U ovom broju:

Najljepša strana

svijeta

4

Intonacija 7

Ona je tu 8

Odijelo ne čini

čovjeka

10

Intervju 14

Ovisnosti 15

Izvješće o

projektima 16

Nagrađeni

učenici

18

Strip 19

Draga Kustošijo, ti si

posebna,

iako si nama malo znana.

Tvoj potok jako je lijep,

u njemu je cijeli životinjski

svijet.

U tvom kvartu mi smo

radosni,

iako si puna opasnosti.

Tu je i škola naša predivna,

ona je puna uspomena.

Slastičarnica i pekarnica

mirišu tu,

zato uvijek idemo k njima u

snu.

Naša crkva puna je radosti,

jer u njoj volimo pjevati.

Ovo je kraj, jer moramo

krenuti,

žurimo u crkvu veselo

zapjevati.

Dora Bagavac i Stela

Blažek, 3. a

Kustošijo

ti si moj san,

s tobom je veseo

svaki moj dan.

Kada se svaki

dan

nešto nauči,

djeca odlaze

doma

veselo pjevajući.

Tu su đaci,

mali veseljaci:

prvi, drugi, treći

imaš li što reći?

Imamo crkvicu

baš za nas,

u njoj je veseo

svatko od nas.

U crkvi učimo,

pjevamo,

za pričest se

pripremamo.

Nažalost, djeco,

sada je kraj,

neka vas prati

kustošijanski

sjaj.

Andro Čepin,

Gabriela

Gavrić, Lana

Heiler, 3. a

Draga naša

Kustošijo mila,

ti si nam uvijek

draga bila.

U slastičarni se

peku fine

slastice,

iz pekarne mirišu

fine krafnice.

Kroz tebe prolazi

glavna ulica,

ona se zove Ilica.

Tu je još i potok

Kustošak,

uz njega prolazi

đak po đak.

Po tebi su našoj

školi ime dali,

tu smo pravi

klinci postali.

Na igralištu smo

puno puta bili,

tamo smo svoje

djetinjstvo

provodili.

U tebi su nas

roditelji odgojili

i u tvoju crkvu

nas vodili.

Tvoja šuma je

Grmoščica lijepa,

zelena,

u njoj smo šetali

otkad smo izašli

iz pelena.

Kustošijo mila,

lijepa si nam ti

ljubav ti pružamo

zajedno svi mi.

Dora Bagavac i

Stela Blažek,

3.a

Mi najmlađi

Kustošija

OŠ Kustošija

30. svibnja 2014.

Nina Marenić,

2.c

odnosi puno, puno ljepše.

Lana na meni ne sjedi.

Po meni Lana ne piše.

Ponosna sam što Lana

Išla sam čez hustu

Kad najemput gleč:

Pred menu stare sele!

Hiže na pol zrušene,

Čez krov dežđ curi.

Stara lesa naherena

I okna razbita.

Tukaj su negda ljudi

živeli

Prej nek su k cesti na

dol prešli.

I zdaj tu nikoga ni.

Lucija Pavlek, 8.a

sjedi baš gdje sam ja.

Lana je prema meni

dobra, ali me zaboli

kada na mene baci

knjige ili stavi torbu.

Kada će Lana odlaziti

u 5. razred, bit će puno

suza jer u sebi ja držim

sve njene tajne.

Lana Debanić, 4.a

Bok! Ja sam klupa

učenice 4.a razreda Lane

Debanić.

Danas ću vam ispričati

kako se odnosi prema

meni.

Neki misle da smo mi

običan komad drveta i da

smo beskorisne.

Stalno po nama pišu, a

neki čak i sjede na nama.

Ali Lana se prema meni

U zadnjem redu našeg

razreda umorna stoji moja

klupa. Ispratila je ona

generacije i generacije

đaka, a sada čuva mene.

Umorna od svakojakih

đaka svako me jutro

pozdravi toplo i zaželi

uspješan dan. I kad sam

tužna i kad sam sretna,

ona je uvijek uz mene.

Često mi priča o zločestoj

djeci koja po njoj skaču,

udaraju i šaraju. Nju sve

to jako boli, ali ne može im

ništa. Zato je čuvam i

pazim. Ona me poput

mame tješi prije ispita iz

matematike, sa mnom se

raduje kada dobijem pet.

Ona je moja dobra vila.

Nikad je nisam ogrebala i

nikad pošarala jer znam da

sve što boli čovjeka boljelo

bi i moju klupu. Želim joj

još puno, puno dobre

dječice koja će je voljeti kao

ja. Viktorija Drožđan, 4.a

Moja klupa priča o meni

Stare sele

Mi najmlađi Stranica 2

Stablo

Josip Babić, 3.b

Jona Matsumoto Šegota,

3.a

“Nikad je nisam ogrebala i

nikad pošarala jer znam da

sve što boli čovjeka boljelo

bi i moju klupu.”

nastavak slijedi za

sljedećih četrnaest godina

kad se skupi materijala.

Lara Sabljić, 8.c

Moje ime je Lara. Idem u

osmi razred prvi i nadam

se zadnji put. Rođena sam

na samom kraju prošlog

stoljeća. No što sada reći,

što da jedna tinejdžerica

napiše o svom životu kao

da je neki stogodišnjak.

Prvih par godina se i ne

sjećam, a zadnjih osam

godina, otkad idem u

školu, moj život se svodi na

učenje i praznike. Za školu

su me pripremali učeći me

pričati i hodati, da bi mi u

školi rekli da šutim i

sjedim. Ni u čemu ne mogu

„pustiti korijene“, probala

sam razne hobije i od

većine odustala nakon

nekog vremena. Zasad se

još držim crtanja. Srednje

sam od troje djece u

obitelji, imam starijeg i

mlađeg brata koji mi

ponekad ne idu na živce.

Eh, da! Skoro zaboravih,

tu su i roditelji. S njima se

dobro slažem i to ne samo

kad su na poslu, već i kad

su doma. Tata mi je

posebno drag, to mi je on

rekao da vam kažem. Ne

znam više što bih napisala,

Iako žene danas imaju više prava nego prije,

još uvijek postoje neke stvari

za koje se moraju boriti. Dru-

štvena slika svijeta u kojoj su

muškarac i žena jednaki dje-

luje savršeno, ali je li to

stvarno tako u današnje do-

ba? Jesu li žene zaista u is-

tom položaju kao i muškarci?

Danas žene postaju neovisnije i slobodnije.

Znaju što žele i znaju kako to postići, ali kat-

kad se čini da nisu posve shvaćene. Društvo

još uvijek stavlja muškarca na prvo mjesto.

U nekim dijelovima svijeta definicija savrše-

nog braka ne razlikuje se od one prije pede-

set godina - muškarac je glava kuće, a žena

ga mora uvijek slušati. To znači da se na jed-

nom kraju svijeta nalazi žena koja ima sva

prava i radi što god poželi, a na drugom kra-

ju živi žena koja mora služiti muža i raditi

samo ono što joj on kaže da smije ili mora.

Istina je da mnoštvo žena nema problema s

neovisnošću i slobodom, one su uspješne, s

muškarcima ili bez njih. No što je s

onim ženama koje nemaju

svoja prava? One također

zaslužuju poštovanje.

Žene koje su postigle želje-

ne ciljeve u životu i zadobile

poštovanje koje su željele,

trebale bi pomoći onima koje nisu u mo-

gućnosti izboriti se za sebe. Žene bi se

trebale međusobno podržavati i boriti

se jedna za drugu.

Uvijek će postojati razlika između spo-

lova, muška-

rac i žena se

nikada neće

smatrati u

potpunosti

istima, no ako

već spolovi

nisu jednaki,

barem bi žene

trebale biti.

Leonarda Valentina Mrkoci , 8.b

Autobiografija

Prava žena

Stranica 3

“Žene bi se trebale

međusobno podržavati i

boriti se jedna za drugu.”

Marina Poduška,

5.c

Crveno i crno

Božica Horvatić, 8.c

“galeba” koji jedva ima 100

stranica, s hrpu fotografija

te kako neće morati puno

čitati. Slušajući, ostao sam

uvrijeđen i razočaran

današnjim čovjekom. Uz

ovakvu atmosferu i apsurd

vremena u kojem živimo,

svijet će postati, ako već i

nije, isprazna gomila

gluposti.

Sjetio sam se što je

Gogolj napisao u jednoj

svojoj pripovijesti;

“ Dosadno je na ovome

svijetu, gospodo moja!”

Eduard Paradinović

8.b

Pisac ovog teksta bio je

inspiriran Krležinim roma-

nom “Na rubu pameti”.

Noću, prije nego što

zaspim, razmišljam o ljudi-

ma. Veoma me smeta

neznanje i lijenost. U

kojem vremenu mi to živi-

mo? Gdje je nestalo doba

čitanja, mišljenja i pameti?

Nestalo je u kandžama

gluposti onih ljudi kojima

je bilo važnije da zatruju

ovaj svijet ratovima, mrž-

njama i novim izumima

koji vrijeđaju ljudski um.

Recite mi, molim vas,

koliko djece i odraslih pro-

vede nedjeljno popodne

čitajući knjigu, a zanemari

Facebook? Ja još nisam

upoznao takvog.

Prošlo je

kojih mje-

sec dana

otkako sam,

i d u ć i

iz škole,

opazio dva

d j e č a k a .

Pričali su o

tome kako

su za lekti-

ru dobili

n e k o g

Geografski poznajem četiri strane

svijeta. Sjever, jug, istok i zapad. No

za me one nisu i jedine. Ima još ona

jedna, peta strana svijeta, ona

najvažnija, al i vrlo često i

zaboravljena, zabačena, naprosto

ignorirana, ona nas sve objedinjuje.

Rasprostire se od sjevernog do južnog

pola, od najvišeg oblaka do zadnjeg

rastaljenog kamena duboko u

središtu našeg planeta. Strana u

kojoj nije bitan čak ni jezik kojim

govoriš jer možemo se sporazumjeti

on i m j ed i n s tv en i m j e z i k o m

emocija, suosjećanja, povezanosti,

brige i enormne količine ljubavi. Svi

ljudi, jedinstveni u različitosti,

pružaju ruku potpore. Nesebično gra-

de dom jedni drugima. Topli dan

ljubavi u

s v o j i m

srcima. Pola-

ko se pribli-

žavamo tom

cilju. Cilju

p o t p u n o g

o s t v a r e n j a

pete strane

svijeta. Zato

više nikad ne

smijemo dozvoliti da sebičnost nadvla-

da, da dovede do rastava, razaranja,

tragedija. No, ako se to ipak dogodi,

nemojmo odustajati! Zajedno možemo

razmaknuti zavjesu razdora i otkriti

najljepšu stranu svijeta!

Božica Horvatić, 8.c

Najljepša strana svijeta

Ljudska glupost

Mi najmlađi Stranica 4

“Veoma me smeta neznanje i lijenost. U kojem vremenu

mi to živimo? Gdje je nestalo doba čitanja, mišljenja i

pameti?”

Petra Potočki, 5.c

Jesen

Marko Uzelac, 6.c

svemir. Nije mi san da

odem tamo, ali bilo bi

lijepo biti negdje gdje,

koliko god buke da proizvo-

diš, nitko te ne može čuti.

Tamo bi bilo ugodno biti. U

potpunoj beskrajnoj tišini.

Zato nam je potrebno

mnogo, mnogo tišine. Da

na Zemlji bude kao u

svemiru. Da bude MIR.

Leonard Kuhar, 8.a

Prirodno je kod ljudi da

pričaju, komuniciraju,

izmjenjuju misli i povjera-

vaju si najvažnije tajne.

Nažalost, ja nisam kao

oni. Kažem nažalost, ali

možda je i suprotno. Možda

je bolje da ostanem tako

šutljiv i povučen.

Kada sam među svojim

tzv. ,,prijateljima'', posta-

jem kao oni.

Radostan, pričljiv, šaljiv,

nespretan. Ali, ne mogu

promijeniti ono što jesam.

U sebi ostajem i dalje

pesimističan, tužan i ozbi-

ljan. Nema veze koliko se

trudio, ostajem takav.

Izabrao sam ovu temu da

kažem koliko je tišina

potrebna. Prema mojim

iskustvima, u tišini posta-

jem jači i snažniji. Mogu

misliti što god želim i nitko

me ne može razuvjeriti. U

takvoj sam tišini i kada

s a m s a s v o j i m

,,prijateljima''. Oni razgo-

varaju o svojim brigama i

šalama pa im se pridru-

žim, ali ako me ne zanima

rasprava, samo se isklju-

čim iz razgovora. Ne čujem

ih i, ako me nešto pitaju,

mehanički samo odgovo-

rim: ,,Nije me briga''.

Neki ljudi bi me zbog

toga prozvali ludim i čud-

nim pa držim to kao malu

tajnu.

Tišina je vjerojatno i

razlog zašto volim crnu

boju. Crno predstavlja

smrt, ali meni predstavlja

vječni mir i tišinu.

Rekao bih još samo

da bi lijepo bilo otići u

Bilo je to prije, davno,

dvadeset i dvije već su prošle,

ali srećom bolje godine su došle.

Bio je „brat uz brata'',

a od toga,

nije bila jača ni granata.

Znam za Blaga Zadru i njegova

sina

te koliko je ljudi,

poginulo zbog mina.

Hvala vam od srca, heroji,

to zaboravit neću,

za Vukovar i vas

zapalit ću svijeću.

To je naš ponos,

to je naša dika,

to je živa Vukovarska

slika.

Leon Novak, 8.c

Potrebno je mnogo tišine

Vukovar

Stranica 5

“Radostan, pričljiv, šaljiv, nespretan. Ali, ne mogu

promijeniti ono što jesam.”

Mate Beljan, 2.a

Luka Žutić, 2.c

Kao i svaki dan probudila sam se u sedam

sati. Pidžama mi je bila tijesna, a krevet

mi se činio premalim. Ništa neobično,

pomislila sam. Otišla sam u kupaonicu i

oprala zube. Kad sam podigla pogled,

zamalo sam se onesvijestila. Stajala sam

ispred ogledala kao mama. Zapravo, bila

sam ona, velika i starija. Odmah sam

potrčala u njenu sobu da joj kažem što se

u dogodilo, no nekako smo preko noći

zamijenile uloge. Ja sam postala mama, a

mama ja. Počele smo se spremati, ja za

školu, a mama za posao. Odmah smo

vidjele da to neće ići. Ja u maminu tijelu

ne mogu u školu, a ona ne može na posao.

Ipak, morale smo stvarno zamijeniti

uloge. Mama je uzela torbu i otišla u ško-

lu. Tramvajem sam došla do vojarne. Sve

je bilo puno vojnika, svi nekud žure, pri-

čaju o meni nerazumljivim stvarima.

Vidim svoje radno mjesto, stol pun papi-

ra. Oblačim odoru i sjedam za stol. Ništa

ne razumijem, ne znam što treba raditi.

Pokušavam nešto napraviti, ali ne ide.

Svi su ljuti na mene, računalo me ne slu-

ša, šef viče. A ja sam mislila da je mami

lako. Znoje mi se dlanovi, već mi se vrti.

Odjednom se naglo budim kao ja, mokra i

znojna, ali ja. Više nikad neću govoriti

mami kako je njoj na poslu lako, a meni

je teško jer moram učiti i ići u školu.

Petra Šimunić, 6.a

Jedno od zanimanja u mojim brojnim

snovima o budućnosti jest da postanem

profesionalni vozač utrka. To bi bilo su-

per jer su adrenalin i zabava kod utrka

jedinstveni. U prošlosti su se za profesio-

nalnoga vozača tražile prave sposobnosti.

Sredinom sedamdesetih godina 20. st.

ovim sportom vladao je moj idol, najveći

vozač u povijesti Formule 1, Niki Lauda,

austrijski perfekcionist kojemu je samo

nebo granica. Odlučio sam da nas dvojica

zamijenimo uloge. Sudbina se ne može

promijeniti pa sam znao što me čeka. Do-

šli smo do Velike nagrade Njemačke i

najopasnije utrke u povijes-

ti. Osim što je staza bila

jako teška, kiša je padala

k'o iz kabla. Zatražio sam

da odgode utrke, ali komisi-

ja je odbila moju žalbu, pa

nisam imao izbora nego

voziti. Došli smo do trenut-

ka kojeg sam se bojao. Izvrtao sam se i

preokrenuo nekoliko puta. Spremnik go-

riva je pukao, bolid se zapalio, a ja

nisam mogao izaći iz gorućeg pakla od

900°. Kada su me

nakon minute

izvukli, nisam bio

pri svijesti te su

me odveli u bolni-

cu. Imao sam teš-

ke opekline i doži-

votne ožiljke na

licu. Zato je Niki

je uživao u dje-

tinjstvu. Super se

snašao u ulozi dje-

teta dok sam se ja

borio za život.

Mukotrpno sam gledao

kako me najžešći rival Ja-

mes Hunt dostiže u pokretu.

Ipak, nakon 42 dana vratio

sam se utrkama. Osvojio

sam još nekoliko naslova

prvaka te sam se povukao.

Ova zamjena obojici nam je

bila dragocjena jer smo dobili jedno novo

iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Karlo Boroš, 6.a

Zamijenili smo uloge

Mi najmlađi Stranica 6

“Došli smo do

trenutka kojeg sam se

bojao. Izvrtao sam se i

preokrenuo nekoliko

puta.”

Leonarda Valentina

Mrkoci, 8.b

Intonacija je naglašavanje

riječi u rečenici. Svi u

mojoj kući naglase pokoju

riječ, što je po mom mišlje-

nju dobro jer ne volim ka-

da svi govore ravnim gla-

som. Kad je nekome zlo

brat mirno kaže: ,,Sve je u

redu,“ a mama zabrinuto

govori: “UH, uh! Što ćemo

sad?“ Tata ozbiljnim gla-

som kaže: ,,Je li sve dobro?

Mama se, naime, prepušta

intonaciji kad je kuća u

neredu: ,,Pospremi svoje

cipele!“, a brat kad dobije

lošu ocjenu: „Baš sam da-

nas morao dobiti tri iz ma-

tematike!“ Od svih ukuća-

na ipak ja najbolje nagla-

šavam riječi u rečenici jer

kad dobijem pet iz prirode

ne mogu, a da ne uzvik-

nem: ,,Dobila sam peticu!“

Petra Tvrdeić, 4.a

Bešumno je hodala na kiši. Od nje nije dopro nikakav zvuk. Čuo se tek topot kiše i

povremeni cvrkut ptica. Iza nje prostirala se gusta šuma koja, kao da završava u tami.

Iznad šume bili su istaknuti sivi, tmurni oblaci, koji su zavladali nebom. Kada bih vi-

djela neko jato ptica kako prelijeće livadu, osmjehnula bih se ili veselo poskočila. Koli-

ko god prije bila bešumna i tajnovita, uz taj skok bi se čulo i lagano šuštanje lišća. Na

tim bih se brdašcima zaustavila i zagledala u krajolik. Na tim bi se brdašcima lijepo

isticale plodne njive. Promatrala bih i crvene krovove kuća, koji su bili poput neravni-

ne na prekrasnoj slici. Pokatkad bih zalutala u šumu gdje bih promatrala vjeverice ko-

je marljivo i složno u parovima skupljaju jesenske plodove. Potapšala bih ih po glavici i

krenula dalje. Predvečer bih svakog dana otišla na počinak u ležaje male srne ili bih

pak otpočinula na nekom stablu. Jana Gajski, 5.b

i pazi na satu!“ Kad se

vratila s posla protisnula

je kroz zube: „Domagoj,

opet si igrao nogomet po

blatu! Tko će to očistiti?“

Rekao sam joj da sam

zabio gol, o ona je veselo

u sk l i k nu l a : „Bra v o !

Č e s t i t a m ! “

Iz ovog lijepo vidite kako

već odavno znam za

intonaciju. Domagoj Pavlek, 4.a

Od svih ukućana mama

najviše koristi intonaciju.

Evo nekoliko primjera.

Ujutro mi nježno tepa:

„Dobro jutro anđele moj

mali!“ Za petnaest minuta

čujem: „Diži se, zakasnit

ćeš u školu!“ Očito više

nisam anđeo. Odlazim

ubrzo iz kuće, a mama će

nježnije: „Bok! Budi dobar

Različite situacije, različite intonacije

,,Ona je tu. Po poljanama tiho hoda.“

Stranica 7

“Svi u mojoj kući

naglase pokoju riječ,

što je po mom

mišljenju dobro jer ne

volim kada svi govore

ravnim glasom.”

Dino Filipović, 4.c

Jana Jakopović,

2.c

Trčala sam kako bih što

prije došla kući. Sutradan se sve isto

ponovilo . Počelo je

sniježiti. Strašna oluja

neprestano zbori mojim

krajem, dok ja prehlađena

ležim u krevetu.

Marta Marić, 5.b

Ujutro sam se probudila i

pogledala kroz prozor.

Padala je kiša i puhao

vjetar. Vjetar je otpuhao i

zadnji list sa svakog

stabla. Obukla sam kaput i

izašla u polje. Polje je bilo

dosta daleko od moje kuće.

Trebala sam proći dug put

cestom. Tom cestom nitko

nije prolazio. Bila je pusta.

Cesta je bila jako mokra i

skliska. Osjećaj je bio

tužan. Čuo se samo muk.

Nakon dva sata hoda,

napokon sam došla na

polje. Na polju je bio jedan

potok. Potok je plakao. Bio

je jako smeđ i prljav zbog

kiše. Plakao je kao malo

dijete. Nasuprot polja

nalazila se predivna šuma.

U njoj je bilo puno kestena.

Njezina stabla bila su

ogoljela. Na dnu šume bio

je veliki jesenski tepih.

Sastojao se od crvenog,

smeđeg i žutog lišća.

Šumom su lebdjeli listovi.

Šuma je bila spojena sa

širokim poljem. Na polju

nije bilo ni jedne travke,

samo blato. Bila je velika

magla i ništa se nije moglo

vidjeti od nje. Krenula sam

kući, ali sam još uvijek bila

na polju. Nevrijeme je bilo

još jače. Slomilo mi je

kišobran. Počelo je grmjeti.

Šećem. Osjećam dolazak

jeseni, vidim ju, čujem ju.

Čujem sitno tapkanje njež-

nih nožica. Kao da se igra

skrivača i nečujno bježi od

mene, ali ostavlja neki

trag. Sada je pratim. Ona

niti ne zna da ostavlja trag

od suhog, šarenog otpalog

lišća. Pogled mi privlače

boje lišća na granama sta-

bala koji jesen usput boja i

šara. Sada znam gdje sam

– u šumi! Više nisam tako

nesigurna. Sada skakućem

i pratim nju – slikaricu

pravu. Jesen je skrenula sa

stazice šarene i pošla u

smeđe ogromno more lišća.

Tamo se nalazi jedan panj.

Jesen je tom starom panju

obećala da će ga doći posje-

titi i zaigrati kolo s veselim

smijalicama – gljivicama.

Ja sam se sakrila iza jed-

nog velikog bora i promat-

rala to zaigrano kolo.

Jesen je krenula dalje, a i

ja sam. Ubrzo sam se našla

ispred velikog stabla Nebo-

derka u kojem su stanova-

le crvene vjeverice. Jesen

im je pomagala sakupiti

lješnjake i orahe za zimu.

Krenula sam dalje. Pokraj

stazice sam spazila

kestene, velike i male.

Jesen im je pomogla

skinuti bodljikave bunde

koje su im samo smetale.

Zapuhao je vjetar, digao je

lišće u zrak. Kosa mi je

letjela na sve strane. Vje-

tar se obradovao zbog jese-

njeg dolaska. Osvijetlio mi

je put, to je bio kraj šume.

Marta Mihalac, 5.b

Ona je tu. Oko mene tiho hoda.

Mi najmlađi Stranica 8

“Strašna oluja neprestano zbori mojim krajem, dok ja

prehlađena ležim u krevetu.”

Kišobran

Jona Matsumoto

Šegota, 3.a

Lišće

Mate Beljan, 2.a

ili moram početi sada. Ako

je nešto teško, onda to

napravimo navečer, a ono

lagano ostavimo za sutra.

Moja mama i ja se jako

volimo i ne znam kakav bi

mi život bio bez nje.

Tin Karakaš, 5.c

Moja mama je jako dobra i

nježna kao leptir. Uvijek

mi pomaže kad me nešto

muči.

Kad ne znam riješiti nešto

što smo dobili za zadaću,

uvijek ju pitam i onda to

zajedno riješimo. Kad se

posvađam i potučem s

bratom, uvijek se naljuti

na mene jer sam ja stariji

pa ja snosim posljedice.

Nekad se posvađamo i bez

da se potučem s bratom, ali

sljedeći dan se pomirimo.

Kada dođem kući iz škole,

uvijek me čeka s večerom.

Ona jako dobro kuha. Mi

se jako puno družimo i

provodimo puno vremena

zajedno. Moja mama je

jako poštena. Ne pušta me

van dok ne napravim za-

daću, ali kad sve naučim,

mogu se igrati koliko

želim. Zajedno idemo u

kino, park, šetnje i kupnju.

Kada se vratimo, mama

nešto skuha i onda se

''ubijamo'' u tome. Kad

dođe vrijeme za spavanje,

ona me otprati na kat gdje

mi je soba i zajedno se

pomolimo. Ujutro pojedem

doručak, a onda ja idem u

sobu na učenje, a ona ide

na posao. Kad se vrati s

posla, a ja iz škole, pita me

koliko imam zadaće i hoću

li sve stići napraviti sutra

tva. Nakon toga krenuli

smo prema našem prekras-

nom Jadranskom moru.

Na povratku kući pričali

bismo kako je naša

domovina lijepa.

Tea Povrženić, 3.b

Moja domovina ima lijepe

livade, puno različitih

šuma. U tim šumama žive

mnoge životinje. Naše

Jadransko more ima pose-

bnu plavu boju. Nacionalni

park Krka svuda je poznat

po brojnim slapovima i je-

zerima. U blizini Zagreba

nalazi se špilja Veternica u

kojoj su živjeli ljudi prije

mnogo godina. Naša Slavo-

nija ima plodna polja koja

krase Republiku Hrvatsku.

Jurica Risek, 3.b

Da mogu, putovala bih s

oblakom po cijeloj našoj

domovini. Putovanje bi po-

čelo u Slavoniji gdje bi raz-

govarali o žitnim poljima.

Krenuli smo u glavni grad

Zagreb. U Zagrebu smo

gledali ptice. Iz Zagreba

smo krenuli putem juga.

Zaustavili smo se u

Gorskom kotaru gdje smo

gledali šumska prostrans-

Moja mama i ja

Ljepote moje domovine

Stranica 9

Vito Krešo Lovrić,

2.c

Ana Lučić, 2.a

Jona Matsumoto

Šegota, 3.a

Vjerojatno su svi čuli za

staru poslovicu „odijelo ne

čini čovjeka“. Odnosi li se

to na odjeću ili na sveuku-

pni vanjski izgled?! Svatko

od nas to shvaća na svoj

način iako ja mislim da je

drugo točnije. Ali zašto je

to većini najvažnije pri

stvaranju novih prijateljs-

tava? Što mislimo kada na

ulici vidimo staru ženu.

Naboranog starog lica,

velikih podočnjaka i bez

ikakvog smiješka. Njeno

lice pokazuje samo mrzovo-

lju i razočaranost. Puno

nas misli da je ona hladna

i odbojna, a jako malo vidi

da je to žena koja je umor-

na od svih patnji, žena

kojoj je život toliko puta

pokazao da je težak, koliko

su ljudi oholi i bezobrazni.

Tako je naučila manje

vjerovati drugima. Koliko

nas i druge sude „na prvu

ruku“? Ne znamo i ne želi-

mo se pokazati u pravom

svjetlu. Svatko od nas ima

svoj zadatak u kojem tre-

bamo voljeti i poštivati

druge. Ponekad se zapita-

mo što je zapravo smisao

života? Smisao svijeta.

Koja je naša uloga u ovom

mnoštvu zasebnih priča i

sudbina? Jesmo li se rodili

s nekim posebnim znakom

koji će nas obilježavati do

smrti kao žig? I što poslije

toga? Što kad umremo?

Kada sve naše želje, misli,

ideje, osobine i snovi…sve

ono što smo mi…nestane.

Čemu onda sve to? Zašto

bismo ispunjavali osjećaje?

Zašto mislimo da smo jači

ako ne volimo? ,,Nećemo

biti povrijeđeni“, neki bi

rekli. Ali to je svrha! Kako

da znamo da smo ljudska

bića s osjećajima; ako

nikada ne iskusimo bol slo-

mljenog srca? Kako živjeti

ako nikada nismo osjetili

patnju kako zaranja dubo-

ko u nas? Jer baš nas to

čini jačima i uči nas živjeti.

Pomaže nam da lakše na-

dilazimo probleme. Svi i-

mamo osjećaje , samo smo

ih sakrili negdje duboko.

Posebni smo i rodili smo se

s nečim što nas čini takvi-

ma, onime što nas čini

drugačijima od drugih, a

ostatak ćemo morati

pronaći i izraditi sami. Svi

smo mi kovači svoje sreće,

svi sami pišemo svoju

sudbinu i pronalazimo svoj

put. I baš zato trebamo

pustiti da osjećaji nađu

svoj put prema van, prema

drugima. Jer kada nauči-

mo voljeti, poštivati i

prihvaćati sebe, moći ćemo

druge prihvatiti takve

kakvi jesu. Tada ćemo ih

suditi na jedan drugi

način, po onome što se

nalazi u njima.

Marijana Zidanić, 8.b

“Odijelo ne čini čovjeka”

Mi najmlađi Stranica 10

“Svi smo mi kovači

svoje sreće, svi sami

pišemo svoju sudbinu i

pronalazimo svoj put.

I baš zato trebamo

pustiti da osjećaji

nađu svoj put prema

van, prema drugima.”

Ručni sat

Noa Hrupec, 2.a

Sara Starčević, 5.r

Kristina Vranješ,

7.c

ljice, šokiram se. Dobro da

im ne dolaze s uletom:

“E, mala, vidi ja sam

propalitet i to nadoknađu-

jem time da se pravim

važan i tučem se na

ulici jer sam glup. Pošto se

tebi sviđaju takvi, pođi sa

mnom, možeš odmah i

zatrudnjeti.”

Možda sam malo

pretjerao, ali poanta je da

sve ide k vragu i moramo

nešto poduzeti po tom

pitanju jer ćemo inače svi

postati debili.

Grgur Mario Kuk, 8.a

Priče iz djetinjstva

mojih roditelja, baka i

djedova uvijek su mi bile

interesantne. Vrijeme u

kojem su oni živjeli zvuči

drukčije i zabavno. Današ-

nja djeca ne mogu zamisliti

život bez moderne tehnolo-

gije, no naši su preci živjeli

sasvim normalno bez

ikakvih mobitela, tableta i

kompjutera.

Još do prije 20 godi-

na dečki bi poslije škole

igrali nogomet. Umjesto

klošarenja družili su se,

radili gluposti, zezali

policiju … Barili su cure i

trčali po livadama, a nisu

dane provodili uz kompju-

ter niti uništavali svoje

tijelo kojekakvim droga-

ma. Popularna zanima-

cija današnje djece je

odlazak na kavu. To bi još

bilo donekle u redu da se

te kave ne sastoje od bulje-

nja u mobitel i nekomuni-

ciranja. S drugom osobom.

Neke se stvari nisu promi-

jenile, djeca su oduvijek

pila alkohol na društvenim

događanjima i mislim da je

to prihvatljivo jer sve je to

dio mladosti i ludosti.

Naravno, treba imati

mjere. Neke su se stvari

pak potpuno promijenile,

ponajviše muzika. To što je

sada popularno ne bih ni

nazvao muzikom, već

sramotom. Nekada su se

slušali U2, Beatlesi, Queen

i pravi umjetnici glazbe. A

sad? Ceca i Sandra Afrika.

Najgore od svega je što tu

nema pomoći. Kako možeš

nešto ignorirati ako si

okružen ljudima koji to

promiču.

Što se desilo sa sportom?

Na koju foru su igrice

uspjele preuzeti kontrolu

nad mladima? Igram ih i ja

nekad jer su zabavne, ali

ne možeš ih igrati cijeli

dan - tijelu treba sport.

Nekad su dečki curama

pokazivali bicepse i nasmi-

javali ih svojim forama, a

sada ih impresioniraju

dokazivanjem da su selja-

čine. Kad vidim kakve

dečke biraju moje prijate-

Na otočiću malom

Zemlja rodila plod,

maslinovo drvo,

Stara grana mu se savija,

Zelena livada ga čuva.

Kamen – štuje ga.

Krošnja puna listova i

plodova.

A i danas ga možete

vidjeti.

Ema Martinović, 2.b

Problemski članak

Stablo masline

Stranica 11

Luna Dasović, 2.a

Kristina Vranješ, 7.c

Na dan četvrtog veljače

2015. godine Romea i Julio

su se ženili. To je vjenčanje

bilo jako raskošno i zadiv-

ljujuće. Vjenčanje se održa-

lo u Parizu i bilo je pozva-

no oko 200 ljudi. Vjenčanje

je bilo na otvorenome, na

travi, pokraj jedne uske

rijeke. Romea i Julio bili

su jako nervozni. Romea se

pobrinula o kolačima,

aranžmanu koji će biti na

velikom stolu, tepihu koji

će voditi do svećenika i o

svemu ostalome što je bilo

potrebno za gotovo kraljev-

sko vjenčanje. A Julio, on

ju je samo pratio pogle-

dom, njemu je bilo najvaž-

nije da ga zavole Romeini

roditelji. Došli su kumovi

Kristina i Martin. Kristina

je odmah skočila u pomoć

Romei, a Martin je poraz-

govarao s Juliem. Gosti su

polako počeli dolaziti. Na

Juliovu žalost prvi koji su

stigli bili su Romeini rodi-

telji. Čim su stigli, mrkim

pogledom su ga gledali, on

je izbjegavao poglede.

Zatim su stigli i Juliovi

roditelji i pogledom tražili

Romeu. Julio je samo želio

da sve prođe u najboljem

redu bez nekakvih incide-

nata. Već je stiglo jako pu-

no gostiju, a Julio je bio

sve nervozniji. Kristina i

Romea napokon su sve

napravile. Romea se bacila

u zagrljaj Juliu i, naravno,

sve su to vidjeli roditelji.

Juliova majka počela se

derati na Romeu: „Pusti mi

sina, glupačo jedna!“

Zatim je ljutito dotrčala

Romeina majka i rekla: „Ti

ćeš vrijeđati moju kćer, ma

kravo jedna!“ Romea i

Julio su se zacrvenjeli od

srama, a njihove majke su

se čupale za kosu, trgale

jedna drugoj haljine, baca-

le jedna na drugu štikle, …

Svi ljudi su se smijali, a

Romea i Julio su se samo

pogledavali. Romea je

otrčala do rijeke i sjela na

travu. Gledala je rijeku, a

suze su joj samo klizile niz

obraze. Dotrčao je Julio,

sjeo je pored nje i zagrlio

je. Julio je rekao:

„Najmilija moja, ovo

vjenčanje nema smisla…“

Ona je kimnula glavom.

Julio je nastavio: „Još smo

premladi za vjenčanje,

mislim da bi bilo bolje da

samo budemo simpatije, a

kad odrastemo postat ćemo

muž i žena.“ Romea je

rekla: „Imaš pravo, najmi-

liji moj.“ Bile su najsretni-

je i najzaljubljenije simpa-

tije na cijelom svijetu.

Silvija Koružnjak, 6.b

Izvješće sa vjenčanja

Mi najmlađi Stranica 12

“Još smo premladi za

vjenčanje, mislim da

bi bilo bolje da samo

budemo simpatije, a

kad odrastemo postat

ćemo muž i žena.“

Učenik 2.b razreda

Marija Beljan, 3.r

Sara Stjepanović,

3.r

Žute kruškice

Slatke sočne i fine probat ću jednu.

Nika Posedi, 5.a

Kada proljeće dođe,

priroda se zazeleni, sunce

počne grijati i ptice cvrku-

ću. Proljeće je došlo, vratili

su se kukci, livade su proc-

vale i djeca se igraju na

njima. Proljetnice su u cva-

tu i imaju vesele boje. Mra-

vi marljivo sakupljaju hra-

nu. Znao sam da je proljeće

lijepo godišnje doba i da je

važno za životinje i biljke

jer im daruje novi život.

Tomislav Barić, 2.b

Vesela djeca

Po stablu penju se svi

Hitri su i brzi

Nika Posedi, 5.a

Zelena krošnja

puna je jabučica

ubrat ću jednu.

Nika Posedi, 5.a

Oblak: Hoćeš li danas ići

sa mnom?

Ja: Može! Kamo idemo?

Oblak: Idemo na puno raz-

nih mjesta.

Ja: Što ćeš mi pokazati?

Oblak: Pokazat ću ti

vinograde, voćnjake, plani-

ne, sela i more.

Ja: Što tamo ima?

Oblak: U voćnjaku ima

jabuka i krušaka, u vino-

gradu grožđa, a u selu

mnogo djece koja se vesele

berbi. Na moru ćeš vidjeti

ogromne valove.

Ja: A kada se vraćamo?

Oblak: Kad ti to poželiš!

Ja: Možemo li se vratiti

tek sutra?

Oblak: Može, meni uvijek

odgovara.

Ja: Onda krenimo na put

u nepoznato.

Luka Zrnić, 3.b

Proljeće

Ja i oblak

Stranica 13

Marko Novak, 4.c

Učenica 2. razreda

Djeca

Krošnja

Kruške

“Znao sam da je

proljeće lijepo

godišnje doba i da je

važno za životinje i

biljke jer im daruje

novi život.”

Larisa Hercigonja,

2.a

Ovaj dio teksta može sadržavati 100-

150 riječi.

Teme koje možete obrađivati u novin-

skoj brošuri su doslovno neograničene.

Možete uključiti tekstove koji se bave

novim tehnologijama ili inovacijama u

struci.

Možda ćete poželjeti pratiti poslovne

ili ekonomske trendove, ili prognozira-

ti njihovo stanje za svoje čitatelje.

Ako se novinska brošura distribuira

interno, možete komentirati nove pro-

cedure ili unapređenja poslovnog pro-

1. travnja 2014. godine, vodio sam jedan od najedukativ-

nijih razgovora ikada do sada. Intervjuirao sam razred-

nog kolegu, ljubitelja književnosti, Eduarda Paradino-

vića.

Pitanja:

Kada ste se zaljubili u književnost?

Pa slušajte, hm, ja sam oduvijek volio knjige, a malo zahtjevnije

štivo počeo sam čitati prije kojih godinu dana.

Koji vam je najdraži književni rod?

Vrlo dobro pitanje! Meni je nekako najdraža epika, a poslije

toga lirika zbog osjećaja. Nisam bas neki ljubitelj drame, ali

svakako bih istaknuo Čehovljeve i Krležine drame koje su

fantastične!

Da, složio bih se s vama. Recite mi, koji vam je najdraži roman?

Teško pitanje, ali nekako najbolji romani su mi Šolohovljeva „Uzorana ledina“ i

Krležin „Na rubu pameti“. No, svakako bih napomenuo kako su mi posebno draga

Gogoljeva djela, novele „Kabanica“ i „Luđakov dnevnik“.

Dobio sam dojam da jako volite rusku književnost. Jedini Rusi za koje sam

ja čuo su Gogolj, Tolstoj, Čehov i Dostojevski. Koji su, po vama, ostali najbo-

lji ruski pisci? Da me malo podučite.

Pa, svakako Jesenjin koji je vrhunski pjesnik, Piljnjak, Bulgakov, Turgenjev (on je

pisao kraće pripovijetke koje je objavio u zbirci „Lovčevi zapisi“ koje bih ti rado

preporučio), zatim Puškin i Ljermontov koji su poginuli u dvoboju, te Maksim Gorki.

Imate veoma lijepo znanje. Da mi barem malo posudite toga znanja. Što

mislite o suvremenoj književnosti?

Ha-ha, podcjenjujete svoje znanje! Vi ste možda bolji u nekim drugim područjima,

npr. tehničkom. O suvremenoj književnosti? Ne volim je baš, tj. ne sviđa mi se toliko

puno žargonizama i prostota, kako kod hrvatskih tako i kod stranih književnika.

Jedini pisci čije mi se stvaralaštvo sviđa su Pavao Pavličić i Miljenko Jergović kod

Hrvata, a od stranih pisaca Jo Nesbo i Christopher John Samson.

Zanimljivo, zanimljivo! I evo za kraj - koje biste mi djelo preporučili?

Od kojeg književnog roda?

Može od svega pomalo!

Pa slušajte, od lirike Jesenjinove poeme, od epike Tols-

tojev roman „Uskrsnuće“, te Gogoljeve pripovijetke i

Puškinov roman u stihovima „Evgenij Onjegin“. I napo-

sljetku, od drama Čehovljeve „Tri sestre“ i „Ujak Vanja“

te Krležine „Gospoda Glembajevi“ , „U agoniji“ i „Leda“.

Hvala vam na preporukama. Bilo mi je zadovolj-

stvo intervjuirati tako načitanog dječaka.

Meni je također bila čast podijeliti svoje znanje sa

drugim razrednim kolegama.

Intervjuirao: Martin Čus

Odgovarao: Eduard Paradinović

Intervju

Mi najmlađi Stranica 14

Dominik Pavliško,

6.c

Luka Čengić, 8.b

"Jesu li oni sami postali

ovisnici ili ih je

društvo učinilo takvima?"

Filip Ivanić, 8.b

U današnjem svijetu

ovisnost je velik problem.

Sve više mladih postaje

ovisno o drogama i

alkoholu. Postavlja se

pitanje, je li to problem

pojedinca ili društva u

kojem živimo? Najčešći

razlog tome je to što ih

nešto muči, ali se

nemaju kome obratiti.

Zatvaraju se u svoj

svijet pun droge i alkohola.

I tu zapravo

započinje ono najgore.

Nakon što uđu u takav

svijet, teško im je izaći iz

njega. Postaju sve

agresivniji, depresivniji pa

su čak i skloni

samoubojstvu. Iako većina

ljudi tada smatra

da je za njih život gotov,

ipak nije tako.

Samodisciplinom i razgo-

vorom svaki se

problem da riješiti.

Ovisnici se osjećaju

nesigurno i treba im netko

tko će im pružiti

sigurnost i povjerenje. Ali,

kako se ništa od

ovoga ne bi dogodilo,

moramo se zapitati:

Ovisnost je podložna nekoj štetnoj navici. Najčešće i najopasnije ovisnosti danas su

alkoholizam, pušenje i droga. Razlozi za posezanjem alkohola i droge su uglavnom

socijalni problemi, a kod mladih utjecaj društva. U ovim radovima vidimo kako su se

ove teme dotaknuli učenici nižih razreda. Njihove plakate možete pogledati u školskoj

knjižnici.

Nika Matačić i Dora Jambrešić, 7.b

Ovisnosti Stranica 15

“Razlozi za posezanjem alkohola i droge su uglavnom socijalni

problemi, a kod mladih utjecaj društva.”

Dijelovi plakata

učenika 2.a

razreda

Mihael Brigić, 6.c

Bila su dva natjecanja:

„Sigurno u prometu“ i

natjecanje „Školskih

prometnih jedinica“. Ja

sam sudjelovao na natjeca-

nju „Sigurno u prometu.“

Prvo sam vozio bicikl na

poligonu. Nakon poligona

pisao sam test. Poligon mi

se činio težim nego test.

Dok sam bio na natjecanju

upoznao sam učenike iz OŠ

Remete. Bili su jako

simpatični i zabavni.

Lijepo smo se družili iako

smo bili konkurencija jedni

drugima. Najvažnije od

svega je, zapravo,

međusobno druženje i

stjecan je prometne

kulture.

Matej Pajtler, 6.b .

Ove školske godine

uključio sam se u rad

školske prometne grupe.

Nakon puno vježbanja i

učenja o prometnim znako-

vima i propisima, došao

sam na školsko natjecanje

na kojem sam bio prvi.

Kada sam došao na

županijsko natjecanje,

nisam bio najbolji. Bio sam

14. Ekipno smo osvojili

9. mjesto.

Županijsko natjecanje

održalo se 06.05.2014. u

OŠ Lovre plemenitog

Matačića.

Povodom dana voda,

profesorice su okupile

učenike da proučavaju

potok u Gornjoj Kustošiji.

Sudjelovali su i učenici iz

drugih škola. Nekoliko

učenika iz 8.a razreda

proučavao je kvalitetu,

tvrdoću i čistoću vode.

Tražili su životinjice koje

ukazuju na čistoću vode.

Našli su vrstu rijetkog

raka kao i životinjice koje

ukazuju na onečišćenje

v o d e . N a k o n t o g a

održao se kviz. Tko je točno

odgovorio na pitanja iz

kviza dobio je lizalicu ili

bombon. Svi smo se lijepo

družili i uživali u prirod-

nim bogatstvima Gornje

Kustošije.

No, to nije jedina akcija

naših ekologa. Često ih

vidimo kako ispituju vodu

Kustošaka uz školu.

Rezultate ispitivanja

prezentira ju drugim

učenicima kako bi i kod

njih razvili ljubav prema

prirodi.

Moram spomenuti i rad

ekologa na Projektu izrade

poučne staze u Gornjoj

Kustošji.

Laura Majnarić, 6.b

Ekolozi u akciji Mi najmlađi Stranica 16

Prometnici

pozitivno iskustvo koje će

nam dugo ostati u lijepom

sjećanju.

Sara Krčelić, 6.b

Neću pričati previše o

samom projektu. Svi koji

žele, mogu se informirati

na web stranicama naše

škole. Pričat ću o događa-

njima u našoj školi veza-

nim za ovaj projekt.

Jednoga petka popodne

dođe nam cijeli razred

učenika iz Italije sa tri

učitelja. Ugostismo ih

lijepo u školi koja je cijeli

sljedeći tjedan bila i njiho-

va škola. Obitelji naših

učenika 7. razreda bile su i

njihove obitelji.

Upoznali su naš kvart,

zatim i najvažnije zname-

nitosti našega grada.

Organizirali smo sportske

susrete između učenika i

učitelja, u odbojci i

nogometu. Posjetili su

jedan naš dvorac i vidjeli

naše more. Redovito su

pohađali nastavu zajedno

sa našim učenicima.

Na kraju smo organizirali

završnu priredbu u školi

koja se izvodila na tri

jezika: talijanskom, engle-

skom i hrvatskom. Svi smo

se trudili da im boravak u

našoj školi, gradu i državi,

bude što zanimljiviji.

Ispratili smo ih uz obeća-

nje da ćemo im, već ove

godine, uzvratiti posjet.

Bilo je to jedno novo i

Projekt 3,2,1… kreni! Stranica 17

Najuzorniji učenici generacije:

5. razred - Matija Šimunić , 5.b

6. razred - Dora Prkačin , 6.b

7. razred - Dora Marković , 7.a

8. razred - Božica Horvatić , 8.c

Najuzornija učenica škole : BOŽICA HORVATIĆ

Najuzorniji razredni odjel : 6.c

Nagrađeni učenici zbog dobrih rezultata na natjecanjima:

LUKA ČABRAJA , 7.b – matematika i kemija

Martin Čus , 8.b – tehnička kultura

Eduard Paradinović , 8.b – geografija

Leonard Kuhar , 8.a – tehnička kultura

Pohvaljeni učenici:

- pripadnici Dramske skupine

- pripadnici Prometne skupine koji su sudjelovali na natjecanju „Sigurno u

prometu“

Uspjesi naših učenika

Mi najmlađi Stranica 18

Tea Rožman, 5.b

Učenički strip

Ironija

Klara Brigić, 8.c

Stranica 19

Uredništvo školskog lista

Članovi novinarske i likovne grupe pod

vodstvom profesorice Mire Rabljenović

Članovi foto grupe pod vodstvom

profesorice Marice Radoš

Fotografije i grafiku uređivale: Maria

Zidanić, Tena Rod, Laura Majnarić i

Sara Krčelić

Tekst uređivali: učenici 6.ih i 8.ih

razreda

Učeničke radove lektorirale profesori-

ce hrvatskog jezika: Mladenka Volović,

Gordana Kajić i Ljiljana Behaim

Suradnici — svi učenici čiji se radovi

nalaze u školskom listu kao i učenici

koji su pridonijeli njihovom uređivanju

"Dao Svevišnji da ova škola bude na korist

ovome vrijednome puku. Djeca njihova neka

crpu ovdje blagosloveno slovo nauke, plemeni-

to srce i poštenu dušu, da budu danas, sutra

značajni ljudi, čestiti općinari i pošteni Hrvati.

Ljubav neka veže nastavnike uz djecu jer iz

ove ljubavi rađat će se zahvalnost mališa koji

će biti najbolji zalog učiteljima, lijepe uspome-

ne i čestitoga života njihovih učenika. Učitelji-

ma koje je zapao najčasniji dio u javnome radu

jer imadu u rukama mlado pokoljenje narod-

no, a prema tom i njegovu budućnost, bila ova

škola mjesto gdje će uzgajati povjerenu im

djecu, oplemenjivati im um i srce. " – Riječi su

pri blagoslovu dvorazredne pučke škole,

velečasnoga gospodina Franje Horvata

22. rujna 1910.

O Š K us toš i j a , So ko ls ka 7 , Z ag r eb

Ivana Brlić Mažuranić