Michael Ende Momo Prvi dio Momo i njeni prijatelji PRVO POGLAVLJE Velik grad i malena djevojica U davna, davna vremena, kada su ljudi jo govorili sasvim drugaijim jezicima, u toplim je zemljama ve bilo velikih, divnih gradova. Uzdizale su se tamo kraljevske i carske palae, protezale se iroke ulice i uske i zavojite uliice, stajali divni hramovi sa zlatnim i mramornim kipovima boanstava, bilo je arenih trnica na kojima se prodavala roba iz svih krajeva svijeta i irokih, lijepih trgova gdje su se ljudi okupljali da bi popriali o novostima, da bi drali govore ili da bi ih sluali. No prije svega, bilo je tamo velikih kazalita. Izgledala su otprilike kao to danas izgledaju cirkusi, jedino to su bila izgraena u potpunosti od kamenih blokova. Redovi sjedala za gledatelje leali su stepenasto jedan iznad drugog kao u nekom golemom lijevku. Gledano odozgo, neke su od tih graevina bile okrugle, druge vie ovalne, a neke pak polukrune. Zvale su se amfiteatri. Bilo ih je velikih poput nogometnih stadiona, i manjih, u koje je moglo stati tek nekoliko stotina gledatelja. Bilo ih je kienih, ukraenih stupovima i figurama, i jednostavnih, bez ukrasa. Krovova nisu imali sve se dogaalo pod vedrim nebom. Zato su u raskonim kazalitima iznad sjedala bili razapeti sagovi protkani zlatom, kako bi publika bila zatiena od suneve ege ili iznenadnih pljuskova. U jednostavnim kazalitima u iste su svrhe sluile prostirke od rogoza ili slame. Ukratko kazalita su bila onakva kakva su si ljudi mogli priutiti. A svi su ih htjeli imati, jer su bili strastveni sluatelji i gledatelji. I dok su pratili uzbudljiva ili pak komina zbivanja, inilo im se kao da je onaj ivot koji se prikazivao na pozornici na tajanstven nain stvarniji od njihovog vlastitog, svakodnevnog. I voljeli su oslukivati tu drugu stvarnost. Od tada su prola tisuljea. Veliki gradovi iz tih vremena su propali, hramovi i palae su se sruili. Vjetar i kia, hladnoa i ega uglaali su kamen i izdubli u njemu upljine, pa tako i od velikih kazalita stoje danas jo samo ruevine. U raspucalim zidinama jo samo cvrci pjevaju svoju jednolinu pjesmu koja zvui kao da zemlja die u snu. No neki od tih velikih gradova ostali su veliki gradovi sve do dananjih dana. Naravno, ivot se u njima izmijenio. Ljudi se voze automobilima i tramvajima, imaju telefone i elektrina svjetla. Ipak, tu i tamo, meu novim zgradama, nae se jo poneki stup, vrata, dio zida, ili pak amfiteatar iz onih starih dana. U jednom takvom gradu odigrala se pria o Momi. Na junom kraju toga velikoga grada, tamo gdje ve poinju prva polja i gdje su kolibe i kue sve siromanije, lee, skrivene u umici pinija, ruevine malog amfiteatra. Ni u ona stara vremena on nije bio od onih raskonih, ve je i onda, da tako kaemo, bio kazalite za siromanije ljude. U nae vrijeme, a to znai onda kada je poela pria o Momi, te su ruevine bile ve skoro sasvim zaboravljene. Za njih je znala samo nekolicina profesora arheologije, ali se ni oni o njima vie nisu brinuli, jer tamo vie nije bilo niega za istraivanje. One, takoer, nisu bile ni znamenitost koja bi se mogla mjeriti s drugima kojih je bilo u velikome gradu. Tako bi onamo tek s vremena na vrijeme zalutala dva, tri turista, koji bi se onda verali po travom obraslim redovima sjedala, malo bi galamili, okinuli fotografiju za uspomenu i odlazili dalje. Onda bi se u kameni krug vratila tiina, a cvrci bi zapoeli sljedeu strofu svoje beskrajne pjesme, strofu koja se, usput reeno, ni po emu nije razlikovala od svih prethodnih. Zapravo su ljudi iz blie okolice bili jedini koji su poznavali tu udnu okruglu graevinu. Vodili su tamo na pau svoje koze, u okruglom prostorom u sredini loptala su se djeca, a ponekad bi se tamo uveer sretali ljubavni parovi. No jednoga se dana meu ljudima pronio glas da odnedavno netko stanuje u ruevinama. Neko dijete, po svoj prilici neka djevojica. U svakom sluaju, to se nije moglo sa sigurnou rei, jer je dijete bilo prilino udno odjeveno. Zvala se Momo ili tako nekako.

Momina je vanjtina stvarno bila malo udna i, na ljude koji mnogo dre do istoe i reda, mogla je, vjerojatno, djelovati pomalo zastraujue. Bila je niska rasta i prilino mrava, tako da ni uz najbolju volju nije bilo mogue razaznati ima li ona tek osam ili ve dvanaest godina. Imala je ivu, garavocrnu, kovravu kosu, koja kao da jo nikada nije dola u dodir s eljem ili sa karama. Oi joj bijahu krupne, divne, takoer garavocrne, a iste su joj boje bila i stopala, jer je gotovo uvijek hodala bosa. Samo je zimi katkad nosila cipele, ali uvijek rasparene i uz to prevelike. A sve to zato to Momo nije imala ba nita osim onoga to bi tu i tamo nala ili dobila na poklon. Suknja joj bijae skrpana od svakojakih arenih zakrpa i dosezae joj do glenjeva. Preko nje je nosila staru, preiroku muku jaknu, iji su rukavi oko runih zglobova bili zavrnuti. Momo ih nije htjela odrezati, jer je mudro pretpostavljala da e jo rasti. A tko je mogao znati bi li ikada mogla ponovo nai tako lijepu i praktinu jaknu s toliko depova. Pod travom obraslom pozornicom ruevine kazalita nalazilo se nekoliko upola sruenih soba u koje se moglo ui kroz rupu u vanjskome zidu. Ondje je Momo sebi uredila dom. Jednoga dana oko podne doe k njoj nekoliko ljudi i ena iz blie okolice i htjedoe s njom razgovarati. Momo je stajala nasuprot njima i gledala ih uplaeno, jer se bojala da e je otjerati odatle. No ubrzo je uvidjela da su prijateljski raspoloeni. I sami su bili siromani i poznavali su ivot. Pa, ree jedan od njih, ovdje ti se, znai, svia? Da, odgovori Momo. I eli ovdje ostati? Da, rado. Ali, zar te nigdje nitko ne eka? Ne. Mislim, zar ne mora kui? Ovdje mi je kua, hitro odgovori Momo. Odakle si ti, dijete? Momo naini rukom neodreen pokret koji je pokazivao nekamo u daljinu. A tko su ti roditelji? ispitivao je dalje ovjek. Dijete zbunjeno pogleda i njega i ostale, pa malo podie ramena. Ljudi se pogledae i uzdahnue. Ne boj se, nastavi ovjek, neemo te otjerati odavde. elimo ti pomoi. Momo nijemo kimnu, ali jo nije bila sasvim uvjerena u to. Kae da se zove Momo, zar ne? Da. Lijepo ime, ali ga nikad dosad nisam uo. Tko ti ga je dao? Ja, ree Momo. Sama si sebe tako nazvala? Da. A kad si roena? Momo promisli i najzad ree Koliko moje sjeanje see, oduvijek sam postojala. A zar nema nikakvu tetu, ujaka, baku, ba nikakvu rodbinu kojoj bi mogla otii? Momo pogleda ovjeka i jedan trenutak ne ree nita. Onda promrmlja Ovdje mi je kua. Hm, da, ree ovjek, ali ti si ipak dijete koliko ti je godina zapravo? Sto, ree Momo oklijevajui. Ljudi se poee smijati, jer su mislili da je to ala. Ne, ozbiljno, koliko ti je godina? Sto dvije, odgovori Momo, jo malo nesigurnije. Potrajalo je neko vrijeme dok su ljudi nisu shvatili da dijete za brojeve zna samo nekoliko rijei koje je negdje usput ula, ali da o njima zapravo nema nikakvu odreenu predodbu jer je brojanju nitko nije uio. Sluaj, ree ovjek poto se posavjetovao s ostalima, bi li ti bilo pravo ako kaemo policiji da si ovdje? Onda bi otila u neki dom, tamo bi imala krevet i hranu i uila bi raunati, itati i pisati, i jo mnogo toga. to misli o tome, ha? Momo ga je preplaeno gledala. Ne, promrmlja, ne idem ja tamo. Jednom sam ve bila. Bilo je i druge djece. Tamo su na prozorima reetke. I svakoga dana dobije batine ali sasvim nepravedno. Zato sam ja jedne noi lijepo preskoila zid i pobjegla. Neu opet onamo. Ja to mogu razumjeti, ree jedan stariji ovjek i kimnu glavom. Drugi su takoer shvatili, pa i oni

kimnue. Pa, dobro, ree jedna ena, ali ti si jo uvijek mala. Netko ipak mora brinuti o tebi. Ja sama, odgovori Momo s olakanjem. Moe li ti to? upita ena. Momo je trenutak utjela, pa onda odgovori Meni ne treba puno. Ljudi se ponovo pogledae, uzdahnue i kimnue glavama. Zna to, Momo, ree opet ovjek koji joj se prvi bio obratio, mislili smo da bi moda mogla stanovati kod nekoga od nas. Mi i sami, dodue, nemamo ba puno mjesta, a i veina ve ima hrpu djece koju treba hraniti, ali mislimo da, kad je ve tako, jedno vie stvarno ne bi bilo problem. to misli o tome? Hvala, ree Momo i prvi put se nasmijei, puno vam hvala! Ali zar ne bih mogla jednostavno ostati ovdje? Ljudi dugo vijeahu i dogovarahu se, i najzad pristadoe. Jer, mislili su da dijete tu, na kraju krajeva, moe stanovati isto tako dobro kao i kod nekoga od njih, a i lake e im biti zajedniki se brinuti o njoj nego to bi to bilo jednome samome. Poee odmah. Prvo su, koliko su mogli, raistili i uredili napola sruenu kamenu sobu u kojoj je Momo ivjela. Jedan od njih, zidar po zanimanju, izgradio je ak i malo kameno ognjite. Nali su i jedan zahrali limeni dimnjak. Stari je stolar od dasaka nekog starog sanduka sklepao stoli i dvije stolice. I, naposljetku, ene donesoe i jedan islueni eljezni krevet s izvijenim ukrasima, jedan sasvim malo poderan madrac, i dvije deke. Od kamene rupe ispod pozornice postade ugodna mala sobica. Zidar, koji je imao umjetnikog dara, naslika na zidu jo i lijepu sliku koja je prikazivala cvijee. Oko nje je naslikao ak i okvir i avao na kojemu slika visi. A onda dooe djeca tih ljudi i donesoe ono to je preostalo od jela jedno dijete donese komadi sira, drugo pecivo, tree neto voa, i tako redom. A kako su ovi ljudi stvarno imali mnogo djece, sakupilo ih se te veeri toliko da su svi zajedno u amfiteatru napravili pravu malu sveanost u ast Momina useljenja. Bila je to vesela sveanost kakvu mogu slaviti samo siromani ljudi. Tako otpoe prijateljstvo izmeu male Mome i ljudi iz blie okolice. DRUGO POGLAVLJE Neobina osobina i sasvim obina svaa Od tada je maloj Momi bilo dobro, bar po njenom vlastitom miljenju. Uvijek je imala neto za jelo, nekad vie, nekad manje, ve kako bi se zgodilo i koliko su ljudi mogli odvojiti. Imala je krov nad glavom, imala je krevet i mogla je, kad zahladi, zapaliti vatru. A to je bilo najvanije, imala je mnogo dobrih prijatelja. Moglo bi se pomisliti da je Momo naprosto imala veliku sreu to je naila na tako dobre ljude i ona sama je tako smatrala. No ubrzo se pokazalo da ni ljudi nisu imali nita manje sree od nje. Momo im je bila potrebna i pitali su se kako su ranije mogli bez nje. I to je mala djevojica due bila s njima, postajala im je sve neophodnija, toliko neophodna da su se jo samo bojali da jednoga dana ne ode. Tako je ispalo da je Momo imala mnogo posjetilaca. Skoro uvijek ste mogli vidjeti kako netko sjedi kraj nje i razgovara o stvarima koje mu lee na srcu. Onaj kome je bila potrebna, a nije mogao doi, poslao bi po nju. A onome koji jo nije primijetio da mu je potrebna, ostali bi govorili Otii k Momi! Ta je reenica polako postala ustaljena meu ljudima iz blie okolice. Onako kao to se kae Sve najbolje! ili Dobar tek! ili Bog zna! tako se u svim moguim prilikama govorilo Otii k Momi! Ali zato? Je li Momo moda bila tako nevjerojatno pametna da je svakom ovjeku mogla dati dobar savjet? Je li uvijek nalazila pravu rije kada bi nekome bila potrebna utjeha? Je li bila kadra uvijek mudro i pravino suditi? Ne, sve je to Momo mogla isto onako malo koliko i svako drugo dijete. A je li onda, moda, znala neto to kod ljudi budi dobro raspoloenje? Je li, na primjer, znala posebno lijepo pjevati? Ili svirati neki instrument? Ili je pak budui da je, na kraju krajeva, ipak ivjela u nekoj vrsti cirkusa moda znala plesati ili izvoditi vratolomije? Ne, ni to nije bilo posrijedi. Je li, moda, znala arati? Je li znala neku tajanstvenu izreku kojom su se mogle rastjerati sve brige i nevolje? Je li znala itati iz dlana ili na neki drugi nain predviati budunost? Nita od svega toga.

Ono to je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je sluati. Pa to ba i nije neto osobito, rei e moda neki itatelji, sluati bar svatko zna. No to je zabluda. Samo rijetki znaju zaista sluati. A onako kako se Momo razumjela u sluanje to je bilo sasvim, sasvim jedinstveno. Momo je znala sluati tako da su glupim ljudima iznenada dolazile vrlo pametne misli. Ne zato to bi ona rekla ili pitala neto to bi drugoga navelo na takve misli, ne, ona je samo sjedila i jednostavno sluala poklanjajui svu svoju pozornost i potpuno sudjelujui. Pri tom je gledala ovjeka svojim velikim tamnim oima i on je osjeao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi. Znala je sluati tako da su zbunjeni ili neodluni ljudi odjednom tono znali to hoe. Ili bi se plaljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Ili su nesretni i potiteni postajali puni pouzdanja i radosni. A kad bi netko mislio kako mu je ivot sasvim promaen i beznaajan, kako je on sam tek jedan meu milijunima, netko tko uope nije bitan i za koga bi se zamjena nala isto tako brzo kao i za razbijen lonac i kad bi otiao i sve to ispriao maloj Momi, jo dok bi govorio, postajalo bi mu na tajanstven nain jasno da se jako vara, da on, takav kakav je, postoji meu ljudima jedan jedini put i da je zato na svoj poseban nain vaan za svijet. Eto kako je Momo znala sluati! Jednoga dana dooe k njoj u amfiteatar dva ovjeka koji su se nasmrt posvaali i vie nisu htjeli razgovarati, iako su bili susjedi. Ljudi su im savjetovali da odu k Momi, jer susjedima ne dolikuje da ive u neprijateljstvu. Dva ovjeka su u poetku odbijala, ali na kraju i protiv volje popustie. Sad su, dakle, sjedili u amfiteatru, nijemi i puni neprijateljstva, svaki na svojoj strani kamenih sjedala, gledajui mrano pred sebe. Jedan je bio zidar, onaj od kojega su potjecale pe i lijepa slika s cvijeem u Mominoj dnevnoj sobi. Zvao se Nicola i bio je snaan ovjek s crnim usukanim brkovima. Drugi se zvao Nino. Bio je mrav i uvijek je izgledao malo umorno. Nino je bio zakupac jednog malog lokala na kraju grada, gdje je najee sjedilo tek nekoliko starih ljudi koji su itavu veer pili po jednu au vina i prepriavali uspomene. Nino i njegova debela ena takoer su pripadali meu Momine prijatelje i ve su joj vie puta bili donijeli lijepih stvari za jelo. Opazivi da su ova dvojica ljuti jedan na drugoga, Momo u prvi mah nije znala kome bi prvome prila. Da nijednog ne bi povrijedila, sjede napokon na rub kamene pozornice, podjednako udaljena od obojice i promatrae ih naizmjenino. Jednostavno je ekala da vidi to e se dogoditi. Poneke stvari trae vremena a vrijeme je bilo jedino bogatstvo koje je Momo posjedovala. Nakon to su dugo tako sjedili, Nicola iznenada ustade i ree Idem ja. Pokazao sam dobru volju time to sam uope doao. Ali vidi, Momo, kako je tvrdoglav. Zato da dalje ekam? I on se stvarno okrenu da poe. Da, samo ti idi! viknu Nino za njim. Nisi ni trebao doi. Ja se sa zloincima ne mirim! Nicola se okrenu. Lice mu je od srdbe bilo crveno kao paprika. Tko je ovdje zloinac? upita prijetei i vrati se. Kai to jo jednom! Koliko god puta hoe! uzviknu Nino. Ti valjda misli da, zato to si tako jak i okrutan, da ti se zato nitko nee usuditi rei istinu u lice? Ali ja, ja u je rei i tebi i svima koji je ele uti! Hajde, to eka, doi i ubij me, kao to si i prije ve htio! Da bar jesam! zaurla Nicola i stisnu ake. Eto sad vidi, Momo, kako on lae i klevee! Samo sam ga uhvatio za ovratnik i bacio u lokvu vode od pranja posua iza njegove prvarnice. A tamo se ni takor ne bi utopio. I opet se okrenuvi Ninu, povika Na alost, jo si iv, kao to se vidi! Neko su vrijeme najdivljije psovke letjele amotamo i Momo nije iz toga uspijevala shvatiti o emu je zapravo rije i zato su ova dvojica toliko kivni jedan na drugoga. Ali malo po malo izie na vidjelo da je Nicola poinio to nedjelo samo zato jer mu je Nino prije toga, u nazonosti nekolicine gostiju odvalio amar. Tome je, dodue, prethodio Nicolin pokuaj da razbije sve Ninovo posue. To uope nije istina! branio se Nicola ogoreno. Bacio sam u zid jedan jedini bokal, a on je i onako ve bio napukao! Ali to je bio moj bokal, razumije li? uzvrati Nino. Odakle ti pravo da ga razbije? Nicola je bio uvjeren da je postupio potpuno ispravno, jer je Nino povrijedio njegovu zidarsku ast. Zna li to je rekao o meni? doviknu on Momi. Rekao je da nisam kadar zidati ravne zidove, jer sam danonono pijan, i da je i moj pradjed bio isti i da je sudjelovao u gradnji kosog tornja u Pisi!

Ali, Nicola, odgovori Nino, pa to je bila samo ala! Lijepe li ale! grmio je Nicola. Takvoj se ali ja ne smijem. No ispostavilo se da je Nino time samo vratio milo za drago Nicoli za jednu njegovu raniju alu. Jednoga je jutra, naime, osvanulo jarkocrvenim slovima na Ninovim vratima Nita postao nisi i zato birta ti si A to, opet, Nino nije smatrao nimalo smijenim. Sada su se neko vrijeme smrtno svaali oko toga koja je ala bila bolja i ponovo su govorili s gnjevom. Ali iznenada prekidoe. Momo ih je gledala zaprepateno i nijedan od njih nije znao protumaiti njezin pogled. Je li im se u sebi podsmjehivala? Ili se rastuila? Njeno lice nije nita odavalo. Ali njih dvojica se osjetie kao da su sami sebe vidjeli u zrcalu i zastidie se. Dobro, ree Nicola, vjerojatno ti nisam trebao to napisati na vratima, Nino. A ne bih to ni uinio da mi nisi odbio natoiti jednu jedinu au vina. To je bilo protuzakonito, razumije li? Jer ja sam uvijek plaao i ti nisi imao razloga da onako postupi prema meni. Itekako sam ga imao! odvrati Nino. Ne sjea se vie onoga sa Svetim Antom? Aha, sad si poblijedio! Tada si me podlo prevario, a takve stvari nisam ba duan podnositi. Ja tebe? povika Nicola i udari se divlje po elu. Obrni stvar, pa e od svega toga neto i biti! Htio si me nasamariti, samo to ti nije polo za rukom! A rije je bila o ovome na zidu u malom Ninovom lokalu visila je slika koja je prikazivala Svetog Antu. Bila je to fotografija u boji koju je Nino jednom izrezao iz nekog ilustriranog asopisa i uokvirio je. Jednoga dana Nicola htjede otkupiti tu sliku od Nina smatrao je, toboe, da je vrlo lijepa. I Nino spretnim cjenkanjem navede najzad Nicolu da mu u zamjenu ponudi svoj radioaparat. Nino se smijao sebi u brk, jer je Nicola tu, naravno, ispao kratkih rukava. Posao bi sklopljen. No ispostavilo se da je izmeu slike i poleine od kartona stajala novanica o kojoj Nino pojma nije imao. Sad je iznenada on bio onaj zakinuti i to ga je dovodilo do bijesa. Kratko i jasno zahtijevao je da mu Nicola vrati novac, jer novac nije spadao u razmjenu. Nicola je odbio i zato mu Nino vie nije htio toiti pie. Eto kako je svaa poela. Vrativi tako stvar na poetak, njih dvojica uae neko vrijeme. Tad Nino upita Nicola, kai mi sad iskreno jesi li ve prije razmjene znao za novac ili nisi? Naravno da jesam, inae se ne bih mijenjao. Onda mora priznati i da si me prevario! Kako to? Ta zar ti stvarno nisi znao za novac? Nisam, asne mi rijei! Tako, dakle! Onda si me ipak htio nasamariti. Zar bi mi inae mogao u zamjenu za bezvrijedan komad novinskog papira uzeti radio, a? A kako to da si ti znao za novac? Vidio sam kako ga je jedan gost dvije veeri prije tamo stavio kao rtveni dar Svetom Anti. Nino se ugrize za usnu. Je li bilo mnogo? Ni manje ni vie od vrijednosti mog radioaparata, odgovori Nicola. Znai, cijela naa svaa, ree Nino zamiljeno, vrti se zapravo samo oko Svetog Ante kojeg sam izrezao iz novina. Nicola se poea po glavi. U stvari je tako promumlja. Rado u ti ga vratiti, Nino. Ne dolazi u obzir! odgovori Nino dostojanstveno. to je zamijenjeno, zamijenjeno je! Meu asnim ljudima obeanja se ne povlae! I iznenada obojica prasnue u smijeh. Sioe niz kamene stube, sretoe se usred okruglog, okruglog travom obraslog ravnog prostora u sredini i potapae jedan drugog po ramenu. Onda obojica uzee Momu za ruku i rekoe Puno ti hvala! Kad uskoro krenue kui, Momo im je jo dugo mahala. Bila je vrlo zadovoljna to su njeni prijatelji ponovo u slozi. Drugi put, jedan joj djeai donese svoga kanarinca koji nije htio pjevati. Za Momu je to bio mnogo tei zadatak. Morala ga je sluati tjedan dana dok konano nije ponovo poeo klicati i urlikati. Momo je sluala sve, pse i make, zrikavce i abe, ak i kiu i vjetar u drveu. I svako od njih joj je govorilo na svoj, poseban nain. Nerijetko bi naveer, kad bi svi njeni prijatelji otili kuama, ona jo dugo sjedila u velikom

kamenom krugu starog kazalita nad kojim se nadnosilo nebo puno svjetlucavih zvijezda i jednostavno oslukivala veliku tiinu. Tad bi joj se inilo da sjedi u velikoj unoj koljci koja oslukuje svijet zvijezda. I bilo joj je kao da uje neku tihu, a ipak snanu muziku, koja joj je na sasvim udan nain doticala srce. U takvim je noima uvijek posebno lijepo sanjala. I ako netko jo misli da sluati nije nikakva naroita vjetina, neka jednom sam pokua pa e vidjeti zna li on to ba isto tako dobro. TREE POGLAVLJE Oluja u igri i nevrijeme u stvarnosti Razumije se samo po sebi da Momo u sluanju nije pravila nikakvu razliku izmeu odraslih i djece. No djeca su iz jo jednog razloga rado dolazila u stari amfiteatar. Otkad je Momo bila tu, mogla su se igrati ljepe no ikad prije. Vie jednostavno nije bilo dosadnih trenutaka. Nije to bilo, recimo, zato to bi Momo davala posebno dobre prijedloge. Ne, Momo je jednostavno bila prisutna i sudjelovala u igri. I ba zato ne zna se kako djeci su padale na pamet najbolje zamisli. Svakodnevno su izmiljala nove igre, jednu ljepu od druge. Jednom, jednog sparnog zaguljivog dana sjedilo je nekih desetoro, jedanaestoro djece na kamenim stepenicama ekajui Momo, koja je bila izala malo prolunjati uokolo, kao to je ponekad inila. Na nebu su lebdjeli gusti crni oblaci. Vjerojatno se spremala oluja. Idem radije kui, ree jedna djevojica koja je sa sobom dovela sestricu, bojim se munja i gromova. A kod kue? upita jedan djeak koji je nosio naoale. Zar ih se kod kue ne boji? Bojim se, odgovori djevojica. Onda ti je svejedno moe i ostati ovdje, ree djeak. Djevojica slegnu ramenima i kimnu glavom. Nakon nekog vremena doda Ali moda Momo uope ne doe. Pa to onda? umijea se u razgovor jedan djeak koji je izgledao pomalo zaputeno. Ipak se moemo neega igrati pa makar i bez Mome. Dobro, a ega? Ne znam ni ja, bilo ega. Bilo ega je niega. Ima li tko kakav prijedlog? Ja znam, ree jedan debeljko s visokim djevojakim glasom. Mogli bismo se igrati da je cijela ova ruevina velik brod i mi plovimo nepoznatim morima i doivljavamo pustolovine. Ja sam kapetan, ti si prvi kormilar, a ti si istraiva, profesor, jer to je istraivako putovanje razumijete? A ostali su mornari. A mi djevojice to smo mi? Vi ste mornarke. Ovo je brod budunosti. To je bio dobar plan! Pokuali su se igrati, no nisu se mogli potpuno sloiti i igra nije ni poela. Nakon kratkog vremena svi su opet sjedili na kamenim stepenicama i ekali. A onda je dola Momo. Visok val zapljusnuo je pramac snano umei. Istraivaki brod Argo ljuljao se tiho na velikim, ali ujednaenim valovima i spokojno, punom parom plovio prema tropskom koraljnom moru. Ne pamti se kada se posljednji put neki brod usudio ploviti ovim opasnim vodama, jer ovdje je sve bilo prepuno pliaka, koraljnih sprudova i neznanih morskih udovita. A prije svega, tu je postojao takozvani Vjeni tajfun, vihor koji nikada nije jenjavao. Neprekidno je lutao tim morem i traio plijen, kao neki ivi stvor, tovie, kao neko lukavo bie. Put njegova kretanja nije bilo mogue predvidjeti. A to god bi taj orkan jednom uhvatio svojim golemim pandama, on to ne bi isputao sve dok to ne bi razdrobio u komadie ne vee od igica. Dakako, istraivaki brod Argo bio je na osobit nain opremljen za susret s tim Lutajuim vihorom. Sav je bio nainjen od naroitog, plavog elika, savitljiva i nesalomljiva poput otrice maa. A zahvaljujui jednom osobitom postupku izrade bio je izliven u jednom jedinom komadu, bez zakivanja i zavarivanja. Pa ipak, teko da bi ikoji drugi kapetan i ijedna druga posada imali hrabrosti izloiti se tim neuvenim opasnostima. Ali kapetan Gordon imao je tu hrabrost. S komandnog mosta ponosno je gledao svoje mornare i mornarke koji su, svatko u svojoj struci, bili oprobani specijalisti. Pored kapetana stajao je njegov prvi kormilar don Mel, morski vuk staroga kova, koji je preivio sto dvadeset i sedam orkana. Malo vie straga, na gornjoj palubi broda mogao se vidjeti profesor Eisenstein, znanstveni voa ekspedicije, s asistenticama Maurin i Sarom, koje su mu svojim fantastinim pamenjem zamjenjivale itave knjinice. Sve troje stajali su sagnuti nad preciznim instrumentima i tiho se savjetovali na svom kompliciranom jeziku znanstvenika. Malo po strani od njih sjedila je podvijenih nogu lijepa uroenica Momosan. S vremena na vrijeme

istraiva bi je upitao o pojedinim osobitostima toga mora, a ona mu je odgovarala na svom milozvunom Huladijalektu, koji je samo profesor razumio. Cilj ekspedicije bio je pronai uzroke nastanka Lutajueg tajfuna i po mogunosti ih ukloniti kako bi ovo more opet postalo plovno i za ostale brodove. Ali jo je sve bilo mirno i od oluje ne bijae ni traga. Najednom krik ovjeka na osmatranici tre kapetana iz njegovih misli. Kapetane, povika on kroz savijen dlan, ili sam lud, ili tamo sprijeda stvarno vidim staklen otok! Kapetan i don Mel odmah pogledae kroz svoje dalekozore. I profesor Eisenstein i njegove asistentice se sa zanimanjem pribliie. Samo je lijepa uroenica i dalje mirno sjedila. Zagonetni obiaji njenog naroda branili su joj da pokae radoznalost. Uskoro su stigli do staklenog otoka. Profesor se spusti stepenicama od konopa po vanjskoj strani broda i zakorai na prozirno tlo. Ono je bilo vrlo klizavo i profesor se jedva odravao na nogama. Otok je bio okrugao i imao je promjer otprilike dvadeset metara. Prema sredini se uzdizao poput kupole. Kad je profesor stigao na najvie mjesto, mogao je jasno vidjeti kako duboko u unutranjosti otoka pulsira svjetlo. On svoje opaanje priopi i drugima, koji su napeto ekali uz ogradu palube. Po svemu sudei, ree asistentica Maurin, vjerojatno je rije o ogelmumpfu bistrocinalisu. Mogue, odgovori asistentica Sara, ali isto tako moe biti i lukula tapetocifera. Profesor Eisenstein se uspravi, namjesti naoale i povika ovima gore Po mom miljenju, ovdje imamo posla s podvrstom obinog trumpfusa kviinensusa. No to moemo sa sigurnou prosuditi tek kada stvar ispitamo odozdo. Na to u vodu skoie tri mornarke, tri uvene svjetske sportske roniteljice, koje su u meuvremenu ve bile navukle ronilaka odijela, i nestadoe u plavoj dubini. Neko vrijeme su se na morskoj povrini pojavljivali samo mjehurii, a onda najednom izroni jedna od djevojaka, po imenu Sandra, i ree daui Rije je o golemoj meduzi! Preostale dvije djevojke su uhvaene u njenim hvataljkama i ne mogu se vie osloboditi. Moramo im pomoi dok ne bude prekasno! I ponovo nestade. Odmah se u vodu sjuri stotinu ljudiaba pod vodstvom svog starjeine, iskusnog kapetana Franca, zvanog Delfin. Nastade strana borba pod vodom iju povrinu prekri pjena. No ak ni ovi ljudi nisu uspjeli osloboditi dvije djevojke iz stranog zagrljaja. Snaga ove goleme meduze bila je prevelika! Neto, ree profesor, nabrana ela, svojim asistenticama, neto u ovom moru, izaziva izgleda, neku vrstu ogromnog rasta. To je vrlo zanimljivo! U meuvremenu su se kapetan Gordon i njegov prvi kormilar don Mel, posavjetovali i donijeli odluku. Natrag! povika don Mel, svi se vratite na brod! udovite emo rasjei napola, drugaije ne moemo osloboditi djevojke. Delfin i njegovi ljudi popee se na palubu. Argo krenu prvo malo natrag, a onda punom snagom naprijed, na meduzu. Pramac elinog broda bio je otar kao britva. Neujno i gotovo uope se ne zatresavi razree on divovsku meduzu na dva dijela. To, dodue, nije bilo ba bezopasno za dvije djevojke zarobljene u vrstim hvataljkama, ali prvi kormilar don Mel je njihov poloaj u dlaku proraunao i brodom uplovio izmeu njih. Hvataljke svake polovine meduze smjesta olabavie i uhvaene se djevojke oslobodie. Na brodu ih radosno doekae. Profesor Eisenstein im prie i ree Ja sam kriv. Nisam vas smio poslati tamo dolje. Oprostite mi to sam vas doveo u opasnost. Nita, nita, profesore, odgovori jedna od njih i nasmije se radosno, pa zato smo i pole s vama. A druga doda Opasnost je na poziv! Za dalji razgovor vie nije bilo vremena. Radei na spaavanju, kapetan i posada su potpuno zaboravili osmatrati more. I sad, u posljednjem trenutku, primijetie da se u meuvremenu na horizontu pojavio Lutajui vihor i ogromnom se brzinom ustremio prema brodu. Prvi snaan val dohvati elini brod, podie ga, baci ga u stranu i sunovrati u dobrih pedeset metara dubok dol vala. Da su to bili neki manje iskusni i hrabri mornari od ovih na Argu, polovicu bi voda, ve pri ovom prvom naletu odnijela, a ostali bi se onesvijestili. No kapetan Gordon je stajao rairenih nogu na komandnom mostu kao da se nita nije dogodilo, a i njegova posada takoer je mirno stajala. Samo se lijepa uroenica Momosan, nenavikla na ovakva divlja morska putovanja,

popela u amac za spaavanje. Za nekoliko trenutaka itavo je nebo bilo crno kao katran. Zavijajui i tutnjei, olujni se kovitlac bacao na brod, podiui ga visoko kao toranj i sputajui ga u dubinu ponora. Bilo je to kao da se njegov bijes neprekidno pojaava, jer nita nije mogao elinom Argu. Kapetan je mirnim glasom izdavao nareenja koja je prvi kormilar zatim glasno izvikivao. Svatko je stajao na svome mjestu. ak ni profesor Eisenstein i njegove asistentice nisu ostavili svoje instrumente. Raunali su gdje bi morala biti jezgra olujnog vihora, jer tamo je trebalo ploviti. Kapetan Gordon se potajno divio hladnokrvnosti ovih znanstvenika koji nisu bili tako prisni s morem kao on i njegovi ljudi. Prva munja sijevnu i pogodi elini brod, koji je nakon toga, naravno, bio sav nabijen elektricitetom. Gdje god bi se dotaklo, frcale su iskre. Ali za ovo se svatko na palubi Arga mjesecima tegobno pripremao. Nikome to nije bilo novo. Posadi je, premda su svi navukli azbestne rukavice, donekle oteavalo posao jedino to to su se tanji dijelovi broda, elina uad i eljezne ipke poeli ariti kao ica u elektrinoj arulji. No arenje je, na sreu, brzo prestalo, jer se sad spustila kia kakvu jo nije doivio nijedan sudionik, osim don Mel tako gusta kia da nije preostalo zraka za disanje. Posada je morala upotrijebiti ronilake maske i aparate za disanje. Munja za munjom! Grom za gromom! Zavijanje oluje! Kao kua visoki valovi i bijela pjena! Metar po metar probijao se Argo, dok su sve maine radile punom parom, kroz silnu snagu ovog tajfuna. Strojari i loai u dubini kotlovnice inili su nemogue. vrsto su se vezali debelim konopcima da ih jezivo ljuljanje broda ne bi bacilo u otvoreno grotlo parnog kotla. A onda su najzad doli do jezgre olujnog vihora. Kakav im se prizor pruio! Na povrini mora, koja je ovdje bila glatka kao zrcalo, jer je snaga oluje jednostavno pomela sve valove, plesalo je neko golemo bie. Stajalo je na jednoj nozi, prema vrhu je bivalo sve deblje i zaista je izgledalo kao zvuan zvrk veliine planine. Takvom se brzinom okretalo oko sebe da se pojedinosti nisu mogle razabrati. umum gumilastikum! povika profesor oduevljeno pridravajui naoale jer mu ih je jaka kia stalno ispirala s nosa. Moete li nam ovo malo pojasniti? promrmlja don Mel, mi smo obini pomorci i... Pustite profesora da nesmetano istrauje, prekide ga asistentica Sara. Ovo je jedinstvena prigoda. Ovo biezvrk potjee vjerojatno iz najstarijih razdoblja Zemljina razvoja. Sigurno je staro preko milijardu godina. Danas postoji jo samo jedna njegova mikroskopski mala podvrsta, koja se ponekad nae u soku od rajice, rjee u zelenoj tinti. Ovaj golemo bie je, vjerojatno, posljednji ivui primjerak njegove vrste. Ali mi smo ovdje, povie kapetan kroz zavijanje oluje, da odstranimo uzroke Vjenog tajfuna. Profesor nam, dakle, mora rei kako moemo zaustaviti ovo udo. To, ree profesor, ja, naravno, jo ne znam. Znanost jo nije imala priliku to istraiti. Dobro, ree kapetan, onda emo prvo pucati u njega i vidjeti to e se dogoditi. To je strano, alio se profesor, pucati u jedini primjerak umum gumilastikuma! No kontrafikcijski je top ve bio uperen u golemi zvrk. Pali! zapovjedi kapetan. Iz dvostruke cijevi iznenada suknu uzak, plav plamen, kilometar dug. Nije se, naravno, nita ulo, jer kontrafikcijski top puca, kao to je poznato, proteinima. Svijetlei je hitac letio na umuma, ali ga je golemi vihor uhvatio i skrenuo. Napravio je nekoliko sve brih i brih krugova oko udovita i na kraju bio otrgnut u visinu, gdje je iezao u crnilu oblaka. Nema svrhe! uzviknu kapetan Gordon. Moramo se pribliiti udovitu. Ne moemo blie, uzvrati don Mel. Strojevi ve rade punom parom. A to je taman dovoljno da nas oluja ne otpue. Imate li kakav prijedlog, profesore? zanimalo je kapetana. Ali profesor Eisenstein samo slee ramenima, a ni njegove asistentice nisu znale to bi se moglo uiniti. inilo se da e se ekspedicija morati prekinuti premda zadatak nije bio izvren. U tom trenutku netko povue profesora za rukav. Bila je to lijepa uroenica. Malumba! ree ona prijazno, malumba oisitu sono! Erveini samba insaltu lolobindra. Kramuna heu beni beni sadogau.

Babalu? upita profesor zaueno. Didi maha feinosi intu ge doinen malumba, Lijepa uroenica ustro potvrdi i odvrati Dodo um aufu ulamat vavada. Oioi, odgovori profesor i zamiljeno pogladi bradu. to to ona hoe? raspitivao se prvi kormilar. Veli, objanjavao je profesor, da u njenom narodu postoji jedna prastara pjesma koja bi mogla uspavati lutajui tajfun ako bi mu je netko imao hrabrosti otpjevati. Da pukne od smijeha! mrmljao je don Mel. Uspavanka za orkan! to vi o tome mislite, profesore? htjela je znati asistentica Sara. Je li tako neto mogue? Ne treba imati predrasuda, ree profesor. U predaji uroenika esto ima istine. Moda ima izvjesnih zvunih titraja koji utjeu na umum gumilastikuma. Mi jednostavno jo premalo znamo o tome kako on ivi. tetiti, u svakom sluaju, ne moe, odlui kapetan. Zato bismo trebali jednostavno pokuati. Recite joj neka pjeva. Profesor se okrenu lijepoj uroenici i ree Malumba didi oisafal hunahuna, vavadu? Momosan kimnu glavom i odmah zapoe neko vrlo posebno pjevanje, koje se sastojalo od nekoliko tonova to su se stalno ponavljali Eni meni alubeni vana tai susura teni! Uz to je pljeskala rukama i skakala po taktu. Jednostavnu melodiju i rijei bilo je lako pratiti. I drugi polako prihvatie, pa je uskoro, pljeui i skaui po taktu, pjevala sva posada. Bilo je iznenaujue vidjeti kako i stari morski vuk don Mel, a naposljetku i profesor pjevaju i pljeu kao da su djeca na igralitu. I zaista, dogodilo se ono u to nitko nije vjerovao. Golemi se zvrk okretao sve sporije i sporije te napokon stade i poe tonuti. Vodene se mase nad njim grmei zatvore. Oluja se iznenada povue, kia prestade, nebo se razvedri i zaplavi, a morski se valovi smirie. Argo je plutao spokojno na sjajnoj povrini kao da ovdje nikad nije bilo nieg drugog osim tiine i mira. Ljudi, ree kapetan Gordon i uputi svakom pojedincu pogled pun priznanja, uspjeli smo! On nikada nije mnogo govorio, to su svi znali. Zato su jo vie cijenili kada je dodao Ponosim se vama. Mislim, ree djevojica koja bijae povela svoju sestricu, da je stvarno padala kia. U svakom sluaju, ja sam sva mokra. I zaista se u meuvremenu bila sruila oluja. A djevojica sa sestricom se najvie udila tome to je, dok je bila na elinom brodu, potpuno zaboravila da se boji munje i groma. slika Jo su neko vrijeme priali o onoj pustolovini, prepriavali pojedinosti koje je svatko pojedinano doivio. A onda se razioe i odoe kuama da se osue. Samo jedan od njih nije bio zadovoljan ishodom igre, djeak s naoalama. Na rastanku on ree Momi Ipak je teta to smo potopili umum gumilastikuma. Posljednji primjerak njegove vrste. Ja bih ga zaista rado bio jo bolje ispitao. Ali oko jednoga su, kao i uvijek, svi bili sloni tako kao kod Mome nisu se mogli igrati nigdje drugdje. ETVRTO POGLAVLJE utljiv starac i brbljav djeak I kad ovjek ima mnogo prijatelja, meu njima ipak uvijek postoji nekoliko onih koji su mu posebno bliski i od svih najdrai. Tako je bilo i kod Mome. Imala je dva najbolja prijatelja i obojica su dolazili k njoj svakoga dana i dijelili s njom sve to su imali. Jedan je bio mlad, drugi star. I Momo ne bi mogla rei kojega je od njih vie voljela. Stari se zvao Beppo ista Ulica. Njegovo je prezime u stvari bilo drugaije, ali budui da je po zanimanju bio ista ulica i da su ga zato svi tako zvali, i sam je sebe tako nazivao. Beppo ista Ulica stanovao je u blizini amfiteatra, u jednoj kolibi koju je sam sagradio od cigala, komada valovitog lima i krovne ljepenke. Bio je neobino nizak i k tome hodao uvijek malo povijenih lea, tako da je bio samo malo vii od Mome. Veliku glavu, na kojoj je strio kratak uperak sijede kose, drao je uvijek malo ukrivo, a na nosu je nosio male naoale. Neki ljudi su smatrali da Beppu istau Ulica nije ba sve najistije u glavi. A mislili su tako zato to na pitanja nije odgovarao nego se samo prijazno smijeio. Razmiljao je. Kad je smatrao da odgovor nije nuan, utio je. A kad je, pak, smatrao da jest, razmiljao je o njemu. Katkad bi

potrajalo dva sata, a katkad i itav dan dok bi neto odgovorio. U meuvremenu bi onaj drugi, naravno, zaboravio to je pitao i udio bi se Beppovim rijeima. Jedino je Momo mogla toliko ekati i razumjela je ono to je Beppo govorio. Znala je da si je toliko vremena uzimao za razmiljanje kako nikada ne bi rekao neto neistinito. Jer je, po njegovom miljenju, sva nesrea na svijetu dolazila od nebrojenih lai, namjernih, ali i onih nenamjernih, koje su nastajale samo iz urbe ili nepreciznosti. Svakoga se jutra znatno prije zore vozio svojim kripavim biciklom u grad, do jedne velike zgrade. Tamo je zajedno sa svojim kolegama u jednom dvoritu ekao da mu daju metlu i kolica i da mu kau koju ulicu treba pomesti. Beppo je volio te sate prije osvita dana, dok grad jo spava. I obavljao je svoj posao s ljubavlju i temeljito. Znao je da je to vrlo potreban posao. Kad je meo ulice, inio je to sporo, ali ustrajno pri svakom koraku udisaj, pri svakom udisaju zamah metlom. Korakudisajzamah metlom. Izmeu ovih radnji ponekad bi na asak zastao i zamiljeno se zagledao pred sebe. A onda bi opet nastavljao korakudisajzamah metlom... Dok se tako kretao naprijed, s prljavom ulicom pred sobom i istom iza sebe, esto su mu dolazile velike misli. No to su bile misli bez rijei, misli koje je bilo tako teko izrei kao neki miris kojeg se jo samo sjeamo, ili kao boja koju smo vidjeli u snu. Poslije rada, dok je sjedio kod Mome, objanjavao bi joj svoje velike misli. I zato to je ona sluala na svoj poseban nain, jezik mu se razvezivao i nalazio je prave rijei. Vidi, Momo, rekao je tako jednom, ovako je to Ponekad ovjek ima ispred sebe neku veoma dugu ulicu. ovjek misli kako je uasno dugaka, misli da s njom nikad nee izai na kraj. Trenutak je utei gledao preda se, a onda je nastavio I onda ovjek pone uriti. I uri sve vie. Ali, kad god pogleda, vidi da se ono to mu je preostalo nije smanjilo. Pa se jo vie napregne, obuzme ga strah i na kraju je sasvim bez daha i vie ne moe. A ulica je jo pred njim. Tako se ne smije raditi. Neko vrijeme je razmiljao. Zatim nastavi ovjek ne smije nikada misliti na cijelu ulicu odjednom, razumije li? Mora misliti samo na sljedei korak, na sljedei udisaj, na sljedei zamah metlom. I uvijek samo na sljedei. Opet zastade i razmisli, pa doda Onda je to zadovoljstvo to je vano, onda ovjek dobro obavi svoj posao. I tako treba biti. I opet poslije duge pauze nastavi Odjednom ovjek shvati da je, korak po korak, pomeo cijelu ulicu. Nije ni primijetio kako i uope mu nije ponestalo daha. Kimnuo je glavom i rekao To je vano. Jednom drugom prilikom je doao, sjeo utke pored Mome i ona je vidjela da razmilja, da eli rei neto sasvim posebno. Iznenada je pogleda i poe Prepoznao sam nas, zna. Potrajalo je neko vrijeme dok nije nastavio tihim glasom To se dogaa ponekad u podne kad jara sve uspava. Tada svijet postane proziran. Kao rijeka, razumije? Pogled see sve do dna. Kimnu i oduti trenutak, zatim ree jo tie Tamo dolje, na dnu, lee druga vremena. Ponovo je dugo gledao preda se i traio prave rijei. No izgleda da ih jo nije bio naao, jer odjednom poe objanjavati sasvim obinim tonom Danas sam meo kod starih gradskih zidina. Tamo u zidu postoji pet kamenih blokova drugaije boje. Ovako, shvaa? I on prstom napisa u praini jedno veliko T. Promatrao ga je nakrivljene glave i onda iznenada proapta Prepoznao sam ga, to kamenje. Nakon jo jedne pauze nastavi zapinjui To su bila ta druga vremena, onda kada je zid graen. Mnogi su tamo radili. Ali bila su tamo i dva graditelja koji su ugradili to kamenje. To je bio znak, razumije li? Prepoznao sam ga. Prijee rukom preko oiju. Izgledalo je da mu ono to eli rei predstavlja napor, jer kad je nastavio, govorio je s mukom Izgledali su drugaije, to dvoje onda, sasvim drugaije. Zatim gotovo ljutito i tonom koji je oznaavao zavretak procijedi Ali prepoznao sam nas tebe i sebe. Prepoznao sam nas! Ne moe se zamjeriti ljudima to su se smjekali kad bi uli istaa Ulica da ovako govori, a neki se i lupkali prstom po elu kada on ne bi gledao. No Momo ga je voljela i uvala je u srcu sve njegove rijei. Drugi najbolji prijatelj kojeg je Momo imala bio je mlad i u svakom pogledu suta suprotnost

Beppu istau Ulica. Bijae to zgodan momi sanjarskih oiju i upravo nevjerojatna jezika. Iz njega su stalno prtale ale i ludorije, a tako se zarazno smijao da su se i ostali naprosto morali smijati s njim, htjeli oni to ili ne. Ime mu je bilo Girolamo, ali su ga prozvali jednostavno Gigi. Budui da smo starom Beppu dali ime prema njegovu zanimanju, neemo postupiti drugaije ni kada je u pitanju Gigi, premda on nije ni imao pravo zanimanje. Zvat emo ga, dakle, Gigi Vodi Stranaca. Ali, kao to je ve reeno, posao vodia bio je jedan od mnogih poslova koje je on ve prema prilici obavljao i nijedan od njih nije predstavljao njegovo zvanje. Jedini preduvjet koji je ispunjavao za taj posao bila je kapa ilterica. Stavljao bi je na glavu im bi kakva grupica turista zalutala u taj kraj. Prilazio bi im s ozbiljnim izrazom lica i nudio se da ih provede unaokolo i sve im objasni. Ako bi stranci pristali, poinjao bi nizati prie, sve jednu nebulozniju od druge. Razbacivao se izmiljenim dogaajima, imenima i godinama tako da se sirotim sluaocima vrtjelo u glavi. Poneki bi primijetili da izmilja i ljutito odlazili, ali veina je sve primala zdravo za gotovo i plaala u gotovu kada bi Gigi pruio svoju kapu. Ljudi iz blie okolice smijali su se Gigijevim dosjetkama, ali bi ponekad pravili podozriv izraz lica mislei kako ipak nije u redu da se za izmiljene prie jo i die dobra lova. Ali to rade svi pjesnici, rekao bi tada Gigi. I zar ljudi za svoj novac nita nisu dobili? Kaem vam dobili su upravo ono to su eljeli! I zar je uope vano stoji li sve to u nekoj uenoj knjizi ili ne? Tko kae da i prie u uenim knjigama nisu izmiljene, samo to se toga, moda, vie nitko ne sjea? Ili je drugom prilikom mudrovao Ah, to uope znai istina ili neistina? Tko jo moe znati to se ovdje dogaalo prije tisuu ili dvije tisue godina? Da ne znate moda vi? Ne, priznavali su drugi. E, pa onda! viknuo bi Gigi. Kako onda moete tvrditi da moje prie nisu istinite? Moda se sluajno dogodilo ba tako. U tom sam sluaju rekao istu istinu! Tu se malo to moglo prigovoriti. Da, to se glagoljivosti tie, s Gigijem nije bilo lako izai na kraj. Na alost su turisti koji su eljeli vidjeti amfiteatar rijetko nailazili, pa se Gigi esto morao prihvaati drugih poslova. Ve prema prilici, bio je uvar parka, vjenani kum, eta pasa, sudionik na pogrebima, trgovac suvenirima, prodava hrane za make i jo tota drugo. Meutim Gigi je sanjao o tome da jednom postane slavan i bogat. Da ivi u kui kao iz bajke, oko koje se prostire park, da jede iz pozlaenih tanjura i spava na svilenim jastucima. I u sjaju svoje budue slave samoga sebe je vidio kao neko sunce ije su ga zrake, takorei iz daljine, grijale ve sada u siromatvu. Uspjet u! vikao je kad su se drugi smijali njegovim snovima, svi ete se vi jo sjetiti mojih rijei. Kako je mislio sve to postii, to ni sam nije znao rei. Jer do neumorne marljivosti i tekog rada nije ba mnogo drao. To nije nikakva mudrost, rekao bi Momi, svatko tko hoe, moe se obogatiti. Pogledaj ih samo, kako izgledaju ti to su za aku blagostanja prodali i ivot i duu! Ne, ne, u tom kolu je neu plesati, nisam lud! Pa makar esto nemao ni za kavu ali Gigi ostaje Gigi. Bilo bi zapravo prirodno pomisliti da je izmeu dva toliko razliita ovjeka, dva ovjeka s toliko razliitim pogledima na svijet i ivot kakvi su bili Gigi Vodi Stranaca i Beppo ista Ulica prijateljstvo nemogue. A oni su se ipak sprijateljili. I, zaudo, jedini koji nikada nije korio Gigija zbog njegove lakomislenosti bio je ba Beppo ista Ulica. I opet je, zaudo, upravo brbljavi Gigi bio je jedini koji se nikada nije rugao starom udaku Beppu. Razlog se svakako krio u nainu na koji ih je obojicu sluala mala Momo. Nitko od njih nije ni slutio da e se nad njihovo prijateljstvo uskoro nadviti sjena. I ne samo nad njihovo prijateljstvo ve i nad cio kraj sjena koja je rasla i rasla, i ve sada se, mrana i hladna, irila preko itavoga grada. Bilo je to kao bezglasno i neprimjetno osvajanje, koje je svakodnevno napredovalo i protiv kojeg se nitko nije branio, jer ga nitko zapravo nije ni opaao. A osvajai tko su bili oni? ak ni stari Beppo, koji je vidio tota to drugi ne vide, nije primijetio sivu gospodu koja su, sve brojnija, jurila gradom i izgledala neumorno zabavljena poslom. Pritom uope nisu bila nevidljiva. ovjek bi ih vidio, a ipak ih nije vidio. Oni su znali kako da se na tajanstven nain uine neupadljivima, tako da su ih ljudi naprosto previali ili su smjesta zaboravljali da su ih vidjeli. Oni su tako mogli raditi u tajnosti upravo tako to se nisu skrivali. I kako nikome nisu upadali u oi, nitko se, naravno, nije ni pitao odakle su doli i odakle i dalje pristiu. A svakog ih je dana bilo sve

vie. Vozili su se ulicama u elegantnim sivim automobilima, zalazili su u sve kue, sjedili u svim restoranima. esto su neto zapisivali u svoje male biljenice. Bila su to gospoda obuena u pauinastosivo. ak su i njihova lica bila siva poput pepela. Na glavama su nosili okrugle krute eire i puili male cigare pepeljaste boje. Svaki od njih uvijek je sa sobom imao olovnosivu aktovku. Ni Gigi Vodi Stranaca nije uoio da je nemali broj ove gospode ve nekoliko puta promarirao krajem oko amfiteatra, zapisujui pri tom tko zna to u biljenicu. Zapazila ih je samo Momo kada su jedne veeri njihove tamne siluete izronile iza gornjeg ruba ruevina. Davali su jedan drugom znakove i kasnije primakli glave kao da se savjetuju. Nita se nije moglo uti, ali Momi je odjednom postalo hladno kao nikad dotada. Nije pomoglo ni to to se vre umotala u svoju veliku jaknu, jer to nije bila obina hladnoa. Onda su siva gospoda otila i od tada se vie nisu pojavila. Onu tihu, a ipak monu, glazbu Momo te veeri nije uspijevala uti. No sljedeeg je dana ivot krenuo dalje i Momo vie nije razmiljala o udnim posjetiocima. I ona ih je zaboravila. slika PETO POGLAVLJE Prie za mnoge i prie za jednu Malopomalo, Momo je Gigiju Vodiu Stranaca postala ba neophodna. On je, ukoliko se to uope moe rei o nestalnom, povrnom momiu, duboko zavolio malu upavu djevojicu i najradije bi je bio vodio svuda sa sobom. Kao to smo ve rekli, prianje pria bilo je njegova strast. I upravo se u tome u njemu zbila promjena koju je i sam veoma jasno osjeao. Ranije su njegove prie katkada ispadale oskudne, jednostavno mu na pamet ne bi pala prava stvar, poneto bi ponovio, ili bi posegnuo za neim to je vidio u nekom filmu ili proitao u novinama. Njegove su prie, da tako kaemo, ile pjeice, no otkako je upoznao Momo, iznenada su dobile krila. Osobito onda kad je Momo bila tu i sluala ga, njegova bi mata procvala kao livada u proljee. Djeca i odrasli tiskali su se oko njega. Sada je mogao priati prie koje su se u nastavcima protezale kroz dane i tjedne, i ideje su mu bile neiscrpne. I sam je sebe sluao isto tako napeto, jer nije imao pojma kamo e ga mata odvesti. Kad su jednom opet doli turisti koji su eljeli razgledati amfiteatar Momo je sjedila malo sa strane na kamenim stepenicama, on poe ovako Uvaene dame i gospodo! Kao to bi vam svima moralo biti poznato, carica trapacija Augusta vodila je bezbrojne ratove da bi obranila svoje carstvo od stalnih napada Drhturavih i Straljivih. Kad je jednom prilikom iznova potinila ove narode, bila je toliko ozlojeena zbog neprestanih uznemiravanja da je zaprijetila kako e napadae istrijebiti sve do jednog, osim ako joj njihov kralj Xaxotraxolus za kaznu preda svoju zlatnu ribicu. U ono su doba, naime, moje dame i gospodo, zlatne ribice ovdje kod nas bile jo nepoznate. Ali carica trapacija saznala je od nekog putnika da kralj Xaxotraxolus ima ribicu koja e se, im odraste, pretvoriti u isto zlato. I sad je kraljica bezuvjetno htjela imati tu rijetkost. Kralj Xaxotraxolus smijao se sebi u brk. Zlatnu ribicu, koju je zaista imao, sakrio je pod svoj krevet. A kraljici, umjesto nje, u zdjeli za juhu optoenoj draguljima, posla jednog mladog kita. Caricu je, dodue, malo iznenadila veliina ove ivotinje, jer je zlatnu ribicu zamiljala ipak nekako manjom. Ali ree sebi to je vea, to bolje na kraju e biti vie zlata. Meutim, ova se zlatna ribica nije ni malice zlatasto presijavala i to je kraljicu uznemiravalo. No izaslanik kralja Ksaksotraksolusa joj objasni da e se riba pretvoriti u zlato tek kad izraste i da je stoga neophodno potrebno omoguiti joj nesmetan razvoj. Carica trapacija se time zadovolji. Mlada je riba rasla iz dana u dan i troila ogromne koliine hrane. Ali carica trapacija ne bijae siromana, pa je riba dobivala onoliko koliko je mogla poderati i postajala je debela i masna. Zdjela za juhu joj ubrzo postade premalena. to je vea, to bolje, ree carica trapacija i preseli je u svoju kadu. Ali ubrzo potom ni u kadu vie nije mogla stati. Rasla je i rasla. Prenesoe je u carski bazen za plivanje. Taj je transport bio ve malo kompliciraniji, jer je riba sada teila koliko jedan vol. Jedan od robova koji su je morali vui se okliznu i carica naredi da ga smjesta bace lavovima, jer joj je riba sad bila najvanija stvar svijetu. Svakoga je dana satima sjedila uz rub bazena i gledala kako riba raste. Mislila je jo jedino na

gomile zlata koje e joj donijeti, jer je, kao to se zna, vodila veoma luksuzan ivot i zato joj zlata nikada nije bilo dosta. to je vea, to bolje, mrmljala je neprestano. Ta reenica proglaena je opom smjernicom i zlatnim slovima ispisana na svim dravnim zgradama. Na kraju i carski bazen za plivanje postade ribi premalen. Tad trapacija naredi da se podigne ova graevina, ije ostatke, moje dame i gospodo, vidite pred sobom. Bio je to moan, okrugao akvarij, do vrha napunjen vodom, i u njemu se riba najzad mogla poteno ispruiti. Sad je cariino carsko velianstvo osobno danonono sjedilo na onom mjestu, tamo gore, i promatralo ogromnu ribu ekajui da se pone pretvarati u zlato. Vie nikome nije vjerovala ni svojim robovima, ni roacima, i bojala se da bi joj riba mogla biti ukradena. Tako je sjedila, mravei sve vie, od straha i brige, oka nije sklapala i straarila je kraj ribe, koja je veselo pljuskala unaokolo i ne pomiljajui da se pretvori u zlato. A trapacija je sve vie zanemarivala svoje vladarske poslove. Upravo su na to ekali Drhturavi i Straljivi. Pod vodstvom svoga kralja Ksaksotraksolusa poduzee posljednji ratni pohod i za tren oka osvojie cijelo carstvo. Nisu sreli ni jednog jedinog vojnika, a narodu je ionako bilo svejedno tko njime vlada. Kad je carica najzad saznala o cijeloj stvari, uzviknu poznate rijei Ajme meni! O da sam samo... Kraj nam, na alost, nije poznat. Sigurno je, ipak, da se bacila u akvarij i utopila kraj ribe, groba svih svojih nada. Kralj Xaxotraxolus je u ast svoje pobjede dao da se kit raspori i cijelih osam dana itav je narod dobivao prene riblje filete. Iz ovoga vidite, moje dame i gospodo, kamo ovjeka moe odvesti lakovjernost! Ovim rijeima Gigi zavri obilazak. Na sluaoce je ostavio snaan dojam. Sa strahopotovanjem su promatrali ruevine. Samo je jedan bio nepovjerljiv i upitao A kad je, kaete, bilo sve to? No Gigi se nikada nije zbunjivao oko odgovora, pa ree Carica trapacija je, kao to je poznato, bila suvremenica uvenog filozofa Noiosiusa Starijeg. Sumnjalo, naravno, nije htio priznati kako pojma nema kada je ivio uveni filozof Noiosius Stariji i stoga samo ree Aha, hvala lijepa. Svi su sluaoci bili vrlo zadovoljni i rekoe da se ovo razgledanje zaista isplatilo i da im jo nitko nije tako slikovito i zanimljivo prikazao ona stara vremena. Onda Gigi skromno isprui svoju kapu i ljudi pokazae odgovarajuu dareljivost. ak i sumnjalo ubaci nekoliko novia. Osim toga, kad je Momo bila prisutna, Gigi nikada nije priao istu priu. To bi mu bilo previe dosadno. Kad je Momo bila meu sluaocima, inilo mu se kao da se negdje u njemu otvara neka brana, pa izviru i teku uvijek nove izmiljotine, a da se on pri tom ni zamisliti ne mora. Naprotiv, esto se morao obuzdavati kako opet ne bi otiao predaleko kao onaj put kada su dvije otmjene, starije dame iz Amerike prihvatile njegove usluge. Tada ih je, naime, svojski preplaio kada im je ispriao sljedee Nesumnjivo je i kod vas, potovane dame, u lijepoj, slobodnoj Americi, poznato da je strani tiranin Marxentius Communus, zvan Crveni, skovao plan da itav tadanji svijet preuredi prema svojim zamislima. Pokazalo se, meutim, da su ljudi, to god da je on inio, ostajali uglavnom isti, da se jednostavno nisu samo tako dali mijenjati. Zato je Marxentius Communus, pod stare dane poludio. Tada, moje dame, kao to sigurno znate, nije bilo psihijatara koji bi mogli izlijeiti takve bolesti, pa su tiranina morali jednostavno pustiti da luduje koliko mu drago. U svom je bunilu Marxentius Communus tada doao na ideju da postojei svijet ubudue prepusti samome sebi, a da za sebe radije sagradi jedan potpuno novi. Naredio je, dakle, da se izgradi globus jednako velik kao i Zemlja, a na njemu vjerno prikazana svaka kua i svako stablo, svako brdo, more, jezero i rijeka. Sve tadanje ovjeanstvo moralo je, pod prijetnjom smrtne kazne, raditi na tom projektu. Najprije je izgraen stalak, na kojemu je ogromni globus trebao stajati. Ostatke toga stalka upravo vidite. Zatim se prelo na izgradnju samog globusa, goleme kugle, velike kao Zemlja. A kad je kugla konano bila gotova, na njoj su napravljene vjerne kopije svega to se nalazilo na Zemlji. Razumije se da je za taj globus trebalo jako puno materijala, a taj materijal nisu mogli nai nigdje drugdje nego na Zemlji samoj. I tako je Zemlja bivala sve manjom dok je globus rastao. Kad je novi svijet konano bio dovren, u njega je ugraen upravo posljednji kamen koji je preostao od Zemlje. Dakako da su i svi ljudi preselili na nj, jer stara Zemlja bijae potroena. Kada je

Marxentius Communus na kraju shvatio da je i sada, usprkos svemu, sve zapravo ostalo po starom, umotao je glavu u svoju togu i otiao. Kamo, to se nikada nije saznalo. Vidite, moje dame, ovu upljinu oblika lijevka, koja se i dandanas dobro vidi, nekad je bio temelj ukopan u povrinu Zemlje. Morate si, dakle sve obrnuto predstaviti. Dvije fine dame iz Amerike poblijedie, a jedna od njih upita A kamo je nestao globus? Pa upravo stojite na njemu! odgovori Gigi. Dananji svijet jest novi globus. Fine starije dame iz Amerike vrisnue i pobjegoe uasnute. Gigi je uzalud pruio svoju kapu. No najradije je Gigi pripovijedao samoj maloj Momi kad nitko drugi ne bi sluao. Veinom su to bile bajke, jer bajke je Momo najradije sluala, a gotovo uvijek su bile o Gigiju i Momi. Bile su namijenjene samo njima dvoma i zvuale su sasvim drugaije od svega to je Gigi inae priao. Jedne lijepe tople veeri sjedili su njih dvoje tiho jedno pored drugog na najviem rubu kamenih stepenica. Na nebu su ve blistale prve zvijezde, a mjesec, velik i srebrn, dizao se nad crne obrise pinija. Hoe li mi ispriati bajku? zamoli Momo tiho. Hou, ree Gigi, o kome eli da govori? Najvie bih voljela da bude Momi i Girolamu, odgovori Momo. Gigi malo razmisli, a onda upita A kako da se zove? Moda bajka o arobnom zrcalu? Gigi zamiljeno kimnu. To dobro zvui. Da vidimo kako ide. On jednom rukom zagrli Momo i poe Bila jednom lijepa princeza po imenu Momo ivjela je u svili i kadifi, visoko iznad svijeta, na planinskom vrhuncu pokrivenom snijegom, u zamku od arena stakla. Imala je sve to god je poeljeti mogla, jela je samo najbiranija jela i pila samo najslaa vina. Spavala je na svilenim jastucima i sjedila na stolicama od slonovae. Imala je sve ali je bila sasvim sama. Sve oko nje, njezina posluga, sobarice, njezini psi, i make i ptice, pa ak i njeno cvijee, sve su to bile samo slike u zrcalu. Princeza Momo je, naime, imala arobno zrcalo, veliko, okruglo i od najfinijeg srebra. Svakoga dana i svake noi slala ga je u svijet. I veliko je zrcalo lebdjelo nad zemljama i morima, nad gradovima i poljima. Ljudi koji bi ga vidjeli ne bi mu se nimalo zaudili. Rekli bi naprosto To je Mjesec. I kad god bi se vratilo, arobno je zrcalo istresalo pred princezu sve slike koje je usput uhvatilo. Bilo je lijepih i runih, zanimljivih i dosadnih, ve prema prilici. Princeza je odabirala one koje bi joj se dopale, a druge je jednostavno bacala u jedan potok. I mnogo bre nego to moe zamisliti ove putene slike bi kroz potoke i rijeke, jezera i ponornice utekle natrag svojim vlasnicima. Zato ovjek, im se nagne nad izvor ili lokvu, ugleda svoju sliku. Zaboravio sam jo napomenuti da je princeza Momo bila besmrtna. Ona, naime, samu sebe jo nikada nije bila vidjela u arobnom zrcalu, jer tko bi u njemu ugledao vlastiti lik, postajao bi smrtan. Princeza Momo je to vrlo dobro znala, pa stoga to nije ni inila. I ivjela je ona tako sa svojim odrazima iz zrcala, igrala se njima i bila je time sasvim zadovoljna. No jednoga se dana dogodi da joj arobno ogledalo donese sliku koja joj je znaila vie negoli sve ostale. Bila je to slika jednog mladog princa. Kad je ugleda, princezu obuze takva enja da je bezuvjetno htjela k njemu. Ali odakle da pone? Nije znala ni gdje on ivi ni tko je, a nije znala ak ni njegovo ime. Budui da nije nala drugi izlaz, odlui ipak pogledati u zrcalo. Jer, mislila je Moda zrcalo moe princu odnijeti moju sliku. Moda sluajno podigne pogled dok zrcalo bude lebdjelo na nebu i ugleda je. Moda e pratiti zrcalo na njegovu putu i nai me ovdje. I tako se ona dugim pogledom zagleda u arobno zrcalo i posla ga sa svojom slikom preko svijeta. Ali tako je naravno, postala smrtna. Odmah e uti to je dalje bilo s njom, ali sad ti prvo moram ispriati poneto o princu. Taj se princ zvao Girolamo i vladao je velikim carstvom to ga je sam stvorio. A gdje se nalazilo to carstvo? Ono nije bilo ni u prolosti ni u sadanjosti, nego je uvijek lealo jedan dan u budunosti. I zato se zvalo Sutranjica. Svi ljudi koji su tamo ivjeli, voljeli su princa i divili mu se. Jednoga dana rekoe ministri princu zemlje Sutranjice Velianstvo, morate se oeniti, jer takav je red.

Princ Girolamo nije imao nita protiv, te tako dovedoe u palau najljepe mlade dame zemlje Sutranjice kako bi on mogao izabrati. Svaka od njih se uljepala koliko je god mogla, jer svaka ga je, naravno, htjela. Meutim u palau se zajedno s djevojkama uvukla i zla vila u ijim venama nije tekla crvena, topla krv, nego zelena i hladna. To se, dakako, nije primjeivalo, jer se vila izuzetno vjeto naminkala. Kad je princ zemlje Sutranjice uao u veliku prijestolnu dvoranu, ona brzo proaputa arobnu izreku i od toga je trenutka siroti Girolamo vidio samo nju i ni jednu drugu. I uini mu se toliko prelijepa da je istom upita hoe li mu postati ena. Rado, siktala je zla vila, ali imam jedan uvjet. Ispunit u ga, odvrati princ Girolamo nepromiljeno. Dobro, odgovori zla vila i nasmijei se tako slatko da se nesretnome princu zavrtjelo u glavi, godinu dana ne smije podii pogled k srebrnom lebdeem zrcalu. A ako to ipak uini, smjesta e zaboraviti sve to je tvoje. Zaboravit e tko si u stvari i morat e otii u zemlju Dananjicu, gdje te nitko ne poznaje, i tamo e ivjeti kao nepoznat siromaak. Slae li se? Zar samo to! uzviknu Girolamo, uvjet je lak. A to se u meuvremenu zbilo s princezom Momo? ekala je i ekala, ali princ nije doao. Ona onda odlui sama krenuti u svijet i potraiti ga. Svim odrazima iz zrcala to bijahu oko nje vrati slobodu. I onda poe sasvim sama, u svojim lakim papuicama, iz zamka od aranog stakla preko snijegom prekrivenih bregova dolje u svijet. Prola je kroz sve mogue zemlje dok nije dola u zemlju Dananjicu. Papuice su, u meuvremenu odsluile svoje, pa je morala hodati bosa. Ali arobno zrcalo s njenom slikom i dalje je lebdjelo visoko nad svijetom. Jedne noi sjedio je Girolamo na krovu svoje zlatne palae i igrao dame s vlom ijim je ilama tekla zelena, hladna krv. Tad iznenada na prinevu ruku pade siuna kapljica. Poinje kia, ree vla zelene krvi. Ne, ree princ, to ne moe biti, jer na nebu nema ni oblaka. I on podie pogled i pogleda tono u sredite velikog srebrnog zrcala koje je lebdjelo tamo gore. Tada ugleda sliku princeze Mome i primijeti da ona plae i da je jedna od njenih suza pala na njegovu ruku. I u istom trenu shvati da ga je vila prevarila, da ona, u stvari, nije lijepa i da u njenim ilama tee samo zelena, hladna krv. Princeza Momo bila je ona koju je zapravo volio. Sad si prekrio obeanje, ree zelena vila, a lice joj se iskrivi tako da je liilo na zmijsko, i mora mi platiti! Svojim dugim zelenim prstima ona uhvati za grudi princa Girolama, koji ostade sjedei kao ukoen, i naini vor na njegovom srcu. I u istom trenu on zaboravi da je princ zemlje Sutranjice. Izie iz svoga zamka i iz svoga carstva kao lopov u noi. I lutao je dugo svijetom dok nije stigao u zemlju Dananjicu, gdje je od tada ivio kao nitarija, nepoznat i siromaan, i nazivao se jo samo Gigi. Jedino to je ponio sa sobom bila je slika iz arobnog zrcala. Ono je od tada bilo prazno. U meuvremenu su se svilene haljine na princezi Momo sasvim poderale. Sada je nosila staru, preveliku muku jaknu i suknju od arenih zakrpa. I stanovala je u jednoj staroj ruevini. Tu se njih dvoje sretoe jednog lijepog dana. Meutim princeza Momo nije prepoznala princa iz zemlje Sutranjice, jer je on sada bio samo ubogi siromah. A ni Gigi nije prepoznao princezu, jer ona, zapravo, vie nije ni izgledala kao princeza. No u svojoj zajednikoj nesrei njih se dvoje sprijateljie i postadoe jedno drugom utjeha. Jedne veeri kad je srebrno arobno zrcalo, koje je sad bilo prazno, lebdjelo na nebu, izvue Gigi sliku iz zrcala i pokaza je Momi. Ve je bila vrlo zguvana i izblijedjela, ali princeza odmah shvati da je to njena slika koju je onomad bila otposlala. I pod maskom ubogog siromaka Gigija prepozna princa Girolama, kojeg je stalno traila i radi kojeg je postala smrtna. I sve mu ispria. No Gigi tuno zatrese glavom i ree Od svega sto kae ne mogu razumjeti nita, jer je u mome srcu vor zbog kojeg se niega ne mogu sjetiti. Tad princeza Momo posegnu u njegove grudi i sasvim lako razrijei vor na njegovom srcu. I sad je princ Girolamo iznenada opet znao tko je i kamo pripada. On uze princezu Momu za ruku i ode s njom daleko, daleko u daljinu, gdje lei zemlja Sutranjica. Kad je Gigi zavrio, oboje su trenutak utjeli, a onda Momo upita A jesu li poslije postali mu i ena? Mislim da jesu, ree Gigi, kasnije.

A jesu li u meuvremenu umrli? Ne, ree Gigi sa sigurnou, to sluajno tono znam. arobno zrcalo uini ovjeka smrtnim samo ako sam pogleda u njega. Ali ako pogledaju dvoje, oni ponovo postaju besmrtni. A njih dvoje su ba to uinili. Mjesec je velik i srebrn stajao nad crnim pinijama i davao ruevinama tajanstven sjaj. Momo i Gigi su tiho sjedili jedno kraj drugog i dugo gledali uvis k njemu, i osjeali su sasvim jasno da su, dok traje taj trenutak, oboje besmrtni. Drugi dio Siva gospoda ESTO POGLAVLJE Raun je pogrean, a ipak bez greke Postoji jedna velika, a ipak sasvim svakodnevna tajna. Svi ljudi imaju u njoj udjela, svatko zna za nju, ali malobrojni razmiljaju o njoj. Veina ljudi je jednostavno prihvaa i nimalo joj se ne udi. Ta tajna je vrijeme. Postoje kalendari i satovi za njegovo mjerenje, ali to malo to govori, jer svatko zna da nekome jedan jedini sat moe izgledati kao vjenost, a katkad moe proletjeti kao trenutak ve prema tome to ovjek u tom satu doivljava. Jer vrijeme je ivot. A ivot stanuje u srcu. A ba to nitko nije znao bolje od sive gospode. Nitko nije poznavao vrijednost jednog sata, jedne minute, pa ak i jedne jedine sekunde ivota kao oni. Oni su se, dakako, u nj razumjeli na svoj nain, onako kako se pijavica razumije u krv, pa su na svoj nain s njim i postupali. Oni su imali svoje planove s vremenom ljudi. Bili su to dalekoseni i briljivo pripremljeni planovi. Najvanije im je bilo da nitko ne zapazi njihov rad. Neprimjetno su se uvukli u ivot velikog grada i njegovih stanovnika i, korak po korak, a da to nitko nije ni primijetio, svakodnevno su prodirali sve dalje i hvatali ljude u svoju zamku. Poznavali su svakoga tko je dolazio u obzir za njihove namjere jo mnogo prije nego to bi dotini ita naslutio. ekali su samo pogodan trenutak da ga uhvate. Sa svoje strane inili su sve da taj trenutak doe. Tu je bio, na primjer, gospodin Fusi, frizer. Nije on bio neki uveni umjetnik u svom poslu, ali uivao je ugled u svojoj ulici. Nije bio siromaan, ali ni bogat. Imao je malu brijanicu u sreditu grada i jednog uenika. Jednog je dana gospodin Fusi stajao na vratima brijanice i ekao muterije. Uenik je imao slobodan dan i gospodin Fusi je bio sam. Gledao je kako kia bubnja po ploniku. Dan je bio siv, a i u dui gospodina Fusija bilo je tmurno. Moj ivot prolazi, razmiljao je on, u zveckanju kara, blebetanju i sapunici. to ja zapravo imam od ivota? A kad jednom umrem, bit e kao da nikad nisam ni postojao. Uope nije rije o tome da bi gospodin Fusi imao neto protiv malo avrljanja. On je dapae volio ljudima nairoko izlagati svoje poglede i uti to oni o tome misle. Ni protiv zveckanja kara ni sapunice nije imao nita. Njegov mu je posao priinjavao pravo zadovoljstvo i on je znao da ga dobro obavlja. U izbrijavanju podbratka mu je malo tko bio ravan. A ipak, ima trenutaka kad sve to kao da nije vano. Svakome se to dogaa. itav moj ivot je promaen, mislio je gospodin Fusi. Tko sam ja uope? Mali frizer, to je sve to je od mene postalo. Kad bih mogao voditi pravi ivot, bio bih sasvim drugi ovjek! No kako bi taj pravi ivot u stvari trebao izgledati, to gospodinu Fusiju nije bilo ba jasno. On je u vezi s tim imao samo neku neodreenu predodbu neeg znaajnog, neeg luksuznog kao to to izgleda, na primjer, u ilustriranim asopisima. No, razmiljao je mrzovoljno, za takvo to mi uz moj posao ne ostaje vremena. Trebalo bi biti slobodan. A ja sam itav svoj ivot zarobljenik kara, brbljanja i sapunice. U tom je trenutku prolazio fin, pepeljastosiv automobil. Zaustavi se upravo pred brijanicom gospodina Fusija. Iz njega izie siv gospodin i ue u brijanicu. Poloi svoju olovnosivu aktovku na stoli pokraj ogledala, objesi na vjealicu svoj okrugli kruti eir, sjede na brijaki stolac, izvadi biljenicu iz depa i poe je listati, puei svoju malu sivu cigaru. Gospodin Fusi zatvori vrata brijanice jer mu se uini da je u maloj prostoriji odjednom postalo neobino hladno. Izvolite, ree zbunjeno. elite li ianje ili brijanje? i smjesta se ugrize za jezik zbog svoje netaktinosti. ovjek je naime imao elu glatku poput ogledala. Ni jedno od toga dvoga, odgovori sivi gospodin, ne nasmijeivi se. Glas mu je bio izuzetno

bezbojan, rekli bismo olovnosiv. Ja sam iz tedionice vremena. Agent broj XYQ384b. Imamo podatak da elite kod nas otvoriti tednu knjiicu. Nemam pojma o tome, odgovori gospodin Fusi jo zbunjeniji. Iskreno reeno, dosada nisam ni znao da takva institucija uope postoji. Eto, sada znate, odgovori agent turo. Opet je neto pogledao u biljenicu pa je nastavio Vi ste gospodin Fusi, frizer, je li tako? Da, tako je, to sam ja, odvrati gospodin Fusi. Onda sam na pravom mjestu, ree sivi gospodin i zatvori biljenicu. Vi ste kod nas na ekanju. Kako to? upita gospodin Fusi udei se i dalje. Vidite, dragi gospodine Fusi, ree agent. Vi tratite svoj ivot u zveckanju karama, avrljanju i sapunici. Kad jednom umrete, bit e kao da nikad niste ni postojali. Kad biste imali vremena voditi pravi ivot, bili biste sasvim drugi ovjek. Dakle, sve to vam treba je vrijeme. Imam li pravo? O tome sam upravo razmiljao, promrmlja gospodin Fusi i zadrhti jer je, usprkos zatvorenim vratima, bivalo sve hladnije Eto, vidite, odgovori sivi gospodin i povue zadovoljno dim iz svoje male cigare. Ali odakle uzeti vrijeme? Ono se mora utedjeti! Vi, gospodine Fusi, potpuno neodgovorno tratite svoje vrijeme. To u vam dokazati kratkim i jednostavnim raunom. Jedna minuta ima ezdeset sekundi. Jedan sat ima ezdeset minuta. Moete li me slijediti? Da, svakako, ree gospodin Fusi. Agent broj XYQ384b poe sivom olovkom pisati brojke po ogledalu. ezdeset puta ezdeset je tri tisue est stotina. Jedan sat ima, dakle, tri tisue est stotina sekundi. Jedan dan ima dvadeset etiri sata, dakle tri tisue est stotina puta dvadeset etiri iznosi osamdeset est tisua i etiri stotine sekundi dnevno. Kao to znamo, godina ima tristo ezdeset pet dana. To sada iznosi trideset jedan milijun petsto trideset est tisua sekundi godinje. Ili za deset godina tristo petnaest milijuna tristo ezdeset tisua sekundi. Koliko mislite da ete doivjeti, gospodine Fusi? Pa, promuca zbunjeno gospodin Fusi, pa mislim tako sedamdeset, osamdeset godina, kako bog odredi. Dobro, nastavi sivi gospodin, pretpostavimo samo sedamdeset godina. To bi, dakle, bilo tristo petnaest milijuna tristo ezdeset tisua puta sedam, to iznosi dvije milijarde dvjesto sedam milijuna, petsto dvadeset tisua sekundi. I on krupno napisa na ogledalu broj 2 207 520 000 sekundi. To podvue nekoliko puta i objasni To je, dakle, gospodine Fusi, imetak koji vam stoji na raspolaganju. Gospodin Fusi proguta knedlu i prijee rukom preko ela. Zavrtjelo mu se od te sume. Nikad ne bi ni pomislio da je tako bogat. Da, ree agent kimajui glavom i povue dim iz svoje male sive cigare, to je lijep broj, zar ne? No da vidimo dalje. Koliko imate godina, gospodine Fusi? etrdeset dvije, promuca ovaj i iznenada se osjeti krivim kao da je neto pronevjerio. Koliko prosjeno spavate nou? ispitivao je sivi gospodin. Oko osam sati, prizna gospodin Fusi. Agent je munjevito raunao. Olovka je kripala po ogledalu tako da se gospodinu Fusiju koa jeila. etrdeset dvije godine osam sati dnevno to ve iznosi etiri stotine etrdeset jedan milijun petsto etiri tisue. Taj iznos moemo s pravom smatrati izgubljenim. Koliko vremena dnevno morate rtvovati poslu, gospodine Fusi? Takoer osam sati, otprilike, prizna gospodin Fusi jedva ujno. Onda moramo jo jednom istu sumu staviti na raun gubitka, nastavljao je agent neumoljivo. Zatim izvjesno vrijeme utroite na ishranu. Koliko vremena vam je potrebno za sve dnevne obroke zajedno? Ne znam tono, ree gospodin Fusi bojaljivo, moda dva sata? To mi se ini premalo, ree agent, ali uzmimo da je tako. Onda to za etrdeset dvije godine iznosi sto deset milijuna tri stotine sedamdeset est tisua. Nastavimo! Vi ivite, kao to znamo, sa svojom starom majkom. Svakoga dana posveujete staroj eni jedan puni sat, to znai, vi sjedite s njom, razgovarate s njom, iako je ona gluha i jedva vas uje. To je, dakle, baeno vrijeme pedeset pet

milijuna sto osamdeset osam tisua. Vi, dalje, drite sasvim nepotrebno papagaja ija vam njega oduzima dnevno etvrt sata obraunato, to znai trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisua. Ali. upade gospodin Fusi preklinjui. Ne prekidajte me! zapovjedi agent, koji je sve bre i bre raunao. Kako je vaa majka nemona, morate vi, gospodine Fusi, obavljati jedan dio kunog posla. Morate ii u kupovinu, istiti cipele i baviti se slinim dosadnim stvarima. Koliko vremena troite na to? Moda jedan sat, ali... To je daljih pedeset pet milijuna sto osamdeset osam tisua koje gubite, gospodine Fusi. Mi, zatim, znamo da jednom tjedno idete u kino, jednom tjedno imate probu pjevakog zbora, zatim da imate svoje stalno drutvance u kavani koju posjeujete dva puta tjedno, a u ostale dane naete se uveer sa svojim prijateljima, ponekad ak itate i poneku knjigu. Ukratko, vi beskorisnim stvarima ubijate svoje vrijeme, i to moda oko tri sata dnevno, to iznosi sto ezdeset pet milijuna pet stotina ezdeset etiri tisue. Nije vam dobro, gospodine Fusi? Ne, odgovori gospodin Fusi, oprostite... Ve smo pri kraju, ree sivi gospodin. Ali moramo porazgovarati o jo jednom vanom poglavlju vaeg ivota. Naime, vi imate onu malu tajnu, znate ve. Gospodin Fusi poe cvokotati zubima, toliko mu je hladno bilo. I to znate? promrmlja on nemono. Mislio sam da osim mene i gospoice Darije... U naem modernom svijetu, prekide ga agent broj XYQ384b, tajne nisu vie tajne. Gledajte stvari realno, gospodine Fusi. Odgovorite mi Hoete li se oeniti gospoicom Darijom? Ne, ree gospodin Fusi, to ipak ne mogu... U pravu ste, nastavi sivi gospodin, gospoica Daria ostat e cijelog svog ivota prikovana za kolica, jer su joj noge oduzete. No i usprkos tome vi je svakodnevno posjeujete na pola sata, da joj odnesete cvijee. Zato? Ona se uvijek tako raduje, odgovori gospodin Fusi skoro plaui. No, ako razborito gledamo, odvrati agent, to je za vas izgubljeno vrijeme. I to ukupno ve dvadeset sedam milijuna pet stotina devedeset etiri tisue sekundi. Ako tome jo dodamo da ste navikli da svaku veer pred spavanje etvrt sata provedete sjedei kraj prozora i razmiljajui o proteklom danu, onda jo jednom imamo sumu od trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisua koju treba otpisati. Pa da vidimo, gospodine Fusi, to vama, zapravo, preostaje. Na ogledalu je stajao sljedei raun Spavanje 441 504 000 sekundi. Posao 441 504 000 Prehrana 110 376 000 Majka 55 188 000 Papigica 13 797 000 Kupovina i dr. 55 188 000 Prijatelji, pjevanje i dr. 165 564 000 Tajna 27 594 000 Prozor 13 797 000 Ukupno 1 324 512 000 sekundi Ovaj iznos, ree sivi gospodin udarajui olovkom po zrcalu tako jako kao da puca iz revolvera, ovaj iznos je, dakle, vrijeme koje ste do sada izgubili. to kaete na to, gospodine Fusi? Gospodin Fusi ne ree ba nita. Sjede na stolicu u kutu i maramicom obrisa elo, jer se, usprkos ledenoj hladnoi, oznojio. Sivi gospodin kimnu ozbiljno. Da, dobro vidite, ree on. To je vie od polovice vaeg ukupnog prvobitnog imetka, gospodine Fusi. No hajde da vidimo to vam je od vae etrdeset dvije godine ostalo. Jedna godina to je trideset jedan milijun pet stotina trideset est tisua sekundi, kao to znate. Pomnoeno s etrdeset dva to iznosi milijardu tri stotine dvadeset etiri milijuna pet stotina dvanaest tisua. On napisa broj ispod iznosa izgubljenog vremena 1 324 512 000 sekundi 1 324 512 000 0 000 000 000

Stavi olovku u dep i napravi duu pauzu da bi pogled na ovolike nule stigao djelovati na gospodina Fusija. I djelovao je. Ovo je, dakle, ree gospodin Fusi slomljeno, bilanca cijelog mog dosadanjeg ivota. Bio je tako utuen raunom, tonim u dlaku, da je sve to primao bez protivljenja. A sam raun je bio toan. To je bio jedan od trikova kojima su siva gospoda varala u tisuama sluajeva. Mislite li, gospodine Fusi, blagim tonom uze ponovo rije agent broj XYQ384b da moete ovako i dalje privreivati? Zar ne biste radije poeli tedjeti? Plavih, sleenih usana, gospodin Fusi nijemo kimnu glavom. Da ste, na primjer, govorio je sivo obojeni glas agenta na uho gospodina Fusija, jo prije dvadeset godina poeli dnevno tedjeti samo jedan jedini sat, sada biste imali dobitak od dvadeset est milijuna dvije stotine osamdeset tisua sekundi. Da ste dnevno utedjeli dva sata vremena, to bi, jasno, bilo dvostruko, dakle, dvjesto pedeset milijuna pet stotina ezdeset tisua. Pa molim vas, gospodine Fusi, to su dva mala triava sata naspram tolike sume? Nita! uzviknu gospodin Fusi, Smijena sitnica! Drago mi je da to uviate, nastavi agent ravnoduno. Ako sad jo izraunamo to biste, pod istim uvjetima, mogli utedjeti u daljnjih dvadeset godina, dobit emo zavidnu sumu od sto pet milijuna sto dvadeset tisua sekundi. Cio taj kapital bi vam stajao na raspolaganju u vaoj ezdeset drugoj godini ivota. Sjajno! promuca gospodin Fusi i razrogai oi. ekajte, nastavi sivi gospodin. To nije sve. Mi, to jest tedionica vremena, ne samo to uvamo uteeno vrijeme za vas, ve vam plaamo i kamatu. To znai da biste, zapravo, dobili mnogo vie. Koliko vie? bez daha upita gospodin Fusi. To bi ovisilo o vama, objanjavao je agent, koliko biste utedjeli i koliko vremena biste uteevinu ostavili kod nas. Ostavio? raspitivao se gospodin Fusi. to to znai? Vrlo jednostavno, ree sivi gospodin. Ako svoje uteeno vrijeme ne biste od nas potraivali prije nego to proe pet godina, isplatili bismo vam jo toliku sumu. Va imetak se udvostruava svakih pet godina, razumijete? Poslije deset godina imali biste ve etiri puta vie od prvobitne sume, poslije petnaest godina osam puta, i tako dalje. Da ste prije dvadeset godina poeli dnevno tedjeti samo dva sata dnevno, u svojoj ezdeset drugoj godini, dakle poslije ukupno etrdeset godina tednje, imali biste na raspolaganju dvjesto pedeset puta vie. To bi bilo dvadeset est milijardi devet stotina deset milijuna sedam stotina dvadeset tisua. On ponovo izvadi svoju sivu pisaljku i napisa na ogledalu i taj broj 26 910 720 000 sekundi I sami vidite, gospodine Fusi, ree on zatim i prvi put se malo nasmijei. To bi bilo vie nego desetostruko od vaeg prvobitnog ukupnog ivotnog vremena. I to tedei samo dva sata dnevno. Razmislite, zar to nije ponuda koja se isplati? I te kako! ree gospodin Fusi iscrpljen. Bez sumnje! Ja sam nesretnik to nisam ve odavno poeo tedjeti. To tek sada uviam i moram priznati oajan sam! Za to, odgovori blago sivi gospodin, doista nema razloga. Nikad nije kasno. Ako hoete, moete poeti jo danas. Vidjet ete, isplati se. Svakako! uzviknu gospodin Fusi. to treba da radim? Ah, dragi moj, ree agent i podie obrve, pa znate valjda kako se tedi vrijeme! Morate naprosto bre raditi i sve to je suvino izostaviti. Umjesto pola, poklonite muteriji samo etvrt sata. Izbjegavajte razgovore koji vam oduzimaju vrijeme. Skratite sat kod svoje majke na pola sata. Najbolje bi bilo da je date u neki dobar, jeftin staraki dom gdje e se za nju brinuti, a vi biste time dobili cio sat dnevno. Otarasite se beskorisne papigice! Gospoicu Dariju posjeujte samo jednom u etrnaest dana, ako ba morate. Izostavite onih etvrt sata za pregled dnevnih dogaaja i, prije svega, ne tratite svoje skupocjeno vrijeme tako esto u itanju, pjevanju ili sa svojim takozvanim prijateljima. Uzgred vam preporuujem da u svojoj brijanici objesite veliki toan sat da moete tono nadgledati rad svoga uenika. Dobro, ree gospodin Fusi, sve to ja mogu uiniti, ali vrijeme koje mi tako ostane slobodno to s njim da radim? Da ga predam? I gdje? Ili da ga uvam? Kako sve to funkcionira? Nita ne brinite, ree sivi gospodin i nasmija se po drugi put. To prepustite nama. Moete biti

sigurni da se nee izgubiti ni najmanji djeli vaeg uteenog vremena. Vidjet ete da vam nee nita preostati. Dobro, dakle, odvrati gospodin Fusi smlavljen, prihvaam. To moete s povjerenjem uiniti, prijatelju, ree agent i ustade. Pozdravljam vas kao novog lana velike zajednice tedia vremena. Sad ste i vi uistinu moderan i napredan ovjek, gospodine Fusi. estitam! Zatim uze svoj eir i torbu. Samo as! uzviknu gospodin Fusi. Ne moramo li zakljuiti nekakav ugovor? Zar ne moram neto potpisati? Hou li dobiti kakav dokument? Agent broj XYQ385b okrenu se s vrata i pogleda gospodina Fusija s laganim negodovanjem. emu? upita on. tednja vremena ne da se usporediti ni s kakvom drugom vrstom tednje. To je stvar potpunog povjerenja s obje strane! Nama je dovoljan va pristanak. On je neopoziv. A mi se brinemo za vau uteevinu. Koliko ete, meutim, utedjeti ovisi samo o vama. Mi vas ni na to ne prisiljavamo. Zbogom, gospodine Fusi! S tim rijeima agent kroi u svoj elegantni sivi automobil i odjuri. Gospodin Fusi je gledao za njim trljajui elo. Polako mu je postajalo toplije, ali se osjeao bolesno i bijedno. Plavi dim iz agentove male cigare lebdio je jo dugo u prostoriji u gustim pramenovima, ne povlaei se. Tek kad je dim iezao, gospodinu Fusiju je bilo bolje. No kako je dim nestajao, blijedjele su i brojke na ogledalu. I kad su najzad sasvim nestale, ugasilo se u pamenju gospodina Fusija i sjeanje na sivog posjetioca sjeanje na posjetioca, ali ne i na odluku! Nju je sada smatrao svojom vlastitom. Namjera da odsad pone tedjeti vrijeme kako bi bilo kad bi u budunosti mogao poeti drugaiji ivot vrsto se usadila u njegovoj dui, kao bodlja koja se ne da izvui. A onda doe prva muterija toga dana. Gospodin Fusi ju je zlovoljno posluivao, izostavljao je sve suvino, utio je i stvarno zavrio posao umjesto za pola sata, ve za dvadeset minuta. Tako je postupao i nadalje sa svakom muterijom. Tako ga posao uope nije veselio, ali to vie nije bilo ni vano. On je uz svog uenika zaposlio jo dva pomonika i budno pazio da ne izgube ni sekundu. Svaki je posao bio utvren tonim planom. U brijanici gospodina Fusija visila je sada ploa s natpisom UTEENO VRIJEME JE DVOSTRUKO VRIJEME! Gospoici Dariji napisao je kratko konkretno pismo da uslijed nedostatka vremena, na alost, vie ne moe dolaziti. Svoju papigicu prodao je jednoj prodavaonici ivotinja. Majku je smjestio u jedan dobar, ali jeftin staraki dom i posjeivao je jednom mjeseno. I inae je slijedio sve savjete sivog gospodina, koje je sada smatrao vlastitim odlukama. Postajao je sve nervozniji i nemirniji, jer jedno je, ipak, bilo udno od svog vremena koje bi utedio, nije mu nikada nita preostajalo. Ono je na neobjanjiv nain naprosto iezavalo i vie ga nije bilo. Njegovi dani su prvo neprimjetno, a onda vidljivo bivali sve krai i krai. Ne bi se ni okrenuo, a ve bi proao tjedan, mjesec, godina, jo jedna, pa jo jedna. Budui da se vie nije sjeao posjete sivog gospodina, morao se bar ozbiljno upitati gdje li je sve to njegovo vrijeme. No to je pitanje on sebi postavljao isto onako rijetko kao i svi drugi tedie vremena. Kao da je njime ovladala neka slijepa opinjenost. I kad bi ponekad sa strahom primijetio kako mu dani sve bre i bre lete, tedio je sve grevitije. to se dogodilo gospodinu Fusiju, dogodilo se ve mnogim ljudima u velikom gradu. I svakim je danom bilo sve vie onih koji su poinjali initi ono to su zvali tednja vremena. to ih je vie bilo, bilo je vie i sljedbenika, jer i onima koji to zapravo nisu htjeli nije preostajalo nita drugo do sudjelovati. Na radiju, televiziji i u novinama svakoga su dana objanjavane i hvaljene prednosti novih ustanova za tednju vremena, koje e ljudima jednoga dana dati slobodu za pravi ivot. Na zidovima kua i na oglasnim stupovima lijepljeni su plakati na kojima su se mogle vidjeti sve mogue slike sree. Ispod njih je svijetleim slovima pisalo TEDIE VREMENA IVE SVE BOLJE! Ili TEDIAMA VREMENA PRIPADA BUDUNOST! Ili UNAPRIJEDI SVOJ lVOT TEDI VRIJEME! No stvarnost je izgledala sasvim drugaije. tedie vremena su, dodue, bili bolje odjeveni od ljudi koji su ivjeli blizu starog amfiteatra. Vie su zaraivali pa su mogli vie i troiti. Ali srca su im bila

neraspoloena, umorna ili ogorena, a oi neprijazne. Njima je, naravno, bila nepoznata izreka Pa otii k Momi! Nisu imali nikog tko bi ih tako sluao da bi od toga postali pametni, pomirljivi ili ak radosni. Pa ak da je za njih netko takav i postojao, vrlo je upitno bi li oni ikada poli k njemu osim ako bi sve mogli obaviti za pet minuta. Inae bi to smatrali izgubljenim vremenom. ak i njihovi slobodni trenuci morali su, prema njihovu miljenju, biti tako iskoriteni da im za najkrae vrijeme na brzinu prue to vie zadovoljstva i odmora. Tako nisu vie mogli slaviti istinske sveanosti, ni vesele, ni ozbiljne. Sanjarenje je za njih bilo gotovo zloin. No najtee su podnosili tiinu. U tiini ih je obuzimao strah, jer su slutili to se u stvari zbiva s njihovim ivotom. Zato su buali kad god je prijetila tiina. Naravno, to nije bila radosna galama kao na djejem igralitu, ve ljutita i zlovoljna buka, koja je iz dana u dan sve vie ispunjavala veliki grad. Je li netko obavljao svoj posao rado i s ljubavlju, nije bilo vano naprotiv, to ga je samo usporavalo. Bilo je vano jedino da za to krae vrijeme napravi to vie. Zato su iznad svih radnih mjesta u velikim tvornicama i uredima visile ploe na kojima je stajalo VRIJEME JE SKUPO NE TRATI GA! Ili VRIJEME JE NOVAC ZATO TEDI! Takvi su natpisi visili iznad pisaih stolova efova, iznad direktorskih fotelja, u lijenikim ordinacijama, u radnjama, restoranima i robnim kuama, pa i u kolama i djejim vrtiima. Nitko nije bio izuzet od toga. I napokon, i sam veliki grad je sve vie mijenjao izgled. Stare su etvrti sruene i sagraene nove kue u kojima se izostavljalo sve to se sada smatralo suvinim. Nitko se nije trudio graditi kue koje e odgovarati ljudima koji e u njima ivjeti, jer onda bi trebalo zidati sve same razliite kue. Bilo je mnogo jeftinije, i prije svega bre, zidati sve kue jednake. Na sjevernoj strani velikog grada ve su se irile velike novogradnje, itave etvrti. U beskonanim redovima uzdizale su se tamo viekatne zgradurine za iznajmljivanje koje su nalikovale jedna drugoj kao jaje jajetu. I budui da su sve kue izgledale jednako, i ulice su, naravno, jednako izgledale. I te su jednoobrazne ulice rasle i rasle i protezale se savreno ravne sve do horizonta prava pustinja ureenosti! A isti takav bio je i ivot ljudi koji su tamo stanovali savreno ravan sve do horizonta. Jer ovdje je sve bilo tono proraunato i isplanirano, svaki centimetar i svaki trenutak. Nije izgledalo da itko primjeuje kako, tedei vrijeme, zapravo tedi neto sasvim drugo. Nitko nije elio vidjeti da je njegov ivot postajao sve siromaniji, jednoliniji i hladniji. To su ipak jasno osjeala djeca, jer ni za njih nitko vie nije imao vremena. Ali vrijeme je ivot. A ivot stanuje u srcu. Koliko su ljudi na njemu vie tedjeli, toliko su ga manje imali. SEDMO POGLAVLJE Momo trai svoje prijatelje, a nju posjeuje jedan neprijatelj Ne znam, ini mi se, ree jednog dana Momo, kao da nai stari prijatelji sve rjee dolaze k meni. Neke nisam ve odavno vidjela. Gigi, Vodi Stranaca, i Beppo ista Ulica sjedili su pokraj nje na travom obraslim kamenim stepenicama ruevine i gledali zalazak sunca. Da, ree Gigi zamiljeno, i meni se to ini. Ima sve manje onih koji sluaju moje prie. Nije kao prije. Neto se zbiva. Ali to? upita Momo. Gigi slee ramenima i, utonuo u misli, pljuvakom izbrisa nekoliko slova koja bijae navrljao na staroj ploici za pisanje. Ploicu je prije nekoliko tjedana stari Beppo naao u kanti za smee i donio je Momi. Ona dodue vie nije bila ba nova i u sredini je imala veliku pukotinu, ali inae je bila jo posve upotrebljiva. Otada je Gigi svakoga dana pokazivao Momi kako se pie ovo ili ono slovo. I kako je Momo imala vrlo dobro pamenje, nauila je u meuvremenu ve sasvim dobro itati. Samo s pisanjem nije ilo ba lako. Beppo ista Ulica, nakon to je razmislio o Mominu pitanju, polako kimne glavom i ree Da, istina je. Pribliava se. Ve je posvuda po gradu. Odavno sam to primijetio. A to to? upita Momo. Beppo je neko vrijeme razmiljao, a onda odgovori Nita dobro. I opet nakon nekog vremena doda Postaje hladno. Ma daj! ree Gigi i tjeei zagrli Momu. Zato sve vie djece dolazi ovamo.

Da, zato ree Beppo, zato. Kako to misli? upita Momo. Beppo je dugo razmiljao pa napokon ree Ona ne dolaze zbog nas. Ona samo trae sklonite. Sve troje pogledae dolje na okruglu travnatu povrinu u sredini amfiteatra gdje je nekoliko djece igralo novu igru koju su upravo tog popodneva izmislili. Meu njima je bilo nekoliko Mominih starih prijatelja djeak s naoalama, zvan Paolo, djevojica Maria sa sestricom Ded, debeli djeak visoka glasa, ije je ime bilo Massimo, pa jo jedan djeak koji je izgledao malo zaputeno i zvao se Franco. Osim njih bilo je tu i druge djece koja su tek odnedavno ovamo dolazila, i jedan manji djeak koji je toga popodneva prvi put doao. Bilo je ba onako kao to je Gigi rekao svakoga ih je dana bilo sve vie. Momo se, zapravo, mogla tome radovati. Ali veina te djece jednostavno se nije znala igrati. Ona bi samo zlovoljno sjedila, dosaivala se i gledala Momu i njene prijatelje. Koji put bi namjerno smetala i sve kvarila. esto je dolazilo do svae i prepirke. To, dakako, nije tako ostajalo jer je Momina nazonost djelovala i na ovu djecu pa bi uskoro i oni poeli oduevljeno sudjelovati i padale bi im na pamet odline ideje za igru. Ali skoro svakoga dana su dolazila nova djeca, neka ak i iz drugih, udaljenijih gradskih etvrti. I tako je uvijek sve poinjalo iznova jer, kao to se zna, dovoljno je da samo jedan pokvari igru pa da se sve raspadne. A tu je bilo jo neto to Momo nije mogla sasvim shvatiti. I to bijae poelo tek u posljednje vrijeme. Sve ee se dogaalo da djeca donesu razne igrake kojima se, u stvari, nije moglo igrati, na primjer tenk na daljinsko upravljanje kojega se moglo voziti naokolo ali nije valjao ni za to drugo. Ili svemirska raketa koja se, vezana za tap, vrtjela ukrug ali se s njom nita drugo nije moglo zapoeti. Ili mali robot koji je kolutao uarenim oima i okretao glavu ali niemu drugom nije mogao posluiti. Bile su to, dakako, skupe igrake kakve Momini prijatelji, a pogotovo Momo, nikad nisu imali. Sve su te stvari bile savrene do posljednje pojedinosti tako da ba nita vie nije trebalo zamiljati. Djeca su tako satima sjedila i kao opinjena, a ipak s dosadom, gledala u neku stvar koja se tu zvrei okretala, klatila ili jurila u krug ali im pritom nita nije padalo na pamet. Zato su se opet vraala svojim starim igrama za koje je bilo dovoljno i nekoliko kutija, poderani stolnjak, krtinjak ili aka kamenia. Uz te su si stvari mogli mnogo toga zamisliti. Izgleda da je i te veeri neto ometalo igru. Djeca su se jedno za drugim prestajala igrati, dok najzad nisu sva posjedala oko Gigija, Beppa i Mome. Oekivali su da Gigi pone priu, ali to se nije dogodilo. Manji djeak, koji je prvi put doao, imao je velik radio. Sjedio je podalje od ostalih i aparat navio vrlo glasno. Na programu su bile reklame. Kako bi bilo da stia tu svoju idiotsku kantu? prijeteim tonom upita zaputeni djeak po imenu Franco. Ne razumijem te, ree strani djeak i naceri se, moj radio je takav. Smjesta ga utiaj, povika Franco i ustade. Strani djeak malo poblijedi, ali odgovori prkosno Ti mi nema to govoriti, ni ti niti itko drugi. Ja u svoj radio navijati onoliko glasno koliko me volja. Ima pravo, ree stari Beppo, ne moemo mu zabraniti. Moemo ga samo zamoliti. Franco opet sjede. Neka ide nekamo drugamo, ree on ogoreno, Ve nam cijelo popodne sve kvari. Vjerojatno ima neki svoj razlog, odgovori Beppo i kroz male