Mesa Selimovic - Tvrdjava

5/26/2018 Mesa Selimovic - Tvrdjava

1/54

Mea SelimovicTvrdava

1. DNJESTARSKE MOCVARENe mogu da pricam ta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato to nepamtim, vec to necu. Ne vrijedi pricati o stranom ubijanju, o ljudskom strahu, ozvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni aliti, ni slaviti. Najbolje je

zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve to je runo, i da djeca ne pjevajupjesme o osveti.Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi seznalo da je sve ovo bilo. Ono to nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivaosam od kia nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je doaoi Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanjaprema kuci, prema dalekom zavicaju, doao je zato to sam, plivajuci, izvukao izopasne rijeke njegov probueni camac i to sam ga, bolesnog, pola puta nosio,vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na leda, i nepomicno zurio u mutnotude nebo, eleci da umre.Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Moda zato to sam bioumoran, i zbunjen, to mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se deavalo unekom drugom ivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj to je suznih ociju

gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Nita nisam alio, nisam biopozlijeden, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad samostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poucavao, iao sam u nekakvu slavu, uneko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, meduvake i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.Iz tog cuda to se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadaja, ipricam o njima ne zato to su tei od ostalih vec to ih nikako ne zaboravljam.Prvi se tice jedne bitke, medu mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdenje, pleternabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdenja, i naih injihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmeda od krvi, zaudaralo je napradavno barsko korijenje, i na trule leeve, koje niko nije vadio. A kad smo zauzelinasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakavbesmisao! ta smo mi dobili, a ta su oni izgubili? I nas i njih okruavao je jedinipobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodune prema ljudskom jadu. Draosam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom kojanam je kopala oci, zagluen kricima barskih ptica, uplaen gustom maglomdnjestarskih mocvara to nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam tenoci uspio da preivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslijepobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zviducima, u ocajanjukojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije odneprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran usve svoje i u sve ljudsko.Drugi dogadaj je ruan, i uzalud pokuavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, ikad ne elim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono to mu je suprotno, neciji veseo smijeh,golubije gukanje djeteta, njena pjesma o ljubavi. A moje sjecanje uvijek pocinje od

kraja, ne ovako kako sad pricam, zato je moda poneto netacno, ali. drukcije nebiste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od strahapred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. Usvakome od nas, za drugoga je bilo neto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedandrugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudenje, ta to traimo utudoj zemlji, osim svoje i tude nesrece. Vracao sam se medu njih, kao da samdolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu doao zato to je htio, nekozato to je morao.Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je elio dapostane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, to sigurno nije


2/54

elio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snani Mehmed Pecitava,uvijek golih prsa, najrunljim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebeto se prijavio, ali nikad nije htio da kae zato se prijavio. Ibrahim Paro,knjigovezac, rasjecene gornje usne, to je, kau, biljeg srecna covjeka, imao je triene u Sarajevu, i alio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha sAlifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji,

ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za ivu glavu nikoga drugog.Hadi Husein, zvani Pimi, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo,kazandija, poao s drugima, u picu i oduevljenju, pa je oduevljenje izvjetriloubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i poten u obaposla, a ne zna se koji je gori.I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro sezauvijek oslobodio svojih ena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku enu.Husein Pimi je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarskumocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra uukrajinskom selu gdje smo zanocili.Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije zavretka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekolikomjeseci, taman kad se rat zavrio, doao u Sarajevo, izbezumljen od brige za enom

i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah,zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, bajraktar, junak boji se niceganije bojao, koji je ostao iv u stotinu juria i iznio citavu kou ispred hiljadukuruma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, usvoje selo Lasicu. Pao je s kruke i umro.Tako, eto, ja iv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da poteno priznam, volim to

je tako nego da su oni ivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovu to ne znam tabi o meni govorili, kao to ni oni ne znaju ta cu ja o njima govoriti. Oni su svojeodradili, i ni sjenke vie od njih nema. Ostace samo ono to ja, pravo ili krivo, kaemo njima.I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je neto to im nije bilopotrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni onicarevine, to su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije.Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno to su izginuli tolikidobri ljudi, za neku matariju kojoj ni imena ne zna. ta ce oni u dalekoj Rusiji, nadalekom Dnjestru? ta ce tamo krojac Ahmed Misira, ta ce knjigovezac Paro, tadva sina berbera Saliha s Alifakovca, ta ce kazandija Sovo, ta telal Hido? Pa i dasu odrali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudu zemlju, ta bi se promijenilo? Da libi bilo vie pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj ugrlu ako je otet od tude muke? I da li bi srecnije ivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugikrojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i iao da pogine u nekim nepoznatimmocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurilabi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.Pametni Mula Ibrahim kae da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina.Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medu sobom. Zato svaka pametna carevina

potrai neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati odsebe. Druge koristi nema, ni tete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostaopametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko.Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drukciji.Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcudrugova u hocinskim pitalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovosuludo, kao da se neka nerazumna a strana sila poigrava s ljudima. Nisam mogaoda se oslobodim more sjecanja, suvie naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upaou surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam naneku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potraio na zemlji.


3/54

Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocuda ispricam. Dodue, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali sugrublji, nemilosrdniji moda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca,moda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudimogu toliko promijeniti, da u jednom casu zastane zaprepaten, i pita se u cudu:ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao

da ih je rat dugo kuio, i zlo u njima, dotle skriveno, moda i njima nepoznato, izbiloje odjednom, kao bolest.Sa strae sam se pred vece vratio konacitu, stopi cvrste zemlje medu barama, skolibom u kojoj je ivjela jo mlada ena, s troje djece, i s mravom metiljavomkravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, mu joj je sigurno s onustranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o cemu, a nismo

je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu.Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom naem posavskom selu, i gledali smo zanjom dok je zamicala za staju, za au, cvrsta, uspravna, ali nismo nita govorili.Moda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbogrune rijeci o tudoj eni. Ili smo se jo stidjeli jedan pred drugim.Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otiao je nekim vojnickim poslom,a ja sam bio na strai. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u

ocima. Idi u staju rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredenje, pourujucime i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe.Obiao sam kucu i stog ae, uao u staju. Na zemlji je leala ena. Ibrahim Paro seotresao od slame i paucine, i pritegavi kai izaao, ne pogledavi me.ena je leala mirno, golih butina, nije ni pokuala da se pokrije, cekala je da sveprode. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usnestisnute. Uas je preao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramompokuao da joj obriem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala mezaprepateno. Nasmijeio sam se, da je umirim: ne boj se, necu ti nita. Ali kao dase jo vie zaprepastila zbog toga. u ocima joj je sijevnula mrnja. Izvadio sam iztorbe peksimit, nisam ga pojeo na strai, i pruio eni: uzmi, daj djeci. Odbacila jepeksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, nita nisam ucinio, nisam seni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Dasam ucinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, imrzila bi nas, pse, cijelog ivota. A ljudski obzir i saaljenje, nakon nasilja, to joj jeizgledao kao potres, kuga, kob koju bog alje i cemu lijeka nema, nenadno suprobudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponienja. Od rtve nedohvatnesudbine postala je rtva surovosti.Ja sam tu enu najtee povrijedio, tee nego svi ostali. Ustala je i pola premavratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izala, oborene glave.Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedeni jedan na drugoga, ozlojedenina sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a jo tee maglom to se vuklapo naim duama. ena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragukolibe, a onda je ula u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradena, da sakrije krvavepecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu.

Uzdiuci, Pairo je pominjao boga.Ostali su sjedili ukoceni, bez rijeci.Ustao sam, samo da neto radim, mucila me ova cutljiva napetost i enina mirnamrnja, priao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim iblje.ena je izala iz kuce, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ula, zamandalivivrata.Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajalaiza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoc savladali? Na prevaru, silom,iznenada? I sve je, izgleda, podnijela cuteci, da ne uznemiri djecu. Cudio sam se,


4/54

divio, alio, ali o eni i onome to se sinoc desilo, nisam ni rijec progovorio. Ni ikodrugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor.Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i poao prema ai,poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vracao, mladi brat je poao da ga potrai, inaao ga mrtvog iza ae. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po ilama

od uha do uha, da ree grkljan i gumastu cijev dunika, krv je lila kao iz cesme,natopivi vlanu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio straan, a on nije ni zastenjao.Bili smo petnaest koraka udaljeni, a nita nismo culi.I dok smo cekali da dode neko iz tale, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umroni od kuruma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu navratu, i sa strahom icekivali ta ce uciniti mladi brat koji je neprestano, bez jauka ibez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. Iz njega seculo samo muklo stenjanje.Kad su Mula Ibrahim i njegov mladi pomocnik, sacinili zapisnik, potpuno nepotrebno,

jer se nije znalo zato se zaklao, a niko nije pominjao sinocnje nasilje, niti se moglodovesti i u kakvu vezu, ena je bez rijeci pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se sdjecom zatvorila u kolibu.Mladi brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop ae na dno, u vodu, i

sam poloio brata u jamu, uporno odbijajuci svaku pomoc. Drugi snop ae jerazastro po mrtvacu, a lice mu pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kadsmo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivi da seudaljimo.Ostao je nad grobom, sam, dugo. Ko zna ta je mislio, ta je govorio sebi i mrtvombratu koga je volio vie nego samoga sebe, mi nismo culi, niti ce ikad iko saznati. Aonda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo jedigao pogled sa vlane humke, i poao prema mocvari. Zvali smo ga, ili za njim,molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nije moda ni cuo. Vidjeli smo kako je zagazio uvodu do clanaka, pa do koljena, i nestao iza ae. Kuda je krenuo, ta je htio, je liizgubio razum, teko je reci. Vie ga niko nije vidio.Mladi Mula Ibrahimov pomocnik, student Ramiz, prenocio je kod nas, da se ne bivracao po mraku.Pricao je sa svima nama, vie sluao nego govorio, a govorio je cudno, i kao da jevec znao sve to mi znamo.Ispricao sam mu cio slucaj, a on je rekao, smijeeci se umorno: Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. ivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenjena svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudoj. A velikai ce se vratiti kuci, svi, dapricaju o slavi, i da preivjelima piju krv.Nikad ni od koga nisam cuo takve rijeci. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga iljude, ali ovako nismo govorili. Zato si doao ovamo? upitao sam ga. Da vidim i ovo odgovorio je, zamiljeno gledajuci u tamnu noc to nas jeopkoljavala.Zaboravio sam druge dogadaje, vanije, tee, ece, ili, ako i nisam zaboravio, ne

vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim vie na borbe, na rane, nasurovost koja se zove junatvo, na gadenje od klanja, od krvi, od bezdunog zanosa,od ivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadoao od kia, kad smoostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ilizarobljeno a stotine se podavilo u stranoj rijeci, a ja sam je preplivao vukuci uprobuenom camcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa memolio da to nikome ne pricam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi semogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjecanjusamo ova dva dogadaja koja su se mogla i zaboraviti. Moda zato to ih nisammogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se due pamti nego jasna istina.


5/54

2. TUGA I SMIJEH

Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, odpocetka do kraja. Tako sam i sam sebi sloio razlonu pricu, koja se dotle uvijekgubila u komeanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju vanvremena, moda i izvan nebog odredenog smisla, kao teak san koji ne mogu ni da

prihvatim ni da odbacim. A zato ba njoj, i zato o ovome, nisam mogao ni sam sebiobjasniti. Ucinilo mi se da zna sluati, razumjeti svakako nece, a sluanje je vanijeod razumijevanja.Iskustvo me naucilo da ono to se ne moe objasniti samome sebi, treba govoritidrugome. Sebe moe obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teko izrecivimosjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjei u omaglicu, u opijenostkoja ne trai smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trai, osjeca da

je negdje u tebi, i lovi je, nju ili njenu sjenku, prepoznaje je na tudem licu, utudem pogledu, kad pocne da shvata. Slualac je babica u tekom porodaju rijeci. Ilineto jo vanije. Ako taj drugi eli da razumije.A ona je eljela, i vie nego to sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica jenestalo vedrog izraza, koji me moda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijeniloga neto nenadno zrelo, i tuno. Rekla je samo: Boe, kako su ljudi nesrecni.A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nijenarocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me tolikoiznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da

je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivi se preda mnom, otkrivi se prvi put predma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan to sam makar na neto u drugom covjekunaiao prvi put, i samo radi mene.Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hricanina, ubijenog rukomnepoznatih i nepronadenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom poaona vaar u Viegrad. Vlasti nisu ni dugo ni paljivo traile ubicu, po cemu se moglozakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrijezaborav.Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ja birao prilike, nisu ni prilike mene:susreli smo se, kao ptica i oluja.Kad sam doao s vojne, docekale su me rdave vijesti. Porodica mi je prola gorenego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grobim nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i ivi su urili da ih zatrpaju gdjebilo. Trona porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus skloniliod zime, zapalili nehotice, nepanjom, zato to nije njihova. Ponekad bih otiao davidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao dazamislim bive stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao dazamislim u toj kuci, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bioneko drugi. Bata je razvaljena, vocke otrnjavale, bijedno i alosno. Traili su mi daprodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, moda ce mi bitipotrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na nekiposeban nacin, bez duboke tuge i tekog aljenja.Obuzela me mirna ravnodunost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti,da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, neznam od koga, ali nije daleko od cuda. Moda je moja svijest jo bila zbunjena predtom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. ivio sam, ustvari, svoj drugi, tudi, poklonjeni ivot, sve ostalo nije vano, za sad nije vano. Ovo

je viak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije imalo, a hiljade drugih nije moglo darazumije, jer nisu proli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kae, modasamo ja, jedan jedini: srecan sam, iv sam. Nisam to govorio, ali sam snanoosjecao, svakom ilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.


6/54

Nita drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutranji bol. Niko me nikud nijepozivao, nita mi nije nudio, niti sam ja traio. I nikome nita nisam zamjerao.Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imaozapoljenja, nisam imao kuce, nisam imao nita, a bilo mi je svejedno.Satima sam sjedio pred Begovom damijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze,ili nebo, ili nita. Sluao sam vrapce i njihovo smijeno cavrljanje, kao u dobrodunoj

svadi, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na male, obicne ljude,pomalo svadljive, dobrodune, vedre, povrne, miroljubive, malim zadovoljne,izdrljave u nevoljama, spremne na sitno zahidanje, bez velikog ponosa. Bili supitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topotbosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijeci. Samo, kad bi sepotukli, zatvarao sam oci i ui, uznemiren.Volio sam sve to nije rat, volio sam mir.A onda me i mir uznemirio.Pred damiju je dolazio i Salih Golub, siromani erbedija s Vratnika. Skinuo bi sramena teku posudu sa erbetom, i sjeo na kamen, teko diuci. Kad bi se odmorio,poceo bi da pjevui, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih ociju. Znao jesvega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o djevojkama to tuguju za mladicima kojiodlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, pocinjuci iznova cim dode do ruba svog

kratkog pamcenja. Blijed, mrav, utih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik.Trideset godina izdrava slijepu majku, zbog nje se nije ni oenio, zbog nje je od

jutra do mraka vukao teku kalaisanu posudu punu zaecerene vode. Kad zaspi,djeca prilaze, sipaju erbe i piju. Ja im se osmjehujem.Salih Golub je imao brata u Goradu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat izGorada posjedovao je ume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davaonovac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad

je umro. Na Glasincu, gdje je drao ergelu konja, uboli su ga hajduci Becira Toske, akako mu je ena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je SalihaGoluba preko noci snala sreca kakva ni u snu ne dolazi.Stigao je pred damiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao ta mu se desilo, iponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podem s njim u Gorade, da mupomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je elio da s nekim podijelinesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu,gdje se odmarao i pjevuio tolike godine, i otiao pognute glave. Umro je iste noci,od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodu ahinbaica, koji je liciona enu vie nego Golubova majka. I on i ona imali su pri sedamdeset godina. Nikonikog nije prevario: ona je bila bez vida, on bez imetka. ivot je prevario samoSaliha Goluba.Nisam vie dolazio pred damiju.Poceo sam da traim vodu, tekucu, bistru, plitku. Moda zbog hocinskih barutina, ilizbog mutnog Dnjestra, irokog kao more. A moda i stoga to sam u vodu mogaomirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho, sa uborom, spokojno, sve, i misao, isjecanje, i ivot.Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i putao

da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je iv stvor. I to je bilo sveto sam htio, sve to sam elio.Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjediona obali potoka, ozaren. Gleda? upitao je.Zvucalo je saaljivo, zvucalo je zabrinuto.Nasmijeio sam se, ali nisam odgovorio. Jesi li svaki dan ovdje? Svaki dan. I ta radi?


7/54

Slegnuo sam ramenima. Zar ti ne dosadi gledati u vodu?Pogledao sam ga zacudeno: kako mi moe dosaditi! Dokle ce tako? Zato? Od cega ivi?Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od cega ivim, niti je vano. Poludjece ovako sam. Necu. Doci ce zima, doci ce bolest, doci ce godine. ta ce onda? Ne znam. Jesi li ljut na koga? Jesi li tuan? Sanja li teke snove? Ne sanjam teke snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuan. Pomogao si mi kad mi je bilo najtee. I ja hocu da pomognem tebi. Nita mi ne duguje. Otvorio sam pisarsku radnju. Radice kod mene, koliko moe i koliko hoce. Rukati je sigurno otvrdla, ali ce smekati. Nita mi ne duguje, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao camac, uhvatio sam senesvjesno. Moda sam mislio da cu lake isplivati. Ne vracam dug. Treba mi pomocnik. Radice, i platicu ti. Koliko mogu i koliko jepoteno. Nece se obogatiti. A volim raditi s poznatim covjekom. Navikao sam na ovu vodu i na tiinu. Doci ce ovamo, kad ne radi, ili kad bude manje posla. Pa, ne znam. Kako hoce. Radnja je lijepa. Ko kutija.Radnja je usred carije, u Mudelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela izaguljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nunike to su zaudaralinepodnoljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenjeanduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadenje malopomagalo, i nije nam ostalo nita drugo vec da se naviknemo.I to mi je svejedno. Smijao sam se: Covjek se navikne na svaki smrad.Mula Ibrahim je odgovarao dobroduno, s lijepim smijekom i bez pozivanja naboije ime, jer smo bili sami: Ja uvijek kaem: neka nije gore. to rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vjeala. S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka ivota.A do vjeala jo ima nade. Uzaludne. Kakve-takve. I to je bolje nego nita. A ovaj smrad, vidi, meni upravo odgovara. Kako moe da ti odgovara? Evo kako: zato su javni nunici ovdje? Zato to je ovo sredite carije. A meniba takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedu cistoga vazduhasa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmiljati. Dvije

lubenice pod jedno pazuho ne moe staviti, dva dobra teko moe sastaviti. Nekanije gore. Amin.Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije ranijepronaao. U vojsku se prijavio bjeeci od jednolicne dunosti damijskog imama idjecijeg ucitelja, a jo vie od osamnaest groa plate na godinu. Omamila ga jepomisao na pedeset groa pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnickog kazana,a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podrci, kad se vrati, nekom poloaju kojinece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bezizgleda na ma kakvu slubu a ne gospodsku. Kod kuce je naao dvoje djece manje


8/54

nego to je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu to nije naao vie, kao nekidrugi, uz nesebicnu pomoc onih koji nisu ili u rat. ena mu nije predbacivala zbogtog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu to jeostao iv, jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja ivota da je on poginuo.Rekla mu je samo: to da se u tim godinama lomi po svijetu? Zar ne moe biti pisar i ovdje?Kao da je od bijesa iao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini to mora, sastavljajuci kraj skrajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zato ne bi pokuao? Zato bi zasvojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otiao je bogatom ehagi Soci ipozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i bez priznanice, i to

je jo ljepe, bez kamata. Naao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je naHocinu), ocistio radnju od ciria, miijih ogrizina, malo je uredio, kupio netonamjetaja, hartije, pribora za pisanje, i sjeo da ceka muterije, moleci se bogu damu pomogne. I pomogao je: muterije su pocele da dolaze u vecem broju nego tose nadao, i on se uvjerio da enina grdnja moe biti vrlo korisna, ako je primi kaosavjet, i ako te sreca poslui. A njega je dobro posluila, kao da je htjela da gabogato obeteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi

je rekao kad smo pred vece prvoga dana ili kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, nimuterija, ni srece, da nije bilo boije milosti, i mene, Ahmeta abe, koji su mu

poklonili ivot. Zahvalio je bogu na milosti, a mene poceo da trai cim se malosredio. I nije ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usinio me u srcu, srecan topostoji takav covjek na svijetu, i to je ba on na mene naiao. Jer, lake je naici nardava, ima ih mnogo vie.I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Moda je i on osjecao srecu to je iv,moda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila cepala.Sve vie, i nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva icuo da postoji. Otkrivao mi je nalicje ivota. Ili njegovu sr. Svi jadi svijeta slivali suse u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisalismo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmiljenihnepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac,preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog zaboravljen, pami se ponekad cinilo da je cio svijet icaen i da zaudara kao javni nunici porednae radnje.A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, sluao o pohlepi, budio nadui pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za traenjem zamiljene pravde,nicemu se ne cudeci, nita ne osudujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pase cinilo da je iznad ovog jada, iako je ivio od njega. Zar nije lijep ovaj na posao? pitao me vedro, zadovoljan i sobom, imuterijama, i mladim pomocnikom, srecan to me otrgao iz ravnodunosti i opasnesamoce.Otrgao me, zaista, i oslobodio cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudioivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojiliBender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene ene su u

jatima dolazile u nau radnju, da im piemo pisma muevima i sinovima, pisma koja

nece stici, jer ce se u ratnoj guvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam poceo damislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se cuvam nazeba i da se toprije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova,druge djece i nema, i da li i sad pie, aljuci ih na trecu cetu, od koje je ostalo samoime, a niko vie tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata sAlifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepaljivi i ne ure s odgovorom, a jane mogu da mu kaem istinu. ta bi s istinom?Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da gasmjestim izmedu plemenitosti i hladne poslovnosti. S panjom je primao ene istarce, naviknuto ih sluao, neraznjeen i nerastuen ali nekako prisno siguran,


9/54

ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teko objasniti. Ja sam pisao cekajuci da mikau te ele da saopte, pa smo. se saplitali i ja i onaj to je govorio, covjek jetroio opte, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zacuo lelek od kojegsam se zagrcavao, i zaguen uzbudenjem, posrtao rukom po hartiji, pa su mislili dasam nevjet.A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove due i njihove prilike, i citao je svaku

neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da mu ita kau,oslobadao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao, govoreci naglas:Dragi moj sine, cedo moje rodeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (bjee litako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrecnom ratu, i danema vremena da se javi svojoj majci, al da mi je makar da cujem glas o tebi. Neljuti se to ti cesto piem, majka ko majka, nesrecnica i ojadenica, cim je stotinukonaka daleko od svog djeteta. Po danu jo dene-dene, zabavim se poslovima, al ponoci mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece lizvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ce ... (de, nemoj sadplakati, da ovo svrimo). .. ili ce nebo donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam

je ... (znam da nije dobro, ali ti on ne moe pomoci, a njemu ce ovako biti lake) ... izaduha mi je gotovo sasvim prola. Mejra pita za tebe svaki dan ... (zar ne pitavie?udaje se ?), ... djevojke pitaju za tebe svaki dan ..."Zaustavljao sam ruku i sluao te lijepe rijeci to su licile na starinske pjesme. Tuga,stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima pisanim vie zaone koji alju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodin, i sagorjece na nekojkomordijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.I dok sam ja, rastuen, jedva uzdravajuci suze, sluao to tugovanje i hrabrenje,suzbijajuci oivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. Cak je primjecivaoda mi ruka stoji nad nezavrenim retkom, i upozoravao me: Hajde, zavri to! A kadbi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud istavljao ga u cekmede, ljubazno preporucujuci muteriji da opet dode.Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti. Tada samga mrzio. Runo je zaradivati na tudoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to. Nevolju nisam ja izmislio odgovorio je mirno. A ljudima pomaem. Uradim lipoteno to od mene trae? Uradim. A uzimam manje nego drugi. Ali, eto, mnogonevolja, pa velika zarada.Ali mi platu nije povecavao. Plata ti je dobra rekao je, ne aleci se. U tvojim godinama ja sam dobijaoupola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Zna li ta je najljepe u ivotu? elja,prijatelju.Zaista, nijednu elju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak ineprobudene. Nisam se brinuo nizato. Kad bih naao vremena, iao bih do Darive iliKozje cuprije i, sjedeci na obali, sluao kako voda tece.Mula Ibrahim me savjetovao: Zato ne lovi ribu? Izgeda velika ludost, to i jest, ali postane najveca strast. Ibrani covjeka od drugih ludosti. Svijet se moe ruiti, a ti ce, nepomican, buljiti u

vodu. Najveca mudrost u ivotu je da covjek pronade pravu ludost. Da je vlastpametna, naredila bi svima: udicu u ake, pa na rijeku, lovi rilbu! Ne bi bilo buna ninereda. Kaem ti: lovi ribu, Ahmete abo! Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao to vidi. Isuvie. Toga se i bojim. Bojim se ta ce biti kad se probudi. Lovi ribu, Ahmeteabo!Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je onpodozriv prema svemu to nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo mojeusamljivanje. Usamljenost rada misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvopobunu.


10/54

Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijepo sanjario.Jednog dana mi je rekao da ce u radnju doci rodaci imama iz sela upce, sinoc jeimam zadavljen u tvrdavi sa jo dvojicom seljaka, zato to upcani nisu htjeli dadaju ratnu pomoc. Rodaci su odmah dotrcali, da ih spasavaju, ali je pravda bila braod rodacke brige. Danas su culi ta se desilo, pa ce pisati molbu da im se izruceleevi. Ja cu im napisati tu molbu. Zato su ih zadavili? Zato? Pita me, zato!Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, aliustreptao, i promuklo dubok, kao da ga gui uzbudenje. ta hoce da ti kaem? Tolike ljude su pobili, a ti trai razlog zato su zadaviliimama i dva seljaka iz upce! Lovi ribu, Ahmete abo!Izaao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbudenju, ucinititogod to se teko popravlja.Koliko li je razlicitih ljudi u tom covjeku?upcani su doli u gomili, ena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako sumi rekli, kao da se pravdaju), braca, sinovi, rodaci. Stajali su u malom ducanu,zbijeni, dreci se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuili, nisu plakali, namoju srecu i veliko cudenje. Eto, culi su ta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa

mole da im se daju tijela, da ih sahrane u upci, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi dato bude odmah, sutra, jer nema razloga za cekanje, hoce da kae vec su mrtvi,vie im u tvrdavi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drati nepokopane,usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a doli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako jeikako moguce, odvukli u selo, uri im se, imaju mnogo posla kod kuce, ljeto je,vazdan stvari ima da se posvrava, a i ovako ce izgubiti dosta vremena.Zastao sam, ukocen, zaprepaten njihovim mirnim pricanjem vie nego nesrecom. Zato ne pie, efendija?Jedva sam pokrenuo ruku da dovrim molbu kadiji.Daba, ivot je tei nego to sam mislio.Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima. Je li gotovo?Rekao im je cijenu, naplatio, i upcani su izali, zaglavivi se u vratima.Gledao sam za njima. Niko ni suzu nije pustio, ni rijec albe nije rekao. Kao da ih se ne tice. Najmanje se govori kad te se najvie tice. A i navikli su na muku. Na njih sveudara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoce li mi pomoci da okitimo radnju? Zato? Sutra je rodendan sultanov. Dri ovo!Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo ala?Nije bila ala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci, poduzetan,gotovo razdragan.Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake, lijepilismo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nunika,mnotvo arenih zvijezda i iljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez, a u

prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog poivi jo dugogodina, i sliku jednog janjicarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smonapisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.Oturao sam od sebe misao to me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojscikad je bjeala preko Dnjestra. Ali, ta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izali na sokak, dase divimo.Mula Ibrahim je oduevljen svojim djelom: Je li lijepo! Lijepo je.


11/54

Niko se nece sjetiti da stavi sliku janjicarskog odreda. Niko. A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? Divno.Bilo je bijedno, bilo je smijeno, bilo je runo. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ilizakrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom oduevljenju i svome gadenju.

Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz upce. Oni sad sjede negdje u velikomtudem gradu, cekaju svoje leeve, a ja gledam u ovo areno cudo i smijem se,smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostacesamo suze. Prestani! aptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. Cemu se smije?ta je toliko smijeno?Ne znam, mislio sam, ne znam ta je smijeno, ni cemu se toliko smijem.Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod arenih zvijezda i junackog sultana zatoto su ubijeni imam i dva seljaka iz upce, i to sad njihovi rodaci cute u mraku,cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato to su pod Hocinom izginuli svimoji drugovi? Ili to berber Salih s Alifakovca jo ceka svoje sinove?Ne znam zato se smijem.

3. SRECA, IPAKIao sam sokacima, bez cilja, nikud, a naao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce,nigdje.Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?Ta mrtva prolost i nikakva sadanjost, te crne ruevine svega to je bilo, na kojimane mislim nita graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem starumjesecmu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci gare. Jesam li jegledao iz one svoje sobe, gore, to je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom,zamiljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni mijea vrijeme i prostor, pa ne znamgdje sam, ni kad se desilo to to mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao nanebu, i sjecanja mirno prelaze, smjetajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice naoblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi nesmeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da ita razrjeavam.Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog ivog? Poslije sam sepitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moe doci na ovogrobite? ili me vidjela kad sam ranije dolazio?Pricao sam ogradi, samo da se pozdavim, bili smo komije, a otiao sam kad je sahatna kuli odbio ponoc.Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacuden. Tijana. Niz cijelo kameno stepenite, svedo carije. Tijana. I nita vie, samo to neobicno ime.Kao da sam udaren. ta je meni ta djevojka? ta to ime, to odzvanja u meni kaozaljuljano zvono? Ali sam se tjeio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjaoprema bivoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogaene, ne vide se zvijezdeod arene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz upce koji spavaju na nekojpijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leeve, nisam znao zato idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad medavni djetinji korak doveo do zgarita gdje nije bilo uspomena. A kakve su i moglebiti? estoka a neodredena cenja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom.Djecija soba, naseljena vrelim slikama; mate bez cilja i uporita. Otac, dakle kaomjesec, koji je cijelog iviota lakomisleno gubio sve to bi stekao; majka, koja nijemislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od alosti zanjim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugogsvijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom Ijubavlju i siktavim pricama o muu, to

je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izraslehaluge, bila je oceva soba, u nju sam smio uci samo dvaput godinje, na dva


12/54

Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i toizgleda kao san.Nita im ne zamjeram, pa ni to to mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. ivjelisu kako su mogli, i sigurno nisu eljeli da na ovom grobitu stojim prazan poslijenjihove smrti.Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najtee se govori o onome

to te se najvie tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivegkomiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je iva ili mrtva. Prveveceri govorio sam o vojni, toboe ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla iono: boe, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?I samo je to rekla. Cutala je i sluala.Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisamse cudio, iako sam znao da je cudno to sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao onoto nisam nikome, to sam tek pred njom sloio u rijeci. Govorio sam zato to je bilamjesecina, to u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, to su se dvijetanke bijele ruke njeno savijale po truloj ogradi, to su zamiljeno a blago gledalecrne djetinje oci zrele djevojke, to me sluala kako me nikad niko u ivotu nijesluao. Nisam to sebi objanjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam sezaustavio. Uspostavile su se granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet nali na ogradi izmedu dvije bate. Itrece vece, i cetvrto, i ljeto se hladilo, a mi smo se krili mrakom, ne eleci da ikosazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.Sve vie sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenkuispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepi je od ubora vode.Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugusvecanu priliku, i nisu vie smijene. Ne vidim ih. Rastreseno piem albe sudu, ilipisma vojnicima, u ponovo procitavam, da ne napiem: voljena moja. Bilo bismijeno da to kadija procita na tubi zbog nekog duga.U jesen sam joj predloio da se vjencamo. Iskreno sam to elio, nisam mogaozamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam poteno rekao da sam rdava prilika,nemam nita niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene.Moda nije ni pravo to joj to nudim, ali mi Ijubav daje pravo da budem nepravedan.Voljecu je, i necemo imati nita, je li joj to dovoljno?Ali ona je jo luda od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve.Nita mi drugo ne treba.Naalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim,snalazicemo se kako znamo, osvjeavacemo nau ljubav, kao stari Dezar, koji se triputa rastajao i ponovo vjencavao sa svojoim enom. Bez potrebe je mucio i sebe i nju pobunila se Tijana. Trebalo je da nade enus kojom se nece nikada rastati. Ili da ivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoliljubav. Bolje je otici. Ti bi otila? Otila bih. Zato to me ne voli?

Zato to te volim.Nije mi sasvim jasna ta enska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi jedrago to to kae, mada je zvucalo suvie ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku nitadrugo nisam ni elio.Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komija, stari Omer Tandar,berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke,postala je Tijana abo, Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada jesigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se necu ba oeniti, (hricankom, i josiromanom!), ali nita nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudenje na licu,ili sam ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono to je kazao i ucinio, bilo je


13/54

poteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se zasvjedoka, zamolio i veselog hadi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveosvojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova ena primila nas

je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece(dvoje je umrlo; hadi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledalanas, gledala, neprestano, i tuno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjecao tog

njenog saucesnog pogleda, i mislio kako nas je alila zbog svega to nas ocekuje uivotu.Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otili smo u moju runu sobu, i gledali se zbunjeno. Bilo je lijepo rekao sam. Vrlo lijepo. Docekali su nas srdacno. Zato to su dobri ljudi. Jesi li zadovoljna? Jesam. Ne bih rekao. Neto te muci. Malo sam zbunjena. Zato? Ne znam. Proci ce.

Moda ti je ao to nikog od naih nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti.ta moemo. Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.Cutala je, pribijena uz mene, kao da trai zatitu. Preboljevala je to su je njeninapustili. Navikavala se na mene. Sad nikog nemamo ni ona ni ja, hocemo li bitidovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi, kakav je bilo onajeljeni koga je zamiljala, da li je i u najrunijem snu vidjela ovu stranu sobu, koja

je i meni odjednom postala nepodnoljiva?Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono to ce biti njen ivot?Tada je neko pokucao na vratima.Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlaenih ociju,sa srecno sjetnim smijekom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledaonarocito pametan, tako raznjeen, a sigurno ni ja: zacudeno sam gledao njegovo liceobasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.Rekao je da trai mene, i da eli samo da me vidi. On je Ferhad, blii rodak mojemajke, a nije cudo to ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobunebrace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodaka, o njemu sam sluao u kuci, azaboravio sam i zato je pobjegao i na cijoj je strani bio, na strani brace Morica, iligradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago to je neko od mojih, a zaista kao da je ustaoiz mrtvih, doao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikoga svoganemamo.Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar namnije kupio jer je kasno saznao za vjencanje, i urio je samo da nas vidi, a dar ce

donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom radocu, uznemirenneznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to cudno.Samo dvadeset godina je prolo, a sve se zaboravilo, i braca Morici, i Sari-Murat, injihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamcenje, pa se pjevalatuna pjesma o vjeanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledije. Imoda ba ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i tajzaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodaka u Sarajevo. I cenjaza rodnim gradom. Govorio je o toj cenji suznih ociju. Nije mogao da spava, nijemogao da jede, cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamiljaosvoj grad, korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao


14/54

utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kakocovjeku nita nije vanije ni drae od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po pravomgradu, obilazio poznata mjesta, ljepa su nego kad ih je zamiljao, tamo, u dalekomValjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu glad ljubavi.A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otiao bih nakoju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu enu koju sam nenadno

stekao.Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbogponovo pronadenog grada, uljepanog dvadeset godina dugom eljom, i prijaviokadiji. Odveden je u tvrdavu i zadavljen. Zbog neceg to su svi zaboravili.Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je uplaena,dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku. Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, ta bi bilo od nas? umirivao sam je blagimdodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu niikome drugome.Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog cenje za rodnimgradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jo iv. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, moda jevie volio da umire u svome gradu nego da ivi u tudem.

Tako smo izgubili i tog jedinog rodaka. Izaao je iz tame, dotle nepoznat, ivio samotren, da vidi grad i nas, i opet otiao u tamu.Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruan san.Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je ehaga Soco. U pratnjisvoga momka, snanog Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove, svratio jeu nau nadnju radi nekih darovnica kolama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhadrodak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono to mi je Ferhadrekao. Budala, gundao je ehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto muzavicaj! Povazdan gledao sokake, veli? Gledao smrad, gledao svoju i nau nevolju.Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca a ne ponos. To je razlog da covjekplace a ne da se raznjeava. Za cime je ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Zaovom siromanom zemljom, za pakocu to u nama ivi due i jace i od materinskeljubavi, za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god moemo, za naom divljomturobnocu? Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje rekao je Mula Ibrahim oprezno,plaljivo gledajuci u ozbiljnog ehagu i nasmijanog Osmana Vuka. Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo uoci kako se zovu naa sela? Reci im, Osmane! Zloselo, Blatite, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladu, Vukojebine, Vucjak,Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica ... Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zato

je tako? Ne znam. Moda zato to smo po prirodi zli, to nas je bog obiljeio. Ili tonas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemonaljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo to se uvijamo,krijemo, laemo, mislimo samo na dananji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u

tudoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tomezahvalni.Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog ehage a jo vie onih kojima senjegove rijeci ne bi dopale, pa je pokuao da bar sebe ogradi: Ne treba sve gledati crno, ehaga. I ja tako kaem, Mula Ibrahime, laem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne takocesto, kad mi se zgadi la, onda govorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u tekomvremenu ivimo, a ivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo to ce oni koji buduposlije nas ivjeli, preturiti preko glave jo tea vremena, i pominjati nae dane kaosrecne.


15/54

To su bile najcrnje rijeci koje sam ikad cuo, i padale su na duu teko, kao zagrobnepjesme. Moda zato to je govorio bez estine, mirno i uvjereno, hrabro a opetnemocno. Sigurno nije istina sve ovo to govori, ali je najveca istina njegova tuga.Nisam mogao da ga ne upitam, na veliko zaprepatenje Mula Ibrahimovo: Zar smo svi zli, ehaga? Svi. Neko manje, neko vie. Ali svi.

Seljaci iz upce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrecni,ehaga, bez svoje krivice.Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i icilila potreba da govori. Sumorno mepogledao i izaao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavi da bih volio da nastavimo ovajrazgovor. Njegove rijeci su mi pale na duu kao eravica.Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to zanima izobicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me neto boli, zato mi jepotrebno tude miljenje? On ne dri ni do svog, a kamoli do tudeg, i cesto govori iono to ne misli, ili ono to misli samo danas, a sutra zaboravi. A ta ce meni to? Ili hoce da prijavi? ljubazno se iscerio strani Osman Vuk.Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je ehagi Soci,on je bogat i prebogat, sve visoke cinovnike dri u depu pozajmicama i mitom, i svise prave da ne znaju ta ehaga govori. A to sam ja? Siromani pisar kod njega

fukare. Neka samo kogod jace kihne, oduvace nas kao prainu. Cak i mocniji ljudistradaju, a mali se samo istope, kao sapunica. I nije nae da pitamo zato ehagatako govori. Njegove brige su drukcije, a nae je da ne potonemo u ovom ivotnomvrtlogu. Zato, pamet u glavu!Znao sam to, odavno sam sluao, u radnji, na ulici, u cariji: pamet u glavu! Kaoposljednji zakon, kao najsigurnija zatita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svegato moe da ucini, zbog rijeci, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!Boj se svega, ne budi ono to si!Nisam mogao pristati na takvo beznade, postoji valjda i neka druga mogucnost zaljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajednicko mucno iskustvo, koje jezagadivalo ivot.Pa dobro, posluacu: pamet u glavu, Ahmete abo! Ba zato da mi ne zagade ovajnovi ivot.Poao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na cariji. Mula Ibrahim meupozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam enu na skupe poklone. To je lijepanavika, ako je razumna, pricinjava radost i podrava ljubav. Ali ako je nerazumna,stvorice u eni pohlepu, a meni ce postati teret. Nita skupo! Vec neto sitno a lijepo,struk cvijeta, ili neto korisno, papuce, kad joj se stare poderu, amiju, ako nema ucemu izaci, i lijepu rijec, to je najvrednije. A ba sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu! Nipoto! To nije panja, vec ludost.Nasmijao sam se: Rado bih ucinio tu ludost, kad ne bih morao ivjeti sa svojih dvadeset pet groagodinje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu! ta ja znam. Tvojoj eni je isplacen njen dio imanja.

Dobila je takvu sitnicu, da me sramota i pomenuti. Zato si pristao? Ba me briga. Ej, teko eni s tobom, i teko djeci koja ce ti se roditi. Svako se rada sa svojom srecom. Tako govore svi lakomisleni.Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom, poslijepasijeg ivota u ratu, ali se nisam naljutio na tu Mula Ibrahimovu rijec, jer znam dami ovaj cudni covjek eli dobro, i veseo sam poao u Kujundiluk, da kupim togod


16/54

sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokaem dobru volju, a uz to cudodati struk cvijeta i lijepu rijec.Radovao sam se povratku kuci.Zastao sam pred radnjom Mahmuta Neretljaka: neto privjesaka i sitnurije visilo jeiza prljavog stakla.Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam jo iao u kolu, pravio je u ovoj

radnji lane pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen iprotjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa sevratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan,kaljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na netopoznato. Gospode boe, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakaen, nadolmljenturskim, persijskim i grckim rijecima, zacinjen socnim naim psovkama. ta on toradi? Sluao sam, zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki jezik,koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik proao, i obezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo pomoci. Napravicemete u njihovim malim nevinim tikvama.I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe imene i djecu, pustivi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izali su

oamuceni, posrcuci pod teinom besmisla koji im je uzburljao mozak. Oni sigurno misle da su glupi, ili da je nauka nedohvatna rekao sam veselo,gledajuci za njima. Tacno je i jedno i drugo odgovorio je Mahmut razlono.Nasmijao sam se: Sluao sam kako ih uci. A ta ti je smijeno? Pa ti ne zna arapski. Sigurno da ne znam. Odakle bih znao? A zato ovo radi?Pruio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali. O zanatu vie ne mogu da radim, drugo nita ne znam. Preprodajem ovedrangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije duan.ta gube? Nita. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga ivim. A kad se cuje da ne zna? To se ne moe dugo kriti.Slegnuo je ramenima: bice neto drugo. Kao lane bakrenjace.Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca, u lukave a opet nevine oci prestupnikas matom, i nesvjesno se smijeio. U djetinjstvu su nas uzbudivale njegove lanebakrenjace, teke batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sadpreda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu icu i pravile lani novac.ivot ga je izlomio, bolest ispila, a ivjeti se mora. Ja cu ti pomoci rekao sam, i ne razmislivi. Znam neto arapski.Mahmut se namrtio: Pronadi drugu djecu. Zato da otima moju? Pomoci cu ti badava.

Zacudio se, nije znao da li da jo vie sumnja, ili da me ali: Sluaj, mladicu, ako nita rdavo ne smjera, onda nisi ba pametan. Dobro, nisam pametan, ali nita ne skrivam. Koristice i meni. Obnovicu ono tosam ucio. A ako ti laem za bolest, ako to cinim da bih imao za pice? Svejedno. Nece biti tete nikome.Jo se branio: A zato si sluao? Slucajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za enu. Od ovih drangulija? Vidi, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.


17/54

Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit. Hoce li ovo?... A za ucenje, ako misli ozbiljno, platicu ti, koliko da nije badava.Ako ovi djecaci ne dodu, a desi se da ne dodu, naci cu druge, sad ce bilti lako, moglibismo dovesti i prave dake, iz medrese, samo, ova soba je malena ... Uzmi ovepafte, i ovaj lancic, ako joj se ne svidi, naci cemo neto drugo ... Hoce li sutrapoceti, uostalom, kad hoce, i u koje doba hoce, meni je svejedno. A ako si se alio,

nece doci, i gotovo ... Ove stvarcice sad plati, ako se predomisli za ovo to sigovorio.Bilo je smijeno ovo njegovo isprepleteno pricanje, ova opreznost, nevjerovanje,cudenje zbog ponudene pomoci, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludicovjek dode sebi. Mogao je pomisllti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram egu snjim, i da neto potajno smjeram, ali je sve ostavio boijoj pomoci, jer nita nijemogao da izgubi ako se i predomislim. Ostace na istom.Sutradan sam poucavao djecu pravom arapskom jeziku, tjeeci ih da ce im sesadanji mrak polako poceti da pretvara u vidjelo. Gledali su me s nevjericom, aMahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povladujuci momeznanju a mrteci se djecijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slicnonjihovom. I nije se cudio to ovo radirn, niti je vie pominjao placanje: moju ludost

je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene, a nije htio da mi nudi ono to ja nisam

traio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad jebilo hladno, o naplacivanju casova, o hvaljenju moje velike ucenosti, svuda gdje jemogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poducavanje.Pio je, zaista, pio je prilicno, nije bila la, ali se to jedva primjecivalo. Bio je samougodno veseo i tako blaeno raspoloen, da sam najvie volio kad je pripit. Cak sumu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pica, a ne od bolesti. Poslijecasova me vodio u Idrizovu kafanu, da za uloeni trud mene casti kahvom a seberakijom. Evo moga ucenjaka govorio je ponosno.Ovaj cudni posao nije izmislio samo zato da bi doao do kakve-takve zarade. Cini mise da ga je vie privlacila elja za neobicnim.Pricao je, s cenjom i sa zavicu, o eni iz neke palanke, rodenoj bez ruku, koja jenogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rodaci pokazivali po vaarima i parezaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna, i stekaoimetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.Sve drugo, obicno, bilo mu je dosadno, nedostojno covjekove panje. Zato to jesitno i nezanimljivo, zato to dugo traje, zato to ne ostavlja covjeku dovoljnovremena. A zato mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.Da li sam mu i ja licio na enu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekihkrajeva?Rekao sam to, smijuci se.On se uvrijedio. Kako moe tako da govori! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si:koristice mi, obnovicu ono to sam ucio. I ucinio sam ti, pomogao, dao ti ducan, daodjecu. ta je tu cudno, ta neobicno? Znam, reci ce, ti zna arapski, ja ne znam. E

pa, cudna mi cuda! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A zanoja i za enu bez ruku dobro sam razumio. Iskoricavam te, je li? A jesam li htio daplatim? Odbio si. Hocu i sad. Dacu ti sve ako hoce. Samo nepravdu ne podnosim. Ida budemo nacisto: da li ti moze bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu,sigurno.A vec sutradan, u odredeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.Sacekao me ponizno: Bojao sam se da ne zakasni. ao mi je da djeca cekaju.eni sam rekao da pomaem nesrecnom covjeku koji sve u ivotu cini pogreno, adrago mi je i da radim s djecom, pogotovu otkako mi je rekla da je trudna, i otkako


18/54

ocekujemo nepoznato drago stvorenje, koje ce rasti izmedu nje i mene, kao izmedudva duba, zaticeno, natkriljeno, i nece ici ni na kakav Hocin, niti ce uciti arapski

jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naucicu ga pjesnitvu, i naucicu ga da mrzi rat.Sluala je ganuta, sa suzama u ocima to su postajale sve ljepe i dublje. ena vievoli njenu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono to sam nekad znao, moglo

bi mi opet zatrebati. A zato nece da naplati? I on toliko malo uzima, da bi bilo smijeno dijeliti. Cini dvije pogreke poucio me ozbiljno. Udruio si se s covjekom koga niko ne potuje. Kako ce onda tebe potovati? I nenaplacuje za ono to poteno radi. Kako ce onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Misliceda nita ne zna. A to osvjeava zaboravljeno, to je dobro. Dok neto ne postigne.Poslije ce opet zaboraviti. Nekome, dodue, nije potrebno znanje da bi postigaomnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva. Zar lukavstvo moe zamijeniti znanje? Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moe zamijeniti lukavstvo? Lukavstvo je nepoteno. Nije uvijek ni nepoteno. Zato to je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i

mudrocu. ta bi prvo savjetovao covjeku kome eli dobro? Da se svojim miljenjem ne izdvaja medu ljudima s kojima ivi. Zato to ce seonemoguciti prije nego to ita ucini. Ove slike u naem izlogu nisu izdvajanje. Drugi moj savjet covjeku kome elim dobro bio bi: ne govori uvijek ono to misli. Jesi li ti ucinio ono s cime se u sebi ne slae? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te

je valjda malo i stid? Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti naim obicnimmjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naa razlicita htijenja. On

je vii razlog, koji nas dri na okupu, kao sila tea. Razletjeli bismo se na sve strane,kao iz pracke izbaceni, kad njega ne bi bilo. To bi zaista bilo zabavno!Pogledao me iznenadeno, uplaeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam,kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihetuge, i namjeravao da podem odavno utrtim putem kojim ide vecina ljudi.Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila tea, i dasve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnikzaboravi rtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad iliispod onoga kome eli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samolebdenje. Letjele bi i damije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu,samo sa svojom enom, cvrsto bih je drao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor neodnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema vie zlocudne sile koja nas moe vratiti uruno ivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trenju, da mi cvjeta,neprestano krueci i da daje plod naem djetetu koje ce se roditi u tom kruenju. Ni

rat vie ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekoga da udari, nogom ili akom, uprolazu, a moda bi vie poelio da ga upita za zdravlje. I poducavanje djece bilo bineto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem dakuna brzinu saoptio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da gaupita je li zapamtio, a moda i nikad vie, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijetenaucio svemu lijepom to znam, nizato, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.Nasmijeio sam se toj aavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalosjetno, pomalo podsmjeljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i beznje.


19/54

Cistio sam od praine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasuene zvijezde,ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smijeno. Sigurno zbog ene,koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i sigurno zbog djeteta, cijisam rast oslukivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na taijanstvenom bilukojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam vise bio sam. Bilo nas je dvoje, itrece jo nerodeno, jace od nas, spona koja me sve vie vezivala s izgorjelim

roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uredivao nebeski svod pored javnihnunika, to se neprestano kvario i osipao. Nisam se vie smijao, zbog njiih. Sjecaosam se, dodue, onog smijeha, i mislio na seljake iz Zupce, koji su traili leevesvojih mrtvaca. Ne suvie cesto, moda i sve rjede, jer vrijeme uporno glodecovjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadraja.Prilagodavao sam se, ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljnijiblijedom obicnocu mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kae:oeni se! radaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze ... Najcvrceod svih: obaveze ljubavi.Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo dosao trenutakkoji je ocekivao. Poteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim vie nego daivotarim u ovom cumezu. Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadi Duhotine rekao mi je ponosno.

Znao sam ta to znaci. Taj poziv je isto to i odlikovanje. I jo vie, mogucnostsusreta s ljudima od uticaja. Hadi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio,i svakog mjeseca priredivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikadnije puku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio ratnike i uivao da ihsaziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodunosti kojom me obogaljio rat. Postao samkao i ostali pametni ljudi. Cak sam poimislio kako unam srece, ili je Mula Ibrahiimsvemoguc.Ali je gozba prola, a mi nismo otili. I mnogi mjesed su proli, a poziv nije stizao.Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu. Strpljenja! tjeio me Mula Ibrahim. Vrijedi pricekati.A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni jesasvim dobro i bez njih. I sve vie sam se ukopavao u uvrijedenost, postala mi jeodbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelazniim zidom odvojene odonih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, sto je na banjaluckoj vojniprvi navalio na neprijatelja i uskocio u anac, cuvenog junaka i cuvenog pijanicu kojinije potovao niciji poloaj vec covjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca,isjecenog ausitrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izreetanog kurumima kaoda je bio meta na strelitu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke,nisu poziivali. Junackog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktarabanjalucke vojne, to je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali.I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, alinisu zvali ni nove ako nisu imali poloaj i imetak. A pozivali su za svoju sofruugladene pisare, koji ni za rodenu majku ne bi poli u rat, i otmene gizdavce,pederaste, vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to vie nisu.

Koliko rtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uivaju utoj mrtvoj slavi, prljajuci je. ivio sam bez njih i dosad, mogu i odsad, i bolje nego snjima.Gotovo cijela zima je prola, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je uao u radnjuzadihan, uzbuden, veseo. Pozvao nas je! Ko nas je pozvao? Hadi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo! Ti idi, ja necu.Stao je usred ducana, raskopcan, ugrijan, zaprepaten.


20/54

Nece? Kako nece? Tako. Nemam volje. Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadi Duhotina. Na sijelo. Cuo sam, i razumio, ali necu. ta cu ja tamo? Kako, ta ce tamo, ako boga zna!Izgubio je svu svoju rjecitost, svu upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao

me zacudeno. I tako, nece. A pozvani smo. Niko nece ni primijetiti da me nema. A zna li ti ta ljudi cine da bi tamo doli? Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio nita. Grijei, mnogo grijei. Smetam li ti ovdje? Ne smeta, boe sacuvaj. elim da ti bude bolje. Nece valjda cijelog ivota ostatisirotinja? Pravo da ti kaem, svejedno mi je. Ne znam ta da ti kaem. Nece nam se vie pruiti ovakva prilika. I naljuticemo ih.Izgledao je tuan i uplaen. Tuan zbog mene, to nisam prihvatio njegovu pomoc,uplaen zbog njih, to ne prihvatam njihov poziv. Postideo sam se, pomislio: koliko

je rijeci morao utroiti, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bimi otvorio teko pristupacnu tvrdavu. I koliko je vremena izgubio, trckarajuci od

jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu isvu njegovu dobru volju.Zato sam rekao meke, pravdajuci se: Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara stakvim ljudima. Cuti i sluaj. To je moda najbolje. Onda, ide?Oivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.A onda me pogledao sumnjicavo: Uvrijedio si se to te nisu pozvali ranije? Nisam se uvrijedio. ao mi je to si se toliko poniavao radi mene. Ne vrijedetoliko. Nisam se poniavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete,propustio bi ovakvu priliku!Zaista nisam vise imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam jo povratnik sHocina, i pored ene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da senadamo necemu to nije uboga sirotinja, radi njih. Jo su mutne hocinske magle umeni, i ponekad teka tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, ida se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji ivot. Ata bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u dui. Sirotinja sam, ali prosjak nisam.Prihvatio sam prvi poziv, ne smatrajuci to ni cacu ni povlasticom. A kad su meodbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponienje i uvredu (Mula Ibrahim jedobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos.Sad, medutim, pred sutranju izvjesnost, poceo sam da se nagadam sa svojom

savjecu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je neprihvatim. Nisam znao kako bi se te prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slucaju dase pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na istom, i opet je dobro. Cak samse nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako,i o cemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati uvodu, sluati vrapce i pisati tube i albe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocitopametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, unoci, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci,samo nae, i toliko je izviralo iz sratanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u


21/54

prijatno ali nejasno sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opetjavljalo, kao ponornica.A kakve cu rijeci naci za njih?Uvece sam sjedio s Tijanom u naoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalihskrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, to se sigurno nikad necedesiti. Ta naa sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i

kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjei miris hljeba.Dodue ljeti je teko, grije nas sunce i vrela pekarska pec, a ohari hodaju slobodno,kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo,otvarajuci vrata i prozore. ohare smo odgonili nekim travama koje je Tijanakupovala na Bacariji. Ili smo odmahivali rukom, iveci s njima u miru. Briga bi mebilo za ohare, da se ona nije gadila, narocito nocu, kad pocnu da ukaju po podu ipostelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativi koljenarukama. ta ti je? Nita. Boli li te togod? Ne boli. Spavaj. Cudna si veceras.

Srecna sam veceras.Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i odsrece ne spava.Meni je u ovoj naoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenojkuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i dasmo mogli, stalo mi je da budemo paljivi jedno prema drugome, i bili smo, netrudeci se. Sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neceg tonismo mogli ni zapamtiti.Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadi Duhotine, ispricao sam i kako sambio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima. Zato da ne ode? Naci ce se s ljudima, popricati. ta je u tome rdavo? Hoce liostati dugo?Nije znala lagati. U ivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrijeono to misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijecju.Suvie je lako pristala. Cak me i nagovara. Zato?Upitao sam: Ne voli to idem?Nasmijala se: Ne volim to ide! Nikad ne volim kad ide od mene. Moda bi voljela da ne idem ni na posao? Naravno da bih voljela.Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda. Ko ivi tako? Ja bih eljela da ivim tako. Dobro, hoce li da ne idem na to sijelo?

Ne. Otici ce, svakako. Mislio bi poslije da si neto propustio. Zato se sad ljuti? Ne ljutim se.A onda je dodala, kao da se pravda: Malo sam uznemirena. Moda zbog trudnoce.To malo lukavstvo, kojim je ublaavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci moje,skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, to nas vecmjesecima dri u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj ivot, da svoj put isvoja htijenja odredujemo prema njemu.


22/54

Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici cu nato vraje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.Stavio sam ruku na njen trbuh, i oslukivao prstima. Cuteci.Na sokaku su se stiavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarskupec, ohari su jo mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja samdrao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zaticenom tijelu malog covjeka to je

vec ivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovita ovoga svijeta. Htio sam dakaem togod lijepo ovoj eni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac,htio sam da mislim togod lijepo o tom dragom punoglavcu, koji ce biti ono to janisam bio. Htio sam, a nisam umio.Troje nas je, u ciijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacenidamar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vano ta se deava usvijetu, nije vano ta ce biti sutra, vaan je ovaj cas blaenstva bez misli. Da li ceme istjerati iz kuce, ovaj treci, kao to je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ilicemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se podnositi, kao vecina? U ovom trenutkuto nema nikakva znacaja.Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vie. Hiljadu tudih ljubavibice kao ova, ali ova nikada vie. Nikada: jedina konacnost.Prvi put znam ta je sreca, osjecam je, vidim, miriem.

Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.I ima sreca. Da li je mogu zadrati?Htio sam da joj kaem: mila moja, zbog njenosti to je vrelo zapljusnula mojeunutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. Spavaj i ti rekaosam onom trecem, i ugasio svijecu. ohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustimu sobu. Moda su zakasnili na neki svoj obred.Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspirn, od srece kojoj nisamtraio razlog. I nisam se cudio to je tako.Kako bi drukcije i moglo biti?

4. NEPRIJATELJSKA ZEMLJANiko nikome ne moe natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.ta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve to nisam ja, ili cu biti

ja, kakvog ne bih elio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi biloda se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodem kasno, poslije ostalih,smatrace da sam nepristojan. Ako dodem rano, reci ce da se utrpavam prije svihostalih. Kako god okrene, muka. Da ne zakasnimo? pitao sam Mula Ibrahima koji je iao pored mene, srecom ilipo nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. Da ne zakasnimo? Ili da neporanimo? Sacekacemo da ljudi izadu iz damije, pa cemo tada krenuti, s bojom pomoci. Sad mi je krivo to sam poao. Samo se dri uz mene!Na raskrcu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadi Duhotina,

stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.Dao sam mu neto sitnia, stideci se. Stidio sam se to mu dajem milostinju, stidiosam se to idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svihkoji dolaze. Strano je to ovakav covjek prosi rekao sam neveselo. Prosi za inat, to su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide. Svejedno, opet me stid. Nisi ti kriv.


23/54

Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to cini iz inata,ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoce da ti bude gore, ja hocu da mi bude bolje. Ti nemoe ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, cini mi se.Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci.Postalo je mucno, i smijeno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu medu

tim spomenicima kao majmun, lano cu se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogaosam lijepo sjediti sa enom kod kuce, i biti ta hocu i kakav hocu. Nikad covjek nemoe tako upropastiti ivot kao kad eli da ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako daga popravi, niti znam je li to popravljainje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svojmir. Evo, izlaze s molitve apnuo je Mula Ibrahim, kao da oglaava pocetak bitke. Hajdemo! A to kae za enu, to je lako. ena ce cekati. Ovi nece. A bez njihovepomoci nece daleko stici.Dok smo ulazili u kucu starog hadi-Duhotine, pored momaka sa svijecama ifenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho: Budi uza me!Pogledao sam ga iznenadeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od menetrai pomoc!

Boji li se? Malo. Zato onda idemo? Hajde da se vratimo! Ne moemo vie da se vratimo. E kad ne moemo, neka ih davo nosi! Dri se hrabro, kao da idemo uneprijateljsku zemlju! Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! zavapio jezaprepaten.Nasmijao sam se veselo, osloboden straha i nelagodnosti, izlijecen njegovimstrahom. A ustraile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i njima,ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice,

jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu, zacuden i ogorcen zbogmoje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi ivjeti, i ne bih ni ivio, kadbi me jednom savladao. Jer, drugo je uplaiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu,to mora svako, a drugo je plaiti se uvijek, od svega. Snani Mehmed Pecitava,govorio je, nekad, u hocinskim mocvarama: Boj se ovna, boj se govna, a kad cuivjeti?Kad cu ivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda ivjeti,gospodo iz neprijateljske zemlje?Bilo je smijeno to moje kocoperenje, i znao sam da je smijeno, jer sam i jamaloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to

je isto kao stvarno, i unaprijed sam se uancio u hladnoj odbojnosti.Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smijena, aoklop nepotreban. Domacin, hadi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kaonadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao

svojim ocima. ta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni covjek tolikoplemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko potovanje?Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrena i nepravedno runa! mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njenuljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci.Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!Taj divni covjek je proao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozarenodomacinsko lice, iroko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bilinamijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.


24/54

Mula Ibrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, slubeno uctivo, da se nemoemo ni pohvaliti ni poaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavi njega u srednju,mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u posljednju, nevidljivu inepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti najugledniji dolazili su posljednji, iprolazili do svog izdvojenog skrovita, obavijeni nijemim potovanjem i poniznimcutanjem, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz carije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjestogdje se vrijedi pokazati. Moda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.Nasmijao sam se, sjetivi se njegovih ratnih zasluga.Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi se. Isad je pio, drao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko ne vidi. Acesto je mislio da je nevidljiv. Zato si doao? upitao me smrknut. Zato? Nizato! Ba nizato? Sve ti je potaman? Nita ne trai? Nita ne moli? Nita. Jesi li bogat? Ima li veliku platu? Bogat sam, i imam veliku platu.

E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobice i s druge. Blago tebi! Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet groa na godinu, blago meni. Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije! Ne pijem. Nece od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?Popio sam, da ga ne naljutim. Eto vidi da pije! Hajde jo jednu! Sve, sve, tako!Druga je otila lake nego prva. A ne pije, veli! Vidim kako ne pije? Veliki si aljivcina, izgleda. Zato si se onomaloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo. Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio prekonabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa moda su se, velim, mnogi od ovihisto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako jepoceo da pije, zagrcnuo se, iskaljao, doao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa,grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom, vriteci, pa samse uplaio i za njega i za sebe. Pij! pruao sam mu bardak, da ga smirim. O, brate, ta kae: uneredio se, i to mu je sav rat!Smijeh mu je prekidao samo kaalj.Ljudi su poceli da se okrecu. Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha! Taman posla! To nije za pricanje. A moda sam izmislio. Ako si izmisliio, dobro si izmislio.

A ti, zato si ti doao?Nije me cuo. Veli: sav rat i sva ratna zasluga! Cekaj, ne voli da prica o sebi, izgleda. Pitam te: zato si ti doao?elio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao samga, i gurao mu bardak u ruke.I zaista, pomoglo je. Jo je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tie i rjede. I pili smoponovo, nisam se vie pazio, samo da zaboravi ono to sam rekao. Moje je sasvim obicno, nita. Svejedno, pricaj.


25/54

Bio sam u ratu, zarobie me Austrijanci, teko ranjenog. Izlijecili me, pa zaboravilina mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokuavao da bjeim, pa su mezatvarali u sve dublju tamnicu. Pustie me poslije punih devet godina. Hajde, vele, ine pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u svatovima vec u zarobljenitvu.Doao je kuci i eni, ali u kuci i na eni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su djeceizrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala, cekala, pa se

udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a enu poklanja. Prosto ilako. Al jest, tu sad pocinje petljanija, a nizato. Kako se dugo nije javljao, a neki suvidjeli kad je pao teko ranjen, kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti, i ena je svenaslijedila i donijela drugom muu. ta sad da se radi? On trai svoje, nije prodao niprokockao, vec sve ostavio u najboljem redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tudokaz treba? Al mu njegove ene, njegov zamjenik, koji je svoj muki posao dobroobavio, kae ovako: da je covjek iv, iv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo,da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi seenio njegovom, to jest svojom enom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer onsvoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.I je li on kriv to je covjek ostao u ivotu, i to ga je kadija proglasio mrtvim?Pristaje da se nagode, ako vec ne moe drukcije, da mu vrati enu i dvoje-trojedjece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da ivi s njima, nece im biti tijesno. A covjek

nece, ni ene, ni djece, trai svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije kriv to je ostaou ivotu i to ga je kadija proglasio mrtvim. I vie voli to je tako nego da ga jekadija proglasio ivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da bude stalno na ocimaovima to rjeavaju da se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako.Sad sam ja poceo da se smijem. Pocela je da me hvata rakija. Pa ti rece da je to sasvim obicno! I jest! Imanje moje, djeca njegova. ta tu nije jasno?Tada je, ne ureci, iz srednje sobe izaao Demal Zafranija, s naocarima, koje munisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluio. Poslije, iz blizine,provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je na glasni smijeh, to je ovdje sasvimrijetko. Kod vas je veselo nasmijeio nam se ljubazno.On se uvijek smijei, uvijek govori lijepe rijeci. Izgleda da je uvijek smijeno kad se prica o pravom ivotu rekao je moj novipoznanik, zacudivi me tom primjedbom. Bila je pametnija nego to sam od njegamogao ocekivati.Pa se okrenuo meni: Poznaje li Demal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek. Ili smo zajedno u medresu. Samo je Demal-efendija mladi. Ui sam mu izvukaozbog logike. Dobro se poznajemo. Mislim da sam sad u logici bolji od tebe. Sigurno. Moja plata je dvadeset pet groa. A samo jedan tvoj osmijeh vrijeditoliko.Vedro se nasmijeio, kao da je cuo lijepu alu. Zato ne svrati do mene?

Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme. Sjedi, Demal-efendija, popij s nama navaljivao je bivi zarobljenik. Nisam niznao da ste prijatelji. Ne pijem, hvala. On ne pije, ne pui, nema poroka. Osim onih koje krije.Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim lanim smijekom, svojom opasnomljubaznocu, svojim njukanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad pogotovu. Nevolim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od eljeza, pukla bi za dva mjeseca.A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom mjestu, popece se. Njega nijetrebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika,


26/54

prilagodava se sudu u koji ga naspu. Nita mu nije gadno ako mu je korisno, jer jeimao jedan jedini cilj u ivotu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjskodjetinjstvo i na oca zatvorskog straara, pijanicu i svacijeg pijuna, koja je umroprezren, a sin mu je i tu porodicnu nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci rtvu,dok nije stao na noge, i moleci pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kadsu svi zaboravili, on nije. Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato to je bio jad i sirotinja,

kriv to je bio svaciji sluga, kriv to nije znao da iskoristi zlo koje je cinio. Da je biomocan, niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zloi nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih napravitistepenice po kojima ce se popeti, moda i visoko. Mnogi tako rade. Ali otac je bioslabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti slabic. Ucinice sve,ali ce ispraviti ocevu greku. Bio je miran, odmjeren, opasan, znao je koliko ga seljudi plae i, smijeeci se; uivao u tome.Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike rune stvari u ivotu. Ali veceras samosjetljivi

Mesa Selimovic - Tvrdjava

Documents

Transcript of Mesa Selimovic - Tvrdjava