćirilice sa zapadnim kršćanstvom i njegovom tradicijom nastalo je novo pismo, ono je nekoliko stoljeća kasnije dobilo ime BOSANČICA

RECI EVO SVE ZA HERCEG - BOSNU...30

Piše: KRISTINA BAN

Svečani koncert mostarskog simfonijskog orkestra održan u petak, 14. 10. 1994. a. d. u mo­starskoj katedrali je nesumnjivo najvrijedniji kulturni događaj u Mostaru u posljednje tri godine, pa i više.

Tim više, ovaj koncert je uj­edno i prvi poslijeratni koncert »spaljenog« Simfonijskog orkestra u Mostaru i četvrti cjelovečernji koncertni nas tup ovog orkestra od početka rata. Programski vrlo dobro za mišljen kao večer vokalno­instrumentalne glazbe, uz SIMFONIJSKI ORKESTAR je nastupio i mješoviti zbor crkve sv. Petra »HOSANNA« iz Zagreba pod ravnanjem maestra JOSIPA DEGLTVELLIA.

Katedrala je bila premala da primi sve one koji su htjeli sl ušati SORKOČEVIĆA, VIVALDIJA, CECCHINIJA i MOZARTA.

Više od 1200 nazočnih u oštećenoj Katedrali medu kojima su bile i sve uglednije osobe iz javnog i političkog života HR HB i Mostara, sa na jvećom pažnjom je slušalo oko stotinu izvođača u dvosatnom programu.

Prije početka programa nazočne su kratko i prigodno pozdravili Dražan Milas ravnatelj Simfoni­jskog orkestra, Jozo Marić mini­star prosvjete, znanosti, kulture i športa u vladi HR HB, Jure Musa predstojnik prosvjete, kulture i športa Općinskog vijeća Mostar, don Luka Pavlović generalni vikar, te Matija Stepinac župnik crkve sv. Petra u Zagrebu.

Prvi komorno­orkestralni dio svečanog koncerta je počeo sim­fonijom br. 3 u D­duru našega skladatelja Luke Sorkočevića. Co ncerto grosso u D­molu iz Vivaldijeve zbirke L’estro armonico je bio predvođen izvrsnim solis­tima na violinama Miljenkom

Puljićem i Davorom Vasićem te na violončelu Mladen Kahlina bariton.

Vivaldijevim koncertom za dvije trublje i gudače mostarskoj publici predstavili su se mladi zagrebački trubljači Tomislav Šp oljar i Tomica Rukljić.

Slijedio je dio a cappella mje šovitog zbora »Hosanna« sa skladbama Franje Vilhara »Veličaj«, Mate Lešćana »Zdra va devica« (sopran solo: Marije Renčar Horvat), Josipa Vrbovskog »Uskliknite Bogu« i De Merzieve (obrada DegPivellio) »Signore delle cime«.

Nakon jednosatnog prvog dijela slijedio je odmah drugi s tri zborsko orke stalna priloga. Vivaldijev »Beatusvir« psalam za sole (Ivana Ivaković ­ sopran, Maida Karišik ­ mezzosopran), zbor i orkestar a potom središnjim ostvarenjem cijeloga koncerta »Krunidbenom misom« u C­duru

W.A. Mozarta. Ovo nesumnjivo najvrijednije i najzahtjevnije djelo u cijelom programu je pokazalo svu ozbiljnost s kojom se prišlo ovom koncertu, te zavidan in­terpretativni nivo orkestra, zbora i solista: Gertrude Munitić ­ sopran, Dražena Enor ­ tenor, Maide Karišik ­ mezzosopran i Mladena Kahline ­ bariton. Gertr uda Munitić je briljantno izvela dionicu soprana a posebno izražajno Agnus dei.

Na kraju »Ave verum curpus« W. A. Mozarta je bio pietet, kako je i sam maestro De grivellio na­javio, svim palim bra niteljima u domovinskom ratu. Nakon dugog programa oduševljena publika je »tražila još«, a nagrada je bila »Hallelujah« G.F. Hendela, poruka uskrsnuća i ovog orkestra i ovog grada i hrvatske kulture.

Simfonijski orkestar Mostar je sve iznenadio svojim nastupom i kako nam kaže ravnatelj prof. Dražen Milas već slijede novi nastupi u Zagrebu. Beču, Mo­staru i u Dubrovniku. Simfonijski orkestar Mostar je po zvan u Brest (Francuska) da izvede cjelovečernji program hr vatskih skladatelja.

Nakon što se podigao iz pepela i podržan od Ministarstva pros­vjete, znanosti, kulture i športa HR HB. Simfonij ski orkestar Mostar očekuje od gradskih vlasti da konačno nešto učine i da nade svoj dom. Ono što Simfonijski orkestar daje i može dati ovom gradu i HR HB, neusporedivo je sa onim što je ovaj grad davao za Simfonijski orkestar i adminis­trativno gurkanje na marginu društvenih prioriteta neće nam donijeti europsku atmosferu, ia ko je Mostar pod europskom administracijom.

Koncert simfonijskog orkestra Mostar

RAPSODIJA u humskom satenu

.......

Ti,Kenjče Stari,duga uha i krakaTi si prvi ponikao,tamo, tamo gdje iCroata.

Tovare te Mleci Austrijanci,Ugari i Turci i skupas nama nosiš teret,križa svog.

Ti, Kenjče Stari,usred vrelog ljetnjegdana, kad sunce u zenituđe i pogne Tvoju kičmu.Ti digni svoga uda, odvreline sunca i zanjačijače, jer Ti si jediniovdje obastao.Ti Ti i Croata.

Mladen BlaževićMostar - jedini grad koji svome Kenjcu u zahvalu podiže ovaj spomenik

LUKEPonoć,Zvona!Ponoćna poroka! Oli je ljubav, oli poroka, zaplela se uža stala su zvona, zapleli se udi zalupali su grudi

Zategnite se uži, zapnite se udi i grudi, zazvonite zvona zazvonite grudi.Ljubav su grudi, a ne udi.O ti udi kad nisu grudi.

Zvona su u nama u zemlji na zemlji, zvonite grudi, zapnite se uži, zazvonite do neba do groba do boga.

Zvona uža sidra, vječiti su čvori mnogi broda naši.O ! Brazil Čile Španija, daleki Zelanda Australija.

Vezao sam čvore po svim lukama svita.More bure i oluje, zvijezdane i tamne noći.Vezao sam čvor u tvojoj kosi, čvor u grudima mojim.Ljubav su grudi i udi, o ti udi o ti udi kad nisu grudi.

Mladen Blaževič, već legendarni autor pjesme o Kenjcu koja će uskoro biti uglazbljena kao himna našeg tjednika pojavio se ovih dana u našem uredništvu. Nije ga bilo dugo. Kazao je pisao sam Luke...