PRAVNI FAKULTETSVEUČILIŠTA U MOSTARU

Ime Prezime

MILTON FRIEDMAN I MONETARISTIČKA ŠKOLA

(seminarski rad)

Mostar, 2013.

Sadržaj

1. Uvod........................................................................................................................................2

2. Tko je Milton Friedman?........................................................................................................3

2. Osnivanje Monetarističke škole..............................................................................................5

2.1. Što je monetarizam?.........................................................................................................6

2.2. Osnovna načela monetarizma..........................................................................................7

2.3. Monetaristička politika i ideje.........................................................................................8

3. Friedmanova teorija................................................................................................................9

3.1. Oblasti monopola prema Miltonu Friedmanu...............................................................10

4. Sukob monetarista i keynesijaca...........................................................................................12

5. Kritike i nedostatci monetarizma..........................................................................................14

6. Zaključak...............................................................................................................................15

7. Popis kratica..........................................................................................................................16

Pravni izvori i literatura............................................................................................................17

1

1. Uvod

Pojavom Velike ekonomske krize 1929. godine u SAD-u pred tada vladajuću doktrinu

tržišnog fundamentalizma pojavila se prepreka koju nisu uspjeli zaobići niti je tadašnjim

teorijama objasniti i za nju ponuditi rješenje.

Kao odgovor na goruće pitanje javio se J. M. Keynes koji je s namjerom da spasi kapitalizam,

osmislio teoriju koja je uključivala jaču državnu intervenciju putem instrumenata monetarne i

fiskalne politike. Ta se teorija kosila sa svime što se do tada poznavalo, ali je ponudila

smislen odgovor na nastalu krizu i u konačnici uspjela ju prevladati.Vladavina Keynesove

doktrine trajala je sve do sredine 1970-ih kad se pred nju pojavio problem koji ovaj put ona

nije uspjela riješiti, problem rastuće inflacije i nezaposlenosti. Tada na scenu stupa novi (stari)

način mišljenja pod nazivom monetarizam predvođen njenim glavnim predstavnikom i jednim

od najistaknutijih ekonomista 20. stoljeća, Miltonom Friedmanom.

Monetaristička škola je pokrenuta kao stožer revolucionarnih ideja i intelektualaca toga doba.

Ona i danas predstavlja jedan od najutjecanijih pravaca svjetske ekonomske misli, čija su

osnovna načela: sloboda pojedinca, privatno poduzetništvo, ograničena vlada i stroga kontrola

ponude novca u cilju suzbijanja inflacije. Ranu Monetarističku školu karakteriziraju shvaćanja

da je ekonomija vrijednosno neutralna nauka, da ekonomija metodološki treba da se razvija

po uzoru na prirodne znanosti, da neoklasična teorija cijena u uvjetima savršene informacije i

konkurencije nudi valjan model toga kako funkcioniraju tržišta; davanju prednosti profitu sa

tržišta.

Cilj našeg rada je pružiti detaljan pogled na to koji su razlozi zbog kojih je monetarizam

preuzeo primat od keynesijanaca te koje su osnovne vrijednosti koje monetarizam promiče.

2

2. Tko je Milton Friedman?

Milton Friedman, američki ekonomist, rođen je 31. srpnja 1912. godine u Brooklynu u

NewYorku. Roditelji su mu bili dvoje židovskih imigranata iz Ukrajine koji su se doselili u

SAD kratko prije Miltonovog rođenja. Netom poslije njegova rođenja obitelj se seli u New

Jersey gdje je završio srednju školu sa samo 15 godina.Diplomirao je na Sveučilištu Rutgers u

New Yorku gdje se posebno specijalizirao zamatematiku. Nakon stjecanja diplome ponuđene

su mu bile dvije školarine, za matematiku i za ekonomiju, a Milton se odlučio prihvatiti onu

za ekonomiju pod velikim utjecajem tadašnjih zbivanja u SAD-u i u cijelom svijetu u vidu

Velike ekonomske krize koja je bila u punom zamahu. Magistrirao je ekonomiju na

Sveučilištu u Chicagu 1933. godine gdje je upoznao i buduću suprugu Rose Director. Kratko

je vrijeme nakon toga radio kao asistent na Sveučilištu Columbia i Chicago gdje je bio

asistent Henryju Schultzu1 koji je u to vrijeme radio na kvantitativnoj i empirijskoj analizi

teorije i mjerenja ponude. Godine 1937. odlazi u Ured za ekonomska istraživanja, gdje radi

kao pomoćnik Simonu Kuznetsu2 na teoriji dohotka od nezavisne profesionalne prakse.

Taj mu rad godine 1946. donosi i titulu doktora ekonomskih znanosti na Sveučilištu

Columbija. Godine 1976. prima Nobelovu nagradu s područja ekonomije za postignuća na

poljima analize potrošnje, monetarne povijesti i teorije i za demonstriranje kompleksnosti

stabilizacijskih politika. Sve do godine 1977. radio je kao predavač na Sveučilištu u Chicago

nakon čega odlazi u mirovinu kao sveučilišni profesor.

Početkom 80-ih dobiva vlastitu emisiju u deset dijelova pod nazivom

Sloboda izbora gdje promovira doktrinu slobodnog tržišta i nastoji prikazati sve pozitivne

učinke koje slobodno (bez intervencija vlade) tržište može donijeti.

Važno je također naglasiti da je bio bliski savjetnik američkog predsjednika Ronalda

Reagana3 koji je početkom 80-ih implementirao njegovu politiku smanjivanja državnih

intervencija na najmanju moguću mjeru i puštanja tržištu da sve obavlja samo.

Osnovne doprinose Friedman je dao na području cijena, inflacije i monetarne politike.

1 Herry Schultz (1893.-1938. ), američki ekonomist i statističar, jedan od utemeljitelja ekonometrije.2 Simon Kuznets ( 1901.-1985.), rusko-američki ekonomist , dobitnik Nobelove nagrade, jedan od

utemeljitelja ekonometrije.

3 Ronald Reagan (1911.-2004.), predsjednik Sjedinjenih Američkih Država od 1981. do 1989.

3

Glavna ekonomska dijela: Eseji o pozitivnoj Ekonomiji ( Essays in Pozitive Economics,

1953.), Studije o kvantitativnoj teoriji novca ( Studies in the Quantity Theory of Money,

1956.), Teorija potrošne funkcije (A Theory of the Consumption Function, 1957.),

Monetarna povijest Sjedinjenih Država 1867-1960, sa Annom Schwartz ( Monetery Histoty

of United States).

Milton Friedman umro je 16. studenog 2006. u 94. godini života u svom domu u San

Franciscu. Ostat će upamćen kao jedan od najutjecajnijih ekonomista 20-og stoljeća.

4

2. Osnivanje Monetarističke škole

Monetaristička škola je ogranak neoklasičnog pravca ekonomske misli, koji se javlja kako

reakcija na neučinkovitost Keynesijevog koncepta aktivnog sudioništva države u

ekonomskom životu. Monetaristička škola se još naziva i Čikaška škola jer su Milton

Friedman i njegovi sljedbenici radili na Sveučilištu u Chicagu.

Fridmanovim stopama krenuo je veliki broj ekonomista koji su također dali doprinos u

razvoju monetarizma i koji su vjerodostojno zastupali ovu školu.

Istaknuti sljedbenici ove škole bili su: Frank Knight, Henry Simons i Friedrich Hayek.

Kronološki razlikujemo 5 etapa u razvoju monetarističke škole:

I. etapa koja se vezuje za 50 – te godine i koju karakterizira nastanak teorije permanentnog

dohotka i tražnje za novcem.

II. etapa je karakteristična po radovima koji su isticali značaj monetarne politike (tokom 60-ih

godina).

III. etapa nastaje sa uvođenjem adaptivnih inflatornih očekivanja i prirodne stope

nezaposlenosti (od 1967. godine)

IV. etapa poslije 1973. godine kada je monetarizam uzeo maha i

V. etapa koju prati novog monetarizma tj. nove klasične makroekonomije (tokom 70 –ih

godina).4

Ono što je za sigurno osiguralo pobjedu monetarizma nad, ne samo kenzijancima, već i

ostalim makroekonomskim školama, jeste činjenica da su upravo oni pružili kreatorima

ekonomske politike jednostavne ali i efikasne instrumente u ispitivanju ekonomskih ciljeva.

Dokazali su da je inflacija veliki problem u privredi, da se može otkloniti ponudom novca

koja je po njima bila najznačajniji instrument ekonomske politike.

Kako je veliki broj ekonomista na sebi svojstven način doprinijelo razvoju ove škole, sve ih

možemo svrstati u različite grupe te tako dobivamo sličnu kronološku podjelu monetarizma:

1) predhodnici monetarizma – tvorci kvanttativne teorije novca (Mercado, Hume, Pigov,

Fisher)

2) prestavnici Monetarističke škole ( Simons, Viner, Knight i dr.)

3) predstavnici modernog monetarizma na čelu sa Fridmanom i njegovi sledbenici Johnson,

Meltzer, Bruner i dr.

4 Monetaristička teorija, http://sh.wikipedia.org/wiki/Monetaristi%C4%8Dka_teorija, 22. travanj 2013.

5

4) predstavnici nove Monetarističke škole ( Lucas, Stigler, Mundeli, i dr.)

Monetaristička škola imala je praktičan uspjeh primjene svojih ideja u Čileu 70.-tih godina

20.-og stoljeća.

Na vlasti je bio Augusto Pinochet koji je pozvao Friedmana i njegove sljedbenike radi

davanja hitnih ekonomskih savjeta.

Savjetovali su drastično smanjenje državnih prihoda, denacionalaizaciju, poreznu reformu,

privatizaciju mirovinskih fondova i striktnu monetarnu kontrolu ponude novca. Ekonomske

reforme ojačale su državu i ekonomska politika dovedena je na osnažen put. Danas je Čile

najprosperitetnija zemlja Južne Amerike od koje se može samo učiti.

2.1. Što je monetarizam?

Monetarizam predstavlja školu ekonomske misli po kojoj su poremećaji monetarnom sektoru

glavni uzročnici ekonomskih kriza, i predstavlja ekonomski pravac koji pokušava da objasni

nastanak kriza u privredi.

Uz kejnzijanizam i novu klasičnu makroekonomiju, predstavlja jednu od tri najuticajnije

makroekonomske škole 20-og stoljeća. U pogledu teorije, ovaj pravac ekonomske misli

predstavlja modernu verziju neoklasične ekonomske škole, jer oživljava i preoblikuje

kvantitativnu teoriju novca i ulogu monetarne politike. Jednim dijelom monetarizam je nastao

i kao odgovor na vladajuću kejnzijansku paradigmu, pa se stoga pojava i jačanje utjecaja

monetarizma u literaturi često označava kao monetaristička kontrarevolucija.

Po monetaristima, ključnu ulogu u reguliranju ekonomskih tokova ima novac.

Monetarizam pretpostavlja da su tržišna konkurencija, fleksibilnost i potpuna liberalizacija

tržišta, uz povlačenje države najbolji lijek protiv inflacije.

2.2. Osnovna načela monetarizma

6

Kada se mislilo da će kejnzijanizam uzeti primat i da će postati makroekonomska škola,

pojavili su se monetaristi , osporili sve stavove kejnzijanaca i krenuli u svojevrsni “ rat “

protiv njihovih postavki.

Monetaristi polaze od kvantitativne teorije novca kao stabilne agregatne funkcije tražnje za

novcem. Ističu da na tražnju za novcem mogu uticati brojni faktori među kojima su

najznačajniji: inflacije i permanetni dohodak.

Također monetaristi uvode u teoriju pojam prirodne stope nezaposlenosti kao nivo odnosno

stopu nezaposlenosti kojoj odgovara konstantna stopa inflacije ( tj. kada nema niti rasta niti

smanjenja općeg nivoa cijena). Jedna od ideja monetarista je da i državnu intervenciju treba

ograničiti jer ako je ona prevelika može postati uzrok inflacije, može istisnuti privatni sektor

sa tržišta.

Jedan od noviteta je i u pogledu načina istraživanja. Uvode nove metodologije (pozitivizam i

empirizam). To znači da je cilj monetarizma bio da se razviju nove teorije koje će prikazivati

stvarnost onakvom kakva jeste i da je njihov trud bio usmjeren u pravcu da se na jedan

jednostavniji način prikažu sve složene relacije i veze između sudionika u ekonomskom

životu.

2.3. Monetaristička politika i ideje

U ekonomskoj politici monetaristi prije svega polaze od ideje da je gospodarstvo uvijek u

ravnoteži tj. da postoji stabilnost gospodarstva zahvaljujući fleksibilnim cijenama, slobodnoj

tržišnoj igri i liberalističkoj politici. Slobodna ekonomska politika po njima podrazumijeva

jednu drugačiju ulogu države (protivno kejzijanskim stavovima), državu koja ne želi u

potpunosti regulirati i određivati pravila igre jer je po njima pretjerana državna intervencija

neefikasna ( u smislu alokacije resursa ) i štetna. Monetarna politika označava sve radnje,

mjere i instrumente koje poduzima država u reguliranju količine novca i njegovih surogata u

jednom nacionalnom gospodarstvu.5

I fiskalna politika je po njima neefikasna jer omogućava rast inflacije i budžetskog deficita;

njome se ostvaruje efekt istiskivanja privatnog sektora. Dakle možemo zaključiti da

monetaristi jedino “ vjeruju “ u monetarnu politiku. Naime, kako u privredi nije osnovni

5 Bilić, Ivan, Politička ekonomija, treće dopunjeno izdanje, Split, Pravni fakultet u Splitu, 2002. str.467.

7

problem nezaposlenost već inflacija ( koja je uvijek monetarni fenomen) možemo zaključiti

da monetarna politika postaje prioritetnija u odnosu na fiskalnu, a njen glavni instrument

postaje upravljanje ponudom novca a ne kamatnom stopom.

Također ni aktivna ekonomska politika nije efikasna promatrano na dugi rok.

Otklanjanjem budžetskog deficita ili smanjenjem ponude novca utiče se na stabilizacijsku

politiku ( i na monetarnu i na fiskalnu) . Kako ovu politiku prate određeni socijalni izdaci,

izvor jednog od ova dva instrumenta treba dati željene rezultate.

Cilj monetarista nije samo smanjenje socijalnih izdataka već i smanjenje troškova radne

snage, davanja za nezaposlene i poboljšanje uvjeta na tržištu rada.

Kako se monetaristi zalažu za aktivnu ulogu monetarne politike, za slobodnu tržišnu igru i

slobodno formiranje cijena, tako je po njima prioritetniji fleksibilni devizni tečaj u odnosu na

fiksni.

3. Friedmanova teorija

Fridman je veliki doprinos dao u pogledu teorije monetarnog sistema.

Razmatrao je kako je monetarni sistem priznata državna odgovornost.

8

Izričito je predviđena u ustavnoj odredbi koja daje Kongresu moć da “kuje novac, regulira

njegovu vrijednost i vrijednost stranog novca”. Vjerojatno ne postoji druga oblast ekonomske

aktivnosti u kojoj je državna aktivnost bila tako jednodušno prihvaćena. Dolazimo do

opasnosti da dajemo državi veća ovlaštenja nego što je neophodno. Osnove monetarnog

sistema Friedman je pripisivao organiziranju ekonomske aktivnosti kroz dobrovoljnu

razmjenu gdje se pretpostavlja da smo preko vlade osigurali održavanje reda i zakona da bi se

spriječila prisila nad pojedincima od strane drugih pojedinaca, provođenje dobrovoljnih

ugovara, definiciju značenja vlasničkih prava, tumačenje i provođenje tih prava i da bi se

osigurao monetarni okvir. Doktrina Miltona Fridmana i monetarista se pokazala kao prilično

uspješna. Njegovi stavovi su bili ključni za ekonomsku politiku USA za vrijeme

administracije Nicksona6 i Forda7.

Krajem 60-ih godina XX. stoljeća ekonomija USA je bila u ekspanziji, ali je imala poprilično

veliku inflaciju. Primjenom monetarističke doktrine Sjedinjene Američke Države su uspele

da smanje inflaciju, ali je to dovelo do porasta nezaposlenosti što je bio očekivani efekt. Da bi

se smanjio loši socijalni efekti nezaposlenosti uvedena je minimalna naknada za nezaposlene

taman toliko da prežive i ne smetaju ostalima koji rade.

Miltonov utjecaj se nastavio i kasnije tokom vladavine Reagana i Margaret Thatcher8 u

Britaniji, a njegove doktrine monetarne politike se primjenjuju i do današnjeg dana uglavnom

vrlo uspješno. Danas se smatra da su svi ekonomisti monetaristi.

Iako izgleda nehumano, ova politika je dala vrlo dobre rezultate gdje je primjenjivana

(Fridman je govorio da nerazvijene države ne treba da primjenjuju ekonomsku politiku USA).

Fridman se zalagao za restriktivnu monetarnu politiku, a i fiskalnu gdje je smatrao da ponuda

novca treba da se povećava po konstantnoj stopi (od 3% godišnje) ili na nivou povećanja

proizvodnje i usluga, kako bi se izbjegla inflacija. Govorio je da inflacija nije obavezno

negativna pojava i da je “puštanje” inflacije jedan od načina da se poveća ekonomski rast i

izbjegne kriza. Ekonomija neće pretrpjeti mnogo štete ako funkcionira u uvjetima visoke, ali

predvidive i time očekivane stope inflacije. Ljudi će je prosto uračunati u svoje transakcije, a

to bi mogli da učine samo ako bi ona bila predvidiva. Ali ekonomija će pretrpjeti velike štete

ako se inflatorne stope često i neočekivano budu mijenjale. Dakle, nije najveći problem

6 Richard Nickson, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država od 1953. do 1961. godine7 Gerald Ford, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država od 1973. do 1974. godine8 Margaret Thatcher, premijerka Velike Britanije od 1979. do 1990. godine

9

inflacija, već njeno nepredvidivo kretanje, što dovodi do remećenja sistema cijena, a time do

poremećaja osnovnih izvora informacija.

3.1. Oblasti monopola prema Miltonu Friedmanu

Tri važne oblasti monopola prema Miltonu Friedmanu:

1. Monopol u industriji

2. Monopol nad radnom snagom

3. Monopol koji stvara država9

• Monopol u industriji. Najvažnija činjenica o monopolu poduzeća jeste njegova relativno

mala važnost sa stanovišta ekonomije kao cjeline. Postoji oko četiri miliona zasebnih

proizvodnih poduzeća u SAD; oko četiri stotine tisuća novih se stvori svake godine; nešto

manji broj se ugasi svake godine. Skoro jedna petina radne populacije sama sebe zapošljava.

U svakoj grani industrije usporedo postoje giganti i patuljci. Brojna istraživanja, pokušala su

da klasificiraju industrijske grane kao monopolističke, konkurentske i one pod nadzorom i

vođenjem države, i da uđu u trag promjenama tokom vremena u ovim kategorijama. Kako je

ekonomija rasla, poduzeća su se povećala u apsolutnoj veličini. Ovo je shvaćeno kao da

obuhvaćaju veći dio tržišta, dok je tržište možda još brze poraslo. Drugi razlog je da monopol

privlači više pažnje nego konkurencija. Ako bismo pojedince pitali da navedu glavne

industrije u SAD, skoro svi bi naveli proizvodnju automobila, a malo njih veletrgovinu.

A veletrgovina je duplo važnija od proizvodnje automobila. Iako je u nekim aspektima veoma

konkurentna, proizvodnja automobila ima mnogo manjih firmi i svakako je bliža monopolu.

•Monopol nad radnom snagom. Postoji tendencija da se precjenjuje značaj monopola nad

radnom snagom. Sindikati uključuju otprilike četvrtinu radne populacije i ovo uvelike

precjenjuje utjecaj sindikata na strukturu nadnica. Sindikati nisu nevažni. Kao i monopolska

9 Friedman, Milton: Capitalism and freedom, University of Chicago Press, 1962., str 195

10

poduzeća, oni igraju značajnu i svrsishodnu ulogu čineći nadnice drugačijim nego što bi to

samo tržište odredilo. Učinjena je procjena da je zbog sindikata negdje od 10 do 15% radne

populacije dobilo veće nadnice za otprilike 10 do 15 posto. Ovo znači da je nekih 85 ili 90

posto radne populacije dobilo manje nadnice za nekih 5 posto. Ako sindikati dižu nadnice u

određenim zanimanjima ili industriji, oni nužno čine stopu zaposlenosti u toj profesiji ili

industriji nižom nego što bi inače bila – kao što bilo koja viša cijena smanjuje količinu koja se

kupuje. Pošto su generalno sindikati najjači među grupama koje bi ionako bile dobro plaćene,

njihov učinak bio je da dobro plaćene radnike učine još bolje plaćenim na račun slabije

plaćenih.

•Monopol koji stvara i dotira država. Ovu temu Milton Fridman je umnogome podrivao kroz

Monetarističku školu jer je smatrao osnovom borbe za slobodno tržište. Glavni primjeri

monopoliziranja predstavljaju pošta, usluge za autoceste (preko taksi, benzina ili putarine),

vodovod i druga slična postrojenja. Ovo pokreće vrlo ozbiljna pitanja za očuvanje slobodnog

društva. Ipak neki predstavnici industrija koji su najglasniji u osudi zapošljavanja većeg broja

radnika nego što je potrebno kao kršenja slobodne inicijative. Recimo naftna industrija, do

gluhoće je u tihoj vezi sa zapošljavanjem većeg broja radnika nego što je potrebno u naftnoj

industriji. Također, jedna vrsta monopola koja država stvara jeste dodjeljivanje patenata

pronalazačima i autorskih prava autorima. U doslovnom smislu, ako imate pravo svojine na

određeni komad zemlje, može se reći da imate monopol u odnosu na taj komad zemlje kako je

definirala i primijenila država. I kod patenata i autorskih prava jasno je da treba ustanoviti

autorska prava. Ako se ovo ne uradi, pronalazač će teško ili nikako naplatiti doprinos koji

njegov izum daje proizvodnji. On će, u stvari, drugima prenijeti koristi za koje ne može da

dobije nadoknadu. Zato neće imati poticaj da posveti vrijeme i napor koji su potrebni za

izume. Slični argumenti se odnose i na pisce.

4. Sukob monetarista i keynesijaca

11

Klasična ekonomija je, navodi Keynes 1936. godine, pokorila Veliku Britaniju kao što je

sveta inkvizicija pokorila Španjolsku. Prema klasičnim ekonomistima odgovor na gotovo sve

probleme predstavljalo je prepuštanja tih problema tržištu kao jedinom rješenju.

No problem koji se pojavio pred klasične ekonomiste, u vidu Velike ekonomske krize, oni

nisu mogli ni objasniti niti pružiti adekvatno rješenje. Tu se pojavio Keynes u ulozi Martina

Luthera koji je pružio intelektualnu podlogu za rješavanje nastale situacije i na taj način

učinio herezu značajnom.

 Keynesijanci odbacuju dotad prevladavajuću klasičnu doktrinu i brane keynesijansku

koncepciju odnosa između monetarnog i realnog sektora.

Političke implikacije keynesijanske koncepcije su sljedeće: pomoću aktivne fiskalne i

monetarne politike, vlada i središnja banka mogu (i trebaju) u kratkom roku, stimulirati

proizvodnju, porast zaposlenosti i ekonomski rast.Takvo prilagođavanje, u kratkom roku,

poboljšava ekonomski položaj nezaposlenih i „nižih“socijalnih skupina.

U kasnim 1960-ima keynesijanski model čini se da je predstavljao jedinu igru u gradu.

Takva je politika relativno uspješno funkcionirala sve do 1970-ih godina i pojave prve naftne

krize koja je rezultirala značajnim rastom cijena. Tada dolazi do pojave dotad nepoznatog

fenomena kojeg je Paul Samuelson10 kasnije nazvao stagflacija.

Ona podrazumijeva rast opće razine cijena (inflacije) i u isto vrijeme rast nezaposlenosti.

Takva situacija dovela je keynesijance pred zid jer njihovi uobičajeni instrumenti ekonomske

politike nisu pružali rješenje.Oni su vjerovali da postoji trade off11 

između inflacije i nezaposlenosti prema prije utvrđenom Phillipsovom odnosu između

inflacije i nezaposlenosti. Budući da je sada to palo u vodu, njihovi instrumenti u vidu

monetarne i fiskalne politike nisu imali efekta. Drugim riječima, kako bi spustili stopu

nezaposlenosti oni bi koristili ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku, ali u  

ovom slučaju ona nije rezultirala padom nezaposlenosti, a dovodila je do viših stopa inflacije.

Tu na scenu stupa Milton Friedman koji je svojim gledištima glede nastalog problema načinio

revoluciju kakvu je Keynes načinio poslije 1936. godine.

Još 1967. godine je Friedman predvidio pojavu stagflacije i kako navodi Krugman tvrdio je

dane postoji permanentni trade-off između inflacije i nezaposlenosti, nego samo kratkotrajni.

Drugim riječima, ukoliko bi nositelji ekonomske politike nastojali držati nezaposlenost

nisko, postići će samo trenutačni uspjeh, dok će kasnije nezaposlenost porasti dok će inflacija

10 Paul Samuelson (1915-2009) - američki ekonomist11 eng. trade off-balansiranje

12

ostati na visokoj razini. Prema Krugmanu, Friedmanovo predviđanje pojave stagflacije

predstavlja jedno od najvećih postignuća u poslijeratnoj ekonomiji. Friedman i njegova

monetaristička politika makroekonomske stabilizacije upravo stabilnost cijena postavljaju na

prvo mjesto ljestvice prioriteta i takva politika uspjela je kroz smanjenje državnih rashoda i

povećanja nezaposlenosti staviti inflaciju iz 1970-ih pod kontrolu u 1980-ima.Upravo u 1980-

ima je Friedmanova doktrina doživjela vrhunac jer je na određeni način došlo do zaokreta u

vidu ekonomske politike s pojavom Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher uVelikoj

Britaniji te prelaska s tadašnjeg sistema u kojem je državna intervencija imala značajan

utjecaj, na sistem slobodnog tržišta u kojem se većina problema prepušta upravo tržištu

kaonajboljoj mogućoj opciji za pronalazak rješenja.

Više ili manje takva je politika bila i ostala dominantna sve do kraja stoljeća prvenstveno

preko međunarodnih institucija koju su je provodile, a u kojima najdalje u provođenje takve

politike ide Međunarodni monetarni fond.

5. Kritike i nedostatci monetarizma

13

Friedman i monetarizam uzrokovali su brojne kontroverze, te postoji mnoštvo radova i

polemika o ovoj ekonomskoj školi. O nedostacima monetarizma svjedoče i dokazi iz prakse.

Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća SAD i UK su prve primijenile monetarizam u praksu, te

su obje zemlje osjetile loše rezultate.

Stabilan rast novčane ponude nije uspio spriječiti nekoliko recesija. FED12 je napustio

Friedmanov monetarizam 1982. godine, samo 3 godine nakon uvođenja, a nakon što je

nezaposlenost morala biti izražena dvoznamenkastim brojkama.

U ranim 80-im FED i ostale središnje banke su obavile veoma dobar posao i time srušili

Friedmanovu postavku o središnjim bankama kao nepopravljivim šeprtljama. Inflacija je bila

niska, a recesije kratke i plitke, osim u Japanu.

Sve se to događalo usprkos fluktuacijama u ponudi novca, što je zgrozilo Friedmana i

monetariste, koji su tada predvidjeli najgore moguće ishode. Što se tiče Japana i njihove

recesije, ona je u 90-im pomalo podsjećala na veliku depresiju iz 1930-ih, no nezaposlenost

nije dosegla tadašnje razmjere, zahvaljujući vrlo brojni javnim radovima i slično. Zanimljivost

te japanske krize je u tome što se monetarna politika pokazala  

kao neučinkovita, baš kako je Keynes govorio. U tom razdoblju središnja banka Japana

povećala je ponudu novca, ali ti dodatni jeni13 u opticaju nisu bili potrošeni, već pretvoreni u

zalihe.Ustvari, japanska središnja banka nije mogla povećati ponudu novca koliko je zapravo

htjela.

6. Zaključak

12 Federal Reserve Bank-banka u Sjedinjenim Američkim Državama13 Jeni-valuta koja se koristi u Japanu

14

Milton Friedman kaže «Kada bi postavili državu da upravlja Saharom, za pet godina došlo bi

do nestašice pijeska»

Milton Fridman je najčuveniji, a možda i najznačajniji ekonomista.

Ali, prije nego što je postao ono što danas jeste u ekonomskom svijetu, Fridman je prošao dug

put na kome se umjesto podrške vrlo često suočavao sa ignoriranjem, marginalizacijom, pa

čak i osudom. On je spadao u mali broj pojedinaca koji nisu prestali da vjeruju u slobodno

tržište i minimalnu državu, ni tokom decenija velikog entuzijazma među ekonomistima,

naučnicima i političarima, iza čega je sledilo stalno širenje nadležnosti države, a smanjivanja

domena osobne slobode.

Kada je duh planiranja tako drastično splasnuo, jer su propali njegovi glavni oslonci – svi su

mogli da se ogriju na suncu slobodnog tržišta o kome je govorio Fridman.

Fridmanova shvaćanja iz njegovog bestselera “Kapitalizam i sloboda” mogu se podijeliti na

ono koja se tiču općih pitanja ekonomskog i političkog dizajna i na nešto specifičnija pitanja

ekonomije, prije svega u vezi sa slobodnim poduzetništvom, monetarnom i fiskalnom

politikom, inflacijom, monopolom itd.

U pogledu načelnih pitanja Fridmanova gledišta imaju dosta sličnosti kako sa nekim starijim,

klasičnim autorima, kao što je Adam Smith.

7. Popis kratica

15

KRATICA ZNAČENJEi dr. i drugoi sl. i sličnostr. stranicanpr. na primjerSAD Sjedinjene Američke DržaveUSA United States of AmericaUK United Kingdom

Pravni izvori i literatura

16

- Friedman, Milton: Capitalism and freedom, University of Chicago Press, 1962.

- Monetaristička teorija, http://sh.wikipedia.org/wiki/Monetaristi%C4%8Dka_teorija, 22.

travanj 2013.

- Bilić, Ivan, Politička ekonomija, treće dopunjeno izdanje, Split, Pravni fakultet u Splitu,

2002.

- Babić, Mate: Makroekonomija, četrnaesto dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Mate d.o.o.-

Zagreb, 2004

- Banka.hr: Zašto ne slušati stare kejnezijance http://www.banka.hr/?ezid=77510, 22. travanj

2013.

17

18