PROSLOV

Prvoga travnja 1924. godine, temeljem pre-sude mnchenskog suda, izreene toga dana, za-poeo sam svoje tamnovanje u tvravi Landsberg naLechu.

Tako mi se nakon mnogo godina neprekid-noga rada po prvi puta pruila prilika zapoeti pisatidjelo koje su mnogi od mene traili, a za koje sami sam nalazio da bi bilo svrhovito za Pokret. Takosam se odluio u dva toma razjasniti ne samo ciljevenaega Pokreta, ve zacrtati i sliku njegova razvoja.Iz nje e se moi nauiti vie nego iz bilo koje istodoktrinarne rasprave.

Pri tome sam takoer imao i priliku izloitisvoj osobni ivotni put, koliko je to potrebno zashvaanje kako prvog, tako i drugog toma, kao i za

razbijanje od idovskog tiska raspirivanog loeg iizopaenog stvaranja legendi o mojoj linosti.

Ovim se djelom, meutim, ne obraamstrancima, ve onim pripadnicima Pokreta koji mupripadaju srcem i iji razum sada tei unutarnjemprosvjetljenju.

Znam, da je ljude mnogo tee pridobiti pis-anom, a mnogo lake izgovorenom rijeju, da jesvaki veliki pokret na ovoj Zemlji svoj rast imao za-hvaliti velikim govornicima, a ne velikim piscima.

Pa ipak, za ravnomjerno i jedinstveno za-stupanje nekog uenja, njegova se naela morajupostaviti zauvijek. Na taj bi nain oba ova tomatrebala biti kamen temeljac kojeg prilaem zajed-nikom djelu.

Landsberg na Lechu Zatvor - tvrava

A u t o r

Dana 9. studenog 1923. u 12 sati i 30 minutapopodne padoe pred Dvoranom vojskovoa, kaoi u dvoritu biveg Ministarstva rata u Mnchenu,u iskrenom vjerovanju u ponovno uskrsnue svoganaroda, ovi muevi:

Alfarth, Felix, trgovac, roen 5. srpnja 1901.,

Bauriedl, Andreas, klobuar, roen 4. svibnja1879.,

Gasella, Theodor, bankarski inovnik, roen 8. ko-lovoza 1901.,

Ehrlich, Wilhelm, bankarski inovnik, roen 19.kolovoza 1894.,

Faust Martin, bankarski inovnik, roen 27.sijenja 1901.,

Hechenberger, Anton, bravar, roen 28. rujna1902.,

Korner, Oskar, trgovac, roen. 4. sijenja 1875.,

Kuhn, Karl, nadkonobar, roen 26. srpnja 1897.,

Laforce, Karl, student ing., roen 28. listopada1904.,

Neubauer, Kurt, sluga, roen 27. oujka 1899.,

Pape, Glaus von, trgovac, roen 16. kolovoza1904.,

Pfordten, Theodor von der, savjetnik Vrhovnogpokrajinskog suda, roen 14. svibnja 1873.,

Rickmers, Joh., konjiki kapetan a.D., roen 7.svibnja 1881.,

Scheubner-Richter, Max Erwin von, Dr. ing.,roen 9. sijenja 1884.,

Stransky Lorenz, vitez von, inenjer, roen 14.oujka 1899.,

Wolf, Wilhelm, trgovac, roen 19. listopada 1898.

Takozvana nacionalna vlast uskratila je mrtvim her-ojima zajedniku grobnicu.

Stoga im, u znak zajednikog sjeanja pos-veujem prvi tom ovog djela, kako bi oni, kao kr-vavi svjedoci, trajno osvjetljavali put sljedbenicimanaega Pokreta.

Landsberg a. L.

Tvrava - zatvor

16. listopada 1924.

Adolf Hitler

Prvi tom

OBRAUN

Glava 1.

U RODITELJSKOMDOMU

Danas mi se ini sretnim provienjem, dami je Sudbina za mjesto roenja odredila upravoBraunau na Innu. Zar taj gradi ne lei na granicionih dviju njemakih drava, ije se ponovno ujed-injenje, barem nama mlaima, postavlja kao ivotnizadatak koji se mora izvriti svim sredstvima!

Njemaka Austrija se opet mora vratiti u ve-liku njemaku Majku domovinu i to ne samo zbognekakvih gospodarskih obzira. Ne, ne: ak, ako biovo ujedinjenje, gospodarski gledano, bilo i nepo-trebno, pa ak i tetno, ipak bi se moralo dogoditi.

Ista krv pripada zajednikom carstvu. Njemakinarod nee posjedovati nikakvo moralno pravo nakolonijalno politiko djelovanje sve dotle doklegod ponovno ne uspije svoje vlastite sinove okupitiu jednu zajedniku dravu. Tek kada granicecarstva obuhvate i posljednjeg Nijemca, i kada sevie nee morati brinuti o sigurnosti njihovaprehranjivanja u sluaju ugroenosti vlastitog nar-oda, postoji moralno pravo na stjecanje stranog tlai teritorija. Plug je tada ma, a iz ratnih suza, zabudua pokoljenja, proizlazi kruh svagdanji. Takomi se ovaj mali pogranini gradi ini simbolomjedne velike zadae. Ali, on je i u jednom drugompogledu izazov naem dananjem vremenu. Prijevie od sto godina, ovo neupadljivo gnijezdo,dobilo je, u najmanju ruku, prednost da kao pozor-nica tragine nesree koja je potresla cjelokupnunjemaku naciju bude ovjekovjeeno u ljetopisimanjemake povijesti. U vrijeme najveeg ponienjanae domovine, pao je ovdje za svoju, takoer iu nesrei arko voljenu Njemaku, nrnberaninJohannes Palm, gradski knjiar, uvjereni nacion-alist i neprijatelj Francuza. On je uporno odbi-

jao izdati svoje sukrivce, tonije, glavne krivce.Dakle, kao i Leo Schlageter. Njega je, takoer, up-ravo kao i ovog, denuncirao Francuskoj jedan odvladinih predstavnika. Ovu tunu slavu zadobio jeneki augsburki policijski direktor, i tako postaouzor novonjemakim vlastima u carstvu gospodinaSeveringa.

U ovom, zrakama njemakog muenitva,pozlaenom gradiu na rijeci Inn ivjeli su krajemosamdesetih godina prolog stoljea i moji roditelji,po krvi Bavarci, po dravljanstvu Austrijanci; otackao savjestan dravni inovnik, majka zaokupljenadomainskim poslovima, a prije svega s nama, dje-com, obasipajui nas sve uvijek jednakom ljubavljui brigom. U mojem sjeanju ostalo je malo toga iztog vremena, jer je ve nakon nekoliko godina mojotac morao napustiti taj pogranini gradi kojega jetek zavolio, te se zaputiti niz Inn u Passau, gdje jepreuzeo novu dunost - dakle u samoj Njemakoj.

Sam udes austrijskog carinskog inovnikapodrazumijevao je tada esta seljenja. Ve nakon

kratkog vremena, otiao je otac u Linz, gdje je nakraju i umirovljen. Dakako da umirovljenje nijeza starog gospodina moralo to i znaiti. Kao sinsiromanog malog seljaka s kuicom nije mu setek tako ostajalo kod kue. S jo nepunih trinaestgodina svezao je tadanji djearac svoj ruksai inapustio zaviaj, Waldviertel. Usprkos odvraanjuiskusnih seljana otputovao je u Be kako bi tamoizuio neki zanat. To je bilo pedesetih godina pro-log stoljea. Teka je to bila odluka, ostati na ulicis tri guldena popudbine, i uputiti se u neizvjesnost.Kada je, meutim, trinaestogodinjak postaosedamnaestogodinjakom, poloio je svog egrtskiispit, ali ga to nije i zadovoljilo. Upravo suprotno.Dugo vrijeme tadanje neimatine, vjene bijede ituge uvrstilo je njegovu odluku da ponovno os-tavi zanat da bi postao neto vie. Ako je nekadasirotom mladiu gospodin upnik u selu izgledaoutjelovljenjem svih ljudskih dostignua, isto je takosada, u njegovom obzoru mono narastajueg vele-grada Bea, to bilo dostojanstvo jednog dravnoginovnika. Sa svom svojom ustrajnou, iakopraen neimatinom i bijedom, ve na polovini

djetinjstva postao je starim i prokrivi si putnoen novom odlukom - postade inovnikom.Nakon gotovo dvadeset i tri godine cilj je, vjerujem,bio dostignut. inilo mu se sada da je ispunjenoobeanje koje si je kao mladi zadao u prolosti,naime, da se ne vraa u drago oinsko selo, prije ne-go to postane netko i neto.

Sada je cilj bio postignut. Samo se vienitko iz sela nije mogao sjetiti nekadanjegdjearca, a njemu samome je to selo postalo tuim.

Kada je konano, kao pedesetestogodin-jak otiao u mirovinu, on to mirovanje ni jednogdana nije mogao podnijeti kao neradnik. U blizinigornjoaustrijskog trgovita Lambach, kupio jeimanje, upravljao njime i kretao se u krugu dugog,radom ispunjenog ivota, koji ga je opet vratioishoditu svojih oeva.

U to vrijeme u meni su se, svakako, izgradiliprvi ideali. Mnogo galame u prirodi, dugi put dokole, kao i druenje sa snanim momcima, to

je moju majku katkad ispunjavalo gorkom brigom,uvjetovalo je da sam mogao postati sve drugo,samo ne nekakav zapekar. Ako sam, dakle, tadauope i razmiljao o svom buduem ivotnom poz-ivu, moja simpatija ni u kom sluaju nije bila nacrti ivotnog puta moga oca. Vjerujem da se veotada kolovao moj govorniki talent u obliku vieili manje uvjerljivih rasprava s prijateljima. Postaosam mali kolovoa, koji je tada lako i takoer jakodobro uio u koli, ali koji je inae bio vrlo teak zaobraivanje. Kako sam u svom slobodnom vre-menu pohaao i nastavu pjevanja u samostanu kan-onika u Lambachu, imao sam se najbolju prilikusve ee i ee oduevljavati sjajem raskonoblistavih crkvenih sveanosti. to je bilo prirodnijenego da mi je, upravo onako kao nekada momeocu, mali gospodin seoski upnik, meni sada gos-podin opat, izgledao najpoeljnijim idealom? U na-jmanju ruku, to je povremeno i bio sluaj. Ali, na-kon to gospodin otac kod svog svadljivog mladcaiz razumljivih razloga nije bio u stanju procijenitinjegov govorniki talent, u smislu da bi se na os-novu njega mogli izvui zadovoljavajui zakljuci

o budunosti svoga potomka, nije ni mogao nairazumijevanje za mladenake misli. Svakako da jebriljivo promatrao ovaj raskorak prirode.

I zaista, ta se privremena enja za ovimpozivom izgubila vrlo brzo, da bi se sada nainilomjesta nadama koje su bile primjerenije mom tem-peramentu. Prevrui oevu biblioteku, meu razn-im sam knjigama naiao i na knjige vojnog sad-raja, meu njima i na jedno narodno izdanje oNjemako - Francuskom ratu 1870/ 71. Bila su todva toma nekog ilustriranog asopisa iz tih godina,koji sada postadoe mojom omiljenom lektirom.Nije potrajalo dugo, a ta velika herojska borba post-ade mojim najveim unutarnjim doivljajem. Odtada sam se sve vie i vie zanosio svime to je im-alo bilo kakve veze s ratom, ili ak i vojskom.

Ali to je za mene moralo postati znaajno i sdrugog motrita. Po prvi puta mi se nametnulo pit-anje, iako jo ne u sasvim jasnoj predodbi, postojili i koja je razlika izmeu Nijemaca koji su se tukliu toj bitci i onih drugih ? Zato u tom ratu nije sud-

jelovala i Austrija, zato nije ratovao moj otac, i svidrugi takoer ?

Zar mi nismo takoer isto, upravo kao i sviostali Nijemci?

Pripadamo li mi svi zajedno? Ovaj problem poeoje po prvi puta kopkati u mom mladom mozgu. Sunutarnjom zaviu, morao sam na oprezno pitanje,razabrati i odgovor, da svaki Nijemac nema tu sreupripadati Bismarckovom carstvu.

To nisam mogao shvatiti.

*

Trebao sam studirati.

Iz itavog mog bia, a jo vie iz moga tem-peramenta, moj je otac procijenio da moe za-kljuiti, kako bi humanistika gimnazija bilasuprotna mojim eljama. inilo mu se da bi mivie odgovarala realna kola. U svom tom razmil-janju, posebno ga je jo vie uvrstila moja up-adljiva sposobnost za crtanje; nastavni predmet kojije, po njegovom uvjerenju, bio zapostavljen u aus-trijskim gimnazijama. A moda je i njegov vlastitipreteki ivotni radni vijek jo uvijek bio suod-luujui, pa su humanistike studije u njegovimoima bile nepraktine i manje vrijedne. U osnovije, meutim, bio miljenja, da bi isto tako kao i on,i njegov sin trebao, tovie morao, postati dravniminovnikom. Njegova je teka mladost uinila pot-puno prirodnim, da mu se ono to je sam postigao,uinilo mnogo vrednijim iako je to bio, ipak, samouspjeh koji je bio uinak iskljuivo njegovegvozdene marljivosti i osobne radne uinkovitosti.Bio je to ponos onoga koji je sam sebe stvorio,ponos koji ga je poticao da i svoga sina dovede ujednak a naravno, ako je mogue i u vii ivotnistatus, tim prije, to je on vlastitom marljivou

u ivotu mogao sada svom djetetu mnogo vieolakati njegov razvoj.

Pomisao na odbijanje onoga to je njemunekada bio sadraj cijelog ivota, inila mu se,ipak, neshvatljivom. Tako je oeva odluka, jednos-tavna odreena i jasna u njegovim vlastitim oima,bila sama po sebi razumljiva. Konano, bilo bi tonjegovoj ogorenoj egzistencijalnoj borbi tijekomcijeloga ivota i izgraenoj gospodareoj prirodisasvim neizdrivo u takvim stvarima posljednju od-luku prepustiti samom mladiu, koji je u njegovimoima bio neiskusan, a time, dakako i neodgovoran.Tako neto teko da bi se kao loa i neprikladnaslabost u izraavanju njemu pripadajueg oinskogautoriteta i odgovornosti za kasniji ivot svogdjeteta, moglo slagati s njegovim uobiajenimshvaanjem ispunjenja dunosti.

Ipak se trebalo dogoditi neto drugo.

Po prvi puta u svom ivotu, potisnut sam,tada jo jedva jedanaestogodinjak, u opoziciju.

Kolikogod je otac htio biti vrst i odluan u spro-voenju jednom prihvaenih planova i namjera, istoje tako bio zadrt i neposluan njegov mladac u odbi-janju miljenja koje mu nije obeavalo nita ili vrlomalo.

Nisam elio postati inovnik.

Ni nagovaranja, niti ozbiljni prigovorinisu mogli nita promijeniti u ovom otporu. Nisamelio postati inovnik, ne, i jo jednom ne. Svi pok-uaji da mi se opisivanjem dogodovtina iz oevavlastita ivota probude ljubav i volja za tim zvan-jem, postizali su upravo suprotan uinak. Povraalomi se ve i pri samoj pomisli da u jednom kaoneslobodan ovjek smjeti sjediti u nekom uredu i daneu biti gospodar vlastita vremena, nego da e sesadraj cijelog mog ivota sastojati u ispunjavanjuformulara.

Kakve je to samo pomisli moglo pobuditiu mladiu koji je stvarno bio sve drugo samo neestit u uobiajenom smislu te rijei. Smijeno

lako uenje u koli davalo mi je tako mnogoslobodnog vremena, da me je vie vidjelo sunce ne-go soba. Kada mi danas moji politiki protivnicipuni ljubazne panje provjeravaju ivot sve dovremena moje tadanje mladosti, da bi konano solakanjem mogli utvrditi kakve je nepodnoljivevragolije inio taj Hitler jo u svojoj mladosti, za-hvaljujem nebu to mi jo i sada poneto oduzima izsjeanja na to blaeno vrijeme. Livada i uma bilesu tada poprita na kojima su dolazile do izraajauvijek prisutne suprotnosti.

Pa i tadanje uspjeno pohaanje realnekole, nije moglo svemu tome uiniti kraj.

Dakako, da se je sada morala suzbiti i jedna drugasuprotnost.

Dokle god je samo moje principijelno odbijanjeinovnikog poziva bilo na putu oevoj namjeri dame uini dravnim inovnikom, konlikt je bio lakopodnoljiv. Mogao sam toliko dugo svoja unutar-nja shvaanja drati za sebe i nisam morao uvijek

odmah proturjeiti. Bila je dovoljna moja vlastitavrsta odluka, da bih u sebi bio potpuno miran,kako jednom kasnije neu postati inovnikom. Ovusam odluku drao neopozivom.

Tee je bilo pitanje, kada se oevom planusuprotstaviti. To se ve dogodilo u mojoj dvanaes-toj godini. Kako je do toga dolo, danas stvarnone znam, ali jednoga mi je dana bilo jasno, da bihmogao postati slikar, umjetnik - slikar. Moj talentza crtanje bio je u svakom sluaju vrst, pa je to ibio razlog moga oca da me poalje u realku, samoon nikada i nijednom nije ni pomislio na to, dami dozvoli obrazovati se u tom smjeru. Naprotiv,kada mi je po prvi puta nakon ponovnog odbijanjaomiljene oeve zamisli, postavljeno pitanje koje jeglasilo: to bih ja sam elio postati, na to sam,gotovo neposredno, bez okolianja iznio svoju, umeuvremenu vrsto donesenu odluku, otac je os-tao bez rijei.

Slikar? Umjetniki slikar?

Posumnjao je u moj razum, povjerovao je dame moda nije dobro uo, ili razumio. Nakon tomu je to, svakako, postalo jasno, a naroito kad jeosjetio svu ozbiljnost moje namjere, bacio se svomodlunou svoga bia protiv toga.

Njegova je odluka sada bila vrlo jednostavna, priemu ak ni prosuivanje neke moje zaista stvarnopostojee sposobnosti, uope nije moglo doi uobzir.

Umjetniki slikar, ne, dok sam ja iv -nikada.

Ali kako je njegov sin, s razliitim poseb-nim osobinama izvolio naslijediti jednu slinutvrdoglavost, dobio je slian odgovor. Samo, nara-vno, u obrnutom smislu.

Obje strane ostadoe na svome. Otac nijenapustio svoj Nikada!, a ja sam pojaao svojeUsprkos.

Dabome, da to sada nije imalo prijatneposljedice. Stari je gospodin bio ogoren, ali, makako god da sam ga volio, i ja takoer. Otac jezabranio svaku nadu, da bih ja ikada mogao bitikolovan za slikara. Ja napravih korak dalje, objas-nivi mu da tada uope ne elim uiti nita drugo. Stakvim sam objanjenjem, naravno, ipak izvukaokrai kraj, dok je stari gospodin, sada uloio savsvoj autoritet da bi svoju nakanu bezobzirno spro-veo u djelo. Kasnije sam zautio, ali svoju prijetnjusprovedoh u stvarnost. Vjerovao sam da e mi mojotac, tek kada vidi moj nedovoljan napredak urealki, ipak, milom ili silom, dozvoliti ispunjenjesnivane sree.

Ne znam da li je taj raun bio dobar. Ali jezasigurno bio vidljiv moj neuspjeh u koli. Ono tome je veselilo, to sam i uio, prije svega ono tobih, po mom miljenju, kasnije mogao trebati - kaoslikar. Ono to mi se za tu namjeru inilo beznaa-jnim ili me i inae nije naroito privlailo, potpunosam sabotirao. Moje svjedodbe toga vremena,iskazivale su, ve prema nastavnom predmetu i

odnosu prema njemu, uvijek prave ekstreme. Poredpohvalno i odlino, dovoljno ili ak i nedo-voljno. Daleko najbolji bili su moji uspjesi u zem-ljopisu a jo vie u svjetskoj povijesti. Oba mojanajdraa predmeta u kojima sam u razredu dalekoprednjaio.

I kada sada, nakon toliko mnogo godina is-pitivaki pogledam uspjeh toga vremena, upadajumi u oi, kao posebno znaajne dvije upadljive in-jenice:

Prvo: bio sam nacionalist,

Drugo: nauio sam razumijevati i shvaati povijestprema njenom smislu.

Stara Austrija je bila vienacionalnadrava.

Pripadnik njemakog carstva nije mogao, u osnoviuzevi, bar ne tada, nikako shvatiti kakav je znaajimala ova injenica za svakodnevni ivot pojedinca

u takvoj dravi. Nakon velianstvenog pobjed-nikog pohoda herojske vojske u njemako - fran-cuskom ratu, postupno se sve vie otuivalo odNijemstva u inozemstvu: dijelom se ono ak uopevie nije ni moglo ili bogme ni htjelo potivati.Naroito se u odnosu na Nijemce - Austrijanceisuvie lako zamjenjivala pokvarena dinastija s, ujezgri od zaetaka, zdravim narodom.

Nije se shvaalo da ukoliko u Austriji ne bibilo Nijemca, i to stvarno jo od najbolje krvi, onanikada nee moi posjedovati onu snagu neophod-nu dravi od pedeset i dva milijuna stanovnika stako jako utisnutim njemakim peatom, to je aki u Njemakoj moglo pridonijeti stvaranju krivogmiljenja da je Austrija samo jedna njemakadrava. Besmislica s najteim posljedicama, aliipak blistavi svjedok za deset milijuna Nijemaca uIstonoj marki. O toj vjenoj nemilosrdnoj borbi zanjemaki jezik, za njemaku kolu i njemako bieimalo je pojma samo malo Nijemaca u carstvu. Tekdanas, kada je ta alosna nedaa nametnuta mno-gim milijunima naeg naroda iz samog carstva, koji

pod tuinskom vlau sanjaju o zajednikoj do-movini, eznui za njom i pokuavajui bar zadratisveto pravo na materinski jezik postaje razumljivoi u irim krugovima, to to znai morati se boritiza svoje narodno bie. I sada je moda ovaj ili onaju stanju odmjeriti svu veliinu Nijemstva iz stareIstone marke carstva, koje je usmjereno samo nasebe, stoljeima titilo carstvo prema Istoku, da binajzad u ukroujuem malom ratu dralo njemakujezinu granicu u vremenu u kom se carstvo inter-esiralo za kolonije, ali ne i za vlastito meso i krv,pred svojim vratima.

Kao svugdje i uvijek, u svakoj borbi, pa iborbi za jezik stare Austrije, postojala su tri sloja:borci, mlitavci i izdajice.

Ovo prosijavanje susree se ve u koli. Jer na-jvrednije pozornosti u borbi za jezik je svakako to,da valovi te borbe moda najjae zapljuskuju up-ravo kole, kao rasadnike nadolazeih narataja. Tase borba vodi za svako dijete, a na dijete se us-mjerava i prvi apel tog sukoba:

Deutscher Knabe, vergiss nicht, das du einDeutscher bist! (Njemaki djeae ne zaboravi dasi ti Nijemac!) i

Madchen, bedenke, dass du eine deutscheMutter werden sollst! (Djevojice, pomisli na to,da i ti treba postati njemakom majkom!)

Tek onaj koji poznaje mladenaku duu,moi e shvatiti, da upravo ona i najradosnijeotvara uha za takav borbeni poziv. I u stostrukimoblicima ona tada njeguje voenje te borbe na svojnain i svojim orujem. Ona odbija pjevati nen-jemake pjesme, sanjari o njemakim herojskim ve-likanima, tim vie, to joj se to vie pokuavaotuiti; sakuplja od vlastitih ustiju uskraenenovie, za borbenu gotovost odraslih; ona jenevjerojatno osjetljiva i istovremeno nakostrijeenaprema nenjemakom nastavniku; nosi zabranjeneznake i znamenja vlastitog naroda i sretna je kadje upravo zbog toga kanjena ili ak premlaivana.Ona je, dakle, vjerna slika u malom u ogledaluodraslih, ali esto boljeg i iskrenijeg uvjerenja.

I sam sam tako, jednom, imao mogunost,ve u srazmjerno ranoj mladosti, sudjelovati unacionalnim borbama stare Austrije. Skupljali suse tada prilozi za Junu marku, i kolska udrugaokiena razlicima i crnocrvenozlatnim bojama ko-je su isticale raspoloenje, pozdravljala je saHeil!, a umjesto Carske pjesme pjevala se radije:Deutschland ber alles (Njemaka iznad svega),usprkos prijetnjama i kaznama. Tadanja je mla-dost, u vremenu u kojem su pripadnici takozvaneNacionalne drave o svom nacionalitetu znali netomalo vie nego to su poznavali svoj vlastiti jezik,bila politiki kolovana. Da ja tada nisam spadaou mlakonje, samo se po sebi razumije. U kratkomsam vremenu postao fanatiki njemaki nacional-ist, to svakako nije istovjetno s naim dananjimstranakim pojmom.

Ovaj je razvoj doveo do mog vrlo brzog napretka,tako da sam ve s petnaest godina uvidio razlikuizmeu dinastikog patriotizma i narodnognacionalizma, ak sam tada znao i vie o ovomposljednjem.

Zbog onoga koji se nikada nije potrudio prouitiunutarnje odnose habsburke monarhije, takav seproces moda moe initi ne ba sasvim jasnim.Samo predavanje u koli o svjetskoj povijesti mor-alo je u toj dravi zasaditi klicu tome razvoju, jer,iako u najmanjoj mjeri, ipak postoji jedna speciinaaustrijska povijest. Sudbina ove drave je tolikojako povezana sa ivotom i rastom cjelokupnogNijemstva, da je bila potpuno nezamisliva bilo kak-va podjela povijesti na njemaku i austrijsku. Da,kada se konano Njemaka poela razdvajati nadva podruja vlasti, to samo razdvajanje je postalonjemakom povijeu.

U Beu sauvane carske insignacijenekadanje carske veliine sjaje kao predivnearolije djelujui i nadalje kao unutarnje tkivojedne vjene zajednice.

Elementarni krik njemako-austrijskog nar-oda u danima sloma habsburke drave za ujed-injenjem s njemakom majkom zemljom, bio jesamo uinak osjeaja duboke enje u srcu za tim

povratkom u nikada zaboravljeni oinski dom. To,meutim, nikada ne bi bilo objanjivo kad povijesniodgoj svakog pojedinog Nijemaca - Austrijanca nebi bio uzrokom takvoj opoj enji. U njoj lei iz-vor koji nikada ne presahnjuje; koji e naroito uvremenima zaborava kao tihi upozoritelj po strani iiznad trenutnog lagodnog ivota, uvijek ponovnimpodsjeanjem na prolost aptati o novoj bu-dunosti.

Nastava svjetske povijesti u takozvanimsrednjim kolama jo je i danas vrlo loa. Malonastavnika shvaa da cilj nastave povijesti nikadai nikada vie nije u uenju napamet i recitiranjupovijesnih podataka i dogaaja; da se ne radi otome da li djeak tono zna kada se odigrala ovaili ona bitka, kad je roen neki vojskovoa, ili ak,kada je neki (najee beznaajni) monarh staviokrunu svog prethodnika na glavu. Ne, istinski Boe,o tome se najmanje radi.

Uti povijest, zna trati i na one snage,koje kao uzroci vode onim uncima, koje mi tadapred svojim oma vidimo kao povijesne dogaje.

Umjetnost tanja, kao i unja, ovdje jetakor: Bitno zadrati, nebitno zaboraviti.

Moda je za moj cjelokupni kasniji ivotbilo odreujue, da mi je jednom srea podarila tak-vog nastavnika, koji je kao jedan od rijetkih znaoshvatiti, da za nastavu i ispit uini presudnim spo-menuta stajalita. U mojem tadanjem profesoru dr.Leopoldu Ptschu, na realnoj koli u Linzu ovajje zahtjev bio otjelovljen na stvarno idealan nain.Stari je gospodin, istovremeno dobroudnog ali isuzdranog nastupa, bio u stanju naroito briljant-nom rjeitou ne samo prikovati nau pozornost,ve nas stvarno i zanijeti. Jo i danas se s blagomganutou prisjeam tog sijedog ovjeka koji je uaru svojih izlaganja pridonosio da ponekad za-boravimo sadanjost, prenosei nas kao zaaraneiz prohujalih vremena te maglene koprene tisu-godinjeg, inae suhoparnog, povijesnog sjeanja,

u ivu stvarnost. Mi bismo tada sjedili, esto putadovedeni do vatrenog oduevljenja, nekad ak ga-nuti do suza.

Srea je bila to vea, to je taj uitelj umioiz sadanjosti rasvijetliti prolost, a iz prolosti opetizvui zakljuke za sadanjost. Tako je on vie odbilo koga pridonio naem razumijevanju svihdnevnih problema koji su nam tada zaustavljali dah.Na mali nacionalni fanatizam bio mu je sredstvonaega odgoja, pri emu nas je on, esto apelirajuina nae nacionalno dostojanstvo, uspijevao tim bredovesti u red, no to bi to bilo mogue bilo kojimdrugim sredstvom.

Ovaj nastavnik uinio mi je povijestomiljenim nastavnim predmetom.

Dabome, ja sam ve tada, svakako ne ponjegovoj volji, postao mladi revolucionar.

Tko je tada uz takvog nastavnika mogaostudirati njemaku povijest, a ne postati neprijatelj

drave, koja je svojom vladajuom dinastijom natako poguban nain utjecala na sudbinu nacije ?

Tko je, konano, mogao iskazivati jo carskuvjernost dinastiji koja je neprestano, u prolosti isadanjosti, za svoje sramne probitke izdavala in-terese njemakog naroda ?

Zar jo kao djeaci nismo znali da ova aus-trijska drava nema nikakve ljubavi prema namaNijemcima, i da je ak nije mogla ni imati ?

Povijesna spoznaja djelovanja Habsburkekue bila je potkrijepljena jo i svakodnevnimiskustvima. I na sjeveru i na jugu prodirao je tu-inski narodni otrov tijelo naeg narodnog bia, paje ak i Be sve vie i vie postajao ne - njemakimgradom. Nad - kua je ehizirala, uvijek gdje godbi samo mogla, i zar to nije bila aka boginje vjenepravde i neumoljive osvete, koja je smrtnog nepri-jatelja austrijskog Nijemstva, nadvojvodu FranzaFerdinanda, dovela do pogibije upravo od onihmetaka, koje je on sam pomogao izliti. Zar ba on

nije bio glavni pokrovitelj, odozgo do dolje, pro-voenog slaveniziranja Austrije.

Golema su bila optereenja koja su bila namijen-jena njemakom narodu, neizmjerne njegove rtvepri oporezivanju i u krvi, pa ipak je svatko, tko nijebio potpuno slijep, morao uvidjeti da je to sve bilouzalud. Ono to nas je pritom najvie boljelo, bilaje jo i injenica, da je taj cijeli sustav bio mor-alno pokriven savezom s Njemakom, ime je po-lagano iskorjenjivanje Nijemstva u staroj monar-hiji u izvjesnoj mjeri bilo sankcionirano i od sameNjemake. Habsburko licemjerje s kojim se izvanauspijevalo pobuditi varljivi utisak, kao da je Aus-trija jo uvijek bila njemaka drava, poveavaloje mrnju prema toj kui, sve do snanog istovre-menog i ogorenja i preziranja.

ak ni oni u carstvu, koji su se sami dralijedino pozvanima i nisu od svega toga nita vid-jeli, kao pogoeni sljepilom tumarali su na stranijednog mrtvaca, i vjerovali da u znacima raspadanjaotkrivaju obiljeja novoga ivota.

U nesretnoj povezanosti mladoga carstva s aus-trijskom kvazidravom, nalazila se klica kasnijegsvjetskog rata, ali i sloma.

Ja u se u ovoj knjizi jo temeljitije poza-baviti ovim problemom. Ovdje je dovoljno samoutvrditi da sam, u osnovi uzevi, jo u svojoj najran-ijoj mladosti doao do shvaanja, koje vie nikadnisam napustilo, nego ga jo samo produbio:

Da je, naime, za sigurnost Nijemstva pret-postavka bila unitenje Austrije i da kasniji nacion-alni osjeaj ni u emu nije bio identian sdinastikim patriotizmom; da je prije svega habs-burka nadvojvodska kua bila predodreena zanesreu njemake nacije.

Ve tada sam iz te spoznaje povukao kon-sekvence: arka ljubav prema mojem njemako -austrijskom zaviaju, duboka mrnja prema aus-trijskoj dravi.

*Povijesni nain miljenja koji je u meneusaen u koli, nisam tijekom nadolazeeg vremenavie nikada naputao.

Svjetska povijest mi je bila sve vie neiscrpan izvorrazumijevanja povijesnog djelovanja u sadanjosti,dakle politike. Zato ja neu uiti nju, ve onatreba pouavati mene.

Iako sam u tako ranim godinama postao Revolu-cionar, nita manje rano nisam to postao i u umjet-nosti.

Glavni grad gornjoaustrijske pokrajine imaoje jedno srazmjerno ne tako loe kazalite. U njemuse igralo gotovo sve. S dvanaest godina tu sam prviputa gledao Wilhelma Telia, a nekoliko mjesecikasnije i prvu operu moga ivota - Lohengrin.

Bio sam opinjen jednim udarcem. Mladenakooduevljenje za Bayreuthovskog maestra nije znaloza granice. Sve su me vie privlaila njegova djela,to i danas osjeam kao posebnu sreu, te mi je ipored skromnosti jednog provincijskog izvoenjakasnije ostala sauvana mogunost usporeivanja.

Sve je ovo uvrstilo u meni, posebno nakonprevladavanja mladenakog doba (koje samproivljavao jako bolno), duboku unutarnjuodbojnost prema zvanju koje je za mene izabraootac. Sve sam vie stjecao uvjerenje da kaoinovnik nikada ne bih mogao biti sretan. A otkakoje i ovdje, u realnoj koli, moj crtaki talent postaopriznat, moja je odluka sada bila jo vra.

To vie nisu mogle izmijeniti ni molbe niprijetnje.

elio sam postati slikar i ni uz koju svjetskusilu inovnik.

udno je samo bilo, to se u nadolazeimgodinama u meni sve vie i vie javljao interes zaarhitekturom.

Tada sam to drao samom po sebi razum-ljivom dopunom moje slikarske nadarenosti iradovao se samo u sebi, tom proirenju mojihumjetnikih okvira.

Nisam ni slutio da bi jednom trebalo doineto sasvim drugo.

*

Pitanje moga zvanja trailo je ipak netobru odluku, nego to sam to prije mogao oekivati.

U trinaestoj godini iznenada izgubih oca. Jo uvijekdobro dreeg gospodina pogodio je modani udar,i on zavri svoje ovozemaljsko tumaranje na na-jbezbolniji nain, ostavivi nas sve u najdubljojtuzi. ini se da mu nije uspjelo ono emu je na-jeznutljivije stremio, osigurati djetetu egzistenciju,da bi ga zatitio od vlastitog naina probijanja krozivot. Pa ipak, iako potpuno nesvjesno, on je zasa-dio klice za jednu budunost koju tada ni on ni janismo mogli razumjeti.

Na kraju krajeva, izvana se nita nije prom-ijenilo.

Majka se svakako osjeala obveznom daprema elji oca nastavi moj odgoj, tj. nagovori meda nastavim kolovanje za inovniku karijeru. A jasam bio odluan vie nego prije, ni pod kojim uvje-tima ne postati inovnikom. I upravo u toj mjeriu kojoj se srednja kola u nastavnom gradivu iobrazovanju, udaljavala od moga ideala, postajaosam u sebi sve ravnoduniji. A onda mi, iznenada,u pomo priskoi bolest i u nekoliko tjedana odlui

o mojoj budunosti i trajnom spornom pitanju o-inskog doma. Moja teka pluna bolest dala je po-voda lijeniku da mojoj majci dade prijeko potre-ban savjet, da me kasnije, ni pod kojim uvjetima,ne alje u neki ured. A i pohaanje srednje kolemoralo je takoer biti prekinuto najmanje godinudana. Ono to sam toliko dugo u potaji prieljkivao,zbog ega sam se uvijek svaao, ovim je dogaa-jem sada, gotovo samo od sebe, postalo stvarnost.

Pod utiskom moje bolesti, majka je konanopristala da me kasnije ispie iz realne kole idopusti mi pohaanje akademije.

To bijahu najsretniji dani koji mi se uinieravnim nekom lijepom snu; ali ja sam se u tom snutek trebao pojaviti. Dvije godine kasnije, smrt ma-jke je iznenada uinila kraj svim tim lijepim plan-ovima.

Bio je to zavretak jedne duge, bolne bo-lesti, koja je od poetka davala malo izgleda zaozdravljenje. Pa ipak, taj me je udarac posebno

teko pogodio. Oca sam cijenio, majku sam ipakvolio.

Nevolja i teka stvarnost primorae me sadadonijeti brzu odluku. Ono malo oevih sredstavabilo je najveim dijelom potroeno za vrijeme tekemajine bolesti; pripadajua mi sirotinjska mirov-ina nije bila dostatna ni da bi se od nje mogloivjeti. Bio sam sada, dakle, prisiljen sam negdjezaraivati svoj kruh.

S koferom odjee i rublja u ruci, s jednomvrstom voljom u srcu, otputovah tako u Be.Nadao sam se da u i ja uloviti od Sudbine ono,to je uspjelo ocu pedeset godina ranije. I ja samelio postati neto, ali svakako - ni u kom sluajuinovnik.

Glava 2.

BEKE GODINEUENJA I PATNJE

Kada mi je umrla majka, Sudbina je ve uneku ruku donijela svoju odluku.

U tim posljednjim mjesecima njene bolestiotputovao sam u Be radi polaganja prijamnog ispitana Akademiji. Opskrbljen debelim zaveljajemcrtea, poao sam tada na put, uvjeren da u ispit po-loiti s lakoom. U realci sam ve bio daleko najboljicrta u svom razredu. Od tada se moja sposobnostizvanredno dalje razvila, tako da me je moje vlastitozadovoljstvo uinilo ponosnim i sretnim - nadajuise najboljem.

Samo bi se ponekad javila jedna jedina sjen-ka: inilo mi se da je moj slikarski talent mogao bitinadmaen crtakim, naroito na skoro svim pod-rujima arhitekture. Tako je rastao moj interes zaarhitekturu, i to sve vie i vie. To se jo ubrzalo,naroito nakon to sam s jo nepunih esnaest god-ina smio na dva tjedna otputovati u posjet Beu. Ot-putovao sam tamo da bih prouio galeriju slika udvorskom muzeju, ali sam se zanimao skoro jedinoza muzeje. Danima sam, od rana jutra do kasno uno, jurio od jedne do druge znamenitosti, ali suto uvijek bile samo graevine, koje su me u prvomredu opinjavale. Tako sam satima mogao stajatipred Operom, satima se diviti Parlamentu; cijelaRingstrasse je na mene djelovala kao arolija iztisuu i jedne noi.

Sada sam, po drugi puta, bio u lijepomgradu i s goruim nestrpljenjem, ak i gordim sam-opouzdanjem, ekao rezultate svoga prijamnog is-pita. Bio sam toliko uvjeren u uspjeh, da me jeobavijest o odbijanju pogodila kao iznenadan udargroma iz vedra neba. A ipak je bilo ba tako. Kad

sam se predstavio rektoru i zamolio ga za objan-jenje razloga zbog kojih nisam primljen u opuslikarsku kolu Akademije, taj me je gospodin up-orno uvjeravao da se iz mojih donesenih crtea ned-vosmisleno iskazuje moja nepodobnost za slikara,te da je oigledna moja sposobnost za podruje ar-hitekture. Za mene, ni u kom sluaju, nije slikarska,ve bi u pitanje dola kola arhitekture na Aka-demiji. Neshvatljivo je da do sada nisam pohaaoni graditeljsku kolu, a niti nastavu arhitekture.

Teko potresen, napustio sam hansenskoraskono zdanje na Schillerplatzu, po prvi puta usvom mladom ivotu u nesuglasju sa samim sobom.Ono to sam uo o svojoj sposobnosti, odjednommi se uinilo kao prodoran bljesak otkriaraskoraka od kojeg sam jo odavno patio, a da dosada nisam mogao nikako nai isti raun o tome,zato i zbog ega.

U nekoliko sam dana saznao, eto, i sam, dabih jednom mogao postati graditelj.

Dakako, put je bio neuveno teak, jer onoto sam do tada iz prkosa proputao u realci, sadami se trebalo gorko osvetiti. Pohaanje arhitekton-ske kole na Akademiji bilo je ovisno o pohaanjugraevinske tehnike kole, a pristup u nju,uvjetovan je prethodno poloenom srednjokol-skom maturom. Sve mi je to potpuno nedostajalo.Po ljudskim mjerilima, ispunjenje moga umjet-nikog sna nije vie, dakle, bilo mogue.

I kad sam sada nakon majine smrti po treiputa krenuo u Be, ali ovaj puta na mnogo godina,u mene su se tijekom godina ponovno vratili mir iodlunost. Javio se ponovno prijanji prkos i kon-ano me suoio s mojim ciljem. Htio sam postatigraditelj, a otpori nisu postojali, da bi se pred njimakapituliralo, ve da bi ih se slomilo. A te sam otporehtio lomiti, imajui uvijek pred oima sliku oca,koji se nekada uzdigao od siromanog seoskog ipostolarskog djearca, do visina dravnoginovnika. Samo to je moje polazite ipak bilobolje, a mogunost borbe utoliko laka; i ono tomi se do tada priinjavalo tekom Sudbinom, danas

slavim kao mudrost provienja. Time to me jeboginja nevolje uzela u svoje naruje, 1 esto miprijetila da e me smrviti, rasla je u meni volja zaotporom, da bi, konano, postala pobjednicom.

Zahvaljujem tadanjem vremenu, to sam postao iostao vrst. I jo vie od toga, slavim ga i zato,to me je izbacilo iz praznine udobnog ivota, toje majinog sinia izvuklo iz mekih perina i zanovu mu majku dodijelilo gospodu Brigu, to je srl-jajueg bacilo u svijet bijede i siromatva i tako muomoguilo upoznati one za koje e se kasnije mor-ati boriti.

*

U to sam vrijeme morao drati otvorene oipred dvjema opasnostima kojima sam prije toga

jedva znao i ime, a u svakom sluaju, nisam shvationjihovo uasno znaenje za egzistenciju njemakognaroda: Marksizam i idovstvo.

Be, grad koji za mnoge slovi kao pojam bezazleneveselosti i lagodnosti, kao sveani okvir zado-voljnih ljudi, za mene je, naalost, ostao u ivomsjeanju na najtuniji dio moga ivota.

I danas ovaj grad u meni jo moe pobuditisamo sumorne misli. Pet godina bijede i jada umeni, sadrani su u imenu ovoga Pheken grada.Pet godina tijekom kojih sam, najprije kao pomonigraevinski radnik, a zatim kao maleni slikar,morao zaraivati svoj kruh; svoj stvarno, oskudnikruh, kojega nikada i nije bilo dovoljno zasmirivanje najobinije gladi. Ona je u to doba bilamoj najvjerniji uvar, koji me, jedini, skoro nikadanije naputao, i koji je sa mnom dijelio sve. Svakaknjiga koju sam si priskrbio izazivala je njeno ivosudjelovanje, posjeta operi, ponovno mi jeomoguavala da mi danima nakon toga pravidrutvo; bila je to trajna borba s mojom bezosjea-

jnom prijateljicom. Pa ipak sam, ba u to doba,nauio kao nikada do tada. Osim moje arhitekture,rjee od ustiju otkinute posjete Operi, kao jedinusvoju radost imao sam vie samo knjigu.

itao sam tada beskrajno mnogo i temeljito.Ono to bi mi preostajalo od slobodnog vremena,odlazilo je, bez ostatka, na moj studij. U malo god-ina stvorio sam si tako osnove znanja iz koje jo idan danas crpim.

Ali, i vie od toga.

U to vrijeme u meni se formirala slikasvijeta i svjetonazor, koji su ostali granitni temeljimoga tadanjeg djelovanja. Ostalo mi je samo malotoga douiti, uz ono to sam ve postigao. Mijenjatinisam morao nita.

Ba naprotiv!

Danas vrsto vjerujem u to da se, openitouzevi, sve stvaralake ideje u svojoj osnovi javl-

jaju jo u mladosti, ukoliko takve uope i postoje.Istiem razliku izmeu mudrosti starosti, koja moebiti znaajna jedino u veoj temeljitosti i oprezu,kao uinku duga ivota; i genijalnosti mladosti,koja u neiscrpnoj plodonosnosti istresa misli i ideje,a da ih ak, zbog njihova mnotva, ne moe niobraditi. Ona isporuuje materijal za gradnju i pla-nove za budunost, iz kojih mudrija starost uzimakamenje, obrauje ga i izvodi gradnju, ukolikotakozvana mudrost starosti ne ugui genijalnostmladosti.

ivot koji sam do tada vodio u oevu domu,malo se ili se ni u emu nije razlikovao od ivotasvih ostalih. Novi sam dan mogao oekivatibezbrino i za mene nekakav socijalni problemuope nije postojao. Okolina moje mladostisastojala se od kruga sitnog graanstva, dakle, odsvijeta koji je imao vrlo malo zajednikog s vrstimizikim radnikom. Jer, ma koliko je na prvi pogledmoglo izgledati neobino, ipak je ba jaz izmeuovih ni u kom sluaju ekonomski sjajno situiranihslojeva i izikog radnika, bio dublji nego to se

misli. Razlog ovoga, recimo, gotovo neprijateljstvabio je u strahu drutvene grupe, koja se tek prijekratkog vremena uzdigla iz sloja izikih radnika,da ponovno ne potone u stari slabo cijenjeni stale,ili da se moda, bar ne ubraja u njega. Uz to sekod mnogih jo javljaju i odbojne uspomene nakulturnu bijedu tih donjih klasa, esta surovost unjihovu meusobnom ophoenju, pri emu vlastiti,makar i vrlo niski poloaj u drutvenom ivotu,doputa da se svaki dodir s tim prevladanim kul-turnim i ivotnim stupnjem, dri neizdrivimoptereenjem.

Tako se esto deava da veleposjednik, kojije bio oduvijek na vioj drutvenoj ljestvici, bezkompleksa silazi do svoga blinjega, nego to tojedan skorojevi koji se uzdigao, moe sebi, ak ikao mogunost, zamisliti.

Jer, skorojevi je i svaki onaj, koji sevlastitom snagom, iz dosadanjeg ivotnog statusauzdigao u vii.

Konano, ta esto vrlo opora borba,pridonosi odumiranju svakog suosjeanja. Vlastitobolno hrvanje za egzistenciju, ubija suosjeanje zabijedu onih koji su ostali dolje.

Meni je Sudbina u tom pogledu iskazivalamilosre. Time to me je prisilila da se ponovnovratim u taj svijet siromatva i nesigurnosti, kojegje nekada moj otac tijekom svog ivota ve bionapustio, strgla mi je s oiju koprenu ogranienogmalograanskog odgoja. Tek sam sada upoznaoljude; upoznao sam razliku izmeu ispraznog sjajai brutalne vanjtine i njenog unutarnjeg bia.

Na prelasku u ovo stoljee, Be je vespadao u socijalno najnepovoljnije gradove.

Blistavo bogatstvo i odbojno siromatvo,smjenjivali su jedno drugoga u naglim promje-nama. U centru i u unutarnjim gradskim etvrtimaosjealo se tako snano pulsiranje pedeset i dvamilijunskog carstva, sa svom tako problematinomarolijom jedne vienacionalne drave. Dvor sa

svojim bljetavim sjajem djelovao je poput kakvogmagneta na bogatstvo i inteligenciju ostatka drave.K tome je, sama po sebi, jo dolazila i jaka cent-ralizacija habsburke monarhije. U njoj se jedinopruala mogunost da se ova narodna mjeavinadri u vrstoj formi. Posljedica je bila izvanrednojaka koncentracija visoke i najvie vlasti uglavnome i prijestolnikom gradu.

A Be ipak nije bio samo politiko iduhovno, ve i gospodarsko sredite stare dunavskemonarhije. Nasuprot vojsci visokih asnika,dravnih inovnika, umjetnika i znanstvenika, sta-jala je jo vea vojska radnika; nasuprot bogatstvuaristokracije i trgovakog stalea, krvavo siro-matvo. Ispred palaa u Ringstrasse, tumarale sutisue nezaposlenih, a ispod Via triumphales stareAustrije stanovali su u mutnom odsjaju i blatukanala - beskunici.

Jedva da se u bilo kome njemakom gradu,kao u Beu, moglo bolje studirati socijalno pitanje.Ali, neka se nitko ne razoara. Ovo se studiranje

ne mo provoditi odozgo prema dolje. Onaj tko sesam nije nao u ljustima ovih rivki, nikada neupoznati njihove otrovne zube. U drugom slujuna povrnu ne izbija nia drugo, osim povrogbrbljanja i lae sentimentalnosti. Oboje su etni.Prvo, jer se nikada ne mo prodrijeti do sr prob-lema, a drugo stoga, jer se problem zaobilazi. Neznam o je pogubnije; ne obranje pozornosti nasocijalnu bijedu, koja dopua veni kojima se sreposrela, ili su to postigli vlastitim zaslugama dane gledaju te nevolje svakodnevice, ili oni koji os-jeju narod iako visoko di nos, i opet se ponekadnapadno netaktii i umilostive spustiti, pribliti senevoljnicima, poput izvjesnih mondenskih na ujaknama i hlama. Ovi su ve grjeici nego oni kojimogu shvatiti svojim umom bez instinkta. Otudaje tada na njihovo veliko nje unak takvog, snjihove strane ishitrenog socijalnog nastojanja,uvijek ravan nuli, a sto puta k izaziva i odbijanjes gnunjem. o se tada, dabome, uzima kao dokaznarodne nezahvalnosti.

Glave takve vrste nerado shvaaju, da so-cijalna djelatnost s time nema nita, jer ona prijesvega ne smije traiti zahvalnost, zbog udijeljenemilosti, ve treba uspostavljati prava.

uvao sam se od takvog naina prouavanjasocijalnog pitanja. Time to me je to pitanje uvuklou krunu putanju svoje patnje, nije mi i uruilo poz-ivnicu za uenje, nego se, to vie, htjelo oprobatina meni samome. Nije bila ni njegova zasluga, toje pokusni kuni krepko i zdravo preivio opera-ciju.

*

Kad danas ponovno pokuavam, interpretirati re-doslijed mojih tadanjih osjeanja, onda to ni ukom sluaju ne moe ni priblino izgledati pot-

puno; ovdje bi trebali biti prikazani samo oni na-jbitniji i za mene najpotresniji utisci, s malo poukakoje sam kroz to vrijeme stekao.

*

Tada mi, najee, nije bilo teko nai nekiposao, jer ja ipak nisam bio izueni zanatlija, vetakozvani pomoni radnik, a esto i radnik s privre-menim zaposlenjem, koji si je morao zaraivatikruh svoj svagdanji.

Pri tome sam stao na stajalite svih onih koji sus nogu otresali europsku prainu s neumoljivomnamjerom da si u novom svijetu takoer zasnujunovu egzistenciju, osvoje novi zaviaj. Osloboeniod svih do tada paralizirajuih predodbi o pozivui staleu, o okolini i tradiciji, grabili su za svakom

moguom zaradom, koja bi im bila ponuena, pri-hvaali svaki rad, sve vie se uvrujui u uvjeren-ju da poteni rad nikoga ne sramoti, bez obzira kak-ve je bio vrste. Tako sam i ja odluio obim nogamauskoiti u taj za mene novi svijet i u njemu se prob-iti.

Da se tu i tamo uvijek moe nai neki posaospoznao sam uskoro, ali sam isto tako brzo saznao,da se on isto tako lako moe i izgubiti.

Nesigurnost zarade za kruh svagdanji vrlobrzo mi se ukazala jednom od najteih i tamnihstrana svoga ivota.

Naravno, da izueni radnik nije bio takoesto bacan na ulicu, kao to je to bio sluaj sneizuenim; ali ni on u potpunosti nije bio osigurani od takve sudbine. On je gubio kruh zbog gubljenjaili nedostatka posla, ili zbog vlastitog trajka.

Ovdje se ve, na najgori nain, osveivalanesigurnost dnevne zarade u cjelokupnom gos-podarstvu.

Momak sa sela koji dolazi u velegradprivuen toboe, ili ak stvarno i lakim poslom,kraim radnim vremenom, ali najee zasjen-jujuim svjetlima kojima je velegrad u stanjuzabljetati, jo je naviknut na neku sigurnost za-rade. On uva staro radno mjesto sve dok nema uizgledu novo. Konano, nedostatak zemljoradnikaje velik, pa je i vjerojatnost duljeg izostanka prilikeza zaposlenje sama po sebi vrlo mala. Grjeka jesada jo povjerovati, da bi momak koji se zaputio uvelegrad, bio slabije tjelesne grade od onoga koji semarljivo radei ishranjuje na seljakom pragu. Ne,ba naprotiv! Iskustvo pokazuje da se svi iseljenikielementi prije sastoje od najzdravije i najuinkoviteprirode, nego, recimo, obratno. U ove iseljenikene ubrajaju se samo ameriki iseljenici, ve i mladiseoski sluga, koji je odluio napustiti zaviajno seloi otputovati u strani velegrad. I on seje, isto tako,spreman suoiti s neizvjesnom Sudbinom. On

ponajee dolazi u veliki grad s neto novca u de-pu, dakle, nije ve prvih dana prinuen zakazati,ako mu nesrea na due vrijeme onemogui naiposao. Gore je, meutim, ako u kratkom vremenuizgubi naeno radno mjesto. Pronalaenje novogaje, posebno zimi, esto vrlo teko, ako ne inemogue. Prvih tjedana jo nekako i ide. Primapotporu za nezaposlene iz kase svoga sindikata inekako ve progura. Samo, kada su posljednji ilir ipfennig potroeni, a kasa zbog dugog trajanja neza-poslenosti prekine potporu, nailazi velika nevolja.Sada se on izgladnio potjepa unaokolo i esto za-lae i rasprodaje i posljednje to ima, sve je po-habaniji u svojoj odjei i tone gledano i izvana, ujednu sredinu, koja ga jo pored tjelesne nesree iduevno zatruje. A ako je jo i beskunik i to je (kaoto je to est sluaj) upravo u zimi, tada ve bijedapostaje jako velika. Konano, on moda ponovnoi pronae nekakav posao, samo, igra se ponavlja.Drugi puta ga to pogaa slino kao i prvi puta,trei puta vjerojatno jo tee, tako da se privikavasve ravnodunije podnositi ovu vjenu nesigurnost.Konano, ponavljanje postaje navikom.

Tako se, inae vrijednom ovjeku rueivotni ideali, lagano ga se namamljuje da sazre usredstvo onih koji se njime ele posluiti za niskesvrhe. Kako je esto, bez svoje vlastite krivice,nezaposlen, sad ga se manje - vie ak ni ne tie,radi li se o tome da se treba izboriti za ekonomskaprava, ili za unitenje dravnih, gospodarskih iliopekulturnih vrjednota. On e, ako ve nije tra-jkaki raspoloen, zasigurno postati trajkakiravnoduan.

Ovaj sam proces mogao pratiti otvorenihoiju na tisue primjera. to sam dulje promatraoovu igru, tim je vie u meni rasla odbojnost premamilijunskom gradu, koji ljude ponajprije lakomovue k sebi, da bi ih potom tako grozno iskoristio.

Kad su doli, jo uvijek su pripadali svomenarodu; ako su ostajali - narod ih je izgubio.

I ja sam tijekom ivota u tom svjetskomgradu bio bacan tamo amo i mogao sam na svomvlastitom tijelu isprobati djelovanje takve Sudbine

i duhovno je iskuati. Vidio sam i jo neto: brzupromjenu od rada do nerada i obratno, te timeuvjetovanog prebacivanja iz stanja zaraivanja ustanje praznih depova, to je kod mnogih trajnounitavalo osjeaj tedljivosti, a isto tako i smisaoza pametno ivotno opredjeljenje. Tijelo se, ini se,oito polagano navikava na to, da se u dobrim vre-menima ivi punom snagom, a u teima gladuje.Glad iskrivi svaku namjeru kasnijeg razboritogplaniranje u boljim vremenima zaraivanja, timeto ona, njome izmuenog nesretnika, namamljuje,drei ga stalno u nekom stanju fatamorgane, predlanom slikom nekog bijednog blagostanja, i tajsan umije podii do takve enje, da to bolesnohtijenje dovodi do kraha svake samokontrole, imto zarada i plaa nekako dozvole. Stoga se dogaa,da onaj koji jedva da je dobio zaposlenje, krajnjenerazborito zaboravi planirati za dalji ivot, da bi izdana u dan ivio punom parom. To sve dovodi doraspada malog domainstva, jer ak i ovdje izostajemudro planiranje; na poetku su primanja dostatnajo za pet, umjesto za sedam dana, kasnije ve samo

za tri, najzad za jo jedva jedan dan, da bi na krajuu prvoj noi ve sve bilo spiskano.

Kod kue su tada ipak esto ena i djeca. Ioni esto postaju zaraeni takvim ivotom, naroitoako je ovjek po sebi dobar prema njima, pa ih nasvoj nain ak i voli. Tada se ak i tjedna plaaspiska kod kue zajedno za dva, tri, dana; jede se ipije, dok ima novca, a posljednjih dana se, zajednojedva odrava u ivotu. A tada se ena odulja ususjedstvo ili okolinu, pozajmi malo, zadui semalko kod trgovca i tako pokuava izdrati posljed-nje zle dane tjedna.

Za rukom svi sjede pred polupraznim tanjurima,ponekad ak i ni pred im, i ekaju naredni danplae, govore samo o njemu, planiraju i dokgladuju, ve ponovno sanjare o dolazeoj srei.

Tako se i mala djeca, ve od svoje najranijedobi sprijatelje s tom bijedom.

Zlom se, meutim, zavri, ako mu ve od samogpoetka pode vlastitim putem, a ena, zbog ljubaviprema djeci, nastupi suprotno. Tada nastaje svaa itunjava, i u onoj mjeri, u kojoj je mu svojoj enivei tuinac, on se odaje piu. Sada je svake ned-jelje pijan, a u nagonu samoodranja, ena, za sebei djecu, grabi i posljednji gro, koji takvom muumora nekako istresti iz depa, na njegovom putuod tvornice do krme. A doe li on, konano, ned-jeljom i ponedjeljkom i sam kui pijan i nasilan, aliuvijek osloboen i posljednjeg ilira i pfenniga, tadase esto odigravaju scene, Boe nas sauvaj.

Sve sam to proivio i sam na stotineprimjera, u poetku odbojno, ak i s gnuanjem, dabih kasnije shvatio cijelu tragediju te patnje i razu-mio one dublje razloge svega toga. Nesretne rtveloih odnosa.

Jo su skoro sumorniji tada bili stambeniodnosi. Stambena je bijeda bekog pomonog rad-nika bila uasna. Jo i danas mi se die kosa naglavi, kada pomislim na te tune rupetine, na sv-

ratita i masovna konaita, na te mrane slikesmea, odvratne prljavtine i onog goreg od sveganajgorega.

Kako e morati i kako mora sve to biti jed-nom, kad iz tih spilja bijede provali struja os-loboenih robova, preko ostalog tako neprom-iljenog, sebi dovoljnog, svijeta!

Ipak je taj drugi svijet nepromiljen.

Nepromiljeno puta taj svijet da stvari takoidu tijekom, a da u nedostatku instinkta, ak ni nesluti, da e, prije ili kasnije, Sudbina morati krenutiu osvetu, ako je ljudi na vrijeme ne umire.

Kako sam danas zahvalan onom provienju,koje mi je omoguilo pohaanje te kole. U njojvie nisam mogao sabotirati ono to mi se nijesvialo. Ona me je odgojila brzo i temeljito.

Ako tada nisam htio oajavati zbog ljudi iz mojetadanje okoline, morao sam nauiti razlikovati nji-

hovo vanjsko bie i ivot, od uvjeta njihovarazvitka. Samo se tada sve to moglo podnijeti, ada se nije moralo zakazati. Iz sve te nesree i jada,iz smea i vanjskog propadanja, tada su izrastali,ne vie ljudi, nego tuni uinci tunih zakona; priemu me je Sudbina vlastite, ipak nipoto lakeivotne borbe, uvala od toga da, sada eto, u bijed-noj sentimentalnosti ne kapituliram pred propalimzavrnim proizvodima takvog razvojnog procesa.

Ne, to nije smjelo biti tako shvaeno.

Ve tada sam uvidio da ovdje ka cilju po-boljanja ovih stanja, moe voditi samo dvostrukiput:

Najdublji socijalni osjeaj odgovornosti zauspostavljanje boljih osnova naega razvitka, spo-jen s brutalnom odlunou u sasijecanju nepo-pravljivih izopaenika.

Isto tako, kao to priroda usredotouje svojunajveu pozornost, ne na odravanje postojeeg,

nego na odgoj potomstva, kao nositelja vrste, takose i u ljudskom ivotu manje treba raditi na tomeda se postojee loe umjetno oplemenjuje, a to jesukladno s predispozicijama ovjeka, u devedeset idevet posto sluajeva nemogue, a vie na tome dase nailazeem razvoju od samog poetka osigurajuzdraviji putovi.

Ve za vrijeme moje beke egzistencijalneborbe, bilo mi je jasno, da se

socijalna djelatnost nikada ne smije ogled-ati u tako smijenim, kao i nesvrsishodnim lu-petanjima o blagostanju, ve mnogo vie u uklan-janju takvih osnovnih nedostataka u organizacijinaega gospodarskog i kulturnog ivota kojimoraju voditi, ili u najmanju ruku mogu dovesti, doizopaenja pojedinaca.

Tekoa nastupanja posljednjim i najbrutal-nijim sredstvima protiv dravno - neprijateljskogzloina, ponajmanje lei ba u nesigurnosti

prosudbe unutarnjih pokretakih razloga ili uzrokatakvih pojava naega vremena.

Ova se nesigurnost moe obrazloiti samo osjea-jem vlastite krivice za takve tragedije propadanja;ona meutim, koi svaku ozbiljnu odluku i na tajnain, jer je kolebljiva, pridonosi i slabom i po-lovinom provoenju ak i najneophodnijih mjeraza samoodranjem.

Tek kad jednom vie ne bude u sjenciduhova vlastite svijesti o svojoj krivici, unutarnjimmirom e se zadobiti vanjska snaga, da se brutalno ibezobzirno izreu divlji izdanci, a korov iskorijeni.

Kako austrijska drava uope nije poznavala ni zn-ala za socijalno pravo i zakonodavstvo, njenaslabost u suzbijanju ak i zlih slabosti bila je tolikojasna, da je prosto bola oi.

Ne znam, to me je sada u tom vremenunajvie uasavalo: gospodarska bijeda mojih dot-

adanjih suputnika, udoredna i moralna surovost,ili niska razina njihove duhovne kulture.

Koliko li se samo esto srozava naegraanstvo, u svojoj cjelokupnoj moralnoj razor-uanosti, kad iz ustiju nekog jadnog probisvijetauje iskaz da mu je svejedno je li Nijemac ili nije,da se on svugdje osjea podjednako dobro, akosamo ima svoje neophodne prihode.

Taj nedostatak nacionalnog ponosa seonda oplakuje na sva usta i zbog takvog dranja,manifestira se snaan izraz prijezira.

Koliko li ih je ipak samome sebi postavilopitanje, koji je to stvarno u njih samih uzrok nji-hova boljeg uvjerenja?

Koliko li njih shvaa taj bezbroj pojedinihsjeanja na veliinu domovine, nacije, u svim pod-rujima kulturnog i umjetnikog ivota, koji im kaozbirni rezultat omoguuje opravdani ponos, to

smiju biti pripadnici jednog tako blagoslovljenognaroda?

Koliko ih misli kako je vrlo veliki ponos nadomovinu ovisan od spoznaje njene veliine u svimtim podrujima?

Razmiljaju li nai graanski krugovi otome u koliko se smijenom opsegu te pretpostavkeponosa na domovinu ire u narodu?

Ne moe se prihvatiti izgovor da to u dru-gim zemljama, nije nita drugaije, jer radniktamo ipak stoji vrsto uz svoja narodna obiljeja.ak kad bi to i bilo tako, ne bi smjelo posluitikao izvinjenje za vlastite propuste. Ali to nije tako.Jer ono, to mi uvijek oznaavamo ovinistikimodgojem, npr. francuskog naroda, nije, meutim,nita drugo no pretjerano isticanje veliine Fran-cuske u svim podrujima kulture, ili, kako Francuzuobiava rei, civilizacije. Mladi Francuz banije odgojen u duhu objektivnosti, ve je usmjerenna subjektivni pogled, koji se moe osmisliti samo

tada ako se radi o znaaju politike i kulturneveliine svoje domovine.

Ovaj e se odgoj pri tome uvijek usredotoiti naopa, sasvim krupna stajalita, koja se, ako je po-trebno, vjeitim ponavljanjem utiskuju u pamenjei osjeanje naroda.

Ali sada u nas, pored negativnog grijeha propusta,dolazi jo i pozitivno razaranje ono malo preosta-log, to je pojedinac imao sree nauiti u koli.takori politikog trovanja naega naroda prodirui to malo srca i sjeanja irokih masa, ukoliko seve za to nisu pobrinule bijeda i nevolja.

Zamislimo jo sljedee:

U jednom podrumskom stanu koji se sastojiod dvije zaguljive sobe, stanuje jedna sedmer-olana radnika obitelj. Pretpostavimo da je meupetoro djece i djeak star tri godine. To je starosnadob u kojoj do djeje svijesti stiu prvi utisci. Kodnadarenih se tragovi sjeanja iz tog vremena zad-

ravaju jo i u poodmakloj starosti. Ve sama tatjesnoa i prenatrpanost prostora, ne vode do po-voljnih odnosa. Ve samo zbog toga, vrlo esto,nastanu svae i tunjave. Tako ljudi ne ive jedni sdrugima, ve pritiu jedni druge. Svaka, pa i naj-manja, svaa, koja bi se u prostranom stanu ve za-hvaljujui mogunostima lakog izdvajanja, moglasmiriti sama od sebe, vodi ovdje do neizdrivesvae. Kod djece je tako neto, naravno, jo i pod-noljivo, u takvim se odnosima i ona uvijeksvaaju, ali je opet brzo i potpuno zaboravljaju. Alikad se ta borba zahukta meu samim roditeljima,i jo k tome skoro svaki dan, u obliku za iju sur-ovost potom zaista nita ne ostaje poeljeti, tada semoraju, iako jo polagano, pokazati i uinci tak-ve oigledne nastave i kod onih najmlaih. Kojeli vrste moraju tek biti rezultati, kad ti meusobnisukobi oca i majke poprime oblik surovih izbezum-ljenih zlostavljanja u pijanom stanju, to si tekomoe predoiti onaj tko ne poznaje takav millie. Sasvojih est godina mali djeak, dostojan saaljenja,sluti takve stvari, pred kojima svaki odrastao ovjekmoe osjetiti samo uas. Moralno zatrovana, tje-

lesno pothranjena, tako oamuena mlada glavica,mladi dravljanin, tako odluta u osnovnu kolu.Da sa ah, ili krah dolazi do itanja i pisanja, ito je gotovo sve. A o nekakvom uenju kod kuene moe biti ni govora. Naprotiv. Mati i otac i sami,govore o nastavnicima u koli, i to pred djecom,na nain koji se uope ne bi smio glasno ponoviti;puno prije su spremni izrei ove gadosti, nego svogpotomka presaviti preko koljena i dovesti do ra-zuma. to sve jo inae malo dijete uje u svomdomu, takoer ne vodi jaanju potovanja voljeneokoline, koja ga okruuje. Ovdje se nita dobrogane pripisuje ovjeanstvu, ni jedna institucija neostaje nenapadnuta, poevi od uitelja, pa sve dovrha drave. Moe se raditi i o religiji ili o samommoralu, o dravi ili drutvu, svejedno, sve se psujei na najbeskrupulozniji nain gura u prljavtinu na-jnieg shvaanja. Kad sada mladi ovjek, sa svojihetrnaest godina, bude otputen iz kole, teko seodluiti to je kod njega vee: nevjerojatna glupost,kad se radi o stvarnom znanju i umijeu, ili bezo-brazna drskost njegova nastupa povezana ve u tojdobi s nemoralom, da se ovjeku kosa die na glavi.

I kakav stav prema ivotu u koji se on sada spremastupiti, moe imati ovjek kome je sada jedva joneto sveto, koji k tome nita znaajnog nije nauio,kao to nasuprot tome pojmi i zna za svaku niskostivota?

Iz trogodinjeg djeteta stasao je petnaesto-godinjak preziratelj svakog autoriteta. Mladovjek sada dolazi u dodir s prljavtinom i smeemi nije upoznao jo nita to bi ga moglo podstai naneko vee oduevljenje.

Sada, meutim, on stie i u viu kolu ovak-va ivljenja.

I sada tek poinje onaj ivot, koji je tijekomsvih godina svoga djetinjstva preuzimao od oca.Skita unaokolo i dolazi kui bog zna u koje sitnesate, za promjenu jo k tome izudara ono jadno biekoje je jo i samo u sebi rastrgano, a koje je nekadabilo njegova mati, psuje Boga i svijet i konano,nekim posebnim povodom, bude osuen i strpan uzatvor za mlade.

Tu on stie posljednju uglaenost.

Dragi graanski svijet je, meutim, potpunoiznenaen nedostatkom nacionalnogoduevljenja ovog mladog dravljanina.

On vidi kako se u kazalitu i kinu, u undliteraturi i prljavom tisku iz dana u dan sve vieu narod istresaju kible gadosti i tada je iznenaenslabim moralnim sadrajem i nacionalnomravnodunou mase toga naroda. Kao da kino ki,und - tisak i sl. mogu dati osnovu za spoznavan-je domovinske veliine. A da o ranom odgoju po-jedinca i ne govorim.

Ono to prije toga nikada nisam ni slutio,nauio sam tada shvatiti brzo i temeljito:

Pitanje nacionaliziranja nekog narodaje u prvom redu pitanje stvaranja zdravih so-cijalnih odnosa, kao temelja odgojnih mogunostipojedinca. Jer onaj koji kroz obrazovanje i koluupozna kulturnu, gospodarsku, a prije svega

politiku veliinu svoje vlastite domovine, bit e ustanju stei i stei e onaj unutarnji ponos, to jepripadnik jednog takvog naroda. A ja se mogu bor-iti samo za neto to volim, voljeti samo ono topotujem, to u najmanju ruku znam.

*

im se probudio moj interes za socijalnopitanje, poeo sam ga svom temeljitou iprouavati. Otvorio mi se do tada nepoznati svijet.

U godinama 1909. na 1910. unekoliko se prom-ijenilo i moje vlastito stanje, kada i sam vie nisammorao zaraivati kruh svagdanji kao pomoni rad-nik. Tada sam ve radio samostalno kao mali crta iakvarelista. Ma koliko god to bilo gorko s obziromna visinu zarade - stvarno je jedva dostajala za ivot

- toliko je to ipak bilo dobro za moj izabrani poziv.Sada vie nisam kao prije, tijekom veeri, po pov-ratku s radnog mjesta, bio nesposoban i pogledati uneku knjigu, a da mi nakon kratkog vremena glavane klone. Moj sadanji rad je, eto, protjecao u sk-ladu s mojim buduim pozivom. Sada sam, takoer,kao gospodar vlastita vremena, ovo mogao mnogobolje rasporediti, no to je to prije bilo mogue.

Slikao sam da bih zaradio za kruh, a uio izzadovoljstva.

Tako mi je jo bilo omogueno i to, da svo-joj zornoj nastavi o socijalnom problemu dodam ineophodnu teorijsku dopunu. Studirao sam gotovosve to sam od knjiga o tom cijelom podrujumogao nabaviti, a udubljivao sam se, k tome, i usvoje vlastite misli.

Vjerujem da me je tada moja okolina dralanekim udakom.

Bilo je prirodno, da sam tada gorljivo sluio svojojljubavi, arhitekturi. Ona mi je, pored glazbe,izgledala kraljicom umjetnosti; moje bavljenjenjome u tim okolnostima nije bio nikakav rad,ve najvea srea. Mogao sam itati i crtati dokasno u no, a da nikada nisam bio umoran. Takose pojaavala moja vjera da e moj lijepi san o bu-dunosti, pa makar to bilo i poslije mnogo godina,ipak postati stvarnost. Bio sam vrsto uvjeren da ujednom postati poznat kao graevinski poduzetnik.

Da sam se usporedo s tim najvie interesirao i zasve to je bilo u vezi s politikom, nije mi se inilood nekog naroitog znaaja. Naprotiv, to je u mojimoima bila sama po sebi razumljiva dunost svakogmisleeg ovjeka. Tko za tako neto nije imao ra-zumijevanja, gubio je, dakako, pravo na svakukritiku i svaku albu.

I ovdje sam, dakle, mnogo itao i uio.

Dabome, da ja pod itanjem podra-zumijevam moda neto sasvim drugo, nego velikiprosjek nae takozvane inteligencije.

Poznajem ljude koji beskrajno mnogoitaju, i to knjigu za knjigom, slovo po slovo, akoje ipak ne bih mogao nazvati naitanima. Oni,dabome, posjeduju ogromnu koliinu znanja,samo to njihov mozak ne razumije, nije u stanju,provesti raspodjelu i registriranje svega onoga usebe unijetog materijala. Njima nedostaje umijeeizdvojiti u knjizi ono to je za njih vrijedno, odbezvrijednog, i da to vrijedno tada zauvijek zadreu glavi, a ono drugo, ako je mogue, da uope ine vide, u svakom sluaju, da to kao nesvrsishod-nu bolest, ne vuku sa sobom. itanje nije, dakako,samo sebi svrha, ve njeno sredstvo. Ono bi, uprvom redu, takoer, trebalo pomoi svakome is-puniti okvir, da se razviju sklonosti i sposobnosti;k tome bi svakako trebalo isporuivati instrument igrau, koji su pojedincu potrebni u njegovom ivot-nom pozivu, potpuno svejedno, slui li taj pozivsamo primitivnom zaraivanju kruha, ili je zado-

voljenje nekog vieg opredjeljenja; u drugom redu,ono bi trebalo pridonijeti izgraivanju ope slikesvijeta. U oba je sluaja, meutim, potrebno da sad-raj pojedinog itanja ne bude broj proitanih kn-jiga, ili ak i izdanja knjiga, i kao takav predat nauvanje pamenju, ve da kao kameni mozaika,u opoj slici svijeta, zauzme svoje mjesto u njemupripadajuem poretku i tako i on pridonese da se taslika oblikuje u glavi itatelja. Ako to nije sluaj,nastaje jedna luda zbrka tih prouenih stvari, to jeisto tako bezvrijedno, kao to je bezvrijedan i nes-retni posjednik tih prouenih stvari, koje ga ineuobraenim. Jer taj, zaboga, sada misli da je stvarnoobrazovan, da od ivota neto razumije, da pos-jeduje znanje, da bi se pritom taj, sa svakim novimporastom toga obrazovanja u stvarnosti sve viei vie otuivao od svijeta, dok, to isto tako nijerijetko, ne zavri ili u nekom ljeilitu ili kaopolitiar u nekom parlamentu.

Takvoj glavi nikada nee uspjeti iz zbrkesvoga znanja izvui, makar i na zahtjev jednogsata, ono odgovarajue, jer, njegov duhovni balast

nije rasporeen u ivotnom redoslijedu, ve u re-doslijedu knjiga kako ih je itao i kako mu se njihovsadraj sada sloio u glavi. Ako bi ga Sudbina prisvojim zahtjevima dnevnog ivota ipak podsjetilana tonu primjenu jednom proitanog, ona bi mutada jo morala i naznaiti knjigu i broj stranice,jer jadnik ne bi, inae, ni cijelu vjenost mogaonai ono to je tono. Ali kako ona to ne ini,dospijevaju svi ti deveterostruki mudarci u svakomkritinom trenutku u najstranije zabune, grevitotraei analogne sluajeve, da bi sa smrtnom sig-urnou zgrabili, naravno, pogrene recepte.

Kad ne bi bilo tako, ne bismo mogli shvatitipolitika dostignua naih uenih vladinih herojana svojim najviim poloajima, izuzev ako bi serijeilo da se umjesto patolokih sklonosti prihvatilupeka podlost.

U onome tko u sebi posjeduje umijeepravilnog itanja, pri prouavanju svake knjige,svakog asopisa ili broure, trenutno e se probuditipozornost na sve ono to je prema njegovu miljen-

ju vrijedno trajno i vrsto upamtiti, jer je to ilisvrhovito, ili, uope uzevi, vrijedno znati. Kao dai na taj nain naueno nae svoj osmiljenirazmjetaj, u jo uvijek prisutnoj slici, koja je stvor-ila predodbu o ovoj ili onoj stvari, kako bi potomdjelovala ili korektivno ili dopunjujue, i takopodigla na vii stupanj ili tonost ili jasnou. A akoivot pred ovjeka iznenada postavi neko pitanjeradi provjere ili odgovora, tada e se kod takvognaina itanja prisjeanje odmah dohvatiti mjerilave postojee slike pogleda i iz nje izvui sve onedesetljeima skupljane pojedine priloge i pristupe,koji se tiu tog pitanja, kako bi ih podnijelo umu naispit i novo procjenjivanje, sve dok pitanje ne buderazjanjeno ili na njega ne bude odgovoreno.

Samo tako, itanje ima smisao i svrhu.

Govornik, koji, na primjer, svome umu nataj nain ne osigurava neophodnu gradu, neenikada biti u stanju, pritijenjen proturjenostima,zastupati svoje stajalite, makar ono i tisuu putaodgovaralo istini i stvarnosti. Pri svakoj e ga

raspravi pamenje sramno ostaviti na cjedilu, panee nai ni razloge, ni argumentaciju zauvrivanje onog, to sam tvrdi, a ni za pobijanjeprotivnika. I dokle god se pritom, kao u sluaju jed-nog govornika, radi u prvom redu o blamai vlastitelinosti, to moe i proi, ali zlo nastaje, tada, kadaSudbina takvog sveznalicu a neznalicu, dovede zadravnog vodu.

Od svoje rane mladosti trudio sam se itatina pravilan nain, pri emu su me, sreom,podravali i pamenje i razum. I gledano u ovomsmislu, za mene je bilo naroito plodonosno i dra-gocjeno beko vrijeme. Iskustva svakodnevnogivota podsticala su uvijek novo prouavanjenajrazliitijih problema. Time to sam, konano,bio u stanju teorijski razjasniti stvarnost, teorijuprimijeniti u stvarnosti, bio sam poteen opasnostiili da se uguim u teoriji, ili da u stvarnosti ostanempovran.

Tako je u dva najvanija pitanja togvremena, osim socijalnog, za najtemeljitiji teorijski

studij, bilo odreujue i podsticajno iskustvosvakodnevnog ivota.

Tko zna kad bih se ja uope udubio u zn-anost i u bit marksizma, da me tadanje vrijeme nijenavelo da u doslovnom smislu rijei lupim glavomo taj problem.

*

Ono to sam iz svoje mladosti znao o socijalde-mokraciji, bilo je od srca, ali malo i prilinonetono.

U dubini due radovalo me je to je onavodila borbu za ope i tajno izborno pravo. Ve mije tada moj razum govorio da bi to moralo dovestido slabljenja meni tako mrskog habsburkog

reima. Uvjeren da se podunavska drava, osimrtvovanjem Nijemstva, ipak nikako nee moiodrati, ali i da ak plaanje cijene i laganogslaveniziranja njemakog elementa jo uvijek, niu kom sluaju, ne znai garanciju za neko kasnijezaista ivotno carstvo, jer se dravotvorna snagaSlavenstva moe drati krajnje sumnjivom,pozdravljao sam svaki razvoj koji je po mojemuvjerenju morao voditi ka slomu ove nemoguedrave, koja je Nijemstvo od deset milijuna, osudilana smrt. to ga je vie razdirao i razarao jezini ka-os i sam parlament, morao se pribliiti i trenutakraspada ovog babilonskog carstva, a time takoeri as slobode moga njemako - austrijskog naroda.Samo je tako jednog dana, moglo doi do njegovaponovnog prikljuenja svojoj staroj njemakoj ma-jci zemlji.

Tako mi, dakle, ova djelatnost socijalde-mokracije nije bila nesimpatina. Da je ona, kon-ano, kao i moj tadanji bezazleni i nevini um, bilajo dovoljno glupa, te teila i vjerovala da e uspjetipoboljati ivotne uvjete radnika, inilo mi se da je

to prije govorilo za nju, nego protiv nje. Ono tome je najvie odbijalo, bio je njen neprijateljski stavprema borbi za odranje Nijemstva, bijedno mol-jakanje za naklonost slavenskih drugova, koji suto nuenje ljubavi, ako je bilo povezano s praktin-im obeanjima, svakako prihvaali, drei se inaedrsko i s visine i na taj nain nametljivim pros-jacima udjeljivali zasluenu plau.

U dobi od sedamnaest godina, rije Mark-sizam bila mi je jo malo poznata, dok su mi sesocijaldemokracija i socijalizam nili identiimpojmovima. I ovdje je bio potreban prst Sudbine,da bih pred nevenom prijevarom naroda roko ot-vorio o.

Ako sam to tada uspio upoznati Socijalde-mokratsku stranku samo kao promatra, prilikomnekoliko masovnih demonstracija, a da pri tomenisam posjedovao ni najmanji uvid u mentalitetnjenih pripadnika, ili ak u bit njenog uenja, sadaodjednom dooh u doticaj s proizvodima njenogodgoja i njenog svjetonazora. I ono do ega bi

moda dolo tek poslije desetljea, ja stekoh usvega nekoliko mjeseci: razumijevanje iree kugezakukuljene u socijalne vrline ljubavi prema blin-jemu, od koje bi ovjeanstvo trebalo to bre os-loboditi Zemlju, jer bi ona u protivnom lako moglabiti osloboena od ovjeanstva.

Moj prvi susret sa socijaldemokratima do-godio se na graevini.

To od poetka nije bilo ba prijatno. Mojaje odjea jo bila prilino u redu, moj jezik njegov-an, a moje bie suzdrano. Imao sam jo tolikotoga sa svojom Sudbinom, da sam se jo vrlo malobrinuo i o svijetu koji me okruivao. Traio samsamo posao, da ne bih pregladnio i da bih timestekao mogunost daljeg, iako jo tako sporog,obrazovanja. A moda se uope ne bih ni brinuo osvojoj okolini, da se ve treeg ili etvrtog dana nijezbio jedan dogaaj, koji me prisilio odmah zauzetistav. Pozvan sam, naime, da pristupim Organizaciji.

Moja znanja o sindikalnoj organizaciji tadasu jo bila ravna nuli. Nisam mogao dokazati nisvrhovitost ni nesvrhovitost njena postojanja. Akad su mi objasnili da moram stupiti u Organiza-ciju, odbio sam. To sam odbijanje obrazloio time,da stvar ne razumijem i da se openito ne dam nina to prisiljavati. Moda je ono prvo bilo razlo-gom, to me odmah nisu izbacili. eljelo se modaponadati, da u za nekoliko dana biti preodgojenili smekan. U svakom su se sluaju u tome grdnoprevarili. Nakon etrnaest dana nisam im, meutim,vie mogao pristupiti, ak da sam i htio. Za tihetrnaest dana poblie sam upoznao svoju okolinu,tako da me nikakva sila ovoga svijeta vie ne bimogla privoljeti da pristupim organizaciji iji su mise elnici u meuvremenu pokazali u tako nepo-voljnom svjetlu.

Prvih sam dana bio ljut.

Podnevom je dio radnika odlazio u oblinjegostionice, dok su drugi ostajali na gradilitu i tamonajee vakali, svaki svoj, mravi ruak. Ti su bili

oenjeni. Njihove su im ene u bijednim posudamadonosile podnevnu juhu. Krajem tjedna taj je brojbivao sve vei. Tek sam kasnije ustanovio zbogega. Sada se politiziralo.

Pio sam svoju bocu mlijeka i jeo svojkomad kruha, negdje po strani, pozornoprouavajui moju novu okolinu, ili pak razmil-jajui o svojoj bijednoj srei. Pa ipak, uo sam vienego dovoljno; takoer mi se esto inilo da suse prema meni okretali s nekom namjerom, da bime se, moda, potaklo na kakav stav. U svakomsluaju, sve me je to to sam zamjeivao, moglorazdraiti do krajnosti. Ovdje se sve odbijalo:naciju, kao kapitalistiki pronalazak - koliko samsamo esto puta morao sluati ovu rije - klase;domovinu, kao instrument buroazije za eksploat-aciju radnitva; autoritet zakona, kao sredstvo zaugnjetavanje proletarijata; kolu, kao instituciju zaodgajanje i discipliniranje robovskih masa, ali irobovlasnika; religiju, kao sredstvo zatupljivanjanaroda odreenog za eksploataciju; moral, kao znakglupog ovjeg strpljenja, itd. Nije, meutim,

stvarno bilo iega, to nije gurano u blato uasnedubine.

U poetku sam pokuavao utjeti. Na krajuse to vie nije moglo. Poeh zauzimati stav, poehse suprotstavljati. Pri tome sam se, dodue, moraouvjeriti da je to bilo bezizgledno tako dugo doklegod ne skupim neke spoznaje o tokama oko kojihse sporilo. Tako sam poeo otkrivati izvore iz kojihsu oni crpili svoje tobonje znanje. Sada dooe nared, knjiga za knjigom, broura za brourom.

Sada je na gradilitu esto bilo vrue.Sporio sam se iz dana u dan sve bolje informiran,nadvisujui ak i cjelokupno znanje mojihoponenata, dok jednog dana nije primijenjeno onosredstvo, koje, naravno, najlake pobjeuje um: ter-or, nasilje. Nekolicina glasnogovornika protivnikestrane prisilie me, ili da smjesta napustimgradilite, ili da odletim sa skele. Kako sam bio sami svaki mi se otpor inio bezizglednim, drao samda je uputnije, za jedno iskustvo bogatiji, slijeditiprvi savjet.

Odoh pun gaenja, a istovremeno tako us-plamtio, da mi je bilo potpuno nemogue cijelojstvari okrenuti lea. Ne, poslije prvog uzavrelogogorenja, ponovno je dobila prednost - tvrdogla-vost, vrsto sam odluio ipak otii opet na nekogradilite. Za tu me je odluku osnaila jo i bijeda,koja me je nekoliko tjedana kasnije, nakon to jepojedena mala uteevina od plae, zagrlila u svojenemilosrdno naruje. Tako, eto, morah, htio ili ne. Iigra krenu opet iz poetka, da bi se konano, kao iprvi puta, zavrila na slian nain.

Borio sam se cijelim svojim unutarnjembiem: Jesu li ovakvi ljudi uope zasluili pripadatiovako velikom, narodu?

Jedno muno pitanje, jer odgovori li se nanjega sa Da, onda borba za narodnost stvarnovie nije vrijedna truda, kao ni rtve koje morajupoloiti oni najbolji za jedan takav ljudski otpad;glasi li, meutim, odgovor Ne, onda je na narodjo siromaan i u ljudima.

S uznemirujuom zabrinutou zamijetih tihdana mozganja i kopanja po svojoj svijesti, kakomasa narasta do prijetee vojske onih koji se vienisu mogli ubrojiti u svoj narod.

S kakvim sam sada drugaijim osjeajimabuljio u beskrajne etveroredove masovnih demon-stracija bekih radnika!

Gotovo dva puna sata stajao sam tako i promatrao,zaustavljena daha, tog ogromnog ovjekolikog crva- zmaja, koji se prolazei tuda lagano valjao. Uklonuloj potitenosti napustih to mjesto i odlunjahkui. Prolazei usput, u jednoj traici ugledahArbeiterzeitung (Radnike novine), centralni or-gan stare austrijske socijaldemokracije. Te samnovine viao i u onoj jeftinoj narodnoj krmi u kojusam ee zalazio, da bih tamo itao novine; samose do sada nisam mogao prisiliti gledati dulje oddvije minute u taj bijedni list, iji je cjelokupanton djelovao na mene kao duhovni vitriol. Pod dep-rimirajuim utiskom demonstracija, neki me un-utarnji glas natjerao da ipak kupim i taj list i

temeljito ga proitam. Tijekom veeri to i uinih,savladavajui neprestano u sebi povremenonarastajui bijes na ovu zgusnutu otopinu lai.

Vie nego iz sve dosadanje teoretske liter-ature, mogao sam sad, svakodnevnim itanjem so-cijaldemokratskog tiska prouiti unutarnju bit svihnjenih razmiljanja.

Jer, kakve li razlike izmeu zvunih frazateorijske literature o ljepoti i dostojanstvu, premavarljivo sjajnoj, naizgled najdubljoj mudrosti, tekoiskazanom obmanom rijei, odvratno humanogmorala - sve napisano tvrdim elom proroanskesigurnosti - i brutalnog dnevnog tiska ove iscjel-iteljske znanosti novoga ovjeanstva, koja se neustruava nikakvih niskosti, koja se slui svim sred-stvima klevetanja i izvrtanja i radi zaista s vir-tuoznom laljivou, koja moe savijati i balvane.Prvo je namijenjeno glupim puranima iz srednjih,ali i viih slojeva inteligencije; drugo - masi.

Za mene je poniranje u literaturu i tisak tog uenja iorganiziranja znailo ponovno pronalaenje sebe zasvoj narod.

Ono to mi se prvobitno inilo nepre-mostivim jazom, sada je trebalo postati podstrekomvee ljubavi nego ikada prije.

Samo bi budala, spoznavi ovaj ogromantrovaki rad, mogao rtvu jo i prokleti. to sam senarednih godina vie osamostaljivao, tim vie je umeni sa sve veim udaljavanjem, rastao pogled naunutarnje uzroke socijaldemokratskih uspjeha. Sadsam shvatio znaenje brutalnog zahtjeva za dran-jem samo crvenih novina, posjeivanjem samo cr-venih skupova, itanjem samo crvenih knjiga, itd.U plastinoj jasnoi vidjeh pred oima svrhovitiuinak ovog uenja netrpeljivosti.

Psiha iroke mase nije prijamiva za sve toje polovino i slabo.

Kao i ena ija su duevna osjeanja manjeodreena pravilima apstraktnog miljenja, ve on-ima neodredljive emocionalne udnje za nadopun-jujuom snagom, koja bi se stoga radije podinilanekom snanom ovjeku, nego vladala slabiem,tako i masa, vie voli vladara, nego onoga kojimoli, a u dubini svoga bia zadovoljnija je onimuenjem koje ne trpi mladog suparnika, nego onim,koje nudi liberalnu slobodu izbora; ona s tim uen-jem najee i manje zna to zapoeti, i osjea dabi ak lako mogla biti naputena. Isto je tako malosvjesna bestidnosti svog duhovnog teroriziranja,kao i bezone zloupotrebe njene ljudske slobode, iona nikada ne sluti unutarnji besmisao cijelog toguenja. I tako ona vidi samo bezobzirnu snagu ibrutalnost svoga oitovanja svjesnom cilju, komese, na kraju krajeva, uvijek pokorava.

Ako se socijaldemokraciji suprotstavi nekouenje vee istinitosti, ali iste brutalnosti u pro-voenju, ono e, iako nakon vrlo teke borbe,pobijediti.

Prije no to su prole i dvije godine, bilisu mi jasni i uenje i tehnika sredstva socijalde-mokracije.

Shvatio sam da podli duhovni teror, kojeg ovajpokret vri prije svega na graanstvo, koje takvimnapadima nije doraslo ni moralno ni duhovno, i tona taj nain, to na dati znak ispaljuje plotunskupaljbu lai i kleveta na protivnika koji mu se ininajopasnijim, i to tako dugo, dok ne popucaju nervinapadnutih, i oni, da bi ih se pustilo na miru,rtvuju omrznutog.

Samo, te budale ipak ne postiu i mir.

Igra poinje iz poetka i ponavlja se takodugo, dokle god strah pred divljim psom ne prijeeu sugestivnu uzetost.

Budui da demokracija, to znam iz vlastitaiskustva, najbolje poznaje vrijednost snage, ona na-jee juria na one, u ijem biu njui neto odtog tako rijetkog materijala. Nasuprot tome, ona

hvali svakog slabia druge strane, as oprezno, asglasnije, ve prema spoznatoj ili pretpostavljenojduhovnoj kvaliteti.

Ona se manje boji nekog bespomonog bez-voljnog genija, nego ovjeka prirodne snage, iako iskromnijeg duha.

Ona najuvjerljivije preporuuje slabiaduha i snage zajedno.

Ona zna pobuditi utisak, kao da se jedinotako moe ouvati mir, a kroz to vrijeme lukavooprezna, neprestano osvaja pozicije - jednu zadrugom, as potajnim iznuivanjem, as stvarnomkraom, u momentima kada opa pozornost -okrenuta drugim stvarima - ne eli biti ometana ilipak stvar dri sitnom i beznaajnom, da bi se nepo-trebno uzburkali duhovi i zao protivnik ponovnorazdraio.

To je jedna od tono proraunatih taktikapronalaenja ljudskih slabosti, iji uinak gotovo

matematikom tonou, mora voditi k uspjehu,ukoliko i druga strana ne naui da se protiv otro-vnog plina bori takoer - otrovnim plinom!

Slabijim prirodama mora se pritom rei, dase upravo ovdje radi o biti ili ne biti.

Ne manje razumljiv bio mi je i znaaj tjeles-nog terora prema pojedincu i prema masi.

I ovdje je, takoer, rije o tonom proraunupsiholokog djelovanja.

Teror na radnom mjestu, u tvornici, u lokalugdje se odrava skup, u povodu masovnog mitinga,uvijek e biti praen uspjehom, ukoliko mu se nesuprotstavi drugi, isto toliko veliki teror.

Tada e stranka, dabome, u stranoj galami,poeti zapomagati i iako stari podcjenjiva svakogdravnog autoriteta, kretavo ga pozivati u pomoda bi, u najveem broju sluajeva, u opoj zabunizaista postigla cilj - naime: nala rogatu stoku,

nekog vieg dravnog inovnika, koji e, u glupojnadi da e se moda time kasnije uiniti podobnimopasnom protivniku, pomoi slomiti protivnika tesvjetske kuge.

Kakav e utisak takav udar proizvesti na os-jetila iroke mase, kako pristalica tako i protivnika,moe procijeniti samo onaj koji duu naroda nepoznaje iz knjiga, ve iz ivota. Jer, dok se sadau udarima svojih pristalica slavi postignuta pob-jeda, od sada kao trijumf prava vlastite stvari, u na-jveem broju sluajeva, poraeni protivnik poinjesumnjati u svrhovitost svakog daljeg otpora uope.

to sam vie upoznao, prije svega, metodetjelesnog, izikog terora, tim je vea bila moja mol-ba za oprotaj stotinama tisua onih koji mupodlegoe.

To zahvaljujem najsrdanije svom tadan-jem vremenu patnje, koje mi je ponovno vratilomoj narod i omoguilo nauiti razlikovati rtve odopsjenara.

Drugaije nego kao rtve ni ne mogu seoznaiti uinci ovog zavoenja ljudi. Jer, kada samse sada, u nekim svojim slikama, potrudio nacrtatibia onih najniih slojeva, iz samog vrela ivota,tada to nije moglo biti bez pouzdanja da sam u ovimnizinama opet ponovno naao svjetla, u ijim seoblicima izraavala spremnost na rtvu, najvjernijedrugarstvo, izuzetnu dovoljnost i uzdranu skrom-nost, naroito, kada je to pogodilo tadanje rad-nitvo. Iako su se te vrline u mladoj generaciji svevie i vie gubile, ve i zbog opeg utjecaja vele-grada, ipak je jo i ovdje bilo mnogo onih, kodkojih je postojala u jezgri zdrava krv koja se us-pijevala oduprti podlostima ivota. A ako su tada ti,esto puta milostivi, estiti ljudi, u svom politikomdjelovanju ipak stupali u redove smrtnih nepri-jatelja naega naroda, pomaui im da zbiju redove,tada je tome bio razlog, da oni nisu ni razumjeli, nitisu mogli razumjeti, svu podlost toga novog uenja,a nitko nije ni naao shodnim potruditi se i poza-baviti se njima, i da su socijalni odnosi bili jai ne-go sva druga, recimo, suprotna volja. Bijeda u koju

su jednog dana, i tako upali, otjerala ih je jo k tomei u lager socijaldemokracije.

Kako je buroazija bezbroj puta na najnep-rimjereniji ali i najnemoralniji nain uspostavilafront protiv opeljudskih opravdanih zahtjeva, a daiz tog dranja nije ak ni stekla korist, ili je uopenije smjela ni oekivati, u politiku je djelatnost bionatjeran i onaj najestitiji radnik iz sindikalne or-ganizacije.

Milijuni radnika bili su sigurno u poetku,u dubini svoje due, neprijatelji socijaldemokratskestranke, ali su u svome otporu bili pobijeeni jed-nim isto luakim nainom na koji su graanskestranke zauzimale suprotstavljajui stav svakom za-htjevu socijalne naravi. Jednostavno glupo odbijan-je svih pokuaja poboljanja uvjeta rada, zatitnihmjera kod rada na strojevima, suzbijanje zloupo-trebe djejeg rada kao i zatite ena, naroito uonim mjesecima kad je pod srcem ve nosiladolazeeg sunarodnjaka, pomagalo je socijalde-mokraciji, koja je sa zahvalnou, svaki takav

sluaj bijednog opredjeljivanja koristila da maseutjera u svoju mreu. Nae politiko graanstvonikada vie nije uspjelo popraviti ono u emu segrijeilo. Jer, time to se svim pokuajima uklan-janja tekih socijalnih prilika pruao otpor, graan-stvo je sijalo mrnju i inilo se da je samoopravdalo tvrenje kako je ono neprijatelj cijelenacije i da samo socijaldemokratska stranka zas-tupa interese radnikog naroda.

To je u prvom redu stvorilo moralnoopravdanje za stvarno postojanje sindikata, organ-izacije koja je stranci oduvijek inila najveeusluge u natjerivanju radnika u njeno lanstvo.

U mojim bekim godinama uenja bio samprinuen, htio ili ne htio, zauzeti stav i po pitanjimasindikata.

Kako sam ih drao, samima po sebi,nerazdvojnim sastavnim dijelom socijaldemokrat-ske stranke, moja je odluka bila brza i - pogrena.

Samo se po sebi razumije da sam ih glatko odbio.

Ali i u tom, beskrajno vanom pitanju,lekciju mi je dala Sudbina sama.

Uinak je bio potpuni preokret mog prvogprosuivanja.

Sa svojih dvadeset godina nauio sam raz-liku izmeu sindikata kao sredstva za obranu opihsocijalnih prava radnika i izvojtenje boljih ivot-nih uvjeta svakog pojedinca iz tih redova, isindikata kao instrumenta stranke politike klasneborbe.

To to je socijaldemokracija shvatilaizvanredni znaaj sindikalnog pokreta, osiguralo jojje sredstvo, a time i uspjeh; a to graanstvo to nijeshvatilo, stajalo ga je njegova politikog poloaja.Ono je vjerovalo da e nadmenim odbijanjem lo-gikog razvoja smrsiti protivniku konce, i time gau stvarnosti usmjeriti u nelogine putanje. Jer jetvrdnja, da je sindikalni pokret sam po sebi nepri-

jatelj domovine, bila besmislica, a k tome i neistina.Tono je bilo ba ono suprotno. Ako sindikalna akt-ivnost ima za cilj poboljanje stanja stalea, kojispada u temeljne stupove nacije - i to ima stalnopred oima i stalno to provodi - ona time ne djelujene samo nedomovinski ili dravno neprijateljski,ve u pravom smislu rijei nacionalno. Zar onane pomae stvaranju socijalnih preduvjeta bez kojihse ne moe ni zamisliti bilo kakav opi nacionalniodgoj. Ona si priskrbljuje najvee zasluge i timeto uklanjanjem socijalnih rak rana, kako duhovnih,tako i tjelesnih uzronika bolesti, pridonosi opemzdravlju narodnog organizma.

Pitanje o njenoj neophodnosti, stvarno jesuvino!

Dokle god meu poslodavcima ima ljudi slabogsocijalnog razumijevanja, ili ak s pomanjkanjempravnog osjeaja i osjeaja potenja, ne samo daje pravo, nego je i dunost njegovih namjetenika,koji ine dio naeg nacionalnog korpusa, branitisveope interese protiv pohlepe ili nerazumnosti

pojedinaca. Jer, odravanje vjernosti i vjere unacionalnom organizmu je u interesu nacije isto kaoi odravanje narodnog zdravlja.

Oboje teko ugroavaju poduzetnici, koji se ne os-jeaju lanom cijele narodne zajednice. Zlimdjelovanjem njihove pohlepe ili njihovombezobzirnou, stvaraju se velike tete za bu-dunost.

Ukloniti uzroke takvog razvoja, znai steizasluge za naciju, a ne obratno.

Time nije reeno da je, eto, sada svakomdata mogunost svojevoljno izvlaiti zakljuke iodreivati svoje ponaanje na osnovu priinjene mustvarne ili nehotine nepravde. Ne! To je opsjenakoja se mora promatrati kao pokuaj skretanja po-zornosti s pravog predmeta. Je li otklanjanje loih,nesocijalnih tokova u interesu nacije, ili nije. Akojest, onda se protiv njih mora prihvatiti borba s or-ujem koje nudi izglede za uspjeh. Pojedini radnikipak nije nikada u situaciji izboriti se sam protiv sile

velikog poduzetnitva, jer se ovdje ne radi o pitan-ju pobjede vieg prava - jer njegovim priznanjem,ne bi, zbog nedostatka uzroka ni bilo spora - ve opitanju vee sile. U drugom bi sluaju, postojei os-jeaj prava nastali spor ve i sam okonao na astannain, ili tonije, do njega nikada ne bi moglo nidoi.

Ne, ako nesocijalni ili neasni postupciprema ljudima izazovu otpore, onda o va borbamoe, dokle god se ne stvore zakonske, sudske in-stance za uklanjanje ovih teta, doi do odlukesamo veom silom. Time se samo po sebi podra-zumijeva, da se jedino pojedinanoj osobi, a nikakokoncentriranoj snazi poduzetnika, moe suprot-staviti objedinjen, vei broj posloprimaca, da sene bi moralo ve na samom poetku, odreimogunosti pobjede.

Tako sindikalna organizacija moe voditijaanju socijalne misli u njenom praktinomdjelovanju u svakodnevnom ivotu, a time i uklan-

janju uzroka trvenja koji uvijek ponovno daju pot-icaje za nezadovoljstvo i albe.

Da to nije tako, vrlo velikom dijelom je krivnja naonima koji su znali u svakom zakonskom reguliran-ju loih socijalnih prilika, postavljati prepreke, ili ihputem svog politikog utjecaja, potkopavati.

Upravo u toj mjeri, u kojoj politiko graan-stvo tada nije shvaalo, ili bolje, nije htjelo shvatitiznaaj sindikalne organizacije, i organiziralo seprotiv nje u otpor, primala je socijaldemokracijau svoje krilo ovaj osporavani pokret. Time jedalekovidno stvorila vrstu podlogu, koja se vevie puta potvrdila kao posljednje uporite ukritinim trenutcima. Dabome, da je time unutarnjasvrha postupno nestajala, da bi se oslobodio prostorza nove ciljeve.

Socijaldemokracija nije nikada ni pomil-jala na to da realizira prvobitne zadatke profesion-alnog pokreta kojeg je uzela pod svoje.

Ne, ona to, svakako, nije ni pomiljala.

Pod njenom meetarskom rukom, tijekomsamo nekoliko desetljea, od pomonog instrumen-ta obrane socijalnih prava ljudi, pokret je postaosredstvom za razbijanje nacionalnog gospodstva.Interese radnika oni pri tome nisu smjeli ni naj-manje ugroziti. Jer se i politiki doputa primjenagospodarskih mjera pritisaka; ucjenjivanje u svakodoba, te postojanje, s jedne strane samo nunenesavjesnosti, a s druge glupe ovje strpljivosti.

Neto to u ovom sluaju obostrano pogaasvoj cilj.

*

Ve na prelasku u ovo stoljee, sindikalni jepokret odavno prestao sluiti svom prvobitnom za-datku. On je iz godine u godinu, sve vie, zapadaou koloteinu socijaldemokratske politike, da bi nakraju naao svoju primjenu samo kao poluga klasneborbe. On je trebao cijeli, tako teko izgraeni irazvijeni gospodarski sustav, na kraju dovesti douruavanja, kako bi tako i dravnom poretku, poizmicanju njegovog gospodarskog potpornog zida,mogao lake prirediti istu sudbinu. Zastupanje svihstvarnih potreba radnitva, dolazilo je time svemanje u pitanje, sve dok politika mudrost