SVEUILITE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Nila Butina

METODE OCJENE BONITETA U REPUBLICI HRVATSKOJ

I EU

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

SVEUILITE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

METODE OCJENE BONITETA U HRVATSKOJ I EU DIPLOMSKI RAD

Predmet: Kontroling

Mentor: Prof.dr.sc. Neda Vitezi Studentica: Nila Butina

Smjer: Menadment JMBAG: 0081098493

RIJEKA, 2015.|

SADRAJ

1. UVOD ................. ................................................................................................................ 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraivanja ................................................................... 1

1.2. Svrha i ciljevi istraivanja ....................................................................................... 1

1.3. Znanstvene metode .................................................................................................. 2

1.4. Struktura rada .......................................................................................................... 2

2. BONITET PODUZEA .................................................................................................... 4

2.1. Pojam i znaenje boniteta ........................................................................................ 4

2.2. Teorijske postavke o potrebi za mjerenjem uspjenosti poslovanja ....................... 6

2.3. Modeli mjerenja uspjenosti poslovanja poduzea ................................................. 8

2.4. Objanjenje pojmova imid i reputacija i povezanost s bonitetom ....................... 13

3. METODOLOGIJA OCJENE BONITETA PODUZEA ........................................... 18

3.1. Financijski izvjetaji kao podloga za ocjenu boniteta .......................................... 18

3.2. Znaaj pokazatelja i sustavi pokazatelja................................................................ 20

3.3. Kvalitativni i kvantitativni pokazatelji u ocjeni boniteta ....................................... 27

4. SUVREMENE METODE OCJENE BONITETA ......................................................... 33

4.1. Najee koritene metode za ocjenu boniteta ...................................................... 33

4.2. GIRAFE metoda ocjene boniteta ........................................................................... 35

4.3. Ocjena korporativnog upravljanja kao suvremeni nain ocjene boniteta .............. 36

5. AGENCIJE ZA UTVRIVANJE BONITETA U HRVATSKOJ ................................ 40

5.1. Agencije u Republici Hrvatskoj koje su mjerodavne za ocjenu boniteta .............. 40

5.2. FINA- Financijska agencija .................................................................................. 42

5.3. Prikaz metodologije ocjene boniteta ..................................................................... 42

5.4. Sustavi pokazatelja Financijske agencije RH ........................................................ 45

5.5. Obrasci za ocjenu boniteta financijske agencije RH ............................................. 47

6. STRANE AGENCIJE ZA UTVRIVANJE BONITETA U EU .................................. 61

6.1. Creditreform agencija za utvrivanje boniteta ....................................................... 61

6.2. Dun&Breadstreet agencija za utvrivanje boniteta ............................................... 68

6.3. Kreditschutzverband agencija za utvrivanje boniteta .......................................... 77

7. ZAKLJUAK ..................................................................................................................... 80

LITERATURA ....................................................................................................................... 82

POPIS SLIKA ........................................................................................................................ 85

POPIS TABLICA ................................................................................................................... 85

1

1. UVOD

U uvodu je iznesen problem, predmet i objekt istraivanja. Izneseni su i ciljevi i svrha

istraivanja, te znanstvene metode koje su koritene u istraivanju. Na kraju je predstavljena

struktura rada ovog diplomskog rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraivanja

U ovom radu obrauje se tema s naslovom: Metode ocjene boniteta u Republici Hrvatskoj

i Europskoj Uniji.

Problem istraivanja ovog rada je analizirati bonitet i utvrditi metode ocjene boniteta u

Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Za potpunu ocjenu boniteta odreenog poduzea

potrebno je odrediti kvantitativne i kvalitativne pokazatelje kako bi se napravila dobra

podloga za upravljanjem poslovanjem poduzea.

Iz navedenog problema proizlazi i predmet istraivanja. Predmet istraivanja odnosi se na

definiranje i analizu pojma bonitet, te utvrivanje i analizu metodologije ocjene boniteta.

Prouavanje naina, metoda, postupaka ijom se primjenom dolazi do ocjene o bonitetu

poduzea obuhvaeno je metodikom i metodologijom ocjene boniteta. Razliiti postupci,

razliite metode spoznaje boniteta poduzea proizlaze i predstavljaju odraz razliitog

shvaanja boniteta.

1.2 Svrha i ciljevi istraivanja

Iz prehodno navedenih problema i predmeta istraivanja proizlaze svrha i ciljevi istraivanja.

Svrha istraivanja ovog rada je utvrditi metodologiju ocjene boniteta, kao i pokazati potrebu

za mjerenjem poslovne uspjenosti poduzea.

Kako bi se bolje razumio sadraj ovog rada i ostvarili ciljevi i svrha istraivanja postavljaju se

odreena pitanja:

Zato je potrebno ocjenjivati bonitet poduzea?

Koji su to modeli mjerenja uspjenosti poslovanja poduzea?

Koji su ciljevi i svrha ocjene boniteta?

Kakav je znaaj kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja u mjerenju uspjenosti

poslovanja?

Koje su suvremene metode ocjene boniteta?

Koje agencije u Republici Hrvatskoj i EU obavljaju ocjenu boniteta?

2

1.3. Znanstvene metode

Izradi ovog rada prethodilo je sveobuhvatno istraivanje vezano uz problem i predmet

istraivanja. Prouena je brojna literatura iz podruja financijske analize, kvalitete

poslovanja, revizije i financijskog menadmenta. Prikupljena saznanja izlau se u radu te se

temeljem njih donose zakljuci. Pri obradi ove teme koritene su razliite znanstvene metode,

metoda indukcije i dedukcije, metode sinteze i analize, metoda komparacije, metode

definicije i klasifikacije.

1.4. Struktura rada

Drugi dio rada, naslova BONITET PODUZEA govori o teorijskim postavkama o potrebi za

mjerenjem uspjenosti poslovanja, objanjava koncepte ispitivanja i modele za mjerenje

uspjenosti poslovanja poduzea. Definira pojam i znaenja boniteta, odgovara na pitanje

zato se uope bonitet ocjenjuje. Obraeni su pojmovi reputacije i imid koji su u uskoj vezi

sa bonitetom.

Naslov treeg dijela rada je METODOLOGIJA OCJENE BONITETA PODUZEA. Ovim

se poglavljem eli pokazati znaaj pokazatelja za ocjenu boniteta, navode se sustavi

pokazatelja, te modeli za ocjenu boniteta ( Altmanov Z- Score model, Beaverov pokazatelj).

Objanjavaju se i definiraju koji su to kvantitativni i kvalitativni pokazatelji u ocjeni boniteta,

prednosti i nedostaci navedenih pokazatelja. Takoer ovo poglavlje objanjava koje su to

standardne veliine koje se koriste za usporedbu pokazatelja. Objanjena je vanost

financijskih izvjetaja kao izvor informacija za ocjenu boniteta.

U etvrtom dijelu rada naslova SUVREMENI PRISTUP OCJENI BONITETA definiraju se

obiljeja suvremene ocjene boniteta podueza. Prikazane su i najee koritene metode

ocjene boniteta, prije svega sa naglaskom na GIRAFE metodu ocjene boniteta. Objanjava se

i drugi suvremeni nain ocjene boniteta koji uzima u obzir kvalitativni aspekt, a to je ocjena

korporativnog upravljanja. Definirane su i druge metode ocjene boniteta, CAMEL metoda,

CAMPARI metoda.

Peti dio rada, naslova HRVATSKE AGENCIJE ZA UTVRIVANJE BONITETA navode

se agencije koje su mjerodavne za ocjenu boniteta te izdavanje bonitetnih izvjetaja u

Republici Hrvatskoj. Na primjeru Financijske agencije FINA, daje se prikaz izrade

metodologije ocjene bonitete. Objanjava se koriteni model u ocjeni boniteta, temelj

razvrstavanja ( veliina ukupne imovine). Takoer, objanjavaju se sustavi pokazatelja koji su

3

koriteni u ocjeni boniteta. Objanjeni su i obrasci BON 1, BON PLUS, u kojima su navedani

podaci o bonitetu te dani primjeri.

esti dio rada, pod naslovom AGENCIJE ZA UTVRIVANJE BONITETA U EU daje

pregled utvrivanje boniteta od stranih agencija u EU koje su mjerodavne za ocjenu boniteta

poslovanja poduzea. Poblie su objanjene agencije Dun & Bradstreet, Creditreform,

Kreditschutverband.

Posljednji dio je ZAKLJUAK koji je sinteza cijelog rada, te sadri kljune stavove i

zakljuke koji su dani u radu.

4

2. BONITET PODUZEA

U ovom drugom dijelu objanjen je pojam i znaenje ocjene boniteta, navedeni su razlozi i

svrha ocjene boniteta. Takoer, objanjena je potreba za mjerenjem uspjenosti poslovanja

poduzea te su obraeni modeli mjerenja uspjenosti. Analizirani su pojmovi reputacija i

imid te njihova povezanost s bonitetom.

2.1. Pojam i znaenje ocjene boniteta

Pojmovno odreenje boniteta nije jednoznano. Postoje razliita shvaanja i tumaenja. Tako

se pod pojmom boniteta misli na vjerojatnost nastupanja insolventnosti poduzea u

budunosti. Prema neto irem shvaanju ocjena boniteta podrazumijeva ocjenu likvidnosti i

kreditne sposobnosti. No ipak ocjena boniteta najee se odnosi na sveobuhvatnu ocjenu

temeljenu na analizi zavrnog rauna i situacije poduzea, ocjenu ekonomskih pojava u

poduzeu, oznaku neopipljive sigurnosti s obzirom na ugled poduzea, dobrotu, unutarnju

vrijednost, oznake koje u sebi sadre ujedno i ocjenu likvidnosti i kreditne sposobnosti

poduzea (Bahtijarevi iber F., Sikavica P., 2001.).

Bonitet je sloen pojam, a oznaava kvalitetu poslovanja poduzea. Kako je kvaliteta irok

pojam i za pojedinca razliito shvaena tako se i bonitet razliito tumai, kao npr. kredibilitet,

platena i kreditna sposobnost, uspjenost, imid, rejting (Vujevi I., 2005.).

Bonitet je znaajan imbenik financijske situacije poduzea i predstavlja ukupnost rezultata

ostvarenih poslovanjem poduzea, odnosno, predstavlja stupanj kvalitete cjelokupnog

poslovanja poduzea koje se ocjenjuje temeljem niza podataka i informacija kvantitativnog i

kvalitativnog sadraja ( Popovi ., Vitezi N., 2009.).

Svrha boniteta je ocijeniti ekonomski i financijski poloaj te rezultate poslovanja poduzea,

odnosno analiza cjelokupne kvalitete poslovanja poduzea, poslovnih partnera, a pritom je

glavni cilj ocjene boniteta izbjegavanje rizika u poslovanju i donoenju pogrenih odluka.

Polazei od sadraja za ocjenu boniteta, moe se promatrati kao (Popovi ., Vitezi N.,

2009.):

Bonitet kratkog sadraja ili jednostavni bonitet:

Uglavnom obuhvaa podatke i informacije o solventnosti i likvidnosti poduzea.

Informacije o solventnosti daju uvid u stupanj podmirenosti obveza to je najvaniji

pokazatelj u kratkoronim poslovima poduzea.

5

Bonitet proirenog sadraja ili sloeni bonitet:

Koristi se podacima i pokazateljima za ocjenu financijske situacije poduzea. Bonitet

takvog sadraja je najei oblik shvaanja boniteta, osobito prilikom dobivanja

kredita, garancija banaka i sloenijih vjerovniko - dunikih odnosa. Ova vrsta

analize boniteta obuhvaa iri aspekt poslovanja, ukljuujui trinu situaciju

poduzea, tehnoloku opremljenost, konkurentnost poduzea i slino.

Bonitet najsloenijeg sadraja ili kompleksni bonitet:

Temelji se na itavom nizu kvantitativnih ( financijskih i nefinancijskih) i kvalitativnih

podataka i pokazatelja koji prikazuju ekonomski poloaj, rezultate poslovanja i

poziciju na tritu, drutvenu odgovornost, tj. cjelokupnu kvalitetu poslovanja.

Kompleksni bonitet daje uvid u cjelokupno poslovanje poduzea i poziciju poduzea u

okruenju u kojem posluje. Ova analiza boniteta koristi se prilikom donoenja odluka

o dugoronim i kompleksnim poslovima poduzea, kao to su razliita kapitalna

ulaganja, preuzimanja poduzea i openito ulaganja u rizine poslove. Kompleksni

bonitet analizira i ugled i imid poduzea te perspektivu poduzea u budunosti na

osnovi tih elemenata.

U pravilu bonitet moe ocjenjivati svatko tko iz bilo kojeg razloga ima potrebu za ocjenom, a

raspolae znanjem i podacima. Za eksterne potrebe to ine ovlatene organizacije kao

Financijska agencija (FINA) koja izdaje bonitetne informacije svim poslovnim subjektima i

druge privatne agencije koje su se registrirale za obavljanje djelatnosti ocjene boniteta, analize

poslovanja. Interno bonitet ocjenjuju banke za svoje potrebe kod dodjele kredita, odnosno

svako poduzee pojedinano za svoje potrebe (Popovi ., Vitezi N., 2009.). Bez obzira da li

se bonitet analizira za interne ili eksterne potrebe provodi se radi izbjegavanja potencijalnih

poslovnih rizika.

Izbjegavanje poslovnih rizika, te kriznih stanja u poduzeu mogue je ako se raspolae

pravovremenim i tonim podacima i pokazateljima ne samo vlastitog poduzea nego i

poslovnog partnera.

Bonitet se moe analizirati polazei od dva aspekta (Vitezi N., 1996.):

vlastitih potreba u poduzeu, a u cilju sprijeavanja eventualnih kriznih stanja,

ocjenjivanja poslovnog partnera, radi sprijeavanja meusobnih poslovnih rizika.

6

Postoje tri glavna razloga utvrivanja boniteta poduzea (Leko V., 1996.):

potreba kontinuiranog praenja vlastite financijske situacije, analiziranja ostvarenih

financijskih pokazatelja, planiranja financijskih instrumenata i provoenja

financijskog nadzora,

izraunavanje i analiza financijskih pokazatelja poslovnih partnera s kojim poduzee

posluje,

pruanje potencijalnim ulagaima ili kreditorima relavantne informacije o poslovanju

u cilju donoenja odluka za financijskom potporom.

2.2. Teorijske postavke o potrebi za mjerenjem uspjenosti poslovanja

Bonitet u vrlo irokom smislu oznaava uspjenost ili kvalitetu poslovanja poduzea. Stoga je

vrlo bitno odrediti to ini jedno uspjeno poduzee. Uspjeno poduzee karakteriziraju

njegovo profitabilno i stabilno poslovanje na dui vremenski period, financijska sposobnost

da podmiri svoje obveze u svakom trenutku i u cijelosti i dugorona stabilnost tj. platena i

kreditna sposobnost, te da uz sve to poduzee ima dobar glas ( good will) u javnosti.

Mjerenje uspjenosti poslovanja predstavlja ocjenu rukovoenja organizacijom i vrijednost

koju ona daje kupcima, dioniarima i drugim interesnim skupinama (Moullin M, 2003.).

Mjerenje uspjenosti poslovanja vrlo je vano za svako poduzee, kako bi se na temelju

rezultata mjerenja ocjene boniteta, ocjene pokazatelja mogle donositi pravovremene i valjane

odluke, te predvidjeti mogue rizike koji bi mogli utjecati na ostvarivanje poslovnih ciljeva

poduzea. Brojni su razlozi za mjerenjem poslovne uspjenosti poduzea: promjena prirode

poslovanja, vea i jaa konkurencija, promjene u organizacijskim strukutrama poduzea,

zahtjevniji potroaci i suvremenija tehnologija (Neely, 1999.). Uspjenost poslovanja

poduzea mjeri se prema odreenim kriterijima, a oni su razliiti i usuglaeni s ciljevima

poslovanja zbog kojih se i poduzimaju poslovne aktivnosti. Sa stajalita profita ili dobiti kao

cilja, kriterij moe biti iznos njegova ostvarenja, a uspjenost se mjeri prema planu, prema

ostvarenju u prolom razdoblju, u usporedbi s ostvarenim profitom konkurenta na domaem i

stranom tritu, s prosjekom profita ostvarenog u grani i u gospodarstvu u cjelini. Takoer

uspjenost se moe ocjenjivati sa stajalita trokova poslovanja, uvoenja novih proizvoda,

osvajanja novih trita, primjene suvremene tehnologije, uvoenja inovacija, zatite okoloa,

odnosa s javnou i velikog broja drugih kriterija (Ljubi D., 2004.).

7

Razvijene su brojne metode, modeli, pokazatelji i sustavi za mjerenje uspjenosti poslovanja

poduzea. Dosadanji tradicionalni pristupi mjerenja uspjenosti poslovanja poduzea postali

su nepotpuni u novom suvremenom okruzenju prvenstveno zbog njhove orijentacije na

prolost, nepovezanosti s nematerijalnim aspektima poslovanja, kratkorone orijentacije te

naglaavanja rezultata bez uzroka (Vrdoljak Ragu I., 2010.). Kritike tradicionalnim

financijskim mjerama je upravo u tome to ne osiguravaju kvalitetne informacije o

potroaima i konkurenciji te zanemaruju odgovornost, fleksibilnost i fokusiranje na

strategiju. Osim financijskih aspkata utvrivanja poslovne uspjenosti pojavljuju se i

nefinancijski aspekti poput karte uravnoteenih ciljeva ( Balanced Scorecard Concept),

Prizma model poslovanja, Six Sigma, Benchamarking.

Tablica 1. Najvaniji imbenici kojima se mjeri uspjenost poslovanja

VRIJEME KVALITETA FLEKSIBILNOST TROKOVI

Vrijeme proizvodnje

Svojstva Kvaliteta materijala Prodajna cijena

Vrijeme dostave

Pouzdanost Novi proizvod Dodana vrijednost

Uestalost dostave Percepcija kvalitete Modificirani

proizvod

Trokovi usluga

Stopa proizvodnosti

Izvrenje Volumen Trokovi proizvodnje

Izvor: Obrada autora

U tablici 1. nalaze se etiri imbenika ( vrijeme, kvaliteta, fleksibilnost, trokovi) koji se

koriste kod mjerenja uspjenosti poslovanja. Prilikom mjerenja uspjenosti poslovanja bitno

je imati veliku stopu proizvodnosti i to krae vrijeme dostave Trokovi bi trebali biti to

nii. Kao vaan imbenik navedena je i fleksibilnost poduzea, to govori o tome kako se

poduzee prilagoava novim situacijama i promjenama na tritu, na nain da razvija novi ili

ve postojei proizvod te modificira proizvod. Pod kvalitetom podrazumijeva se izvrenje

zadatka, kako potencijalni potroai percipiraju kvalitetu proizvoda te svojstva proizvoda i

njegovu pouzdanost.

U vrijeme globalizacije trita, dinamike okoline poduzea sve se vie pojavljuje potreba za

ocjenom boniteta kao jednom od od znaajnih imbenika za ocjenom uspjenosti i kvalitete

poslovanja.

8

2.3. Modeli mjerenja uspjenosti poslovanja poduzea

Dosadanji tradiocionalni pristupi mjerenju uspjenosti poslovanja postali su nepotpuni u

novom poslovnom okruenju prije svega zbog njihove orijentacije na prolost, nepovezanosti

s nematerijalnim aspektima poslovanja, kratkorone orijentacije te naglaavanja rezultata bez

uzorka. Stoga su organizacije prisiljene pronai zamjenu tradicionalnim financijskim mjerama

uspjenosti poslovanja sa naglaskom na povezivanje mjera uspjenosti poslovanja sa ljudima i

poslovnim procesima ije se snage ili slabosti ne mogu prikazati u bilanci stanja (Vrdoljak

Ragu I., 2010.).

U nastavku e se prikazati modeli mjerenje poslovne uspjenosti.

Benchmarking: je suvremeni model koji na temelju usporedbe s drugim poduzeima prua

mogunost uenja i promjene ponaanja. U poslovnoj praksi benchmarking je instrument

kojim organizacija kontinuirano usporeuje i mjeri vlastito poslovanje u odnosu na druge

organizacije, ui od najuspjenijih te primjenjuje steena znanja s ciljem poveanja

uspjenosti i efikasnosti vlastitog poslovanja ( Osmanagi Bedenik N., Ivezi V., 2006.). U

svojoj biti benchmarking je usporeivanje jednog poslovnog subjekta s drugim, obino

uspjenijim ili vie njih (Vizjak A., Alkier Radni R., 2006.).

Primjena benchmarkinga treba se odnositi na poboljanje interne ili eksterne poslovne

aktivnosti pojedinog poduzea ili drugog poslovnog subjekta, te na poboljanje proizvodnih

procesa ili upravljanja pojedinim poduzeem od strane menadmenta odnosnog poduzea.

Potrebno je utvrditi tko u konkurentskoj brani najbolje posluje, te otkriti uzroke uspjenosti

konkurencije. Prednosti primjene benchamarkinga u poslovanju su sljedee ( Osmanagi

Bedenik N., Ivezi V., 2006.):

Unapreenje kvalitete proizvoda i usluga

Unapreenje poslovnih procesa

Sniavanje trokova poslovanja

Poveanje zadovoljstva kupaca

Usmjeravanje na postizanje maksimuma u poslovanju

Postizanje konkurentske prednosti

Poveanje kreativnosti unutar organizacije

Unapreenje kvalitete organizacije u cjelini

Poveanje profita

9

Benchmarking ne treba koristiti u sluaju nepovoljnog poslovanja ili loe proizvodnje. Treba

ga koristiti sustavno, kako bi se poslovni subjekt mogao pravovremeno usmjeriti u poeljnom

pravcu djelovanja. Usporeivanje djelovanja s konkuretnskim poslovnim subjektom, stalno

praenje djelovanja raznih organizacijskih dijelova unutar poduzea, pomae prilikom

uspjenijeg organiziranja unutranje strukture poduzea, te ukazuje na putove promjena

djelovanja uoenih slabih toaka.

Balanced Scorecard (BSC): model mjerenja uspjenosti koji je usmjeren na uravnoteeno

rasporeivanje i mjerenje svih uinaka, a ne samo financijskih, tako da se svi dovedu u sklad s

vizijom, ciljevima i strategijom poduzea. Mjerenja se odnose na zadovoljstvo kupaca,

financijske rezultate, interne poslovne procese te uenje i rast, sve mora biti jasno, vrlo

kratko, pregledno i naznaavati samo bitno.

10

Slika 1. Temeljna konstrukcija BSC modela

Izvor: Obradio autor

Konstrukcija modela bilance postignua temelji se na postavljanju kljunih pitanja svake

pojedine perspektive (Osmanagi Bedenik N., 2002.):

Financije: to oekuju ulagai i druge ukljuene strane i to to znai za strategijske

ciljeve financijske perspektive?

Kupci: Kako nas kupci vide i doivljavaju? Kako treba definirati strategijske ciljeve s

obzirom na zadovoljenje elja kupaca, kako bi se postigli financijski ciljevi? Kako

osvojiti nove kupce?

Interni procesi i funkcije: Koje temeljne procese trebamo unaprijediti kako bi se mogla

ispunti oekivanja kupaca?

11

Uenje i rast: Moemo li odrati sposobnost stvaranja vrijednosti, neprekidne

promjene i unapreivanja sustava? Pridonose li svi zaposlenici realizaciji cilja?

Ciljevi uvoenja BSC modela u poduzea mogu se klasificirati u sljedee skupine:

uravnoteeno upravljanje, poboljana operacionalizacija strategije, poboljana transparentnost

i priopavanje ciljeva organizacije. Ravnotea se nastoji uspostaviti u tri podruja: izmeu

financijskih i nefinancijskih pokazatelja, eksternih i internih strana, te izmeu iskazujuih i

nagovjetavajuih mjera uspjenosti. Poboljanom operacionalizacijom strategije osigurava se

izravna povezanost strategija, plana, individualnih ciljeva zaposlenika same kontrole

provoenja poslovnih planova. Stavlja se naglasak na provedbu oblikovane strategije te

naina na koji jedna organizacija ostvaruje planirane ciljeve. Poboljana transparentnost

odnosi se na dokumentiranost ciljeva, to znai bolje razumijevanje zadataka, samim time i

vea motivacija za rad (Jankovi S., 2007.).

Kao i svaka metoda, i BSC metoda ima svoje prednosti i nedostake u svojoj primjeni.

Neosporna vrijednost je koju ima za uspjeno voenje poslovanja. Dakle prednosti su

povezanost, mogunost kombinacije financijskih i nefinancijskih pokazatelja, ostvarivanje

strategije te uporabljivost. BSC povezuje naizgled odvojena, ali zapravo potpuno ovisna

podruja poslovanja. Kombiniranje etiriju osnovnih financijskih i nefinacijskih pokazatelja,

predstavlja potrebnu opciju zato to se tradicionalni financijski pokazatelji smatraju izvjeem

o prolim dogaajima bez indikacija na koji nain menadment moe poboljati uinak u

budunosti. BSC uklanja jaz izmeu mjerenja kratkorone i dugorone uspjenosti poduzea.

Sustav uravnoteenih ciljeva nastoji svakog zaposlenika upoznati sa stratekim ciljevima

poduzea i strategijama za njihovo ostvarivanje te motivirati ga da u ostvarenje ciljeva ugradi

i vlastiti doprinos. Kao jedna od prednosti BSC-a je i uporabljivost, gdje se prije svega misli

na korisne informacije koje rezultiraju primjenom ovog koncepta (Hoevar M., 2007.).

Svaka organizacija mora biti svjesna svih ogranienja BSC modela. Nedostaci su: novost,

nepotpunost te openost. Kao prvi nedostatak navodi se novost, koju objanjavamo time da se

kod zaposlenika esto javlja otpor prema promjenama, budui da je loa vertikalna

komunikacija unutar samog poduzea te nisu upoznati s onim to se zapravo od njih oekuje.

Sljedei nedostatak je nepotpunost. Uvijek se moe bolje i iscrpnije analizirati poslovanje.

Postoje podruja organizacije koja su kritina za poslovanje te zahtijevaju podrobniju analizu.

Najveim nedostatkom smatra se predugo vrijeme primjene i mnogo sredstava. Veina

poduzea smatra kako je koncept kompliciran i teak za razumijevanje ( Hoevar M., 2007.).

12

Six Sigma. Six sigma je poslovna strategija i metoda za unapreivanje kvalitete. To je model

koji organizacije opsrkbljuje alatima za poveanje uinkovitosti njihovih procesa. Metoda

otkriva i uklanja uzroke pogreaka u poslovnim procesima na nain da se fokusira na outpute

koji su vani za potroae. Cilj Six sigme metode je proizvodnja bez pogreaka. Ovaj sustav

upravljanja kvalitetom je razvijen u Motoroli 80-tih godina dvadesetog stoljea s ciljem

unapreenja kvalitete eliminacijom greaka. Six sigma model menadment i organizaciju

usmjerava na etiri kljuna podruja ( Osli I., 2008.):

1. Razumijevanje i upravljanje zahtjevima kupaca

2. Usmjeravanje kljunih procesa prema ispunjenju utvrenih zahtjeva

3. Koritenje rigorozne analize podataka za razumijevanje i minimalizaciju varijacija u

kljunim procesima

4. Provoenje brzih i konstantnih unapreivanja u poslovnim procesima

Six Sigma model prije svega daje panju na poboljanje procesa, a ne na krajnji rezultat, u

kojem se procesi postupno poboljavaju s jedne razine na drugu.

Prizma model. Prizma model je alat koji nastoji povezati pet vezanih perspektiva -

zadovoljstvo stakeholdera, strategije, procese, sposobnosti i doprinos stakeholdera (u

stakeholdere se ubrajaju investitori, kupci i posrednici, zaposlenici, drava i socijalna

zajednica, dobavljai i sl.) i pruiti strukturu, koja e omoguiti menadmentu da

razmiljaju kroz odgovore na pet osnovnih pitanja ( Bakoti D., 2014.):

1. Zadovoljstvo stejkholdera: Tko su stakeholderi i to oni ele?

2. Doprinos stakeholdera: to se eli i to se oekuje od stakeholdera?

3. Strategije: Koje strategije treba ostvariti da bi se zadovoljili skupovi elja i potreba

stakeholdera?

4. Procesi: Kako postaviti procese da bi se omoguilo ostvarenje strategije?

5. Mogunosti: to je potrebno kako bi se omoguilo efikasno funkcioniranje procesa?

Piramida poslovanja. Ovaj model mjerenje strateke analize i tehnike izvjetavanja nastao je

kao rezultat nezadovoljstva s tradicionalnim mjeriteljima koritenja sredstava, efikasnosti,

13

produktivnosti i ostalim financijskim mjeriteljima (Popovi ., Vitezi N., 2009.). Sustav se

sastoji od etiri razine poslovanja koje su podstavljene u obliku piramide.

Slika 2. Piramida poslovanja

Izvor: Obradio autor

Ovi temeljni operativni kriteriji na dnu piramide su osnova i klju za postignue rezultata i

osiguranja uspjene provedbe strategije poduzea.

2.4. Objanjenje pojmova imid i reputacija i povezanost s bonitetom

Bonitet se zbog svoje kompleksnosti esto tumai kao imid ili reputacija nekog poduzea.

Stoga je potrebno objasniti razliku izmeu pojmova imida i reputacije, te znaenje imida u

ocjeni boniteta.

Imid je vlastito definiranje poduzea, emocionalna predoba, percepcija ili slika koju ljudi

imaju o vanjskim, vidljivim osobinama tvrtki i robnih marki. Kao to ljudi pokazuju svoju

osobnost kroz odjeu koju nose, auto koji voze, radno mjesto, asopise koje itaju, tako i

organizacija pokazuje osobnost kroz proizvode i usluge koje nudi, naine na koje postupa sa

14

zaposlenima, oglaavanjem, cjelokupnim vizualnim izgledom, znakovima na zgradi i

vozilima tvrtke. Cjelokupnim vizualnim izgledom, ambalaom i oglaavanjem svoju osobnost

pokazuju i robne marke.

Imid poduzea nije ono to poduzee vjeruje da jest. To su osjeaji i vjerovanja o poduzeu

koji se nalaze u glavama njihove publike. Imid poduzea predstavlja cjelokupni dojam o

poduzeu predstavljen identitetom i ostalim obiljejima znaajnima za ciljnu publiku.

Mjerenje imida je bitno za definiranje, provoenje i mjerenje uinkovitosti svih

komunikacijskih aktivnosti tvrtke kojima se tvrtka/robna marka u javnosti eli

(re)pozicionirati na tono odreen nain. Proces mjerenja imida sastoji se od dva temeljna

koraka istraivanja. Prvi korak je kvalitativno istraivanje u ciljnim javnostima kojima

odreujemo elemente imida koje ciljne skupine povezuju sa osobinama organizacije ili robne

marke. Slijedi kvantitativno mjerenje imida kojim odreujemo koje elemente imida

tvrtki/robnoj marki pripisuju ciljne skupine.

Za razliku od industrijske ekonomije, gdje su glavna obiljeja fiziki i financijski kapital, u

dananjoj ekonomiji kapital je neopipljiv i sastoji se od imida poduzea, robnih marki,

povezanosti s partnerima, odnosa s korisnicima i od znanja i sposobnosti zaposlenika. Jedna

od osnovnih strategija uslunih poduzea jest stvaranje i jaanje imida u javnosti, jer za

korisnika, pogotovo za korisnika usluga, veu vrijednost ima poduzee s bolje pozicioniranim

imidom na tritu. Imid poduzea zasniva na identitetu poduzea, odnosno to je dojam o

cjelokupnom poduzeu. Kada je teko procijeniti obiljeja usluge, tada je imid poduzea

jedan od najvanijih elemenata koji utjee na percepciju kvalitete, na korisnikovu procjenu

zadovoljstva uslugom i na njegovu lojalnost ( Grgi D., 2007.).

Imid poduzea jedan je od glavnih naina za stjecanje konkurentske prednosti poduzea na

tritu. Zbog samog naina stvaranja imida zasnovanog na vlastitoj osobnosti i identitetu

nemogue je kopirati niti imitirati. U dananjim uvjetima poslovanja, gdje sitnice stvaraju

gubitak udjela i korisnika na tritu, prosjenost je nedostatak. Stoga poduzea stvaranjem,

repozicioniranjem i odravanjem pozitivnog imida ostvaruju konaan cilj, a to je stvaranje

konkurentske prednosti i strateko pozicioniranje uslunoga poduzea na tritu i dugorono

zanimanje prostora u svijesti korisnika.

Za razliku od imida koji se fokusira na posljednja vjerovanja o poduzeu, a moe biti i

rezultat upotrebe metafora ili antropologizma, reputacija poduzea je zbroj vrijednosti koje

razliite interesne utjecajne skupine pripisuju poduzeu na osnovi svoje percepcije i

interpretacije slike koju poduzee alje i njegova ponaanja neko vrijeme predstavlja

dugorono kolektivno procjenjivanje integriteta poduzea. Neka istraivanja su pokazala da

15

su imid i identitet poduzea relativni i da upravljanje reputacijom ukljuuje harmoniziranje

tih dvaju koncepatat i da ta harmonija rezultira financijskim rezultatima ( Grgi D., 2008.).

Rije reputacija izvedena je iz latinske rijei reputance to znai ocijeniti, prosuditi,

smatrati. Termin reputacija definiran je kao: procjena kojom se nekoga ocjenjuje, ocjena

javnog miljenja, ocjena koja se pripisuje osobi, stvari ili djelu.

Reputacija u biti predstavlja sklad izmeu identiteta i imida poduzea. Prezicnije reeno,

reputacija poduzea integrirani je psiholoki konstrukt koji je deriviran iz triju neopipljivih

vrijednosti: osobnosti ( ono to poduzee stvarno jest), identiteta ( ono to poduzee tvrdi da

jest), i imida ( onako kako poduzee percipiraju drugi) (Davies i Miles, 1998.).

Potrebno je izgraditi poduzee sa vrstim i jasnim identitetom koji predstavlja naglaenu

realnost i da se mora raditi na tome da se izjednai sa imidom koji ima javnost da bi se

stvorila snana i konherentna reputacija. Za razliku od imida koji se fokusira na posljednja

vjerovanja o poduzeu, a moe biti rezultat upotrebe metafora, reputacija poduzea je zbroj

vrijednosti na osnovi svoje percepcije i interpretacije slike koju poduzee alje i njegova

ponaanja neko vrijeme i predstavlja dugorono kolektivno procjenjivanje integriteta

poduzea. Reputaciju se mora zasluiti. Reputacija ima neke sljedee karakteristike ( Grgi

D., 2008.):

To je dinamian koncept

Potrebno je vrijeme da se izgradi i upravlja njome

Postoji bileteralni odnos izmedu koncepta reputacije i imida poduzea: reputacija

poduzea znaajno ovisi o svakodnevnim imidima koje ljudi stvaraju o poduzeu na

osnovi njegova ponaanja, komunikacije i simbolizma, a u isto vrijeme reputacija

poduzea moe utjecati i na svakodnevne imide koje zainteresirane skupine imaju o

poduzeu

Pozicionira poduzee na tritu u odnosu na konkurenciju

Reputacija se sastoji od percepcija, odnosno naina kako vas drugi vide. Stoga je vrlo teko

manipulirati njome. Kako bi se izgradila dugotrajna i prepoznatljiva reputacija, poduzee

mora uspostaviti snane odnose, ne samo s korisnicima, ve i svima koji su sastvani dio

poduzea. Reputacija poduzea je strateka vrijednost. Snana reputacija rezultat je

komuniciranja, tj. izraavanja vjerodostojnih i izvornih, osebujnih vrijednosti i osobnost

poduzea. Znai dobra reputacija nije samo povrna, plitka. Kako bi reputacija bila uspjena

ona mora postati DNK poduzea ( Grgi, D., 2008.). Jaka i prepoznatljiva reputacija mora

imati ova etiri osnovna elementa: pouzdanost, kredibilitet, povjerenje, odgovornost.

16

Na tritu se vie vjeruje poduzeima koja se potuju, pa im se daju prednosti u dvojbenim

situacijama. Na taj nain poduzee dijeli komparativnu prednost. Navode se slijedei naini

na koje dobra reputacija pomae poduzeu (Grgi D., 2008.):

Pomae smanjiti rizik koji korisnici osjete kada kupuju proizvod ili uslugu.

Pomae korisnicima u odabiru izmeu proizvoda i usluga koje oni precipiraju kao

sline.

Poveava zadovoljstvo zaposlenika.

Omoguuje zapoljavanje boljih i kvalitetnijih zaposlenika.

Poveava uinke oglaivanja i prodajnog osoblja.

alje jake signale konkurenciji.

Pomae poveanju kapitala tritu dionica.

Jedan od osnovnih ciljeva reputacije je strateko pozicionranje, onosno odreivanje poloaja

poduzea i njegovih proizvoda i usluga na tritu u odnosu na konkurenciju. Neka istraivanja

pokazuju da su imid i reputacija relativni i da upravljanje reputacijom ukljuuje

harmoniziranje tih dvaju koncepata i ta harmonija rezultira financijskim rezultatima.

Postoje nekoliko instrumenata kojima se reputacija moe mjeriti, to su (Grgi D., 2008):

procjena specijaliziranih magazina

kvocijent reputacije

skala osobnosti poduzea

Prvi instrument je procjena specijaliziranih instrumenata. Ovaj instrument mjerenja sadri

usku perspektivu procjene poduzea. Njegov najvei nedostatak zasniva se na injenici da se

procjena poduzea temelji samo na miljenjima top menadmenta vlastitog poduzea. Na taj

nain se dovodi u pitanje sama objektivnost procjenjivanja. Osim toga, pokazala se nunost

prihvaanja ire perspektive gdje bi bile ukljuene i ostale interesno - utjecajne skupine u

procjenjivanje reputacije poduzea. Kvocijent reputacije slui kao standard za mjerenje

reputacije poduzea, kao alat za analiziranje i prosuivanje injenica to interesno utjecajne

skupine misle o poduzeu. Kvocijent reputacije sastoji se od slijedeih est kategorija uz

pomo poduzee ima dobru reputaciju (Grgi, D., 2008.):

Emocionalni sud svianje, divljenje ili povjernje prema poduzeu.

Proizvodi/ usluge visoke kvalitete, inovativnost, pouzdanost i isplativost.

Financijski rezultat profitabilnost, nizak rizik investiranja i povjerenje u daljni rast.

17

Vizija i vodstvo trine prilike, odlino vodstvo i jasna vizija za budunost.

Radno okruenje dobro voeno poduzee, dobra prilika za radno mjesto i dobri

zaposlenici.

Drutvena odgovornost poduzea podupiranje dobrih ciljeva i ope dobrobiti,

odgovornost prema okoliu i drutvenoj zajednici i odravanju visokih standarada u

nainu na koji se odnosi prema ljudima.

Zadnji instrument mjerenja osobnosti poduzea je skala osobnosti poduzea. Ovaj instrument

vue korijene iz 70- ih godina prolog stoljea kada je Markham predloio upotrebu skale

osobnosti za usporeivanje reputacije nekog poduzea s reputacijom konukurenata. Tada su u

procjeni reputacije koritene bipolarne skale s suprotnim vrijendostima poput: ekstrovertna

introvertna, fleksibilna kruta, uinkovita neuinkovita, brza spora, iskrena neiskrena,

inovativna neinovativna. U daljnjim istraivanjima Aaker je predloio skalu sa sedam

dimenzija koja se temelji na osobnosti poduzea. To su : ugodnost, poduzetnost, strunost,

elegancija, bezobzirnost, maizam, leernost.

Reputacija i imid vrlo su bitni kada se govori o ocjeni boniteta poduzea kao jedan od naina

kroz koji se bonitet moe sagledavati. Reputacija poduzea se mora zasluiti, dok se imid

poduzea mora i moe stvoriti. Imid je vlastita slika, percepcija ili emocionalna predodba

pojedinca o pojedinom poduzeu na osnovi njegovih stavova, razmisljanja, a bonitet oznaava

kvalitetu poslovanja poduzea. U odnosu na imid, reputacija je slika poduzea kako se ono

predstavlja u javnosti svojim postupcima i aktivnostima. Kako bi se dobila cjelokupna slika

poduzea, potrebno je provesti sveobuhvatnu analizu ocjene boniteta te promatrati reputaciju

ili imid poduzea.

18

3. METODOLOGIJA OCJENE BONITETA PODUZEA

Danas se bonitet poduzea ocjenjuje temeljem itavog niza pokazatelja. U tom smislu razvile

su se i razliite metodologije ocjene boniteta, gdje se uz kvantitativne pokazatelje sve vie

ukljueni i kvalitativni pokazatelji koji se ne iskazuju brojanim vrijednostima. Pokazatelji su

nedvojbeno neizostavan instrument istraivanja karakteristika poslovanja poduzea. Kao

osnova za ocjenu poslovanja poduzea su financijski izvjetaji.

3.1. Financijski izvjetaji kao podloga za ocjenu boniteta

Temelj za ocjenu boniteta su financijski izvjetaji. Meutim, financijski izvjetaji ne pruaju

sve informacije koje su potrebne korisnicima, jer oni uglavnom daju sliku financijskih

uinaka prolih dogaaja i ne pruaju nefinancijske informacije (Vujevi I., 2005.).

Svrha financijskih izvjetaja je u pruanju informacija o poduzeu i to o njegovoj imovini,

obvezama, glavnici, prihodima i rashodima, ukljuujui dobitke i gubitke, ostalim

promjenama glavnice te novanim tokovima poduzea. Zadatak analize financijskih izvjetaja

je upravo u tome da se prepoznaju dobre osobine poduzea da bi se te prednosti mogle

iskoristiti, ali i da se prepoznaju slabosti poduzea kako bi se mogla poduzeti korektivna

akcija. Svrha analize financijskih izvjetaja je procjena trenda, veliine, dinamike i rizinosti

buduih novanih tijekova tvrtke. Radi stjecanja cjelovite i to objektivnije slike o perspektivi

tvrtke ija su izvjea predmet analize, potrebno je dobivene rezultate procijeniti u svijetlu

vremenske dinamike, rezultata konkurencije i korporacijske strategije, uz pravilan izbor

pokazatelja ( Vidui Lj., 2005.).

Prilikom analize financijskih izvjetaja koriste se sljedea analitika sredstva i postupci

(libar D., 2010.):

Usporedivi financijski izvjetaji koji omoguuju praenje promjena kroz vie

obraunskih razdoblja

Praenje promjena pomou raznih indeksa

Strukturni financijski izvjetaji

Analiza pomou pokazatelja

Specijalne analize (analize toke pokria, predvianje novanog tijeka, analize

promjene bruto mare)

19

Osim analize unutar poduzea dobro je napraviti i usporednu analizu konkurencije te vidjeti

kako poduzea posluje u odnosu na druge te se usporediti sa prosjekom grane u kojoj

poduzee posluje (benchmarking analiza).

Razlikujemo horizontalnu i vertikalnu analizu financijskih izvjetaja. Horizontalna analiza

koristi se za praenje tendencije promjena pojedinih pozicija financijskih izvjetaja. Na

osnovi sagledavanja tih promjena prosuuje se koliko je uspjeno i sigurno poslovanje

promatranog poduzea (ilbar D., 2010.). Horizontalna analiza ispituje financijsko i

ekonomsko stanje te rezultat poslovanja poduzea na temelju raunovodstvenih izvjetaja.

Temelji se na komparativnim financijskim izvjetajima, dok se vertikalna analiza temelji na

strukturnim financijskim izvjetajima. Vertikalna analiza omoguuje uvid u strukturu

financijskih izvjetaja. Prikazuje udjel svake stavke financijskog izvjetaja u odnosu na

odgovarajui zbroj. Koristi se za prikazivanje odnosa razliitih dijelova prema krajnjem

zbroju u jednom financijskom izvjetaju. Na primjer, u aktivi e tekua aktiva biti prikazana u

odnosu na ukupnu aktivu. Na jednak nain trokovi za prodano, bruto dobit, trokovi uprave i

prodaje, kamate itd., bit e prikazani kao postotak od ukupnog prihoda (Vujevi I., 2005.).

Ova analiza korisna je kod usporedbe sa konkurentima, za usporeivanje podataka poduzea u

uvjetima inflacije.

Temeljna financijska izvjea su : bilanca, raun dobiti i gubitka, izvjea o novanom toku,

biljeke uz financijska izvjea, izvjee o promjeni glavnice. Ostvarivanje cilja u smislu

osiguranja informacija o ekonomskim resursima ostvaruje putem bilance. Putem izvjetaja o

dobiti, tj. rauna dobiti i gubitka, osiguravaju se informacije o financijskom rezultatu,

odnosno uspjenosti poslovanja. Za osiguranje informacija o izvorima i koritenju novanih

sredstava potreban je izvjetaj o novanim tokovima. Informacije za potrebe kontrole temelje

se na sva tri navedena izvjetaja, a za osiguranje objanjenja i interpretaciju informacija

potrebni su i ostali financijski izvjetaji (Gulin D., Tuek B., ager L., 2004.). Podaci sadrani

u izvjetajima su objektivni i realni, a to se potvruje miljenjem revizora. Bez utvrene

objektivnosti i realnosti financijskih izvjetaja ne moe se, u pravom smislu rijei, govoriti o

ostvarenju ciljeva financijskog izjvetavanja.

Sva trgovaka drutva duna su prema Zakonu o raunovodstvu sastaviti i prezentirati

temeljna financijska izvjea. Zbog sve veeg razvijanja trinih uvjeta poslovanja i

odgovornosti onih koji u trgovakom drutvu donose poslovne odluke, veoma je vano

raspolagati kvalitetnim raunovodstvenim informacijama, kako bi se mogla izvriti procjena

vrijednosti te obujam i struktura imovine.

20

Najznaajniji korisnici financijskih izvjetaja prije svega su investitori i kreditori, bilo da se

radi o sadanjim ili potencijalnim investitorima i kreditorima, te menadmenta poduzea.

Vlasnici poduzea i ostali potencijalni investitori zainteresirani su, ponajprije, za informacije

koje govore o rentabilnosti ulaganja koja je povezana s rizikom ulaganja. Osim toga,

potencijalne kreditore i investitore zanimaju i informacije o bonitetu poduzea. Za informacije

o bonitetu poduzea, zainteresirani su i svi sadanji i budui poslovni partneri i konkurencija.

Primjerice, kratkorone kreditore, u prvom e redu zanimati likvidnost poduzea i procjena

novanih tokova u kratkom roku.

Analiza financijskih izvjetaja je najvaniji dio cjelokupne analize poslovanja drutva. Mnogi

korisnici financijskih izvjetaja esto ne mogu ocijeniti bonitet drutva iz njih, te smatraju da

izvjea slue samo za zadovoljavanje zakonskih uvjeta. Na temelju dobre analize moe se

donijeti mjerodavan sud o ocjeni boniteta promatranog drutva. Analiza omoguava odgovor

na pitanje kako je poduzee poslovalo u prethodnom razdoblju i kako poboljati rezultat u

narednom razdoblju. Upravo je analiza preduvjet racionalnog upravljanja poslovanjem i

razvojem drutva. Financijski rezutat pokazuje opi bonitet poslovanja drutva, a ocjena o

bonitetu najee utjee i na vrstu i obujam analize ( Vukoja B., 2009).

3.2. Znaaj pokazatelja i sustavi pokazatelja

Pokazatelji su posljedice veliina iz ijeg odnosa proizlaze i imbenici od utjecaja na veliinu

tog pokazatelja, dakle oni imbenici koji utjeu na veliine koje izraavaju brojnik i nazivnik

pokazatelja, pa se analiza nekog pokazatelja svodi na analizu veliina iz ijeg odnosa

proizlaze.

Pokazatelj je sredstvo analize koji stavlja u odnos veliinu i dinamiku odnosa, te se

omoguava bolja spoznaja veliina koje izraavaju odnosni pokazatelj (Vitezi N., 1996.).

Pokazatelji se dijele na tehnike (one koji se izraavaju odnosom fizikih izraenih jedinica),

financijske (koji se odnose na financijsko poslovanje) i na ekonomske. Financijsko

poslovanje, kao i ekonomsko poslovanje, te mnogi tehniki pokazatelji izraavaju ekonomske

znaajke poduzea s obzirom na navedeno, bolja podjela pokazatelja je na: naturalno (ili

fiziki) izraene pokazatelje (odnos koliine proizvoda i broja djelatnika), vrijednosno

izraene pokazatelje (odnos prihoda i trokova, odnos financijskog rezultata i prihoda).

Pokazatelj izraava kvalitetu i kvantitetu promatrane pojave, odnosno predstavlja

kvantitativan izraz kvalitete. S gledita poduzea i analize poslovanja, pokazatelji slue da bi

21

se njima poblie opisale i obrazloile odreene pojave i postupci koji se trebaju odvijati po

utvrenim kriterijima i naelima poslovanja te utvrdila odstupanja koja dovode do izvjesnih

poremeaja.

Razlozi zbog kojih menadment koristi pokazatelje mogu biti sljedei (Tintor J., 2000.):

U izobilju poslovnih dogaanja moe razdvojiti bitno od nebitnog i to iz

mnogobrojnih pogleda moe kvalificirano izabrati podatke.

Misli vie o relacijama nego o markama i vie o produktivnosti nego o proizvodnji.

Vidi kauzalne ondose, uzroke i posljedice, pozitivne i negativne faktore promjena.

Spoznaje vlastiti poloaj kao konkurent na tritu, spoznaje snage i slabosti poduzea

u usporedbi s drugim firmama i spoznaje kakva loa iznenaenja moe oekivati.

Raspolae instrumentima upravljanja koji koristi kada eli misliti i djelovati

orijentirano na cilj.

Svako poduzee ima svoje ciljeve koji su unaprijed definirani i koje eli postii. Tada

pokazatelji ukazuju na kvantitativna ostvarenja tih ciljeva, a time i na kvalitetu poslovanja u

cjelini. Imaju ulogu izvjetavanja o procesima koji se odvijaju u poduzeu, o stanju i o

rezultatima poslovanja. Usko su vezani za ciljeve poduzea jer omoguuju spoznaju kako

dobrih tako i loih strana poslovanja, te predstavljaju sredstvo kontrole ostvarenja ciljeva. Oni

su i sredstvo informiranja okruenja u kojem djeluje jedno poduzee, budui da na temelju

rezultata koje poduzee ostvaruje i ciljeve koje dostie, okruenje ocjenjuje i rangira

poduzee, odnosno ocjenjuje njegov bonitet, rejting i reputaciju. Taj odnos je permanentan i

trajan, a izraava se kroz rezultat i ostvarenje te poloaj na tritu.

Pri koritenju pokazatelja javljaju se sljedei problemi (Osmanagi Bedenik N., 2002.) :

Problem izbora pokazatelja pomou kojih se ele iskazati odreene karatkeristike

poduzea i njegova poslovanja, pitanje svenja pokazatelja uz nit vodilju malo

koliko je mogue i mnogo koliko je potrebno..

Problem rangiranja pokazatelja i njihova agregiranja u sud o bonitetu: nije dovoljno

utvrditi poloaj pojedinog pokazatelja, potrebno je utvrditi i meusobni odnos izmeu

pojedinih pokazatelja, tj. odgovoriti na pitanje koji pokazatelj je znaajniji, ali i za

koliko od nekog drugog. Problem agreigiranja pojedinih aspekata u cjelovit sud o

bontetu ovdje kreditnoj sposobnosti ostaje svakako otvorenim.

Problem osnove za usporeivanje: ocijeniti vrijednost nekog pokazatelja kao nisku ili

visoku, ocijeniti bonitet poslovanja poduzea kao dobar ili lo mogue je tek

22

posredstvom odreene osnove za usporeivanje. Objektivna ocjena o bonitetu nuno

se mora temeljiti na objektiviziranoj osnovi za usporeivanje.

Takoer vano je izabrati pokazatelj koji e biti prikladan za prikazivanje. Zato treba krenuti

od svrhe i cilja istraivanja i izabrati pokazatelje koji e biti u logino - uzronoj povezanosti

sa svrhom istraivanja i ciljem koji se uz pomo pokazatelja treba dostii.

Kako bi se omoguilo cjelovito sagledavanje odreene pojave, odnosno nekog problema

izgraeni su sustavi pokazatelja. S obzirom na nain formiranja pokazatelja razlikujemo

deduktivne i induktivne sustave pokazatelja.

Deduktivni sustavi pokazatelja: rezultat su logiko- deduktivnog pristupa, odnosno, svi polaze

od vrnog pokazatelja koji predstavlja najvii cilj poslovanja poduzea. Osnovni cilj

poslovanja je rentablnost i profitabilnost, te iz tog razloga vrni pokazatelj najee

predstavlja upravo renatabilnost ili profitabilnost. Na taj vrni glavni pokazatelj nadograuje

se vei ili manji broj pomonih pokazatelja koji su u meusobnoj zavisnosti i koji preciziraju

sadraja elemenata vrnog ili glavnog pokazatelja s navoenjim njihova sadraja na pojedinim

razinama. Navest emo i objasniti najvanije deduktivne sustave pokazatelja.

Du Pontov sustav pokazatelja, najpoznatiji je deduktivni sustav. Polazi od vrnog

pokazatelja rentabilnosti imovine ili investiranja i rentabilnosti kapitala kao osnovnog cilja

svakog poduzea. Du - Pontov sustav pokazatelja objedinjuje informacije iz dva temeljna

financijska izvjea: bilance i rauna dobiti i gubitka ime se omoguava razmatranje kako e

promjena bilo kojeg elementa obuhvaenog u sustavu utjecati na promjenu rentabilnosti

ukupne imovine (kapitala).

Pomou ovog pokazatelja, mogue je utvrditi kako bi poveanje prodaje utjecalo na

rentabilnost imovine ili to bi za rentabilnost znailo smanjivanje zaliha, pa je tako zbog svoje

teine i kompleksnosti, Du Pontov sustav pokazatelja pouzdaniji i precizniji od pojedinanih

pokazatelja.

23

Slika 3. Du Pontov sustav pokazatelja

Izvor: Izrada autora prema Popovi, Vitezi 2009.

Glavni ili vrni pokazatelj ralanjuje se na rentabilnost prometa i koeficijent obrtaja ukupne

imovine, odnosno na pokazatelje od utjecaja na rentabilnost kapitala investiranog u poduzee.

Ova dva daljnja pokazatelja predstavaljaju rentabilnost kapitala investiranog u poduzee.

Rentabilnost imovine izvode se iz mare profita i koeficijenta obrtaja ukupne imovine, dok se

rentabilnost vlastitog kapitala izvodi iz financijske poluge (Gulin D., ager L., 1991.).

RL sustav pokazatelja predstavlja sustav pokazatelja koji je koncipiran kako za ciljeve

analize, tako i za upravljanje poduzeem jer on treba emitirati informacije koje su potrebne za

proces planiranja i kontrole. Polazite ovog sustava je upravo u shvaanju glavnih zadaa

upravljanja poduzeem. To su planiranje, odluivanje i kontrola veliina uspjeha i likvidnosti

kao i na njih utjecajnih faktora, stoga je logino da se umjesto jednog vrnog pokazatelja

javljaju dvije sredinje apsolutne veliine i to redovni poslovni rezultat i likvidna sredstva

-

+ + -

+

: :

X

24

(Tintor J., 2000.). Rentabilnost se promatra kao rentabilnost ukupnog i vlastitog kapitala te

kroz rentabilnost prometa ( mara profita) i koeficijent obrtaja. Posebnost ovog sustava je u

tome to se ne oslanja samo na raunodstvene tj. financijske izvore jer ih za upravljanje

smatra nedovoljnim izvorom za odluivanje relavantnih informacija. Dva su prigovora kod

RL sustava pokazatelja: Prvi je: dijelovi rentabilnosti i likvodnost stoje izolirani jedan od

drugog. Oni nisu uspjeno povezani u jedinstveni sistem. Drugi prigovor je: ako je

predstavljanje snano kompriminirane informcaije obijeja pokazatelja tada brojevi u

posebnom dijelu likvidnost nisu pokazatelji dakle, ni prezentirana shema nije sistem

pokazatelja ( Tintor J., 2000.).

ADT sustav financijskih pokazatelja. Rentabilnost kapitala ili imovine nadopunjuje se

pokazateljima zaduenosti. ADT sustav pokazatelja baziran je na europsko japanskoj

filozofiji i cash flow konceptu po kojem je cilj poduzea razvoj i opstanak poduzea. Faktor

pokria ( odnos tuih izvora i prosjeno koritenih poslovnih sredstava) je vrni odnosno

glavni pokazatelj ADT sustava, koji odraava potencijalnu slabost te potencijalnu snagu

jednog poduzea.

Pomou ADT sustava pokazatelja mogue je (Osmanagi Bedenik N., 1993.):

Analizirati i dijagnosticirati potencijalne slabosti ili snagu poduzea, spoznati sposobnost

poduzea za opstanak i razvoj

Praktino djelovati na poveanje potencijalne snage ili smanjenje i uklanjanje potencijalnih

slabosti, odnosno poveanje sposobnosti poduzea za opstanak i razvoj, tj. smanjenje

ugroenosti opstanka i razvoja poduzea.

Induktivni sustav pokazatelja rezultat su empirijsko - induktivnog pristupa i temelje se na

matematiko- statistikim metodama. Sadre vei ili manji broj pokazatelja koji odraavaju

odreene znaajke poduzea. Podlogu nalaze u viegodinjim izvornim podacima mnogih

poduzea na osnovu kojih se uz pomo matematiko statisitkih metoda odabiru oni

pokazatelji koji najbolje zadovoljavaju kriterije postavljene ciljem analize. Takvi sustavi

obino za cilj imaju prognozirati financijsku krizu poduzea, kroz odreene signale

insolventnosti i prezaduenosti poduzea. Ovi se pokazatelji uglavnom svode na financijske

pokazatelje uravnoteenosti sredstava i izvora ( solventnost, likvidnost, zaduenost) te

pokazatelje brzine ostvarenja rezultata ( koeficijent obrtaja) i uspjeha ( rentabilnost ili

profitabilnost).

Najpoznatiji sustavi su Altamnov model i Baeverov sustav.

25

Altmanov sustav. Altmanov model je jedan od najspominjanijih za ocjenu uspjenosti

poslovanja poduzea, a temelji se na selekciji manjeg broja pokazatelja i njihovoj meusobnoj

interakciji (Ljubi D., 2004.). Ovaj model koristi multivarijatni pristup koji ukljuuje omjerne

i kategorijalne vrijednosti koje se kombiniraju kako bi se dobila mjera, nazvana score

kreditnog rizika, koja najbolje diskriminira izmeu poduzea koja su neuspjena i onih koja

su uspjena. Oekuje se da e neuspjena poduzea imati kretanje financijskih omjera

drugaije no to to imaju financijski zdrava poduzea. Definira se granina vrijednost na

temelju koje financijska institucija donosi odluku. Sastoji se od pet poslovnih pokazatelja,

ponderiranih i zbrojenih (Tintor J., 2000.):

Radni kapital: tekua imovina umanjena za kratkotrajne obveze. Ovaj dio tekue

imovine poduzee dugorono samo financira. O nainu financiranja ne ovisi bruto ali

ovisi neto dobit prema kojima postoji interes kreditora i glavniara.

Vlastiti kapital: na njega polau pravo glavniari ili vlasnici ali kao na vrijednost

imovine poduzea. Trina vrijednost vlastitog kapitala odmjerava se kao umnoak

emitiranih dionica i burzovnog teaja akcija iz ega proizlazi potreba unoenja nekog

od elemenata koji utjeu na trinu vrijednost akcija.

Tui kapital: kao zbroj svih obveza efektuira se na financijsku snagu djelovanjem

financijske poluge pa i tu relaciju valja zahvatiti. Prihod obuhvaa sve dohotke iz

rauna dobiti i gubitka.

Zbroj ponderiranih pokazatelja naziva se jo i Z-faktor i on omoguuje ukupnu ocjenu

poslovanja poduzea. Smatra se da se vrijednost Z faktora moe kretati u rasponu od 4 do

+8. Pri tome ako je vrijednost Z-faktora manja od 1,81, smatra se da je poduzee u izuzetno

nepovoljnoj financijskoj poziciji, odnosno da je kandidat za steaj. Nalazi li se vrijednost Z-

faktora u rasponu od 1,81 do 2,99 rije je o financijski ugroenom poduzeu (siva zona).

Poduzea kod kojih je vrijednost Z-faktora iznad 2,99 smatraju se financijski zdravim

poduzeima. Velika je prednost Altmanova modela pokuaj izvoenja cjelovite ocjene

poslovanja poduzea- njegova financijskog zdravlja, kreditne sposobnosti i uspjenosti te

jednostavnosti promjne. Modelu se prigovara nedovoljna teorijska utemeljenost prilikom

izbora pokazatelja, tako da postoje i pojedine varijante modela i pondera (www.poslovni.hr ).

Beaverov sustav. Prvi moderan statistiki model za predvianje financijskog neuspjeha.

Razvijen je 1966 godine. Uzet je uzorak od 79 loih poduzea odnosno poduzea koja su u

steaju, te 79 uspjenih poduzeaza isto razdoblje. Prikupljeni su financijski podaci za obje

26

kategorije poduzea, za razdoblje od pet godina prije financijskog neuspjeha. Beaver sistem

sadri sljedee pokazatelje (Tintor J., 2000.):

1. Cash Flow : Tui kapital

2. Neto dobitak : Ukupni kapital

3. Tui kapital : Ukupni kapital

4. Radni kapital : Ukupni kapital

5. Obrtna imovina : Kratkoroni tui kapital

6. Brzo raspoloiva novana sredstva : Trokovi pogonskih otpisa

Kralicek-ov Quick test. Kreator ovog analitikog financijskog testa je Austrijanac Peter

Kralicek koji je multivarijantnom analizom postavio model za predvianje steaja. Svrha

modela je procjenjivanje financijske uspjenosti poduzea i rentabilnosti sredstava. Pomou

etiri pokazatelja koji mjere rizinost zaduivanja, likvidnost, rentabilnost i uspjeh, Quick

Test daje ocjene od 1 do 5, pri emu je 1 najvea ocjena ( Alihodi A., 2013.).

Kod ocjene boniteta ili dodjeljivanja rejtinga uz razradu kriterija za izbor pokazatelja,

pokazatelja koji e se koristiti potrebno je razraditi i bazu za usporedbu. Kao baze za

usporedbu mogu se uzeti prosjek grane, podrazred, najbolji u grani. Kao baza za usporedbu

takoer se uzima i prethodno razdoblje, koje je ujedno i najea baza za usporedbu. Uzima

se kada se eli usporediti poslovanje poduzea kroz dui vremenski period. Takva usporedba

moe ukazivati na povoljniju, nepovoljniju ili uravnoteenu situaciju u poduzeu. Usporedba

s prethodnim razdobljima moe biti samo putokaz ili koristan test menadmentu kao i

vanjskim analitiarima, kako su se planirani ciljevi ostvarili, odnosno kakva je tendencija

razvoja bila, te takvu usporedbu se mora uzeti vrlo oprezno.

Usporedba s granom ili grupacijom takoer bi zahtijevalo da se mora pristupiti s oprezom iz

razloga to se odreeni faktori ne mogu zaobii pri svrstvanju raznorodnih poduzea u istu

granu. To bi zahtijevalo da poduzea imaju otprilike istu vrstu tehnologije, sline uvjete

trita, isti proizvodni program. No ako postoji pretpostavka da su ti faktori otklonjeni, te da

postoji podjela poduzea unutar jedne iste grane, smatra se ipak objektivnijom usporedba s

podacima grane ili grupacije, te se u tom smislu moe smatrati o odreenim standardom.

Ako se izbor baze za usporedbu vri sa aspekta pripadajue grane odnosno grupacije, s

obzirom na karakteristike pokazatelja u jednom sluaju standardom e se smatrati prosjek

grane odnosno grupacije, a drugim standardom podatak najboljeg poduzea u grupaciji. Za

prosjek se uzima aritmetika sredina ili kombinacija srednjih vrijednosti. Smatra se kako je

27

bolji primjer vriti usporedbu s najboljim poduzeem, nego vriti usporedbu sa prosjekom, jer

se uvijek treba teiti najboljem, ne prosjeku.

3.3. Kvalitativni i kvantitativni pokazatelji u ocjeni boniteta

Za potpunu ocjenu boniteta poduzea potrebni su kvantitativni pokazatelji koji se nadopune s

kvalitativnim pokazateljima, kako bi se napravila dobra podloga za upravljanjem poduzea,

odnosno kako bi se dobio to realniji prikaz uspjenosti poslovanja te kako bi se prepoznali

potencijali rizici.

Kvantitativni pokazatelji usporeuju vrijednosno izraene veliine, a kvalitativni pokazatelji

se izraavaju opisno. Kvantitativni pokazatelji mogu biti izraeni apsolutnim i relativnim

brojevima, a kvalitativni apsolutno kao npr. zadovoljstvo kupca ili relativno kao npr. broj

reklamacija na tisuu prodanih proizvoda.

Kvalitativnom analizom situacije poduzea eli se spoznati ne samo trina orijentacija

poduzea ve i njegova orijentacija prema kupcu i potrebama kupaca, trina pozicija ne samo

poduzea ve njegovih proizvoda, fleksibilnost organizacije, inventinost, sposobnost

rukovodstva i suradnika njihovu otvorenost prema novim idejama i spremnost na

neprekidno uenje, njihovo zadovoljstvo u radu.

Potreba za formiranjem kvalitativnih pokazatelja pojavila se zbog toga to klasini

raunovodstveni izvjetaji ne daju dovoljno dobar prikaz poslovanja i nisu kvalitetna podloga

za poslovno odluivanje. Stoga potrebno je ukljuiti i kvalitativne pokazatelje poslovanja,

kako bi se zadovoljile potrebe korisnika za uvidom u to realniji prikaz poslovanja poduzea.

Prednosti kvalitativnih pokazatelja (Milost F., 2003.):

Ukazuju na probleme u klasinom raunovodstvu, koje se ne odaziva na suvremene

izazove i promjene u poslovanju poduzea, te korisna vrijednost raunovodstvenih

informacija postaje sve manja.

Pokuavaju objasniti odreene pojave ili odnose, koji se ne mogu razabrati iz

raunovodstvenih iskaza kao npr. raunovodstveni iskazi ne govore o zajednitvu

poduzea s lokalnom zajednicom i drugim okruenjem, o tehnolokom razvoju

poduzea, o zadovoljstvu zaposlenih, vrlo malo govore o konkurentskim prednostima,

slabostima poduzee, ne prikazuju vrijednsot ulaganja u zaposlene te je prema tome

vanost kvalitativnih pokazatelja velika, jer pruaju informacije o poslovodstvu o

vanim podrujima poslovanja poduzea.

28

Nedostaci kvalitativnih pokazatelja (Milost F., 2003.):

Iz njih se u pravilu ne moe utvrditi sadanja vrijednost buduih aktivnosti odnosno

gospodarske koristi za poduzea kao posljedica neke apsolutne vrijednosti pokazatelja

ondnosno nekeog odnosa. Korisna vrijednost takvih pokazatelja je ograniena.

Njihove vrijednosti ne utjeu izravno na imovinsko i financijsko stanje poduzea, na

njegovu poslovnu uspjenost te na njegovo porezno optereenje.

Poslovna uspjenost poduzea je ovisna o trinom udjelu poduzea i u svezi s time o

zadovoljstvu kupaca, ali na nju u jo veoj mjeri utjeu izabrani pristupi vrednovanju

ekonomskih kategorija; kvalitativni pokazatelj poslovanja, koji odraava zadovoljstvo

kupaca, tako samo pojanjavaju ostvarene prihode od prodaje koji su u poduzeu

utvreni na kvantitatativan nain: povoljnije vrijednosti veine kvalitativnih

pokazatelja poslovanja jo nuno ne znae i veu poslovnu uspjenost poduzea,

njegovo vee porezno optereenje i slino.

Kvalitativni pokazatelji se koriste i za vanjsko poslovno izvjetavanje. Upotrebljivost

kvalitativnih pokazatelja je pri tome ograniena injenicom, da njihova

vjerodostojnost u pravilu nije provjerena od strane vanjskih revizora, osnosno da se ta

vjerodostojnost u sluaju brojnih pokazatelja moe vrlo teko provjeriti.

Kada je rije o kvantitativnim pokazateljima, postoje dvije grupe dotinih; oni koji se temelje

na podacima iz izvjetaja dobiti i gubitka, a obuhvaaju poslovanje unutar vremenskog

razdoblja od najee jedne godine i druga skupina koju ini pokazatelji koji se odnose na

tono odreeni trenutak, koji se poklapa sa trenutkom sastavljanja bilance. Oni govore o

financijskom poloaju poduzea u tom trenutku.

Postoji mnogo podjela pokazatelja, meutim najee navedeni su sljedei ( ilbar S.,2010.):

1. Pokazatelj likvidnosti: pokazuje sposobnost poduzea da podmiri svoje dospjele

kratkorone obveze.

2. Pokazatelj zaduenosti: pokazuje koliko se poduzee financira iz tuih izvora

sredstava.

3. Pokazatelj efikasnosti angairanja imovine (koeficijent obrtaja ili aktivnosti imovine):

pokazuje kako efikasno poduzee upotrebljava svoje resurse

4. Pokazatelj ekonominosti: pokazuje odnos prihoda i rashoda, tj. pokazuju koliko se

prihoda ostvari po jedinici rashoda.

5. Pokazatelj profitabilnosti ili rentabilnosti: mjeri odnos uloenog kapitala.

29

6. Pokazatelj trita kapitala ili burze investiranja: pokazuje uspjenost ulaganja u

dionice.

Od navedenih pokazatelja, pokazatelj likvidnosti i zaduenosti mogu se promatrati kroz

prizmu sigurnosti poslovanja, dok su pokazatelji proizvodnosti, ekonominosti, rentabilnosti i

koeficijenti obrtaja pokazatelji efikasnosti ili uspjenosti te oni izraavaju efikasnost

poslovanja poduzea.

U svrhu stjecanja jasnije slike o uspjenosti poslovanja te financijskom stanju pojedinog

poduzea za kvalitetan izraun, interpretaciju i ocjenu potrebno je raspolagati financijskim

pokazateljima koji pokazuju stanje kroz najmanje tri godine.

1. Pokazatelji likvidnosti prikazuju sposobnost poduzea da podmiri kratkorone obveze.

Pojam likvidnost oznaava lakou realizacije, odnosno sposobnost da se sredstva mogu brzo i

lako pretvoriti u novac (Popovi ., Vitezi N., 2009.). Za poduzee likvidnost je od velikog

znaenja. Pokazuje poslovnim partnerima i potencijalnim ulagaima kvalitetu poslovanja

pojedinog poduzea. Najuestaliji pokazatelji likvidnosti su:

koeficijent tekue likvidnosti,

koeficijent ubrzane likvidnosti,

koeficijent trenutne likvidnosti.

Koeficijent tekue likvidnosti. Najpoznatiji i najee koritenpokazatelj za ocjenu likvidnosti

poduzea. Mjeri sposobnost poduzea da podmiri svoje kratkorone obveze. Ovaj pokazatelj

trebao bi iznositi najmanje 2,0, to znai da je kratkotrajna imovina najmanje dvostruko vea

od kratkoronih obveza (Barbi J., olakovi E., Para B., Vuji V., 2008.). Razlika izmeu

kratkoronih obveza i kratkotrajne imovine naziva se radni kapital, koji pokazuje u kojoj je

mjeri kratkotrajna imovina financirana dugotrajnim izvorima financiranja (Barbi J.,

olakovi E., Para B., Vuji V., 2008.). Izraunava se prema formuli:

koeficijent tekue likvidnosti (KTL) = kratkotrajna imovina / kratkorone obveze

Koeficijent ubrzane likvidnosti koristi se za procjenu moe li poduzee udovoljiti svojim

kratkoronim obvezama upotrebom svoje najlikvidnije imovine ( Vukoja B., 2009.).

Koeficijent ubrzane likvidnosti najee koriste banke i kreditori jer ukazuje na moguu

opasnost da dunik nee moi podmiriti svoje obveze u roku dospijea. Ovaj pokazatelj ne

smio biti manji od 1,0 (Barbi J., olakovi E., Para B., Vuji V., 2008.). Izraunava se

prema formuli.

koeficijent ubrzane likvidnost (KUL) = novac + potraivanja / kratkorone obveze

30

Koeficijent trenutne likvidnosti rauna se kao omjer novca i kratkoronih obveza. Ukazuje na

sposobnost poduzea za trenutano podmirenje obveza. Koeficijent ne bi trebao biti manji od

0,1 - 10 % (Barbi J., olakovi E., Para B., Vuji V., 2008.). Formula za izraun glasi:

koeficijent trenutne likvidnosti (KTrL) = novac / kratkorone obveze

2. Pokazatelji zaduenosti. Pokazuju koliko se poduzee financira iz tuih izvora, te se

izraunavaju na temelju podataka iz bilance i rauna dobiti i gubitka (Barbi J., olakovi E.,

Para B., Vuji V., 2008.). Najee koriteni pokazatelji zaduenosti su: koeficijent

zaduenosti, koeficijent vlastitog financiranja, odnos duga i glavnice, stupanj pokria I.,

stupanj pokria II..

Koeficijent zaduenosti pokazuje do koje mjere poduzee koristi zaduivanje kao oblik

financiranja, odnosno koji je postotak imovine nabavljen zaduivanjem. to je vei odnos

duga i imovine, vei je financijski rizik , a to je manji, nii je financijski rizik. U pravilu bi

vrijednost koeficijenta zaduenosti trebala biti 0,5 ili manja ( Vukoja B., 2009.).

Koeficijent zaduenosti = ukupne obveze / ukupna imovina

Koeficijent vlastitog financiranja pokazuje koliko je imovine financirano iz vlastitog kapitala

(glavnice). Vrijednost ovog pokazatelja trebala bi biti vea od 50%. Vei koeficijent znai da

je stanje bolje, odnosno stupanj samofinanciranja je vei, stoga su vjerovnici sigurniji i rizik

poslovanja s tim poduzeem je manji ( Vukoja B., 2009.). to je ovaj koeficijent vei to je

stanje bolje. Formula za izraun glasi:

Koeficijent vlasititog financiranja (KVF) = kapital / ukupna imovina.

Koeficijent financiranja. Pokazuje kolika je rizinost ulaganja u odreeno poduzee. Formula

glasi:

Koeficijent financiranja = ukupne obveze / kapital

Koeficijent pokria trokova kamata. Pokazatelj koji govori o dinamikoj zaduenosti

poduzea. Ne bi trebao iznositi manje od 3,0 (Formula glasi:

Koeficijent pokria trokova kamata = bruto dobit + kamate / trokovi kamata

Stupanj pokria I . Zlatno bankarsko pravilo - pokazuje u kojoj je mjeri ukupna raspoloiva

dugotrajna imovina pokrivena vlastitim kapitalom (Barbi J., olakovi E., Para B., Vuji

V., 2008.). Formula glasi:

Stupanj pokria I (SP I) = glavnica / dugotrajna imovina

Stupanj pokria II. Zlatno bilanno pravilo - pokazuje u kojoj je mjeri ukupno raspoloiva

dugotrajna imovina pokrivena trajnim izvorima financiranja (Barbi J., olakovi E., Para

B., Vuji V., 2008.).

Stupanj pokria II (SP II) = (glavnica + dugorone obveze) / dugotrajna imovina

31

3. Pokazatelji efikasnosti angairanja imovine (koeficijenti obrtaja ili aktivnosti imovine).

Ukazuju na to koliko je poduzee aktivno, odnosno koliko uinkovito i efikasno koristi svoje

resurse prilikom stvaranja prihoda. Najee koriteni omjeri su: koeficijent obrta ukupne

imovine, koeficijent obrta dugotrajne imovine , koeficijent obrta kratkotrajne imovine,

koeficijent obrta zaliha ,koeficijent obrta potraivanja.

Koeficijent obrta ukupne imovine. Ukazuje na brzinu cirkulacije imovine u poslovnom

procesu, tj. koliko puta se ukupna imovina pretvori u prihode u jednom poslovnom procesu.

to je vea brzina cirkulacije, to je i koeficjent obrtaja ukupne imovine vei. Rauna se prema

sljedeoj formuli:

KOui = ukupni prihod / ukupna imovina

Koeficijent obrtaja potraivanja. Ovaj koeficijent stavlja u omjer prihod od prodaje i

projseno stanje potraivanja. Formula glasi:

Kop = prihodi od prodaje / potraivanja

Trajanje naplate potraivanja. Izraunava se prema formuli:

Trjanje naplate potraivanja u danima = 365 / koeficijent obrta potraivanja

4. Pokazatelji ekonominosti izraunavaju se na temelju rauna dobiti i gubitka. Mjere odnos

prihoda i rashoda dakle pokazuju koliko se prihoda ostvari po jedninici rashoda. Pokazatelji

ekonominosti trebali bi biti vei od 1,0 , to znai da je poduzee zaradilo vie u odnosu to

je potroilo.

Pokazatelj ekonominosti ukupnog poslovanja. Formula glasi:

Eup = ukupni prihodi / ukupni rashodi

Ekonominost financiranja ovaj pokazatelj stavlja u omjer financijske prihode i financijske

rashode.

Eup = financijski prihodi / financijski rashodi

Ekonominost poslovanja prodaje ovaj pokazatelj stavlja u omjer prihode i rashode od

prodaje.

Epp = prihodi od prodaje / rashodi prodaje

5. Pokazatelji profitabilnosti ili rentabilnosti. Ukazuju na sposobnost poduzea da s

raspoloivom imovinom i izvorima sredstava ostvare to vee dobitke odnosno zarade (Barbi

J., olakovi E., Para B., Vuji V., 2008.). Najee koriteni pokazatelji profitabilnosti su:

mara profita, stopa povrata imovine, stopa povrata glavnice.

Mara profita se izraunava na temelju podataka iz rauna dobiti i gubitka.

Neto profitna mara se izraunava kao omjer neto dobiti uveane za kamete i ukupnog

prihoda.

32

PMn = (neto dobit + kamate) / ukupni prihod

Bruto mara profita izraunava se kao omjer dobiti prije poreza bruto dobit uveane za

kamate i ukupnog prihoda od prodaje.

PMb = ( dobit prije poreza + kamate) / ukupni prihod

Stopa povrata imovine ROA. Ukazuje sposobnost poduzea da koritenjem raspoloive

imovine ostvari dobit ( Vukoja B., 2009.).

Stopa povrata imovine = neto dobit / ukupna imovina

Stopa povrata glavnice ROE. Pokazuje snagu zarade u odnosu na ulaganje dioniara ( Vukoja

B., 2009.). Izraunava se na sljedei nain:

Stopa povrata glavnice = neto dobit / glavnica ( vlastiti kapital )

6. Pokazatelji trita kapitala ili burze (investiranja) slue za mjerenje uspjenosti ulaganja

u redovne (obine) dionice poduzea. Za izraunavanje ovih pokazatelja, osim podataka iz

financijskih izvjetaja, potrebni su i podaci o dionicama, posebice o broju i trinoj vrijednosti

dionica( Vukoja B., 2009.). Najee se koriste sljedei pokazatelji investiranja: dobit po

dionici, dividenda po dionici, odnos isplate dividendi, ukupna rentabilnost dionice,

dividendna rentabilnost dionice. .

Dobit po dionici pokazuje profitabilnost drutva.

EPS = neto dobit povlatene dionice / broj dionica

Dividenda po dionici pokazuje koji iznos dividende e dioniar dobiti za svaku donicu

(Vukoja B., 2009.).

DPS = dio neto dobiti rasporeen za dividende / broj dionica

Odnos isplate dividendi

DPR = DPS / EPS

Prinos od dividendi pokazuje dividendnu rentabilnost po dionici

Prinos od dividendi = dividenda po dionici / PPS

33

4. SUVREMENE METODE OCJENE BONITETA

Suvremene metode ocjene boniteta osim ekonomskog aspekta poslovanja analiziraju okoline

i drutvene aspekte poslovanja. Bonitetni izvjetaji koji su izraeni prema prema tim

metodama pruaju uvid u poslovanje poduzea i okruzenja u kojem poduzee posluje, te

prezentiraju kvalitetniju i sveobuhvatnu podlogu za donoenje poslovnih odluka.

4.1. Najee koritene metode za ocjenu boniteta

Jedna od najeih koritenih metoda u ocjeni boniteta je CAMEL metoda. Razvila se u SAD-

u sedamdesetih godina, od strane Federa Deposit Insurance Corporation, kako bi se razvio

sustav za vrednovanje banaka, te kako bi se identificirali problemi u poslovanju banaka.

Naziv metode CAMEL sastoji se od nekoliko komponenti: adekvatnost kapitala Capital,

imovina- Assets, uprava Menagment, zarada Earnings i likvidnost Liquidity. Zarada se

moe tumaiti i kao vlasniki kapital.

Svrha ovog modela je da se performansi banke vrednuju na temelju pet komponenti. Sve

komponente, izuzev uprave, ima razvijene kvantitativne metode za njihovo mjerenje. Na

osnovu subjektivne procjene osobe koja koristi ovu metodu kvantitativne metode su

pretvorene u kvalitativne. Sve vrijednosti rangiraju se na skali od 1 do 5, s tim da 1

predstavlja najbolji rejting. Najvei nedostatak ove metode je upravo subjektivnost, jer ne

postoji gotov model na temelju kojeg bi se dobio jedinstveni rang. Ovaj izvjetaj koji prua

ovaj model nije dostupan za javnost, povjerljiv je to znai da informacija ostaje izmeu

procjenjivaa i menadera. Nadzor banki koje su ocijenjene sa rejting ocjenom 1 i 2 nadziru

se jedanput u dvije godine, dok banke sa rejting ocjenom 3,4 i 5 nadziru se svake godine.

Sljedea metoda za ocjenu boniteta je CAMPARI metoda. Ovom metodom banke procjenjuju

kreditne zahtjeve. Metoda se sastoji od sljedeih komponenti:

Karekter (engl. Character): subjektivna procjena izdavaakredita ako e traitelj

kredita vratiti svoju obvezu po kreditu.

Vjetina (engl. Ability): odnosi se na vjetinu da dunik pravovremeno vrati

glavnicu i kamate

34

Margina financija (engl. Margin of finance): banka nikad ne finacnira 100 %, ovaj

izraz predstavlja iznos koji kupac mora platiti u obliku odreenog postotka vrijednosti

od imovine koja se treba financirati.

Namjena kredita (engl. Purpose): za to je kredit namijenjen, odnosno da li je rizian

ili nije.

Iznos kredita (engl. Amount): koliko je iznos kredita. Povezan je sa vjetinom da li

je zajmotraitelj u mogunosti otplatiti kredit.

Otplaivanje (engl. Repeyment): pokazuje strukturu otplate kredita

Osiguranje kredita (engl. Insurance): pokazuje kolika je sigurnost otplate kredita.

Uzimajui u obzir navedene varijable procijenjuje se ako e se odobriti zahtjev za

kreditom ili e biti odbijen.

Koncept trostrukog rezultata ( engl.Triple bottom line). Ovaj koncept razradio je poznati

engleski ekonomist John Elkingston 1997. godine. Koncept trostrukog rezultata govori da

poduzee pored ekonomskih rezultata treba zadovoljiti i socijalne i ekoloke aspekte

poslovanja. U svom najuem poimanju koristi se kao okvir za mjerenje i izvjetavanje o

ciljevima vezanim za ekonomsko poslovanje, odnos prema okruenju i drutvenim aspektima

koji se svi skupa istodobno odvijaju. Koncept poznat kao 3 P je koncept: ljudi (engl. people),

planet (engl. planet), profit ( engl. profit). Sva tri aspekta trostrukog rezultata meusobno su

povezana i uvjetovana, jer drutvo ovisi o ekonomiji, a ekonomija o globalnom eko sustavu i

okruzenju. Koncept trostrukog rezultata sadrzi tri razine mjerenja i ocjenjivanja poslovanja

poduzea i to kroz (Miketi Curman S., 2013.):

ekonomski rezultat ( ukljuuje operativni i financijski aspekt)

aspekt okruenja ( bazira se na potronju energije, vode, zraka te utjecaj raznih

oneienja na zrak o prirodu i okoli

drutveni aspekt ( pridaje panju zdravlju i edukaciji zaposlenih, socijalnoj pravdi i

dr.)

Koncept naglaava integraciju i meuovisnost sva tri elementa te tei i njihovoj ravnotei. Na

sva tri podruja djeluje jednakim intezitetom, pritom ne zanemarujui jednog na raun

drugog.

35

4.2. GIRAFE metoda ocjene boniteta

GIRAFE metoda (engl. Governance and Descision Making, Information, Risk, Acrivities and

Services, Financing and Liquidity) je suvremena metoda ocjene boniteta koja ukljuuje

kvalitativne i kvantitativne pokazatelje koji su povezani sa s rizikom poslovanja. Metoda se

razvila za ocjenu institucija na podruju samofinanciranja. Kvalitativni i kvantitativni

pokazatelji koji su povezani sa rizikom i poslovanjem koriste se u brzo rastuim sektorima pri

ocjeni rejtinga. GIRAFE metodu razvio je tehniki direktor E. Javoy 2006. godine, od strane

Planet rating. Metoda se koristila za ocjenjivanje poslovanja te institucionalnog rizika

mikrofinancijskih institucija.

GIRAFE metoda analizira sljedea podruja (www.planetrating.com):

Upravljanje i odluivanje (engl. Governance and Descision Making) Prikazuje

ocjenu uinkovitosti vlasnike strukture te vanost strategije poduzea. Ocjenjuje

sposobnost menadmenta i sustava upravljanja ljudskim potencijalima.

Informacije (engl. Informations) Pokazuje vanost tonih, relavantnih i pravih

informacija koje su kljune za poslovni uspjeh poduzea. Ocjenjuje dostupnost,

tonost infromacija te sigurnosti sustava prikupljanja informacija.

Upravljanje rizikom (engl. Risk Managment) Daje ocjenu kvaliteti upravljanja

operativnim rizikom. Preispituje postupke sustava internih kontrola, na koji nain se

upravlja internom revizijom.

Financije i likvidnost (engl. Funding and Liquidity) Pokazuje ocjenu financijske

strategije i strukture. Ocjenjuje se upravljanje likvidnou i kratkoronim

investicijama te projekcijama novanoga toka.

Efikasnost i profitabilnosti (engl. Efficiency and Profitability) Ocjenuje efektivnost i

efikasnost poslovanja pri emu je poseban naglasak na profitabilnost.

36

Tablica 2. Ponderi za kriterije GIRAFE metodu

PODRUJE PONDER PREDMET OCJENE

UPRAVLJANJE 24% Donoenje odluka, planiranje, upravljanje

ljudskim potencijalima

INFORMACIJE 10% Informacijski sustav te kvaliteta podataka

AKTIVNOST 20% Kreditni rizik, pokrivenost rizika, upravljanje

ponudom

FINANCIRANJE 14% Trini rizik, likvidnost,adekvatnost kapitala

UPRAVLJANJE RIZIKOM 10% Postupak interne kontrole i interne revizije

EFIKASNOST I

PROFITABILNOST

22% Efektivnost i efikasnost poslovanja s

naglaskom na profitabilnost

UKUPNO 100%

Izvor: www.planetrating.com

Svim navedenim kriterijim dodijeljuju se ocjene koje su izraene u postotku: G 20%, I

12%, R 12%, A 25 %, F 7%, E 24%. Rejting, odnosno bonitet ocjenjuje se s ocjenom :

izvrstan, dobar, dovoljan, nedovoljan, jako nedovoljno. Ova metoda ocjene boniteta

predviena je kod selekcije investitora, zajmodavca, donatora, pridobivanja srtedstva, ocjene

napretka, usporedbe meu mikrofinancijskim institucijama (Popovi ., Vitezi N., 2009.).

4.3. Ocjena korporativnog upravljanja kao suvremeni nain ocjene boniteta

Sljedea suvremena metoda ocjene boniteta je CGS Corporate Governance Score odnosno

Ocjena korporativnog upravljanja. Izmeu korporativnog upravljanja i boniteta postoji

korelacija, budui da poznavanje boniteta predstavlja koristan alat za korporacijsko

upravljanje, posebice prilikom upravljanja rizika te koritenja mogunosti. Dakle, na samu

ocjenu boniteta te na poslovne prilike jednog poduzea u financijskom okruenju utjee loe

upravljanje. Ako se poduzeem dobro upravlja, ono e i napredovati. Uspjena poduzea

trebaju vrhunsko korporativno upravljanje. Kvalitetan sustav korporativnog upravljanja

rezultira smanjivanjem trokova kapitala i efikasnom uporabom resursa od strane poduzea.

Istraivanja su pokazala povezanost izmeu kvalitete i poslovanja poduzea koje se mjeri

financijskim pokazateljima, zadovoljstvom klijenata, trinim udjelom i dr.

37

Korporativno upravljanje nije samo koncept, to je niz radnji i ponaanja koji trebaju biti

prihvaeni i poticani od strane uprave i vlasnika, ali i profesionalaca, kao to su raunovoe,

revizori, financijeri i svi oni koji su ukljueni u objavljivanje financijskih informacija koje

prikazuju poslovanje konkretnog poduzea. Ono je vaan mehanizam koji pomae poduzeu

da ostvari svoje ciljeve, a nadzor poslovanja je u tome kljuan element ( Popovi , Vitezi

N., 2009.). Ciljevi korporativnog upravljanja jesu osigurati transparentnost poslovanja

dionikog drutva, uinkovito i efikasno koritenje njegovih resursa, te uspostavi odnosa

meu interesnim skupinama koji e pomoi u ostvarenju stratekih ciljeva dionikog drutva.

Promie potenje, transparentnost i odgovornost ( Popovi ., Vitezi N., 2009.).

OECD naela korporativno upravljanje opisuju kao niz odnosa izmeu uprave i dioniara,

nadzornog odbora te ostalih stakeholdera, zainteresiranih interesnih skupina ili dionika.

Svjetske korporacije usvojile su po preporuci OECD a, ali i djelomino na svoju inicijativu

etiki kodeks poslovanja te su se obvezale potivati naela etike u svim svojim poslovnim

odnosima. Obvezale su se djelovati u skladu s naelima istinitosti, odgovornosti, kvalitete,

potovanja dobrih poslovnih obiaja prema poslovnim partnerima, poslovnom okruenju,

vlastitim zaposlenicima, transparentnosti. Naela korporativnog upravljanja su sredstva javne

politike koja bi trebala pomoi vladi i regulatornim tijelima u njihovim nastojanjima da

procijene i poboljaju pravni, zakosnki i institucionalni okvir za korporativno upravljanje.

Takoer pruaju smjernice za burze, investitore, korporacije koje imaju vanu ulogu u

procesu dobrog korporativnog upravljanja. Cilj naela je pridonijeti gospodarskoj

uinkovitosti, odrivom rastu i financijskoj stabilnosti (www.oecd.org).

U Republici Hrvatskoj, HANFA ( Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) i

Zagrebaka burza izradile su kodeks korporativnog upravljanja.

Temeljna naela Kodeksa korporativnog upravljanja podrazumijevaju osiguravanje

transparentnog poslovanja, definiranje detaljnih postupaka rada uprave i nadzornog odbora

izdavatelja, izbjegavanje sukoba interesa relevantnih osoba u izdavatelju (lanova uprave,

nadzornog odbora, vieg rukovodstva), uspostavljanje uinkovite unutarnje kontrole i

uinkovitog sustava odgovornosti. Ova naela dobrog korporativnog upravljanja postiu se

prije svega odgovornim ponaanjem kljunih osoba unutar izdavatelja (www.hanfa.hr).

Korporativno upravljanje ureeno je zakonodavnim i institucionalnim okvirima, te poslovnom

etikom i svijesti poduzea o odgovornosti prema okruenju i drutvenim interesima na

podruju u kojemu djeluje. Korporativno upravljanje predstavlja poticaj za vlasnike i

38

menadere da postave i slijede ciljeve koji su u interesu poduzea. Kljuni je element za

poboljanja ekonomske efikasnosti i rasta, te stvaranja veeg povjerenja ulagaa.

Korporativno upravljanje usredotoeno je prema dimenzijama drutvene odgovornosti.

Odgovara na pitanja: Da li i u kojoj mjeri su uvaavanje ekolokih zahtjeva, definirani

ciljevi i strategija za njihovo ostvarivanje dobro integrirani, kakva je kvaliteta korporativnog

upravljanja. Pod pojmom drutvena odgovornost odnosno odrivi razvoj prije svega

podrazumijeva se odgovornost menadmenta poduzea za ekonomsko poslovanje, kao i stav

poduzea prema odrivom razvoju, to jest ekologiji i okruenju u irem smislu, to

podrazumijeva odnos prema svim sudionicima (vlasnicima i zaposlenicima) koji su izravno

ili neizravno vezani uz poslovanje poduzea ( Vitezi N., 2001.). Drutvena odgovornost jest

aspekt korporativnog upravaljnja poduzeem koji objedinjuje ekonomski cilj ostvarivanja

profita i zadovoljavanje irih drutvenih kriterija s krajnjim ciljem zadovoljstva svih

ukljuenih interesno utjecajnih skupina poduzea ( Tipuri D. i suradnici, 2015.). Kao

primjeri pozitivnih uinaka poduzea navode se: kvaliteta proizvoda ili usluge, ouvanje

okolia, briga za zaposlene i slino, te kao negativnih uinaka poduzea: zagaenje okolia,

neprimjeren odnos prema zaposlenicima, dobavljaima, nekvalitetan ili tetan proizvod

odnosno usluga. Vrlo je vano usklaivanje korporativnog upravljanja i druteno odgovornog