Moderne pravne kodifikacije
Transcript of Moderne pravne kodifikacije
PRAVNI FAKULTET
OPĆE PRAVO
Pravno relevantne činjenice sa posebnim osvrtom na prepoznavanje pravno relevantnih od pravo irelevantnih činjenica
--Seminarski rad iz Uvod u građansko pravo-
Kiseljak, Decembar , 2015.
Sadržaj:
Uvod............................................................................................................................................3
Pojam i vrste................................................................................................................................4
Pravne pretpostavke....................................................................................................................5
Fikcija ......... ...............................................................................................................................6
Presumpcija.................................................................................................................................6
Volja............................................................................................................................................7
Način izjavljivanja volje.............................................................................................................8
Konkludentne radnje...................................................................................................................8
Reservatio mentalis( mentalna rezervacija)................................................................................9
Razlika izmedju pravno relevantnih i irelevantnih činjenica....................................................10
Ćutanje......................................................................................................................................11
UVOD:
U ovom radu ću koristiti istraživačku metodu i historijsku metodu . Pokušat ću vam što bolje
objasniti pojam pravno relevantih činjenica sa posebnim osvrtom na prepoznavanje pravno
relevatnih od pravo irelevatnih činjenica. Pravne norme određuju činjenice na osnovu kojih
dolazi do nastanka,promjene (prenosa) i prestanka građanskih subjektivnih prava.Te činjenice
nazivaju se pravnim činjenicama.Prema tome, pravne činjenice su činjenice iz života za koje
pravo vezuje nastanak, promjenu ili prestanak građanskih subjektivnih prava.
Pravne činjenice se razlikuju ud pravnih normi (objektivnog prava).Naime, na osnovu pravnih
normi nastaje subjektivno pravo, dok za pravnu činjenicu pravna norma vezuje
nastanak,promjenu ili prestanak tog prava.
Pravne činjenice mogu biti različite činjenice iz stvarnosti kojima pravo priznaje svojstvo da
dovode do nastanka,promjene ili prestanka subjektivnih prava.Tako na primjer poplava je
događaj koji može biti pravna činjenica ako je poplavljeno ili uništeno zemljište koje je bilo
predmet zakupa, ili ako je otkinut veći dio zemljišta i snagom vode pritjeran uz susjedovo
zemljište.Isto tako izjava volje jednog lica da želi da kupi knjigu licu koje ima namjeru da je
proda, može da dovede do zaključenja ugovora o kupoprodaji i sticanja prava svojine.Rođenje
djeteta je prirodni dogadjaj (činjenica) za koji pravo vezuje posljedicu sticanja pravne
sposobnosti.
POJAM I VRSTE:
Pravne činjenice su činjenice koje su pravnorelevantne. Činjenica je pravno relevantna ako je
podobna da izazove pravnu posljedicu. Umjesto termina „činjenica“ često je u upotrebi termin
„pretpostavka“ ili „uslov“, koji u pravu imaju i svoje uže značenje. Time se želi potencirati
uloga činjenice u stvaranju pravne posljedice, bez koje ova ne bi nastupila. Nastupanjem te
posljedice (pravnog dejstva) nastaju, mijenjaju se ili preinačuju prava, ili obaveze
sposobnosti(pravne, poslovne ili deliktne) ili svojstva (imena, prebivalište, boravište,
državljanstvo). Tako npr. upis u katastar nepokretnosti je jedna od pravnih činjenica (uslov,
pretpostavka) za sticanje prava svojine na nepokretnoj stvari. Određeno stanje duševnog
razvoja jeste potrebna pravna činjenica za lišenje poslovne sposobnosti. Pravne činjenice
mogu biti događaji i ljudske radnje. Ova podjela je izvršena u zavisnosti od toga da li
činjenice nastaju nezavisno od čovjekove volje ili su djelo „voljih pokreta mišića“.1
Događaj je okolnost koja nastupa nezavisno od volje i svijesti ljudi, a koji proizvodi određeno
pravno dejstvo u vidu nastanka, prestanka ili izmjene pravnih odnosa. U događaje spadaju :
rođenje, uzrast, smrt, duševna ili tjelesna bolest, rok, elementarne nepogode, fizička propast
stvari, novo rječno ostrvo. Ljudske radnje su pravne činjenice i one nastaju aktima ljudske
volje. One mogu biti dopuštene(koje su dominantne) i nedopuštene koje su same po sebi
protivpravne. Najznačajnija ljudska radanja sama po sebi u sladu sa pravom je pravni posao.
Pravni poredak zabranjuje određene ljudske radnje npr. povreda ličnih stvari. Da bi proizvele
pravne posljedice pravne posljedice pravne činjenice, po pravilu moraju nastati, mada ima
slučajeva kada se one pretpostavljaju iili fingiraju.2
1 Zoran P. Rašović, Građansko pravo , Pravni fakultet Podgorica , 2009, str.3672 Martin Verdiš i Petar Klarić, Građansko pravo ,Narodne novine, Zagreb , 1996. , str.22
PRAVNE PRETPOSTAVKE:
Pravne pretpostavke (praesumptiones) su pravne činjenice koje se ne dokazuju nego se na
osnovu pravne moći uzima da postoji ili ne postoji. Za razliku od fikcije kod koje se
pojavljuje sigurnost da nešto ne postoji, kod pretpostavki se javlja nesigurnost da li nešto
postoji.Pretpostavka je pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u
stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promjenio se ili prestao određeni građanskopravni
odnost. Dok u običnom govoru izraz pretpostavka upotrebljavamo onda kad nismo sigurni je
li se nešto dogodilo ili nije, dotle u građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom
razumijevamo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek
dokazati. Pretrpostavka ima funkciju da povezuje građanskopravni odnos sa stvarnim
društveno gospodarskim odnosom u nerazlučivo dijalektičko jedinostvo. Kad ne bi postojale
pretpostavke, građanskopravni odnos lebdio bi u zraku- odvoje od životne
stvarnosti.Pretpostavke se dijele na oborisve (praesumptiones iuris tantum) i neoborive
potpostavke (praesumptiones iuris et de iure). Ova podjela je izvršena s obzirom na to da li je
dopušteno dokazivati suprotno onome što se na osnovu norme uzima da (ne) postoji. Tako
npr. neoborivom se smatra pretpostavka da su lica mlađa od 7 godina nesposobna za
rasuđivanje. Za lica od 7-14 godina uzima se da su nesposobna za rasuđivanje, osim ako se
drugačije ne dokaže. Činjenica da je neko upisann u katastar nepokretnosti kao suvlasnik
samo je pretpostavka suvlasništva, a nije sama po sebi dovolja za utvrđivanje
suvlasništva3.Neoborive pretpostavke imaju sličnosti sa fikcijama, u tom smislu što se ni
jedne ni druge ne mogu obarati (dokazivati suprotno). Razlika je u tome što se kod fikcija
uzima nešto da postoji, iako se zna da ne postoji(fikcija začetog djeteta), a kod neoborive
pretpostavke stvarnost, po pravilu ne odgovara presumciji, mada se može desiti da se
podudaraju.
3 Martin Verdiš i Petar Klarić, Građansko pravo ,Narodne novine, Zagreb , 1996. , str.23-24
FIKCIJA:
Za nastanak i ostvarenje pravnih odnosa pravo se ne služi samo sustavom pretpostavki i
presumpcija nego i vrlo često mora uzeti u pomoć tzv. fikcije.
Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikada neće ni
dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki
pravni odnos.I za fikciju vrijedi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, nego
samo ona za koju propis to dopusti. Postojanje fikcija pokazuje da građansko pravo nije
ropski odraz stvarnosti, jer ovo pravo može uzeti da nešto postoji kao pravna činjenica iako u
stvarnom životu te činjenice uopće nema.Sve fikcije za svoje osnove imaju neku stvarnu
postojeću pravnu činjenicu. Punovažnosti fikcije uslovljena je postojanjem ili nesporošću
druge(bazične) činjenice. Za fikciju, uglavnom važe pravila o neoborivim pretpostavkama. To
znači da fikciju nije moguće pobijati, odnosno dokazivati suprotno onome što pravo uzima da
jeste ili nije.
PRESUMPCIJA:
Presumpcija je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže protivno.
Budući da sam pravni propis određuje da se neka činjenica smatra tako dugo dokazanom dok
se ne dokaže protivno, takva se pravna činjenica zove pravna predmnnjeva, praesumptio iuris.
Prema tome ne može se svaka od potrebnih pravnih činjenica tretirati kao presumpcija , nego
samo ona za koju propis to odredi. Time se sprečava samovoljno stvaranje presumpcija.Kod
pravne ili tzv. oborive presumpcije treba imati na umu da se nikada ne dokazuje ono što se
podrazumijeva. Uvijek se dokazuje ono što je presumpciji protivno. Neoboriva presumpcija
znači da se po propisu smatra neka činjenica kao dokazana, a protudokaz uopće nije
dopušten.4
4 Radmila Kovačević Kuštrmović, Građansko pravo, Institut za pravna I društvena istraživanja Niš, godina 1997. str.48
VOLJA:
Volja je psihološka pojava. Da bi bila pravno relevantna činjenica volju treba da čine dvije
osobine: svijest o elementima preduzete radnje i namjera da se zaključi pravni posao. Pored
toga , ona mora biti ozbiljna (ne može nastati na osnovu proste želje ili šale nekog lica),
stvarna (da nije prividna ili simulovana), slobodna (da nije data pod prijetnjom, u zabludi ili
prevari) i upućena na nešto što je moguće ostvariti (pravna i faktička mogućnost). Volja je
najvažnija pravna činjenica. Teorija volje favorizuje volju jer je ona stvaralav prava i obaveza.
Unutrašnja volja, po pravilu ne može biti pravno relevantna sve dok se ne izjavi. Jedino
izjavom volja dobija društveni značaj i postaje pravni fenomen.Ukoliko dođe do razilaženja
izmeđi željenog i izjavljenog, onda se radi o grešsci u izjavi koja onemogućava da volja
proizvede željena dejstva. U tom slučaju izjavljena volja je ili nepostojeća , bez obzira što
misli destinater ili podložna poništenju. 5Pravno relevantna volja mora biti i stvarna, a ne
simulirana. Znači, ako bi ugovorne strane izjavile da zaključuju jedan (npr. ugovor o
poklonu), a zapravo zaključuju drugi ugovor (npr. ugovor o prodaji), tada saglasna izjava da
se sklapa taj ugovor (o poklonu) u principu ne bi vodila zaključenju tog ugovora. Ovde se
ustvari radi o prikrivenom (prividnom) pravnom poslu (ugovoru), a prema članu 66. st. 1.
Zakona o obligacionim odnosima, prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni
uslovi za njegovu pravnu valjanost (član 66. st. 2.). U parnici radi proglašenja da prividni
ugovor nema dejstva među ugovornim stranama, sud neće po službenoj dužnosti ispitivati da
li prividni ugovor prikriva neki drugi punovažan ugovor. Pravilo o prividnosti ugovora
primenjuje se i na jednostrane pravne poslove.6
5 Cavallo Borgia, Della violenza, in Commnet. al cod civ. a cura di Cioloja e Branca , Bologna-Roma 1998 , str.566 http://www.besplatnapravnapomoc.rs/tekstovi/obligaciono-pravo/mane-volje/ , 8.12.15.
NAČINI IZJAVLJIVANJA VOLJE:
Učesnici u pravnom prometu su, po pravilu slobodni da izaberu način kojim će izraziti svoju
volju. Odstupanje od ovog principa postoje u slučajevima kada priroda pravnog posla tako
nalaže. Postoje broja i raznovrsna sredstva kojima se volja može manifestovati. Ona se
izjavljuje aktivnim ponašanjem koje može biti izrično i prećutno . Volja se uglavnom
izjavljuje riječima i određenim znacima , gesotvima ili drugim radnjama. Prećutno volja se
izražava tzv. konkludentnim radnjama. Prilikom utvrđivanja stvarne volje ugovornih stranaka
izjavljene ugovorom, sud mora imati u vidu pravilo da se ugovor tumači kako to odgovara
shvaranjima poštenog prometa. O pravoj namjeri ugovornih strana može se suditi u vezi s
uslovima i okolnosima pod kojima bi se ugovor izvršavao. 7
KONKLUDENTNE RADNJE:
Konkludentne radnje su postupci propuštanja čija neposredna svrha nije da se izjavi volja radi
postizanja određenog pravnog dejstva, ali se iz njih sa sigurnošću može zaključiti da lice
njima izražava određenu volju. Neki pravni pisci ih nazivaju posrednim ili prećutnim
izjavama volje. Konkludentnim radnjama je moguće izjaviti volju, pod uslovom da se s
obzirom na oklonosti u kojima su preduzete, može sa izvjesnošću zaključiti da lica njima
izražavaju određenu volju. Tako npr. neko lice primi nenaručenu knjigu i krene da je čita , uz
to tu samu knjigu šara i podvlači , onda se zaključuje da on prihvata ponudu o kupovini
knjige. KONKLUDENTNE RADNJE su ponasanja iz kojih se i bez rijeci moze sa
sigurnoscuzakljuciti da je izjavljenja volja. Najvaznije znakovne radnje su jezicke pravne
radnje, tj. govor i pisanje.8
7 Zoran P. Rašović, Građansko pravo , Pravni fakultet Podgorica , 2009, str.372-3738 http://eudict.com/?lang=croeng&word=konkludentne%20radnje 8.12.15.
RESERVATIO MENTALIS:
Mentalna rezervacija predstavlja svjestan nesklad između volje i očitovanja . To je slučaj kada
jedna strana prigodom sklapanja ugovora svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu
neće , a druga strana za to ne zna. Taj ugovor je nastao i uzrokuje pravne učinke.Tko zna ili
mora znati za posljedice svojeg očitovanja,ne može htjeti očitovanje bez posljedica – pravilo)
npr.dražba (nadmetanje).U svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da li se radi o
mentalnoj rezervaciji. Takva volja, za koju zna samo jedna strana , ne izaziva nevažnost
ugovora koji je zaključen, U takvom slučaju ugovor nastaje i obavezuje strane onako kako
glasi. Suprotna strana ne može snositi nikakve štetne posljedice zbog izjave volje koju je
druga strana izjavila na jedan način a pri tom svjesno mislila drugo. 9
ĆUTANJE:
9 Čl. 42. Zakona o obligacionim odnosima
Jedan od problema koji se može javiti i o kome se diskutuje od klasičnih pravnika III vijeka
odnosi se na dejstvo ćutanja ponuđenog na učinjenu ponudu. Pitanje koje se postavlja, mora li
se tada istraživati namjera stranaka ili insistirati na „pravoj suštini pristanka“? Na jedan opšti
način kazano, može se reći da se u određenim slučajevima volja može izjaviti i pasivnim
ponašanjem. U modernom pravu se primjenjuje pravilo da ćutanje ponuđenog ne znači
pristanak. Nasuprot tome, u kanonskom pravu važilo je pravilo Qui tacet consitur vitetur.
Ćutanjem ponuđenog na ponudu ne može, po pravilu nastati ugovor, jer nije dobijena
pozitivna saglasnost druge strane. U običnom životu ćutanje je znak odobravanja, a u pravi
važi suprotno pravilo. Po zakonu o obligacionim odnosima ćutanje ponuđenog ne znači
prihvatanje ponude. Nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponuđenog ili neko
drugo njegovo propuštanje. Npr. ako ne dobije ponudu u određenom roku, ili ako poslatu
stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku , to će se smatrati kao prihvatanje.
Ali kad je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe , smatra
se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili ustavljenom roku
odbio.
ZAKLJUČAK:
Kao što sam i ranije u radu spomenuo pravno relevantne činjenice su određene činjenice za
čije nastupanje objektivno pravo vezuje nastanak , promjenu ili prestanak pravnog odnosa.
Svrstavaju se u 2 grupe : prirodne pojave i ljudske. Prirodne pojave su : zemljotres ,udar
groba , rođenje , bolest , smrt. Ako grom udari u vrh planine u golu stijenu to nije pravno
relevantna činjenica , ali ako grom udari u nečiju kuću gdje je izazvao povrede ukućana i
uzrokovao štetu onda to jeste pravna činjenica. Dok npr. ako neko obeća prijatelju da će doći
u određeno vrijeme na određeno mjesto , kako bi otišli u restoran , a ne dođe ili dođe , te
činjenice ne spadaju u svijet prava i nazivaju se pravno IRELEVANTNIM činjenicama. Kada
se npr dva prijatelja dogovore da će jedan drugom dati svoj ručni sat , a ovaj drugi će mu za
uzvrat dati 200 KM to je već pravno relevantna činjenica i spada u voljne radnje.