2

Mia Couto

Mjesečarskazemlja

Terra sonambula 1992.

3

Govorilo se za tu zemlju da je mjesečarska. Jer dok su ljudi spavali, zemlja je pohodiladruge prostore i druga vremena. Kad bi se probudili, stanovnici bi ugledali novo lice krajolikakoje su te noći posjetili u fantaziji snova.

(Vjerovanje stanovnika Matimatia)

Što navodi cestu da korača? San. Dokle god ljudi sanjaju, cesta će biti živa. Zato služeputevi da nas približe budućnosti.

(Tuahirov govor)

Postoje tri vrste ljudi:živi, mrtvi i oni koji plove morem.

(Platon)

4

Sadržaj:

Prvo poglavlje: Mrtva cesta

Prva Kindzuova bilježnica: Vrijeme u kojem je svijet bio naše dobi

Drugo poglavlje: Slova sna

Druga Kindzuova bilježnica: Jama na krovu svijeta

Treće poglavlje: Gorki okus maquele

Treća Kindzuova bilježnica: Matimati, zemlja vode

Četvrto poglavlje: Siqueletova pouka

Četvrta Kindzuova bilježnica: Nebeska kći

Peto poglavlje: Tvorac rijeka

Peta Kindzuova bilježnica: Zakletve, obećanja, varke

Šesto poglavlje: Vremešne bezbožnice

Šesta Kindzuova bilježnica: Povratak u Matimati

Sedmo poglavlje: Ruke koje sanjaju žene

Sedma Kindzuova bilježnica: Pijani vodič

Osmo poglavlje: Uzdah vlakova

Osma Kindzuova bilježnica: Ouintinove uspomene

Deveto poglavlje: Opsjene samoće

Deveta Kindzuova bilježnica: Pojava Virgínije

Deseto poglavlje: Bolest iz močvare

Deseta Kindzuova bilježnica: U logoru smrti

Jedanaesto poglavlje: Valovi koji ispisuju priče

Posljednja Kindzuova bilježnica: Stranice zemlje

5

Prvo poglavlje

Mrtva cesta

N A T O M J E M J E S T U rat ubio cestu. Po putevima su se vukle samo hijene,njuškajući po pepelu i prašini. Krajolik se pomiješao s dotad neviđenom tugom, u bojamakoje su se lijepile za usta. Bile su to prljave boje, tako prljave da su izgubile svu lakoću izaboravile na odvažnost zamahivanja krilima po plavetnilu. Nebo je postalo nepodnošljivo. Iživi su se priviknuli na tlo, u pomirenoj priučenosti na smrt.

Cesta koja se sada širi pred našim pogledom ne križa se ni s jednom drugom. Polegnutijaje od stoljeća, i svu daljinu podnosi sama. Na rubovima trunu zapaljeni automobili, ostacipljački. U okolnoj savani samo baobabi bez cvjetova zure u svijet.

Jedan starac i jedan dječak hodaju cestom. Teturaju kao da im je hodanje jedini posaootkad su se rodili. Idu kao da idu niodakle, kao da nisu hodali do mjesta na koje stižu, ustalnom iščekivanju onoga što će doći. Bježe od rata, toga rata koji je zagadio cijelu njihovuzemlju. Idu u iluziji da će tamo dalje naći mirno sklonište. Hodaju bosi, njihova je odjeća isteboje kao i cesta. Starac se zove Tuahir. Mršav je, kao da mu je sva tvar ispijena. Dječak sezove Muidinga. Korača ispred njega otkako su izašli iz izbjegličkog logora. Primjećuje se dalagano šepa, jednoj nozi treba dulje da napravi korak. Trag bolesti koja ga je nedavno skoroodvela u smrt. Prigrlio ga je starac kad su ga svi ostali već bili napustili. Dječak je biozapušten, šmrklje su mu izlazile ne samo iz nosa već i iz cijele glave. Starac ga je moraonaučiti svim počecima: kako hodati, govoriti, misliti. Muidinga se ponovno podječačio. No todrugo djetinjstvo bilo je užurbano zbog potrebe za preživljavanjem. Kad su započeliputovanje, on je još običavao pjevati, prepuštajući se opuštenim igrosmišljarijama. No udruženju sa samoćom, pjevanje se iselilo iz njega. Dvoje putnika nalikovalo je cesti, uvenuli iobeznađeni.

Sada se Muidinga i Tuahir zaustavljaju ispred nekakva izgorjelog autobusa. Svađaju se,razilaze u mišljenjima. Starac mu glasno prigovara:

— Govorim ti, dječače: napravit ćemo kuću upravo ovdje.– Ali zar ovdje? U tom izgorjelom machimbombu?1

—Ti ništa ne znaš, dječače. Što je izgorjelo, više se ne može zapaliti.Muidinga se ne da uvjeriti. Gleda u ravnicu, sve se doima kao u nesvjestici. Na tom tlu,

tako ogoljenom od sjaja, čovjek nema volje imati pravo. Zato on ne ustraje. Hoda okomachimbomba. Vozilo je izgubilo kontrolu, ostalo napola prepriječeno na cesti. Prednji je dioulubljen od udarca u golemi baobab. Muidinga se nasloni na deblo i upita:

—Ali zar nije opasno ako ostanemo na cesti, Tuahire? Nije li bolje da se skrijemo usavanu?

—Ne. Ovdje možemo vidjeti putnike. Shvaćaš li?—Ti najbolje znaš, Tuahire.—Ne vrijedi se žaliti. Ti si kriv: ne želiš li naći svoje roditelje?—Želim. Ali cestom prolaze samo naoružani banditi.—Ako dođu banditi, pretvarat ćemo se da smo mrtvi. Kao da smo zajedno umrli u

machimbombu.Uđu u autobus. U prolazu i na sjedalima još se nalaze karbonizirana tijela. Muidinga ne

želi ući. Starac hoda prolazom, zaviruje u sve kutove vozila.—Ovi su dobro izgorjeli. Pogledaj kako su se smanjili. Čini se da nas vatra voli vidjeti

kao djecu.Tuahir se smjesti na zadnje sjedalo do kojega vatra nije doprla. Dječak se pribojava, i

dalje oklijeva ući. Starac ga bodri:—Dođi, to su mrtvaci koje je vatra očistila.Muidinga krene, gazeći vrlo oprezno. Ovaj je prostor zagađen smrću. Bilo bi potrebno

1 machimbombo - autobus

6

tisuću obreda da pročiste autobus.—Ne pravi takvo lice, dječače. Mrtvi se uvrijede ako pred njima pokažemo gađenje.Muidinga stavi vreću na jedno sjedalo. Sjedne i promotri to sklonište. Ima strop, sjedala,

naslone. Neustrašivi starac već je legao da počine. Sklopio je oči i lijeno govori:—Godi ovakav hlad. Nisam se naspavao otkad smo otišli iz logora. Zar ne želiš ostati u

ovoj hladovini?—Tuahire, izbacimo ova tijela odavde.—A zašto? Zar ti smrde?Dječak ne odgovori odmah. Okrenuo se prema slomljenom prozoru. Starac ga nagovara

da počine. Otkako su otišli iz logora izgubljenih, nisu predahnuli. Muidinga mu je i daljeokrenut leđima. Čuje se samo njegovo disanje koje gotovo prelazi u jecanje. Zatim ponavljamolbu šapćući: da se očisti to sklonište.

—Molim te, striče Tuahire. Dosta mi je života među mrtvacima.Starac ga hitro ispravi: nisam tvoj stric! I zaprijeti: neka mladić ne pretjeruje s

prisnostima. Takvo je oslovljavanje uobičajeno, opravdava se Muidinga.—Kod tebe mi se to ne sviđa.—Neću te više nikada tako zvati.— I reci mi: zašto želiš naći svoje roditelje?—Već sam to objasnio toliko puta.—Nisam shvatio. Reći ću ti jednu stvar: tvoji te roditelji ne žele vidjeti ni živoga.—Zašto?—U ratno vrijeme djeca su teret koji maningue2 smeta.Izlaze i pokapaju leševe. Ne udaljavaju se. Kopaju samo jednu jamu da uštede snagu. Na

povratku pronađu još jedno truplo. Leži na rubu ceste, okrenuto leđima. Nije bilo spaljeno.Ubijeno je hicem. Košulja mu je toliko natopljena krvlju da joj se ne može razabrati pravaboja. Pokraj tijela nalazi se kovčeg, zaključan, netaknut. Tuahir prodrma mrtvaca nogom.Pregleda mu džepove, uzalud: netko ih je već ispraznio.

—Eh, ovaj tip ne smrdi. Napali su machimbombu nedavno.Dječak zadrhti. Tragedija se, dakle, nije dogodila davno, kao što je mislio. Duhovi umrlih

još su ondje lebdjeli. No, čini se da Tuahir ne obraća pažnju na susjede. Pokopali suposljednje truplo. Njegovo lice nisu uspjeli vidjeti: odvukli su ga kako su ga i zatekli, zubimaje brazdao zemlju. Kad su zatrpali jamu, starac odvuče kovčeg u autobus. Pokuša ga otvoritilopatom, ali ne uspijeva. Zove dječaka u pomoć.

—Pomozi mi otvoriti da vidimo što je unutra.Brzo razbiju ključanicu. U kovčegu je odjeća i kutija s hranom. Po svemu tome razbacane

su školske bilježnice, načrčkane nesigurnim slovima. Starac izvadi kutiju s hranom. Muidingapregledava papire.

— Pogledaj, Tuahire, to su pisma.— Zanima me hrana.Dječak pregledava ostalo. Radoznali prsti zavlače se u kutove kovčega. Starac mu skreće

pažnju: neka ostavi sve kako je bilo i zatvori poklopac.— Izvadi samo te papire. Poslužit će da zapalimo vatru.Dječak izvadi bilježnice. Spremi ih pod svoje sjedalo.Ne čini se da je spreman žrtvovati ih za potpalu vatre. Ostane sjediti, odsutno. U

međuvremenu, vani se spušta noć. Caruje crni gustiš, slijep. Muidinga gleda u mrak i drhti.To je ono crnilo što ga ni gavrani ne kusaju. Kao da su se sve sjene spustile na zemlju. Strahšeće svoje rogove u grudima dječaka koji legne, sklupčan kao stonoga. Machimbombo sepredaje nepomičnosti, sve je mukla tišina.

Kasnije se začuje neki plač, gotovo nečujan, poput tanke niti. To Muidinga plače. Staracustaje i ljuti se:

— Prestani plakati!— Boli me neka tuga...

2 maningue - mnogo, odviše

7

—Ako nastaviš plakati, prizvat ćeš duhove. Ušuti, ili ću ti razbiti tugu udarcem.—Nikada više nećemo izaći odavde.—Hoćemo, svakako. Nešto će se jednoga dana dogoditi. I taj će rat završiti. Cesta će se

ispuniti ljudima, kamionima. Kao u negdašnje vrijeme.Smireniji, starac prelazi rukom preko dječakovih ramena koja drhte i pita ga:— Bojiš se mraka?Muidinga potvrdno klimne.—Onda zapali vatru vani.Dječak ustane i uzme nekoliko papira, oklijevajući da podere ispisani list. Na kraju strgne

korice s jedne bilježnice. Koristi ih za potpaljivanje vatre. Zatim sjedne pokraj vatre, složibilježnice i počne čitati. Muca slovo po slovo, prelazeći sporo preko slike svakog slova.Nasmiješi se zadovoljno kao da je pobijedio. Uvježbat će se, dobiti na brzini.

—Što radiš, dječače?—Čitam.—Pa da, već sam zaboravio. Ti znaš čitati. Onda čitaj naglas da me uspavaš.Dječak glasno čita. Njegove se oči šire više od glasa koji sporo i pažljivo odgoneta slova.

Tek se sada sjetio da zna čitati. Stari Tuahir, koji ne poznaje slova, nije kod njega poticaočitanje.

Muidingin glas kao da je prizvao mjesec. Cijela se noć omjesečila. Srebrnasta cesta slušapriču koja se pomalja iz bilježnice: »Želim složiti vremena...«

Prva Kindzuova bilježnica

Vrijeme u kojem je svijet bio naše dobi

Ž E L I M S L O Ž I T I V R E M E N A U njihov blagi poredak, prema nadama ipatnjama. No uspomene me ne slušaju, razdirane između želje da budu ništa i užitka da miotmu sadašnjost. Palim priču, gasim sebe. Na kraju ovoga pisanja ponovno ću biti sjena bezglasa.

Zovu me Kindzu. To je ime koje se daje malim palmama, onima što se svijaju naplažama. Tko ih ne poznaje, onako pokajane jer su narasle, čeznutljive za tlom? Moj me jeotac izabrao za to ime, iskazujući počasti svom jedinom zadovoljstvu: pijenju sure,* palminogvina. Takav je bio stari Taímo, osamljeni ribar. U početku je još čekao da vrijeme poradi napiću, da se preda zabranjenim učincima fermentacije i destilacije. Kasnije ni to: jednostavnobi odrezao izdanke, otvorio ustašca i puštao da kapi kaplju u školjku usta. Na taj mu načinnijedan cipaio** nije mogao stisnuti grlo: on nikada nije destilirao suru. Dobar život,savjetovao je on, sastoji se u sisanju manga a da se plod ne oguli.

U međuvremenu, zvao bi nas da slušamo njegove naprečac smišljene izmišljotine. Odnjegovih su pričica naša mjesta rasla sve dok ne bi postala najveća na svijetu. Nijednopripovijedanje nije imalo kraja, san bi mu gasio usta prije no što bi završio. Tada smo nosilinjegovo uspavano tijelo. Nismo ga polijegali u kući: on je uvijek odbacivao pospremljenkrevet. Prema njegovu mišljenju, smrt nas zaskoči dok ležimo na mekanoj prostirci. Njegovaje postelja bila obično tlo, mjesto na kojem i kiša voli prileći. Jednostavno bismo ga naslanjalina zid kuće. Ondje je ostajao do jutra. Našli bismo ga prekrivena mravima. Činilo se da kukcivole slatkasti znoj staroga Taima. On ne bi ni osjećao kako mravi mile po njegovoj koži.

—Kvragu, znojim se više nego palma!Glasno bi izgovarao budalaštine kad bi se probudio. Mi bismo stresali neumorne

životinjice s njega. Taímo bi tresao nas, uznemiren što mu posvećujemo pažnju.Moj je otac patio od snova, noću bi izlazio preotvorenih očiju. Kako je spavao vani, nismo to____________________

* sura, rakija koja se pravi od izdanaka palmi** cipaio, crni policajac u kolonijalno vrijeme

8

ni primjećivali. Moja bi nas majka sutradan zvala:—Dođite: tata je sanjao!I mi smo se skupljali na hrpu da čujemo istine koje su mu bile otkrivene. Taímo je

dobivao vijesti iz budućnosti preko predaka. Izrekao je toliko proročanstava da nije bilovremena da se ijedno potvrdi. Ja sam se pitao koliko su istinite te vizije starca - onakvapričatelja.

—Ne sumnjajte - upozoravala nas je mama u slutnji.I tako je prolazilo naše djetinje doba. U to je vrijeme sve još imalo smisla: razlog ovoga

svijeta nalazio se u drugom neobjašnjivom svijetu. Oni najstariji bili su most između ta dvasvijeta. Sjećam se kako nas je otac jednoga dana pozvao. Činilo se da će to biti samo još jednosastajanje na kojem će se on prisjećati boja i veličine svojih snova. Ali ne. Taj put stari jestavio kravatu, odijelo i cipele s potplatom. Njegov se glas nije mijenjao u deliriju.Obavještavao nas je o jednom događaju: Nezavisnost zemlje.

U to vrijeme nismo ni znali istinsko značenje te obavijesti. No u starčevu glasu osjećalase tako duboka emocija, kao da je ondje stajao objedinjujući sve svoje snove. Pozvao jemajku i, dodirujući njezin trbuh okrugao kao pun mjesec, rekao:

—Ovo će se dijete zvati Dvadesetpeti lipnja.Dvadesetpeti lipnja bilo je odviše dugačko ime. Na kraju smo dječaka zvali samo Lipanj.

Ili prisnije: Lipanjčić. Majka više nije imala djece. Lipanjčić je bio posljednji stanovniknjezina trbuha.

Vrijeme je šetalo u pitomoj sporosti kad je stigao rat. Moj je otac govorio da je to zbrkakoja je stigla izvana, da su je donijeli oni koji su izgubili svoje povlastice. U početku smoslušali samo nejasne novosti koje su se zbivale daleko od nas. Zatim se pucnjava približila ikrv je počela ispunjavati naš strah. Rat je kobra koja koristi naše vlastite zube da nas ugrize.Sada je njezin otrov kolao svim rijekama naše duše. Danju više nismo izlazili, noću višenismo sanjali. San je oko života. Mi bijasmo slijepi.

Osjetio sam kako se naša obitelj razbija kao vrč bačen na pod. Od onoga gdje sam uvijeknalazio svoje utočište, više ništa nije ostalo. Bili smo siromašniji no ikada. Lipanjčiću sukoljena bježala s nogu, umarao se od samog disanja. Više nismo mogli obrađivati zemlju.Majka bi rano izjutra izlazila s lopatom, ali nije odlazila na polje. Ne bi otišla dalje od micaia3

koji su ograđivali dvorište. Ostajala bi gledati u negdašnje. Njezino je tijelo omršavjelo,njezina sjena narasla. Malo–pomalo ta je sjena postala velika kao cijela zemlja.

Čak i za nas, koji smo imali neku imovinu, život je zapadao, postajao bijedan. Svi smotonuli, osim mog oca. On je pozdravljao to stanje, govoreći: siromaštvo je naša najvećaobrana. Bijeda je bila novi gazda za kojega smo radili. Zauzvrat smo dobivali zaštitu od zlihnamjera bandita. Starac je zadovoljno uzvikivao:

—Tako treba! Tko ništa nema, ne priziva ničiju zavist. Najbolji je čuvar kad nemaš vrata.Majka je kimala glavom. Ona nas je učila da budemo sjene, bez ikakve druge nade osim

odvođenja tijela u zemlju. Bila je to pouka bez riječi, ona bi samo sjedila, svijenih nogu, jednopreko drugog koljena.

Malo–pomalo postajali smo drugi, neprepoznatljivi. Shvatio sam koliko smo sepromijenili kada su najmlađeg brata odaslali iz kuće. Noć prije toga moj je otac patio od onihsvojih delirija. No tada smo sve vidjeli, kriomice gledajući kroz prozor kako bezglavo jurikroz gustiš. Njegovi su krici odzvanjali u sobi, njegovo je urlikanje od mraka raslo. SamoLipanjčić nije došao do prozora, sklupčao se na svojoj prostirci. I pretvarali smo se da muvjerujemo kada je rekao: to nije otac, to su strašne životinje. Vratili smo se u postelje,izgubljenih snova.

Ujutro nas je majka pozvala. Sjeli smo, ozbiljni. Otac je imao lice na grudima. Je li jošspavao? Ostao je tako neko vrijeme kao da očekuje dolazak riječi. Kada nas je napokonpogledao, gotovo nismo prepoznali njegov glas:

—Netko će od nas umrijeti.I odmah se požurio s razlozima: naša obitelj još nije prolila krv u ratu. Sada dolazi naš

3 micaia, od n’kaia narongajeziku - drvo izporodice leguminoza, velike krošnje sa sitnim lišćem

9

čas. Smrt će nas natkriliti, u to sam posve siguran, izgovarao je Taímo. Ugasit će se netko odvas, sinovi moji. I prešao je crvenim očima iznad naših skupljenih ramena.

—On. On će umrijeti!Pokazao je na Lipanjčića, našega najmlađeg brata. Svi smo zadrhtali, a moj mali brat nije

ni shvatio o čemu se govori. Njegove uši nisu dobro radile otkako se skoro utopio. Voda muje ušla duboko u uši, i nikada se nisu pročistile. Tresao se, brisao, ali ništa. Voda je ostala, čulismo kako mu u glavi šljapka. Morao sam mu ponoviti očeve riječi. Lipanj se prestrašeno skriomeđu moje ruke. Starac je podignuo štap prekidajući sveopću tugu:

— Tišina! Ne želim plačljivke. O tome sam već dobro promislio. Odsad će Lipanjčićživjeti u kokošinjcu!

Prema naredbama za njegovo progonstvo, dječak se morao promijeniti dušom i tijelom,morao je izgledati kao kokoš. Ako bande dođu, neće ga odvesti. Kokoš je bila živina koja nijepoticala okrutne brutalnosti. No moja se majka još sjetila proturječiti: bilo je mnogo vijesti onapadima na kokošinjce. Otac je palucao nestrpljivošću na jeziku i požurio svoju odluku: to jebio jedini način da se spasi Dvadesetpeti lipanj.

Od toga dana naš mali brat više nije živio u kući. Naš stari mu je uredio mjesto ukokošinjcu. U ranu zoru učio ga je kukurikati, kao što to rade pijevci. Trebalo mu je vremenadok se nije uskladio. Nakon mnogih zora Lipanjčić je napokon lijepo kukurikao, prekrivenvrećom s perjem koju mu je majka sašila. To mu je perje, iz kojega su iskakale buhe, nekakopristajalo.

Sljedećih noći otac više nije pričao priče. Do našeg su doma stizale samo vijesti omecima, noževima, vatri. Ostajali smo zajedno, žvačući hladnu tišinu. Otac bi pitao:

— Jeste li mu već dali ostatke hrane?Propitivao se o obrocima za Lipanjčića. Ali ostaci hrane, kakvi su to ostaci od mrvica? No

ipak, nešto je ostajalo. Naši su se želuci skvrčili i stisnuli: od ničega na našim tanjurimauvijek je nešto ostajalo.

Lipanjčić se udaljio iz naših pogleda, bilo nam je zabranjeno i samo spominjanje njegovapostojanja. Majka se, izgleda, pomirila. No ja sam znao da ona kriomice posjećuje kokošinjac.Radila je to noću, izlazila na stražnja vrata. Sjela bi u mraku i pjevala pjesmu nenecar,4 istuonu koja je poslužila za naše uspavljivanje. U početku je Lipanjčić pjevušio s njom. Odnjezina glasa u nas se spuštala neka tuga, od očiju naniže. Kasnije, Lipanjčić više nije znaoizricati ljudske riječi. Prokreštao bi nešto kao ko–ko i stavljao glavu pod ruku. I tako bizaspao.

Jedno jutro kokošinjac je osvanuo bez njega. Nikada više Lipanjčić. Umro je, pobjegao,obeskrajio se? Nitko nije mogao pogoditi. Susjedi su govorili da je moj otac u pijanstvuzamijenio vrat živine s vratom svoga dječaka. Drugi su govorili da su banditi očerupalikokošinjac da bi utažili svoju glad. Majka je, u svojoj zadubljenoj tišini, skrivala drugeverzije. Možda je ona, tko zna, otvorila vratnice i pustila svoga dječaka da slobodno kljucavani?

Nestanak moga brata izbezumio je sve u kući. Najviše se promijenio moj otac. Svremenom se prestao baviti drugim stvarima, dočekivao je svitanja i noći u pijanstvu.Njegova je lađa usnula na dini, spuštena jedra, u čežnji za vjetrom. Starac se opijao naslonjenna nju. Kao da su njih oboje, brodica i on, čekali neko putovanje koje nikako nije stizalo.Tako se njegovo stanje istanjivalo dok nije postalo manje od žaljenja: sav se zgurio, dah mu jebio orakijan. Sura je bila njegov jedini sadržaj. Jednoga smo ga dana našli tako opijena da nijemogao ni govoriti. Crvena pjena izlazila mu je u mjehurima iz usta, nosa, ušiju. Praznio sekao poderana vreća, a kad je ostala samo koža, srušio se na tlo s otmjenošću jednoga lista.

Pogrebna svečanost odvijala se na vodi, pokopali smo ga u valovima. Sutradan, dogodilose nešto što se nitko ne bi usudio ni pomisliti: more se isušilo, voda je na trenutak nestala. Namjestu gdje se ranije plažilo plavetnilo, nalazila se ravnica prekrivena palmama. Svaka odnjih bila je trbušasta od debelih plodova, primamljivih, svjetloblistavih. Nisu to ni biliplodovi, izgledali su kao zlatne tikve, a svaka je bila teška kao pravo blago. Ljudi su pohrlili u

4 Nenecar - u izvornom značenju znači nositi dijete na leđima, ovdje u značenju uspavanke

10

tu dolinu s noževima, unaprijed uživajući u blagodati. Tada se začuo glas koji seumnogostručio u odjecima kao da se svaka palma služila beskrajnim ustima. Ljudi su čaknakratko zastali. Je li taj glas odzvanjao u snu? Ja nisam uopće sumnjao: to je bio glas mogaoca. On je tražio da ljudi razmisle: to su bili sveti plodovi. Njegov je glas padao ničice,preklinjući ih da poštede stabla: sudbina našega svijeta držala se o tanke niti. Bilo je dovoljnoda se prereže jedna od tih niti pa da se sve poremeti i da se počnu nizati nesreće. Onda prvičovjek upita stablo: zašto si tako neljudsko? Odgovorila je samo tišina. Nije se više čuonijedan glas. Svjetina se ponovno obrušila na palme. No kad su prvi plod odrezali, iznenada jenahrupila golema voda, kiša je lijevala, more se ponovno napunilo i preplavilo sve i svakoga.

Sjećam se te poplave samo kad spavam. Kao mnoge druge uspomene koje mi dolazesamo u snovima. Kao da ja i moja prošlost spavamo u naizmjeničnim vremenima, jedan liježedok drugi nastavlja putovanje.

Imala je pravo moja majka koja se, kada je postala udovica, zavukla u školjku, tužna kaoneki mračni kut. Zvali smo vrača da nam kaže od čega je točno umro moj otac. Tko zna,možda je to bila jedna od onih bezvrijednih smrti koje zahtijevaju veće obrede? Vrač jepotvrdio da je smrt bila neobična. Prepisao joj je: neka sagradi kuću na velikoj udaljenosti. Uto osamljeno prebivalište morala je postaviti staru brodicu moga oca, s jarbolom i otužnimjedrom. Rečeno, učinjeno. Uz pomoć sviju odgurali smo malenu brodicu. Tako tešku stvar jošnisam vidio. Odvlačenje brodice potrajalo je cijeli dan. Moj najstariji stric upravljao jepjesmom svojim dubokim glasom. Kad je zanoćalo, pokraj vatre, objasnili su mi tradiciju.Motiv brodice u kući: moj se otac mogao vratiti, dolazeći s mora. I tako sam svake noći nosiou osamljenu kućicu jednu zdjelu punu hrane. Sutradan bi zdjela bila prazna, polizana.

Ponekad, dok bih hodao po mraku, noseći obrok pokojniku, čuo sam kako hijene hihoću.U raspletanju straha javila mi se sumnja: a što ako se to quizumbas5 slade hranom? Ili on,pokojnik, koristi oblik neke životinje da napuni trbuh? Jedne noći, dok su se hijene glasale,ugledao sam kako neka spodoba izlazi iz kolibe. Uspio sam razabrati samo ruku, svuzamotanu crvenim krpama i narukvicama kakve je nosio vrač. Pohrlio sam dozvati majku.Imao sam veliku želju dokazati joj postojanje toga drugog stvora, stvora koji jede njezinevečere. Dokazati potpuno odsuće moga oca bio bi za mene uspjeh. Ušao sam u osvijetljenodvorište i vidio majku kako mrmlja neku pjesmu. Nisam uspio ništa reći, ona me jepreduhitrila:

—To je bio on! To je bio tvoj otac...Zar je i ona znala za tu neobičnu spodobu? Sigurno je već mnoge noći primjećivala kako

obilazi kolibu. Sada je ona htjela da ta spodoba bude njezin pokojni muž, s mnogo vrpci narukama. Bio sam uporan:

—To nije on, majko!Ona je ponovno počela pjevušiti pjesmu. Ja sam oklijevao: je li bilo vrijedno truda?

Starica nikada neće prihvatiti moje sumnje. Tko na ovome svijetu sluša jedno dijete? Iodustao sam. Ako postoji druga istina, majka je neće nikada saznati. Moja želja daopovrgnem povratak pokojnika bila je kao kiša koja je istrunula tamo gore, na vrhu oblaka.Naposljetku, za života moga staroga, majka se potpuno posvetila njegovoj odsutnosti. Sada,kad je on mrtav, ona se i dalje brinula o njegovoj neprisutnosti, kuhajući za njegove nevidljivegladi. Ja sam mjerio vrijeme te žene, ono što me je na nju podsjećalo: uvijek je bila vrlomajka, vječno trudna, dijete–van, dijete–unutra. Bila su to duga sjećanja: kako ona jedecrvenu zemlju da pospješi krv u tijelu. Nosila bi pijesak u glinenoj posudi i povremenozastajkivala da stavi malo zemlje u usta, punih ruku. Sada, suze na njezinu licu, mračniprozori u njezinu životu, vlažile su joj riječi:

—Toliko sam djece imala. Svi su otišli, ostao si samo ti, Kindzu. Baš ti, najgori.Bila je to istina: moj ostanak bio je za nju kazna, samo je osjećala čežnju za ostalom

djecom. Zbog svoje dobre naravi ja sam se od nje uvijek udaljavao, htio je rasteretiti od sebe,od bolesti njezinih uspomena. Po cijele sam dane lutao, dodirujući stopalima valove koji sudodirivali plažu. Prije sam običavao provoditi vrijeme u kući pastora Afonsa, čitajući njegove

5 Quizumba - hijena

11

knjige, slušajući njegove pouke. Ali sada sam izbjegavao i mudrog učitelja. Duša mi je bilazaustavljena rijeka, nikakav vjetar nije mjesečinom obasjavao jedro mojih snova. Od smrtisvoga oca plovim sam nasumce, siroče kao val, brat stvarima bez imena.

Dok sam se potucao, slušao sam kako ljudi govore: ovaj je Kindzu dobio kitovu bolest.Govorili su o velikom kitu od čijeg se uzdaha ocean punio i smanjivao. Moje sličnosti s tomživotinjom donosile su mi negdašnja sjećanja: kako mi, kao dječica, sjedimo na dinama.Slušamo zapljuskivanje valova i gledamo u crtu koja siječe obzor, čekajući da vidimo kita.Ondje se on pojavljivao dok je sunce klečalo na trbuhu svijeta. Odjednom bismo se naježilizbog silne buke: to je životinja počinjala usisavati vodu! Srkala je dok more ne bi nestalo.Čuli smo kita, ali ga nismo vidjeli. Sve dok se jednom taj golemi sisavac nije nasukao naplaži. Došao je umrijeti na pijesku. Teško je disao, kao da vuče svijet na svojim leđima. Kit jeumirao u agoniji. Ljudi su potrčali da uzmu meso, kile i kile odrezaka. Sada svoju zemljuvidim kao tog kita koji umire na plaži. Smrt još nije nastupila, a već je noževi režu nakomade, u borbi da se ugrabi što više. Kao da je ona posljednja životinja, posljednjamogućnost da se ugrabi još jedan obrok. Ponekad bi mi se još činilo da čujem uzdisanje divakoji guta val za valom, stvarajući od nade oseku. Naposljetku, rodio sam se u vrijeme kad sevrijeme nije događalo. Život, prijatelji, više me ne prihvaćaju. Osuđen sam na trajanje zemlje,kao kit koji izdiše na plaži. Ako se jednoga dana usudim nekamo poći, ponijet ću sa sobomcestu koja mi neće dopustiti da izađem iz sebe. Kako stvari stoje, izgubljen sam više nego mojbrat Lipanjčić.

Rat se rasplamsavao i odnosio veći dio stanovništva. Čak i u gradiću, sjedištu pokrajine,cementne kuće bile su sada prazne. Zidovi, puni rupa od metaka, nalikovali su koži gubavaca.Bande su pucale po kućama kao da su im one donijele bijes. Tko zna, možda nisu ranjavalikuće nego vrijeme, to vrijeme koje je donijelo cement i kuće koje traju dulje nego životjednoga čovjeka. Na ulicama su rasli grmovi, kroz prozor virile travke. Kao da je gustiš došaopotražiti svoje tlo kao isključivi gospodar. Uvijek su mi govorili da je gradić podignutzahvaljujući dopuštenju prijašnje vlasti, vlasti koja je došla izdaleka. Ne gradi kuću onaj tkoju je podignuo, nego onaj tko u njoj stanuje. A sada, bez stanovnika, cementne su kuće trunulekao komad kruha koji se baca životinji.

Samo je jedan trgovac ostao u gradiću: Surendra Valá, Indijac po rasi i zanimanju. Voliosam ga posjećivati, razgovarati s njim, kušati mirise njegove kuće. On me je služio obilnomhranom, onom od koje oči sline na jeziku. Njegova žena Assma nije podnosila težinu svijeta.Po cijele je dane ostajala na sjenovitom stražnjem balkonu, glave prislonjene uz radio. Što jeslušala? Osluškivala je šumove, bez ikakve sinkronizacije. No za nju je iza te buke postojalaglazba njezine Indije, melodije koje su liječile čežnju za Istokom. Iz štapića tamjana dizao sedim. Assmin je pogled slijedio miomirise koji su plesali u lelujavim pokretima. Zaspala bi,uspavana tim šumovima. Navečer bi Surendra na vršcima prstiju ugasio radio da ne probudisuprugu. Pomoćnik u trgovini, Antoninho, gledao me je zloćudno. Bio je to crn dječak, tamnekože, debeljuškast. Često mi je lagao na vratima, govoreći da gazde nema. Činilo se da jeljubomoran na to kako sam bio primljen među Indijcima. Ni moja obitelj nije željela da jazalazim u tu trgovinu. On je monhé6, govorili su kao da ja ne čujem. I dodavali:

—Monhé ne poznaje crnoga prijatelja.Godinama je taj Indijac potvrđivao upravo suprotno. Čim bih izašao iz škole, hrlio bih u

njegovu trgovinu. Ulazio bih onamo kao da ulazim u neki drugi život. Kako je moj svijet biomalen, nisam zamišljao druga putovanja osim tih neposlušnih posjeta. Satima bih sjedio utrgovini među robom, dok bi duge Surendrine ruke lako prelazile preko tkanina. Indijac me jemorao upozoravati na vrijeme, govoreći mi da moram poći. Surendra je znao da moja obiteljnije opraštala takvo druženje. Ali on nije shvaćao zašto. Problem nije bio u njemu, ni unjegovoj rasi. Problem je bio u meni. Moja se obitelj pribojavala da ću se udaljiti od svogizvornog svijeta. Imali su za to svoje razloge. Najprije, radilo se o školi. Odnosno, o momeprijateljstvu s mojim učiteljem, pastorom Afonsom. Njegova je poduka počinjala odmahnakon škole. S njim sam stekao druga znanja, čarobnjaštvo bijelaca, kako je govorio moj otac.

6 monhe -Indijac

12

S njim sam zavolio slova, postao črčkaroš po papiru kao da su se na njemu mogla potaknuti tačarobnjaštva o kojima je govorio stari Tafmo. No to je bilo zlo koje sam želio. Govoritidobro, pisati vrlo dobro, a naročito dobro pripovijedati. Morao sam steći to znanje za boljubudućnost. Gori, mnogo gori bio je Surendra Valá. S Indijcem se moja duša izlagala opasnostida postane mulatkinja, u pomiješanosti niskih svojstava. Ta je opasnost bila stvarna. Čestosam se stapao sa Surendrinim osjećajima, postao naučnik jednoga novog srca. Događalo se topri zamiranju popodneva kad bismo, sjedeći na terasi, gledali ostatke zalaza sunca u vodamaIndijskog oceana.

—Vidiš li, Kindzu? Na drugom je kraju moja zemlja.I prenosio mi je jednu misao: mi, s obale, mi smo stanovnici ne jednoga kontinenta, već

jednoga oceana. Surendra i ja dijelili smo istu domovinu: Indijski ocean.Kao da su se u tom golemom moru razmatale niti povijesti, drevna klupka u kojima su

naše krvi izmiješane. Zato smo se toliko zadržavali u divljenju pred morem: ondje su bili našizajednički preci, plutajući bez granica. Zbog toga sam osjećao toliku žudnju da se okućim utrgovini Surendre Valáe.

—Mi smo iste rase, Kindzu, mi smo stanovnici Indijskog oceana!On bi se smijao, nismo Indijci, već Oceanci. Ja sam se pretvarao da mi je to smiješno, no

smijao sam se samo zato što sam bio dobro raspoložen. Dok smo bili ondje, radeći upravoništa, ja sam se osjećao nagrađenim. U izmjeni naših nikakvih tema, Surendra bi zaboravioposlužiti kupce. Ja sam bio zadovoljan: nitko nije nikada nešto zaboravio zbog mene.

Jednoga popodneva došao je poglavar iz susjednoga sela. Pregledao je trgovinu,izbuljenih očiju. Ja sam ga vidio kako krade. Obavijestio sam Surendru, a ovaj je zatražio damu vrati ukradeno. Čovjek se uznemirio kao zebra, i počeo se svađati. Antoninho, debelipomoćnik, lagao je govoreći da je čovjek nevin. Nije želio izdati čovjeka svoje rase i dati zapravo nekome drukčije kože. Duhovi su se raspalili. Kupac je nosio ogrjev. Surendra je ostaoposve miran, samo je tražio da vrati robu koju je uzeo. Ja sam bio povod za bijes kupca, kojije postajao sve veći i teži. Stranac je naredio Antoninhu da me izvede van, inače će to postatistvar ne raspravljanja već batinanja. Antoninho se požurio izvršiti naredbu, pokušavajući meuhvatiti odostraga. Ali Surendra se ispriječio i istoga časa preuzeo upravljanje događajima.Naredio je pomoćniku da izbaci nepravednoga kupca. Antoninho se neodlučno češkao. Uljezse primaknuo Indijcu i stao bijesno vikati i prštati dok su mu se grudi nadimale pri hvatanjuzraka. Toliko se zapjenio da je čak pljunuo u Surendrino lice. Indijac je samo stajao, kaoukopan, dok se slina slijevala. I tako smočen nije se doimao poniženim. Kad sam se ja htioobračunati s uljezom, Surendra je zatražio da zašutim:

—Pusti, Kindzu. Ako podignemo buku, Assma bi se mogla probuditi.Tada je kupac izvukao jednu kutiju šibica i stisnuo šake. Vidjet ćeš kako će ovo gorjeti,

prijetio je srdito. Indijac je pogledao usnulu suprugu i rekao:—Kindzu, molim te, pojačaj radio.—Da, pojačaj glazbu jer će monhé plesati - reče kradljivac.I tada se dogodilo nešto neočekivano: jedan vrlo neobičan muškarac ušao je u trgovinu.

Nosio je malo odjeće, ali je, zauzvrat, obilovao lančićima, perjem, vrpcama, ukrasima. Ja samse sav naježio: oko ruku imao je crvene krpe, narukvice xicuemboa7, iste kao kod čovjekakojeg sam vidio kako izlazi iz kolibe moga pokojnog oca. Oči su mi bile uhvaćene na tojpristigloj spodobi. Kupac koji je prijetio, smeo se, cijela je šibica dogorjela među njegovihdrhtavim prstima. I tako je, oprljenih prstiju, izašao. Došljak se približio pultu i počeo tihorazgovarati sa Surendrom. Zbog glasnoće radija nisam uspio ništa čuti. Ponovno sam krenuoprema polici da stišam radio. Kad sam se vratio, čovjek je već bio otišao. Nisam mogaosuspregnuti radoznalost:

—Tko je to bio?—To je naparama.Naparama? Nikada nisam čuo za takve ljude. Surendra mi polako objasni. To su bili

tradicionalni ratnici koji su se, uz blagoslov vračeva, borili protiv začetnika ratova. U

7 Xicuembo - vrač

13

sjevernim krajevima uspjeli su vratiti mir. Borili su se kopljima, batinama i lukovima. Nijedanim hitac nije mogao naškoditi, oni su bili okovani, zaštićeni od metaka.

—A zašto je taj došao?—Došao je tražiti tkanine. Potrebne su im za inicijaciju onih koji žele postati naparame.Onda sam Surendri ispričao o toj noći kada sam zatekao takva čovjeka u kolibi moga

staroga. I rekao mu kako je moja majka bila tvrdoglava, govoreći da se radi o duhu njezinamuža.

—Ona ima pravo, Kindzu. Ti si vidio svog oca.—Ali, Surendra...—Možeš biti siguran u to. Bio je tvoj pokojni otac.—Objasni mi, Surendra. Objasni mi zašto hoćeš da povjerujem u nešto što nisam vidio.—Zato što ne želim da patiš. Ti si mi kao sin kojeg mi Assma nikada nije dala.I pogledao me značajno i smireno, pogledom koji samo tuga može potaknuti. U njegovim

je očima bilo privrženosti za djecu kao u onoga koji se nije rodio da sazna kako je biti sretan.Tada je moja ruka dotaknula njegovo lice, obrisao sam slinu koja mu je još curila.

Jedne su noći banditi napali trgovinu Indijca, ukrali tkanine, spalili kuću. Vijest se brzoproširila. Nitko nije pokazao nijedan osjećaj zbog njegove nesreće. On je bio došljak, nijezaslužio žaljenje. Ja sam potrčao da saznam što se dogodilo. Našao sam Surendru u dvorištunjegove stare kuće, s mnogo odjeće uokolo.

—Odlazim, Kindzu!Ta me je vijest zgromila. Trgovac mi je uvijek tvrdio da će ostati. Mi poslujemo, uvijek se

prilagođavamo, opravdavao se. Bilo rata ili ne, monhe je uvijek u sredini, šalio se onoponašajući govor drugih Indijaca. Sada me je njegova odluka posve shrvala. Mnoge su menesreće pogodile: nestanak moga brata, smrt oca, ludilo moje obitelji. Ali ništa me nije tolikopogodilo kao odlazak Indijca. Pokušao sam ga nagovoriti da ostane. Uzalud. Surendra je imaoduboke razloge:

—Ti imaš pretke, Kindzu. Ovdje su, stanuju s tobom. Ja ih nemam, ne znam tko su bili,gdje su. Vidiš li, sada, što se dogodilo? Tko me je došao utješiti. Samo ti, nitko više.

Nisam ga htio slušati. Njegove su riječi ubijale sliku jednog oceana koji nas je spajao uprošlosti. No Surendra je bio sam, bez povezanosti sa susjedima, bez korijena u zemlji. Nijese imao od koga oprostiti. Samo od mene. Još sam ga nagovarao, odjednom malen, predajućise razlozima koje moje srce nije potvrđivalo. Da je ta zemlja i njegova, da svi u nju stanu.Govoreći to, osjetio sam samo slani okus suza: plakao sam, strah mi je gušio glas.

– Koja domovina, Kindzu? Ja nemam nikakvo mjesto. Imati domovinu je ovo što ti sadaradiš, znati da vrijedi plakati.

Antoninho, pomoćnik, slušao je zabezeknuto. Za njega sam bio izdajnik svoje rase, crnackoji je pobjegao od afričke tradicije. Prošao je između nas dvojice, nepristojno izazivački,samo da pokaže svoj prezir. Dok je prolazio, smijao se glasno i ružno. Podsjetio me na hijene.Surendra zatim reče:

—Ne volim crnce, Kindzu.—Kako? Koga onda voliš? Bijelce?—Ni njih.—Znam, voliš Indijce, voliš svoju rasu.—Ne. Ja volim ljude koji nemaju rasu. Zato volim tebe, Kindzu.Otišao sam iz trgovine mračan od tjeskobe. Sada sam bio siroče zbog obitelji i siroče u

prijateljstvu. Bez obitelji, što smo? Manje od jednoga zrnca prašine. Bez obitelji, bezprijatelja: što mi preostaje? Jedini je izlaz bio da se osamim, da živim za svoj račun prije nošto me gurnu u tu vatru koja je harala ondje vani.

No, zaposjele su me sumnje: mogu li pobjeći s toga prokletog mjesta? Prisjetio sam seSurendrinih riječi: ostani, ti ne znaš što znači lutati kao bjegunac po zemljama koje su tuđe.Govorio je kao da je bio primoran napustiti svoju rodnu zemlju. Nikada nisam u cijelostisaznao njegovu priču. Niti ću je ikada saznati.

Zbunjen, pošao sam potražiti svoga bivšeg profesora, staroga pastora Afonsa. Škola jeizgorjela, ostale su samo ruševine u pepelu. Otišao sam do njegove kuće u mjestu. Pastor je

14

živio u nastambi od drva i pocinčanih ploča. Došao sam pun poštovanja i naišao na žalost.Profesor je ubijen. Dogodilo se to prethodnu večer. Odrezali su mu šake i ostavili ga svezanogza veliko stablo pokraj kojeg je on tvrdoglavo održavao svoje satove. Njegove šake, obješeneo jednu tužnu granu, stajale su kao posljednja pouka, kao spoznaja neumoljiva zakona smrti.

U tom sam se očaju poželio pridružiti namparamama. Da, htio sam biti jedan od tihratnika pravde. Već sam se vidio ogoljena tijela, ukrašen lančićima, vrpcama i raznimvradžbinama. Stresao sam tu zamisao, osjetivši dodir straha. Bio sam podijeljen izmeđubiranja sudbine u kojoj su svađe česte i traženja kutka u kojemu počiva mir. Bio sam,zapravo, kao što je govorio seoski pjevač: u miru slijep, a u svađi nisam vidio.

Što god izabrao, jedno je bilo sigurno: morao sam otići odavde, ovaj me je svijet većubijao. Otkako sam prvi put u to posumnjao, nisam mogao zaspati. Otac mi se pojavio usnovima, pitajući me:

—Želiš otići iz ove zemlje?—Oče, više ne mogu ovdje izdržati. Sklopim oči i vidim samo mrtve, vidim smrt živih,

smrt mrtvih.—Ako odeš, morat ćeš gledati mene: progonit ću te, zauvijek ćeš patiti od mojih vizija...—Ali, oče...—Nikada me više ne zovi ocem, odsad ću biti tvoj neprijatelj.Htio sam još razgovarati s njim, no on je izašao iz moga sna. Probudio sam se sav znojan

od glave do plahte. Bio sam užasnut zbog prijetnje duha moga oca.Izašao sam u svježe jutro da se oporavim od noćnih vizija. Otišao sam do centra sela, do

velike sjene canhoeira.8 Ondje su od jutra do mraka običavali sjediti najstariji. Htio sam čutinjihove mudrosti. Rekao sam im da želim otići, da se želim pridružiti naparamama. Starcinisu ništa rekli. I dalje su žvakali vrijeme, preživajući. Napokon, jedan od njih se otvorio.

—Sinko, zadatak bandi je da ubijaju. Zadatak vojnika je da ne pogine. Mi smo tlo jednih itepih drugih.

—Zar to nije još jedan razlog da se pridružim okovanim ratnicima?—Ostavi se rata, sinko. Smrt nas uči samo ubijanju.Najprije bih se, rekoše, trebao pozabaviti svojim ocem, smiriti njegovu smrt. Dok se ne

oprostim s njim na lijep način, moj će život biti nerazmrsivo klupko. Složio sam se. No kakoda svladam bijes pokojnika?

—Tvoj otac ne govori kroz svoja usta, to je mrtvac koji je poludio. Zbog stvari koje sedogađaju u našoj zemlji.

Govorili su mnogo o zdravstvenom stanju pokojnika, ali ja nisam obraćao pažnju.Odjednom mi se učinilo i da je ta grupa staraca izgubljena. Više nisu bili mudraci negoizgubljena djeca. Više od ikoga oni su patili zbog vizije zemlje u agoniji. Svaka srušena kućapojavljivala se kao ruševina u njihovim srcima. Profesorove šake krvarile su u grudimanajstarijih. Ta zbrka nije se mogla ni sa čime usporediti, ni sa starim bitkama u kojima suotimali robove da ih prodaju na obali.

—Ljudi umiru čeznući za životom - reče jedan od njih.Htio sam se pridružiti naparamama? Ti borci o kojima sam sanjao najvjerojatnije nisu

stvarni. Starci su sumnjali: ti ratnici nisu bili iz naše zemlje, njihovim čarolijama nisu vladalenaše moći. Bi li onda bilo najbolje pobjeći? Ali kamo? Nije bilo mjesta na koje se moglopobjeći. Rat se proširio po cijeloj zemlji. Na sve strane čuli su se hici, širilo se ubrzano sjemeuništenja. Ma kamo pošao, pronaći će me duh moga oca.

Slušao sam starce i još uvijek sumnjao: zar ne postoji bar jedno mjesto na kojemu bihmogao imati mira? Neko mjesto koje je rat zaboravio? To starci nisu znali. Njihov je svijetzavršavao ondje, sve ostalo bilo je dalje od nemogućega.

— Samo ti nganga* može pomoći. Možda on zna za kakvo mirno mjesto.Da, morao sam se posavjetovati s proricateljem. Samo bi on mogao znati za kakav kutak

gdje bih mogao čuvati svoje snove. No nisam mu smio govoriti o naparamama. To se ticalo

8 Canhoeiro - voćka nkanhu iz koje se dobiva piće što se služi na tradicionalnim svečanostimau južnom Mozambiku* nganga – proricatelj, onaj koji baca kosti i po njima proriče

15

samo vračeva sa sjevera.Sve sam to mislio dok sam se udaljavao od lisnatog canhoeira. Već je padala noć, ali sam

ipak otišao do kolibe ngange.— To mjesto postoji, ali trpi od vrlo velike daljine.Tako je rekao proricatelj, ruku položenih na koljena.— Problem nije u mjestu, već u putu do njega.— Put? - upitao sam.— Vidim tvoga oca, i načine na koje mu se dogodilo ono što mu se dogodilo.Nisam shvatio. Proricatelj je gladio noge s velikim koljenima, kao da je iz njih izvlačio

snagu za proricanje. Tada mi je povjerio neobične stvari. Reče mi da postoje dva načina daodem: jedan je da odem, drugi, da poludim. Moj je otac izabrao oba puta, jednom nogom uludilu zbog odlaska, drugom u ludilu zbog ostanka.

— Zato ja kažem: nije važno odredište nego put.Govorio je o putovanju čije je jedino odredište bila želja da se ponovno ode. Međutim, to

putovanje moram poduzeti u skladu s njegovim savjetom: moram putovati morem, hodatiposljednjom usnom zemlje, gdje voda uzrokuje žeđ i gdje na pijesku nema nikakvih tragova.Neka ponesem amajliju putnika i držim je u staroj kori stabla ncuácuá.9 I neka potražimrubove na kojima ljudi nisu skupili nikakve uspomene. Da bih se oslobodio proganjanja oca,nisam smio ostavljati tragove na putu. Moje je putovanje moralo biti jednako putovanju pticakoje prelijeću preko zalaska sunca.

Poslušao sam savjet staraca i nisam spomenuo naparame. Naš bi se proricatelj osjetiopovrijeđenim ako ne bi znao odgovoriti na moje zamolbe. Šutio sam, slušajući njegove dugesavjete.

—Odvojit ćeš se od svojih predaka. Sada se moraš pretvoriti u drugoga čovjeka.Stari nganga bacio je magične kosti po gazelinoj koži. Sve su kosti pale u jednoj liniji,

uredno posložene.—Vidiš li, sve su u jednoj liniji? To znači da si ti čovjek za putovanje. A ovdje vidim

vodu, vidim more.More će te izliječiti, nastavio je starac. Zemlja je preopterećena zakonima, naredbama i

kršenjima naredbi. More nema vladara. Ali pazi, sinko, čovjek ne živi na moru. Čak ni tvojotac koji je stalno boravio na moru, jer se kuća u kojoj se odmara njegov duh nalazi na zemlji.

—Srest ćeš nekoga tko će te pozvati da se nastaniš u moru. Pazi, sinko, u moru stanujeonaj tko je more.

Tako je govorio proricatelj, to su bile njegove riječi, dubinu kojih nikada nisamodgonetnuo.

Po njegovim sam mračnim uputama požurio napraviti brodić da se njime otisnem odplaže u nadi da ću se riješiti nevolja. Ipak, moja najdublja želja i dalje je bila da postanemnaparama, osvetnik tuge moga naroda. Sjećanja na Lipanjčića, pastora, Surendru skupljala suse u jednoj jedinoj zakletvi: moje se ruke moraju prekriti crvenim krpama, moje će tijeloodolijevati mecima.

Oprostio sam se od majke, ona nije ništa rekla. Nije ni podigla lice, nije mi uputilanijedan blagoslov.

—Majko, netko drugi će morati nositi hranu ocu.Taj drugi bit će ona, znao sam. Ona je spustila glavu, postajući bezimena, kao što je bio

njezin običaj. Govorila je tankim glasom, primoravajući me da se približim.—Vidjela sam ga ondje noću, izgleda kao pijanac. Nemoj mi reći da si zaradio očevu

bolest boravljenja u snu.Opovrgnuo sam. Nikada nisam primijetio da takvo snomjesečarenje izlazi iz mene. Zatim

me majka pozvala k sebi. Uzela je moju ruku i spustila je na svoj trbuh.—Što je, majko?—Trudna sam, ponovno.Starica je maštala, snoglumeći. Kako se u toj dobi mogla podvostručiti? No njezin glas

9 ncuácuá - voćka, lat. Strychnos madascarensis

16

nosio je sigurnost koja me je zbunjivala.—Trudna sam, sine. Nije to odnedavna, već od mnogo ranije.—Mnogo ranije, kada?—Godinama čuvam ovo dijete. Ne želim da se rodi u ovo vrijeme. Tako ga nosim u sebi,

uza svoje srce.Pomilovao sam joj trbuh, prepuštajući toga skrivenog brata svojoj majci. Skrenuo sam sa

staroga puta koji vodi do kuće, pogledao krajolik, to strpljivo zelenilo. Moje su oči rastapalete vizije u nastojanju da sačuvam prošlost za plovidbu vodama. Bila je noć kad je brodićkrenuo na put. Mrak se oko mene skupljao, gaseći mjesta koja su bila moja. Nisam tada znaoda sam kretao na putovanje koje će ubiti istine moga djetinjstva. Pouke iz škole, savjetipastora Afonsa, Surendrini snovi: sve će to ispariti u sumnjama. Pogledao sam se i vidjevši dasam lagan, bez tereta, prisjetio se očevih riječi:

—Tko nema prijatelja, putuje bez prtljage.

Drugo poglavlje

Slova sna

P R E K O R U B A B I L J E Ž N I C E Muidinga kriomice pogledava u starca. Oči sumu sklopljene, čini se da spava. »Na kraju, čitam samo svojim ušima«, misli Muidinga. »Većtri noći čitam, nije čudo što je starac umoran«, pomirljivo će Muidinga. Kindzuove bilježnicepostale su jedini događaj u tom skrovištu. Traženje ogrjeva, kuhanje zaliha iz kovčega,odlaženje po vodu: sve je to dječak obavljao brzo. Vrijeme je htio samo za uranjanje utajanstvene listove papira. Pitao se u sebi: tko je autor tih bilježnica? Muškarac s krvavomkošuljom koji je ležao pokraj kovčega, je li to Kindzu? Tuahirov ga glas iznenadi:

— Kladim se da misliš o tim usranim bilježnicama.— Kako znaš?— Više i ne radiš ništa drugo. To me već živcira.Dječak prijeđe rukom preko bilježnice kao da pipa slova. Čudi se što ipak zna čitati.

Kakve druge vještine još posjeduje a da i ne zna?— Tuahire, ne ljuti se ako te zovem stricem...— Što hoćeš, no, reci?— Pričaj mi o mom životu. Tko sam bio prije no što si se počeo brinuti o meni?— Stric, stric, stric! Ta mi je riječ samo neugodna...— Pričaj, molim te.— Ti i nemaš neku priču. Pokupio sam te u logoru, bilo mi je žao gledati te kako hodaš

kao pauk, s tim nogama koje nisu znale ni koračati...— Onda si me poznavao, znao si tko sam?— Ne. Nikada me prije nisi vidio. A sada, dosta razgovora. Ugasi vatru.Dječak odustane od daljnjih pitanja. Zašto mu starac tako uporno ne želi otkriti prošlost?

Je li istina da ništa nije znao? Već su dugo zajedno. Starac mu pokazuje strpljenje, uočinskom majčinstvu. A da mu se nikada nije omaknula neka nježnost. Malo su razgovarali,ne trošeći riječi. Tuahir mu ponovi da ugasi vatru. Unutar vozila to može biti opasno,obrazloži. No dječak je uporan, boji se mraka. Vatra mu pomaže da svlada strah. Čitanjemrtvačevih bilježnica je izgovor da se ne suoči s mrakom. Tuahir nametne svoju odluku, tamacaruje. Disanje usnulih je šum koji uznemiruje. Kao da u njima odzvanja neka druga duša.

Nakon nekog vremena Muidinga se naglo probudi. Nekakva žitka masa prelazi muhrapavo preko lica, možda je to skliski trbuh kobre. Strah proviruje kroz procjepe kapaka:nekakvo mu čudovište liže lice. Viđeno ovako, odozdo prema gore, njuška poprimazastrašujuće dimenzije. Doima se kao cijeli planet, s rogovima. Još se sunce nije posvepojavilo iza obzora. U mraku Tuahir poviče:

17

—Ne miči se, dječače.Dječak nepomično čeka. Tada se zamagljena slika otkriva pred njegovim očima: to kozlić

pase po njegovu licu. Nakrene glavu proučavajući je li spodoba koju liže jestiva. Tuahir sespusti sa sjedala i krene četveronoške, oprezno. Priđe straga i opali životinju nogom.Meketanje se razlegne u noći.

—Uh! To je samo kozlić!—A što si ti mislio?—Mislio sam da je hijena. Hijena voli ljudima jesti noseve.Kozlić nije daleko otišao. Izašao je iz autobusa, zatresao repom. Tuahir tjera životinju.

Uzalud.— Idem trčati s njim, striče.— Idi. Ali nemoj me zato zvati stricem.Muidinga ustane. Izađe iz olupine autobusa, uzme kamen i baci ga na kozlića. Životinja

poskoči unatrag, ugazivši u svoj izmet. Ali se ne udalji odviše.—Pusti ga. Nedostaju mu ljudi. I meni već počinju nedostajati kozlići. Naročito ovdje u

trbuhu.—Pojest ćemo ga?I tu izbije nova svađa. Muidinga se protivi ubijanju životinje. Zbog kozlića se osjeća kao

da je ponovno u selu, daleko od toga zabačenog mjesta. To je zapravo bilo nevjerojatno:životinja mu je vratila sjećanje na ljudsku obitelj. Starac uporno zahtijeva da ispeku kozlića,neka vrijeme prođe i dječak će više misliti trbuhom. Kada glad ranjava, mi postajemo zvijeri.Muidinga izvadi neko uže iz kovčega. Svezat ću životinju tu u blizini, najavi.

—U blizini ne. Pusti ga bez užeta, neka se udalji.Dječak nakrivi nos, odlučan da odbije poslušnost. Nije htio da životinja pobjegne. Potraži

granu na kojoj bi mogao svezati čvor. I tada se začudi: je li to stablo, djambalaueiro10, biloovdje i jučer? Ne, nije bilo. Kako bi mogao ne uočiti prisutnost tako naočita stabla? A gdje jemala palma koja je sinoć ukrašavala okolinu machimbomba? Nestala je! Jedino stablo koje jeostalo na svome mjestu bio je baobab koji je pridržavao glavu autobusa. Je li to zato štovjeruje u promjene na putovanju? Muidinga oklijeva da se posavjetuje s Tuahirom. On će todočekati s prezirom, s onim smiješkom kao u ribe, s ustima koja čekaju da shvate što jesmiješno. Zacijelo će mu reći da je to glupost. Ili još gore, podsjetit će ga na bolest koja ganije protjerala iz smrti već iz ljudskog dječaštva. Tako Muidinga odluči ne govoriti o tome.

Pozdravi se s kozlićem i vrati se onom stablu s plodovima koje ga je zanimalo. Uberejedan djambalau, pregleda crni plod. Već je odavno svanulo, sjene se skraćuju na vrelome tlu.Obilno sunce, u uzastopnom kretanju uvijek je jedno. Muidinga zamišlja kako je izgledaloselo, jedno od onih negdašnjih, prepuno raznih boja. Kakve su boje postojale u Kindzuovuselu prije no što je rat izblijedio nade?! Kad će boje ponovno procvjetati, zemlja isijavatiduginim bojama?

Zatim malenim štapom načrčka u prašini: PLAVOST. Gleda u taj crtež glave nakrenuteprema jednom ramenu. Dakle, zna i pisati? Proučava ruke gotovo sa strahom. Kakva se osobanalazi u njemu i s vremenom izlazi na površinu? Hoće li ga taj drugi voljeti? Hoće li se istozvati Muidinga? Ili će imati neko drugo ime, od onih novih, koja se koriste u ispravama?

Još jednom promotri riječ napisanu na cesti. Ponovno počne pisati. Sjetio se druge riječi,ne misleći o izboru: SVJETLOST. Napravi korak unatrag i prouči to svoje djelo. Zatimpomisli: plava boja ima točno ime. Jer ima neka ista slova kao i riječ »svjetlost«.

Odjednom iz vremena dopru daleki zvuci, nalik graji djece na igralištu. Dječak zadrhti: toje bilo prvo sjećanje. Dotad se nije sjećao događaja prije bolesti. Potrči prema autobusuvičući:

— Striče, striče! Sjetio sam se svoje škole!Tuahir se nasmiješi, napravivši grimasu. Pravi se da nije čuo, zadubljen ni u što. Dječak

ponovi, tresući toga lažnoga strica.— Sjetio sam se, kunem se!

10 Djambalaueiro - afričko stablo koje daje plodove, lat. Syzygyum cordatum

18

—Sjetio si se čega?—Glasova, vike ostalih dječaka.—Čuj, reći ću ti ovo jednom zauvijek: nikada nije bilo drugih dječaka, ničega nije bilo.

Jesi li čuo? Ja sam te našao, slinavog i šmrkavog, utuvi si u glavu da si se upravo tada rodio.Sa mnom si se rodio. Ja nisam tvoj stric: ja sam tvoj otac.

Snažno odgurnut, dječak je pao na željezni machimbombo. Je li to bio razlog zašto nijevolio da ga zove stricem? Zbog toga mu je starac skrivao prošlost? Tada se dječak nježnonasmiješi i uspravi na koljena. Tijelo mu od slabosti posrne i ponovno padne četveronoške.Starac pohrli i sagne se nad njega sav usplahiren:

— Jesam li te ozlijedio, dječače?Stojeći tako, Muidinga samo odmahne glavom. Tuahir je uporan:—Kako se osjećaš? Da ti se nije vratila bolest?Dječak ponovno ustane i pogleda starca. Njegovo je lice vedro, kao da je odjednom

naraslo:—Ako se toga bojiš, reći ću ti ovo: jednako te volim makar i bio moj pravi otac.Tuahir se osjeti uhvaćenim u zamku. I postane ozbiljan:—Ustani, dječače! Zašto hodaš četveronoške kao kozle?Razdvoje se i u tišini priberu. Ostanu tako uvrijeđeni sve dok ih ne iznenade zvukovi iz

gustiša. Dječak naglo ustane. Misli da se približavaju ljudi. Pokuša potrčati, želi se baciti unaručje onih koji se približavaju. Ali Tuahir ga hladno zaustavi:

—Ne miči se!—Zašto? Dolaze ljudi. Izvući će nas odavde...Nije dovršio rečenicu. Starčeva mu ruka začepi usta, namećući ozbiljno tišinu. Tada se iz

visoke trave pojavi slon. Životinja se vuče polako, umorna od svoje težine. A u sporosti noguvidi se da to smrt korača. I doista, po cijelom je stražnjem dijelu obliven krvlju. Životinja seteškom mukom udaljava. Muidinga osjeti ubod agonije u vlastitim grudima. Slon koji nestajeu gustišu, to je slika zemlje koja krvari, slika stoljeća i stoljeća koja umiru u savani.

—Pucali su na životinju.—Tko je to učinio, striče?—Ti koji vode rat. Žele kljove da ih mogu prodati vani.Ponovno sjednu u tišini. Uvukla se neka tuga koju ni pjevušenje starca ne može raspršiti.—Striče Tuahire, nešto mi je palo na pamet. Ali znam da ćeš se ljutiti.—Ti previše misliš. Nisam te trebao tako dobro izliječiti. Malo bolesti činilo bi ti dobro.

Manje bi dosađivao...– Ali, striče, to je samo maštanje. To je san koji imam...—Ne misli, dječače. Život je tako kratak, zar ga želiš ispuniti tugom?—Ne, striče, mislio sam... Ne, bolje da ne kažem.– Tako je. Bolje šuti.Nakon kratke šutnje Muidinga se ponovno javi. Starac je već ponovno pjevušio.—Reći ću. Mislim da sam ja Lipanjčić.—Tko je Lipanjčić?—Lipanjčić, onaj dječak iz bilježnice koju sam pročitao, onaj koji je živio u kokošinjcu.—Šteta što doista nisi. Jer da si kokoš, već bih te ja očerupao da te skuham u dobrom

pikantnom umaku od izdanaka kurkume.—Govorim ti ozbiljno, striče Tuahire.—A i zašutjet ćeš vrlo ozbiljno.Dječak je doista šutio do predvečerja. Već se smrkavalo kad su ušli u machimbombo da

legnu. Još jednom su začuli buku koju je stvarao slon. Kao da se lomi granje u daljini. Гкоzna, možda je životinja umrla i srušila se na tlo? Mrak iskoristi da se zavuče u skrovištedvojice koji čekaju.

—Striče, mogu li upaliti vatru?—Upali je vani.—Ali htio bih čitati, striče.—Čitaj vani.

19

Muidinga uzme nekoliko suhih grančica i ponese sa sobom Kindzuove bilježnice. Upalivatru na rubu ceste. Zatim se udobno namjesti da pročita drugu bilježnicu. Prene ga Tuahirovglas:

– Nećeš valjda čitati sam za sebe?

Druga Kindzuova bilježnica

Jama na krovu svijeta

O D O N E N O Ć I kad sam oušao iz sela, vodile su me moje ruke. Putovao sam uvijekuz obalu, gdje voda posrće u bijeloj pjeni. Nekada sam koračao po čvrstoj zemlji, vukućičamac za uže. Tako sam odmarao šake, umorne od tolikih valova. Na kraju užeta čamac sedoimao kao magarčić, kaskavaljajući se u vodi koja je nadolazila i povlačila se.

Tek što je putovanje započelo, već me duh moga oca progonio. Kada sam pogledao izasebe, vidio sam da vesla ostavljaju tragove u moru, dvije brazde. Ti tragovi u vodi bili suznakovi chissile11, toga zlog pogleda koji me kažnjavao. Tako nisam ispunjavao uvjet da neostavljam nikakve tragove na svom putovanju. Sjetio sam se ngangina savjeta i izvukao mrtvupticu ispod sjedala. Bio sam pripremljen za bitku s ovdašnjim silama. Na svaki trag staviosam jedno bijelo pero. Istoga časa iz perja su izrastali galebovi koji su pri uzlijetanju brisalitragove. Let ptica koje sam sijao, gasio je moje tragove. Tim umijećem pobijedio sam uprvom sukobljavanju s duhovima.

No nisam ni slutio koliko mi još treba da pobijedim. Jer što sam više plovio, to su meneobičnije zgode snalazile. I ne sjećam se trenutka kada je vjetar poderao jedra. Otrgnutikomadi kružili su mi oko glave kao ribe. Čak su i moja vesla podlegla čaroliji. Drvo je počelozelenjeti, nicalo je lišće: vesla su se pretvarala u stablo. Spustio sam ih u vodu, a kad sam ihpustio, potonula su zaboravljajući na svoju dužnost. Nastavio sam veslati rukama i toliko samih koristio da mi je između prstiju narasla plivaća kožica. Umjesto kože, osjećao sam ljuske uvodi. Sjetio sam se riječi vrača: u moru ćeš biti more. Tako je i bilo: ja sam se poribio,ispunjavajući presudu.

No pravi se događaj počeo zbivati na pijesku Tandissica gdje se more rastvara kao plavariječ. Ili je možda ondje plava boja sama voda? To je jutro bila dobro raspoložena, sunce joj jepljeskalo. Gurnuo sam čamac, svezao jedra, spustio sidro. Sjeo sam na obalu i potegnuo izčuturice. Zatim sam hodao po dinama, šetao pogled po tom prostranstvu. Odjednom ugledahkako iz zemlje izlazi ruka. Uzdizala se i u nespretnom pokretu, kao kakav slijepac, uhvati meza nogu. Srušio sam se uz povike, no uspio sam se osloboditi. Zatim sam ustao i potrčao popijesku dok nisam osjetio da sam posve iscrpljen. Stao sam, pao na koljena i prolio po sebicijelu čuturicu.

Jesam li bolje, jesam li prestao drhtati? Ni danas još ne znam. Kako se mogu togaprisjećati a da ne zadrhtim? Jer iz toga su pijeska počele nicati i druge ruke, još ruku, još ruku.Izgledale su kao mesni štapići, prsti su se micali očajno kao ptići koji traže hranu. Priznajemda sam u tom trenutku zaplakao poput djeteta.

Ostao sam u toj plačotužaljki dok do mene nije dopro miris koraka. Podignuo sam pogled:ondje je stajao on! Ne mogu ni opisati taj lik. Njegov oblik nema crteža koji bi se mogaonarisati, nalikovao je zlonamjerniku koji je došao iz pakla. Uvijek sam samo slušao o njima,zvali su ih psipocos12, utvare koje se zadovoljavaju našim patnjama. Ondje je stajao jedan, savod sjene i dima. Držao je lopatu i počeo kopati. Ne, nisam lud: osjetio sam kapi na sebi. U tiličas jama je bila gotova.

—Uđi!Skupio sam se vjerujući da su to moje zadnje muke. Da tako kažem, propisao sam kroz

11 Chissila - prokletstvo12 Psipocos - utvara

20

pete. No smrt je trenutak koji traje. Pojava se sagnula i rekla:—Da znaš: tlo ovoga svijeta je krov onoga svijeta dolje.I tako redom, do središta u kojemu stanuje prvi mrtvac.Xipoco13 je zamahnuo lopatom iznad glave i proderao se:—Ulazi u jamu!Kako se nisam odazvao na poziv, on me uhvati za ruke i povuče. Koristio se nasiljem?

Ne. To je ono čudno: nježno me je uhvatio, okrećući me i obrćući kao da me obgrlio za ples.Osjetio sam tada da padam u njegove ruke posve svladan. I svijet se oko mene ugasio.

Vratio sam se iz te noćne more kad je već pala noć. Probudio sam se prekriven pijeskom,kosa i zrnca bili su slijepljeni. Samo sam htio otići, nestati. Ali u kojem pravcu da krenem?Više nisam mogao hodati po pijesku: pipci noćne more još su mi dodirivali strah. Nisammorao tražiti, usitnjavati pravce. Naposljetku, svjetlost slijepca je u njegovoj ruci. Tako samsjeo u čamac i krenuo nasumce putujući kroz valove. Pogledao sam u mračnu dubinu noći,ondje gdje more dodiruje Božja stopala. Ostavio sam oči u tom beskraju, možda tamo nebonaliježe na zemlju, možda je to mjesto za koje kažu da ondje žene moraju klečati da bi usitnilekukuruz.

I veslao sam duge dane, beskrajne noći. Koristio ruke da guram čamac. Ako je umoriznenadna starost, ja sam već bio u svojim posljednjim godinama. Ne znam koliko je vremenaprošlo. Više se sjećam noći. Sjećam se zvijezda, dalekih susjeda koje nisu spavale. Sjećam semjeseca koji se pokazivao kao medalja na poprsju noći. Gledao sam to nebesko tijelo,njegovo srebro. Proklinjao svoju sudbinu: rogovi mjeseca uvijek su pokazivali prema gore!Otac me je naučio čitati mjesece.

Ti vrhovi, okrenuti prema gore, bili su znak da je nesreća još uvijek nada mnom. I ja bihse šćućurio u čamcu, naivan, kao vjeroteist. Gdje je tu pravda? Kakvo sam zlo počinio?Premetao sam po životu, bilo je tu grijeha, da, dobroćudnih gaženja. U kojem ih životu nema?To bi bilo kao da se u Paklu ne nađe komad suhog ogrjeva na tlu. No uvijek sam ispunjavaoono što su mi savjetovali stariji. Posvetio sam se tome da budem sin, da naučim svojusudbinu. Čamac u kojem sam plovio bio je posvećen u odgovarajućim obredima, ja sam mudao ime po svom ocu: Taímo. Pri prvom putovanju sve sam nagradio hranom i pićem, ljudi suslavili na brodiću kako nalaže tradicija. Zašto su se onda događale tolike nedaće na momputovanju? U dubini duše ja sam naslućivao odgovor.

—Oče, ne kažnjavaj me na taj način - rekao sam s molbom u glasu.Oko mene, nikakav odgovor. Samo su se valovi izmjenjivali. Svakim se valom more

razgolićivalo ne dosežući nikada nagost. Bio sam uhvaćen u tom beskraju. Oduvijek mi jevoda donosila olakšanje, na njoj sam bio opušten kao skakavac u travi. No događale su mi sekojekakve nevolje. Poželio sam da se vratim, da ponovno nahranim svoga pokojnog oca, dase pojednostavim u događanju ničega u selu. Osjećao sam čežnju za predvečerjima saSurendrom. Ondje, u mom selu, s uvijek istim danima, vrijeme nije ni postojalo. Ipak, želja dapostanem naparama tjerala me je da nastavim. Otresao sam te misli koje su me odvlačile odputovanja. Ideje se, kao što svi znamo, ne rađaju u glavama ljudi. Začinju se na nekom mjestupoput raspršena dima, a zatim kruže kao lude u potrazi za nekim umom.

U jednoj od sljedećih noći, tako mračnoj da nisam vidio prst pred nosom, usnuo samjedan san. More se zaustavilo, nepomično. Valovi su se izravnali, njihov huk zanijemio.Nastao je mir kao onaj iz kojega se rodio svijet. Zatim su naglo i neočekivano iz dubinaizronili utopljenici. Izašli su na površinu, pjenili se u slavlju. Među njima se nalazio moj otac,stariji no što je bio. Pozvao me je i pozdravio bez ikakva osjećaja.

—Dobro ste učinili što me niste pokopali. Ova je zemlja prepuna mrtvaca.Očekivao sam od njega bar mali očinski osjećaj, makar da mu se i omaknuo. Ali ni sada

kad se vratio, on se nije predavao osjećajima. Samo je blebetao o mjestu na koje se preselio.Nije bio zadovoljan s onkrajem. Ni tamo nije bilo mira - kosti su se neprestano svađale zbogpoložaja u svojim prijašnjim tijelima. U tom metežu bi se ispremještale i zbrkano spajale,kosti jednih u tijelima drugih. Tako su se rađala čudovišta.

13 xipoco - utvara

21

—A ti, sine, zašto ploviš ovim divljim krajevima? Zar ne znaš da ovi putevi nisu očišćeniod utvara? Ili želiš pasti u njihovu nemilost?

Kad sam htio odgovoriti, reći mu o svojoj namjeri da se pridružim okovanim ratnicima,otac mi je već okrenuo leđa. Čak i poslije smrti, dolazeći mi u snu, on me je zanemarivao.Pozvao sam ga i glasno mu objasnio: vodi me samo moja volja. A toj volji me je on naučio.Na kraju, ja sam samo ispunjavao njegove šutljive naredbe. No moj otac, stari tvrdoglaviTaímo, opovrgnuo je da su to njegove naredbe. Usporedio me je s mrtvima. Oni su hodali skostima što su se razilazile, ja sam hodao s tuđom dušom.

—Budi siguran: to nisu moje naredbe. Čujem samo tvoje korake. Što zapravo tražiš?—Pomoći ću da se ovaj rat prekine. Vjeruj mi, oče.On se prezirno nasmiješio. Ako sam mislio da sam tako pametan, kako to da nisam

shvatio zašto se u životu događaju mnoge prljave stvari? Sve je to bila kazna koju je naručioon, moj rođeni otac. Moje nedaće, prepreke o koje sam se spoticao, proizlazile su iz toga štonisam ispunio tradiciju. Sada sam trpio kaznu bogova, naših predaka. Zalio se na zamornu smrt:

—Ja sam očajan mrtvac. Nitko mi ne pruža nikakav obred. Nitko radi mene ne ubijakokoš, ne nudi mi brašno, ni krpe, ni piće. Kako bih ti ja mogao pomoći, osloboditi te tvojihprljavština? Ostavio si kuću, napustio sveto drvo. Otišao si, a nisi mi izrekao molitvu. Sadatrpiš posljedice toga. Ja sam taj koji glođe tvoju misao.

—Ali, oče, svaki sam ti dan nosio hranu.—Prvih noći, da. Zatim više nikada nisam vidio hranu. Samo praznu zdjelu, ništa više.—Netko je jeo...—Nitko ne dira u pokojnikov tanjur.Stari je Taímo objasnio: nikakav san neću moći ostvariti dok me njegova sjena pritišće.

Isto se događalo s našom zemljom, koja se razišla s precima. Zemlja i ja patili smo u istojkazni. Zatim je prešao na prijetnje: kad sam već toliko želio to putovanje, jednog će mepredvečerja dočekati mampfana, ptica koja ubija putovanja. Imat će raširena krila, čučati nagolemu stablu, tako je rekao.

—Ne, oče, ne čini to.Smijao se mome strahu. Podignuo je ramena, tako mršava da je za njima povukao cijelo

tijelo prema gore. Htio je opet otići, kad odjednom naglo stane, i reče mi:—Kada sretneš mampfanu, pozovi me. Možda ću te tada poslušati. Ali nemoj zaboraviti

ponijeti suru. Nikakav obred neću obavljati bez nje.Zaboravio sam na sve u strahu od sutrašnjeg dana. Nisam želio probuditi san dok ne

saznam vijesti iz kuće. Pitao sam ga za majku, o tome kakva je njezina nesretna sudbina. Otacme umirio. I otkrio mi: u početku, dok je on još učio kako biti mrtvac, činilo se da stara znasve o udovištvu. On, koji je za života uvijek okretao ženske, sada joj je bio vjeran. Moj je otaci dalje bio njezin pokojni muž s urednom kućom i pripremljenom hranom. No kako je vrijemeprolazilo, majka ga je zamijenila s drugim: udala se za jednoga živoga.

—Nije točno. Majka se nije udala.—Točno je, udala se kad si ti otišao. Sada sam sam, udovac–samac.Nije ga boljela tradicija. No bilo mu je teško biti mrtav bez društva. Upitah ga zašto nije

izabrao neku drugu ženu. Odgovorio je da je to već sređena stvar. Nhamussoro14 je već uputiomolbu drugoj ženi, od onih koje žive na strani života.

—Dakle, imaš živu suprugu?—Imam, da. Ona je već oboljela, kao što nalažu pravila tradicije. Njezina obitelj bdije nad

njom. Sada mi ona pripada, ne može više spavati ni s kim drugim, bio on živ ili mrtav. Ti bimi čak mogao učiniti uslugu da nadgledaš moju novu suprugu.

—Tko je ona? Je li iz našega sela?—Ta žena... ona... Ma pusti, ja ću se sam za to pobrinuti.—Ali, oče, daj da ti pomognem, ja ti silno želim pomoći.—Ali što ti znaš? Samo sanjati, ništa više.—Reci mi kako se zove tvoja supruga. Reci mi, oče.

14 nhamussoro - čarobnjak

22

On tada spusti glavu, kao da ga muči stid. U njemu se grčila neka zbrkana tjeskoba.Naposljetku prošapće:

—Nije istina, sine. Ne postoji nikakva žena.Prvi put sam osjetio sažaljenje prema svom ocu. Htio sam utješiti njegovu tugu, dići ruku

da ga pomilujem. No, odjednom, more se opet počelo gibati, nalik na golemu capulanu* navjetru. Moj nezaštićen brodić bačen je na nepoznatu plažu. Bio sam pri kraju svoga vodenogsna. Otac se uplašio: - Moram se vratiti!

—Oče, ostani još malo.Htio sam ga zadržati što dulje, raznježiti se kao sin. On pristane ostati još malo. Sjeli smo

na plažu sa svjetlucavim pijeskom. Poželio sam da mi pripovijeda priče koje nikada nijepotanko iznosio. No on se povukao u sebe, zatvorio se kao što je to bio njegov običaj. Da biholakšao nastalu tišinu, uzeo sam štapić i počeo šarati po zemlji. Tlo je bilo prorupčanootvorima koje su napravili rakovi. Povremeno bi virili van, izbacujući svoje telesferične oči.No san me je sve više uspavljivao. Bila je to ona dubina koja je moguća samo u djetinjstvu.

—Jesi li dobro, oče?—Jesam. Smrt mi dobro čini.Zamolio sam ga za dopuštenje da sjednem u njegovo krilo, za čime sam uvijek čeznuo.

On mi ništa ne odgovori. Učinio mi se istrošen mnogim godinama u usporedbi sa sjećanjemkoje sam imao o vremenu. Dok sam čekao njegovo dopuštenje, moj se glas dječački umiljavao:

—Oče, zemlja ne stari. Zašto?—Zato što radi ležećke. Kad se umori, ona je već polegnuta, mirna u svome snu. Mnogo

sam naučio o zemlji. To bi i ti trebao učiniti.To je bio razvodnjen razgovor, bez ikakve važne teme. Želja mi je bila da tek nakratko

nastanim taj mir, da skrenem pažnju s njegove žurbe. Još sam malo zamutio maglu:—Oče, pričaj mi kako si kozlićima davao piti suru.On se slatko nasmijao, sjetio se ljutnje moje majke kad ga je vidjela da daje piti

životinjama. Nitko nije shvaćao zašto je to radio.—A zašto si to radio?Zato da životinje ne trpe zbog nedostatka ispaše. Jadni su kozlići bili posve iscrpljeni, čak

su im se i rogovi stanjili. Postojala je dvostruka prednost u njihovu pijanstvu: kao prvo, nisupatili, a kao drugo, već su bili začinjeni uoči klanja.

—Sada zavidim tim opijenim kozlićima.Obojica smo se nasmijali, prisjećajući se teturavih koraka pijanih kozlića. Činilo se da su

im četiri noge premalo. Taj me smijeh dizao u nebo. Je li moj otac napokon pristao na igru dame oslobodi straha? Stari Taimo se napokon pomirio sa mnom? Varao sam se. Jer je iznenadamoj san postao noćna mora. Otac je naglo prekinuo svoj smijeh i njegove su riječi postale gorke:

—Izmislio si me u svom lažljivom snu. To zaslužuje kaznu: nikada više nećeš moći sanjatiosim ako ti ja ne upalim san.

Zatim je Taimo iščeznuo. Moje su iluzije splasnule i ja sam se probudio umoran, tko zna,možda i od toga što nisam umro.

Treće poglavlje

Gorki okus maquele15

M U I D I N G A S E P R O B U D I s prvim zracima svitanja. Tijekom noći trzao se usnu. Kindzuove riječi počele su mu obuzimati maštu. U zoru mu se čak učinilo da čujeTafmove pijane kozliće. Sjetivši se toga, nasmiješio se. Starac još uvijek hrče. Dječak izađe iz

* capulana – tkanina u koju se umataju žene u Mozambiku15 maquela - vrsta korijena mandioke

23

machimbomba i protegne se. Magla je tako gusta da se jedva može išta vidjeti. Uže kojim jesvezao kozlića još je zavezano za granje stabla. Muidinga ga povuče da približi kozlića. Noosjeti da je uže lagano. Je li kozlić pobjegao? Ako je to točno, zašto je umrljano tom crvenombojom?

—Striče, striče! Pojeli su kozlića!Starac teturavo izlazi, nogosrljajući po stubama autobusa. Najprije zbunjeno zastane,

probavljajući maglu. A zatim počne prštati bijes, ruke na glavi, sav nabrušen.—Tko ti je rekao da svežeš prokletog kozlića ovdje?Viče kao da želi da svijet pukne. U ruci drži jedan kraj užeta, zatrese ga pred nosom.

Muidinga se čudi tolikom bijesu. Za čim je to starac tako ljutobučno žalio?—Sigurno je to bila hijena, striče...Starac grubo uhvati dječaka za glavu i protrlja mu uže po licu.—Pogledaj ovo uže, satanhoco16. Pogledaj!Čak i da to nije želio, jadnom dječaku nije drugo preostalo. Starčeva ruka ukliještila mu je

vrat, pakleno svijajući njegovo slabašno tijelo. Pusti me, striče. To je jedina molba koju jeuspio izreći kad je već pao na koljena.

—Pogledaj ovo - urla Tuahir. Prerezali su uže nožem!Muidinga se naježurio. Tko je mogao ovamo doći s takvim sjekačkim namjerama? Sada

mu je jasan starčev bijes. Svezani kozlić samo je privlačio poglede prolaznika.—Ali, striče, nisu nas pronašli...—Ne obraćaj mi se.Tuahirova gorčina nije isparila do kraja dana. Noć je proveo otvorenih očiju, bdijući.

Hoće li se vratiti onaj koji je zaklao kozlića? Dječak se pita tko bi mogli biti noćni napadači.Matsangas17? Naparame? Obični izgladnjeli ljudi? Ma tko bio, nije ponovno došao te noći.Kad je svanulo, Muidinga se privije uz starca i moli ga za oprost:

—Neću to više ponoviti, slušat ću te.Tuahir se smirio, počeo disati s olakšanjem.—Spasilo nas je to što je machimbombo spaljen - reče. I doda: - Oni se više neće vratiti.

Možemo biti mirni...Ponovno se uvuče mlaka jednoličnost. Da bi im prošlo vrijeme, izvuku sjedalo iz

autobusa i postave ga nasred ceste. Sjednu i sunčaju se s većim užitkom nego gušteri.Muidinga primjećuje da se krajolik mijenja. Zemlja je i dalje suha, ali na rijetkim travkamaveć se zadržava vlaga. Te su kapljice nagovještaj zelenila. Kao da zemlja čeka da je nastane,da se podignu sela koja će u sebi nositi budućnost i sreću. No divlji gustiš ne pruža hranuonima koji ne poznaju njegove tajne. I glad već štipa njihove trbuhe. Muidingov želudac krči.Starac ga poziva na red:

– Gladan si, zar ne, dječače? Tko ti je rekao da poštediš kozlića?Dječak se istanjio, kao da mu se vratila bolest. Gotovo je nalik cesti, nepomičan i

prašnjav. Stari se Tuahir ozlovolji zbog njegove bezvoljnosti.– Jesi li opet zaboravio govoriti? To je zbog gladi. Znaš li što moraš raditi? Snažno gutaj.

Gutaj slinu, pretvaraj se da ti hrana ulazi u grlo. Tako ćeš zbuniti glad.Starac pokretima izvršava vlastitu sugestiju. Muidinga se ne miče. Tuahir se odjednom

stane zanimati za dječakovo lice kao da na njemu proučava mutno zrcalo njegove nutrine. Oni njegov glas ustanu, djelujući zajedno u bijesu:

—Ti i dalje ustraješ u tom hiru da pronađeš roditelje? Zabranjujem ti to! Jesi li čuo? Neželim vidjeti ni da na to misliš. Nikada više.

Očito je da se suzdržava da ne lupi dječaka nogom. Primjećuje se isijavanje nasilja, kaoda u očima ima zube. Polomi grančice jednoga grma i dovuče sjedalo do mjesta na kojemudječak sjedi.

—Slušaj, reći ću ti nešto: tvoji su roditelji umrli. Da, poginuli su od razbojničkih metaka.Zbog toga ti to uporno govorim, prestani na to misliti, dođavola.

Okrene mu leđa. Muidinga se doima neosjetljivim, duša mu je pravocrtno iscrtana. Kao

16 satanhoco - uvreda u značenju bijedniče, lupežu17 Matsanga - naziv za naoružane napadače

24

da je to i znao, kao da to nije nikakva novost za njega. Ili možda, tko zna, nije u topovjerovao. Tako je ondje ostao nepomičan do kraja jutra. Već je gotovo podne kada gaTuahir prodrma da mu kaže da bi morali obići okolicu. Treba hitno pronaći hranu, nabaviti još vode.

—Ideš li ili ne ideš?Dječak šutke ustane i krene za njim, kao protiv svoje volje. To je bio njegov prvi pohod u

šumu. Zatim će vjerojatno doći i drugi. No nikada se nisu odviše udaljavali od autobusa. Tajprvi put dugo su lutali šumom. Muidinga se pribojavao da se neće znati vratiti. Što ako sestarac izgubi i nikada više ne nađu autobus?

—U čemu je problem, Muidinga?—Razmišljam što će se dogoditi ako se izgubimo...—Nećemo ništa izgubiti ako se ne vratimo do ceste.To je bilo točno: čemu je služio autobus sada kada su se zalihe hrane iscrpile? Ipak,

Muidinga bi bio silno razočaran da se ne vrati. I sam se čudio što ga je to vezivalo za tu olupinu nacesti. Onda mu je sinulo: bile su to Kindzuove bilježnice, priče koje je svake noći čitao. Iosjeti da mu nedostaju te riječi kojih je bilo koliko i koraka što ih je sada nizao po puteljcima.

U predvečerje su napokon stigli do nekih starih machambi.18 Sve je bilo napušteno, sve jeposmeđilo. Cijela se zemlja ogolila, uzalud očekujući da primi poljubac pluga. Od te su slike jošviše ogladnjeli i počeli podrigivati od vlastita prazna želuca. Starac sjedne na proplanak, narubu nekadašnje oranice. Skuplja oko sebe suhe ostatke mandioke. To je jedina jestiva biljkakoja je preostala, jedina biljka koja je izdržala sušu. Otrese korijen i primijeti na njemu ugrize.

—Sranje! Miševi su stigli prije nas.Kad je Muidinga htio zagristi, Tuahir poviče:—Ne jedi!Starac brzo prikupi korijenje mandioke i baci ih u travu. Prošeće uokolo da smiri živce.

Zatim sjedne pokraj dječaka i kaže mu:—Reći ću ti, dječače. Zbog takve si se mandioke razbolio.– Tuahire, reci mi sve. Ispričaj mi kako si me našao.Starac napokon popusti. Očisti tlo na koje će sjesti kao nagovještaj da će to potrajati. I

počne pripovijedati: nalazio se u izbjegličkom logoru, došao je iz svoga dalekog sela. Jednesu ga noći zamolili da pomogne pri pokapanju šestero djece, novopreminulih. Tijela su senalazila u jednoj kolibi, ispod starog platna za izradu jedara. Nitko nije znao tko su ta djeca,odakle su došla, kojim obiteljima pripadaju. Bila su gola, odjeća im je ukradena čim supostala odviše slaba da se brane. Tuahir im je pomogao da ih odvuku do jame. Dok ih jevukao za hladne noge, čudio se kako im se težina smanjila. Gledao je njihove ispružene rukenalik koščatim granama, skeletne, i tada je zapanjeno primijetio: prsti jednoga djeteta zabijalisu se u tlo. Nije bilo sumnje, ti su se prsti grčevito hvatali za život, boreći se protiv ponora. Toje dijete još disalo. Bilo je svjetlije puti i najmršavije od svih.

— Stanite, ovaj dječak je još živ!Grobari su se međusobno sumnjičavo pogledali. I nastavili vući tijela: ništa se ne mijenja

ako je jedan živ. Tuahir ih je počeo preklinjati da stanu, no oni se nisu dali smesti. Ovdje sepokapaju oni koji su umrli, koji su krenuli na putovanje bez povratka. Starac se odvojio odnjih, nije imao hrabrosti pokopati živo dijete. Već je dječak uranjao u pijesak koji su bacali ujamu kad se on dosjetio:

—Ostavite ovoga, to je moj nećak...— I vi ćete se brinuti za njega?—Da, ja ću se brinuti.Tako je i bilo. U početku je dječak ispuštao samo čudne jecaje. Prolazili su dani, bez

ikakve hrane osim vode. Dječak je i dalje bio sav skvrčen, povraćao je, boljelo ga je cijelotijelo od glave do pete. Nije se micao i već ga je smrt načela. Tuahir ga je molio da ustane i dase održi na nogama, makar na kratko vrijeme. Uz njegovu pomoć, održavao se na životuumirući. Starac mu je govorio:

— Pogledaj u tlo!

18 Machamba - poljoprivredno područje

25

Muidinga je gledao tlo, ali nije ništa vidio. Vrtoglavica mu je otežavala vid. Što li je tostarac pokazivao?

— Zar ne vidiš da si izgubio vlastitu sjenu?Bila je to istina. Ma koliko se saginjao, dječak nije stvarao nikakvu sjenu. Kao da mu je

tijelo bilo uronjeno u vječno podne. Zadrhtao je od slutnje. A starac je pomislio: ovaj se višeneće oporaviti. No svejedno je bio uporan. Tada je dječak još izgovarao poneke riječi. Glasmu je izlazio kao uzdah:

— Ali ja... što je meni?– Ova se bolest zove mantakassa.19 Pojeo si gorku mandioku, onu koja fermentira otrov,

onu koju nazivamo maquela.— Ah, mandioka... znam.Starac je znao što će uslijediti. Ali dječak nije znao što ga čeka.— Gdje su ti roditelji?— Moji roditelji?Dječaku je bilo sve teže govoriti, onako zbunjoglav. Vidjevši kako dječak kopni, Tuahir

je osjetio da mu se srce stišće. Uhvatio je Muidingu za ruku i obećao mu:— Neću te napustiti. Ne boj se, ja ću se o tebi brinuti. Tuahir je ispunio obećanje. Bolest

je uzimala maha u dječaku. Njegovo se tijelo praznilo. Ljudske su osobine u njemu nestajale.Više gotovo nije znao govoriti, ni hodati, ni smijati se. Posljednje pitanje koje je postaviojedne noći kada je Tuahir, gledajući njegovu patnju, pustio suzu, bilo je:

— Oplakuješ me?Starac nije odgovorio, samo je zanijekao stresavši ramenima. Dječak više nije nalikovao

na ljudsko biće. Tek je nejasno nalikovao djetetu. Govor mu se posve usporio, tijelo mu jepostalo hrapavo.

— Ako si znao za mandioku, zašto si je onda pojeo, dječače?Starac je postavio pitanje premda je znao odgovor. Glad je stiskala jače. Umirati se

moralo, ali više je vrijedilo vidjeti sunce idući dan. Muidinga nije ništa odgovorio. Samo jezamolio Tuahira da priđe bliže. Njegove su snage bile na izmaku. Iz usta su mu istjecaleposljednje riječi, uskoro više nije bio u stanju izreći nikakvu misao. Starac mu je povjeriojedan savjet: kada umre, da bi pronašao put u Nebo, dječak mora birati samo puteljke. Velikiputevi nikada ne vode onamo. Neka potraži male puteve, prolaze između oblaka, što su ihugazile noge malobrojnih ljudi. Zatim je zašutio. Gušila ga je tuga u duši. Izgubiti togadječaka, iako ga ne poznaje, značilo je istodobno skupiti raznovrsne boli.

— Svini noge, brzo. Ne možeš umrijeti ispruženih nogu.I starac pomogne dječaku da svine noge. Ostao je čekati da smrt dođe. Prošlo je vrijeme,

ali dječak nije skončao. I dogodilo se upravo suprotno od onoga što je očekivao. Sutradan seMuidinga probudio snažniji. Bilo je to dijete koje se rađalo, gotovo zdravo. Starac je biozadovoljan: svojih se sinova gotovo i nije sjećao. Nedostajao mu je taj očinski osjećaj, bilo jeto kao da se pomladio.

—Zvat ćeš se Muidinga - odlučio je.To je ime dao svom najstarijem sinu koji je otišao u Rand20 i ondje nestao u rudnicima.

Treća Kindzuova bilježnica

Matimati, zemlja vode

K A D S A M S T I G A O U zaljev Matimati, više nisam znao koliko je zora prošlo.Gradić je ležao u zagrljaju s vodom, činilo se kao da je ondje i prije postojanja mora. Ono što

19 mantakassa - naziv po kojem je na sjeveru Mozambika poznata tropska neuropatija, bolestuzrokovana gutanjem nekih vrsta mandioke

20 Rand-popularni naziv za Južnu Afriku

26

sam tamo vidio, ne bi se moglo usporediti ni sa čime na svijetu. Golemi ljudi skupljali su sena plaži kao da su ostaci koje su valovi donijeli. I zelenilo je bilo drukčije: dolazilo je izunutrašnjosti, iz zemalja u kojima su carevali koljači. Kako su jadni ljudi bježali, razbojnici suslijedili njihove tragove poput hijena koje progone umiruće gazele. I sada su te izbjeglicelogorovale bez zemlje koja bi davala barem malo hrane. Vjerojatno su tamo živjeli nekolikodana s obzirom na razbacanu odjeću i zapaljene vatre. Čim su vidjeli kako se iskrcavam,nekoliko me je muškaraca okružilo. Željeli su znati tko sam, odakle dolazim. Ukratko sam imobjasnio. Onda su me upozorili:

— Bolje ti je da nestaneš odavde.Bolje da ne izvučem trbuh brodice na čvrsto tlo. Bolje da se vratim na more: tako me je

većina njih savjetovala. Jer su se ondje događale strašne stvari. Strah i prijetnje pristizali su sasvih strana. Nije se moglo nikome vjerovati. Vlasti neće mnogo toga pitati. Vjerojatno će meisti čas uhititi kao da se to samo po sebi podrazumijeva.

Sjeo sam, tražeći objašnjenja za te prijetnje. Ono što su mi ispripovijedali potaklo je mojezanimanje da saznam još više. Pozvali su bivšega tajnika upravitelja da kaže službenu verzijuonoga što se dogodilo. Čovjek se pojavio, donijeli su ga na rukama mnogi dobrovoljci.Njegove noge nisu vrijedile ni koliko trska na vjetru. Pomogli su mu da sjedne. Predstavio se,otresajući rukama:

— Ja sam Assane.Tek je počelo svitati i gotovo nisam mogao razabrati kako je izgledao. Prepričat ću sada

njegovu izjavu, koju je dao u službenom tonu: prije nekoliko dana započela je strašna olujakoja nije bila predviđena i zbog koje je mjesec izgubio osjete te je zavladao potpun i općimrak.

Upravo toga dana očekivao se dolazak broda koji je prevozio donacije za ovu pokrajinu.No nesretni se brod razbio o nedavno nastale stijene i cijela je posada nestala posredovanjemgolemih valova koji su beskrajno trajali.

Vlasti su odmah prešle u napad i poduzele političko-ideološka ispitivanja, ustanovivšiprisutnost klasnoga neprijatelja. Zaključak šefa Osiguranja: te stijene nisu nikada viđene prijespomenute noći. Određene vladine strukture posumnjale su da su nesreću prouzročilidomoroci, jer je lokalno stanovništvo večer uoči događaja pokazivalo vrlo sumnjivoponašanje. Upravitelj je sazvao narod i najavio:

—U okviru ovakvih okolnosti i vođeni ciljevima koje je Nacija zacrtala, ispitujemodjelovanje neprijatelja naroda.

Razloga za sumnju doista je bilo. I Assane je to naveo kao službenu sumnju. Mogu listijene, tako velike i brojne, izroniti preko noći? No najgore je bilo ono što je uslijedilo nakonnesreće. U isti čas stotine je ljudi pohrlilo u raznim čamcima, sve do onih najmanjih, daopljačkaju brod koji je tonuo, da se okoriste tim xicalamidades.21 Vlasti su još pokušalezaustaviti čamce, no dobro je rekao upravitelj, poznata je mahnitost stanovništva koje živisamo od onoga što oči vide, malo shvaćajući svijet budućnosti. Bivši tajnik Assane, koji jeneprestano otresao rukama, sjećao se upravitelja, gotovo plačući tijekom govora:

—Ponekad gotovo odustanem od vas, narode. Mislim tada kako ne vrijedi truda, to je kaoda molimo stablo indijskih oraščića da ne iskrivljuje svoje grane. No mi ispunjavamo sudbinuotirača: Povijest će obrisati noge na našim leđima.

Ipak, tragedija se obrušila na čamce koji su se vraćali na obalu prenakrcani odjećom,hranom i raznim alatima. Ne zna se točno uzrok, ali dok si bljesnuo okom, svi su čamcipotonuli na morsko dno i nestali do dana današnjega.

Otad se situacija samo pogoršala, prema riječima tajnika, jer se stanovništvo ne ponašacivilizirano kad je glad prisutna. Mnogi su se uporno htjeli vratiti na brod jer je ondje bilo jošmnogo hrane koja bi bila dovoljna da spase djecu, majke i cijelu tu rodbinsku afričnost.

To je bio razlog zbog kojega su se čuli bubnjevi za bubnjevima, mračne molitve na svimplažama, prizivajući pretke ne bi li se i drugi brodovi potopili i njihov se teret rasuo i istočio uruke gladnih. Vlada je donijela stroge naredbe. Skupljanje brodskog tereta mora biti

21 xicalamidades - iskorištavanje »nevolja«, način na koji se popularno naziva pomoć koja sepruža žrtvama prirodnih nepogoda

27

organizirano. Objasnili su im da imaju samo namjeru dopremiti namirnice na odredište naorganizirani načini i s poštivanjem hijerarhija, tako da najprije dođu do odgovarajućihstruktura.

Zatim su stigle neobične upute: zabranjeni su plesovi i obredi. Odmah su krenule glasine:tko su ti odgovorni koji zabranjuju da nastupi sretna okolnost u kojoj bi se više brodovapotopilo. Svi su šefovi bili optuženi. Govorilo se da se upravitelji žele samo okoristitidonacijama kao svojim isključivim pravom. I još su kružile glasine da se šefovi bogate na timproizvodima.

—Te glasine moraju biti odmah ugušene. Tražit ću, u za to određene svrhe, mudre iuzvišene odluke. Ako se dokaže korupcija, poduzet će se oštre mjere.

Te prijetnje, što ih je izgovorio upravitelj na kraju skupa, obećavale su. Zatim, da bipodigao prašinu ne dirajući u pijesak, upravitelj se obrušio na tajnika, optužujući ga zazlouporabu i otuđivanje. Assane je uhićen, tisuće ga je usta popljuvalo. U zatvoru su ga tukli,šibali chambocom22 po leđima dok mu noge nisu pobjegle od te patnje na koju su ga osudili.Izgubio je osjećaj od pasa naniže. Assane je prešao dlanovima po nekorisnim bedrima. Tek sumu prije nekoliko dana otvorili vrata zatvora. Još se nije znao dobro vući po podu uz pomoćruku. Zato ih je otresao, čisteći ruke koje je uvijek koristio samo za papire.

—To je patnja koju ovdje proživljavamo - završio je bivši tajnik.Drugi su potvrdno kimali. Ja neka svoj dolazak shvatim kao nedolazak i neka odem prije

no što nastupe sljedeći trenuci. Jer se predviđalo: potkraj jutra sam će upravitelj doći da silomisprazni plažu. Zato neka okrenem čamac i nikada se više ne vratim.

—Mogu li nešto pitati? Postoje li u Matimadju oni ratnici koje nazivaju naparamama?Assane odgovori da postoje, ali u unutrašnjosti. U Matimatiju se samo govorilo o njima, o

njihovoj hrabrosti. Ni on, ni itko drugi, više nisu pružali povoda za razgovor. Završili su sasavjetima: neka se udaljim prije no što nanjuše da je netko stigao s mora. Uhvatili bi me,dogodilo bi mi se kao Assaneu: bio bih žrtveni jarac kojemu bi otrgnuli bodlje, agitator izvanakoji nedostaje da bi uprava složila svoju verziju. Dali su mi vesla, vodu i potrepštine danastavim putovanje.

Prije polaska pio sam i plesao na obredu duhova. Koliko sam mogao, pomogao samprecima da potope još brodova. Tako sam pružio veće olakšanje tim jadnim ljudima. Nopreviše sam popio. I u zoru se više nisam nalazio u svom tijelu. Morali su me odnijeti ispodruke, staviti u brodicu i odgurnuti je da se udalji. Sjećam se da sam smočio glavu ne bih libolje vidio i da sam neko vrijeme veslao. Dok nisam zaspao. Čudno je to što se moj otac nijepojavio u snu. Gdje li je?

Probudio sam se usred noći, još se tama nije ugasila. Brodica se ljuljala na valovima,usnula u izgubljenim vodama. U mojim grudima ubrzano je udaralo, bum-bum. Nešto me jezvalo, ne znam čak ni da li u meni ili izvan mene. Tražio sam u mraku, upirući pogled udaljinu. Tada sam ugledao vatru. Posred mora vatra je svjetlucala kao krijesnica. U početkusam sumnjao. Kako bi vatra mogla gorjeti posred mora? No onda sam se uvjerio: moje očinisu lagale. Gotovo sam mogao čuti nijemi govor vatre. Čuo sam to nježno pucketanje, kaokod vatri koje pastiri upale u savanama.

Oklijevao sam da krenem ususret toj vatrici. Možda je to samo još jedna vizija mojeprijašnje noćne more? No brodica je sama krenula. Brazdala je svoj put, krivudajući. Obuzeome strah: brzo sam se udaljavao od kopna.

Tada se nebo rastvorilo i oblaci su se obrušili na zemlju bez zaštite. Iznad moje brodicebljeskale su munje, kiša je padala i plavila cijeli krajolik. Voda se spuštala kao slap i zemlja jeizgledala poput ploda u vlažnim nebeskim ustima. Moja je brodica, poput neke kutijice,plutala u posmrtnom pravcu. Odjednom je u nju pao tchoti, jedan od onih patuljaka koji sespuštaju s neba. Brodica se zanjihala od udarca i ja sam gotovo ispao iz nje. Otac mi je čestopričao priče o tim bićima koja se spuštaju iz beskraja gdje ih zapadne.

Jednom je jedan patuljčić pao na njega usred šume. Iznenada ga je pogodio i zamalo sesav raspao. Uvijek sam sumnjao da su to izmišljotine starca. No sada, u mojoj brodici, vozio

22 chamboco - šiba,štap

28

se jedan takav koji se spustio.—Došao sam po stvari - reče patuljak.—Koje stvari? - upitah.—Zar ne znaš? Izgubio se brod pun namirnica.Užarenih očiju maleni je ponavljao vijest koju sam ja već znao: golemi se brod nasukao

na pješčani sprud u blizini. Otvorena potpalublja, samo je čekao da netko dođe. Imao je sve:hranu, odjeću, facholo23, naftu, petromaxes24. Nisam se poveo za njegovim oduševljenjem, noon je potvrdio moje sumnje:

— I na nebu postoje potrebe, nemoj misliti da imamo sve. Zato sam se spustio, došao sampo odjeću...

Iznio sam svoje mišljenje: more je opasno, puno nevidljivih stvari. Već sam jednomizgubio vesla. Nisam se htio izlagati opasnosti da opet ostanem bez njih.

—Tko se izmakne, taj ne riskira - objasnio sam.—A kome su potrebna vesla? Zar ne vidiš da brodica ide sama, po svojoj volji?Morao sam to prihvatiti. No ja sam poznavao ćudi vode. A do mene je dopirao huk

oceana, tih voda što su moremrmorile u blizini. Ondje su vrebale velike i opasne hridi.—Kada onamo stignemo, stijene će već nestati, vratit će se na dno mora - reče tchóti.Ne znam zašto sam povjerovao u te njegove priče. U sebi nisam imao nikakvu sposobnost

da mu proturječim. Tchóti se uspravio ispred mene. Bio je tako nizak da se činilo kao dauvijek sjedi, poput zapovjednika noći. Brodica je slušala njegove zapovijedi, nalijevo, čekaj,polakše, oprezno.

Na kraju se pojavio brod, izgledao je poput crne planine, poput željeznog otoka stornjevima. Valovi su pjenili bijele čipke na njegovu trupu. Patuljak je uzbuđeno povikao:

—Vidiš li, Kindzu? Tu leži naše bogatstvo!Popeli smo se na palubu i stali obilaziti puste hodnike. Teško je povjerovati da postoje

tako prazni i osamljeni brodovi. Čuli su se glasovi, zapovijedi, povici, uzdasi. Dopirali su izzidova, iz podova, iz stropova. Povikao sam ne bi li mi tchoti objasnio otkuda ti glasovi, nomore je zatomilo moje pitanje. Slijedio sam patuljka koji je koračao sigurno kao da poznajesve tajne broda. Krenuli smo prema potpalublju, da zavirimo u mračni pljesnivi trbuh tezvijeri. I bila je istina. Unutra se nalazila gomila paketa i kutija. Mnogi su već bili otvoreni.Odnijeli su dio tereta, no još je mnogo toga ostalo. Kričeći, patuljak se oduševljavao nastubama koje su vodile u utrobu broda. Posavjetovao sam ga da bude oprezan, u to sepotpalublje noć već dobro zavukla. No on je već nestao iz moga vidokruga i ja sam ostao sam,s cijelim nebom iznad sebe i s morem posvuda oko mene.

I tako sam ondje stajao, u sudbini koju nisam izabrao, nošen vjetrom i lošom srećom.Osjetio sam se sićusnim, bez krova nad glavom. Zatim sam nasumce lunjao po palubi,čekajući da se patuljak popne. Čuo sam njegove korake koji su odzvanjali u potpalublju.

Prošao sam kroz sobe, dvorane, pokraj strojeva: taj je brod bio veći od zemlje. Mrak sezbijao i otežavao moje kretanje. Kao da je u noći postojala druga noć, a ja sam opipavaonjezinu utrobu. Odjednom je ispod mene nešto zagrmjelo kao da dopire iz velikih dubina. Kaoda je krdo bizona galopiralo u potpalublju broda. Srce mi se ustrašeno popelo u grlo. Pozvaosam patuljka, no glas mi se razvodnio.

—Tko je to?Ja sam govorio kao čovjek s utvarom. Najednom ugledah sidro. Sidro je plesalo, skakalo i

poskakivalo kao kozlić na palubi. Njegovo je željezo postajalo meko kao da je građeno odtijela ribe. Izvijalo se u ritmu nevidljivih bubnjeva. Postao sam sumnjičav: ne može se sidrotako ponašati samo od sebe. To je bio xipoco, utvara koja mi se prikazala na plaži Tandissico.Taj je brod bio uklet, zaštićen od uljeza. Ili je to bilo još jedno djelo mog oca, kojim mipokazuje da mi ne daje predaha? Sidro se odjednom obrušilo uz tresak. Na trenutak mi seučinilo da umjesto sidra leži ljudsko tijelo. Udaljio sam se na vršcima prstiju. Je li ono bilastvar ili čovjek, nisam znao. Pohrlio sam da pozovem patuljka da odemo sa začaranog broda.

Tada sam sreo ženu. U početku, to je bio samo obris između užadi. Je li to još jedna

23 facholo - lopata24 petromaxes - petrolejke

29

utvara? Zatim je njezino lice postalo jasnije. Zadrhtao sam. Prišao sam, kriomicepogledavajući u polutamu. Mjesec mi je pomagao rastjerujući maglu.

—Ne boj se - reče mi.Njezina mokra odjeća isparavala se u dodiru s kožom. Ljepota te žene bila je tolika da je

mogla natjerati ime da pobjegne od stvari. Gledajući to tijelo, bilo je jasno da u njemu nikadaneće boraviti starost. Žedno tijelo, usahle oči. Glas joj je izlazio bez odjeće, ogoljen kao damu ne trebaju riječi.

—Zovem se Farida - reče.Sjeo sam pokraj nje. Neko je vrijeme šutjela, gledajući kako se noć kupa u moru. Zatim

mi naredi:—Odlazi s ovoga broda.Nisam se pomaknuo. Ostao sam čekati ni sam ne znam sto. Kao da je taj brod odjednom

postao neko drevno mjesto, sjećanje na kuću u kojoj bih se volio roditi. Žena je zadrhtala, kaoda trpi svu hladnoću. Kolutala je očima, ruke su tražile pokrete daleko od tijela. Srušila se napod, zapetljavši se u užad. Činilo se da su je neka nevidljiva bića vezivala, a ona se očajničkiodupirala. Ustao sam, htio sam joj pomoći. Pridržao sam njezino tijelo. No ona me gruboodgurnula. Ponovno sam je uhvatio za ruke, privinuo k sebi. Kao moja zatočenica, osjetio samkako joj tijelo gori.

Neko smo vrijeme tako ostali. Dok me ona nije zamolila:—Molim te, slušaj me...Imala je samo jedan izlaz: da ispriča svoju priču. Rekao sam joj da ću je saslušati, ma

koliko dugo trajalo. Zamolila me da je oslobodim. Još je drhtala, ali malo. Onda je započelasvoju priču.

Četvrto poglavlje

Siqueletova pouka

Tuahir odluči još jednom obići obližnje šume. Cesta nije nikoga dovodila. Dok rat nezavrši, najbolje je da nitko tuda ne prolazi. Starac je stalno ponavljao:

—Jednoga dana nešto će se morati dogoditi. Ali ne ovdje - ispravljao se potiho.Jedino što se doista događalo bila je neprestana promjena u krajoliku. No tu je promjenu

vidio samo Muidinga. Tuahir je govorio da su to priviđenja, plodovi želje njegova pratioca.Možda te vizije nastaju zato što su toliko dugo u istom skloništu. Zato što je on htio daponovno krenu, da pokušaju otkriti tko zna što, neki ostatak nade, neki izlaz iz toga kruga.

—Želiš otići, zar ne?—Želim, striče. Ova cesta je mrtva.—Cesta je mrtva? Ali ti ne shvaćaš da je to dobro, da nam ta mrtva cesta daje veliku

sigurnost.—Ali tako mi ne idemo nikamo...—To znači da ni ovamo nitko ne dolazi.Starac porazmisli, nije vrijedilo uvjeravati ga. Najbolje će biti da mu kaže neku laž, onu

istkanu od dobrote. Reći će dječaku da se slaže s tim da krenu. Zatim će se pretvarati da seudaljavaju, a zapravo će hodati ukrug. Uvijek će se vraćati do machimbomba, do iste ceste skoje su i krenuli.

Toga popodneva starac ga povede na takvo lažno putovanje. U početku su hodali putem.Odatle je cesta na kojoj su stanovali izgledala Muidingi drukčijom, kao da češlja savanu,prolazeći kao crta po njezinoj sredini. Tek su kasnije krenuli prečacem i puteljcima. Uspokoju krajolika ništa nije zahtijevalo užurbanost. Ipak, Muidinga nije smiren: strah uvijekčuči u šuštanju lišća, u tajnom šaptu smrti tih neumornih brbljavaca. Koračaju stazama koječeznu za ljudskim nogama. Tuahir hoda naprijed, krčeći put, a za njim dječak. Odjednom,

30

svijet se urušava, tlo nestaje. Tuahir i Muidinga se strmoglavljuju i padaju u golemu jamu. Toje onakva jama u kojoj se noć skriva, ostavljajući rep vani.

— Gdje smo, Tuahire?— Ne govori ništa. To je vjerojatno jazbina divovske žabe, one koja jede mrak.Sjede, privikavajući se na ništa. S vremenom, njihove oči počinju svjetlucati i privikavati

se: nekakva je mreža prekrivala stijenke jame. Ni jedan ni drugi ne sumnjaju: nalaze se uklopci. Mogli su samo čekati. Počeli su razgovarati da rasprše zle duhove koji uvijek koristetišinu za svoje namjere.

— Znaš li čega sam se sjetio, striče? Sjetio sam se Faride.— Tko je to?— Žena iz bilježnice koja se zaljubila u Kindzua.Tuahir se nasmiješi tom priznanju, pun starosti.Nekada je on o ženama iznosio mišljenja koja su dolazila iz srca. Sada više ne.— Ima žena koje su kao kiša, i onih koje su kao rosa. Ta Farida je vjerojatno takva da se

vrijedi povaljati s njom.Muidinga se pretvara da sluša, ali zabrinuto proučava stijenke jame i procjenjuje načine

da izađe iz toga zatvora. Vrijeme prolazi bez ikakva rješenja, i oni zaspu, svaki na svojojstrani. Muidinga uznemireno sanja. Javljaju se zbrkane slike iz jednoga vremena koje onnikada nije dodirnuo. Muidinga se vidi kako kao mali dječak izlazi iz škole. Ali nijedno licenije čitko, čak ni škola nema pročelje. Do njega dopiru zbrkani glasovi: zovu ga! Zovu ganekim drugim imenom. Očajnički pokušava razabrati to ime. No zvukovi se rastapaju uodjecima u magli. Zatim sve isparava, u njegovu snu pada noć. Sljedeće jutro dječak se prvibudi, tlo ga boli na leđima. Te je noći postao siguran: snovi su pisma koja šaljemo u našedruge preostale živote. Kindzuove bilježnice vjerojatno nije napisala ruka od krvi i mesa,nego snovi jednaki njegovima.

Jutro još uvijek muca, svjetlo trepće. Odjednom, iz magle se pojavi neki obris. Imaljudski oblik. Muidinga osjeti zadovoljstvo, zove svoga pratioca:

—Probudi se, Tuahire, došli su nas spasiti!Vesele se dolasku pridošlice. Pozdravljaju, ali nema odgovora. Magla se rasprši na

povjetarcu. Obris postaje jasan: to je visok, nakrivljen starac, koji na golom tijelu nosiprevelik ogrtač. Jedno mu je oko zatvoreno, a drugo otvoreno. A onda se izmjenjuju, drugo seotvara, a ono otvoreno zatvara. Povremeno se spotiče na predugi ogrtač. Dugo ih motri unevjerici. Na kraju, baci na njih jednu mrežu. Oni se u njoj zapletu, umreženi kao ribe. Staracih zatim počne izvlačiti, a njih dvojica mu pomažu, odupirući se nogama o stijenke. No kadaizađu, on ih ne oslobađa. Počne vući mrežu po tlu, s njima dvojicom unutra nalik ulovljenimživotinjama. Kada naposljetku stignu do njegove kuće, starac još više stisne mrežu užetom.Zatim pogleda u zatvorenike samo jednim okom i reče na lokalnom narječju. Tuahir prevodi:

—Kaže da će nas posaditi.—Posaditi?—Zar ne znaš što znači posaditi? To će nam napraviti. On želi društvo, želi da nikne još

ljudi.— Stari je lud, tako će ubiti ljude.Tuahir se zatim stane dogovarati s dječakom da se pretvaraju kao da su bolesni, slomljeni.

Kukaju, stanu strasno pljuvati i povraćati. Ali staroga se to nije dojmilo. Ode po limenku,zatrese je, izvlačeći iz nje oštre zvukove.

—Moje ime je Siqueleto.I zatim započne svoju priču. Dok govori, trese limenkom kao da prati ritam neke pjesme.

Iz toga su mjesta svi otišli zbog nasilja. Razbojnici su pljačkali, ubijali, palili. Selo jeopustjelo, svi su otišli, jedan za drugim. Obitelj ga je prizivala u mislima: pođi s nama, svi suvec otišli! Tako su ga preklinjali kada su kretali. On je odgovarao:

— Ja sam poput stabla, umirem samo od laži.I sada, pred dvojicom neočekivanih posjetitelja, ponavlja svoje sličnosti sa stablima koja

se rađaju svake godine. Tuahir ga teško prati, nedostatak zuba iskrivljuje riječi osamljenog seljaka.— Star sam, već sam vidio mnoge nesreće. Ali takvu, nikada nisam vidio. I vrti glavom od tuge.

31

— Tužan si, starče? - pita ga Tuahir.— Više nisam tužan, samo umoran.Zbog umora nije otvarao oba oka istovremeno. Unatoč svemu, starac je imao zamisli o

budućnosti. Po njegovu mišljenju, postojao je samo jedan način da se dobije rat: ostati živ, i totvrdoglavo na jednome mjestu. Nije želio nikakvu sreću, čak ni naslađivati se slatkimuspomenama. Bilo mu je dovoljno da preživi, da ostane kao čuvar u tom porušenom selu.Sada proklinje one koji su otišli.

— Bijednici, nagutat će se prašine!Govori srdito, stojeći uspravno. Zatim se naljuti na posjetitelje, vrijeđajući ih: vi ste

bjegunci, vase je zlo u zubima. Zubi zazivaju glad. Zato sam ja izvadio sve zube. Nalaze seovdje, u ovoj limenci. Zatrese zahrđalu limenku, zubi zveckaju, a on se smiješi, zadovoljanzbog toga zvuka.

— To je moja glazba.I nastavi sa svojim žalopojkama: u današnje vrijeme djeca grizu majke dok su još u

njihovoj utrobi. Pogledajte kamen na kojemu sjedim: čini se da je mrtav, ali nije, on živipolagano, bez buke. Kao ja, zaključi. Zatim se ponovno rasrdi, protestirajući. Maše rukama,usta mu izlaze iz duše.

—Obojica ćete otići pod zemlju, lupeži!Tada Muidinga više ne izdrži. Počne vikati. Stari seljak pažljivo sluša Tuahirovo

prevođenje. Zašto on ne dočekuje lijepo posjetitelje kao što nalažu stari zakonigostoprimstva? Starac odgovara da to i nije običaj kod njegova plemena. Oni koji su nekadadolazili, dolazili su s dobrim namjerama. Sada onaj koji dolazi, donosi smrt na vršcimaprstiju.

Dječak uporno objašnjava svoje namjere. Njihove namjere nisu iste kao kod onih kojidanas lutaju šumama. Tuahir ga prekine, zatraživši da zašuti. Polako, kao da niže krunicu,ispreda svoje priče, razloge zbog kojih su ovdje i koji od njih traže takvu odvažnost. NiMuidinga nije znao za tu darovitost svoga pratioca. Tuahir govori o svijetu koji i ne postoji,uljepšavajući svoje vizije. Da će se naša zemlja smiriti, svi će postati prisni, svi Mozambičani.I posjećivat ćemo se, kao nekada, nagrizajući puteve, i nikada nas više neće biti strah.

— Je li to istina? - pita bezubi.U daljini se čuju hici, rat i dalje nameće svoje praskanje. Tuahir oduševljeno nastavlja:

govori da je čuo za bogate zemlje gdje ljudi više ne moraju kopati zemlju: lopata se uspravnozakopa u zemlju. Iz drške niču stabla i biljke pune zelenila.

— I mi ćemo biti takvi - presudio je.No stari se seljak smrknuo, brada mu je pala na grudi. Njegov je svijet već bio takav, s

dubokim mirom. I sam je Muidinga zadivljen Tuahirovim riječima. Ne oduševljava ga priča,nego duša koja se u njoj nalazi. I slušajući Tuahirove snove, sa zvukovima rata u pozadini, onpomisli: »još nisu izmislili nježan barut koji može rasprsnuti ljude, a da ih ne ubije. Barut kojibi imao obrnuto djelovanje - da stvara ljude. Iz čovjeka koji se rasprsnuo, niknuli bi bezbrojniljudi koji se u njemu nalaze«.

Tuahir se na trenutak otkriva kao iscjelitelj koji njeguje svijet, svoga pacijenta. A stariSiqueleto drijema u predahu postojanja. Njegovo napušteno tijelo mami smiješak, kao kada segleda blaženi san djeteta. Dvojica zatvorenika zabavljaju se listom duhana koji je starcu ispao.Puše sa željom da oni sami budu tamjan, puše kao da među njihovim prstima dogorijevavrijeme, kao da ih mreža ne sputava. Tuahir nasluti što dječak misli:

—Povjerovao si u ono što sam govorio? Tako treba. Dat ću ti jedan savjet: ne vjerujčovjeku koji ne zna lagati.

Tada su u sumraku ugledali hijenu. Najprije se činilo da nije ništa, samo naježena trava,uzdah tamnoga zelenila. A zatim je cijela izronila, njišući se na stražnjim nogama. Ondasjedne, osamivši se i škiljeći u ovaj svijet.

Osjetili su da ih nešto pritišće. Što želi ta životinja bez ponosa, sa spuštenom stražnjicom.Donijeti nesreću sudbini živih, jer samo je to mogla. Hijena i dalje sjedi nepomično, istražujemirise. Zatim se nasloni na vlastitu sjenu i, ležeći tako, liže rane. Ulijeva strah takopripitomljena, čak i ne sliči na zvijer. Zvijeri se boje ljudi, sele se iz njihova susjedstva. A ova

32

je legla na mjestu koje pripada isključivo ljudima.U međuvremenu, starac se probudi. Vidjevši njihov strah, objasni: hijena je stražar

njegova života. Nitko mi se ne približava, nasmiješio se starac, milujući hijenu koja sepognula, umiljavajući se. Ona je bila njegova privatna vojska, sigurnost i tjeločuvar. Tuahirpotiho upozori:

—Ne vjeruj, dječače. Ono nije hijena.Noć se spušta. Hladnoća stišće dok se razliježe tišina veličine zemlje. Muidinga se žali.

Boli ga tijelo od položaja na koji ga mreža primorava, svinut je u pupku. A bol je prozor krozkoji na nas motri smrt. Onemoćao, nasloni se na Tuahira da se zagrije. Ali san mu ne pada naoči. Kroz jednu rupu na mreži Muidinga uspije provući ruku. Dohvati štap i počne pisati natlu.

—Kakvi su to crteži? - upita ga Siqueleto.— To je tvoje ime - odvrati Tuahir.— To je moje ime?Bezubi starac ustane i hoda oko riječi. Čudi se. Klekne i očisti tlo oko slova. Neko je

vrijeme tako ostao, četveronoške, smiješeći se prema tlu svojim ustima bez bijelaca. Zatimbezbojnim glasom počne pjevušiti neku pjesmu. Kao da moli. Uz tu pjesmicu Muidinga zaspi.Ne zna koliko vremena spava, jer se probudi u trzaju: sjaj oštrice bljeska pred njegovimočima. Stari se Siqueleto naoružao nožem:

— Pođite sa mnom!Oslobodi Tuahira i Muidingu iz mreže. Vodi ih kroz šumu, daleko. Onda, pred nekim

golemim stablom, Siqueleto naređuje nešto što dječak ne razumije.—Naređuje ti da napišeš njegovo ime.Pruža mu nož. Muidinga urezuje slovo po slovo u deblo. On želi da to stablo porodi druge

Siquelete, da ga oplodi. Starac zapanjeno prelazi prstima po kori stabla. I reče:— Sada možete otići. Selo će i dalje postojati, moje je ime već u krvi stabla.Onda stavi prst u uho, gura ga sve dublje i dublje, dok nisu začuli zvuk gnječenja. Starac

izvuče prst i mlaz krvi poteče iz uha. A zatim se počne stanjivati sve dok nije postaosjemenka.

Četvrta Kindzuova bilježnica

Nebeska kći

Z O V E M S E F A R I D A , počela je žena svoju priču. Govorila je tiho, glas joj je biopromukao od prestrašenosti. Stajao sam podalje od nje, spuštena pogleda. Za vrijeme njezinadugoga govora šutio sam kao sjena da je ne bih obeshrabrio. Žena se pretvorila u riječ gotovodo jutra.

Farida je bila kći Nebesa, osuđena da nikada ne vidi dugu. Nisu je upoznali s mjesecomkao što to rade sa svima koji su rođeni na zemlji. Izdržavala je kaznu tisućama godina: bila jekći-blizanka, rođena je u smrti. Prema vjerovanju njezina plemena, rođenje blizanaca znak jevelike nesreće. Dan nakon njezina rođenja, proglašen je chimussi: svima je bilo zabranjenoobrađivati zemlju. Da je kojim slučajem neka motika ranila zemlju, kiša bi zauvijek prestalapadati.

Nekoliko dana nakon toga njezina je sestra umrla. Ostavili su je da umre od gladi. Učinilisu to iz dobrih razloga: tako su ublažili prokletstvo. Zakopali su djevojčicu u svetoj šumici ukojoj spavaju preminula djeca. Stavili su je u napuklu glinenu zdjelu. Posijana je, a da jegotovo nikakva zemlja nije prekrivala. Odredili su joj mjesto pokraj rijeke, gdje tlo nikadanije suho. Tako će se oblaci uvijek sjetiti svoje dužnosti da namoče zemlju.

Faridina majka nikada više nije imala djece. Govorili su da nije bila u stanju pročistiti senakon poroda. Izvršeni su obredi, ali bezuspješno. Spalili su njihovu kolibu prekrivenuslamom, skupili sve njihove stvari i bacili ih u veliku vatru. Majka je ostala ondje, osjećajući

33

krivicu jer je jedino mjesto na kojemu su se mogli naći blizanci otišlo u nebo. Oplakala je tadaono što nije mogla oplakivati na pokopu kćeri. Tradicija nalaže: nitko ne smije plakati. Nesmije biti žalosti da se ne bi prizvala još veća nesreća. Faridi nikada nisu spomenuli smrtnjezine sestre blizanke. Tvoja sestra? Otišla je baki, tamo živi. Tako su šaptali.

Nakon obreda naredili su da njezina majka napusti selo. Zajedno s kćeri, otišla je živjeti uobližnju šumu, punu nemarnoga zelenila. Ondje ih nitko nikada nije posjetio: članovi obiteljibi dolazili, ali su se držali podalje, skrivajući se. Pribojavali su se zaraze. I tako su iz daljineizvikivali svoje poruke. Jedino im je teta Euzinha, široka i golema žena, nosila hranu. Ona je snjima razgovarala i donosila im vijesti od drugih. Euzinha je znala kako je to biti sam, njezinje muž otišao u rat, umirući negdje. Jednoga je dana plela kosu svoje nećakinje, prsti su jojispredali uspavanke, a zatim, odjednom, njezin glas probudi djevojčicu:

— Znaš li gdje je tvoja sestra?— Sestra mi je umrla, teta.— Laž! Sestra ti je živa, smrt je nije ni očešala.To su bile njezine riječi. Farida je osjetila kako u njoj rastu suze, ali im je zapriječila put

smiješkom. Teta je zbrkano govorila.—Gdje je lančić koji si dobila?Pokazala je lančić. Teta ga je uzela, a zatim stisnula mali privjesak na njemu. Pitala ju je

zna li što predstavlja ta drvena figurica. Farida nije znala, lančić su joj stavili dok joj sjećanjejoš nije dopiralo do očiju.

— Taj komadić drva, ta figurica, to je tvoja sestra. Zar ne vidiš da je prepolovljena, da jeovo samo polovica? Drugu polovicu ima tvoja sestra, na istom ovakvom lančiću.

Moja majka zapravo nije ispunila cijelu tradiciju. Samo se pretvarala da je ubila mojusestru blizanku. Djevojčicu su predale nekom putniku koji nije mogao imati djece. Poslijetoga za nju više nisu čuli. Vjerojatno je imala drugo ime, drugo tijelo, drugi miris. Tko zna jeli još živa? I ako jest, gdje je živjela?

Nakon toga saznanja Faridini su se snovi ispunili kricima i obilnim znojem. Vidjela jekorijene od kojih je pucala glinena posuda u kojoj se nalazila njezina sestrica. Te su noćnemore trajale dok su ondje živjeli.

U međuvremenu, na to su se mjesto obrušavale nesreće. Zemlja je postala zapuštena,puhali su vjetrovi koji su izgarali na suncu, presušili su izvori i jezera. Ustrašeni su se oblacirazbježali. Zavladali su glad i smrt. Sve se to događalo, govorili su, jer se majka nijepročistila. Noću su slušali obrede. Molili su pretke za malo kiše. Tama se ispunjavalabubnjevima, usitnjavajući tugu poput mužara.

Kako su kiše kasnile, došli su po majku. U njezino su dvorište ušle napola gole žene, onekoje obično čiste zdence. Trebali su majku blizanki za magijske obrede. Zatražile su da onapokaže grob svoje kćeri. Farida je pratila skupinu žena koje su u povorci krenule prema obalirijeke. Kad su stigle, žene su izlile vodu u vrč na grobu. Plesale su, zavijajući. Zatim sustaricu stavile u jamu i napunile je vodom. Ona je zapomagala: pustite me, hladno mi je.

No žene nisu popuštale. Faridina je majka posjetila Nebo, a da je bila mokra, sigurno bi sei oblaci natopili. Kiša bi, naposljetku, stigla.

—Stanite, ona se muči - povikala je Farida.No one su nastavile prolijevati hladnu vodu po jadnici. Sve dok se nisu udaljile plešući i

pjevajući, ostavivši majku na dnu natopljene zemlje. Farida joj je prišla, željela joj je pomoćida izađe. No ona je odbila: morala je ondje ostati, uglibiti se, platiti svoj dug svijetu. Cijelu jenoć kći ostala na uzglavlju jame. Otpjevala joj je uspavanku, kao da je majka dijete, kao da jeiz njezina trbuha izašla. I na kraju umorna, Farida je zaspala.

Kada se ujutro probudila, majke više nije bilo. Odveli su je, sledila se i više nije bilanečista. Krv njezine majke, prolivena pri njezinu rođenju, više nije prljala selo. Istoga danapala je obilna kiša. Sjemenje i nade napokon su se izmirili.

Otad je Faridino djetinjstvo postalo siroče. Rasla je, brinući se sama za sebe, ubeskrajnom iščekivanju svoje majke. Vjerovala je da će se ona vratiti, umotana u svoje jadnekrpe. U snu, ona se uzdizala kroz dim, dolazeći iz dna jame i noseći u rukama isti onaj vrčkoji služi pri pokapanju djece. Njezini su prsti bili korijeni koji su se zatim pretvarali u

34

vatrene zmije. Ti su se lutajući plameni zavlačili u kćer i palili joj grudi. To ju je vjerovanjeodržalo, preživjela je zahvaljujući toj iluziji.

Nikada više nitko nije poželio čuti kako je Farida, ona je ušla u mračni svijet preživjelih.No kasnije su se ponovno sjetili: trebali su jednu blizanku za obrede kiše. Poslali su po nju irekli da skupi nune, one crne kukce koji se roje u šumama. Morala je donijeti sve kukce kojeje našla na obrađenim poljima. Cijelo je jutro tražila po lišću. Sve je te životinjice stavila ustaru krpu i krenula prema jezeru. Iza nje su hodale žene, pjevajući i njišući tijela premazanatravama.

Stavila je nune u vodu i vidjela kako se dave, s nožicama koje su se trzale u vodi. Sve dokposljednja nije nestala bilo joj je zabranjeno okrenuti glavu. Za to vrijeme žene su pjevalesramotne pjesme. Izgovarale su riječi koje se nikada ne čuju od jedne žene.

Kada su se sve starice povukle, ona je odlučila otići. To je mjesto već bilo umorno od nje.Krenula je cestom, bez ičega, samo s odjećom na sebi. Hodala je, hodala, hodala.

Prošla je noć, jutro. Sunce se okomito obrušavalo kada joj se zavrtjelo u glavi i izgubila jesve osjete. Onesvijestila se.

Probudila se u nekoj kući od cementa, ležeći na madracu od spužve. Odveli su je u kućujedne portugalske obitelji. Romão Pinto, gospodar velike zemlje, i gospođa Virgínia, njegovasupruga, brinuli su se o njoj godinama. Naučili su je pisati i govoriti, ispravili ponašanje kojeje donijela iz svojih krajeva. Virgínia, tako su je zvali, bila je neobično velikodušna žena. Onaje uporno tražila da je posvoji kao da je njezina kći. Mnogo je puta Farida osjetila želju da jezove majkom. Ali ona to nije prihvaćala. Tvojoj se majci to ne bi svidjelo, govorila je.Njezine su ruke plele Faridinu kosu i njezina bi glava tada zaspala daleko od tijela, daleko odsvijeta. Rasla je u toj sjeni, ondje su joj nikle grudi, ondje je postala ženom. U toj je kući prviput osjetila kako oči jednoga muškarca sline. Romão Pinto ju je progonio, njegove su je rukeneprestano tražile. Ponekad bi noću kriomice gledao kroz prozor dok se kupala. Farida je bilaopkoljena, bespomoćna. Nije se mogla žaliti gospođi Virgíniji, a nije se mogla ni sukobiti sRomãovim pokušajima.

Njegova je želja rasla posvuda po kući, poput žitke vlažnosti. Osjećala ga je s gađenjem isa strahom. Mrzila bi tu kuću da nije bilo te starice koja se o njoj brinula kao majka i stvorilau njoj novo pleme. Virgínia, Virginha, Virgíninha: tko je ona bila? O njoj se malo znalo.Mogla je stati u stisnutu šaku, dok bi između prstiju provirivalo ono što smo najviše željelizgrabiti. Živjela je bezglasno kao suza. Romão ju je održavao u materijalnom stanju, siguranda bi ona živjela samo od sjećanja.

—Zabranjujem ti!Muž joj je neprestano izvikivao zabrane, da ne smije čitati, slušati radio, pjevati. Sve to

zato što je ona uporno željela da se vrati u Portugal. To je bila njezina jedina želja, kratki krugnjezinih snova.

—Ali mama Virgínia, zašto ne volite ovu zemlju?—Tko ti je rekao da je ne volim?Upravo zbog ljubavi ona je željela otići. Jer pogled na tu zemlju u takvom kaotičnom

neredu, bio je trn na kojemu su krvarila srca sviju. I uzdisala je zbog strašne istine: kolikovremena treba vremenu! Zatim bi, stavivši prst na usne kao da se radi o tajni, vodila Fariduhodnikom. Željela je da djevojčica vidi zelenu haljinu, spremljenu na vješalici, bez ijednanabora.

—To je za putovanje!I smiješila se, sretna zbog kasnijih vremena o kojima je sanjala. Stajala bi na prozoru

gledajući u nepostojeću zemlju, ocrtanu na zemljovidu čežnje. Toliko je molila milost odBoga da joj podari to daleko mjesto da se Farida pobojala da njezina nova majka nikada višeneće doći k sebi. Na starim fotografijama Portugalka je olovkom crtala druge slike. Ponekadbi ih škaricama izrezivala i lijepila figure s jednih fotografija na druge. Kao da je prošlostpremještala u sadašnjost:

—Vidiš li? Ovo je moj stric. To je bilo za njegova posjeta.Taj rođak nikada nije bio u Africi. No Farida se nije usuđivala proturječiti joj. Fotografije

koje je presložila davale su nove istine životu sačinjenom od laži.

35

Jednom je Virginha odvela posvojenu kćer u dvorište i rekla joj da sjedne u hlad podvelikim stablom manga. Ona se oduvijek bojala zmija koje su voljele to slatko stablo. Nočinilo se da je tada zaboravila na tu opasnost. Starica je polako razmatala vrijeme,pripovijedajući epizode iz svoga života. Trajalo je to danima, sa svim pojedinostima. Staricase udivljavala.

—Zašto mi sve to pričate, mama Virgínia?— Zato što želim da mi počneš pisati.— Pisati?Da, Farida joj je trebala slati pisma kao da stižu izdaleka, izmišljajući pošiljatelje. Tako je

i bilo, zabavljala se pišući uvijek kao da se radi o nekom drugom rođaku. Nije mogla nizamisliti koliko je dobroga time napravila. Virgínia je čitala pisma uz one jecaje koji suposrtanje plača. Farida je slušala u takvu zanosu kao da ne poznaje autoricu tih pisama. Ili jemožda starica izmišljala i ponovno oblikovala nestvarnost tih pisama? Romão Pinto bi dolazioiz željezničkog doma i vidio ih obje, u onaj zao čas, nježno naslonjene jedna na drugu. Ne biništa pitao nego ih samo promatrao, koristeći to da dodiruje djevojčine noge. Portugalac bistavljao ruke na Faridina ramena, skrivajući milovanje. Činilo se da Virginha ništa ne vidi,zaokupljena svojim sanjarenjima.

No život je vlast bez pravila: njezina druga majka žurila se u bolest bez povratka. Zastaricu više nije bilo nade, bila je sve predanija svojim izmišljotinama. Jednog joj je danarekla:

—Odvest ću te odavde, ne možeš više ostati s nama.—Kamo, majko?Farida je drhtala. Ne primjećujući to, zvala ju je majkom. Vjerojatno zbog straha koji ju je

obuzeo.— Slušaj, Farida, draga moja. Tvoja majka... ja sam već pri kraju svojih snaga. Bojim se

da se sutra više neću moći brinuti za tebe. Zato ću te odvesti odavde.Njezine oči poput nebeskih kugli promatrale su je ne trepćući. Te iste noći došla ju je

probuditi. Snažno je uhvatila Faridu za ruku, vodeći je kroz mračni hodnik. Uzela je zelenuhaljinu koju je čuvala za putovanje i odlučno rekla:

— Idemo!Izašle su i krenule prema misionarima. Pop je izašao na vrata, njegovo je tijelo zapriječilo

svjetlo koje je iznutra dopiralo. Kada je Virgínia predala Faridu, djevojka je shvatila da je toveć bilo dogovoreno. Virgínia joj je pružila ruke, njihovi su se prsti skupili. Tijela su seopraštala, ne izgovarajući zbogom.

—I dalje ću vam pisati, mama.—Nije potrebno, kćeri. Više mi to nije potrebno.I otišla je, njezina su leđa nestajala u mraku. U tom je trenutku započelo drugo razdoblje

Faride kao siročeta.Neko je vrijeme ostala u Misiji, u jednoj mirnoj sobici. Učila je i čitala što god je mogla.

Vrijeme je ispunjavala maštanjem. No nedostajalo joj je događaja u životu, toplina svijeta ukojemu je rođena. To ju je mjesto ispunjavalo hladnoćom iznutra. Svi mi želimo da smo ugrudima svezani u čvor s drugim grudima, da nam se vrati polovica koju smo izgubili kadsmo se rodili. Svake noći djevojčino se tijelo zaobljivalo poput kikirikija, zaokružujući sporeuzdahe. Tada je poželjela otići s toga mjesta bez pozdrava. Pop je bio čovjek koga je trebalonapustiti, njegove riječi nisu propovijedale ni da ni ne. Dobro se rađa iz dopuštenihprepredenosti, običavao je govoriti. Jednog ju je dana svećenik pozvao. On je shvatio željekoje su u njoj šutjele, snove koji nikada nisu izbili na površinu.

—Želiš napustiti Misiju, znam. Na ovom je mjestu malo života za djevojku tvojih godina.Nije bilo potrebno da samoj sebi proturječi, da razmišlja jesu li dobri ili loši njezini

postupci. Farida se trebala vratiti u mjesto svoga djetinjstva ako je to bila njezina želja. Svijetničemu ne služi, rekao je. I zaključio: sreća pada samo u prazninu stisnute šake. Sreća je neštošto su moćnici stvorili za iluziju onih siromašnijih.

Na putu do sela Farida je svratila u kuću Romão Pinta. Htjela je vidjeti Virginhu,dodirnuti njezino dobro lice, izliječiti čežnju. Vrata je otvorio Portugalac, s očima koje su ujedale.

36

— Virgínia nije kod kuće, odvela je u gradić jednoga bolesnika.Rekao joj je da će se supruga vratiti te noći. Farida je može pričekati u svojoj bivšoj

spavaćoj sobi. Ušla je nevoljko. Osjećao se slatkasti miris što je dopirao od plodova gojabe izdvorišta. No u tom su joj trenutku navirala samo gorka sjećanja. Možda je zbog Virgínhineodsutnosti osjećala gorčinu. Čak i uz Virgínhinu ljubav, ta kuća nije bila njezin dom.

Zatvorila je vrata sobe i ostala sama. Na metalnom češlju na stoliću još je bilo njezinihvlasi, sklupčanih poput djece u majčinoj utrobi. Zadržala se na svakom predmetu kao da su jestvari koje je nekada dirala prepoznavale s čežnjom. Na vlažnome zidu još se nalazila njezinafotografija u drvenom okviru. To je bila njezina jedina slika. Zato je pomislila da ponesefotografiju sa sobom. Dok ju je skidala, vidjela je da na žućkastom papiru nije sama. Okonjezina lica bili su nacrtani razni likovi, bilo ih je toliko da se činilo kao da se miču imijenjaju mjesto. Nasmiješila se i odlučila vratiti fotografiju na zid. To je bilo Virgínhinodjelo, to stavljanje života na njezin portret. Koliko ga je samo puta stavila iznad te postelje,govoreći laži o ostanku posvojene kćeri u toj staroj kući?

Bila je ponoć, a Virgínia se još nije vratila. Farida se umorno zavukla u krevet. Nijeobratila pažnju na šum pred vratima. I nije je probudio glas koji ju je zvao na onajnezaboravni način. Bio je to Romão koji je obilazio oko njezine postelje. Njegovi su koraciopkoljavali njezin strah dok se njegov žar rasplamsavao. Očajnički se molila u tišini. Unijelaje toliko vjere u to prizivanje pomoći da je prestala strahovati zbog onoga što se moglodogoditi. Romão je sjeo na krevet, njegove su ruke tražile u mraku.

Kada su mu prsti dodirnuli djevojčino lice, osjetio je njezine tihe suze. Ta ga je tuga jošviše potaknula. Obuhvatio je Faridu, svaki njegov daljnji pokret bio je za nju bolan. Koljenadignutih do grudi, ona se smanjivala. Blagi mjesec vani nije ni naslućivao koliko je mržnjeključalo u toj sobi. Anđeli su kasnili, Romão je napredovao. Ona se u muci pitala: a Bog?Zašto njega toliko dugo nema?

Odustala je od nade i u skoku se uspravila, izmičući, izvlačeći tijelo ispod Romãovihslina. Iznenađeni je Portugalac zaključao glas među zube, šišteći prijetnje. Staro sjećanje raseju je upozorilo: bolje bi bilo da se prepusti, bez namjere i glasa. Portugalac se omuškarčio,iskoristivši je cijelu. Silno se znojio. Postajao sve ljepljiviji, ljigav kao žaba. Znoj se pojaviokao dokaz: muškarac je bio stranac, udaljen od svoga svijeta. U svojoj bi zemlji štedio znojpri vođenju ljubavi. No on je bio poput žabe koja je daleko od svoje lokve. I poput žabezaspao je u njezinu zagrljaju, uz hrkanje. Ona je odgurnula njegovo teško tijelo kao daodgurava krivicu.

Svitalo je kad je složila torbu i izašla u rosu koja moči kao sitna kiša. Plakala je, plakala.Htjela je svezati tugu nitima svojih suza. Zazivala je svu mržnju protiv toga muškarca koji juje silovao. Ali mržnja nije stizala. Krivica je bila samo njezina, prelazila je između tihsvjetova, dolazeći i odlazeći. Ona se morala vratiti u svoje rodno selo da vidi može li jevrijeme još uspavati. No u sebi je znala da vjerojatno neće naići na svijet u kojemu se rodila.Kada ju je vidjela kako dolazi, teta Euzinha je prevela njezin strah:

—Nisi se trebala vratiti, kćeri.Ljudi u selu neće je htjeti prihvatiti, otišla je i vratila se, nekoć je bila djevojčica iz sela,

sada je žena koja dolazi u posjet. Kada je otišla, prekinula je spone, nije im smjela zadati tajudarac odlaska. Jer u tom odlasku njih je boljelo to što su ostali. Mrav nas smeta u odjeći.

U mjesecima koje je ondje proboravila, zaskočila ju je strašna istina: trbuh joj je rastao,dijete se u njoj gnijezdilo. Rodit će se bez boje: bit će mulat. Teta Euzinha ju je upozorila:nemoj priznati njegovu stvarnu rasu, bit će bolje ako kažeš da je albino. Rodit će se takav jerga je, dok je bio u njezinu trbuhu, obasjala munja. To je vjerovanje objašnjavalo albine.

Ali teta, protivila se Farida, ako kažem da je dječak albino, dat ću im još povoda da seudalje od mene. Euzinha je poznavala cijenu te laži. Nitko više neće moći piti iz njezine čaše,nijedna se žena neće zaustaviti da joj poželi dobar dan. Najprije se rodila kao blizanka, a sadaje majka albina: bila je gora od gubavca, zauvijek osuđena na samoću.

—Bolje da ti patiš nego dijete - bila je uporna Euzinha.To se dijete rodilo, no ona se nije rodila kao majka. Ni u jednom trenutku Farida nije

osjetila želju da se o njemu brine. Otišla je u crkvu i predala dijete kao da je ničija pošiljka,

37

kao kakav propust u životu. Dijete je ostalo ondje, nikada ga više nije vidjela. Sigurno je većumrlo. Ili su ga odvele bande i pretvorile ga u ubojicu ljudi. Je li htjela vidjeti dijete? Nijeznala, bilo joj je teško o tome govoriti. Boljelo ju je sjećanje na njega, a zaborav ju je ispunjaogorčinom. Nije mogla spomenuti to dijete, a da joj ono ne ispuni usta, da joj usne ne popucajuod njegova naviranja. To se dijete nalazi u meni, nadilazi me. Tako je govorila Farida. Idodavala: Nalazi se u meni kao što plod skriva košticu. Ja sam njegov sok, rastem iz njega,njegovo me tijelo gura i ja zrijem dok ne padnem na zemlju i dok me ne pojedu crvi. Toosjećam.

Tako je, naslonjena na užad staroga broda, ta žena ispredala svoja bolna sjećanja. Njezinje sin bio čvor u kojemu su isprepletene sve njezine daleke proživljene uspomene. Postojalo jevrijeme koje se nastojalo vratiti unatrag.

Otišla je do Misije jednoga lijepog popodneva. Na rubu zdenca sjedila je neka bijelaredovnica. Zvala se Lúcia i došla je tek nedavno. Činilo se da je sklona dobrim djelima, daobraća pažnju na tuđe nedaće. Izvlačila je vedro pomoću užeta, mučila se zbog njegovetežine. Farida joj se ponudila za pomoć. Lúcia ju je šutke gledala dok je ona izvlačila vedro.Uzela je vodu i upitala:

—Tako si lijepa! Odakle si?Htjela je govoriti, ali nijedna riječ nije izlazila iz njezinih usta. Nije mogla govoriti o sinu,

taj ju je povod umarao. Pitala se je li doista voljela to dijete. Da je tako, ne bi znala samoj sebilagati. Rat pridonosi tome: sve postaje istina. Prelaze se granice, smrt i život mijenjaju stranejedne te iste crte. Sestra Lúcia bila je uporna, ispitujući Faridu o razlozima njezina posjeta.

—Došla sam razgovarati, Sestro.Napokon je progovorila, ali nije spomenula razlog svoga dolaska.—Reci, kćeri moja.—Sestro, molim vas, pričajte mi priče!Redovnica se iznenadila. Ona joj objasni: htjela je čuti vijesti iz svijeta, saznati o bojama

tih daljina o kojima su njezini snovi uporno snivali. Nije bilo važno jesu li istinite ili nisu.Redovnica je tada nadugačko i naširoko počela ispredati priče, kao da je naslutila kako tonedostaje njezinoj mašti. Kada je završila, sunce se naslanjalo na rub terase predvečerja.Zemlju je preplavio zalazak, na polja je nalegao narančast prah. Lucia je posustala upripovijedanju čudesa, glas joj je blijedio, pobijeđen pred snagom stvarnosti, predneprijateljskom sadašnjošću.

—Ima li rata ondje odakle dolaziš?Farida je klimnula glavom. Zašutjela je pred osjećajem rata. Odjednom se posvuda

raspršila noć. Napokon je smogla snage da progovori o svojim namjerama. Željela je ponovnovidjeti svoga dječaka, roditi se kao majka. Redovnica joj je uputila dug i nježan pogled.

—Tvoj sin je Gaspar, zar ne?Ona je pogodila i Farida se na trenutak pobojala da će joj prigovoriti. No redovnica je

samo upitala ima li uvjete da se brine o djetetu. Odgovorila je da nema, ali da ne može čekatida se ti uvjeti stvore. Sestra se složila. Zatim je redovnica dugo govorila o Gasparovoj tuzi, otome kako je stalno uronjen među svoja mršava ramena. Vjerojatno na svijetu nije bilo takoočajna djeteta. Nikada se na njegovu licu nije ocrtao smiješak. Samo se noću, dok je spavao,dječak glasno smijao. Od toga bi se smijeha sledio svatko tko bi ga čuo. Jedino je Sestra u timtrenucima prilazila njegovoj postelji. Ostajala bi uz uzglavlje, čekajući da se on smiri.

Farida je duboko uzdahnula. Od redovničinih riječi u njoj je raslo staro grizodušje.Vraćale su se boli one noći kada ju je Romão uzeo na silu i njezini su se živci trgali u tomsjećanju.

—Ne znam hoće li tvoj sin prihvatiti taj susret. Mnogi ne žele nikada vidjeti svojeroditelje. Moramo vidjeti što on misli. Pričekaj, pozvat ću ga.

Farida se uplašila. Zamolila je Sestru da to ne učini, nije bila spremna suočiti se sa svojimdječakom. Ustala je, teturajući. Lúcia ju je pridržala za ruku, smirila je.

—Ne brini, ja ću s njim razgovarati. Dogovorit ćemo se za sutra, čekaj nas pokraj mosta.Farida se pripremila za taj susret kao da se radi o zarukama. S mnogo se pažnje odjenula i

uredila kosu. Čekala je sa srcem kao u ptice. Prošlo je sat vremena, njezin se sin nije pojavio.

38

Ipak, nekakav je čudan osjećaj obuzimao njezin duh otkako je došla. Činilo joj se da je netkokriomice gleda s druge strane mosta, skriven iza grmlja.

—Gaspare?Željela je zazvati: sine. Ali nije to uspjela izgovoriti. Nije našla pristup toj riječi. Lišće

grmlja postalo je nepomično. Farida se uvjerila da joj se pričinilo, nitko je nije gledao. Već sesmračilo i ona je krenula natrag kada je ugledala Sestru.

—Gaspar je pobjegao iz Misije - reče Lúcia.Nikada više nije čula za njega. Prošle su godine, no za nju je njezin sin ostao malen

dječak koji bespomoćno bježi kroz šumu, tražeći onaj dio sebe koji se nikada nije rodio. Zbogtoga su djeteta Faridine suze bile od mlijeka. Spuštale su se bijele niz tamnu kožu, a kad bi ihdodirnula, postajale bi okrugle na njezinim prstima kao malena blistava sunca.

Čak i dok mi je sve to pripovijedala, Farida se borila sa suzama. Njezina se priča bližilakraju, glas joj je bio čvršći.

—Nastavi - zamolio sam je.Otada je ona željela da joj se ispuni stari san: da ode, da otputuje u neku zemlju koja je

daleko od svih mjesta. Kada je čula da se brod nasukao, pridružila se skupini ribara koji sukrenuli na mjesto nesreće. Ribari su ponijeli što su mogli, nakrcali su svoje čamce. I na krajujoj rekoše:

—Nećemo te povesti. Za tebe više nema mjesta.Zamijenili su osobu za stvari. No Farida se nije uvrijedila. Osjetila je neobično olakšanje,

to je bio dar sudbine. Na zemlji ionako više nije bilo mjesta za nju. A nakon te prve skupineribara, nitko se više nije uspio približiti nasukanom brodu. Oko pješčanog spruda podignuli suse valovi poput čuvara osamljenog broda. Ondje je boravak za Faridu poput čekaonice zadrugi život. U jedno je bila sigurna: vlasnici broda doći će po svoje stvari. Takav brod, većiod kakva sela, neće ostati tek tako napušten. Vlasnici će doći po njega i naći je ondje, ona ćebiti spremna za bilo kakvo putovanje.

Farida prekine, naglo zašutjevši. Ustala je i približila se brodskoj ogradi. Stajala je takogledajući šutke more. Shvatio sam da bih joj trebao prići. Zapravo, htjela mi je nešto pokazati.Pokazala je u tamu i rekla:

—Vidiš li one sjene ondje? To je mali otok. Na tom se otočiću nalazi svjetionik. Više neradi, umorio se. Kada taj svjetionik ponovno osvijetli noć, vlasnici ovoga broda moći ćepronaći put. Svjetlo toga svjetionika moja je nada, ono se gasi i pali kao i moja želja zaživotom.

Pretvarao sam se da vidim svjetionik. Preda mnom su se širila samo crna platna noći. NoFarida je unosila toliko istine u svoju nadu da se nisam usudio proturječiti joj. Ono što je nakraju rekla, izreći ću svojim riječima. Ne mogu opisati njezino lice, razdijeljeno na laticesvjetlosti koje su ovisile o mjesečevoj iskrenosti. Ovako je govorila Farida:

Ovo je moja priča, ne znam zašto ti je pripovijedam. Sada sam se umorila od riječi.Opasno je nastaviti. Možda ću izgubiti misao, možda se moja sjećanja pomiješaju s tvojima.Misliš li da sam poludjela? Slušaj, Kindzu: znaš li tko te je ovamo doveo? Vjeruješ li uutvare? Ja sam iz obitelji utvara. Naučili su me da ugasim taj dio sebe, ta vjerovanja koja suhranila naša drevna plemena. Sada se ne radi o tome vjerujem li u duhove. Znam da samjedna od njih, duh koji luta jer ne znam točne granice koje nas dijele od vas živih. Mi smosjene u tvom svijetu. Nikada nas nisi čuo jer živimo na drugoj strani zemlje, poput životinjicakoje žive u plodu. Ti si s one strane ljuske. Već sam te vidjela na toj drugoj strani, ali tvoji suobrisi bili vodeni, tvoje lice maglovito. Ja sam te ovamo dovela, ja sam te pozvala. Kadapoželimo da vi sa svjetlosti dođete k nama, zabodemo jedno sjeme na krov svijeta. Ti si jedankojega smo posijali, rodio si se iz naše želje. Znala sam da ćeš doći. Čekala sam te, Kindzu.

39

Peto poglavlje

Tvorac rijeka

M U I D I N G A Z A M I Š L J E N O odloži bilježnice. Smrt staroga Siqueleta ga jepratila, ispunjavajući ga sumnjama. Nije ga tištila samo njegova smrt. Zar se ne priviknemo ina vlastiti odlazak? Ljudi stižu do svoje smrti kao što rijeka istače svoje tijelo u more: jedanse dio rađa, dok se drugi, istodobno, već stapa u beskraju. No u Siqueletovoj je smrti postojaojedan preveliki trn. S njim je umrlo cijelo selo. Preci su postali siročad zemlje, živi više nisuimali mjesto na kojem su mogli održavati vječne tradicije. Nije nestao samo jedan čovjek,nego cijeli jedan svijet.

Tuahira kao da se to nije ticalo. Obojica su sjedili u hladovini massaleire25. Puhao jevjetar i plodovi su se sudarali kao da plešu batuque26. Krajolik je još jednom promijenio svojeboje i veličinu. Stabla su bila niža, ali s više plodova. Vlaga je rasla, vjerojatno je u blizinitekao neki potok. Izašli su iz autobusa u zoru toga dana, no hodali su ukrug da se ne bi previšeudaljili od svoga prebivališta. Starac je dao znak da krenu putem. Hodao je naprijed, laganopoput ptice. To je bio način njegova koračanja, lukavo poput mačke. No bio je dobroraspoložen, prisjećao se svojih starih ljubavi.

—Ako se jednoga dana oženiš, Muidinga, izaberi ružnu ženu na kojoj ti drugi neće nikadazavidjeti.

Pa makar učinio kao Rafaelão, njegov rođak, koji je izabrao najljepšu ženu, a zatim jojsam gomilao nedostatke. Jednog joj je dana posjekao lice, zatim joj je odrezao kosu, pa jojspalio kožu. Jadna žena izgledala je zastrašujuće.

—Bože, kakva zloba!—Da, žena mu je svakodnevno zadavala posla.Prekinuo ih je iznenadni šum ispred njih. Kao da se čuo žamor ljudi iza malenog brda.

Oprezno su se popeli. S druge strane brda neki je čovjek kopao veliku jamu, lopatajući bezpredaha. Jama je bila tako duboka i dugačka da se činilo kao da želi prepoloviti svijet.

Oni stanu vikati, zazivajući njegovu pažnju. S dna jame nepoznati čovjek mahne rukom,pokazujući da pričekaju. Uspinjao se polako poput zmije koja traži noge. Kad se približio,uspravio se i bez ikakva objašnjenja potrčao prema Tuahiru. Prijateljski su se zagrlili.Muidinga ih je u čudu gledao.

—Ovo je Nhamataca. Radili smo zajedno u kolonijalno vrijeme.Pozdrave se, okrećući šake oko palca, kao što je običaj. Zatim dvojica starih prijatelja

sjednu, započevši razgovor, prisjećajući se starih vremena.—Znaš, Muidinga, mi smo radili za istoga gazdu.Nižu sjećanja u laganom naviranju, smijući se čak i najtužnijim trenucima. Dječak ih

prizove u sadašnjost. Želi znati što je Nhamatacu navelo na takvo kopanje.—Pravim rijeku - odgovori on.Dječak i Tuahir se nasmiju. Ali čovjek je ozbiljan. Da, tim dubokim koritom poteći će

rijeka sve do beskrajnog mora. Voda će utažiti mnoge žeđi, osladiti ribe i zemlju. Njome ćeputovati nade, neostvareni snovi. Bit će to rođenje zemlje, mjesto na kojemu će ljudi ponovnosačuvati svoje živote.

Bio je u to tako siguran da je počeo kopati pokraj vlastite kuće. Zidovi su se srušili, krovse urušio. Njegova je obitelj otišla, sumnjajući u njegovo zdravlje. Bližnji su otišli, oni daljnjise razljutili. Izazvao je bogove koji su stvorili svijet da bi se živi njime služili, a ne da seusude mijenjati njihovo djelo. No Nhamataca nije odustajao, kopao je danonoćno.Napredovao je, vijugajući između dolina i brežuljaka, na njegovim su se šakama izmjenjivalikrvavi žuljevi. A sada, sjedeći na visokoj obali rijeke, ponosno gleda svoje djelo, pokazujućina dno:

25 massaleira - afričko stablo, lat. Sclerocarya birrea26 batuque - poseban afrički ples pri kojemu se plesači sudaraju

40

—Pogledajte: već se nazire tanki mlaz vode.Nije se vidjela nikakva voda. U najboljem slučaju moglo je biti njegova znoja na

pješčanom dnu. No nisu mu proturječili.—A kakvo će ime nositi?Rijeka će se zvati Majka vode. Jer rijeka ima sklonost da bude nježno biće koje se vuče.

Nikada neće pobjesnjeti, nikada se ugasiti na tlu. Njezina će voda biti granica rata. Ljudi ičamci koji će nositi oružje potonut će nepovratno na dno. Smrt će ostati na drugoj strani.Rijeka će očistiti zemlju, milujući njezine rane.

—Nemoj se čuditi, Muidinga. Nhamataca ispunjava sudbinu njegova oca.Uz njegov pristanak, Tuahir se prisjeti priče o ocu tvorca rijeka. Čovjek je živio sam,

žaleći se: bolje bi bilo da sam u lošem društvu! Stanovao je u trščaku na obali jedne takoširoke rijeke da je sve na drugoj obali izgledalo maleno. Život ga je bolio, osuđen samo najednu osobu. Zar nema drugoga ljudskog bića na ovom prostranom svijetu? Sve dok jednogadana s druge obale nije dopro glas. Bila je gusta magla, maglovito doba. Starac je ustao ipogledao u daljinu. Na drugoj obali nazirao se lik nekakva čovječuljka. Otac je takođerpovikao. Nije shvaćao črčkanje koje je drugi izgovarao. Danima su se dovikivali, sve dok se uzanosu glasovi nisu toliko izmiješali da nijedna riječ više nije bila razumljiva. Starac je cijelidan uzdisao za trenutkom kad će početi vikati. Jednoga je dana onaj drugi kasnio. Zadrhtao jei njegova se tuga naježila. On je već odviše zavolio neznanca, osjećao je čežnju za bratomkoji se još nije rodio. Obuzeo ga je tada predosjećaj: što ako ga je sve te dane taj drugipokušao upozoriti na neku tragediju koja se trebala dogoditi? Ili ako je taj drugi bolestan ipotrebna mu je prijateljska ruka?

Odluči tada brzo sagraditi splav. Bacio se u valove, prelazeći preko struje. Na pola putaprimijeti da je njegova odvažnost bila velika. Valovi su rasli, tako veliki kakve još nije vidio.Plovilo nije izdržalo, trupci su se raspali u riječnim brzacima. Voda je već nadirala, zijevajući.Nhamatacin otac se bespomoćno utapao. No u tom je času vidio kako mu se približava nekičamac. Bio je to onaj s druge obale koji je žurno pristizao da ga spasi. Snažne su ga rukepovukle i on se sav mokar sklupčao u čamcu. Tek tada je, kada se magla podignula i daljinasmanjila, otkrio da je spodoba s druge obale žena, gospodarica plamteće ljepote. Sve se daljeodvijalo u tišini, kao da se tako blizu više nisu mogli čuti. Ljubav koju su izmijenili stala je udva cijela života, zauvijek napuštena u čamcu koji je besciljno plovio.

— Rodio sam se u tom čamcu, ja sam sin vode - nasmiješio se Nhamataca, završivši priču.Pouka: nijedna rijeka ne razdvaja nego zašiva sudbine živih. Dokaz je njegovo rođenje.

Sada, stvarajući rijeku, Nhamataca podmiruje dug prema vremenu starijem od prošlosti.Možda će novi tok rijeke, koja se iznenada rađa iz njegove želje, vratiti san ovoj tako slabovoljenoj zemlji.

— Pomoći ćemo ti, Nhamataca.Muidingi se taj plan činio posve ludim. Bolje bi bilo da okrenu leđa Nhamatacovim

razlozima, bez obzira na to jesu li ispravni ili ne. Starac i on imali su druge namjere, nisumogli skretati s puta zbog nestvarnosti. Tuahir je odbio. On misli da moraju udružiti ruke stvorcem rijeka. Tuahirov je razlog imao jednu prednost: možda bi mogli iskoristiti izviranjerijeke? Njihovo bi putovanje postalo kraće, manje naporno.

—Umjesto da čekamo na cesti, napravit ćemo naš put.Muidinga je popustio. Danima kopaju po čvrstom tlu. Ne napreduju mnogo jer im se

ispriječio kameni teren. Dječaku već krvare dlanovi i pojavljuju se sumnje u takavpožrtvovani posao. Napraviti rijeku? More je pametno, umjesto da se bori protiv stijena,radije ih grli. Muidinga mijenja mišljenje o tom pothvatu. Razgovara s Tuahirom postrani.Prikazuje mu Nhamatacovu ludost. No njegov ga pratilac odbija slušati.

—Oprosti, Muidinga. Nhamataca nije lud, ne. Čovjek je kao kuća: treba ga vidjeti iznutra!Te noći odjekne grom neviđenom snagom. Oluja raste kao kruh u toplini pećnice. Munje

paraju nebo, pletući ga iznenadnim nitima svjetlosti. Kiša počne lijevati, kao da se svijetrastače. Njih su se trojica dali u bezglavi trk u potrazi za nemogućim zaklonom. Dječak vičeda se skupe. Drhte tako, držeći se za ruke, zajedno u neobuzdanom strahu. OdjednomNhamataca upozorava, pokazujući na neravno tlo. Jedna se brazda punila vodom.

41

—Rijeka, to je rijeka!Nhamataca počne slaviti rođenje kao da je ono plod njegova tijela. Istrgne se iz zagrljaja

drugih i priđe svjetlovitoj rječici. Diže ruke prema nebu, tražeći svjetlost. Želi pomilovatirađanje svoga djela. Muidinga i Tuahir ga opominju da bude oprezan, no on je zaokupljenpozdravljanjem onoga što nailazi. Njegovo drhtavo tijelo vidljivo je tek u kratkimbljeskovima munja. Tako će sjećanje na ono što se dogodilo biti isprekidano kao u jecajima -Nhamataca je pao u bujicu pobješnjele rijeke. Starac i dječak pokušali su zadržati kopačevotijelo, no demonska je bujica rasla bijesno i neumjereno. I Nhamataca je nestao izmeđunjihovih preklinjanja, nebeske grmljavine i grgljanja rijeke, njegove tvorevine. Tuahir je jošnastojao vidjeti hoće li se on negdje pojaviti, no obale su se razmrvile. Korito se izlilo naostatak savane, zemlja je bježala pred bujicom. Da je samo djelo čovjeka, bila bi to rijeka kojabi kratko trajala.

Cijelo jutro kiša tako lijeva da se Muidinga i Tuahir drže za ruke da se ne izgube. Okopodneva kiša prestane. Sunce se uzdiže okomito na nebu, toliko osvetoljubivo da je začasusisalo sav višak vode u savani. Zemlja upija taj potop, isušujući lagano lokvu. Unevjerojatnoj promjeni prizora, suša ponovno zavlada. Ondje gdje je prije nekoliko saticarevala voda, sada prašina zamagljuje zrak. Čuje se kako vrijeme brusi svoje kosti nakamenju. U cijeloj savani tlo je polegnuto, ne diše. Rep vjetra kovrča se u daljini. Čak je itrava, kojoj nikada ništa ne treba, otužna.

Muidinga gleda krajolik i misli: umro je čovjek koji je sanjao, zemlja je tužna poputudovice. Tuahir luta okolo tražeći način da se vrate na cestu. Dječak ima povjerenja ustarčevo poznavanje kamenja, u njegovo pažljivo čitanje lišća. Tuahir je u stanju pozdravitiputeljak ondje gdje nitko ne može naći put. Šuma je njegov grad.

No sada se čini da obojica besciljno lutaju. Glad traži svoje namirenje. Danima se kreću ukrugu, kao da pješače na vrtuljku. Muidinga počne sumnjati u sposobnosti svoga vodiča.

—Jesmo li se izgubili, Tuahire?—Izgubili? Nikada, dječače.On razmišlja, nastavljajući razgovor. Što znači izgubiti se, naposljetku? Mnogi ljudi,

vjerujući da se kreću u dobrom pravcu, već su od rođenja u zabludi. I nastavlja jeftinu prozu.Možda je samo htio zabaviti dječaka da on ne shvati odviše ozbiljno njihovu sudbinu.Vrijeme prolazi, noć se spušta. Dvojica putnika legnu pod otvoreno nebo. Starac ne možespavati.

—Ne spavaš, striče?—Ne. Ne mogu zaspati.—To je zbog onoga čovjeka od rijeke.—Ne. Uopće ne razmišljam o tome. Nedostaju mi priče.—Koje priče?—One koje si čitao u bilježnicama. Taj kurvin sin Kindzu već živi s nama.—Ostavio sam bilježnice u machimbombu, ali već sam pročitao nastavak u drugoj

bilježnici. Mogu ti ga ispričati, gotovo sve znam napamet, od riječi do riječi.– Govori polako da mogu razumjeti. Ako zaspim, nemoj prestati. Ja te čujem i dok spavam.

Peta Kindzuova bilježnica

Zakletve, obećanja, varke

Farida je spavala u kapetanovoj kabini. Ja sam spavao vani, ležeći na užadi i starimkrpama. Patuljak nikada nije izašao iz potpalublja. Bilo je to čudno: Farida nije mogla vidjetitchotia. Još gore, nije vjerovala u njegovo postojanje. Ja sam joj pokazivao na mračnu i sitnusjenu patuljka u potpalublju. Ona se smijala kao da se radi o šali. Skretao sam joj pažnju nabuku koju je maleni stvarao, ona je odgovarala da to more odjekuje u utrobi broda. Odustaosam od dokazivanja njegova postojanja. Štoviše, čak sam i sam u to posumnjao. Na kraju sam

42

se spustio u potpalublje da se uvjerim je li patuljak još ondje. Zvao sam ga, svugdje zavirivao,sve pročešljao. Ništa. Ni traga od patuljka. Je li Farida imala pravo? Je li moguće da je tajstvor postojao samo u snu? Ili je to još jedno djelo mog oca?

Ta su me pitanja proganjala dok sam tražio neko gnijezdo za spavanje. S mjesta gdje samtonuo u san, vidio sam nebo, oblo i puno zvijezda. Za svjetlijih noći već sam naziraosvjetionik. U početku nisam uspijevao vidjeti otok i to zdanje. Sada, da. Već sam ga takodobro vidio kao što nisam vidio patuljka. Jesmo li Farida i ja zamijenili iluzije? Ondje senalazio svjetionik, ta nada. Nalikovao je zebri na jednoj nozi. Mali otok na kojemu se uzdizaočesto se i nije vidio. Valovi su prekrivali stijene grivom pjene. Na snažnim vjetrovima more jebjesnilo i činilo se da će odnijeti brod. Mislio sam kako ćemo krenuti na putovanje bez cilja ibez kormilara. No brod je samo umorno škripao. Nikakva sila nije mogla osloboditi togbrodolomca. Bio je tvrdoglav kao i Farida, samo obrnuto. Brod je htio ostati, a ona je čeznulada ode. Činilo se da ništa nije moglo natjerati tu ženu da napusti svoje selo, da napusti sve.Njezin je sin bio njezina jedina sumnja, njezino posljednje sidro.

Prije spavanja Farida je šetala palubom. Besciljno je hodala, škiljeći u mrak. U tim me jetrenucima podsjećala na mog oca koji je hodao šumom u potrazi za snovima.

—Zar nećeš sjesti, Kindzu? Brod se ljulja!Nije se ljuljao. Samo je ona osjećala kako se brod kreće. Na toj olupini činilo se da je i

vrijeme brodolomac. U tim sam trenucima bio slušač. Svaki put kad bi patila od neobičnegroznice koja joj je obuzimala tijelo, Farida je pripovijedala svoju priču, nizala je i raspredalasjećanja. Ja sam slušao dok ne bi pala noć. Otac je običavao govoriti da nam u mraku rastumnoge glave. Faridine su me priče uvodile u njezinu prošlost kao da sam se rodio u njezinuvremenu. Ona bi gubila osjećaj za stvarnost tijekom tih sjećanja. Ja sam je upozoravao naglad, žeđ, hladnoću. Jeli smo i pili ono što smo našli u brodskim ostavama. Bilo je još dostanamirnica. Farida je mogla dugo ostati na brodu. A činilo se kao da je to njezina želja. I pričesu se nizale, ponavljale, miješale i umnažale.

—Slušaš li me, Kindzu?Zapravo sam već odustao od slušanja. Razmišljao sam o sličnostima između mene i

Faride. Shvaćao sam što me povezuje s tom ženom: bili smo podijeljeni između dva svijeta.Naše su sjećanje nastanjivale utvare iz naših sela. Te su nam utvare govorile materinjimjezicima. Na portugalskom smo znali samo sanjati. I više nije bilo sela u našim ocrtanimbudućnostima. Krivica Misije, krivica pastora Afonsa, Virginhe, Surendre. I povrh svega,naša krivica. Oboje smo htjeli otići. Ona je željela otići u novi svijet, ja sam se želio iskrcati unovi život. Farida je htjela otići iz Afrike, ja sam želio pronaći novi kontinent unutar Afrike.No, među nama je postojala i razlika: ja nisam imao snagu koju je ona još uvijek imala.Nikada se nisam mogao povući, okrenuti leđa. Patio sam od bolesti kita koji umire na plaži,gledajući u more.

Jednom mi je prišla vrlo ozbiljno. Stavila je ruke na moje i pustila da se tišina slegne.Zatim me zamolila:

—Kad odeš odavde, potraži moga sina. Moram Gaspara povesti sa sobom.—Ne mogu, Farida. Kada odem, potražit ću naparame.—Nikada nećeš pronaći te svoje naparame. Zaboravi na to.—Ne mogu.—Zar ne vidiš da su i ti ljudi djeca rata? Kada pobijede, postat će kao i drugi. Htjet će

podijeliti povlastice s drugima.—Šuti, ti ništa ne znaš o ovom ratu. Ti želiš pobjeći, nemaš nikakva prava govoriti o tome.Farida se uvrijedila. Izbjegavala me je cijeli dan. I ja sam se povukao. Ta je žena

povrijedila moje težnje. Bilo mi je potrebno vjerovati da postoji neki plemeniti razlog kojemuse vrijedilo prepustiti. Farida nije imala pravo uništiti moje vjerovanje. Na kraju sam sepredomislio: dok tražim naparame, mogao bih tražiti i toga Gaspara. Nije bilo smisla započetisvađu na tako malom prostoru. Prišao sam Faridi i upitao je kao da nisam zainteresiran:

—Kako bih mogao naći tvoga sina?Farida se začudila. Doista želiš potražiti moga sina, upitala me je. Njezina se ruka spustila

na moju: čekaj, nemoj još poći! Najbolje je pričekati noć s mjesečinom da tvoja brodica ne

43

krene prema stijenama. Ponovio sam pitanje: gdje bih trebao tražiti njezina sina? Ona sepretvarala da razmišlja na trenutak. Prošlo je više od četrnaest godina kako je sina predalamisionarima. A da potražim tetu Euzinhu? Ili tko zna, možda je Virgínia još uvijek ondje? Iliu Misiji? Ne vrijedi ići u Misiju, Gaspar se onamo nikada ne bi vratio. Zapravo, nekapokušam na sve strane. Dječak nije mogao tek tako nestati.

—Traži ondje gdje ti srce govori da tražiš. Ali obećaj da ćeš mi ga dovesti.Obećao sam. Počet ću ga tražiti čim stignem na kopno. No u sebi sam osjetio rat želja.

Jedan dio mene želio je da ona nikada ne pronađe sina, tako bi morala ostati ondje i to bi bionačin da sačuvam njezino društvo za sebe. Drugi dio mene htio je zadobiti njezinu naklonost.Ako pronađem Gaspara, osvojio bih njezinu naklonost. No zatim sam pomislio da ta žena nezaslužuje tolike moje zakletve. Njezine su priče postajale sve zbrkanije. Govorila je iopovrgavala. Kad sam jednom htio ponovno razgovarati o njezinu sinu, ona me je iznenađenoupitala:

—Moj sin? Koji sin?—Tvoj sin Gaspar!Dugo joj je trebalo da se sjeti. Zar je to mogla tako brzo zaboraviti? Ili je sve izmislila?

Postao sam nepovjerljiv. Farida se umnažala u Faride. Sve dok se jedne noći nisam počeoprevrtati među platnima zbog vrućine. Prenuo sam se. Čuo sam neke zvukove. Približavao semotorni čamac. Farida je prišla i uzbuđeno povikala:

—To su oni, došli su po mene!Oni, tko? Farida nije odgovorila. Uhvatila me je za ruke i preklinjala da je zaštitim. Ali

nije bilo potrebno da išta učinim jer se odjednom podigla velika oluja. Čamac nije mogaopristati uz naš brod. Nekoliko su puta pokušavali. A zatim su odustali i otišli u mrak. Ponovnoje upitah:

—Ma tko je to bio, Farida?—Žele me ubiti, Kindzu.Ubiti? Zbog čega? Učinilo mi se to malo moguće, pomislio sam da je žena poludjela. No

njezino me je ponašanje začudilo i uvjerilo da nije tako. Zatvorila se u svoju sobu i zamolilame da ostanem na straži da se oni ne bi slučajno vratili. Otišao sam na palubu, mokar unutaročiju. Kiša je utiskivala svoje krupne kapi koje su oklijevale između gromoglasnog i tihogpadanja. Oblaci su se laktarili bez milosti. Mogli su pri dodiru zatražiti oprost i nastaviti dalje.Ali ne: svađali su se, rigali vatru, izbacivali nebeske prigovore. Možda su od ljudi naučili bititako zemaljski nestrpljivi?

Ti su me oblaci podsjetili na to koliko je dana prošlo otkako sam došao na nasukani brod.Već mi je dojadila ta samotinja. Faridu nije smetalo čekanje. Često sam je molio:

—Hajde, vrati se sa mnom na kopno.Zašto nisam htio da ona krene na svoje putovanje? Zašto me boljela pomisao da bi netko

mogao doći po nju i odvesti je u neku stranu zemlju? Zar mi je već bila toliko draga ta žena?Ili sam samo bio zavidan što i ja nisam mogao otići, napustiti ovu ludu zemlju? Možda sam sebojao prihvatiti taj zov daljine koji je i Farida osjećala? Na kraju sam se ondje, pod krupnomkišom, kao stražar pred mračnim napadačima, samo pretvarao da štitim Faridu. Zapravo jeona štitila mene, ona je upravljala duhovima toga broda. Moj jedini duh, patuljak, već jeiščeznuo.

Osjećao sam kako me nešto opkoljava: pomalo sam se vezivao za prisutnost te žene.Nikada nisam dodirnuo voljenu ženu. Pred stvarnim sam se ženama strahogrozio. Farida je,naprotiv, bila gotovo nestvarna, ona se sanjala, a ja sam se sladio tom prijetvornošću koju samu nju postavio. No, što je moja strast jače gorjela, to sam više osjećao da bih trebao otići.Imao sam drugi zadatak. Ma koliko sumnjao, nisam mogao zaboraviti svoj početni povod: bitinaparama, pravedni ratnik. Farida mi je umanjivala hrabrost da krenem na put, oduzimala mije snagu odlučivanja. Svakim danom koji je prolazio moje je srce sve više nalikovalo tombrodu. Bio sam zaustavljen u toj ženi, poput lijenoga željeza broda koji se zabio u pješčanisprud. Nisam više mogao odgađati ako sam htio biti svoj gospodar. Morao sam odmah otići.Spustio sam se u potpalublje samo da olakšam savjest zbog patuljka. Što ako je doistapostojao? Javila mi se ta sumnja kada sam u jednome kutu vidio pakete i kutije složene na

44

ograničenu visinu kao da ih je slagalo dijete. Povikao sam, zvao ga. Nisam dobio nikakavodgovor. Bio sam uporan, no tišina je bila upornija od mene. Farida je imala pravo, nikogaviše nije bilo na brodu osim nas dvoje.

Izašao sam iz potpalublja i duboko udahnuo slani zrak. Bio je rujan, mjesec koji prizivaoluje. Vjetar je puhao donoseći i odnoseći toplu kišu. Odjednom se upalilo svjetlo ukomandnoj kabini, jedna je petrolejka obojila kabinu nježnim potezima kista. Između zavjesaugledao sam Faridino tijelo. Kupala se. Teško je bilo odrediti, između svjetla i tame, je li sekupala u vodi ili u svjetlosti. Prišao sam prozorčiću i pogledao bez skrivanja. Farida me jeprimijetila, okrenula se bočno i pozvala me pokretom.

Ušao sam uznemiren, izgarajući od želje. Prišao sam joj kao da mi povjerava nekuzabranjenu tajnu. Uspravila se preda mnom. Gledali smo se kao da se prepoznajemo jedno udrugome, kao da smo jedinstvena bića na zemlji. Ja sam bio siguran da bih cijeli život mogaogledati u njezine oči, i još mi ne bi bilo dovoljno. Pepeo koji je u njezinim očima snivao, sadase zažario. Prinio sam prst njezinim ustima. Najprije sam dodirnuo zube, zatim osjetio njezinuslinu. Bila je to topla slina, činilo mi se kao da nije samo jedan prst, nego sam čitav japrodirao u tu toplu spilju. I drugi je prst krenuo prema njezinoj unutrašnjosti, uzbuđen odzadovoljstva. Vani se čuo huk mora koje se pjenilo. Vjetar je bijesno puhao, valovi su svepometali bez milosti. Čak je i u tu zaklonjenu prostoriju nadirala voda. Ali mi to nismoprimjećivali. Svijet je nestao i more više nije bilo važno. Mokre Faridine ruke razvezale suhaljinu, njezini su prsti bili poput vode. Legla je, razlila se po željeznom podu. Spojili smo seu pokretima utopljenika. Valovi su zibali naša tijela, dolazeći i odlazeći. Nas dvoje već smobili jedno, izranjajući poput otoka u golemom ništavilu.

Zatim smo se umorno razdvojili. Bila je mokra i zadrhtala je. Uzela je petrolejku iomotala se ogrtačem. Ležeći na tlu, pratio sam svaki njezin pokret. Koliko je godina moglaimati? Nisam mogao odrediti, jer se Farida predavala kao žena, a uzimala kao djevojčica.

—Moraš poći, Kindzu.Nisam shvatio. Ranije me je molila da pričekam noć s mjesečinom. Sada je htjela da

odem prije mjeseca, a ja sam morao navijestiti svoj odlazak. Kako je mogla govoriti o našemrazdvajanju?

— Ja ću poći, ali ti ideš sa mnom, Farida.Ona je odbila: nije mogla napustiti brod.—Ali to je olupina, Farida. Ovdje postoji samo negdašnje vrijeme, ovdje samo voda pali

šibice.Ona nije odustajala.—Ovdje je moje gnijezdo, Kindzu. I sigurna sam da će doći po mene. Oni ne mogu

zaboraviti ovakav brod. Vlasnici će doći po ovu olupinu, ja ću poći s njima. Otići ću daleko,daleko, Kindzu.

Proklinjao sam. Znao sam da se bijeda liječi pretjeranošću. Najbolje mjesto da se živčovjek skrije je usred groblja. No ta njezina zamisao nije imala nikakva smisla. Nisam mogaoshvatiti toliku iluziju. Očajnički sam povikao:

—Umrijet ćeš ovdje, istrunuti sama.Ona se ljutito okrene. Zasmetalo ju je moje ponašanje. Činilo se da će odgovoriti istim

tonom i riječima. Ali pokreti su joj zanijemjeli u iznenađenju kojem su sklone samo žene.Kasnije mi se umilno obratila:

—Vrijeme je da postanemo svoji. Samo to, Kindzu.—Zemlja koju tražiš je ova, Farida. Ne postoji drugo mjesto.—Ne shvaćaš, Kindzu. Želim izaći, želim i dalje biti živa.—A tvoj sin, zar ćeš ga ostaviti?Mislio sam da je to presudan razlog. No, prevario sam se. Više me nije slušala. Spustio

sam glavu i odustao. Htio sam smotati jednu cigaretu, ali papir je bio mokar. Zgužvao samcigaretu i bacio je na pod kao da se radi o mojoj volji. Farida nije shvaćala: mogao sam živjetisamo uz spokoj vatre, u sjeni umiruće strasti. Ona me je pomilovala nježno, majčinski. Upitaosam je ima li kakvu poruku koju bih trebao odnijeti na kopno. Odgovorila je prstima tišine, azatim prošaptala:

45

—Neka Bog zaboravi na mene, i samo jedno molim: da moj sin više nije živ.—Ne govori tako. Što ti je, ženo?—Ali, Kindzu, zar misliš da bih poželjela zlo svojem sinu? No ja sam gotovo uvjerena da

je u smrti bolje nego ovdje. A imam i predosjećaje, kao svaka majka, koje ti ne možešshvatiti.

—Obećao sam da ću potražiti tvoga dječaka. To ću i učiniti, Farida.Ona se nasmiješi, ali ne znam je li to bilo zbog zahvalnosti. Možda ju je zabavljala moja

naivnost. Zatražio sam da obeća da će me čekati. Odgovorila je sporim pokretom. Bio samuporan:

—Vratit ću se s tvojim Gasparom. Obećavaš li da ćeš me čekati?—Obećavam. A sada odlazi, Kindzu. Naspavaj se, jer ćeš sutra rano krenuti na put.Otišao sam u svoj kutak i legao. Farida nije htjela da spavamo zajedno. Onaj tko spava u

tuđem krilu, gubi dušu, govorila je. Snovi ne mogu pronaći svoje vlasnike kada muškarac ižena spavaju isprepleteni. Tako sam se uspavljivao sam, nastojeći pobijediti umor. Uzalud.Već je bila zora, a ja nisam oka sklopio. Kapci su mi počeli padati tek kad se dan stao buditi.Gledajući rađanje svjetlosti, shvatio sam da nikada više neću vidjeti zvijezdu-dan. Zapravosam se opraštao od svjetlosti s plaža u mome selu. Ležeći potrbuške u ljetu, napuštao samsunce u savani vremena. Mokar, gotovo tekuć, dan se pomaljao iz dubina voda Indijskogoceana. Uzdignuo se moćno ponad posljednjih stvari i zemlja se ukazala gola, kao u dalekomrađanju svoga tijela i mjeseca.

Šesto poglavlje

Vremešne bezbožnice

K A D A S E V R A T I O do machimbomba, Muidinga gotovo ništa nije prepoznao.Krajolik je nastavio sa svojim neumornim promjenama. Možda to zemlja sama luta i vrluda?No u jedno je Muidinga siguran - ne miče se spaljeni autobus. I u drugo je siguran - ni cestase uvijek ne miče. Samo kada on čita Kindzuove bilježnice. Nakon čitanja, sljedeći dan,njegove se oči istaču u drugim vizijama.

Muidinga više ne prigovara zbog obilaska okolice. Samo Tuahir želi hodati, osvajatišume. Njegov je izgovor voda: treba je tražiti, uskladištiti dovoljne količine. Tog je jutra,ranije no obično, rekao:

— Idemo!— Ja ću ostati, striče.—Ni slučajno. Ovdje neće nitko ostati. Ako ne želiš poći sa mnom, onda idi u drugom

smjeru. Ali ovdje nećeš ostati.Je li bilo kakvog smisla raspravljati s njim? Muidinga se pomirio da sam krene stazama

koje su životinje prokrčile. Tuahir se otputio u suprotnom smjeru. U smjeru kojim je krenuodječak trava se prostirala u beskraj, u mozambičkom zelenilu. Muidingove su oči dječačke prigledanju drveća. Okolina više ne podsjeća na otužnu savanu. Sada se šuma razlistava. Zbograta su puteljci zaboravili čemu služe. Odjednom, stabla uzmaknu pred proplankom. Širi sečistina i na njoj siromašni uzgoj: kukuruz, meixoeira27, nešto malo mapire28.

Muidinga zastane da to pogleda. Tu se nalazila, premda oskudno, široka ljudska volja.Nekoliko trenutaka udiše taj miris obrađene zemlje, a onda začuje zvukove koji dolaze izdaljine. Približavaju se žene, pjevajući. Nose grane u rukama i njima lupaju po tlu. Sa zemljese podižu oblačci prašine i možda zbog njih nisu vidjele dječaka. Naprijed ide neka grbavastarica, teško dišući. Muidinga viče ne bi li ga vidjele. Nastupi žamor. One se najprije uzbune,

27 meixoeira - vrsta pšenice u Africi28 mapira - vrsta zambezijskog kukuruza, lat. Sorghum vulgare

46

zatim naprave krug, došaptavajući se nešto. Muidinga se radoznalo primakne. Odjednom onepotrče prema njemu. Dječak stane kao ukopan. Neki ga glas unutra upozorava:

—Bježi, Muidinga!Ali on kao da ne čuje. Zar da pobjegne od skupine gospođa u tako visokoj dobi? Starice

su se već okupile, opkoljavajući ga. Viču na jeziku koji mu nije poznat, kao da mu dobacujuteške uvrede.

Najstarija se približi i udari ga nevjerojatno snažno po licu. Muidinga svlada uzbuđenje,između straha i mržnje. Njegov je strah bio spreman na sve, ali ne i na suočavanje s takvimnasiljem od starih žena. Jedna po jedna prilaze mu i udaraju ga. Tuku ga štapovima, suhimgranjem, bacaju na njega pijesak, kamenje, grumene zemlje.

—Zašto me tučete, majke?Ali one ne razumiju njegov jezik. I u tom nerazumijevanju rasplamsa se još veća ljutnja

kod njih. Ruke i noge se pletu u žurbi da ga udare, povici i smijeh uvijaju se u bijesu da gapovrijede. Dječak se osjeti poniženim, oči samo što nisu zaplakale, nemoćan poput životinjiceizvan jazbine.

—Ne tucite me više, molim vas!Tada najstarija od njih stane iznad njega raširenih nogu i jednim zamahom skine

capulanu. Pojavi se staro tijelo, naborano do kostiju, obješene grudi poput mrtvih vreća. Onaviče, liže samu sebe u neočekivanoj žudnji. Podigne ruku između nogu, baci se na dječaka istane se trljati o Muidingu koji leži na zemlji, kao netko tko je više zavidan nego požudan.Ostale je prate zavijajući i plješćući. Jedna po jedna skidaju svoju odjeću, krpe i vreće u kojesu bile umotane. Gole su i mahnito plešu oko njega. Najstarija pokazuje svoje namjere,izvlačeći dječakove intimne dijelove i grleći ga kao da mu želi iščupati dušu. Muidinga nije nisvjestan što se događa: siluju ga, očito iskorištavaju njegovo tijelo. Prva se zasiti, iskoristi ga iisprlja. Zatim slijede druge, hrpe debelih tijela i nogu.

Jadni dječak više ne zna je li izgubio zdrav razum ili se svijet počeo okretati brže odpoludjelih žena. Zna samo da izlazi iz mraka, svjetla svjetlucaju i uzdišu na nebu. Pred očimase ocrtava Tuahir koji ga odvlači u sjenu.

—Što se dogodilo? - pita Muidinga.Tuahir se smiješi. I očinski mu objašnjava: te su žene bile usred svetog obreda kojim su

htjele udaljiti skakavce da ne napadaju njihove plantaže. One su ih tukle, istjerivaleprokletstvo. Dolazak uljeza prekinuo je tradiciju. Nijedan muškarac ne smije gledati taj obred.Nikada, nijedan.

— Jer to nisu svoji skakavci. To su nečiji skakavci.Tuahir pokazuje na polja gdje su jata skakavaca, u oblakozapusima, žvakali svijet. To

oskudno zelenilo nestaje pri svakom ugrizu.— Idemo do machimbomba.Muidinga pušta da ga starac nosi. Godi mu to prepuštanje, čini se da znakovi grubih

stiskanja više i ne postoje. Toliko ga boli tijelo da ga Tuahir spušta na sjedalo starogamachimbomba. Dječak uzdiše dok mu starac podgrijava čaj.

—Evo, popij. Odmori se da bi se poslije mogao baciti na one bilježnice.—Ali, striče, ne znam hoću li moći.– Hoćeš. Čitaj kao stari Siqueleto, s jednim okom otvorenim, a drugim zatvorenim.

Šesta Kindzuova bilježnica

Povratak u Matimati

F A R I D A J E D A L A novi smisao mom životu. Dotad sam se prepuštao tomzadovoljnom stanju bez ikakve sreće. S Faridom sam se pronašao, postao sam sebi vidljiv.Često sam se upozoravao na opasnost te ljubavi. Mi nismo mogli dugo čekati. Kao i ona, jasam bio putnik koji je zaboravio koje je njegovo putovanje. Bila je spremna za drugi svijet, za

47

svijet u kojem vlada red i mjera. Zemlja se promijenila, ona je bila nezaštićena, bez ikoga tkobi joj mogao pomoći. I ja sam se tako osjećao, ali na drugi način. Možda zato sto nisam imaodijete, što nisam imao nikoga. Posjedovao sam samo strah. Da bih pobjegao od straha, otišaosam iz svoga sela. Taj me osjećaj već posve obuzeo: šetao sam ulicom sa strahom, spavao ukući sa strahom. Tko živi u strahu, potreban mu je mali svijet, svijet kojim može upravljati.Naš svijet, Faridin i moj, bio je sada velik kao brod. Za mene je to bio tek prolazan trenutak.Za Faridu, bilo je to nepromjenjivo ispunjavanje sudbine.

Moja prijateljica gotovo i nije govorila o svakodnevnom stvarnom životu.Fantazmagorična, sve se za nju odvijalo s onu stranu viđenog. Samo je jednom ošinula temurata. Pitala me je kao da živi u nekoj drugoj zemlji:

—Hoće li taj rat jednoga dana završiti?Klimnuo sam glavom. No srce mi se stisnulo, postajući manje. Farida je još htjela znati o

povodima rata, o razlogu one povorke beskrajnog žaljenja. Sjetio sam se Surendrinih riječi:rat je morao postojati, smrt je morala postojati. A sve to, zbog čega? Da bi se odobrila krađa.Jer se danas nijedno bogatstvo ne rađa iz rada. Samo krađa omogućuje imetak. Smrt je bilapotrebna da bi zakoni bili zaboravljeni. Sada kada je posvuda kaos, sve je dopušteno. Krivcisu uvijek drugi.

—Rat može i prestati u zemlji, Kindzu. Ali za nas, unutar nas, taj rat nikada više nećezavršiti.

Više nije progovorila o ratu. Kao da nije imala snage suočiti se s tim dalekim ubijanjem.Htjela je samo da taj nesklad u njoj prestane, ta tjeskoba koja joj je oduzimala spokoj. Sanjalaje samo o malo mira. Kad sam se, napokon, pozdravio s njom, ona me zamoli:

—Nemoj nikada spominjati moje ime u Matimatiju. Oni me mrze.Već u svojoj brodici, veslajući prema kopnu, postalo mi je jasno zašto se moram vratiti na

kopno. Ja sam morao ugasiti vatru koja je proždirala tu ženu. To čak i nije bila velikodušnost.Morao sam spasiti Faridu, jer je ona spasila mene iz bijede slaboga postojanja. Postojao je,napokon, netko tko se nije nalazio u istom glibu kao svi mi, netko tko je održavao nadu, makako luda bila. Farida je bar imala otok s jednim nepremostivim svjetionikom, brod koji jedošao s one strane gdje žive anđelonauti.

Kad sam ugledao plažu Matimati, uvjerio sam se kako naše oči stvaraju ljepotu. Mojestanje zaljubljenosti davalo je novi sjaj toj ruševnoj zemlji. Gledao sam je prije nekoliko dana.No sada mi se sve činilo ispunjeno bojama, skupljeno u ljepotu. Iskrcao sam se ne znajućikamo da pođem u potragu. Tog puta nije bilo mnogo ljudi na plaži. Svjetina se raspršila.Možda zbog prijetnje vlasti? Uspinjao sam se bos jednim puteljkom, tako uskim da se nanjemu ne bi mogle voljeti dvije zmije. Gradić je bio manji no što se činio, a kuće su bilecijele, za razliku od moga kraja. Međutim, bilo je previše izbjeglica. Spavali su na ulicama, napločnicima. Na sve strane mogla su se vidjeti ispružena tijela, prostrta pod suncem.

Kružio sam, polako lutao. Odakle da počnem da stignem do Faridina sina? Da potražimsestru Lúciju? Ne, ona ne bi bila od velike koristi. Dječak je iz Misije otišao prema šumi.Najbolje bi bilo naći tetu Euzinhu, ona bi mogla znati kamo se Gaspar otputio. Ali gdje sesada nalazila Euzinha? Među onim izbjeglicama u gradu? Ili je ostala na selu, u svojoj rodnojkući? Odlučio sam ništa ne odlučiti, pustiti da odgovor sam dođe. Ostao sam neko vrijeme.Farida je obećala da neće napustiti brod prije no što joj donesem vijesti o sinu. Čak i ako ljudidođu po brod, čak i tada će me čekati. Izmijenili smo obećanja.

Maleni se gradić naginjao na visokom obronku. Uspinjao sam se ulicom koja se lijenovukla po brdu, poput penembea, tih dugih guštera. Štitile su me sjene spokojnih akacija.Odjednom se prenuh: raznoliki povici iz raznih smjerova. S vrha ulice stizala su invalidskakolica nevjerojatnom brzinom. U njima je sjedio muškarac, sav u muci, nastojeći ispraviti nekolica već put. Uto, kolica se preokrenu i tijelo muškarca preleti zrakom nekoliko metara.Pomogao sam nesretniku da ustane, da se nasloni, otresao prašinu s njega. Iznenadio sam sekad sam vidio da nije invalid. A još sam se više iznenadio kad sam mu prepoznao lice: bio jeto Antoninho, pomoćnik u Surendrinoj trgovini! I on se zapanjio kad me vidio. Postavili smomnoga pitanja o tome kako i kada.

—Antoninho?! Gdje je Surendra?

48

—U trgovini.—U trgovini? Ima neku novu trgovinu?On potvrdi. Zamolio sam ga da me odvede tamo. No Antoninho je najprije morao vratiti

kolica. Popeli smo se uz brijeg, gurajući kolica. Antoninho mi pokaže na čovjeka koji jesjedio na kamenu i čekao na vrhu brda.

Iznenadio sam se bio je to Assane, bivši tajnik upravitelja, onaj koji mi je ispripovijedaopriču o Matimatiju.

—Poznajete ga? To je drug Assane. On je sada novi Surendrin ortak. A također i vlasnikovih kolica koja putuju.

Dok smo se uspinjali, Antoninho mi objasni: Assane je iznajmljivao kolica da zabaviljude. Tako je zarađivao nešto novca.

—Takav je sada život!Iznenadio sam se kad sam pozdravio Assanea. Prvi sam ga put vidio u polumraku, a sada

mi se učinio velik čovjek, mišićav. Znao sam zašto je njegovo tijelo tako obeznoženo. No,vidjevši koliki je to muškarac, bi mi još više žao što je tako beznožan.

—Jesu li moja kolica u redu? - upita, krenuvši prema Antoninhu.—Jesu, duže Assane. Pogledajte, nema ni ogrebotine.Assane pregleda vozilo. A zatim se okrene prema meni.—Ipak ste se vratili?Prije no što sam zaustio da odgovorim, on me upita da li bih želio unajmiti kolica. Odbio

sam. Rekoh mu da želim naći njegova ortaka, svoga prijatelja Surendru Valáu. Assane mireče da Indijac živi u njegovoj kući, u jednoj dosta udaljenoj četvrti. Neka noćas navratim.

—A kako ću znati gdje vi, druže, stanujete?Antoninho će doći po mene na plažu. Pomoćnik će mi pokazati siguran put, gdje nema

metaka ni bandi.Kad je noć pala, sjeo sam na plažu i čekao Antoninha. Bilo je to vrijeme spaljivanja

šikare, na mjesecu se hvatala crvena mahovina.Gledao sam u more, svjetlucanje mjeseca bljeskalo mi je u očima. More: zašto sam mu

bio naklonjen ako su mi njegove vode pružale samo patnju? Možda je ondje, usred golemihsuša, more bilo izvor koji je donosio i odnosio sve moje snove.

Duž pješčane plaže gomilali su se ljudi. Uzastopne vatre svjetlucale su na licima u mraku.Čuli su se bubnjevi, sjene se zibale kao valovi na pijesku. I dalje su se odvijali obredi koji suprizivali brodolome. Prizivale su se čarolije ne bi li se brodovi, krcati namirnicama, nasukalina stijene u plitkome moru. I ostali tako izvrnutih utroba, s rasutim kutijama i paketima popješčanom sprudu. Da bar ti jadnici jednom dobiju ono daj Bože!Gledali su me snepovjerenjem, ali mi nisu prilazili. Sjetio sam se oca, njegovih uvijek gorkih riječi: sada smonarod prosjaka, nemamo čak ni gdje pasti dok smo živi. Kao da ga još uvijek čujem:

—Ali ti, sine moj, nemoj pokušavati mijenjati sudbine.No ja sam, zapravo, proturječio njegovim savjetima.Bilo da se radilo o naparamama, bilo o Faridinu sinu, nisam ostavljao vrijeme na miru.

Možda sam, tko zna, tek ispunjavao ono što sam oduvijek bio: onaj koji sanjari o sjećanjima,izmišlja istine. Mjesečar koji šeće između vatri. Mjesečar nalik ovoj zemlji u kojoj sam serodio. Ili nalik vatrama između kojih sam krčio put u pijesku.

Svadljivi glasovi vratili su me u sadašnjost. Ljudi su se na plaži tiskali u krug. Kad sam sepribližio, krug ljudi se razdvojio s poštovanjem. Neki ribar, koji je naizgled vladao situacijom,upita me:

—Želite li vidjeti?—O čemu se radi?Jedan je mladić došao s limenkom u ruci. Kako se ja nisam ni pomaknuo, on je pretresao

limenku i začuo se zveket novčića. Ribar se umiješao:—Ostavi ga. On je gost, on ništa ne plaća.Tada sam vidio: na pijesku je ležala žena vrlo svijetle kože, posve gola, duge kose koja

joj je prekrivala lice. Pokraj nje nalazio se tanjur s ribom i jedna limenka puna vode. Putujućiizmeđu oblaka, mjesec je čas svijetlio, čas zastirao moj pogled, kao da su mi oči mucale.

49

Ljudi su je okruživali izvikujući o, o, o. Nitko nije govorio, samo sam ja upitao:—Tko je to?Ribar mi objasni: pronašao je tu ženu izgubljenu među valovima. Borila se da ostane na

površini, kosa joj se zibala kao alge. On ju je izvukao, očistio i pokrio njezino umiruće tijelo.Ona mu je zahvalila, muškarac je i dalje šutio. Utopljenica mu se smiješila izgovarajućinajveće zahvale, vjerujući da on ne govori portugalski. Doveo ju je na kopno i ondje svezao.

—Ne hvata se svaki dan takva riba - hvalisao se ribar.Da ne bi ona pomislila da ga je prevarila, i da joj je spasitelj glup poljoprivrednik mora.

Jer on dobro zna kako izvući korist iz onoga što pronađe. Koristoljubiv je bio on, i lukav,dosta mu je bilo bijede. I tako je žena izložena pred začuđenim očima koje nikada nisu vidjeleslično stvorenje.

—Nećeš je osloboditi?—Osloboditi? Ženska će mi donijeti velike koristi...Nasmijao se gromoglasno. Rukom je prešao preko trbuha, nagovještavajući svoj uspjeh.

No zatim se zabrinuto naobrvio. Dao mi je znak da će mi povjeriti neku tajnu. Zamolio me danagovorim gospođu da pije i jede hranu do koje se nije lako dolazilo. Pokazao mi je nalimenku s vodom i tanjur s ribom i sitnom rižom. Na tim su ostacima svi zavidjeli. Ali ona ihje odbijala pojesti. Možda će sa mnom biti drukčije. Da bar popije vodu, da ne bude takoslaba. Ako umre, ništa od posla. Prišao sam ženi, dodirnuo njezina pogrbljena leđa. Koža jojje bila hladna, ljuskava. Dugo joj je trebalo da digne glavu. Kada su me njezine oči pogledale,povukao sam se zapanjeno, očaran. Njezino je lice bilo jednako naopačke i s prave strane.Kosa rasuta poput granja oduzimala joj je ljudski izgled. No bilo je nečega poznatog kod težene. Negdje sam se već susreo s njom. Tko je ona? Gdje sam je vidio? I koje riječi daizgovorim s takvim neobičnim stvorom? Ništa nisam rekao. Prinio sam tanjur njezinimrukama i, ništa ne govoreći, skrenuo pogled.

Pobjegao sam odanle kao kakva skitolutalica. Gušio sam se u agoniji. Stiskao me lik težene. Smočio sam stopala i od hladnoće se pribrao.

Ostadoh sjediti na rubu mora sve dok mi se netko nije približio. Bio je to Antoninho. Upočetku nismo izmijenili ni riječ. Hodali smo mračnim stazama i stazama. A onda sam glasnoprogovorio da me Antoninho, koji je hodao ispred mene, može čuti. Prisjetio sam se kakoAssane posluje sa svojim kolicima. Bilo je to posve uobičajeno za te ljude. Antoninho mi jezahvalno potvrđivao. U zemlji u kojoj vlada bijeda, na malenkost se gleda sa zavišću. I jasnoje: paralitičar zavidi šepavcu. Assane je znao kako ljudi gledaju na njegova kolica. On činidobru stvar, tvrdio je Antoninho, time što svima iznajmljuje kolica i ne koristi se sam tomzarađenom imovinom. I na kraju reče:

—Ne zaboravi, gazda, bogatstvo je poput soli: služi samo kao začin.Gazda. Taj me je momak uporno zvao gazdom. Iz njegovih usta ta je riječ izlazila kao

uvreda, kao gorko pljuvanje. Time je pokazivao da, unatoč ponašanju koje sam stekao,pripadam njegovoj rasi. Jednoga ću dana platiti što sam je izdao.

Kad sam pokucao na vrata, Assane mi zaželi dobrodošlicu. Stisnuo mi je rukunesumnjivom snagom. Takve su ruke onih koji ne mogu napraviti ni koraka, čije su nogeprijevremeno zašutjele. Skvrčen, stisnut u kolicima, uvijek je gledao druge odozdo.

—Opusti se nekoliko sati. Surendra će se zadržati.Razgovarali smo do kasno u noć. Assane mi je ponovno ispričao o svojim nedaćama, o

tome kako ga je upravitelj izdao. Da je bilo krađa, prisvajanja namirnica, sve je to bilo točno.Ni Assane nije smatrao da je krađa onoga što je bilo namijenjeno izgladnjelima neka ozbiljnastvar. Svatko se snalazi prema svojim ovlastima, govorio je. No svađa s upraviteljem, to jebilo nešto drugo. Počelo je kada se Assane usprotivio jednoj njegovoj naredbi.

—Bila je to naredba za ubojstvo. Izvjesna žena morala je nestati.—Žena? - upitao sam ga.—Neka žena koja se zove Farida.Sledio sam se, ali sam se pravio ravnodušan. Zašto bi upravitelj nju osudio? Gorio sam od

znatiželje, ali nisam ništa pitao. Već ću doći do te istine. Promijenio sam temu, htio saznatinešto više o njegovim planovima.

50

—Što ću sada raditi? Započet ću neki posao, nitko ne zna kakva će biti budućnost nakonrata...

Trgovina je već bila snabdjevena, police pune robe. Samo ju je trebalo otvoriti. Morao jebiti u dobrim odnosima s vlastima. I vlastima je odgovaralo da zataškaju znakove na tijelubivšega tajnika. Upravitelj je bio pozvan, bilo bi dobro dobiti službeno odobrenje u javnosti.Assanea je samo jedna stvar smetala: ozračje nije bilo povoljno za Indijce. Neki veliki ljudidizali su prašinu. Zato bi svečano otvaranje moralo biti javno, pozivi upućeni na prave adrese,kako to već nalaže strategija suživota. I ja sam bio pozvan. Bit će to dobra prilika da upoznamlokalne ljude. Odvratio sam s pristojnim isprikama. Ja sam bio samo u prolazu. Put me jevodio u šume, u potragu za Gasparom. Domaćin je slegnuo ramenima, pokazujući da jeodluka moja. Ponovno je napunio čaše. Assane je bio ispičutura, već je otpio dobar gutljaj,kao ništa. Ipak, njegove su misli i dalje tekle. Opravdao je svoju pretjeranost:

—Kada je hladno, pijem više. Ovdje zna biti hladno, jeste li znali? Spusti se do desetstupnjeva, i to Celzijevih! A pijući, lakše se zaboravlja...

– Moramo gotovo sve zaboraviti, zar ne? Sada dobro razumijem babalazes29 moga oca.—Meni je potrebno da zaboravim ono što sam vidio u upravi. Dobio sam takve batine da

sam ostao bez nogu. No i prije mene, mnogi su bili išibani bez ikakva razloga.Kretao se naprijed i natrag u kolicima. Povremeno su se čuli hici i mitraljesko štektanje.

Više se nismo ni uzbunjivali. Vani se klatio rat, a svakidašnje su se jadikovke gasile. No zanas su ti zvukovi bili već dio krajolika. Ipak, neka se gorčina cijedila po zidovima. Naša jestvar zaglibila. Spomenuo sam kako rat traje cijelu vječnost. Assane se nije složio:

—Ovo i nije neki rat. Ovo je nešto što još nema ime.Objasnio je. Da je ovo bar ozbiljan rat. Da je tako, vojska bi ojačala. No jedan rat-utvara

stvara samo vojsku-utvaru, neorganiziranu i nediscipliniranu, od koje svi strahuju i kojomnitko ne upravlja. I mi sami, zbrkane žrtve, i mi se pretvaramo u utvare.

—Ispod hrpe govana ne može biti čistoga rata.I potužio se kako je sve to naškodilo njegovim poslovima: neredi su spriječili poslove u

trgovini, njegovi planovi nisu cvjetali. Zamolio me da ga odvezem do kuće, htio mi jepokazati što je rat napravio njegovoj imovini. Otvarao je vrata i pokazivao na mnogu djecu,na nećake koji su došli iz šume. Nalazili su se među kutijama s pivom, limenkama, plastikom,paketima.

—Znate kako je, naše su obitelji uvijek takve, veće od čovječanstva. Kako bi bilo danisam uzimao namirnice koje su dolazile u upravu?

Otvarao je i zatvarao vrata: na sve strane su se gomilala djeca, šmrkave i mršavenećakinje velikih očiju. Assane je stalno pokazivao nova usta s kojima je morao dijeliti kruh.U stražnjem dvorištu nalazio se hladnjak s potopljenog broda. Neki je mladić udarao ponjemu čekićem i dlijetom. Izrezivao je lim s vrata hladnjaka. Assane mi objasni razlog tommajstorstvu:

—Prilagođava ga. Jer čemu služi jedan hladnjak ovdje gdje nema struje? Sada će postatikrevet za one najmlađe. Ispunit ćemo ga slamom i tako će djeca spavati, kao da se radi okrevetu.

—A sada se više ne mogu dovoziti stvari iz broda?—Ne. Sada je to naročito zabranjeno.—Zašto?— Jer se na brodu nalazi ta ženska, Farida. A ona je mnogo toga vidjela. Ona više ne smije

živjeti. Upravitelj razmišlja o načinu kako bi je maknuo.Prošli smo kroz Surendrinu sobu. Kroz poluotvorena vrata mogla se vidjeti prostrta plahta

na podu. U tom je trenutku do mene dopro miris iz moga djetinjstva, tamjan iz stare trgovine.Assane napomene:

— Indijac je ovdje samo privremeno. Ne mogu ga zadržati u kući. To me političkikompromitira.

Gurao sam kolica sa strahom jer nisam bio vješt u tome. Možda bi se on naljutio kad bih

29 babalazes - mamurluk nakon pijanstva

51

mu, u lošem upravljanju, ogulio uglove. Moje su ruke bile zlosigurne, kao kad držimonovorođenče. Assane je osjetio tu nesigurnost. Zamolio me da sjednem i da se odmorim uhladovini.

—Sjednite. Želim vam nešto reći. Vi ste Surendrin prijatelj, to mi je jasno. Ali tom Indijcunisu sve koze na broju, on nije sasvim normalan. Bolje da se na to pripremite.

I dodao:—Taj tip ima glavu u oblacima, rastresen je više od mjeseca. Čini se da je ovdje, ali nije.

U početku sam se povezao s njim u ovome poslu. On je imao novca, ali mu je bio potrebandomaći čovjek na kojega će glasiti trgovina.

—Mi, domaći, trebali bismo biti vlasnici, zar ne?Kako je razgovor odmicao, tako su mu žile sve više iskakale na vratu. Na kraju je ljutito

priznao:—Ne volim te tipove, Indijce. Nije mi uopće jasno kako možete biti prijatelj sa Surendrom.Mogao sam reći da je taj Indijac drukčiji. Ali šutio sam. Što sam znao o drugim

Indijcima? Zapravo sam poznavao samo Surendru. Nisam se branio. Naprotiv, uzvratio sampitanjem:

—Zašto ne bih bio prijatelj s njim? A kako vi možete biti ortak s Indijcem?—Čekajte malo! On ima trgovinu. Samo se o tome radi. S vremenom, ja ću to

nacionalizirati. Dogodine ću sve zaplijeniti. Dat ću mu nogom u stražnjicu.Smijao se, zadovoljan svojom domišljatošću. Obećao je biti Surendrin ortak. No ono što

je obećao bilo je krhko poput stakla. I on je zadovoljno ponavljao: zaplijenit ću sve! Smijao segrohotom. Možda samo zato što je na mom licu ugledao nezadovoljstvo, Assane je skrenuorazgovor na drugu temu. Pozvao me da mu se primaknem i šapnuo mi:

—Imam jednu tajnu, brate. Zakunite se da nećete nikome reći!—Kunem se.—Zakunite se u dvije tisuće grijeha!Zakleo sam se. Zamolio me onda da ga odvezem do gustoga žbunja u blizini dvorišta.—Ovdje je! Pogledajte ovu divotu!Skriven među žbunjem ležao je golemi vojni tenk. Blindirano vozilo bilo je napola

uništeno i bez kotača. Bočno položen u pijesak, izgledao je kao ratnik koji se oporavlja.—Ovaj tenk je moj brat, ni njemu ni meni ne rade noge.Što je tamo radilo to staro vozilo? Assane je odgovorio sporim glasom, napominjući da

danas sve što je nevjerojatno postaje učestalo. Ponovio sam svoju nedoumicu: zašto je tometalno čudovište bilo ondje skriveno?

—Vidjet ćete. Pogledajte svojim očima čemu sada služi ta zvijer.Po pješčanom tlu kolica se nisu mogla voziti. Otišao sam sam zadovoljiti svoju

radoznalost. Iz blindiranog vozila dopiralo je pijukanje i kokodakanje. Izmet je potiskivaomiris zemlje. Zavirio sam unutra: desetak kokoši pogledalo je u mene u tupom iznenađenju.Tenk je bio kokošinjac, mjesto proizvodnje. Assane je ponosno naglašavao:

—To je moj biznis. Nitko u to ne bi posumnjao ni na to pomislio, nitko se ne bi sjetio doćiovamo krasti. Ako trgovina propadne, osiguran sam na drugoj strani.

To je uložio od novca što ga je skupio za vrijeme rada u upravi. Ostali su mislili da ga jezaradio na iznajmljivanju kolica, na tom nedavnom posliću. Na kolicima je zarađivao otkakoje, u zamjenu za šutnju, uvjerio upravitelja da ih otuđi iz skladišta s donacijama. No držao jejednu nogu na svakoj obali, istodobno je otvorio trgovinu i imao kokošinjac.

—Nikad se ne zna!Vratili smo se u kuću i ponovno se uhvatili čaša. Assane je prelazio granicu. Ponovno

sam ga upitao za Surendru, već je dosta vremena proteklo. Surendra je, odgovori mi Assane,otišao nešto obaviti, već će doći. Primijetio sam sjenu u njegovu odgovoru.

—Taj Indijac, budala, još će ga preveslati prije no što ja izvučem korist iz posla...Htio sam da mi razjasni o čemu govori. On se ispružio u kolicima i podsjetio me na

vladinog službenika. Nije postojao rasizam, nikakva diskriminacija. Čak je bilo i ministaraIndijaca. No ipak je bilo onih koji su bili nezadovoljni. Željeli su zatvoriti vrata Azijatima,odobriti trgovanje samo crncima. Assane se predao političkim govorima, prestao sam ga

52

slušati. Surendra mi je već spomenuo tu opasnost. Plaćao je zbog svih ljudi svoje rase, zboggrešaka i ambicija drugih Indijaca. Trebalo bi čekati stoljećima da se na svakog čovjeka počnegledati bez tereta njegove rase. Assane je nastavljao jednoličnim glasom:

—Neće samo Indijac loše proći. I vi se pazite. Vi ste došli izvana, pripadate plemenu,nitko ne zna koji su razlozi vašem putovanju. Već sam vam to rekao onoga dana na plaži. Alivi ste tvrdoglavi, nemojte se poslije žaliti...

I zaključi: ovdje više nitko ne zapovijeda! To su bila njegova strahovanja. Svatko jemogao preuzeti vlast, raditi i rušiti što ga volja, bez mogućnosti pomoći i bez ikakva obzira. Ai kome bismo se mogli žaliti? Šefovi ovdje hodaju tako uzdignute glave da više i ne čujuotkucaje svoga srca. Ja ih već dobro poznajem: nikada ih nisam vidio da čekaju u nekom redu,uvijek nađu neki način, uđu na neka mala vrata. Assane se nije ljutio zbog početka svega toga,već zato što više nije mogao nastaviti uživati u povlasticama. Nekada su, prema tradiciji,veliki uvijek darivali one male. Tek su sada moćnici postali slijepi za tuđu patnju.

Predložio sam drugu temu razgovora, manje mučnu - žene. Bio je to izravan način da sedotaknem Faride, da saznam tajnu koju je invalid skrivao.

— I kakve su žene ovdje u Matimatiju?Pomislio sam na zakletvu koju sam dao Faridi. Ali nisam mogao poštivati njezinu molbu

da je nikada ne spomenem. Morao sam saznati nešto više. Dodao sam:— A ta žena, ta Farida...Assane se vragolasto nasmiješio. Protrljao je dlanove o bedra kao da se tješi što mu

ničemu ne služe. Tješio je noge koje su sada držale svoju samoću.— Ta je žena velika kurva. Jedna doista velika, velika kurva...Nije pronalazio pridjeva. Samo mu je u očima svjetlucao neki sjaj, onaj što ga čežnja

rasplamsava. Raspredao je o ženama koje je on dijelio na veće i manje kurve. Ali nijespominjao Faridu. Jezik mu se zaplitao u alkoholnim parama koje su izlazile iz njega. Ja višenisam slušao njegove razvodnjene riječi. Netko je pokucao na vrata, bio je to Antoninho.Doveo je Surendru. Stali su na vratima kao utvare.

— Surendra! - pozvao sam ga dok sam ustajao.No Indijac kao da me nije vidio. Bio je nekako drukčiji, crna mu je kosa neuredno padala

na čelo. Smršavio je, tijelo mu se uvuklo u odjeću. Vjerojatno je došao preko plaže jer su muhlače bile mokre. Antoninho je upao, govoreći zbrda-zdola:

— Drugovi gazde: ne možete ni zamisliti što je on učinio!Pokazivao je na Surendru kao da ovaj ne postoji. Assane se razljutio i zatražio da ga

odmah izvijesti. Antoninho ispripovijeda što se dogodilo: Surendra je poslije ručka otišao naplažu. Poveo je suprugu sa sobom. Zatim je skupio nekoliko trupaca i počeo raditi splav.Assma je pak nešto pjevušila, što se doimalo poput neusklađenih zvukova. U predvečerje jeIndijac već dovršio svoje djelo. Porinuo je splav u more i ukrcao Assmu. Zagazio je u vodu igurao splav, a kada je dubina bila tolika da više nije mogao doseći dno, dao je supruzi dugpoljubac u čelo. Zatim je usmjerio splav prema željenom pravcu i snažno ga gurnuo. Mahnuojoj je u znak pozdrava:

— Idi, Assma! Vrati se u svoju zemlju!Assane prekine Antoninhovo pripovijedanje. Upita Surendru je li tako bilo. Moj stari

prijatelj kao da ga i nije čuo. Sjeo je na neku kutiju, ruke nepomične na koljenima. Oči su mutražile drugu obalu svijeta. Ja sam ustao, osjećajući da me oči izdaju. Naposljetku, to što samvidio bila je Assma! Čučnuo sam pokraj Surendre i pružio mu ruke: Surendra, vidio samAssmu. Živa je, pokupio ju je neki ribar. Pođi sa mnom, idemo je potražiti.

Glas mi je drhtao od bijesa. Nisam opraštao samome sebi što nisam prepoznao Assmu, štoje nisam oslobodio one muke. Assane se tada proderao:

— Antoninho, izvuci moja kolica. Idemo tamo, idemo po tu jadnu ženu. Vi ostanite,Kindzu.

Antoninho pomogne Assaneu da izađe. Obgrlio ga je oko pasa i tako su se odvukli u noć.Ostao sam sam sa Surendrom. Indijac se cijelo to vrijeme nije ni pomaknuo. Kao da je živio unekoj od onih odsutnosti u koju je zapadala njegova žena slušajući zvukove s radija koji sukrivotvorili Indiju.

53

– Surendra, ja cu pomoći Assmi. Ideš li sa mnom?Nije ni trepnuo. Ostavio sam ga takvoga, zabavljenoga u svojem ništavilu. Na plaži sam

brzo našao Assanea i Antoninha. Stigli su na vrijeme, Assma je još bila živa. Assane jenaredio da se uzmu njegova kolica kako bi se prevezla unesrećena. Tako je i bilo. Na kolicimasu je odvezli u dom zdravlja. Ja sam pomagao Assaneu dok su se oko nas gomilaliznatiželjnici. Indijka je ostala u domu zdravlja, potištena, bez ikakva svoga pristanka.

Nakon te noći ostao sam u Assaneovoj kući i spavao u Assminu krevetu. Surendra jelegao na madrac pokraj kreveta, ukočen, nepomičan. Posvetio sam dane koje sam ondjeproveo tome da pokušam pribrati Surendru. Osjećao sam veliku obvezu prema njemu, moje sedjetinjstvo širilo u tisućama obzora u njegovoj trgovini. Nisam baš uspio. Surendra sezavukao u sebe, zatočio se u tugu. Unatoč tome, svako predvečerje prije no što sam išaoposjetiti Assmu, pitao bih ga:

— Idem posjetiti tvoju ženu. Hoćeš li poći sa mnom?—Assma samo što nije stigla u Indiju - odgovarao mi je.Jadna se Indijka oporavila. Ja sam je vratio kući. Smjestio je u stari naslonjač. I ondje je

ostala. Surandra nije htio da se ona vrati u sobu. Assane je tada počeo pokazivati neobičnoproturječne osjećaje. Obasipao ju je pažnjom, čuvao za nju najbolje komade hrane, on sam juje hranio juhom. Kako se Assma oporavljala, Assane joj je davao sitne poslove u kokošinjcu,bilo je očito da je htio da se oporavi samo njezin razum.

Jedne sam se noći probudio sav u znoju. Srce mi je lupalo kao da je usred oluje. Začuosam uspavanku koju je pjevala moja majka! Pjesma je dolazila izvana, kao neka nestvarnaistina. Izašao sam omotan u plahtu. Više nisam bio u nedoumici. Bila je to pjesma kojom jemene i moju braću uspavljivala naša majka. Pjesma je dolazila iz tenka. Oprezno sam prišao.Kada sam ušao u kokosinjac, nastao je tajac. Nazreo sam tada golemog pijetla. Životinja meiznenađeno pogledala. Od toga sam se pogleda gotovo srušio. U tim je očima bila tuga kakvudotad nisam vidio.

— Lipanjčiću!Pijetao je nepovjerljivo nakrivio glavu. Zakukurikao je i zagrebao po tlu, pokazujući da je

to njegov teritorij. Izgledao je kao prava životinja, ptica po rođenju i sklonostima.Nije to mogao biti Lipanjčić, moj brat. No ipak sam ostao stajati vani, nepomičan,

ugniježđen. Proželo me duboko grizodušje. Zaboravio sam svoga brata. Predao sam setraženju Gaspara kojega uopće nisam poznavao. A zaboravio sam na Lipanjčića. Kakav samto ja bio brat? Još sam čekao odgovor s one strane, da se bar spusti duh moga oca, pa makar ida me kazni. Vrijeme je prošlo u mimohodu zrikavaca. Onda sam odustao. Prišao sam pijetlugotovo se pozdravljajući s njim. No te su oči ponovno postale ljudske, sklone suzama.Provukao sam prste kroz rešetku i pomilovao ga po krilima. Mogao bih se zakleti da sam izasvojih leđa čuo uspavanku iz djetinjstva.

Nikada se više nisam vratio u kokošinjac. Uvjerio sam se da je taj susret bio iluzija, mojapretjerana fantazija. Lipanjčić je umro, izgubljen na mjestima koja sam napustio. Jesam li toponavljao svako jutro da bih olakšao svoju savjest?

Tih sam se dana budio prije sunca. Sa svoga prozora vidio bih kako žene siju kukuruzpokraj ceste. Gubile su sate u toj bezvrijednoj borbi. Kao i moja majka, one su vjerovale damrtva utroba može dati roda. Iz svoje sobe mogao sam vidjeti pješčanu cestu sve do trga. Bioje to miran trg koji je podsjećao na ušće malene rijeke. U središtu se uzdizao kip. Spomenikjunacima Nezavisnosti. Kip je podignut da bi zamijenio stari kip, onaj protivne politike, kojije veličao kolonijalne ratnike. Srušili su ga na Dan nezavisnosti. Razbili su kamen u tisućekamenčića i izgradili drugi. Rekli su da je privremen, ali još se uzdizao. Bio je prljav,prekriven prašinom, sa smećem uokolo. Čini se da mu nitko nije odavao neko poštovanje.Osim jedne žene koja bi ondje stajala satima. Ja sam gledao tu ženu, odjevenu u crninu, imislio da je udovica.

Assane mi je otkrio tko je ona:—To je upraviteljeva supruga.Jednoga popodneva dok sam se vraćao kući, naišao sam na nju na trgu. Prišao sam i stao,

pun poštovanja, kao da se klanjam spomeniku. Žena nije obraćala pažnju, jedna se bora

54

ocrtavala na njezinu čelu. Na trenutak mi se učinilo da plače. Ali kad sam prišao bliže, shvatiosam da pjeva. Pjevušila je pjesmicu koju sam poznavao, iz oslobodilačke oružane borbe.

Stajala je ondje ozbiljnija od molitve. Nešto me je vuklo k njoj, htio sam upoznati njezinutugu. U tom je tijelu postojalo neko prijevremeno udovištvo koje nije dolazilo iz preminulesmrti nego iz nemarne napuštenosti. Na trenutak mi je palo na pamet da uberem divlje cvijećei stavim ga u podnožje spomenika. Tek tada je žena podignula oči, goleme oči koje sam većnegdje vidio. Cijelu me je vječnost promatrala. A zatim se ponovno vratila u crninu svojeodjeće, u ponor svoje tišine. Udaljio sam se, zaintrigiran. U meni je uporno ustrajalaprisutnost te žene.

Ujutro, prije službenog otvaranja trgovine, nevoljko sam se odjenuo. Izabrao sam jednoodijelo među Surendrinom odjećom. Srećom, bili smo istoga stasa. Assaneova i Surendrinatrgovina nalazila se na jednom uglu glavne ulice, odmah iza skretanja ranoga sunca. Ukolonijalno vrijeme bila je to kantina Romão Pinta. Nakon njegove smrti ostala je slobodna.Novi su se vlasnici potrudili da je počiste, oboje i urede. Trgovina je zabljesnula novimizgledom i ljudi su se na ulici divili. Znatiželjnici su punili pločnike. Najviše je bilo onih udronjcima, pijanih i izgladnjelih. Upravitelj je stigao gotovo u podne. Došao je u pratnji svojesupruge Carolinde. Iza njih išli su tjelesni čuvari. Ljudi su ostali u hladovini da bi slušali dugegovore. Carolinda mi je sa svoga mjesta upućivala poglede. Njezine su oči bile zasjenjene,nisam se zadržao na svome mjestu. Otišao sam na mjesto s kojeg sam je mogao vidjeti, ali nei ona mene. Assane je govorio, odjeven u odijelo natopljeno znojem. Činio je sve što jemogao da bi zadržao Surendru u drugom planu. Ja sam pratio taj prizor izdaleka, motrećiIndijca. On je bio nepomičan, gotovo kao kip, a možda je bio jedini koji se nalazio na pravommjestu. Ipak, nije se klanjao velikima. Ono što se ondje događalo, bila je zapravo imitacijaonoga što bi na nekom nepoznatom mjestu bilo istinito. Assma je navukla nevješti smiješak.Tko zna, možda je ona vidjela drugi prizor, jedan indijski prizor u kojemu smo mi, Afrikanci,stranci?

Sve se odvijalo u dugim zatišjima kad se odjednom među gustom prašinom podignulokomešanje. Bila je to skupina ljudi u odorama koji su bili spremni stvoriti pakao. Upravitelj seodmah povukao, zaštićen privatnim tjelesnim čuvarima. Carolinda se također povukla, alidostojanstvenije nego njezin muž koji je naočigled bježao. Ljudi, koji su stajali u krugu,razmaknuli su se dok je banda prelazila ulicu. Jedan je sijač nesreće izvukao pištolj i ispaliopo ljudima. Nastalo je ludilo. Uslijedilo je još hitaca, zatim povici, oblaci prašine, ljudi kojipretražuju travu ne bi li našli hitno sklonište. Ja sam potrčao prema stražnjem dijelu trgovine iposkliznuo se na lokvi. Ostao sam tako, glave zarinute u tlo. Vonjalo je na mokraću, to jevjerojatno bio zahod. Bio sam natopljen znojem od straha te se nisam ni sjetio osjećajagađenja. Ostao sam ondje moleći da taj rat ne stigne do stražnje strane kuće. S ulice su i daljedopirali neprijateljski povici.

—Ubijte mi tog Indijca - vikao je zapovjednik napadača.Odjednom ugledah plamen. Vatra je buknula u kući, već sam kašljao od dima. Nisam htio

istrčati od straha da ne upadnem u zasjedu na otvorenom prostoru. Usred te plametnje izronioje Antoninho gotovo vukući indijskog trgovca. Surendra je bio tako zbunjen da nije nishvaćao s koliko nogu mora napraviti korak. Antoninhu je duša izlazila kroz nokte da biizdržao njegovu težinu. Pomogao sam mu da izvuče Surendru izvan dometa vatre.

—A Assma? - upitao sam.Mladić je slegnuo ramenima, navukavši jadnu grimasu. Potrčao sam prema prozoru ne

bih li vidio jadnicu. Kad sam se primaknuo, stakla su prsnula, oštre su krhotine poletjele.Skupio sam se da se zaštitim, a zatim sam se vratio do prozora i provirio: vatra se već raširila,pod se popločao plamenom.

Povikao sam njezino ime, no ni ja sam nisam čuo svoj glas. Vatra je isključivagospodarica, živobojna ženka. Ostali smo ondje dok se požar nije predao. Tek smo se tadapogledali kao da smo stvarni. Surendra je i dalje pokazivao onu potpunu odsutnost, kao da niu čemu nije uspio. Je li shvaćao što se dogodilo s njegovom ženom?

—Surendra, vidio si, Assma... nitko nije mogao ništa učiniti...Ostao je pognute glave, nijem. Je li shvaćao? Nisam imao vremena provjeriti. Dolazio je

55

Assane, vukući se u kolicima. Približio se i, na moje iznenađenje, iskreno zagrlio Indijca. Nijeto bila gesta ortaka, već prijatelja. Ostavio sam ih, prepuštene tuzi.

Na putu kući spotaknuo sam se o nekog čovjeka koji je spavao na ulici. U ruci je držaodugačko uže. Kad sam mu prišao bliže, vidio sam da ima otvorene oči. Je li možda pijan? Ilimu je trebala pomoć jer je bio tako bolestan da nije mogao ni ustati u tijelu? Nisam sezaustavio. Assaneova je kuća bila blizu. Nastavio sam dalje, polako poput vrućine koja sestvarala. Kad sam stigao kući, otišao sam do prozora svoje sobe da pažljivo pogledam čovjekao kojeg sam se spotaknuo. Još je ležao u svom dugom popodnevnom odmaranju na pločniku.Odlučio sam se vratiti i odnijeti jadniku vode. Već sam bio na izlazu kad me je jedan odAssaneovih nećaka zaustavio:

—Taj je čovjek mrtav, striče.Promotrio sam tijelo s udaljenosti. Čovjek je doista bio mračan, imao je onu statičnu boju

machonge30. A što je značilo to uže u njegovoj ruci? Isti mi je Assaneov nećak rekao kako ječovjek pravio uže da bi se objesio. Danonoćno je namatao konce agave i nikada nijezavršavao posao. Uže je već bilo dugačko nekoliko metara. Nije ga stigao upotrijebiti, nije seobjesio. Umro je upravo tako, sa svojim razlozima unutra. Smrt je zapravo uže koje nam nakraju sveže vene, a čvor je ondje još od našeg rođenja. Vrijeme poteže vrhove užeta, stežućinas malo-pomalo.

Mrtvac je ostao na rubu ceste cijeli dan. Sljedeće jutro još je bio na istome mjestu,ovjenčan rojem muha. Pravo govoreći, nemarni leš na pločniku nije odudarao od svegaostaloga. Simbolizirao je ono u što se gradić pretvorio u jednu golemu mrtvačnicu. U podne jedošla grupa vojnika da maknu truplo. Vukli su ga za noge duž ceste. Bila je to pogrebnapovorka koja je pristajala bezimenu jadniku: dizao je prašinu po ulici, muhe su oko njegazujale kao unajmljene narikače onih koji su za života bili beznačajni.

Promatrao sam kako se vojnici udaljavaju između razrušenih kuća. Zrak je bio težak,natopljen. Gledajući tu pogrebnu povorku koja je nestajala među ruševinama, pomislio sam:mi, koji smo rođeni u tom vremenu, posljednji smo preživjeli. Nakon nas više neće biti svijetada ikoga dočeka.

Sedmo poglavlje

Ruke koje sanjaju žene

K I Š A J E L U P K A L A po krovu autobusa kao po ksilofonu. Mokri nebeski prstizabavljali su se u tom zveckanju. Tuahir je zamotan u capulanu. Gleda u dječaka koji ležiotvorenih očiju u iskrenom snu.

—Prokletstvo, hladno je. A ne može se ni vatra zapaliti, drvo je mokro. Čuješ li me ti,dječače?

Muidinga je i dalje odsutan. Prema tradiciji, trebao bi se veseliti: kiša je dobar predznak,znak da dobro vrijeme kuca na vrata sudbine.

—Tebi nedostaje žena - reče starac. - Čitao si o toj ženi, o toj Faridi. Sigurno je bila lijepa.Istoga časa žene su postale tema razgovora.—Žene su dobre kada nema ljubavi - reče. - Jer je ljubav varljiva. Mi joj gradimo kuću,

ona se stvori u dvorištu. Bolje je imati kurvu, dječače. Tako trošimo ono što imamo u džepu, ane ono što imamo u grudima. Nikada ne dajemo srce jednoj kurvi.

I nastavi:—Ti ne znaš, dječače, za moj slučaj s Joroginom?I starac počne pripovijedati o svom susretu s Joroginom, sa ženom koja je zaslužila

njegova vječna obećanja. Ona je izgledala pomalo tupavo i bavila se samo dokolicom.

30 machongo - plodno tlo u kojemu ima ilovače

56

—Takve bi žene trebale biti - doda Tuahir - da ne bi napustile one dužnosti koje im je Bogpodario. No ja sam se prevario u toj ženi, Muidinga.

Ona je zapravo bila onaj uvrnuti dragulj koji pada na prostirku lakše no što kukuruzpoklekne u mužaru. Tuahir je patio, glas mu je još uvijek zamućen zbog sjećanja na nju.

—Sada živim od danas do sutra.Tuahir je slinio slogove, pateći od probave onoga ništa što je jeo nekoliko dana. Promatra

dječaka i pokušava odgonetnuti njegovu dob za početak ljubavi. I nasmiješi se, prisjećajući seprizora kad su ga starice silovale. Dječaku su trebale druge inicijacije.

—Čekaj, dječače. Daj da sjednem pokraj tebe.Smjesti se na rub stolca pokraj Muidinge. Stavi ruke među dječakove noge. Polako mu

otkapča rasporak.—Sada misli na djevojke.—Striče! Nemoj to raditi...—Nemoj ni pokušati suprotstavljati mi se, još ću ti opaliti nekoliko pljuski. Hajde, učini

kako sam ti rekao.—Ali, striče, ovako ne mogu...—To je zato što misliš samo glavom. Misli tijelom!—Neće ići, striče.—Sigurno misliš na Mariju Bofe, onu iz sela. Ta ni tetovažu nema, koža joj je glatka kao

u muškarca. Misli na Joaquinhu, naTinitu. One imaju tetovažu, kad dodirneš njihov trbuh,osjećaš da je nalik kori.

—Ne radi se o koži ni o tetovaži. Ne mogu tako, samo u mislima.—To je zbog kože, znam. Zar si vidio ribu bez ljusaka? Riba uvijek ima ljuske. Bez

tetovaže, žena ne može probuditi čovjeka. Vidiš li sada? Samo od ovoga razgovora već si seprobudio. Nastavi, dječače, ja ću ti pomoći. Zamisli da je moja ruka Joaquinha.

Obojica zaspu, oslonjeni jedan na drugoga. Probude se sjedeći u istome položaju u kojemsu zaspali. Kad je noć pala, kiša je prestala. Zemlja je još uvijek ispuštala svoj slatki miris.Oni ustanu ispod stabla canhoeire veseli. Ne shvaćajući razlog tome, neskladno pjevaju.Zatim plesu, lupkajući o limenke. Kao da su omamljeni.

— Zar smo pili, striče?— To je piće koje se već dugo nalazi u krvi. Nekada sam mnogo pio.I objasni razloge zbog kojih je morao piti: mokraća ga je, ondje u tijelu, silno grijala. Čak

ga je pekla, gotovo ključala. Jedini lijek bio je da pije, da unosi tekućinu kako bi ohladio teunutrašnje vode. Obojica su se nasmijali grohotom i od srca. No odjednom se Muidingauznemiri:

— Zar nije opasno da toliko bučimo?— Ako se glasno smiješ, udaljit ćeš zle duhove.Starac ponovno počne plesati. Muidinga ga više ne prati. Nasloni se o stablo. Starac ga

začuđeno gleda.— Smij se, dječače. Ako se smiješ, postat ćeš veseo.Zatim i Tuahir prestane plesati. Splasne mu raspoloženje i on odustane. Sjedne, klimajući

glavom.— Imaš pravo, dječače: samo ćemo prizvati nečiju pažnju.Neko vrijeme udišu tugu, magla postaje gušća. Tada ga dječak upita zašto se ne može

sjetiti starih uspomena? Zašto mu je to nekadašnje vrijeme, prije njegove bolesti, oduzeto,prekriveno većom maglom nego okolni krajolik?

— Sve sam ponovno naučio: hodati, govoriti. Moje se oči sjećaju čitanja, moji prsti nisuzaboravili slova. Ali se ne mogu sjetiti ničega iz prošlosti. Zašto, striče?

Tuahir mu reče istinu. Dječaka su odveli čarobnjaku. Starac ga je zamolio da mu izbrišesve iz glave.

— Zatražio sam to jer je bolje nemati sjećanje na to vrijeme koje je prošlo. Ti si čak imaosreće s bolešću, jer si zbog toga mogao sve zaboraviti. Dok ja ne, ja nosim taj teret...

Tuahir je shvatio da Kindzuovi zapisi donose dječaku jedno posuđeno sjećanje na tenemoguće dane. Kad bi barem vjerovao da je sve to fantazija, izmišljena priča koja se

57

pripovijeda.—Znaš li što ćemo, dječače? Pročitat ćeš mi te zapise.—Da čitam sada, po ovome mraku?—Upali vatru vani.—Ali drva su mokra od kiše.—Onda ćemo upaliti vatru u autobusu. Ovdje ćemo skupiti ono što će gorjeti.—Smijemo li, striče? Je li to u redu?– Nije u redu da pustimo ovu tamu da nam uđe u glavu. Ne možemo ni plesati ni smijati

se. Hajdemo onda zaroniti u te bilježnice. Unutra možemo pjevati, zabavljati se.

Sedma Kindzuova bilježnica

Pijani vodič

V E Ć S U M E U M A R A L I dani što sam ih provodio kod Assanea. Što samočekivao? Ni Surendra ni Assane nisu mi mogli pomoći da nađem Gaspara, izgubljenogFaridininog sina. Kad sam ih tražio savjet, oni su samo slijegali ramenima, ne znajući što dami odgovore. Za njih je moj problem bio čudan, nešto s drugoga svijeta.

U međuvremenu, potvrdili su mi da je Euzinhino selo bilo napadnuto i da u njemu nitkovise ne živi. Euzinha, ta žena koja bi mogla znati što je s Gasparom, sada je najvjerojatnije uizbjegličkom logoru. No kako tamo otići? Šume su bile odviše smrtonosne. Nitko nije htiopoći sa mnom. Nakon mnogo potrošene sline, Antoninho, trgovački pomoćnik, reče mi dapoznaje nekoga tko bi me mogao odvesti. Tog smo nesretnika mogli pronaći u baru.

Te smo noći pošli u bar. Ušao sam i smjestio se pokraj šanka, slušajući udaljene glasoveprisutnih, gotovo su svi bili pijani. Mnogi su koristili dva sata struje koliko je upravitelj daonarodu. I okupljali su se u pivnici, na zajedničkim razgovorima, ublažujući slabosti u glasnomgovoru. Više od svih ostalih, dvojica su se prepirala. Antoninho ih je prepoznao. Jedan debeli,golemi muškarac, nalik balalajki, bez puceta. Ime mu je bilo Abacar Ruisonho. Drugi, kojegasu zvali Quintino Massua, nervozan čovjek, tako mršav da se od same pomisli, samo zato jerima neku težinu, znojio. Taj je Quintino podizao čašu i nazdravljao:

—Postat ću bogat, bit ću pun love.Prisutni su se smijali, ali su mislili da se radi samo o šalomaštariji. I dizali su čaše,

slaveći. Antoninho mi u povjerenju, u kratkim potezima, oslika portret Abacara Ruisonha. Onje bio šef sigurnosne službe, nešto između lošega čovjeka i onoga kojemu možemo oprostiti.Svugdje je zalazio, mahao nekakvom karticom, bio je imenovan da upozorava, zastrašuje izapisuje u zapisnik. Njegov se stalni posao sastojao u prebrojavanju živih, u popisivanjukoliko je izbjeglica stiglo u logor. Provodio je dane na uglu, brojeći: jedan, dva, i tako dalje...Brojevi su se gomilali, ljudi se miješali. I ponovno bi započinjalo brojanje. Ponekad bi serazljutio, jer ljudi nikada nisu mirni, kvragu! Jedna je stvar sigurna, debeli čak i nije biozloban. Barem se mršavi Quintino nije bojao Abacara. Mršavko je izjavljivao, zaklinjući se:

—Kažem vam: sutra ću ja dijeliti milost. Najbolje vam je da ste u dobrim odnosima samnom. Tko bude protiv mene, neće primirisati ni lipe.

Nitko nije mario za istinu, svi su se zavukli u dim toga bara, daleko od stvarnoga života.U siromašnoj su sadašnjosti nazdravljali lažnoj bogatoj budućnosti. Mašta se zahuktavala.Slavilo se bez ikakva sastojka osim bijede koja je ulazila u čaše i utapala se u tuzi.

Jedina osoba kojoj to nije bilo smiješno bio je debeli Abacar. Ozbiljan kao ponedjeljak,osporavao je najave Quintina Massue.

—To su politički nekorektna pijanstva.U tom času u bar uđe neki čudni čovjek, s pištoljem zataknutim za širokim pojasom.

Osjetivši njegovu prisutnost, ljudi su se šutke razmicali, zabavljeni svojim tekućim pitanjima.Upitah Antoninha tko je taj pridošlica.

—To je Shetani. Bolje da odmaglimo.

58

U baru zavlada tišina. No, Quintinu Massui to nije bilo važno, nije shvaćao opasnost. Dabi se dokazao, popeo se na stolac i proglasio se autorom događaja o kojima se mnogogovorilo po gradiću:

—One novčanice koje su se pojavile na plaži, tko ih je poderao? Upravo ja, Quintino.Debeli je Abacar preživao pivo, razvodnio je argument. Prisutni su se prestali zabavljati i

zakopčali su se u same sebe. Antoninho me povukao za ruku, navaljujući da odemo:—Za Boga miloga, idemo kući!Šala je postajala opasna, ta stvar s novcem bila je predmet mnogih razgovora. Shetanija je

svrbjela ruka iznad opasača, već je bacio jedno oko na pištolj. No mršavi i razgovorljiviQuintino je nastavljao:

—Pogledajte razloge današnje patnje. A zašto?Okrenuvši se prema meni, upita me znam li za pravi razlog zašto indijski oraščići ne

cvjetaju. Abacar mi reče u nastojanju da me umiri:—Ne obraćajte pažnju. To je zaostalost, priprosto neznanje. Je li vrijedno truda? Vrijedi li

objašnjavati ovim ljudima? Ja mislim da uvijek treba pokušavati. Gore ne može biti, pa ikokoš puni gušu zrno po zrno.

Golemi mi je Abacar gostoljubivo ponudio mjesto na šanku pokraj sebe. Dok je pio, sipaoje još poslovica:

—Danas zarađuju samo proždrljivi!Primaknuo mi je svoj zadah. S obzirom na to povjerljivo držanje, pomislio sam da će mi

nešto šapnuti. Ali počeo je govoriti glasom koji je zazvučao kao da izlazi iz začepljenogaroga:

—Povjerit ću vam nešto: živcira me taj Quintino samo zato što mi se sviđa. Uopće neshvaća da ga želim zaštititi. Kad mu se tako obraćam, pravi se bolestan zato da bi oni velikimislili da je glup, i samo blebeće. Vi znate kako je: u zemlji slijepaca, onaj tko ima jedno oko,ostane bez njega.

Odjednom odjekne eksplozija. Svjetlo je na trenutak zatreptalo, a zatim utrnulo. Šutke i umraku očekivali smo sljedeću eksploziju. Čuo se samo jedan glas:

—Bestidnici, ovo je bilo vrlo blizu!Tko je to pucao? Vojska ili bande? Na koga su pucali? Netko je zapalio šibicu na šanku.

Zatim su upalili nekoliko petrolejki i rasporedili ih po stolovima. Quintino je prvi ponovnoprogovorio i započeo svoj ples.

—A što je s vama? Vi ništa ne govorite?Prišao mi je, spreman na prepirku, i ja više nisam mogao uzmaći. Što sam više nastojao

izvući se iz toga šupljeg razgovora, to sam više bivao uvučen. Čovjek me nestrpljivozapahnuo svojim dahom:

—Slušajte, vi stranče. U ovom se kraju događaju svakakva sranja, svi se boje govoriti otome. Ja znam tko ovdje hara. Nisu to samo bande. Ima i drugih.

Pijanci su se povukli. Quintinove su riječi odjeknule poput nedavne eksplozije. Quintinonije odustajao: ima stvari koje su svima poznate, ali nitko o njima ne govori.

—U Mozambiku je rat poput oranice.I objasni: rat je donosio velike zarade i svatko je vodio svoj privatni rat. Svi su izazivali

tuđe živote na predaju. Nastupila je grobna tišina. Tada se začuo potmuli Shenatijev glas:—Tom su tipu dani odbrojani!Quintino nastavi bez straha, ignorirajući prisutnost staroga borca:—Upravo zato ovaj rat nikada ne završava. I Abacar to zna, samo ništa ne govori jer je

govno, sin proljeva.To je bila kap koja je prelila čašu. Abacar je i dalje šutio, zavukao se u sebe. Ni ja nisam

primijetio da je bio toliko pijan. Pretjeranost u alkoholu davala mu je uvjerljiv izgled. Nogesu mu se klatile, trbuh ispao od težine poput zaobljene zagrade. Odjednom je zamahnuostisnutom šakom prema Quintinovu licu i ovaj je istoga časa pao uz bučan prasak. Ostao jetako nepomičan, rukospljeskan. Uokolo, zvali su ga glasovi:

– Quintino, probudite se!Od njega nikakva odgovora. Je li možda on, osobno, umro? Upitao sam naivno. Ljudi su

59

prasnuli u smijeh. Neka se ne brinem, to je bio običaj: mršavko je uvijek tako završavao noć,oslanjajući se o tlo. Abacar mi priđe, gladeći članke prstiju:

— Morao sam ga obuzdati. Ne volim se tući. Ovo je bilo samo da ga ušutkam.Tada je iz polumraka, istočkanog petrolejkama, izronila žena u pratnji golemog psa.

Antoninho mi šapne: to je Juliana Bastiana, slijepa prostitutka. Pogledao sam je dok se tišinavraćala u taj zadimljeni prostor. Shetani pozove Abacara i nešto mu reče na uho. Obojica senasmijaše, glasno i ružno. Slijepa je žena krčila put između stolova. Ruka joj je laganododirivala leđa psa koji ju je vodio.

— Čujem miris nekoga stranca. Možda ima vijesti o mom brigadiru...Silno je uzdisala od čežnje, što nije priličilo jednoj ženi, iskusnoj i vještoj u krijumčarenju

krpama. Zbog svoje sljepoće nije izgledala kao one smutljivice koje loču pivo. Prišla mi je ipomirisala me. Suknja joj je bila pripijena uz tijelo, stražnjica joj nije mogla ni disati.

— Ne boj se psa, on je bolji od mnogih ovdje - reče pokazujući na ljude.Zamolila me da joj platim piće i odmah popila tri čaše. Naredila je psu da je čeka vani.

Pas je poslušno podvio rep i izašao. Pogledao sam oko sebe, razgovor se razvodnjavao,smijeh je kotrljao smijeh. Kao da i nije bilo pucnjave maloprije. Kao da uopće i ne postoji onovani, sve se svodilo na taj bar. Činilo se da slijepa žena naslućuje moje misli.

—Hvala Bogu što sam slijepa. Ondje vani, svijet je sve gori. Zbog ovoga rata više nitkonema milosti ni za koga.

Ispripovijedala mi je zatim razloge svojih uzdisaja: čekala je brigadira koji se zvaoSilverio Damiao, svoga nadasve vojničkog ljubavnika, koji je služio u kolonijalnom ratu.Juliana je ispredala povijest: kako je brigadir nedavno pošao u misiju protiv terorista, uobranu luzitanske zemlje. Slijepa je žena miješala vremena, od prošlosti je stvarala sadašnjost.Naglim pokretom zavuče cijelu ruku u svoju vreću i izvuče snop pisama.

—Sve su ovo njegova pisma. Ne prođe jedan tjedan a da mi ne piše. Hoćeš li pročitati,stranče?

Neodlučno sam uzeo pisma. Nisam nijedno pročitao. Iskoristio sam taj trenutak da jojobjasnim zašto sam došao u bar. Možda bi mi ona mogla reći tko bi me mogao otpratiti ušumu. Juliana Bastiana nije znala odgovor, činilo se kao i da nije čula moje pitanje. Pomislihda bih joj morao bolje objasniti svoje razloge. No ona me prekine:

—Je li to zbog ljubavi?—Da.—Onda mi ništa više nije potrebno.Zahvalno sam se nasmiješio. I dalje sam držao pisma u ruci, s velikim poštovanjem, kao

da me ona može vidjeti. Polako sam ih odložio na stol. Muškarci su me prezrivo gledali. Ja,stranac, uživao sam u njezinu društvu. Snizio sam glas da ne bih skretao pozornost. Okolnalica nisu baš bila prijateljska. Tek sam tada primijetio da je Antoninho već otišao iz bara.Juliana kao da je naslutila što osjećam:

—Ne bojte se. Oni imaju razloga za strah.Samo je brigadir Silvério, njezin daleki ljubavnik, bio pravi čovjek on se nije nikoga

plašio. Zbog toga su se svi ljutili kad bi ona najavila vojnikov skori povratak.Ponovio sam svoje pitanje. Dodao sam da moram potražiti jedno dijete koje je već dugo

napušteno. Juliana je iznijela strašnu slutnju: ako je dugo vremena napušten, onda je dječak sbandama, vucara se po šumama, kao sijači pakla.

—Svejedno ga želim naći - odgovorio sam.Htio sam dobiti na vremenu, zabaviti prostitutku da vidim hoće li mi se smilovati i

imenovati nekog vodiča.— Imaš li oružje, stranče? Nemaš? Šteta, jer bi bilo bolje da podučiš tog dječaka kako se

ubija, kao i dobrim vještinama krađe.Izvadila je cigaretu iz džepa i, ne zapalivši je, stavila je u usta.—To je samo da me drugi vide. Vi i ne znate koliko zavisti izazivaju ovakve stvari - reče

ona dok se cigareta micala.—Pronađi dječaka, ali zabranjujem ti da mu daš olovku ili lopatu. Od toga nema života.

Više vrijedi oružje, stranče. Ovih dana živi se od oružja. Brzog i dobrog.

60

Iz nezapaljene cigarete vukla je nevidljiv dim. Okretala je glavu, osluškujući glasove.Zatresla je stolcem da mi privuče pažnju. Zatim mi pokaže na susjedni stol za kojim je sjedioShetani.

—Ti i ne znaš koliko je opasno za mene što sjedim ovdje, sama s tobom.Nije mi dugo trebalo da shvatim. S jednog kraja bara Shetani je pozvao Bastianu. Učinio

je to kao da raspiruje vatru.—Dođi ovamo. Želim ti nešto pokazati.Bastiana ozbiljno ustane, opipavajući glasove, njihove tužne nijanse. Čak sam joj htio

pomoći, ali ona odbije moju ruku i naredi mi da se povučem. Krenula je bez spoticanja ipostavila se pred Shetanijem.

—Što je?—Daj mi ruku, želim ti nešto darovati.—Ma idi u šumu, tamo ti je mjesto.—Ozbiljno ti govorim, Bastiana. Imam dar za tebe, pošiljku koju mi je dao neki

kolonijalni brigadir.Prostitutka zadrhti, oči su joj se nasmiješile, mutno zasvjetlucale. Napravila je korak

prema naprijed, tijelo joj se održavalo kao kakav kredo. Shetani je odmaknuo stol i polakoustao. Uzeo je ruku Juliane Bastiane i snažno joj raširio šaku.

—Uzmi, Juliana Bastiana.Nešto joj je stavio u šaku, nitko nije vidio što. Kada je opipala dar, na njezinu je licu

smiješak splasnuo i pomalo se pretvorio u bol. Na kraju je kriknula i zaplakala. Došla je domoga stola, ovaj put spotičući se o stolce i teturajući.

—Što je Juliana? Što su ti učinili, reci mi.Pomogao sam joj da sjedne, tijelo joj je bilo napeto, kao da je zauzdala živce. Niz lice su

joj klizile kapi krupne tuge, natapajući rižin puder. Ponovno sam je zamolio da mi objasni štose dogodilo.

—Pogledaj što su učinili s mojim psom.I otvori šaku. U njoj su bila dva odrezana uha koja su još uvijek krvarila, natapajući

crvenilom školjku njezinih prstiju. Nisam ni zastao da razmislim. Odgurnuo sam stolac ikrenuo prema policajcu. No prostitutkina me ruka zabrinuto zaustavila.

—Kamo ćeš?—Morat će naučiti, Juliana. Netko mu mora...—Budi miran, glupane.Juliana je to povikala. Podignula je ruke u zrak i stala mlatarati njima s užarenim riječima.

Snažno me povukla natrag na stolac, neupotrebljive su oči potvrđivale njezinu odluku da mezaustavi. Kad je vidjela da sam popustio, s olakšanjem je uzdahnula kao da joj je iz dušeiscurila tišina.

—Nije to bilo zlonamjerno, stranče.—Kako nije bilo zlonamjerno?—Ti ne razumiješ. Ja sam od Shetanija zatražila da to učini. Pas je bio bolestan, a ja nisam

imala hrabrosti...Pobjegao sam, nisam to više mogao slušati. Izašao sam van da uhvatim svježeg zraka.

Prošao sam pokraj Shetanija. U međuvremenu, neka se druga prostitutka ondje ugnijezdila,oni gubitnici zaslužno su je milovali po nogama. Juliana je i dalje sjedila, pijući u tišini.

Sati su se rasipali, pjena se spuštala u čašama. S vremenom, noć je donosila rastanke, upivnici su rasli stolci. Juliana Bastiana navaljivala je da plati i izvukla novac iz intimnogrublja. Zatim je sitniš stavila u grudnjak. Novčići su zveckali kao da su se smijali jer su ihgrudi škakljale. Izašao sam posljednji. Trebalo mi je vremena da zbrojim noge, one koje sudoista moje. Nisam ni primijetio da sam prekoračio svoje granice.

Udahnuo sam noćni zrak. Vani su se ljudi razilazili. Netko je vukao Quintina za ruke.Polegli su ga na pločnik, on je već bio naučen na spavanje pod zvjezdanim pokrivačem. Nekame je ruka povukla. Bila je to Juliana Bastiana. Privukla me je i šapnula mi:

—Onaj tamo, onaj koji se izvrnuo na pločniku.—Što s njim?

61

—On poznaje šume, kreće se kroz njih slobodnije od životinja.—Quintino?—Baš on. On vas može odvesti kamo poželite.Slijepa se žena udaljila. Za ruku ju je vodila druga prostitutka. Svi su otišli, ostao sam

sam s pijancem. U daljini, neki je radio drobio tišinu. Sjeo sam, čekajući prekid u čovjekovojnesvjestici. Ostali smo samo mi, pijani Quintino i ja, u maglovitoj noći. Preplavila me čežnjaza Faridom. Hoću li ikada vidjeti tu ženu? Ili više nikada neću uživati u toj ljepoti? Na srediniživota uvijek se rade nepostojeći računi: imamo li više jučer ili više sutra? Ja sam želio da sevrijeme odgodi, da se zaustavi kao nasukani brod.

Pijancu, međutim, nije bilo pomoći. San se izuo u mojoj glavi, tako rasplesano uvjerljivda sam, da bih mu se odupro, osjetio mučninu. Ustao sam, odlučivši prošetati uokolo. Nikadanisam narušavao zadovoljstvo drugih: tugu sam uvijek liječio pjesmom. Pjevušio sam nekustaru melodiju dok sam koračao kroz miomiris canhoeirosa.

U zoru odlučih da se vratim, da potražim Quintina. Bio sam nestrpljiv da saznam hoće lime voditi. Odjednom, neki obris izroni iz mraka. Grozničavo sam se obranio, bacivšineznanca na tlo. Usred borbe osjetih na tom tijelu opipljive izbočine: bila je to žena, njezinesu mi grudi stajale na raspolaganju.

—To ste, dakle, vi?Carolinda, upraviteljeva supruga, izronila je iz polumraka, prestala biti obris. U borbi joj

se poderala odjeća. Sada ju je, na jasnom svjetlu, krasilo njezino tijelo, nalikovala jeprocvjetaloj pčeli. Zabacivala je vrat unatrag, smijući se. Iskusni je jezik virio s praga usana.Na trenutak, Carolinda me podsjetila na Faridu. Nešto ih je povezivalo, njihova lica. Ili moždasve žene nalikuju jedna drugoj zbog vatrenih želja? Ruke su nam se ispreplele kao da strahujuod razdvajanja. Nalazili smo se u blizini crkve i potražili smo neko hitno mjesto.

—Ne u crkvi, sveci vole gledati.Zaobišli smo dvorište i ušli u štalu Misije. Unutra se nalazila petrolejka s kratkim

stijenjom. Uzeo sam svjetiljku, gazili smo po slami, spotičući se jedno o drugo. Bio je to plesza koji još nije izmišljena nikakva glazba. Nestrpljivo smo se razodjenuli. Svjetiljku samobjesio o rog vola. Legli smo na slamu.

Osmo poglavlje

Uzdah vlakova

— P O V J E R I T Ć U T I tajnu, dječače. Znam da je to istina. Nismo mi ti kojihodamo, nego je to cesta.

— To sam ja već odavno rekao.— Nisi ti to rekao. To ja kažem.I Tuahir mu otkrije: svaki put kada ga je vodio tim putevima, bilo je to samo pretvaranje.

Kad god su otišli u šumu, nikada se nisu doista udaljili.— Uvijek smo bili u blizini, na nekoliko metara.Sve se događalo u bližoj okolici autobusa. Zemlja je onuda prolazila, snomjesečareći.

Siqueleto koji iščezava, Nhamataca koji pravi rijeke, starice koje love skakavce, sve se todogodilo na samoj cesti.

— Tako je, dječače, mi putujemo. U ovome zaustavljenom autobusu mi neprestanoputujemo. Podsjeća me to na moje putovanje vlakom.

Starac se prisjećao, pogled mu je bio nestvaran. Sjećao se vlaka kako teško uzdišesavanom, noseći lijepe pozdrave izdaleka, rudare koji su dolazili nakrcani darovima. Njegovesu se uspomene natapale parom i dimom što se povlače po pospanim postajama. Prije kolikosu vremena vlakovi prestali rasipati svoje magične dimove?

— Jesi li ikada osluškivao govor vlakova?

62

— Nikada, striče.— Lijepo ih je čuti. Tu-tu-tu-tu-u-u.Tuahir se prisjeća. Radio je na jednoj postaji. Kada je izbio rat, vlakovi su prestali

prolaziti. No on je ostao na svome radnom mjestu, s fenjerom, tim pozornim stijegom. Fenjerje bio jedino svjetlo usred šume, kao da nije svjetiljka ljudi nego svjetiljka zemlje. U točnovrijeme, u zoru, Tuahir je dolazio u postaju, pometao perone, popravljao daske u kućici.Primjenjivao je svoje načelo: mora doći, jednoga će dana vlak doći. Kada taj dan stigne, on ćebiti spreman, u odori, lijepo pripremljen. Kao što je uvijek radio, pozdravit će lokomotivusvečano salutirajući. Vagoni će vući svoj željezni uzdah, djevojke će potrčati sa svojimkošarama da prodaju voće i život će se okupati svjetlošću i glasovima.

—Ponekad mi dođe da uredim ovaj autobus kao što sam uređivao postaju. Ali to više nijevažno.

—Zašto nije važno?—Nije važno ni da ti odgovorim. Vidiš li ovu zviždaljku?Iz džepa izvadi staru zviždaljku. Bila je to amajlija koja ga je pratila sve ove godine.—Uzmi. Za sreću.U početku Muidinga ne prihvaća. Zviždaljka ima sentimentalnu vrijednost koju samo

starac poznaje. Ali Tuahir navaljuje i on naposljetku uzme taj mali predmet. No u duši ganešto žulja. Zašto nije važno hoće li urediti autobus? Zašto je stric tako malodušan? I obratimu se predano. Govori mu o budućem smijehu, svijet se igra u njegovim rukama. Vratit će senjih dvojica i brinuti se o postaji, fenjerima i zastavicama pomoću kojih će upravljatiprometom vlakova.

—Zar ti ne ponavljaš stalno, striče: nešto će se dogoditi?—Govorim tako jer sam već izgubio nadu.—Lažeš. Ako si je izgubio, zašto si mi onda darovao zviždaljku?Starac ga tada zamoli da čuje glas bilježnica. Da podijele tu čaroliju kao što dijele hranu.

Baš dobro što znaš čitati, napomene starac. Da nije tih zapisa, bili bi osuđeni na samoću.Njihovo je sanjarenje sada usmjereno na slova u bilježnici.

—Čitaj mi, dječače. Čitaj mi dok ja nešto obavim.Onda starac napravi petrolejku i izvuče crvenu tkaninu. Otkine palminu granu i napravi

metlu. Stane čistiti unutrašnjost autobusa i pjevušiti. Dječak lista bilježnice, smiješeći se.Starac se igrao svoga nekadašnjega posla. A Muidinga se osjećao kao da sjedi na postaji,čekajući sljedeći vlak. Tuahir skuplja ostatke paljevine na neki stari poklopac. Zatim izađe izautobusa i baci pepeo po okolnoj zemlji.

—Što radiš, striče?– Sijem ovo gnojivo. To je za sutra, kada bude padala kiša. Nastavi, sine. Nemoj prestati

čitati.

Osma Kindzuova bilježnica

Quintinove uspomene

P R O B U D I O S A M S E , već je bilo kasno jutro. Carolinde nije bilo. Skupljao samsvoje stvari što su bile razbacane po podu i vidio da je Carolindi ispao lančic. Uzeo sam tajukras i spremio ga da joj ga kasnije vratim.

Izašao sam iz staje i sunčeva me svjetlost ošamutila. Vratio sam se u bar da potražimQuintina i zamolim ga da me otprati u šumu. U dvorištu se nalazila uskomešana skupina ljudi.Neki je čovjek vukao Quintina, noseći ga teškom mukom. Mršavko se nije opirao: koraci munisu nalazili noge. Spoticao se, vukao noge, jedva hodao. Put je birao čovjeka. Naposljetku,svaki smjer kojim pijanac pođe uvijek je prikladan. Htio sam zatražiti objašnjenje kad meneka ruka prijateljski zaustavi:

— Pustite, bolje da se ne miješate.

63

Tek sam tada prepoznao Shetanija. On je vukao Quintina. Ovaj put je nosio odoru. Unjegovim je rukama Quintino pokušao nešto izgovoriti, nekakve slinave slogove. Ja sam gamorao otrijezniti, taj mi je pijanac bio dragocjen.

— Oprostite druže, ali ja se mogu pobrinuti za svoga prijatelja.Shetani me nepovjerljivo pogleda. Lice mu se stisnulo, nos usrkao zrak. Zar se smijao?— Pomozite mi da iskrcam ovaj teret - prihvati on.Povukao sam Quintina ispod ruku, nikada nisam vidio tako prazna pazuha. Prebacio sam

tijelo pijanca na svoja leđa.—Možeš li s njim? - upita Shetani.—Ovo nije nikakva težina.No tada se pred mojim čuđenjem stvori pištolj. Okrenula mi se utroba u grudima. Neki je

bivši borac prijetio pred nama običnim ljudima:—Ideš sa mnom i nosit ćeš ovu pijanu budalu. Hajde, pokreni se.Hodao sam cestom, gurajući Quintina. Glava mi je bila izbezumljena. Bio sam u takvoj

situaciji u kojoj ni voda nije mekana ni kamen tvrd. Kakav sam to zločin počinio? Koji im jerazlog danas potreban da strpaju živoga čovjeka u lijes? Otišli smo u upravu svezanih ruku.Quintino se i dalje nepovezano šalio. Samo je izbacivao rečenice:

—Danas je nedjelja, sutra također.Namrštio je kapke kao da se pribojava da će mu misao pobjeći kroz oči. Zatim je

prebrojavao rebra, jedno po jedno. Škakljao se, spoticao o smijeh i počinjao ispočetka.—Dvadeset četiri! Koliko i sati u danu. Jeste li primijetili, Kindzu, u ovome se svijetu sve

jednako broji?Vrijeme je prolazilo, uže mi se urezivalo u kožu. Sve dok se upravitelj Estêvão Jonas nije

pojavio sa svojom pratnjom. Bilo je tu nekoliko odgovornih osoba, svi odjeveni kao balalajke,u košulju i hlače. Gledali su nas u tišini kao da su se u nama skupile krivice svih svjetskihzločina. Abacar Ruisonho blago je progovorio:

—Da ih stavimo u hladnjak, šefe?—Ni slučajno! Ovakvi se tipovi običavaju zalediti. Ne želim više zbrke. Tko zna tko je

ovaj...I pokaže na mene. Abacar povuče trbuh iznad pojasa, spremajući se na prepirku. No

upravitelj podigne obrvu i izreče zapovijed, žvačući čeljustima:—Pozovite moju suprugu!Govorio je ne pokrećući usne, toliko je bio bijesan. Carolinda se pojavila spuštene glave.

Kad je napokon podignula glavu, njezine su me oči pogodile i optužile:—Da, to je taj.Carolinda pokaže na mene. Zatim skrene pogled i više ga nikada ne uputi prema meni. U

zraku je tištala nepomičnost tišine. Sjetih se tada da još uvijek imam Carolindin lančić. Da mepretresu, ne bi mi bilo spasa. Od straha sam se spuštao u sebi. Upraviteljeva je žena izašlakroz hodnik u pratnji policajaca. Estêvão Jonas reče:

—Moja supruga vidjela je kako si poderao novčanice i bacio ih u more.—To nije istina.Abacar pokaže dokaze: uništen novac, poderan na komadiće, još je bio mokar. Bacili su

tu natopljenu smjesu na mene. Quintino na brzinu prikupi komadiće i pokuša spojitinovčanice. Brojio je dvostrukim prstima, rastavljajući arapske brojke. Njegove širomotvorene oči plovile su stranputicom bogatstva. Estêvão Jonas naredi svojim podređenima daga ostave samoga s nama. Šutio je dok nisu svi izašli i tek tada upitao:

—Samo jednu stvar želim znati: jesi li povalio Carolindu?Zanijekao sam lažestoko. Upravitelju je već bila poznata Carolindina verzija. Supruga je

opravdala svoje noćno kašnjenje. Ispričala je da je vidjela snop novčanica na plaži. Sagnula seda ih uzme, ali se više nije mogla uspraviti. Novac ju je zarobio, satima se nije mogla odvojitiod njega.

—Poznajem takvog vrača, ali to ne može biti nitko odavde. Ti si ga pozvao. Meni je topoznato: to je politička akcija, neprijateljsko djelo, zlouporaba nacionalnih simbola.

Uslijedile su prijetnje. Sljedeće ćemo jutro saznati koliko košta izazivanje Moći. Estêvão

64

Jonas izađe, zalupivši vratima. Quintino, koji se oporavljao, brizne u plač. Toliko je bio popioda su mu suze vonjale na alkohol. Kako je slinio, tako se sve više trijeznio. Pogledao sam usvoga druga i čak mi bi žao što ga je pijanstvo prošlo. Isti alkohol zbog kojega je jučer biohrabar, danas ga je bacio u jarak. Dozvao sam ga u stvarnost, nije bilo druge prilike da se snjim dogovorim o odlasku u izbjeglički logor gdje se nalazila Euzinha. Bio sam spremanponuditi mu određene povlastice. Tko bi u današnje vrijeme pomogao nekome bez interesa?

—Odvedi me u šumu. Zauzvrat ću te odvesti do broda na kojem se nalazi Farida. Možeš snjega uzeti što god poželiš.

On prihvati. I on je zapravo htio pobjeći. Proganjala ga je jedna utvara, priznao mi je.Utvara? Da, duh njegova bivšeg kolonijalnog gazde.

— Ispričat ću ti svoju priču, stranče.—Kindzu - ispravih ga.—Kindzu - prihvati on. I stane pripovijedati. Njegova priča zaslužuje da se pamti.Dogodilo se to kada je Quintino odlučio posjetiti staru kuću u kojoj je radio kao sluga.

Htio je vidjeti je li još što preostalo od dragocjenosti njegovih gospodara. Ne bi upotrijebioriječ krađa. Možda prije nacionaliziranje. Nacionaliziranje dobara u korist domaćegstanovništva. Ušao je u staru kuću, provalivši kroz vrata i prozore. Dok je ulazio, osjetio jekrivicu kao da provaljuje u nečiji grob. Jer je upravo ondje, u podrumu, bio pokopan RomãoPinto, glava obitelji, vlasnik kuće i njegov gazda. Umro je za vrijeme nemira koji su nastali uborbi za Nezavisnost, u vrijeme koje je donijelo samo nedaće u životu Portugalca. Kako jeumro? To se nikada nije točno saznalo. Jedni kažu da je bio kažnjen zbog krvi jedne od svojihljubavnica, zbog odnosa koji je imao u vrijeme menstruacije. Zapravo, postao je ovisan ovlasnicama tamne kože i neprestano žudio za njihovim tijelima. Naravno da je on s takvimsklonostima dobivao više zadovoljstva nego nezadovoljstva. Drugi kažu da je Portugalacumro vidjevši svoja polja pamuka u plamenu. On sam zapalio je plantažu. Ako ih ja ne moguimati, nitko ih neće imati, vikao je mahnito sa zapaljenom bakljom u uzdignutoj ruci. Nonjegovo srce nije izdržalo. Od te slike plantaže u plamenu srce mu je puknulo. Kolonizator seukočio prije no što je pao na tlo. Portugalčeva smrt i dalje je poticala razne verzije i bilatemom večernjih raspredanja uz ognjište. Bilo kako bilo, brđanin je umro zbog djelovanjaneobičnih moći. Možda je bio žrtva ne samo jedne, već nekoliko različitih smrti?

Nekih desetak godina nakon toga, spuštajući se u podrum s upaljenom šibicom međuprstima, Quintino je još mogao osjetiti miris nagorjele plantaže. Stara petrolejka na stoluprimila je plamen šibice i pomalo osvijetlila cijelu prostoriju. Quintinove su se oči priviknule:sve je bilo čisto, lijepo uređeno. Pokućstvo je snivalo u mračnoj pospanosti, lijes je još uvijekbio ondje poput neizlječive bolesti, nasred podruma. Quintino Massua prešao je rukom prekoprašine u već zaboravljenom pokretu sluge koji je čistio prašinu. Odjednom se sledio čuvšineki šum. Pogledao je kao onaj koji ne želi vidjeti: pokojnik, njegov bivši gazda, ustajao je izposmrtne postelje. Romão Pinto, sin i unuk kolonizatora, vraćao se u staru obiteljsku kućunakon više od deset godina potpune odsutnosti. Sjedio je kao da mu teško pada taj povratak.Zatim je počeo pipati stopala.

—Gdje su moje cipele?Pogledao je uokolo, škiljeći. Svinuo je noge, šireći tako nesreću. Po njegovu priprostom

ponašanju vidjelo se da za vrijeme boravka u smrti nije sreo nikakva boga.—Gadovi crnački: maznuli su mi cipele.I stade urlikošibati. Da čovjek više ne može ni preminuti s dužnim poštovanjem, tek što

otegne papke, već ga potkradaju. Dok je govorio, tražio je odjeću, prstenje, skriveno blago.Quintino je oprezno prišao:

—Ja ovdje nisam ni bio, gazda.Bivši sluga pokaže na svoja stopala u prilog tome. Bio je bos, prekriven samo bijelom

bojom. Takav je sada običaj, gazda, tako bojimo stopala, rekao je Quintino. I odmah sezačudio što je upotrijebio riječ gazda. Nikada nije pomislio da bi se tako brzo mogao datipodčiniti.

—Nema cipela, gazda, teško ih je naći. Zato ih odnose, skidaju s mrtvaca.Pokojnik ustane. Protrlja oči i lupi prstima po drvenom lijesu.

65

—Godinama sam bio prikovan za ovo sranje.Quintino se nasmiješio, no više od straha nego zbog želje. Znao je da preminuli odbijaju

otići s ovoga svijeta ako im ne održe dužne obrede. On je lijepo govorio gospođi: treba seoprostiti od gazde, pripremiti obrede.

—I što je odgovorila ta gadura?—Odbila je.—Odbila? Ali kako?—Rekla je da gazda nije otišao sam, otišao je u pratnji koju zaslužuje.Bijelac se prezrivo nasmiješio. Udaljio se, vrteći glavom u nijemom negodovanju.

Zaboravio je kako se hoda, trebalo mu je vremena dok nije uskladio noge. Quintino je gotovoganuto gledao povratnika. Taj je bijelac hodao skrivenim područjima mnoge godine,tumarajući po hladnim oblacima, ondje gdje nema nikakvih slugu. Tko se o njemu brinuo izdana u dan u njegovoj smrti? I zašto se vratio? Quintino je sumnjao da novopreminuli imajuneke svoje inicijacije, da ih moramo ostaviti na miru. Oni su tek zakoračili u vječnost. Jošuvijek uče kako da budu mrtvaci. Romão Pinto održavao je ravnotežu na vrtoglavoj žici,izgubio je vertikalne običaje. Mrtvac je krivudao, spotičući se bos. Ni Quintino nikada ranijenije vidio stopala svoga gazde. Ta su stopala, tek probuđena, mucala po podu. Bijelčeva sustopala bila posramljena: izvan cipela nalikovala su na prestrašene žene.

—Prokletstvo! Kurvin sine, baš sam tebe morao prvoga ugledati. Reci mi gdje je mojagazdarica?

—Gospođa?—Da, gospođa Virgínia, moja žena. Nije valjda umrla ta gadura?—Gospođa Virgínia? Ne, nije umrla. Čak štoviše, živahna je.—Mogao sam to i znati, takve je rase.Romão prasne u smijeh od kojega se sluga zatresao. Quintino je ostao u čudu: možda je

zavidan zbog tako duga života Virgínije. Tijekom godina njegov se lijes upljesnivio napodrumskom podu.

Bio je ondje zakopan da bi se pogreb što prije obavio. Zapravo je groblje bilo prepunomrava-lešinara. Oni pojedu mrtvaca dok si trepnuo okom-skokom, tako je upozorioportugalski svećenik. Zato su ga pokopali u podrumu, gdje ni miševi nisu nikada primirisati.Kuća se uspavala, udovica je otišla živjeti na drugo mjesto. Prazne kuće uvijek su goleme.

—Želim izaći, želim se prošetati!—Nemojte izaći, gazda. Današnje vrijeme nije kao nekada, više ne poznajete nikoga.—Kako ne poznajem nikoga? Tko sada grmi i oblači?—Estêvão Jonas. Ne možete ga poznavati, on je izvana.—Prva stvar koju ćeš učiniti čim izađeš odavde je da pozoveš druga šefa. Jesi li čuo?Quintino potvrdi, a kolonizator odjednom počne pretraživati košulju i hlače. Tražio je

neku mrlju, trag osušene krvi. Prigovarao je: ta Salima, gadura, platit će mi!—Znaš li, Quintino, znaš li pravi razlog moje smrti? To je zbog te gadure Salime.—Što je učinila?—Ja sam učinio. Povalio sam je, a bila je krvava.—Ma dajte, gazda!—Ali sam se osvetio, prisilio sam gaduru da legne s mužem rogonjom. Barem smo

zajedno postali gubavci, nitko je više nije dirnuo.—Ali njezin muž nije umro.—Nije umro? Kako nije umro?—Kažem vam, još je dan-danas živ.—Kvragu, to nije moguće!Romão Pinto nije mogao vjerovati. Prošao je prstima po kosi i prišao prozoru. Zagledao

se u naličje svijeta, u tužnom držanju s kakvim sloboda zuri u oči zatvorenika. Sjetio se svojihposljednjih trenutaka života. Sve mu se jasno ukazalo kao da se dogodilo jučer.

Tog je dana Romão Pinto otišao, ne rekavši ništa, do sjenovitih koliba sa slamnatimkrovovima. Udahnuo je snažan miris stabla gojabe kao da mu je nos zagrizao u crveni sokvoćke. Ostao je pod stablom gledajući prema radionici Abdula Remanea. Nije prošlo dugo

66

vremena a musliman je izašao, noseći svoje limove koje je trebalo zalemiti u susjednu četvrt.Romão je postao nestrpljiv, naslonjen na mekano deblo gojabe, iznerviran što se

mehaničar toliko zadržavao:—Vražji mulate, požuri se!Abdul je dovršavao ukrcavanje svoje prtljage. Onako namršten, pozvao je ženu:—Salima!Evo je: omotana u bijelu tkaninu, izazovna. Ljepota se kod žene koja se njeguje javlja

nakon djevojačkog doba. To su sjajnomjesečarske ljepote. Romão Pinto se zamislio: u takojadnoj samoći, zar muškarac nema pravo na tamne zaobljenosti? Crnkinje, Bože me sačuvaj.No mulatkinje, tko je njih začeo? Zar nismo mi, Portugalci? Onda imamo pravo sladiti se timpohotnim tijelima. A Salima, kvragu, kakvo rasipanje dražesnosti u rukama tog crnčuge!

Napokon je mehaničar nestao s vidika. Romão izađe iz sjene i potrči prema kući. Ušao jebez kucanja. Usred pospremanja Salima se prenula. On je opkoli straga i obriše joj mrlju odulja na ruci, tu prljavštinu iz garaže. Ona izmakne tijelo:

—Ostavi tu prljavštinu, Romão. Moj muž provjerava svaku mrlju. On mi je stavio to uljeda bi se osigurao.

Oboje su se nasmiješili. On kavalirski, kao kakav plemić. Otkopčao joj je haljinu imilovao grudi i široke bokove.

—Mračno je, upalimo generator.Ona reče ni slučajno, od zvuka generatora ne čuju se vanjski zvukovi, mogao bi naići

rogonja Abdul. Portugalac plete ruke u njezinoj tami i Salima se prepušta u zbunjenojdrhtavici.

—Romão, obećao si mi...—Obećao sam što?—Da ćeš me odvesti odavde...—Ah, odvest ću te, odvest ću te.Koliko su se vremena njih dvoje zadržali u tom traži-nađi? Bez velike ljubavi, Romão je

nasrtao ravno na Salimino tijelo. Bacao je ženu u zrak, izgovarajući riječi one igre: glava ilipismo? Bez obzira na to kako ona pala na madrac, on je uvijek pogađao. Zapravo su dvijestrane žene za njega bile jedno te isto.

Sada su se, uronjeni u polutamu kuhinje, njih dvoje slavili, uvijeni, mačkasti. Salima seoslobodila odjeće, sladeći tijelo.

—Romão, što da radim za tvoje zadovoljstvo?Uvijek ti muslimanski običaji, pružanje zadovoljstva gospodaru. Na vrhuncu ljubavi, ona

bi prekidala: je li ti ovako dobro? To predvečerje Romão se požudno poslužio na kuhinjskomepultu. Ona je sjedila na njegovim nogama, nastojeći ga zadovoljiti bolje no inače. NoPortugalac je jedva imao vremena svršiti: uzbunio ga je zvuk na vratima. Na brzinu sepovukao, s hlačama na koljenima, spotičući se na stražnjim stubama. Smirio se tek kad jeizašao na puteljak i prasnuo u smijeh vidjevši se kako izgleda. Iskoristio je spuštene hlače dabi se pomokrio, kažu da to pročišćava otvore nakon svršavanja. Olakšao se ondje, gađajućistablo kao da je pas. U početku je osjetio zadovoljstvo. Kako je taj mlaz pogodovao onojpustinji! No zatim se, kako je njegova voda već dugo tekla, zabrinuo. Htio je prestati, ali nijemogao. Litre i litre tekućine izlijevale su se iz njega, u mlazu što ga više nitko nikada ne bimogao nadoknaditi. Već ga je bolio taj izljev, mjehur mu se smežurao, a nije bilo načina da tatjelesna funkcija prestane.

—Bože mili, pa ja sam začaran! Ta je gadura bacila čini na mene, nije moguće da takopišam.

Portugalac je slinio, suze su mu otjecale. Voda je lijevala kao da se otvorio poklopac napodu oblaka. On je preklinjao, moleći se Bogu. Sve dok, na vrhuncu očaja, istjecanje nijenaglo prestalo. Iscrpljeni Romão Pinto pogledao je u dio tijela koji je bio toliko izložennaporu. Tada ga je u srce ubolo ono što je vidio: gaće su mu bile umrljane crvenilom, gotovosu kapale.

– Kurva ima menstruaciju, prokleta bila!Vratio se izbezumljen od bijesa. Htio je kazniti mulatkinju, iščupati joj krvavu utrobu. No

67

istoga časa, njegovi su se koraci spleli i on se srušio. Ostao je tako, bez osjećaja, htio jepovikati, nekoga pozvati. No krik je izašao vodenast, kao kaša. Iz usta mu je potekao prvimlaz krvi.

Kada se pribrao, već je bila zora. Teturajući, vratio se u Saliminu kuću. Kuća se još nijeprobudila, muž i žena su spavali. Portugalac zazove Salimu. Ona se pojavi na prozoru,raščupana. Uznemireno ga zamoli da bude tiho. Zatim brzo izađe zamotana u plahtu.

— Budi tiho, Romão, još ćeš probuditi Abdula!On je uhvati, bijesno je protrese od čega joj plahta spadne. Na usta mu je išla pjena,

nekakva slina ružičaste boje pojavila se prije riječi:— Kurvo, imaš menstruaciju!— Nisam znala, Romão. Tek sam poslije vidjela.Nije je htio ni slušati. U glavi mu je bio samo glas onoga vjerovanja po kojemu je osuđen

svatko tko ljubi ženu dok je u tom nečistom stanju. I Portugalac je vjerovao u ta afričkaprokletstva: krv je iz njega morala isteći, preliti se.

— Reći ću ti nešto: ja, Antonio Romão Pinto, neću umrijeti sam.Portugalac je naredio: ona mora navesti muža da vodi ljubav s njom, mora u njemu

rasplamsati želju. Mora to biti odmah, istoga časa, neodgodivo.— Učinit ću to poslije, Romão...— Ne poslije! Odmah sada. Idi, a ja ću gledati kroz prozor.— Romão, ne čini to, molim te. Djeca su nam još mala...— Idi unutra i navedi ga da skoči na tebe! Ili te nikada više neću odvesti odavde...Salima uđe, plačući. U sobi se počešljala i stavila parfem, pripremajući se. U zrcalu je

vidjela kako Romão zauzima položaj. No nije primijetila da su njegove slabašne rukepopustile, da je iza stakla zapadao kao sunce i pao.

Pokojnik se povukao kao da se nastoji odvojiti od toga bolnog sjećanja. Izgledao je kaonetko tko više ne moli, tko više ne želi ponovno početi. Quintino je čak osjetio žaljenje premaPortugalcu. Dotukla ga je vijest da Salimin muž ipak nije umro. Da bi ga utješio, Quintinopočne tumačiti. Tko zna nije li ta krv koju je žena pokazala bila lažna? On je poznavao ženskuprepredenost kada nisu htjele namiriti potrebe mužjaka. Pretvaraju se, čak si režu prepone.

—Sigurno vas je prevarila, gazda!No kolonizator ga više nije slušao. Nagnut nad priručje, izgledao je kao da se uči umijeću

ponovnog rođenja. Blijedo mu se lice ozarilo, prisjetio se uspomena iz prijašnjeg života.—Ostavi to, stari. Prijeđimo na ono što je važno. Reci mi gdje je Farida?Quintinove su oči postale okrugle koliko ih je raširio. Farida? Nije znao, žena je otišla.

Bijelac je bio uporan, Quintino procijedi hrapavim glasom:—Ne smijem izgovoriti ime te žene. Gospođa Virgínia mi je zabranila.—To je bilo prije nego što sam umro. Kakve to veze ima sada?—Nitko ne zna gdje je ona.Tada se pokojnik protegne, čeznutljiv za smrću:—Bože mili, kako sam sanjao tu Faridu, i ne znaš koliko me ono njezino tijelo utješilo.No odjednom promijeni ton i počne izbacivati uvrede i prijetnje.—Ako ne priznaš, odvući ću te sa sobom u pakao.Uplašeni se sluga izmakne da ga gazda ne dohvati. Gledao je u Romaa kao što kukuruz

gleda u mužar. Uzmicao je, rušeći stolce.—Kunem se, gazda. Nitko ne zna. Nitko ne zna ni gdje joj je sin.—Njezin sin? Ma o čemu ti to, zar ona ima sina?Romão Pinto se zamislio, hodajući oko mršavka.—Hajde, pričaj, želim znati.I u hipu uhvati bivšega slugu za vrat. Quintino se izdužio i podignuo ruke u znak predaje,

preklinjući da ga Romão pusti.—Gazda, reći ću vam sve, do zadnjih pojedinosti. Ovo je istina: o tome jedino zna

gospođa Virginha, vaša supruga. Ona je pratila cijeli slučaj, ja sam samo čuo kako o tomepričaju.

—Slušaj, Quintino, molim te da potražiš gospođu Virgíniju i da joj kažeš da dođe ovamo.

68

—Ah, gazda. S njom je vrlo teško razgovarati.—Zašto? Zar je ta stara gluha?—Ne mogu vam to objasniti, gazda. Ali s njom se ne može razgovarati.Kolonizator mu onda reče:—Odavde mogu izaći samo ako me izvede ruka nekoga živoga. Otprati me, a ja ću te

nagraditi.—Ne mogu, gazda.Zapljusnule su ga tada strašne uvrede. Noževi i vatre, munje i bičevi.—Raznijet ću te kao onaj put kada je nestao pribor za jelo. Ili još gore, jer sam sada,

prelaskom u smrt, naučio takva zlodjela kojih se ni vrag ne bi sjetio.—Utvara toga kolonizatora proganja me do danas.U zatvoru uprave Quintino je drhtao samo od sjećanja na Portugalčeve osude. Završio je

priču i znojio se kroz više pora no što ih je imao na tijelu. Zapravo nam je obojici bilouskraćeno da odanle što prije odemo. Bili smo zatvoreni da plačemo i trajemo. Uže nas jestiskalo, sjedili smo isprepletenih ruku. Quintino je nalikovao ćuku koji noću gleda da bidanju mogao sanjati. I tako smo otvorenih očiju puštali da vrijeme prolazi. Sve dok iznenadanismo utihnuli zbog nekakva šuma. Netko je dolazio na vršcima prstiju. Bila je to Carolinda.Ne govoreći ništa, ona se sagnula i odvezala nas. Ostali smo tako, još uvijek svezani učuđenju. Je li to neka klopka? Izašli smo u polaganoj nedoumici. Quintino je postajao svesigurniji i požurivao me koliko me noge nose. No ja sam se morao vratiti do Carolinde.Stajala je nepomično naslonjena na zid. Rastvorio sam njezine šake i spustio lančić koji samsačuvao. Odmahnula je glavom u znak odbijanja. Poklanjala mi je to za sjećanje? Prihvatiosam bez pogovora.

—Zašto si lagala o meni? - upitah je.—Jer nisam htjela da odeš.—Ali ja neću otići, Carolinda.—Ne vjerujem, ovo nije mjesto u kojemu bi itko ostao. Otići ćeš, ti ne pripadaš ovamo.—Ali zašto si me onda oslobodila?—Da bi otišao jako daleko i postao nedostižnim. A sada idi i nikada se više ne vraćaj.Zatim me nježno odgurnula. No ja sam se opirao, htio sam ostati s njom. Tako napeta lica

poput puške ona mi je izgledala jedinstvena, tužna kao latica koja je bila cvijet. Srce mi jezaigralo. Znam da se u svakoj ženi muškarac sjeća druge žene, one koja ne postoji. AliCarolinda mi je pružala tu slatku laž, nemoguć zbroj ljubavi: dva bića, jedan i jedan,zbrajajući beskraj. Prišla mi je i pomilovala mi ruke na mjestu gdje me je uže stezalo.Milovao me stisak njezinih ruku i od toga sam se lagano naježio. U tom sam trenutku znao:najbolje u životu je ono što se neće dogoditi.

Deveto poglavlje

Opsjene samoće

G L E D A J U Ć I U V I S I N U , Muidinga uočava nekoliko rasa oblaka. Bijele,mulate, crne. A među njima primjećuje i različite spolove. Ženske oblake, nježne: dolaze golii goli odlaze. Oblake-mužjake što guguću nadutih prsa poput golubova u sretnoj iluzijibesmrtnosti.

I smiješi se: kakva je to igra s udaljenim stvarima, kako oblaci mogu prići tako blizu kaoptice koje slijeću da nam jedu iz ruke! Prisjetio se tuge koja ga je razdirala protekle noći. Iriječi što ih je izmijenio s Tuahirom.

—Striče, osjećam se tako malenim...—To je zato što si osamljen. Rat je za to kriv: sada smo svi sami, i mrtvi i živi. Zemlja

više ne postoji.

69

Tuahirove riječi čak i sada diraju njegovo srce. No više se ne osjeća jadno. Ustane jer muje nešto palo na pamet i dodirne leđa starca:

—Sami smo, zar ne, striče?Tuahir trlja pospane oči. Zar je dječak munjen-zbunjen? Ako jest, to je onda nesumnjivo

ludilo, jer ga moli da mu se pridruži u čudnoj igri.—Striče, hajdemo se nečeg igrati. Pretvarat ćemo se da sam ja Kindzu, a da si ti moj otac!—Tvoj otac?—Da, stari Taímo.Tuahir odbije. Taímo je umro. A nikada se ne valja igrati s mrtvima. Tim više što se radi

o neutješnom mrtvacu.—Ti i ne znaš što može učiniti jedan nepotpuni mrtvac. Jesam li ti pričao što se dogodilo s

ribarom Nipitom?—Pričaj, striče. Ako se radi o priči, pripovijedaj mi je, nije važno je li istinita.Tuahir se prisjeća Nipite, ribara kojega su naoružane bande izbole nožem. Dogodilo se to

noću, nesretnik se vratio u zoru, došao je potražiti svoju utrobu. Ostavio sam je ovdje, utrobami je ispala u tren oka, rekao je s posljednjim dahom snage. Samo što nije umro, ali nijemogao sići u grob nepotpun. Netko mu je rekao: idi, a mi ćemo ti kasnije donijeti dijelovekoji ti nedostaju. I tako je on pokopan bez utrobe. Nitko mu nikada nije donio njegovu utrobu.Zato je preminuli ribar provodio smrt proklinjući žive.

—Vidiš li? Ne smijemo se šaliti s mrtvacima.Dječak shvati starčevu brigu. Htio je raspravljati o tome, birao je misli. – Ali striče,

nećemo biti nekorisni. Naprotiv, ako je taj mrtvac neutješan, pružit ćemo mu spokoj. Tuahiroklijeva. Dječak mu ne daje vremena, stalno navaljuje. - Naša će igra biti puna poštovanja,striče. I sjedne, zureći upitno u strica.

—Je li tako, oče?Oče? Tuahir zavrti glavom. I zamisli se. Nakon nekog vremena pusti glas kroz pukotinu

smijeha.—Tako je, Kindzu.Muidinga onda legne, namještajući glavu u starčevu krilu. Oči mu se gube na obzoru.

Nije očekivao da će Tuahir prihvatiti igru. Sada mu se čini da on to želi manje od starca.—Vidiš li ono brdo, Kindzu? - upita Tuahir.—Vidim. Tko zna, možda ondje sada luta Gaspar?—Ne, sigurno ne luta. Brdo je zabranjeno - reče starac.I nastavi: to je mjesto gdje su nekada davno pokopali grbavoga kralja. U to vrijeme nije

bilo nikakve uzvisine, svuda naokolo protezala se ravnica. No mrtvac je počeo rasti podzemljom i njegova su se leđa grbila odgurujući zemlju.

—Tako je nastalo to brdo - dovrši Tuahir.Muidinga umrtvljeno tone u san. Kako njihovo pretvaranje napreduje, on više nije siguran

je li to što se događa izvučeno iz knjige poput otrgnute stranice same stvarnosti. Sklapa oči ividi Tuahira, odnosno Taíma, kako se kupa u jezeru sure. Starac izlazi iz lokve dok mu vinocuri niz noge i čudi se:

—Zašto si tako pokunjen, sine?—Neraspoložen sam zbog jedne žene.—Za to nema lijeka, sine. Meni je to dobro poznato, jer sam živio u vremenu kada je

ljubav bila opasna stvar. Ti živiš u vremenu kada je ljubav blentava.I starac razmata svoju zamisao. Naš se svijet tada sastojao od bijede i gladi. Što je značila

ljubav, prijateljstvo? Bilo je važno samo preživjeti. Muidingu, odnosno Kindzua, zanimala jesreća, druge je zanimala samo hrana. On je tražio dobrotu, druge je zanimala samo prednostkoju mogu izvući za sebe. Kako Tuahir govori, tako se dječak osjeća sve manjim, mlađim,gotovo bez dobi. Nedostajala mu je njegova očinska ruka. Međutim, umjesto da mu pomogne,starac ga zatraži za podršku. Bilo mu je hladno, zamoli ga da se privije uz njega. Dječak gapokrije svojim tijelom. I osjeti kako sam sebe žali. Kako to da se on, tako malen, takonedavno-nedavni, brine za svog oca? Kako to da njegova ruka, veličine jednoga poljupca, štititako golema muškarca? I u njemu stane rasti velika srdžba prema ocu. On ga nikada nije

70

pokrio zbog hladnoće, nikada izvukao iz tuge. Zar će tek poslije djetinjstva moći biti dijete?— Striče, prekinimo ovu igru. Već osjećam da mi se vrti u glavi.— Striče? Ma, Kindzu, zar me sada zoveš stricem? Zar ne poštuješ svoga preminulog oca?— Ne, oče. Nego...I Muidinga se zapetlja i posve zbuni. Kao da se nešto u njegovim grudima prelomilo.

Shvati da mu niz lice klize hladne suze. Zatim osjeti ruku oca kako mu miluje glavu. Pogledau njegovo lice i vidi da su mu oči zapravo mudre. Kao da je, odjednom, sva njegova dobrotapostala vidljiva, zaobljena.

— Oče, zašto mi nikada nisi pokazao kakav si u sebi?— Bilo me je strah, sine. Nisam mogao pokazati taj svoj nedostatak i reći: pogledaj ovo

moje srce koje nikada nije naraslo!Njegov je otac stajao ondje, velik, bez laži. Prvi put mu je netko pružio zaštitu. Svijet je

iznova počinjao, više nije bio mrak, više nije bilo hladno. Spaljeni autobus, prokleti Lipanjčić,nagorjela tijela, krvave ruke pastora Afonsa, sve je to bilo daleko. Odjednom, otac prasne usmijeh. Na trenutak, Muidinga se uplaši da stric želi prekinuti njihovo pretvaranje, da seumorio od iluzije. Ali ne, starac nastavi igromaštariju. I počne se ponašati kao klaun,prevrćući se ne bi li izvukao smijeh iz njega. Svaki smijeh njegova nećaka pruža muzadovoljstvo zato što se osjeća kao otac. Svaka Tuahirova budalaština donosi Muidinginježnost osjećaja da je nečiji sin.

— Ja se znam samo šaliti, Kindzu. Mogu te jedino naučiti da uvijek budeš dijete.– Dobro, oče. Nauči me.I oni se kotrljaju u predahu, u radosnim ludorijama. Sve dok se Muidinga ne umori i ne

legne na sjedalo machimbomba. Kao jastuk poslužila mu je hrpa Kindzuovih bilježnica. Prijeno što je zaspao, dječak sudionički nježno prijeđe rukom po tim listovima.

Deveta Kindzuova bilježnica

Pojava Virgínije

M O J E R A Z I L A Ž E N J E s Quintinom započelo je i prije no što smo krenuli naput. Dogovorenoga dana za odlazak u šumu on se nije pojavio. Uzalud sam čekao. Potražiosam svoga vodiča koji je, čini se, bio izgubljen. No on zapravo nije poštivao dogovor. Ležaoje na starome zidu, nabrekla trbuha, nadut od pijanstva. Tupobolno, piskutreskavo, Quintinoobjasni:

— Danas sam zmija koju svrbi trbuh, ne mogu se maknuti s mjesta.— Zašto si se tako napio, Quintino?— Bio sam s Romãom Pintom, pa sam se zato napio.— Tko je taj Pinto? - upitah.— Zar se ne sjećaš? Kolonizator, moj gazda. Zapravo, moj eks-bivši.— I što sad?— Sada moram još piti - odgovorio je.Odustao sam. Moj odlazak iz sela odgođen je na nekoliko dana. Odlučio sam potražiti

Virgíniju, upoznati tu ženu koja je bila druga Faridina majka. Možda ona ima informacije oGasparu? Došao sam do kuće i napola skriven čekao, prisjećajući se Quintinova savjeta:

— Kad ona prođe, nemoj se pokazati. Starica to ne voli.Jutro je već odmicalo kad je Virgínia izašla i naslonila se na dvorišni zid. Stajao sam

ondje satima, gledajući je s određene udaljenosti između tamnog zelenila mafurreira. Ono štosam vidio, ispunilo me maštarijama, pričama u kojima se obnavljao svijet u koji nismo stali.Prikazat ću staru Virgíniju, kao da je dan-danas vidim. Dodat ću ono što su mi o njoj rekli ioslikati njezin portret. Između mene i vremešne starice cesta se protezala ne čineći ništa. Sjeosam na rub, izvukao bilježnicu i počeo zapisivati kao da se pribojavam da će mi njezin likizmaknuti.

71

Gospođa Virgínia Pinto. Ondje je stajala, na terasi svoga posljednjeg djevojaštva.Automobili ondje nikada ne dižu prašinu. Gradovi su sada jako daleko, rat je razderao kutovezemlje. Portugalka se prepušta tužnim sanjarenjima. Bijela po narodnosti, ne po rasi.Portugalski je njezin materinji jezik, a makwa31 njezin materinji govor. Ona je dvojezična.Crni joj dječaci okružuju postojanje, bučno se penju po zidu. Ona se uopće ne ljuti.

Govore da gospođa Virgínia skuplja fantazije i da je sve djetinjastija. Posjećuju je samo tadjeca koja od ranoga jutra ispunjavaju zvukove raznim bojama. Njihovi roditelji obasipajustaricu dobrotom, donose joj hranu, lijepe pozdrave. Život se pričinja, starica se pretvara.Naposljetku, oboje protječu, izmiču, i ona i život.

U dvorištu je sve divlje obraslo, nalik malom posjedu šikare. Divlje cvijeće, više trnjanego latica. Trava već doseže do ramena. Ona i ne primjećuje da je treba podrezati.

— Nije trava narasla. Ja sam se smanjila.I kuća joj se čini većom. Gotovo se gubi u tom neprebivalištu. Bračni krevet golemo je

prostranstvo u kojemu raste osamljenost njezina udovištva. Njezin muž, Romão Pinto,napustio je život još prije deset godina. Za pokojnim suprugom osjećala je samo naličječežnje. Neki predosjećaj da će se on još vratiti, kao da pokojnik nije biće prošlosti većbudućnosti. Susjedi se čude nedostatku njezina sjećanja. Jadnica, danas je za nju starije odprekjučer, govorili su. No poslije su se uvjerili da je muče drugi problemi, jer je Virgíniauporno govorila o zarukama koje mora sklopiti. Umjesto uzdaha čežnje ona je pokazivalanestrpljenje zbog onoga što mora doći.

—Kada stasam za udaju, taj će muškarac doći.Susjedi su bili sigurni: starica je trajala dulje no taština njezina tijela. Treba pustiti da

njezin san poludi. I pitali bi se kroz smijeh: ima li cvrčak, kada se rodi, već spremnu kuću?Takva je starost. Neka Virginha mijenja prošlost za budućnost, neka sanja ne o kraju životanego o novim počecima o kojima je govorila. Kakve je to važnosti imalo?

—Znate li razloge njezinih molitvi? Ona se moli da se više ne smanjuje.I ponavljali su njezine jednolične i duge molitve: Presveti oče, ako se nastavim

smanjivati, ni gospodin Romão neće me moći ubiti kada ovuda prođe. I ponavljala je sama zasebe nepovezane rečenice: jučer kada umrem. Virgínia, Virginha, Virginhinha: ljudi nisurazlikovali varijante njezina imena. I svi su sažalijevali njezinu starost kao da se radi osiročetu.

Samo ju je jedna stvar zaokupljala: uzgajala je žabe u dvorištu. Danju bi puštala da muhehodaju po prozorskom oknu. Popodne ih je skupljala u kutiju i otkidala im krila, jedno pojedno. Kad bi se spustila noć, izašla bi iz kuće i bacala obeskriljene muhe po travi. Zvala bižabe po imenima koja im je sama nadjenula.

—Što će biti s njima kad ja umrem?Možda je to radila zato da ima nekoga na svijetu kome će nedostajati. Sunce se

usporavalo, uspinjući se po satima dana poput muhe kojoj je starica otkinula krila. Starica jenepomična dok se njezina sjena stapa sa sjenom zida, gledajući u život kao u neko mjestokoje je već bilo njezino. Jedno je sigurno: sutradan će se djeca vratiti, naglo zašutjeti i okružitije.

—Pazite, djeco. Nemojte mi zgaziti žabe.Jedni joj češljaju snježne kose, drugi joj režu nokte, neki joj čak brišu slinu na bradi. Ona

se prepušta, odsutna, mjesečarska u jednom zatvori se sezame. Djeca je mole: bako, pričajnam priče. Virgínia se smiješi. Oni je zovu bakom. Kako se ona proljepšava od te riječi: bako!

—Koju želite, djeco moja?—Pričaj onu o ocu tvoga oca.Virginha se smiješi, zahvalna što djeca žele znati o njezinoj obitelji kao da su njezine

dobi. Zatim će potaknuti uspomene koje klize kao sporo ulje. Skače s portugalskog na jezikmakwu, više i ne razlikuje originalnu verziju.

—Kako se zvao mucunha32, tko se sjeća?—Mucunha Curucho - odgovaraju djeca u jedan glas.

31 Makwa - jezik sjevernoga Mozambika32 Mucunha - muškarac bijele rase

72

Ona klima, potvrđujući: tako je, gospodin Cruz, njezin djed, koji je često odlazio ukrajeve iza planine. Njegovo jedino djelo bio je jedan svjetionik. Djeca se svađaju, svi želepostavljati pitanja o staričinoj priči.

—Ali što je, na kraju, s tim njegovim svjetionikom, bako? Ako je mucunha živio tamounutra, gdje more i ne dopire...

—Ne vjerujete?Ona povrijeđeno utihne. Djeca joj tepaju, mole je da nastavi. Ona, ništa. Na kraju, oni

prihvate njezinu istinu. Da, svjetionik. Pravi svjetionik. Blizu ili daleko od mora, tko možezabraniti svjetionicima da niču gdje im se prohtije? Kao taj svjetionik: nezaposlen, koji nikadanije ni vidio broda.

—A zašto je mucunhi trebao svjetionik?Bio je to zavjet na koji je prisegnuo kada je preživio brodolom. Tokom priče, spomenuti

djed izgubi ime, promijeni adresu i zanimanje. Virgínijina priča nije se podudarala. Djeca suje ponekad ispravljala: mucunha Curucho, ne zaboravi, bako. Što je Virgínia više ponavljalapriču, to se više istina otkrivalo: djed Cruz danas ima plave oči, sutra je crnac naborana lica.Djeci to i nije važno. Istina je u djetinjstvu prava igra. Oko starice djeca se uvijek vesele,nikada nisu razočarana. Širokim pokretom ona zatraži manje buke. Neka oni koji čujupripuste Božje zapovijedi. Jer On zapovijeda živima da se odmaraju.

—Od te vaše buke ne mogu čuti Njegove zapovijedi. Možda mi je već naredio da seodmorim, a ja to nisam ni primijetila...

Kada priče završe, starica vodi djecu do zdenca. Kao da su na izletu, oni lepršetaju. Udvorištu Virginha ponavlja isti obred: moli djecu da bace kamenčić u zdenac.

—Je li to zato da se vidi ima li još vode, bako Virginha?Ona ne odgovara. Uzima jedan kamen i baca ga u mračni otvor u zemlji. Ondje, iz vlažne

dubine, odgovara žalopojka. Zatim se uzdiže pjesma, če-če-čem. To je potmula buka kojaraste.

—Što je to, bako?—To voda plače.—A zašto plače?—Voda plače zato što žali za jednom udovicom koja je izgubila svoga muža i bila žrtvom

prokletstva.—A tko je ta udovica, bako?—Ne znam, djeco moja, čini se da je već davno umrla.Tim je riječima ona završavala dan.Odložim bilježnice i kriomice pogledam Portugalku. Ponovno stvaram Virgíniju dok ona

ne postane, odsutna i daleka na drugoj strani ceste, posve nalik mojoj. Tako je blizu da nemogu odoljeti a da se ne približim, da čujem njezin glas ispunjen vremenom. Prelazim cestu,kršeći Quintinove upute. Starica želi da je posjećuju samo djeca? A što ako se ja pokažem kaodijete, možda će me prihvatiti? Već sam joj dosta blizu, zovem je po imenu. Starica podignelice, proškilji oči da me pogleda.

—Tko si ti?— Ja sam Kindzu. Želio bih razgovarati s vama...—Razgovarati?—Želio bih nešto saznati o Gasparu. Sjećate li ga se, gospođo Virginha?Starica se odmakne, prijeđe prstima po licu proučavajući njegove pojedinosti. Dodiruje

usne, a zatim izbaci jezik i upita:—Vidiš li moj jezik?—Vidim. Zašto?— Jer se moj jezik povećava.Iznenađeno sam se nasmijao. Ona ozbiljno objasni: i tvoj će se jezik povećati kada

ostariš. Ili se možda ostatak lica s vremenom smanjuje?—Sjećate li se Faride?—S ovakvim se jezikom ne mogu ničega sjećati.Stara se šalila sa mnom. Uzrujao sam se, povisio ton.

73

Počeo zbrkano govoriti, riječi su mi dolazile iz srca. Sve sam joj rekao. Da sam došaozbog Faride, da me ona zamolila da potražim njezina sina.

—Nemojte mi reći da se ne sjećate Faride? Ne vjerujem da ste je zaboravili.Gospođa Virginha se začudi mojim riječima i povuče me za ruku u kuću. Živci su joj na

površini kože. Naredi mi da šutim dok mi povjerava:—Ne mogu ovdje govoriti.—Zašto?—Jer će se ova moja kućica napuniti utvarama.—Gdje onda možemo razgovarati?—Idemo do moje stare kuće. U međuvremenu mi nešto učinite: zovite me bakom. Da bih

vas mogla gledati kao dijete.I krenusmo Virgínijinim sporim korakom. Putem mi je povjerila svoj strah: nikada se nije

vratila u staru kuću. Zato najradije ne bi ušla u nju. Ostali smo na stubama te kolonijalnekuće. Sjeli smo. Virgínia se prisjeća svoga susreta s Gasparom, Faridinim sinom. Sjeća sejednoga jutra kada joj je netko pokucao na prozor:

—Bako, u dvorištu je neki mrtvi dječak.Virgínia je potrčala do stražnjega dijela kuće i ugledala tijelo ispruženo na travi. Nije bio

mrtav. Samo je spavao, iscrpljen. Provjerila je da li je dječak još živ, ali nije ga uzela nizaštitila. Otišla je po lopatu i bacila zemlju na njega, govoreći:

—Umri, moj dječače. Bolje ti je da umreš i budeš zakopan, nego da ostaneš ovdje. Jerovaj život nije za dječake.

Stigla su druga djeca i vidjela je kako ga živoga zakopava. Umiješali su se, nastojećispriječiti staricu.

—Bako, pusti ga da živi! Samo malo!—Zašto?—Da nam ispriča svoju priču.Virginha se kolebala, ali na kraju je pristala. Sjeli su. Neka uljez ostane i odmara se dok

se riječi ne slože. Oni su žudili za novostima u koje se može vjerovati. Djeca i staricazaključiše: izliječit ćemo ga i hraniti, a zatim ga ubiti, nitko više neće čuti njegovu priču.Priča će ostati samo naša. I dogovore se:

—Čuvat ćemo ga u zdencu, svezana da ne može pobjeći.Zdenac je bio suh zbog nedostatka kiše. Nosili su mu hranu i mijenjali odjeću koja je bila

mokra i smrdljiva.Bilo tko na njegovu mjestu već bi se onesvijestio. No Gaspar je bio čvrst, samo se znojio i

preznojavao. Čak je i u vlažnom zdencu postajao sve snažniji, koža mu je zadobivala sjaj.Kad bi ga noću izvukli iz rupe, on je šutio, pognute glave. Djeca su, širom otvorenih očiju,polagala velike nade u njega. No on nikako da pusti glas.

—Još će biti da je nijem.Spustile su se tada velike kiše i ispunile sva mora. Virgrnia je pomislila na zdenac, na

Gaspara na njegovu dnu. Djeca su pošla vidjeti je li voda već prekrila otvor zdenca. Još nije.Kiša je lijevala, nije se vidio ni prst pred nosom u noći punoga mjeseca. Zavirili su unutra, alinisu ništa vidjeli. Oslušnuli su: samo šljapkanje kapi na dnu. Već su krenuli natrag, kad suzačuli kako ih doziva neki glas. Gaspar je vikao. Odlučio je progovoriti. Bili su to samopovici, nešto poput potpune radosti. Starica je zatražila da ga zajedničkim snagama izvuku izzdenca. Bio je sav mokar i drhtao je od glave do pete.

—Hladno mi je - bilo je prvo što je rekao.Zamotali su ga i zatražili: pričaj, pričaj nam priču. Okružili su ga. Jedan je dječak

podignuo prst i upozorio:—Jao tebi ako nam se ne svidi tvoja priča.Gaspar je bojažljivo započeo. Pričao je svoj život, ne skrivajući pojedinosti. Raspredao je

priču u vremenu. Kad je zašutio, kiša je prestala. Dječaci su se međusobno pogledali. Nije imse svidjelo, priča je bila tužna. Tko danas želi maštati o nesrećama? Podigla se bučna graja,tražili su da pripovjedač bude kažnjen. I da to bude teška kazna kako bi naučio za cijeli život.Da ga bace natrag u zdenac i sasipaju na njega kamenje, predlagali su jedni. Drugi su

74

jednostavno tražili da ga ukorijene u bakinom vrtu, da se vrati počecima njezine želje. Dok suse duhovi zaoštravali, jedna se tišina slijegala. Svi su iščekivali Virgínijinu presudu. Nostarica se doimala odsutna, zashićena. Oči su joj otvrdnule od vječne tuge te je bilo bolnogledati ih. Širokim pokretom naredi da se dječaci odmaknu.

—Ostavite me nasamo s njim.Djeca iznenađeno poslušaju. Izašli su u mrak, sporih nogu zbog nevoljkosti. Starica se

okrene prema dječaku, ali ništa ne reče.—Mogu li i ja otići? - upita Gaspar.—Ne.—Zašto?—Zato što si ti moj sin. Tvoj je otac moj pokojni muž, ti si skoro-skoro moje krvi.Starica je ustala i otresla capulanu. Prebacila je tkaninu preko dječakovih ramena i rekla

mu:—Dođi, idemo našoj kući.Sjedeći na stubi svoje stare kuće, Virgínia namješta tkaninu kojom se ogrnula zbog vlažne

noći. Prestala je govoriti, prekinula priču u sredini. Nešto je muči, ne znam što.—A zatim, bako, što se dogodilo?—Taj je dječak ostao samo nekoliko dana u mojoj kući. Zatim je pobjegao i nitko više nije

čuo za njega.—Je li znao za tetu Euzinhu?—Da. Možda je otišao k njoj.Portugalka pokaže na veliko stablo manga. Pod tim su stablom ona i Farida sjedile i čitale

pisma. Oči su joj prepune čežnje. Najednom, Virgínia me ušutka.—Šššš, netko dolazi.Ne čujem ništa. To je duh, rekla je starica. Ne. Nije nikakav duh. To je upravitelj mjesta.

Kriomice se šulja po puteljcima. Virgínia se šapatom pita: što on radi ovdje u ovo vrijeme?Saznao sam odgovor tek kasnije, kad mi je Quintino ispričao što se doista dogodilo. Virgínia ija nismo znali što se zbiva, no sada znam odakle ta uznemirenost.

Skriven u mraku puteljaka, upravitelj Estêvão Jonas nije znao razlog svoje žurbe. Dobioje poruku iz nejasnih izvora. Predao mu ju je Quintino. Rekao je da se on, drug-šef, morauputiti u kuću preminuloga Romão Pinta, u kuću koja je također preminula jer su jenastanjivali samo zloglasni glasovi.

Stigao je do dvorišta kuće. Stabla su se podvrgavala šibanju vjetra, jer se vjetar nikada nepodiže zadovoljan. Psi su počeli zavijati, upravitelj je zadrhtao. Zašto su životinje uznemireneu takvim noćima? Čuje li možda pas neko drugo zavijanje na mjesecu? Estêvão Jonas glasnose nakašlje, više da se ohrabri, čvrst je izvana, ali obložen strahom iznutra. U tom je časuimao više uzda nego zuba. Kretao se pripijen uza zidove, prilijepljen uz njih kao sjena kojaklizi. Odjednom poskoči od iznenadnog straha. Iz kuće je dopirala škripa drva, kutije suodzvanjale u svim tonovima. Zar je netko krao imovinu lupeža kolonizatora?

Na trenutak je pomislio da bi bilo pametno pozvati policajca. Ne zbog straha nego zatošto je njegov život očito dragocjen. U tom se hoće-neće predomislio. Uostalom, glasnik je biojasan: mora doći sam, nitko za to nije smio znati.

Bio je na pragu, spreman na odgođeni korak kad su se vrata naglo otvorila i pojavio se,grom i pakao, sam preminuli Romão Pinto, noseći na leđima svoj lijes. Upravitelj se dao u trk,spotičući se o grmlje i preskačući kamenje neviđenom brzinom. Prosuvši se po zemlji poputgnojiva, iščeznuo je kao mrak u mraku. Pokojnik mu priđe i nimalo ljubazno reče:

—Ustani i pomozi mi nositi ovo sranje od lijesa.Estêvão nije mogao otvoriti usta od zaprepaštenja. No ipak skupi snage da mu odgovori:—Nisam ti ja bilo tko da to nosim.—Nisi što? Ostavi se bjelačkih štosova i prihvati s ove strane. Hajde!Estêvão je procjenjivao situaciju, primijenio dijalektične analize prema mudrim poukama

materijalizma. Je li moguće sresti utvaru? Najbolje bi bilo prihvatiti okolnosti takve kakvejesu. I podmetnuvši leđa, podigne lijes. Dok su hodali, kolonizator objasni da želi poklonitilijes narodu. Svi daju donacije siromašnima. Ovo bi bila njegova solidarnost. Bilo bi pravo

75

razbacivanje da lijes ostane ondje, nalik običnom poštanskom paketu između života i smrti.Spremili su posmrtni kovčeg u skladište. Gurnuvši ga rukom, bivši kolonizator posjedne

upravitelja. Razgovarali sli do zore. O čemu? To nitko ne zna. No čini se da je Romão izniomnoge sumnje o Estêvãovoj budućnosti. Kakvu mu je sigurnost donosila budućnost togarežima? Sutra će dobiti nogom u određeni dio tijela i nitko ga se više neće sjećati.Mozambičanin uzvrati udarac, da ne bi možda stranac učio prevaranta kako se moli Očenaš.

—Imam ja svoje načine, Romão. Nemojte misliti da smo mi magarci, kao što ste vi touvijek isticali.

Načine, koje načine? Nekoliko poslića u razbijenom loncu, slaba stvar. Nekoliko limenkipiva na pločniku? Kolonizator je izbljeđivao sjaj upraviteljeve inicijative. U svečanomdogovoru, Portugalac mu obeća velike i probitačne stvari. Radilo se o sljedećem: on sam, spriznatom smrtovnicom, i još opterećen rasom i nacionalnošću, nikada više neće vratiti svojenekadašnje poslove.

—Dovoljno je biti bijelac, i to Portugalac. Uza sve to, i još mrtav, ne vrijedi ni pokušavati.Potrebno je da Estêvão potpiše i da pokaže svoje domorodačko lice pred poslovnim

pothvatima pa će poslovi kliziti bolje nego slina u proždrljivim ustima.—Ali, kapital? - upravitelj je pokazao oduševljenje.To je problem. Novac je postojao, i vani i unutra. Dovoljno, čak i više nego dovoljno. No

nakon smrti, sve je pripalo Virgíniji, toj ludoj udovici. Estêvão Jonas prasne u smijeh:—Mi smo je žalili, a starica je zapravo puna love!Romão udari o zid: da, prokleta starica bila je trula bogatašica. Pitanje je samo je li joj

mozak doista pomućen, je li doista pod utjecajem svojih slabosti? Jer ju je morao uvjeriti dapotpiše nekoliko čekova, da prenese novce na legalan način.

—Ali ona je bolesna, Romão.—Ili se pretvara.—Ne znam. No jedno je sigurno: moramo se brinuti o njoj, stara ne smije krepati.—Ma zar je tako stara?—Na njezinoj koži više nema mjesta ni za jednu boru.I njima dvojici želje su rasle zbog bogatstva stare bijelkinje. Ona se nije smjela ugasiti,

morala je stajati iza potpisa bankovnih papira. U međuvremenu, naći će načina da je uvjere.Dogovorili su određene strategije: Estêvão Jonas morao je slijediti taktiku napada i obrane.Morao je održavati pitanje rase, proglasiti povlastice rasne većine.

—Ali to će štetiti tebi, Romão.—Naprotiv, dragi moj ortače.I objasni: tako nitko neće posumnjati u dogovor uspostavljen s bijelcem. Čini se da je

bijelac sve smislio za vrijeme svoga nepostojanja. I iznese još neke savjete:– Održi nekoliko govorčića protiv bjelčuga. Samo da im zamutiš oči. Da nitko ne bi

posumnjao. To je čak zabavno. Režim dobiva na vrijednosti, dragi Estêvão, kada protivargumenata ne postoje činjenice. No jedno moramo razlučiti: narod raspravlja na sastancima,ali odlučujemo mi, na ovome mjestu, shvaćaš li, Estêvão Jonase?

Nikome se više ništa neće davati, đavo je okrutan i slijep. Samo moramo tiho govoriti jerzidovi imaju veće uši od slona.

Mrtvac se vrati u mračnu kuću. Estêvão Jonas pratio ga je pogledom dok nije nestao.Smiješak mu postane pobjednički. Još se maloprije kukavički plašio. No sada uživa u osjećajuvlasti kao što već dugo nije, jer u upravi nije ništa promijenio. Samopouzdanje mu je biloveće od kipa junaka, no odjednom se silno uplaši. Carolinda, njegova lijepa supruga, pojavilase iz mračnoga grmlja.

—Što ti ovdje radiš, Estêvão?Upravitelj promuca ispriku: ništa, samo je šetao zbog probave da bi umirio želudac.—Gdje je žena s kojom si se našao?Estêvão Jonas se s olakšanjem nasmije. To je dakle? Njegova uvijek odsutna i rastresena

supruga misli da je on bio s ljubavnicom? Dužnosnik osjeti ponos. Neočekivana ljubomorasupruge uzdignula mu je krestu, odjednom je postao dostojanstven pijetao. I stane umirivatisuprugu, ispripovijeda joj što se dogodilo, sve o dogovorima i udruživanju s lažnim

76

preminulim. No to je bilo još gore:—Sad te imam, Estêvão. Ti si u dosluhu s bivšim kolonizatorima.—Kako u dosluhu?—Uvijek sam točno nazivala tvoj položaj: ti nisi upravitelj već izdajitelj!Naposljetku, kakav je bio njegov moral? Upravitelj se usprotivi: nitko ne živi od morala.

Hoće li te, draga suprugo, dosljednost nahraniti u budućnosti?—Ti si, Estêvão, poput hijene: imaš pameti samo za mrtvace.—Te tvoje riječi su kao žablje kreketanje.—Narod će te prozreti. Ne vraćaj se više u tu kuću, inače ću te ja potkazati.—Kako da se ne vratim? Sada Romão Pinto i ja imamo zajednički posao, mi smo ortaci.

Moram se vratiti. Ili bi možda htjela da on dođe u upravu?Carolinda ga upozori da se on uspinje stablom preko grana. Kada dođe do skandala, bit će

velik. Na kraju, jednoga vješca uvijek ulovi drugi vještac.—Zar ne znaš, Estêvão? Kuće koje su na okupu zajedno gore.Upravitelj je zamoli da malo stiša svoj bijes, još će se početi zaustavljati znatiželjnici što

bi bilo vrlo neprilično. Očinski joj savjetuje da se urazumi: ona je supruga jednog Afrikanca,morala bi šutjeti, biti pokorna. Morala bi čak biti zadovoljna, jer će bogatstvo koje će početipritjecati biti podijeljeno u obitelji, pa će i njezini rođaci imati koristi od toga.

—Ne želim taj novac. A ni moja obitelj neće prihvatiti prljav novac. Ti ćeš platiti za tuizdaju.

—Ali, Carolinda, smiri se. To su proturječnosti u njedrima naroda...—Odlazi, Estêvão. Ne želim te više slušati.—Moraš me slušati.—Odlazi, inače ću početi vikati dok se ovo mjesto ne ispuni ljudima.Upravitelj se užurbano udalji. Prije no što je iščeznuo u mraku, još se osvrnuo i začudio

zbog veličine Carolindine sjene. Bila je to velika sjena koja se projicirala na golemoj kućerini.Da je upravitelja bilo manje strah i da je obratio više pažnje, vidio bi kako Virgínia ustaje sjedne stube. Pozvao sam je pokretom, činilo mi se da više nema opasnosti. Estêvão je većotišao. No ona mi reče da odlazi:

—Idem, vrijeme je da nahranim svoje žabe.—Idem s tobom, otpratit ću te.—Ne, ne želim da te vide sa mnom.—Zašto?—Ne zaboravi da sam ja jedna luda starica, ne razgovaram s odraslim ljudima.

Zaslužujem samo povjerenje djece. Znaš li što naslućujem? Da Romão želi da potpišempapire i odobrim novac. Kako bih ja mogla potpisati papire? I novac, što ja znam što jenovac? Nemam pojma o tome. Razumiješ li me, Kindzu?

Da, shvatio sam njezino pretjerivanje. Ludilo je bilo njezino najsigurnije utočište. Gledaosam je dok je odlazila mračnom cestom. Carolinda je čula naš razgovor. Prišla mi je unevjerici.

—To si, dakle, ti?Ustao sam i pomilovao joj ruke. Ona se privila uz mene, drhteći poput ptice. No odmah se

uspravila i objasnila:—Ne možemo ostati ovdje. Moj muž je jako nepovjerljiv.– Kamo ćemo onda?—Idemo u kuću.Naježio sam se. Tako sam odlučno odbio da se ona nasmiješila: jesam li vjerovao u

uskrsnuće umrlih? Htio sam opravdati viđenja koja sam imao, ali ona mi nije dopustila daprogovorim. U redu je, rekla je. Možemo ostati na stubama. Sjeli smo na stube, ona senaslonila na mene. Jedna izbočina u mome džepu privukla mi je pažnju. Bio je to Carolindinlančić koji je izgubila kada smo prvi put vodili ljubav. Zanjihao sam ga pred njezinim očima iupitao:

—Sjećaš li se ovoga?Ona se nasmijala. Sjećala se kad me je oslobodila u zatvoru i kad su joj navrle riječi

77

rastanka, kad je poželjela da postanem nedostižan. No ja sam bio tu, stvarniji no ikada. I onase slatko protrlja o moje grudi. Njezin me je miris podsjećao na vonj sure, na pijanstvo koje jedopiralo iz moga djetinjstva. No kad sam je poljubio, omaknulo mi se drugo ime: Farida!Carolinda se naglo odmakne od mene.

—Poznaješ Faridu?—Faridu? Ne.—Ali nazvao si me Faridom.—Učinilo ti se.Činilo se da je Carolinda povjerovala. No leđa su joj još uvijek bila napeta. To ju je ime

oneraspoložilo.—Odjednom si me podsjetio na moja dva muža.—Dva?—Da, moj prvi muž je umro.Tada je progovorila o svojoj boli, o dugim suzama koje su ispunjavale njezine noći.

Estevaa je razdirala ljubomora. Nalazio je nerazumne razloge da optuži Carolindu. Prolazilisu povijesni datumi, a on nije imao vremena ni da se sjeti komemoracije. No Carolinda je išlaonamo, posramljena zbog toga, i odavala počast junacima borbe za nezavisnost. Upravitelj bije ispitivao: sjeća li se ona još bivšeg, pokojnog muža? On je poginuo u ratu za oslobođenjedok je Carolinda bila još vrlo mlada. Kažu da je upao u zasjedu ne portugalskih neprijateljaveć samih gerilaca. Otada je Carolinda bila sumnjičava i sklona da u svemu vidi izdaju. Bilaje uporna: riječi jednoga vođe moraju se oslanjati na njegovo djelovanje. Gdje su principi,razlozi zbog kojih su tražili da mladi daju svoje živote?

No to je nepovjerenje, naposljetku, imalo opravdanje. Ne zato što bi ona imala drugogamuškarca. Nije imala nikoga. Upravitelj je stalno bio odsutan. Carolinda nije osjećala nimaloljubavi prema njemu. Estêvão danas vlada, a sutra će biti pokoran. Ona će još uvijek bitinjegova sluškinja, on je i dalje neće vidjeti. Carolinda je ponavljala da njezino vjenčanje nijebilo preuranjeno nego prenedozrelo. Ona je bila vrlo plašljivo dijete i bez ikakva iskustva.Estêvão joj je govorio: Ne plači, Carolinda, zar ne znaš da djevojka koja spava s muškarcembrže raste?

—Ja, Carolinda, tvojih sam godina - dodala je.Ali ona nije htjela narasti. Prije no što je Estêvão došao, njezina je jedina želja bila da je

netko odvede odatle. Matimati je bio zagušljivo mjesto, zatvor za njezinu žudnju za snovima.Carolinda nije imala djetinjstva kojeg bi se sjećala. Htjela se vjenčati i ostati djevojčica. Kaošto se i dogodilo s njezinim prvim vjenčanjem. Mazala se uljima kako bi joj koža blistala umuškim očima. No istodobno je čuvala igračke. Najviše je željela da bude izabrana, da jenetko odvede iz te bijede. Hodala bi cestom da je netko vidi. Ali se nije zaustavljala u selimada je ne bi poželio netko domaći. Estêvão Jonas je prošao onuda, odjeven kao gerilac, snaprtnjačom na leđima. Ona je pomislila da je on krenuo na daleki put, u neki svijet koji se nemože ni naslutiti. Prepustila se njegovu zadovoljstvu. Nakon Nezavisnosti imenovan je zašefa uprave u Matimatiju. Rekli su da je to privremeno. No vrijeme je prolazilo, a nitko nijeodobravao njegov premještaj. Estêvão čak nije bio iz tog kraja, nije razumio jezik ni običajetih ljudi. I on je bio razočaran, premda ništa nije govorio. Prihvaćao je to jer se naučio slušatibez pogovora. Gledajući kako vrijeme prolazi, Carolinda ga je počela mrziti. Bijes joj jenavirao u valovima. Htjela ga je povrijediti, ne bi li se on probudio. Mučila ga je jer je to bionačin da se on pokaže novim, da dokaže da je živ. U najboljem slučaju on je bio bezvoljan,nije se usuđivao sanjati, i bio je odviše strašljiv da misli. Estêvão je bio umoran od svojevojne službe, iscrpljen od toga što se stalno gasio. Tada se u upravi pojavila žena po imenuFarida.

Nije bila samo lijepa. Njezina je ljepota duboko dirnula Carolindu i čak joj poticala željuda bude muškarac, da može dirati to tijelo. Farida je došla iznijeti slučaj svoga sina koji jelutao šumama. Bilo je na stotine drugih slučajeva, no Estêvão je posvetio osobitu pažnjunjezinom. Carolinda je prvi put osjetila vrtoglavost ljubomore. Kada je to spomenula, muž jojje odgovorio:

— Farida te živcira? Možda zato što ti je slična.

78

Ljubomora je s užitkom rasla u Carolindi. Do te mjere da je njezino predavanje u krevetupostalo gorljivo strastveno. Estêvão se čudio: što se s tobom događa, ženo? No Farida jeneočekivano nestala iz Matimatija. Otisnula se do nasukanog broda i ondje ostala. Običnaljubomora pretvorila se u mržnju. Zašto je bila toliko bijesna? Zato što je izgubila objektljubomore? Ili zato što je ta druga bila na putu da ode iz toga pakla? Da, Farida je pobjegla odbeznačajnosti toga mjesta čak i u toj ludosti ukrcavanja na nasukani brod. No i to je biloputovanje, izlaz iz pakla. Taj bijeg Carolinda nije mogla prihvatiti. Zato je počela smišljatiosvetu protiv Faride. Poticala je Estevaa na mjere protiv broda, izmišljala opasnosti zbognjezina boravka na tom brodu. Jesu li njegovi ljudi bili na brodu i uzeli najbolje namirnice?Dakle, Farida ih je vidjela i mogla ih je otkucati. Estêvão se pretvarao da joj vjeruje i izdavaonejasne naredbe da se ta žene udalji s broda.

— To je ta Farida, dakle?– Da, to je razlog zbog kojeg sam se zaprepastila kad si me nazvao njezinim imenom.— Ali nisam te nazvao.— Vjerujem ti. Jer glava mi je već pomućena od te žene.Carolinda se ponovno opusti u mojem zagrljaju. Ondje, na neudobnim stubama uklete

kućerine, ispružila je svoje tijelo vatreno strasno i nježno poput zemlje.

Deseto poglavlje

Bolest iz močvare

T U A Н I R G L E D A i čudi se. Ima dana kad se ne odvajaju od machimbomba.Međutim, okolni krajolik poriče naizgled nepomičnu cestu. Sada se, primjerice, pred njimaprostire golema močvara. Čuje se more u blizini, kao znak da mu ta voda pripada. Starac seobrati dječaku:

—Želiš vidjeti more, zar ne?—Želim silno, striče.—Onda, idemo.I krenu putem kroz mulj gdje rastu stabla manga. Iza njih ostaje nastamba od lima i

pepela što se uzdiže na cesti poput spomenika ratu.—Zašto želiš vidjeti more?Dječak ne zna objasniti. No more sa svojim beskrajima kao da mu olakšava izlazak iz

ovoga svijeta. I nehotice pomisli na Faridu koja čeka na onom brodu. Učini mu se da shvaćaženu: na tom se brodu bar još moglo čekati. Zbog toga podnosi hodanje po močvari. Gacajupo tom prostranstvu: glib, blato i smrdljiva ilovača. Hodanje će potrajati još nekoliko dana.

Odmah su ih prvi dan osjetili. Komarci. Krupni, crni, zujeći. Čak i ne grizu. Ulaze u krv iondje zuje.

—Prokleti komarci.Muidinga prigovara. Stari ga Tuahir uprekozorava: ne ljuti se, dječače. I podsjeća ga:—Komarac je izgradio močvaru. I u nama komarac čuči u močvari, čini naše vode

trulima.Toliko su izbodeni da su se Tuahirove uši udvostručile sljedeće jutro kad se probudio.

Uskoro osjeti groznicu. Tijelo mu je posivjelo, prsti postali sušičavi. No tvrdoglav je:—Groznica nije od komaraca. Gorim od pjeva ovih ptica.—Kojih ptica?—Zar ih nisi vidio kako lete ovuda?Muidinga se ne sjeća da je vidio ikakve ptice. Želi pomoći svome prijatelju. No starac ne

prihvaća. Ima toliku vrućicu da oko njega ključa voda u lokvama. Močvara je svugdje okonjih, uvijek jednaka, više ne znaju na koju stranu krenuti. Izgubljeni su, iscrpljeni. Sjede najednom trupcu, ni sami ne znaju što čekaju.

79

—Trebali smo ostati u machimbombu - napomene Muidinga.—Ti si htio vidjeti more - podsjeti ga starac.Starac toliko drhti da su mu riječi nepovezane. Zatim obojica zašute. Oko njih čuje se

samo kako tišina kaplje. No Tuahir ima još malo snage. Popne se na neku visoku granu iobjesi se glavom nadolje. Muidinga se začudi kad ga vidi kako šišmišari. No on ga umiri: tomu je običaj još iz djetinjstva. Krv mu je bila slaba i majka ga je vezivala za noge za strop.

—Znaš li što ćeš sada učiniti? Prošetat ćeš uokolo i preplašiti ptice zloslutnice, te pticekoje su mi donijele groznicu.

Muidinga krene kroz blato. Stabla manga ne umaraju se u jednoličnom ponavljanju.Krajolik se razgrće u novim viđenjima, oči mu prvi put vide tu vodu. Čaplje plutaju poputbijelih marama na sivoj pozadini. Njihovo perje, bez druge koristi osim ljepote, češljaMuidingovu dušu poput milovanja u snu. Dok lete u visini, bijele ptice izgledaju kao dameditiraju, grudi su im ozbiljne, gotovo prkosne. Pokreti poput vježbanja baleta. Ni glad ih nepožuruje, lovina se uvijek nađe i za one spore.

Na obali mrtvih voda Muidinga gleda kako se ptice udaljavaju. S onu stranu prostire seniska trava, ničući živo zelena iz tamnoga tla. Između grmlja dopre do njega žalopojkaxigovie, te frule izdjeljane od ploda ncuacueire. Približavao se mali pastir. Kad ga ugleda,pastirčić se prestraši. Vjerojatno je pomislio da je Muidinga neki razbojnik iz šume. Muidingaga pozove i predstavi se. Plahunjavo započnu prve rečenice razgovora i polako steknupovjerenje. Muidinga zatraži da pastir zasvira u xigoviu i sklopi oči, spreman da se predačaroliji.

—Vama se spava?Pastir ga zabrinuto prodrma. Muidinga se nasmiješi i zamoli da započne svirku. No pastir

i dalje oklijeva. Reče da je već mnoge vidio kako su zauvijek zaspali pri zvuku frule. Ne želida njegov posjetitelj ode odviše daleko, uljuljkan u plutanje misli. Umjesto da svira frulu,radije bi, reče, ispričao priču, istinitu, koja se dogodila njemu, upravo na ovim pašnjacima.

—Dobro, onda pričaj.—Prošli tjedan umro je jedan vol, a bio je to najveći vol.Tako dječak započne raspredati svoju priču. U njegovu krdu postojao je jedan vrlo tužan

vol. Od jutra do noći životinja je tumarala u samoći, zaboravljajući na samoga sebe, na travu ina preživanje. Njegove su se blage oči okretale u svim smjerovima. U svemu je nalazioizgovor, u drhtaju sjene, u praćakanju leptira koji veze svoj let. Mali se pastir ljutio: kakva jeto bolest iscrpljivala životinju? I odluči je slijediti u stopu. Tako je primijetio da životinjaopčinjeno promatra jednu čaplju. Ptica bi podignula noge, vinula se do oblaka, svojihblizanaca: pažnja je vola bila neprestano usredotočena na nju. Preživač bi stajao nepomično,ukočeno. Pastir je šibao govedo da vidi hoće li se ono pridružiti krdu. Šiba je, fijuuu, pucalapo leđima. No ništa nije pomoglo. On bi samo otresao sporim rogovima i dalje stajaoneosjetljiv.

Životinja se tanjila jer nije ništa jela. Pastir nije znao kako bi to objasnio svome stricu,vlasniku krda. Jedne noći, nakon što je pojeo svoje mrvice, pastir je vidio nešto što je teškoprepričati. Vol je izvijao vrat prema mjesecu i deklamirao mukanje kakvo dotad nije čuo.Odjednom mu se cijelo tijelo potreslo kao da samoga sebe rađa. Iz grla su mu cviljeli jecajikoji su se pretvarali u ptičji pjev. U tili čas, on se počeo smanjivati, od bika do teleta, od teletado rogate mačke. U snažnom se podrhtavanju tresao i dlaka mu je u čupercima otpadala.Istodobno, nicalo mu je bijelo perje. U nekoliko trenutaka sisavac se rodio kao ptica, pravačaplja.

Ta novonastala ptica počela je tada trčkarati uokolo, tražeći tko zna što svojim strelovitimpogledom. Dok se, odjednom, nije pojavila druga čaplja, ona ista od koje je volu zastajalosrce. I preobraženi je sisavac pokušao poletjeti prema pravoj ptici. Plesao je u skokovima nanervozno visokim nogama kao da tek sriče prve korake. Zemlja se doimala odviše teškom zatoga stanovnika neba. I tako su bili uzajamno dvoje, u ljubavnom zovu, dok se njihovo bijeloperje ljeskalo.

Pastir je tvrdio da se to događalo svake noći punoga mjeseca. Kad bi ga zora okrznula,vol se vraćao u stanje tužnoga četveronošca. No jedne se godine dogodilo da mjesec uporno

80

nije izlazio mjesecima. Dugo vremena noći su se skrivale, mračne i žitke. Vol je noćimaostajao vol. Pastir je gledao njegovo sporo umiranje i kleo se da je vidio kako suze klize iznjegovih okruglih očiju.

Dječak prekine pripovijedanje, tjeskoba mu stisne grlo. Muidinga ne zna kako bipomogao svom slučajnom prijatelju. Nedostaju mu riječi, izmiču mu reci. Izvadi ondaamajliju koja ga je štitila od zlih duhova, Tuahirov poklon. Napokon, izmijenili su čarolije. Tanježna priča koja je jednom zaljubljenom volu podarila lakoću, zvučala je kao dar čarolije.

Postalo je kasno, Muidinga se oprašta od maloga pastira i kreće natrag na mjesto gdje jeostavio bolesna prijatelja. Tuahir se odmaknuo od stabla i drhti. Imao je plan: skupit ćenekoliko grana stabla manga i napraviti splav kako bi se otisnuli niz močvaru. Dječak je imaopravo, priznao je. Možda će na plaži naići na ljude, brodove, putovanja.

—Ali ti nemaš snage, striče Tuahire.Tuahir tada pokaže na obalu: on je već skupio grane i svezao ih da mogu poslužiti kao

plovilo. Toga popodneva oni se otisnu na splavi. Muidinga je veslao. Sjetio se Kindzua nanjegovim pustolovnim putovanjima. Začuo se drhturavi Tuahirov glas:

—Ako ovdje umrem, nemoj me pokopati u mulju.—Nećeš umrijeti, striče.—Ništa ti ne znaš. Tko umre pokopan u blatu, pretvara se u ribu.—Dobro, neću te pokopati. Ako jednoga dana umreš, učinit ću kao što su učinili s

Taímom. Položit ćemo te u vodu.Starac se nasmiješi i skvrči kao da traži svoj trbuh. Zatim zaspi. Dok splav klizi niz

močvaru, dječak razmišlja o tome koliko mu je drag taj čovjek. Taj je starac zapravo njegovaobitelj, njegov cijeli svijet. Klizeći niz glatku vodu, splav se iskrca na obali s bijelimpijeskom. Jasno se čuje hučanje mora.

—Slušaj: to je more. Već smo blizu, striče.– Ah, to more slušam otkad smo stigli do autobusa.Tuahirov je glas sve tanji. Na vrhuncu groznice starac ga zamoli da ga pogladi po ruci i

grudima. Nije to želja bolesnika nego supruge. Muidinga mu popravi pokrivač nadajući se daće on zaspati. No Tuahir mu iznenadi ruke, primičući ih licu. Zamoli dječaka da legne pokrajnjega kako bi mu bilo toplije. Starac odgrne pokrivač i napravi mjesta da se Muidinga smjesti.Dječak legne, stišćući se uz njega. Dva se straha u njemu spoje: što će dodirnuti Tuahira i štoće leći sa smrću. Tuahirova ruka nježno izbriše boru koja uporno stoji na njegovu licu. Udaljini se čuje zvižduk xigovie.

Deseta Kindzuova bilježnica

U logoru smrti

V I R G Í N I A M E N I J E mogla odvesti do Faridina sina. Zato što nije bilo povratkaiz toga stanja fantazije u koje je zašla. Ona se zavukla onamo gdje je nikada više ni živi nimrtvi ne bi mogli pronaći. Sjetio sam se savjeta iz djetinjstva. Govorili su mi: dječače, radikao pijetao koji pokazuje perje na stražnjici. Što je perje ljepše, manja je mogućnost da ćešupasti u lonac. Virgínia je pokazivala raznobojne znakove ludila. Tako će svi na njuzaboraviti.

Meni je preostalo da tražim. Probudio sam Quintina i zatražio da me hitno odvede doEuzinhe. Faridina teta bila je posljednja mogućnost da pronađem Gaspara. Već sam osjećaostisak čežnje zbog Faride. Quintino je protrljao oči i zatražio od mene objašnjenje:

—Morate se odlučiti, brate: želite li pronaći naparame ili to dijete?—Oboje.—Ostavite se naparama. Hajdemo radije potražiti to dijete.Isto smo popodne krenuli prema izbjegličkom logoru gdje se nalazila teta Euzinha. Hodali

smo satima, neprestano umorni. Napokon smo stigli do vrlo stjenovitog brda. Vidjevši da sam

81

iscrpljen, Quintino odluči nastaviti sam. Logor je bio u blizini, ja sam se u tom predahumogao odmoriti. Quintino je otišao i ponio moju čuturicu da je na povratku napuni. Ostaosam u hladovini, jedna me je želja nagrizala: više se nisam borio, naparame su mi podariledušu. Samo sam htio oboljeti, čeznuo sam za bolešću koja bi ugasila cijeli krajolik u meni.Htio sam osjetiti tu slatkoću smrti. Naslonio sam se na deblo, kora stabla poslužila je kaojastuk mom licu, nadajući se da ću čuti sokove zemlje. No stablo pokraj kojeg sam predahnuobila je strašna i koščata biljka: stablo demona. Bilo je to stablo koje je plakalo poput zmije,pjevalo je žalopojke koje su privlačile i ljude i životinje. Tek sam tada primijetio: cijelo je tlouokolo bilo bijelo, pijesak tako blistav da noć vjerojatno ondje nikada nije počinula. Razlozitoj bjelini bile su kosti što su drijemale, ostaci proždrtih životinja, skeleti ptica koje su padalemrtve s grana prokletog stabla.

Odmah sam se maknuo odatle. No dok sam se udaljavao, iz listova se izvio čaroban pjevkoji me je uljuljkivao u san u posljednjoj postelji. Gotovo da nisam uspio napraviti korak,tijelo mi je bilo teško poput stoljeća. Pogledao sam u stablo i vidio pticu koju mi je otac u snunavijestio. Bila je to mampfana, ptica ubojica putnika. Pjevala je cvrkraljujući. Kleknuo sam izazvao svoga staroga. Vrijeme je prolazilo, ništa se nije događalo. Otac mi je zacijelo biopijan od sure ondje gdje nije bilo policije da nadzire proizvodnju rakije. Još sam ga dubljezazvao, dodirnuo kutke duše gdje su ožiljci našega rođenja. Stari Taímo nije davao znakovesmrti.

—Oče, ne napuštaj me! Toliko ti se molim...I onda, odjednom, od udara groma ptica se raskoli i raspolovi. Palo je njezino perje,

njezine su se kandže smrvile i tijelo joj se rasulo kao da je od žeravice. Sklopio sam oči:uhvatila me vrtoglavica. Uzeo sam nož i udario o drvo. No u tom času iz dubine debla doproje do mene glas:

—Ja sam posljednje drvo. Tko me odreže, postat će žena, ako je muškarac, i muškarac,ako je žena.

Prepoznao sam taj glas: bila je to utvara, prikaza koja mi je ukrala svijet na plažamaTandissica. Utvara me upita:

—Što si naučio pod korom ovoga svijeta?—Želim se vratiti, umoran sam. Sada znam tko si, pomozi mi da se vratim...—Što radiš s tom bilježnicom, o čemu pišeš?—Ni sam ne znam, oče. Pišem ono što sanjam.—A hoće li to netko čitati?—Možda.—Dobro je naučiti nekoga da sanja.—Ali, oče, što se događa s ovom našom zemljom?—Ti to ne znaš, sine. No dok muškarci spavaju, zemlja kreće u potragu.—Za čime traga, oče?—Život ne voli patiti. Zemlja traga unutar svakog čovjeka, skuplja snove. Poput vezilje

snova.—Čekaj, oče. Ne idi, htio bih ti nešto ispričati. Ne odlazi...—Što je to, Kindzu, sada govoriš sam sa sobom?Uplašio sam se toga drugog glasa. Bio je to Quintino.Vratio se. Nehotice sam mu se ispričao. On je pronašao logor izbjeglica i ispričao mi što

je vidio: tisuće seljaka skupilo se ondje, gladni, očekujući donacije. No uglavnom su čekalismrt. I on me pozove:

—Dođi pogledati svojim očima, ne možeš to ni zamisliti.Zapravo je to bilo zaprepašćujuće tužno. Logor se prostirao nalik ruševini same zemlje,

smeđ poput boje tla. Ljudi su spavali pod otvorenim nebom, bez pokrivača, bez kruha i vode.Pokrivali su se korama drveta, tim prašnjavim biljnim ostacima. Usred te gomile nalazila seEuzinha, stara Faridina teta. Predstavili smo se i objasnili joj što želimo.

—Moja je nećakinja Farida još uvijek živa?—Da, živa je.—Nakon svega?

82

Oči joj se natope tugom. Zagleda se u lijepe uspomene što su izvirale iz njezine dubine.Prsti su joj se isprepleli, možda je još uvijek plela Faridinu kosu? Odjednom, kao da me jemunja ošinula, osjetim težinu Carolindina lančića u džepu. Odavno sam već htio razjasniti tusitnu prtljagu.

—Pogledajte ovaj lančić, teta Euzinha.Staricu kao da je nešto ošinulo kad ga je ugledala. Zatim se pribere, pretvarajući se da nije

uznemirena.—Tko ti je dao taj lančić? - upita me.—Jedna žena koja se zove Carolinda.—Upraviteljeva žena.Jednostavno sam klimnuo glavom. Euzinha se nasmiješi. Ona je uvijek sumnjala. Nije

bilo toliko sličnosti između Carolinde i Faride. No postojalo je nešto drugo što nije znalaobjasniti. Jednom je srela Carolindu, ali na brzinu. Kada je upraviteljeva supruga posjetilalogor. Rekla je da će se vratiti. Nije znala kada, ovisilo je to o sigurnosti.

—Sada mi daj Carolindin lančić.Iznenadio sam se. Zašto mi je htjela uzeti tu uspomenu?—Ne smiješ se miješati u sudbinu sestara. Nijedna od njih ne smije ništa znati o drugoj.

Carolinda ne smije znati da sam joj ja teta. Inače će na njih pasti nesreća.—U redu, ja ću šutjeti - rekoh, predajući joj lančić.—Ja mislim da jedan demon čuči u Carolindinoj duši.Demon? Kako je Euzinha mogla znati za postojanje toga zlog duha? Zbog načina na koji

je Carolinda poticala muža da poduzme mjere protiv broda. Ona je željela Faridinu smrt. Bezikakva stvarnog i razumljivog razloga. Demon se osvećivao što ona nije izabrana da ostane živa.

—Pusti blizanke. Pobrini se samo da pronađeš Gaspara.—Dobro. A gdje bih ga mogao naći?—Gaspar je odveden u drugi logor.Starica nam sve objasni: ovaj su izbjeglički logor običavali napadati. Razbojnici su često

odvodili djecu. Zato su odlučili prebaciti ih u drugi logor.—I u kojem je sada logoru?—To ne znam. Nitko to ne smije znati.Gaspar je, dakle, ipak bio nedostižan. Tko bi mi sada mogao pomoći? Euzinha me

posavjetuje da se umirim. Neka ondje mirno čekam, bez uznemiravanja duhova. Njezino mi jemirno držanje bilo primjer. Trebalo mi je vremena da proučim to držanje. Starica se oslanjalana svoje kosti: mršava kao pas. Njezina ruka gotovo nije imala težine, no ona se umarala kadbi je podizala. Pokazala je prema slamnatim kolibama. Neka ostanemo ondje nekoliko dana.Quintino odmah prihvati. Iz svoje vreće izvadi kutiju duhana:

—Ovo je za tebe, tetice.I ostadosmo razgovarati do zalaska sunca. Starica nam je pripovijedala o slučajevima u

logoru. Nije se žalila zbog bijede. Ona je znala da u ratu najviše stradaju oni koji ne ubijaju.Djeca i žene, oni podnose najveće nesreće. Povremeno bi joj se događalo nešto neobično:noge bi joj počele gorjeti. No ona kao da to nije primjećivala:

—To je zbog gladi, ta vatra. Proći će.Kosa joj je bila crvena, bez sjaja. Glava mi je već umrla, govorila je. Tijelo joj je bilo u

žalosti zbog te smrti. Pogledala je oko sebe, ali kao da ne promatra postojeće mjesto. Život seondje predavao raširenih ruku i prepuštao se okrilju smrti. Što je bijeda bila ustrajnija, to seviše djece rađalo.

—Žene ovdje rađaju djecu kada to požele.Ne moraju biti trudne niti čekati devet mjeseci. Dovoljno je da muževi narede: ženo, daj

još jedno! I odmah bi djeca izlazila, spremna da gladuju kao oni umirući. Euzinha je sve topripovijedala ne oslanjajući se na tugu. Nastavila je govoriti o majkama, o tome što rade ulogoru. Saznao sam da ima majki koje kradu hranu djeci i usred noći uzimaju im pokrivačekoji ih štite od hladnoće.

—Ali, teta Euzinha, jedna majka to ne može činiti...Ona se nasmiješi, opovrgavajući to. U tome čak i nije bilo zlobe. Majke su jednostavno

83

učile djecu kako da prežive. Slušao sam staričine riječi, gledajući kako u visini užurbanoprolaze oblaci. Smrkavalo se nenaočigled. Po logoru su se vukle sjene. Kao da te izbjeglicenastanjuju tamu.

Te smo noći legli pod otvoreno nebo. Zapravo nitko nije spavao u kućercima. Svi su seotputili u jame iskopane oko logora. Kućerci su bili samo maska koja je trebala privući pažnjurazbojnika. Skrovišta su se nalazila dovoljno daleko, skrivena i zabačena gdje ih nitko ne biočekivao. Smjestili smo se u jednoj takvoj jami, ali nismo mogli spavati.

—U jami spavaju duše - napomene Quintino.Nasmijali smo se i odlučili prošetati po okolici. Putem se Quintino zabavio s jednom

lijepom djevojkom. Ona je stajala na puteljku i mazala noge sjajnim uljem. Mjesečina jeocrtavala crteže na njezinu tijelu. Quintinu nije dugo trebalo da pridobije njezino povjerenje.Kriomice mi je dao znak da se udaljim i ostavim ga nasamo s njom. Prošetao sam međumalobrojnim preostalim stablima. Postojao je mir koji je gotovo nemoguće zamisliti u ratnomlogoru opkoljenom smrću. Legao sam u neku praznu jamu, spreman da se obračunam sumorom. No najednom me prene neka sjena.

—Rekli su mi da si ovdje.Bila je to Carolinda. Cijelo mi je tijelo zadrhtalo od iznenađenja. Znao sam da postoji

mogućnost da ona dođe u logor, ali nisam mislio da će to učiniti tako brzo. Osim toga, što jetu tražila? Carolinda prizna svoje namjere: samo je u prolazu. Čekala je da je poveze maliavion koji je dolazio u logor i donosio lijekove.

—Kamo ideš?— Idem u grad.—Zna li to tvoj muž?—Ne. On misli da sam samo otišla posjetiti logor. Misli da se sutra ujutro vraćam.—A Surendra?— Indijac? On je u glavnom gradu i bavi se svojim poslovima. Assane je ostao, sam

uređuje trgovinu.Kad je Surendra daleko od očiju, Assane može lakše prikriti svoj savez s tim Azijcem.

Estêvão Jonas se pak zanimao za sudjelovanje u poslu. No pokazivao je neobičnuneodlučnost. Vrlo su čudna njegova noćna odlaženja u kuću Romão Pinta. Carolinda se čudilatome što se događalo njezinu mužu: sklapao je savez s mrtvacima, sa svojim bivšimneprijateljima i poslovao sa živima koji su nalikovali svemu onome protiv čega se uvijekborio.

Quintino i njegova nova poznanica prolazili su pokraj naše jame. Moj je prijatelj većpronašao neku bocu i svoju pažnju usmjeravao čas piću čas ženi. Mahnuo sam mu dok smoodlazili. Kada smo se udaljili, Carolinda mi povjeri:

—Tvoj prijatelj nije napravio dobar izbor. Ta žena nije dobra ni za sanjanje...Euzinha joj je govorila o njoj. Zvala se Jotinha i posjedovala je moći. Ni iscjelitelji joj

nisu mogli pomoći. Djevojka se sjećala stvari koje se nikada nisu dogodile. I s toliko se srcaprisjećala da su se i svi ostali sjećali s njom. Dogodilo se to za potopa novca. Kovanice supljuštale bez prestanka i prekrivale tlo srebrnim zveketom. Svi su u logoru četveronoškerovali po prašini kao divlje svinje. No to nije bilo jedino Jotinhino viđenje, njezinemaštoslikarije nizale su se uvijek protiv režima stvarnosti. Sada je najavljivala drugepljuskove. Čim bi zagrmjelo, istrčala bi i povikala prema nebu:

—To je shima33, pada shima!Stanovnici su joj vjerovali ili joj nisu vjerovali. Pretvarali su se da znaju ili su znali da se

pretvaraju? Čitave su noći ostavljali lonce pod vedrim nebom, usmjerene prema obećanombrašnu.

—Ta je žena opasna. Upozori svoga prijatelja...Nasmiješio sam se vidjevši kako se Carolinda sklupčala u jednom uzdahu. Sjedili smo,

tijela su nam se skoro dodirivala. Iznad nas, lišće massaleirasa najavljivalo je laganipovjetarac. Kao da su se grane kretale svojom voljom, plešući na mjesecu. Nismo ni

33 shima - kukuruzno brašno

84

primijetili da su se Quintino i Jotinha vraćali sa svoje šetnje. On je dolazio već sav lelujav,zaudarajući na fermentaciju. Jotinha je imala ideju: da svi odemo spavati u jednu dobrukolibu, s krovom i zaštitom od životinja. Slijedili smo je do kolibe u kojoj su bile hrpe vreća ikutija.

– Ovdje drže donacije.Unutra se nije vidio ni prst pred nosom. Prostor je bio uzak, nismo čak ni mogli svi stati.

Morali smo spavati jedni preko drugih. No i to je bilo bolje nego jama pod otvorenim nebom.Samo što je sjeo, Quintino je zaspao. I Carolinda i Jotinha su gotovo istoga časa zaspale. Jasam bio polubudan, namještajući se za počinak, za uvlačenje duše u tijelo. Već nisam biosvjestan svijeta kada sam osjetio kako mi nečija ruka dodiruje grudi. Učinilo mi se da je tobilo slučajno. U takvome mraku nisam mogao vidjeti čija je to ruka bila. Mogla je bitiQuintinova zbog njegova pijanstva. No ta se ruka nije zaustavila na mojim grudima.Podignula mi je košulju i počela se kretati prema jugu moga tijela. Bila je to ženska ruka.Sigurno je to Carolinda, ponovno željna ljubavi. Još sam pomislio da zaustavim ruku koja jekrenula ispod moga pupka. Ali nisam se pomaknuo, pravio sam se da duboko spavam. Rukaje klizila u tami i uhvatila moje središte, spremna na igru. Kada sam dotaknuo te prste,posumnjao sam: nisu mi se činili Carolindini. Bili su mršavi, namazani mirisnim uljima. Je lito Jotinha? U početku sam se čak postidio. Kako bih ja mogao dirati jednu takvu ženu,sposobnu za najgore ludosti? No zatim sam skupio hrabrost i prelazeći iznad, ne znam da livreća ili Quintina, stigao sam do gospodarice tih provokacija. Očajnički sam odmotaocapulanu oko tijela bez lica. Moje su joj ruke stisnule skliska bedra. Njezini su se guzoviuvećali među mojim prstima. No ona mi je izmicala, sva nauljena i glatka. Na njezinimgrudima moji su prsti već bili sposobni da se ukopaju, nisu klizili: koža joj je bila istetoviranaoko grudi. Ondje sam se zadržao i zatim krenuo prema njezinu krilu. Tetovaža se prostiralapreko trbuha i ja sam se za nju držao kao što se mornar hvata za užad na gatovima. Nikadanisam vidio ples s takvim tijelom kao u te žene. Zadržao sam se kao nikada. Možda samnalazio smisla u toj nerazboritosti: voditi ljubav ondje, sa svom tom smrću uokolo. Jotinha se(je li to doista bila ona?) ubrzo prelila u plimu, njezino se tijelo grčilo. Prsti su joj se hvataliza grubu tkaninu vreća i kidali ih. Zrna kukuruza rasula su se posvuda, a ja sam osjećao kaoda iz mene izviru, kao da sam biljka kojoj je utroba izlazila i koja je puštala da padne njezinosjemenje.

Ujutro sam se naglo probudio. Prenuo sam se zbog lupanja vratima. Pomislio sam naFaridu. Faridu? Zašto mi se njezino ime nametnulo u tim strahovima i brigama? Snopsvjetlosti prodirao je u skladište. Netko je izašao i ostavio poluotvorena vrata. Oči su mi seprivikavale na polutamu i predmeti su se počeli ocrtavati. Samo smo Carolinda i ja još bili ukućerku. Carolinda se probudila. Na koljenima je promatrala nešto na podu.

—Pogledaj, životinjice!Oko vreća tisuće su kukaca potkradale hranu. Životinjice su praznile skladište s apetitom

divova. Kako je to bilo moguće? Tolika je hrana ovdje trunula, a na stotine ljudi umiralo je ulogoru.

—Za to je kriv Estêvão Jonas, moj muž. Zato ga zovem ne upraviteljem, već izdajiteljem!Carolinda je gorjela od bijesa. Muž joj je izdao izričite naredbe: vreće se mogu podijeliti

samo u njegovoj prisutnosti. Bila je to stvar politike da bi izbjeglice osjetile težinu važnosti.Istodobno, upravitelj se već tjednima nije usuđivao otputiti prema izbjegličkom logoru. I takose hrana odgađala.

Kad sam izašao iz kućice, svjetlost me zaboljela. Toliko sunca, čemu? Bilo bi bolje da seponad logora prostre ista polutama iz skladišta. Možda tako ne bi upadale u oči one prosjačkeruke koje su se svuda pružale: ja molim, ja molim! Ja sam samo odmahivao glavom. No nitkonije vjerovao da nisam imao što dati.

Da bih se udaljio od tih slika, otišao sam zajedno s Quintinom pomoći Euzinhi uskupljanju ogrjeva. Onako pogrbljena, nalikovala je starim granama koje je tražila.

—Jednog će me dana zamijeniti za ogrjev - šalila se ona.U šumici sam uzeo dugi nož da bih Euzinhi olakšao posao. No ona mi naglo istrgne nož

iz ruke. Nikada neću zaboraviti ljutit pogled koji mi je uputila.

85

—Mogu ja sama raditi!I starica počne udarati po deblu, znojeći se satima. Široko je i pretjerano zamahivala.

Jedina joj je briga bila da joj oslobodimo okolni prostor. Kad bismo ušli u prostor, ona nas jeupozoravala:

—Maknite se!Tek kad smo vezivali grane za ogrjev, Euzinha nam je objasnila svoje ponašanje: ondje

nitko nije volio stare žene, one su bile neželjeni teret. Sve su žene njezine dobi već bilenapuštene. Podnosili su samo one koje su još radile. Zato se Euzinha pretvarala da obavljanajteže poslove. Tražila je da joj ni u čemu ne pomažemo. Obećali smo. Ona je polakoodahnula. Bila je tako umorna da su joj se grudi uvukle među rebra. Carolinda nam sepridružila. Nas četvero ostali smo ležati na travi, čekajući da starica skupi snagu. Euzinha seispružila između mene i Quintina kako nitko ne bi vidio njezin umor. Izvadila je kutijicu sduhanom i duboko udahnula. Carolinda živahno progovori. Imala je plan. Toga popodnevadošle su nove izbjeglice u logor. Vidjela ih je kako dolaze, prekriveni korama stabala. Sigurnoće se noću skupiti pokraj stabla djambalaueira i pjevati pjesme dobrodošlice. Mi ćemoiskoristiti taj trenutak da podijelimo hranu koja je ležala u skladištu. Quintino je čak poskočiood zadovoljstva. No Euzinha nas mirno pogleda kao da razmišlja o našim osjećajima. Zatimreče:

—Mnogi su ovdje znali da postoji hrana. I ja sam znala. Ali ništa nismo učinili. Kao danam je jedina želja da umremo.

—To je zbog gladi - reče Quintino.Euzinhi se omakne tužni smiješak. I napravi znak da se vratimo u logor. Kad smo stigli

do velikoga stabla djambalaua, pažnju nam privuče nekakav žamor. Izbjeglice su se okupljaleoko vatre. Nastala je velika gužva. Euzinha je otišla izvidjeti situaciju. Za nekoliko setrenutaka vratila i iznijela o čemu se radi:

—Imamo velik problem. Jutros, kada su djeca upalila vatru, svi su lonci popucali.Nisam shvatio. Teta Euzinha nervozno natrpa duhan, više izvan nego u nosnice. Povukao

sam Quintina u stranu da zatražim objašnjenje.—Brate, o čemu se tu radi?—Ako su lonci popucali, znači da je prošle noći netko vodio ljubav.Quintino mi objasni: na novome mjestu poput ovoga nitko u početku ne smije voditi

ljubav. Za one koji su stigli, taj je logor bio novo mjesto puno zabrana. Prekršiti čekanjemoglo je navući veliku nesreću. Sada su starci iz logora htjeli znati tko su počinitelji toganeposluha. Sumnjali su na nas. Naročito na Quintina. Vidjeli su ga kako razgovara s Jotinhomdugo u noć. Carolinda prigovori Quintinu:

—I vi ste mi neki, Quintino, ona je još gotovo djevojčica.—Ona je žena, već je u dobi da tuca kukuruz ležećke.I nasmije se. Quintino nije mogao biti ozbiljan, to je bilo zapisano na rubu njegove duše.

Ja sam razmišljao sam sa sobom. Znači da me je Carolinda izbjegavala zbog tradicije? Teksam tada shvatio njezino uzmicanje prošle noći. Na neki način to me je utješilo. Euzinhanaredi da Quintino potraži Jotinhu i upozori je na opasnost u kojoj se našla. Carolinda seumiješa na moje iznenađenje.

—Ti bi morao poći - reče ona i pokaže na mene.Kako? Je li ona u mraku skladišta osjetila da sam ja izmijenio ljubav s tom nerazboritom

ženom? Quintino je zatražio da Carolinda objasni svoje riječi.– Zato što ne priliči da vas opet vide zajedno. Na Kindzua nitko ne sumnja.S olakšanjem sam krenuo. Našao sam Jotinhu pokraj trnovitoga grmlja koje je okruživalo

selo. Čvrsto je uhvatila moje ruke i pozvala me da se prisjetim ne prošlosti nego budućnosti.Što je to ona vidjela? Vidjela je djevojčicu koja odlazi iz sela u rano jutro na krmeljivojsvjetlosti. Ta djevojčica bila je zapravo ona. Odjednom je Jotinha počela kružiti i istodobnovikati. Boljela ju je zamišljena bodljikava žica u koju se zaplela. Na taj način pretvarala se uzabranjeno područje u koje nitko više nije imao pristupa. Plačno mi je pokazala prave rane.Koža joj je krvarila od sukoba s nevidljivim duhovima. Htio sam joj ublažiti patnju. Ona tadaobgrli rukama moje tijelo. No nije me više dodirivala slatka tetovaža. Osjetio sam kako me

86

bode oštra žica, okruživale su me nepravilne bodlje. Istrgnuo sam se iz njezina zagrljaja ipobjegao u trku. Vratio sam se do mjesta i zatražio pomoć. No Euzinha me je razuvjerila,povukla me u stranu i povjerila mi:

—Zaboravi što se dogodilo. To što si vidio ne događa se.Jotinha se prelijevala u ničije dimenzije. Htjela me je povesti u druge onkrajnosti. Što me

je navelo da je diram na taj način da je mogla postati majka? U tom očajničkom uzdahu tijelakoja se ljube, žena se uzdiže, preuzima u sebe sjeme jednoga beskrajnog bića. Ono što sedogodilo, bio je znak da moram brzo izabrati druge krajeve.

—Sutra rano otiđi.—Da, ove ćemo noći poći.—Otići ćeš sam. Quintino je odlučio ostati. Njemu je draga ta Jotinha, opčinila ga je

njezina čarolija.Te je noći bilo slavlje u logoru. Kako je moguće slaviti usred tolikih nedaća? Koji je bio

povod tom slavlju kada još nismo razdijelili vreće brašna? U tom sam trenutku vjerovao dapostoje podzemne sile pomoću kojih se duše obnavljaju. To je slavlje vrhunac tuge. U njemuljudi slave sanjanu budućnost. Tada se naš plan počeo ostvarivati. Vatra je obasjala Quintina snekakvim teretom na leđima. Kada su shvatili o čemu se radi, izbjeglice su povikale. Neki suse bacili na brašno gladnim ustima. Grabili su ga rukama i gutali dok se ne bi zadavili. Ženesu nametnule red. Brze su ruke našle lonce, vodu, ogrjev. I brašno se počelo pripremati dok sububnjevi muški odzvanjali. Djevojke su pristizale njišući okrugla tijela. Vatra im je obasjavalavalovita ramena, sve je izgubilo svoj obris. Piće se prolijevalo po pijesku u znak poštivanjapredaka. Euzinha me prodrma za ruku i poviče:

— Rat će završiti, sine! Rat će završiti! I ona stane u kolo, plešući i plešući i plešući. Zamolio sam je da se odmori, no ona menije slušala. Zaluđena, slaboga tijela, ona se vrtjela i ječala.

— Stani, Euzinha, stani!— Zar ne vidiš da stojim? Svijet se okreće u plesu.Vjerujući da se zemlja okreće, igromaštajući kao djevojčica, ona sklopi oči od užitka. No

i dalje je plesala i vrtjela se dok se nije prostrla po podu. Pritrčao sam, pribojavajući se da ćevijest biti strašna. Srce joj je već isteklo u ono drugo more po kojemu je plovio moj otac.

Pogledao sam oko sebe, samo sam ja primijetio da je Euzinha umrla. Pokrio sam je kaoda spava. I neprimjetno se povukao. Bilo je vrijeme da odem, da okrenem leđa tom logoru.Čak nisam ni htio zatražiti neko objašnjenje od Quintina. On je imao pravo da mi ništa nekaže. Vrludao sam po šumi tako zadubljen da ni strah nisam osjećao. Hodao sam sve doknisam prepoznao puteljak po kojemu me je Quintino vodio. Nedaleko se nalazilo stablo gdjesam zajedno sa svojim ocem ubio pticu mampfanu. Legao sam podalje od krošnje na mekaniputeljak. Bio sam posve iscrpljen. Prošlu noć nisam gotovo oka sklopio. San me je istoga časasvladao. Morao sam prikupiti snagu za povratak u Matimati. Osjećao sam potrebu zasusretom s Faridom, iako sam se vraćao ne dovodeći joj sina kao što sam obećao.

Jedanaesto poglavlje

Valovi koji ispisuju priče

K R A J O L I K J E D O P I R A O do mora. Cesta je sada posuta samo bijelimpijeskom. Tuahiru je sve gore na putovanju kao da se približava kraju krajeva. Ispružio se nasjedalu autobusa i ostao nepomičan kao što je to bio i Muidinga za vrijeme bolesti.

—Ako nakon ove bolesti ne budem ništa znao, ni mogao govoriti, hoćeš li me ponovnonaučiti?

Dječak ne odgovori. Vuče sjedalo s Tuahirom po pijesku i namjesti ga navrh dine. Ondjegrmlje baca sjenu na postelju njegova prijatelja.

87

– Vidiš li onaj stari napušteni brod?—Vidim, striče.—Učini kao što je Surendra učinio sa svojom ženom. Stavi me na taj brod.—Ne, striče. Ti ćeš ostati sa mnom. Ja ću se o tebi brinuti.—Stavi me na brod, sine. Ne želim umrijeti gledajući zemlju, već samo vodu oko sebe.Muidinga priđe starome brodu. Na prsima malenoga broda nalaze se izblijedjela slova.

Ime broda gotovo je nečitko.—Kako se zove brodić?—Nećeš vjerovati, striče.—Zašto?—Zato što se zove Taímo. Sjećaš li se? To je ime Kindzuova kanua.Tuahir se ne začudi, nije ga se dojmila ta slučajnost. Vjerojatno je pomislio kako je to

dječak izmislio da bi ga zabavio. Ponovno zahtijeva da ga odvede na brodić. Dječak ganaposljetku odvuče i položi potrbuške na brodić.

—Sada se, striče, odmori gledajući more. To diže raspoloženje. Uskoro ćemo se vratiti umachimbombo. Je li tako dobro, striče?

—Nemoj me više voditi u autobus. Noću je pun miševa. Pojest će me, neću se moćiobraniti od njih.

Starac je imao druge planove: da pričekaju plimu. Kad se brodić nađe u vodi, bit će galako porinuti u more. Dječak ništa ne odgovori, njegove su se vlažne oči protivile razlozimasmrti.

—Čekaj, striče. Čitat ću ti.—Koliko je još do kraja tih bilježnica?—Još malo: ovo je posljednja bilježnica.—Onda mi nemoj čitati. Sačuvaj to za sebe, kad budeš sam.—Ne, striče. Mogu sada čitati.—Onda, čekaj. Nemoj još početi, nego kasnije, kada se voda stane dizati.Galebovi kruže, tužno klikćući. More je mirno kao da se ondje ne odvija nikakav

rastanak.—Muidinga, reci mi nešto. To što si pročitao u tim bilježnicama, je li to sve zapisano?—Ne razumijem.—Pitam nisi li možda nešto dodao tim zapisima u bilježnicama?—Ali, striče, kako možeš tako nešto pomisliti?—Dobro, sada mi počni čitati.Valovi naviru do dine i okružuju brodić. Dječakov se glas gotovo i ne čuje, gubi se u

zapljuskivanju valova. Tuahir leži i gleda kako voda navire. Brodić se već ljulja. Ubrzo ćepostati lagan kao žena s okusom milovanja, i izaći iz naručja zemlje, slobodan, spreman zaplovidbu. Započet će tada Tuahirovo putovanje morem punim beskrajnih fantazija. Navalovima su zapisane mnoge priče, one koje uspavljuju djecu čitavoga svijeta.

Posljednja Kindzuova bilježnica

Stranice zemlje

N A K O N E U Z I N H E nije mi više preostala nikakva nada. Vraćao sam se u Matimatibez Quintina. Izgubljeno je naše prijateljstvo. Vraćao sam se i bez Gaspara. Izgubljena jeljubav. Farida mi neće oprostiti što nisam ispunio obećanje. I ona će me napustiti, otići će unedostižnu daljinu.

Popeo sam se mračnom ulicom gradića do Assaneove kuće. Kad me je ugledao,Antoninho je uzmaknuo kao da vidi utvaru kojoj je isteklo vrijeme. Ruke su mu bile zamotanezavojima. Assane se pojavi na vratima vukući se u kolicima i upita, gledajući u pomoćnika:

— Jesi li mu već rekao novosti?

88

– Što se događa? Što se dogodilo s Faridom?Assane se okrene prema meni. Uzdignuo se u kolicima i, nastojeći me utješiti, stavio mi

ruku oko ramena.— Ne moraš se vraćati onamo.— Ne moram?— Farida te više ne čeka.— Zašto? Otišli su po nju?— Na neki način...— Što to znači na neki način?— Smiri se, Kindzu. Ispripovijedat ćemo ti.Sve se odvijalo u velikoj pomutnji. Prema Assaneovoj naredbi, Antoninho se ukrcao na

brodić i krenuo prema nasukanom brodu. Kad je ugledao Faridu, uzviknuo je. Žena je bilapotresena, samo su joj se oči vidjele. Mirno joj je prišao i iskazao svoje prijateljske namjere.Faridu je zanimalo ima li novosti o Kindzui. Reče da ga već dugo nema. Ta potraga zanjezinim sinom neće biti uspješna. Zemlja je golema, rat još veći.

—Nikad ga neće pronaći!Zatim odlučno reče: - Ne mogu više odugovlačiti. Vidiš li onaj svjetionik - i pokaže

prema zalasku sunca. – Moram ga osposobiti. Antoninho joj ponudi pomoć. Ona mu reče damora upaliti svjetla na svjetioniku da popravi tamu. Ta svjetla moraju voditi brodove koji ćeje odvesti odanle. On neka ostane na nasukanom brodu i pazi da netko ne dođe. Farida seotisnula u Antoninhovoj brodici. Vidio ju je kad je stigla do malenog otoka i ušla u svjetionik.Zadržala se unutra neko vrijeme, zatim izašla, pa opet ušla noseći stare metalne kutije.Odjednom je toranj potresla eksplozija. Iz svjetionika su suknuli plamenovi poput požudnihjezika. Cijeli je otok gorio.

—To nije moguće, Farida nije poginula! Odmah ću sutra otići do svjetionika...—Nema potrebe - doda Antoninho.—Ne vjerujem tom gadu. Možda je upravo on zaslužan za njezinu smrt...Naglo sam se okrenuo i otišao duž hodnika. U Surendrinoj sam sobi osjetio veliki strah.

Nisam plakao. No neki me drhtavi umor gušio u grudima. Assane uđe u sobu, kotači su mucviljeli u mraku.

—Kindzu, bio si nepravedan prema tom mladiću.—Prema Antoninhu? Dobro ja njega poznajem.– No ovaj si se put prevario. Mogu ti potvrditi koliko je patio.Assane me je uvjeravao da je Antoniho pošao za njom u malom čamcu i pokušao pomoći

ženi koju volim. Ušao je u vatru ne obazirući se na svoj život. Ruke su mu gorjele kao baklje,malo je nedostajalo da ih zauvijek izgubi.

—Antoninho te sada poštuje. Vjeruj mi, Kindzu.Tuga me je toliko obuzela da sam zaboravio na nepovjerenje. Priznao sam da sam

pogriješio. Neuvjerljivo sam zamolio Assanea da me ispriča Antoninhu.—Assane, moram otići odavde.—U pravi čas, prijatelju. Baš sutra polazi prvi autobus naše tvrtke.Pretvarao sam se da me to ne zanima. Naša tvrtka? Znači, posao se već razgranao?

Naposljetku, u ratu se može napredovati brže nego u vrijeme mira. Iznio sam drugu, lakšusumnju:

—Zar je cesta već otvorena za promet?—Nismo sigurni. Pokušat ćemo.—Dobro. Sutra ću se ukrcati u taj machimbombo. Sada idi, previše sam umoran.Htio sam biti posve sam. Osjetio sam u Assaneovim riječima okus prijetvornosti. Invalid

je još uvijek bio povezan s upraviteljem, učinit će mu svakakvu uslugu samo da zadobijenaklonost. Jedna od tih usluga mogla je biti Faridina smrt. Antoninho je bio odličan izvršitelj.

Cijelu sam noć snivao jedan san koji se doimao stvarnim. Dok sam padao u san, tisuće meje pitanja uznemirivalo. A što ako nisu ubili Faridu preko prljave Antoninhove ruke? Što akose mladić doista izložio opasnosti da je spasi? Nikada to neću saznati. Sutradan ću se vratiti usvoje selo. Koliko sam dugo bio odsutan? Što se u međuvremenu dogodilo s mojom majkom,

89

trudnom s onim nemogućim sinom? A Lipanjčić? Kukuriče li još uvijek po poljima?Sada su se te utvare povlačile u mojoj glavi kao da mi žele prenijeti neke tajne, otkrića s

onoga svijeta. Ispričat ću svoj posljednji san da vidim hoću li se osloboditi tereta tih strašnihuspomena. Ne želim da mi se te misli ponovno vrate. Moram spavati, duboko spavati,napustiti ovo tijelo prepuno nade i patnje. Moram se odmoriti od sumnji, ohladiti želju zaosvetom. Sutra ću se ukrcati u autobus i vratiti u svoje selo. Ne želim se ničega sjećati, niFaride, ni Carolinde, ni Quintina, nikoga. Doista sam želio samo ploviti morem, kao Assma,odgurnut u brodici bez smjera. Ili kao što me je majka poučavala: biti najtanja sjena. Toželim: ugasiti se, izgubiti glas, ne postojati. Dobro je što sam zapisivao svaki korak ovogamog putovanja. Tako su ta sjećanja ostala zarobljena na papiru, daleko od mene. Ovo jeposljednja bilježnica. Zatim ću sve složiti u kovčeg što mi ga je Surendra dao. Napokon,Surendra je jedina osoba čije društvo želim. Indijac i njegova nacija o kojoj sanja: ocean bezkraja.

Trebam ponijeti još samo ovo što noćas putuje u mojoj glavi. Moram se osloboditiposljednjeg tereta koji me sprečava da budem sjena. Prepuštam san njegovu divljem neredu:spuštao sam se dolinom koja je bila mokra od silne svjetlosti punoga jutra. Činilo se kao da jeto prva zora svijeta. Svjetlost se premijerno širila, iskušavajući svoju veličinu u obasjavanjunajsitnijih stvari. Boje, koje su oživjele, neprestano su se izmjenjivale. Ugledao sam tadagolemu skupinu ljudi, jadnika, omotanih u kore i dronjke. Bilo ih je na stotine. Ispunili su misan. Na čelu je hodao vrač iz moga sela. Bio je odjeven u ružnu vreću koja je visjela i vukla sepo prašini. Proricatelj je pogledao u zemlju kao da o njemu ovisi sudbina svijeta. U očima muse nalazila teška odluka stvaranja drugoga dana.

—Upravo ovdje! - reče.Birao je put kao da traži sredinu nekakva nevidljivog prolaza. Za njim se vuklo mnoštvo,

slijedeći ga u stopu kao da im se životi hrane koracima njihova vodiča. Vrač se popeo namravinjak i pogledao u nizinu. Namjestio je šešir od perja i zaogrnuo se u vreću kao da mutoplina hladi kosti. Podignuo je svoj štap i rekao:

—Neka umru ceste, ugase se putevi i sruše mostovi!Zatim započne govor, nižući spore riječi dok mu se glas kidao na vjetru:– Plačete li zbog današnjih dana? Znajte da će dani koji dolaze biti još gori. Zato su

započeli ovaj rat da bi zatrovali trbuh vremena, da bi sadašnjost porodila čudovišta umjestonade. Ne tražite više svoje rođake koji su otišli u druge zemlje u potrazi za mirom. Čak i da ihponovno pronađete, oni vas neće prepoznati. Pretvorili ste se u životinje, bez obitelji, beznacije. Jer ovaj rat nije započet da vi izađete iz zemlje nego da zemlja izađe iz vas. Sada jeoružje vaša jedina duša. Toliko su vas pokrali da ni snovi više nisu vaši, ništa vam u ovojzemlji više ne pripada, čak će i nebo i more postati tuđi. Bit će tisuću puta gore nego prije jernećete vidjeti lice novih gospodara, a oni će iskoristiti vašu braću da vas kazne. Umjesto da sebore protiv neprijatelja, najbolji će ratnici oštriti koplja na utrobama vaših žena. A oni koji bivam trebali zapovijedati, bit će zaokupljeni skupljanjem mrvica na banketima vašegauništenja. Čak će i bijednici biti gospodari vašega straha pa ćete živjeti u kraljevstvubrutalnosti. Morat ćete čekati da ubojice umru od vlastitih ruku, jer će svi strahovati odpravde. Zemlja će se preokrenuti i pokopani će se pojaviti na površini da zatraže uši koje suim odrezane. Drugi će tražiti svoje noseve u hijeninim bljuvotinama, kopat će po smeću upotrazi za svojim organima. I doći će vjetar što će dovući nebeska tijela na nebu i noć ćepostati malena za toliko svjetlosti koja će prsnuti iznad vaših glava. Pijesak će se bijesnovrtložiti u zraku i ptice će iscrpljeno padati, događat će se nesreće koje nemaju imena, šumeće biti pretvorene u groblja, a iz uvenulih i suhih biljaka nicat će samo kamena sol. Žene ćežvakati pijesak, a bit će ih mnogo i bit će toliko gladne da će napraviti golemu rupu i zemljaće postati šuplja, ostati bez utrobe. No na kraju će doći jedno jutro poput ovoga, puno novesvjetlosti i čut će se daleki glas nalik sjećanju kada smo bili ljudi. I zasvirat će slatki akordijedne pjesme, nježna uspavanka prve majke. Taj će pjev biti naš, sjećanje na duboki korijenkoji su nam uspjeli iščupati. Taj će nam glas dati snagu jednoga novog početka i dok gabudemo slušali, leševi će se smiriti u grobnim jamama i preživjeli će zagrliti život s nedužnimzanosom zaljubljenih. Sve će se to dogoditi ako uspijemo razgolititi ovo vrijeme u kojemu

90

smo postali životinje. Prihvatimo smrt kao ljudi koji više nismo. Pustite neka umru životinje ukoje nas je ovaj rat pretvorio.

Vrač je iscrpljeno zašutio. Vreća na njemu bila je natopljena znojem. Ponovno jepodignuo štap iznad glave i progovorio. Ali izgovorio je riječi nijednoga jezika. Ljudi supratili ostatak govora očekujući da će nešto shvatiti. Onda je nganga zašutio, podignuo glavu iprolio neku tekućinu po ramenima. Zatim je sišao s mravinjaka i pustio da s njegove glavekaplje po svakom prisutnom. Dogodilo se tada nešto nevjerojatno: svi su popadali po podu,zgrčili se i vikali, započela je orgija grčeva, sline i pjene, i jedan po jedan, svi su izgubililjudsko obličje. Perje i ljuske, kandže i kljunovi, repovi i kreste, počeli su nicati po tijelima isvi su se ljudi pretvorili u životinje. Govor je bio posljednje što su izgubili, i neko su sevrijeme još mogli čuti ljudski povici zaprepaštenja što su ih ispustale iracionalne životinje. Nomalo-pomalo i riječi su nestale, a životinje su se razbježale po šumi.

Klečeći pred tom slikom, pogledao sam u svoje ruke da vidim jesam li još čovjek. Skinuosam odjeću i opipao tijelo. Oprezno sam se nakašljao da provjerim glas. Sa strahom samizrekao jednostavne riječi, a zatim nepovezane rečenice. Nije bilo sumnje: bio sam čovjek upotpunosti, nastanjivao sam tijelo koje je oduvijek bilo moje.

Onda sam u maglovitom snu vidio kako se približava jedan pijetao. Bio je to Lipanjčić,gotovo bih se zakleo. Za razliku od drugih, on je postajao ljudskiji, opalo mu je perje, kresta istražnji prst. Pogledao me je još kao poluživotinja. Kako sam mu mogao pomoći, ja, običnisanjač? Zatim su se pojavili kolonizator Romão Pinto zajedno s upraviteljem Estêvãom,Shetanijem, Assaneom, Antoninhom i policajcima. Došli su naoružani i krenuli premaLipanjčiću s namjerom da mu očerupaju vrat. Okružili su moga malenog brata, govoreći:

—Tvoj je otac imao pravo: ipak smo došli po tebe.Onda me Lipanjčić pozvao. Pogledao sam se nepovjerljivo. Ono što sam na sebi vidio,

bilo je iznenađujuće, čak i u snu: na mojim su se rukama nalazile marame i ukrasi. Ruke su midržale koplje. Shvatio sam: bio sam naparama! Kad su me vidjeli u tom novom obliku, onikoji su zlostavljali moga brata, nestali su dok si trepnuo okom. Ali Lipanjčić se još uvijekborio da se razživotinji, da se oslobodi te osude. Pomislio sam da mu je potrebno malodjetinjstva i otpjevao mu uspavanku naše majke, taj jedini most s našom obitelji. Dok sampjevao, on se posve prometnuo u čovjeka, postao je Lipanjčić. Majka se pak pojavila zazvanamojim pjevom, noseći dijete u naručju. Pozvao sam ih, ali me nisu čuli. Lipanjčić je stavioraširenu ruku na prsa, a zatim stisnuo obje šake u obliku školjke. Zahvaljivao mi je. Mahnuosam mu za rastanak dok je držao majku za ruku i nestajao u beskrajnom lišću.

Osjetio sam da se noć bliži kraju. Nešto mi je govorilo da moram požuriti prije no što tajsan ne prestane. Pojavile su se halucinantne vizije jedne ceste po kojoj koračam. No to je biovrlo čudan put: nije bio nepomičan u iščekivanju putovanja ljudi. Cesta se kretala, prelazećiraznim krajolicima. Cesta me skretala na stranputicu. Što je sudbina ako ne pijanac kojegavodi slijepac? Vodila me ne znam koliko vremena. Sve dok mi se srce nije stisnulo od crneslutnje. Preda mnom se nalazio izgorjeli machimbombo. Iskrenuo se na rubu ceste, prednji muje dio bio zdrobljen u sudaru sa stablom. Odjednom mi glava prsne od zaglušnog udarca. Kaoda se cijeli svijet rasprsnuo, mlazovi krvi prštali su u dnu vrlo bijele svjetlosti. Teturam,svladan iznenadnom nesvjesticom. Htio bih leći, ugnijezditi se u mlakoj zemlji. Ispuštamondje kovčeg u kojemu su moje bilježnice. Neki unutarnji glas traži od mene da se nezaustavljam. To je glas mog oca koji me bodri. Svladam slabost i nastavljam duž ceste. Ispredmene ide dječak sporim korakom. U ruci drži papire koji mi izgledaju poznati. Prilazim mu iiznenađeno primijetim da su to moje bilježnice. Onda ga iz stisnutih grudi pozovem: Gaspare!I dječak zadrhti kao da se drugi put rodio. Iz ruke mu ispadnu bilježnice. Pokrenuti vjetromkoji se rađa ne u zraku već iz samoga tla, listovi se razlete po cesti. Zatim slova, jedno pojedno, postanu zrnca pijeska i svi moji zapisi polako se pretvore u stranice zemlje.