Medij - Ruđer Bošković Institute · Web viewUglavnom bi morao biti nazočan i kriterij...

Inoslav Bešker ● Orlanda ObadHrvoje Appelt ● Anđelko Erceg ● Ivica Đikić ● Renata

Ivanović ● Sanja Modrić ● Željko Peratović ● Ivana Petrović ● Helena Puljiz ● Silvija Šeparović

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO

2 Istraživačko novinarstvo

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVOPriručnik

NAKLADNIKPressData, medijska agencija HND

UREDNIKMario Bošnjak

IZDANJE UREDILIInoslav Bešker i Orlanda Obad

GRAFIČKA OPREMA I PRIJELOMSiniša Nikolić

FOTO ILUSTRACIJAOgnjen Alujević

TISAKBirotisak d.o.o.ZAGREB, 2004

Istraživačko novinarstvo 3

Inoslav Bešker ● Orlanda ObadHrvoje Appelt ● Anđelko Erceg ● Ivica Đikić ● Renata

Ivanović ● Sanja Modrić ● Željko Peratović ● Ivana Petrović ● Helena

Puljiz ● Silvija Šeparović

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO


KAZALO

Miris novca, moći i strasti (Sanja Modrić) 7

Osnovni pojmovi (Inoslav Bešker) 12Novinarstvo, novinstvo, mediji, glasila, 5W/H 12Istraživanje u novinarstvu 20

Regule zanata i istraživačko novinarstvo (Inoslav Bešker) 24Informiranje 21Ažurnost i objektivnost 21Usredotočenost na korisnika 22Istraživačko i ino novinarstvo 23Vjerodostojnost 28Etičnost istraživačkog novinarstva 30

Nastanak i razvitak istraživačkog novinarstva (Inoslav Bešker)

38

Društveni kontekst istraživačkog novinarstva (Inoslav Bešker)

39

Svrha istraživanja u novinarstvu 39Istraživačko novinarstvo i vlast 40Komercijalna funkcija istraživačkog novinarstva 42Opći proces homologiziranja novinstva i medija u interesu komercijalne propagande 43Nacionalni zakonodavni i politički okvir 44Tragom novca 45Globalizacija medija i istraživačko novinarstvo 45Izraz u istraživačkom novinarstvu 47

Neke specifične teme novinarskih istraživanja 53Politička i sudbena vlast: Siva zona (Ivana Petrović) 53Visoka politika: Ples na žici (Helena Puljiz) 57Lokalna politika: Na udaru priprostih moćnika (Anđelko ErcegTajne službe: Nepouzdani izvori (Željko Peratović) 60Kriminal: Opasni informatori (Ivica Đikić) 62Zdravstvo i socijala: Pljačka najnemoćnijih (Renata Ivanović) 64Inozemstvo: Oružje, otrovi, ratovi (Inoslav Bešker) 67


Metode u istraživačkom novinarstvu (Orlanda Obad) 71Kako prepoznati istraživačko novinarstvo u medijima? 72Istraživački proces 73Induktivni i deduktivni pristup istraživanju 74Kako pronaći teme za istraživačko novinarstvo? 75Preliminarno istraživanje 77Procjena izvedivosti studije 78Popis izvora informacija 79»Zviždači« i »oštrači sjekira«: kako manipulirati novinarima 81Važnost pisanih izvora informacija 83Zaštita identiteta izvora informacija 84Redoslijed prioriteta istrage 85Središnje istraživanje 88Umijeće intervjuiranja 89Istraživački i formalni novinarski intervjui 90Kako doprijeti do sugovornika 93Tajno istraživanje 95Ključni intervju 96Pisanje priče 98

Tehnologija u istraživačkom novinarstvu (Inoslav Bešker) 109Novinarstvo i tehnologija 109Informatika u istraživačkom novinarstvu 111Biblioteke i arhivi 114Novinske dokumentacije 115Pretraživanje online 107Traganje za osobamaProblemi s InternetomKomercijalne baze podatakaLogika pretrage 109Računalna analiza podataka 112

Istraživačko novinarstvo s obzirom na medije 117Prednosti i mane tiska (Orlanda Obad) 117Na radiju uvijek ostaje snimak (Silvija Šeparović) 119Televizija je slika (Ivana Petrović) 122


Neiskorištenost Interneta i multimedijalnosti (Inoslav Bešker) 125

Dodatak 129Elementi plana istraživanja (Orlanda Obad i Inoslav Bešker) 129Primjer primjene plana istraživanja: Trgovina ljudskim organima (Hrvoje Appelt) 131

Literatura 135Bilješke o autorima 139


ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO: MIRIS NOVCA, MOĆI I STRASTISanja Modrić

Istraživačko novinarstvo razotkriva informacije koje se svjesno skrivaju, a od iznimnoga su javnog interesa. U Hrvatskoj je ono u povojima. U dobrom dijelu struke ne razumije se ni što je istraživačko novinarstvo, a svojevrstan je neugodan kuriozitet da je čak i Hrvatsko novinarsko društvo znalo dati godišnje nagrade za istraživačko novinarstvo radovima koji uopće ne odgovaraju opisu toga žanra. Bitna je karakteristika istraživačkog novinarstva jasan angažman na ciljevima koji su korisni za zajednicu i legitimiraju zakonito i društveno poželjno ponašanje. Predmet interesa istraživačkog novinarstva su politika, javni sektor, biznis, crkva, mafija, ukratko sve ono gdje leže autentične jake priče o novcu, nepravdi, laži, otimačini, izdaji, o moćnim pojedincima i nevinim žrtvama. Istraživačko novinarstvo svojim projektima podupire ono što je pravedno i moralno i što, kao takvo, izaziva identifikaciju, društvenu katarzu i društvene promjene. Uspješan je epilog istraživačkih projekata, uvijek i bez razlike, razobličavanje i osuda nečasnog, sramotnog, sebičnog, koristoljubivog i u bilo kojem smislu nečovječnog djelovanja.

Novinarska istraživanja razotkrivaju zloupotrebe u javnim službama, nezakonito financiranje izbornih kampanja, korupciju u policiji, raskrinkavaju veze kriminala i politike, lažne dobrotvore, podmićivanje, zlostavljanje u mentalnim ustanovama i zatvorima, trgovinu na račun zdravlja, zaradu na ljudskoj nevolji itd.

Novinare istraživače uspoređuju s policijskim inspektorima, špijunima, uhodama i vrhunskim analitičarima i u svemu tome ima neke istine.

Nije nam do definicija, ali rekla bih da se novinar istraživač može najtočnije opisati kao mastermind koji rješava određenu važnu društvenu zagonetku prikupljajući informacije i ugrađujući ih u logičan i kompaktan obrazac. Zadatak novinara istraživača jest otkriti i povezati sve o osobama, tvrtkama i događajima, najčešće bez znanja i bez pomoći protagonista, dakle onih koji su osumnjičeni negativni junaci konkretne istinite priče.

Ne postoji formula po kojoj se to radi.Dobro je naučiti istraživačke tehnike, citati knjige o istraživačkom

novinarstvu i popabirčiti što vise tuđih iskustava. Ali čak i netko tko o tome ništa ne zna – ali je pametan, odlučan, ustrajan i motiviran – može napraviti bolji posao nego netko tko će napamet izrecitirati sve tehnike, metode i sinopsise poznatih slučajeva od Watergatea do danas. Želim, dakle, stotinu puta naglasiti


da je najvrednije sredstvo za istraživačke projekte – vaš mozak. Najbolji istraživački novinari su inteligentni, uporni i fleksibilni ljudi s dosta mašte.

Talentirani mešetari kažu da novac leži na cesti, samo ga treba znati pokupiti. Mislim da to isto vrijedi i za priče. Priče leže na cesti, stotine najboljih priča, samo ih netko treba podići i napisati. Naravno, to nije »samo«, to je veoma teško.

Priču za istraživanje kvalificira to što negdje u njezinu tkivu postoji problem. Nešto neobično. Nelogično. Čini vam se da netko laže. Da roba previše košta. Novinar problem prvo mora uočiti. Recimo: Vlada redovito nabavlja potrepštine po cijenama koje su više nego u maloprodaji. Ili, gradonačelnik svaki petak karta s vlasnikom manje tvrtke, a onda ta tvrtka za malu cijenu dobije elitnu građevinsku lokaciju u gradu. Direktor državnog poduzeća X na službenom putu kupuje nekome briljante karticom tvrtke koje je X-u dobavljač. Ministrova osiguravajuća tvrtka osigurava sve cisterne javnog poduzeća za naftu. Za mjesto u staračkom domu treba osnivaču doma prepisati stan štićenika. Liječnik mnogo puta uzima neplodnim pacijenticama jajne stanice za umjetnu oplodnju, ali umjetna oplodnja nikad ne uspije...

Takve su te priče. To su one u kojima nešto jako smrdi i u kojima su istodobno u pitanju veliki ulozi.

Kad je novinar odlučio što će istraživati, potrebno je dobro promisliti o svim aspektima. Vidjeti što želite istražiti i zašto, a onda detaljno isplanirati kako, s kim i na koji način ćete to učiniti. Zatim slijedi rad i konstantna valorizacija materijala. Morate biti spremni mijenjati priču u skladu s informacijama koje ste prikupili i provjerili. Često nam se kod mutnih stvari čini da je u pitanju jedno, a onda ispadne nešto posve drugo. Najvažnije je stalno misliti, evaluirati, suprotstavljati fakte koje imamo, razmišljati o motivima, sredstvima, mogućim scenarijima, mogućim svjedocima itd. Treba se znati staviti u poziciju onoga o kome istražujete i pokušati pretpostaviti zašto on radi to što radi, koji mu je cilj, koga mora žrtvovati, što biste vi učinili na njegovom mjestu, kako biste prikrili svoje poteze, tko su mu saveznici, a tko protivnici itd.

Zanimljivo je da se u svim ružnim pričama ponavljaju tri tipična motiva ili njihove kombinacije. To su novac, moć i strast.

Nemojte se prepasti hiljade pitanja koja vam se roje po glavi, a na koje nemate odgovore. O svemu postoje tragovi i izvori informacija kojih nismo ni svjesni. Tragova ima, samo treba netko tko ih zna naći, povezati i sklopiti u istinitu priču. Vi možete biti taj/ta. Uzmite čistu bilježnicu i krenite.

Na raspolaganju uglavnom imamo tri tipa izvora. To su dokumenti, ljudi i osobna opažanja. Dokumenti su sve ono što je napisano, fotografirano, odnosno snimljeno. Dokumenti su računi, potvrde, ugovori, čekovi, pisma, izvještaji, oporuke itd. Jako je važno naučiti se koristiti javnim dokumentima koji su svima dostupni, a u kojima se nalaže mnoge informacije koje su nam potrebne. U Hrvatskoj postoje stanoviti problemi s definicijom javnih dokumenata i


procedurom kojom se do njih dolazi, ali novi zakon je u nekoj mjeri olakšao novinarima pribavljanje takvog materijala. Obavezao je tijela javne vlasti da ih na zahtjev izdaju i proširio popis. Ako odbijaju, na raspolaganju imamo tužbe. U SAD-u je banka na moje oči izdala novinaru fotokopije svih čekova koje je službenik gradske uprave potpisao u šest mjeseci. Tako jednom mora biti i u nas.

Jasno je kako nam mogu pomoći ljudi, nas drugi ključni izvor. Mi trebamo insajdere, one koji nešto znaju o onome što nas zanima. Dakle, susjede, prijatelje, bivše prijatelje, konkurente, kolege s posla, vatrogasca, računovođu, telefonista, bivšu ženu, onoga tko je imao veće aspiracije pa se razočarao... Želimo čuti tračeve, dojmove i neobavezno ćaskati, slušati ljude, ali sve dobro vagati i upotrijebiti samo ono što se potvrdi kao istinito i bitno.

Naša mitska duboka grla su: Svjedok, Osvetnik i Pravednik. Svjedok je slučajno vidio što se dogodilo, Osvetnik je osobno oštećen ili osramoćen i želi zadovoljštinu, Pravednik je onaj koga da vam pomogne motivira moralno zgražanje nad onim što je počinjeno. Njih trojica postoje gotovo u svakoj priči, samo ih treba naći. Ipak, budite vrlo oprezni. Osvetnik ponekad namjerno laže da bi upropastio osobu koja mu je nanijela štetu ili bol, svjedok je možda krivo protumačio ono što je vidio, pravednik možda ne zna sve elemente priče. No, u pravu su Hercul Poirot i Hitchcock kad kažu da ne postoji idealan zločin, jer trag je uvijek ostavljen. Mozak koji stalno misli naći će rješenje čak i slučajevima poput onoga iz filma Nepoznati iz North Expressa (Strangers in the Train), gdje se sreću dvije potpuno nepoznate osobe i razmjenjuju žrtve.

U istraživanju su potrebni i eksperti koji će nas uputiti kako stvari funkcioniraju na područjima koja su nam nepoznata. Kako, recimo, djeluje neki otrov, kako se sortira pošta, kako banka provjerava bonitet komitenata, ili koji su simptomi paranoje.

Novinarsko opažanje je ključno. Ništa ne može zamijeniti izraz lica, trzaj, spontani osmijeh i gestu koju novinar vidi kod sugovornika, bez obzira na to kakve odgovore on davao. Samim pažljivim gledanjem i hvatanjem vibracija može se dobiti gomila nezamjenjivih informacija.

Kako pribavljamo nove elemente, popunjavamo rupe, tako rekonstruiramo priču. Važno je ne dati se obeshrabriti. Ako jedan plan propadne, nema veze, smislit ćemo rezervni, ako nam zatvore vrata, ući ćemo kroz prozor.

Uzrok što novinari u Hrvatskoj malo istražuju i što oko ideje i instrumentarija istraživačkog novinarstva vlada pojmovna zbrka nije to što mi nismo talentirani ili što nismo zainteresirani, nego je uzrok u organizaciji redakcija. Kod nas mnogi urednici očekuju velika novinarska otkrića u jednom, dva ili najviše tri dana rada. Teoretski je, naravno, moguće da priča sama padne u krilo, ali mi koji radimo ovaj posao znamo da je to jako, jako rijetko. Informatori ne trče za novinarima po cesti i ne strovaljuju im u naručje strašno važne konspiracije. Štoviše, iskustvo kaže da od velike većine informatora – dakle osoba koje same nešto žele ispričati novinarima – nema apsolutno nikakve koristi. To mogu tvrditi s velikom sigurnošću jer sam uvijek bez iznimke


primala svakoga tko god želi razgovarati, smatrajući da čovjek nikad ne zna što odakle može kapnuti. Dakle, u barem 90 posto slučajeva ljudi donose gole tračeve koje provjera brzo delegitimira. Rijetko tko donese neki spektakularan dokument, ugovor ili nešto drugo tako čvrsto da se, uz malo rada, odmah može pustiti u novine.

U principu, za dobru priču treba se uvijek dobro naraditi. Velike i složene priče moraju se dugo istraživati i zato u svakoj iole

ozbiljnijoj medijskoj kući na Zapadu postoje ili redakcije ili ekipe za istraživačko novinarstvo koje se isključivo time bave. U Pulitzerovoj novini Saint Louis Post Dispatch, te u Chicago Tribuneu, o čemu mogu govoriti iz osobnog uvida, od novinara koji rade u istraživačkim timovima ne očekuje se da objave bilo što i po šest mjeseci, nitko se tome ne čudi i oni normalno dobivaju plaću. Daje im se, dakle, da mirno rade na svojim projektima, u jasnom uvjerenju da se to novinama i te kako isplati. Ako se istraživanjem pokaže da priče u stvari nema, nikome ništa, ide se na drugi zadatak.

Vrlo banalno: kad se u našim medijskim kućama stvore uvjeti za razvoj istraživačkog novinarstva, tada će se taj tip novinarstva u Hrvatskoj i razvijati. Do tada, sudbina žanra će biti u rukama entuzijasta koji i u nestrukturiranoj situaciji ipak mogu postići odlične rezultate.


OSNOVNI POJMOVI Inoslav Bešker

NOVINARSTVO, NOVINSTVO, MEDIJI, GLASILA, 5W/H

Medij je sredstvo, kako mu i naziv kaže. Sam medij nije poruka (bez obzira na prodornost te McLuhanove dosjetke koja je izazvala mnogo zbrke). Od atmosfere (ozračja) kao »medija širenja zvuka« do šarlatana kao »medija« u spiritističkim seansama, taj se pojam može povezati s informacijom odnosno dezinformacijom, može obilježiti ono čime se informacija prenosi – ali medij sam po sebi nije informacija.

Novinskoj informaciji kao mediji služe sredstva masovnog komuniciranja, pa možemo reći da je u tom slučaju medij tehnički način prezentiranja informacije (dakle: njezina objavljivanja i distribuiranja). Sličnu definiciju u Osnovama znanosti o novinarstvu daje i Marko Sapunar (1994: 43), za koga je medij »materijalni supstrat pomoću kojeg se informacije posreduju u komunikacijskom procesu«.

Izvan novinarske struke postoje i drukčije definicije medija u masovnom komuniciranju (što se, po uzoru na engleski, ali ne baš u duhu hrvatskoga, zna sažeti u pojam masovnih medija, premda masovni nisu oni nego publika). U tim definicijama nerijetko se pojam medija prenosi, kao pars pro toto, i na njihov sadržaj. Tu terminološku labavost, u kojoj je živopisnošću nadomještena jednoznačna preciznost, unijeli su neki sociolozi, ali su je prigrlili i raširili sami novinari – pa je iz sredstava masovnog informiranja, pronošenih sredstvima masovnog komuniciranja, prešla u masovnu uporabu. Za Opću enciklopediju su (1979) masovni mediji »skupni naziv za komunikacijska sredstva i ustanove koje djeluju na veliki broj čitatelja, slušatelja, gledatelja (tisak, radio, televizija)« (5: 359).

Sabor, kao zakonodavac, diktira zakonsku definiciju, i time što Zakonom o medijima regulira određene (nipošto sve) sadržaje prenošene nekim medijima. U tom je Zakonu, usvojenome 30 travnja 2004, formulirana ovako (i zaista) složena definicija toga što mediji jesu, a što nisu »u smislu tog zakona«.

Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike. Mediji nisu knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi nositelji objavljivanja informacija koji su namijenjeni isključivo obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu, oglašavanju, poslovnoj komunikaciji, unutarnjem radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stranaka, vjerskih i ostalih organizacija, školska glasila, »Narodne


novine« Republike Hrvatske, službena glasila jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati, letci, prospekti i transparenti, te video stranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.Novinari djeluju u društvu koje je regulirano zakonima, pa su dužni

zakone poštovati, a zakonske definicije poznavati. U nas postoji tradicija da zakonodavac postojećim sadržajima nametne naziv drukčiji od uvriježena u znanosti koja se time bavi. Tako je državni kapitalizam nosio ustavni i zakonski naziv »socijalizam«, najamni rad se u nekom razdoblju zvao »udruženi rad«, etničke zajednice su dobivale i gubile naziv »nacionalnih manjina« itd. Zakonodavac je u nas, u raznim razdobljima svoje političke volje, iste sadržaje nazivao čas sredstvima javnog informiranja, čas glasilima, čas obavijesnim sredstvima, a sada je odlučio da sve to zove medijima, osim onoga što ne zove medijima, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

U smislu ovog priručnika, i u smislu terminologije dosad prihvaćene u našemu novinarskom zanatu, u novinarskom poslu glavni mediji su:

tisak, radiofonija, televizija, Internet.

Našlo bi se još medija, poput telefonije, koja se postupno ubacuje u sferu javnih informacija inovacijama kao što su sms-flash, videovijesti itd. Giovanna Botteri, izvjestiteljica Raija 3, emitirala je prvi snimak bombardiranja Bagdada 2003 videomobitelom u izravnu prijenosu. Tek ćemo objasniti zašto u medije ne pripada npr. oglasna ploča, pa s njome ni »zidne novine«, odnosno slični oblici informiranja.

Svaki od spomenutih medija služi za prenošenje informacija, ali nisu sve informacije prenesene tim medijima – novinske informacije. Dapače, manji dio ih pripada u taj skup.

I posjetnice, i obrasci, i vozni redovi, i knjige, i plakati – sve su to proizvodi tiska, svi oni prenose informacije, ali te informacije nisu novinske. Ne samo kad su fiktivne, poput romana (fiction) koji se također tiska, nego i kada su faktičke – ali nisu u funkciji novinstva.

Isto se može reći i za pretežan dio radiofonskog programa kada emitira glazbu, što također jest informacija, ali specifična, o stanovitoj vrsti duhovnog stvaralaštva (komponiranje je stvaralaštvo, koncert je informacija), a ne o onome čime se bavi novinstvo.

Podjednako se to može reći i za televiziju, koja je razvila i nove oblike informacije – poput videospota, gdje je komercijalna informacija apsorbirala aspekte vizualnog stvaralaštva – ali u kojoj je novinska informacija i programski, i vizualno, jasno razlučena od drugih informacija.


Mutatis mutandis, isto vrijedi i za Internet, koji je, na primjer elektronskom poštom, osvojio znatan dio osobnih informacija koje su dotad prenošene drugim medijima, te koji je nadmašio televiziju u nasrtljivosti neželjene javne informacije (spam) – ali i u tom mediju je novinska informacija zasad statistička manjina.

U pogledu proizvodnje i distribucije novinskih informacija, hrvatski standardni jezik, za razliku od nekih drugih jezika, luči pojmove novinstva i novinarstva.

Novinstvo je djelatnost prikupljanja i ažurnog objavljivanja istinitih informacija o događajima i trendovima koji su pojedincu važni za orijentiranje i, eventualno, odlučivanje u njegovoj društvenoj zajednici.

Novinsku informaciju karakterizira, dakle, ne samo to što je činjenična (inače je fikcija) i istinita (inače je dezinformacija), nego i to što je javna, jednostrano usmjerena nepoznatim korisnicima (one-to-many;

korisnici mogu biti i ciljana grupa, npr. u specijaliziranim glasilima, ali to je druga tema), i što je

ažurna (fr. a jour, dnevno), dakle svaki dan nova (novine, news). Potreba za novinstvom nastaje ondje gdje je zajednica dovoljno široka da

usmeno informiranje ne može obuhvatiti najzanimljivija zbivanja u njoj, te gdje je zajednica takvoga karaktera da svakodnevni život pojedinca i njegove obitelji uvjetuju (i) zbivanja izvan njegova fizičkoga dnevnog vidokruga.

Eto zašto se potreba za periodičnim, pa i dnevnim informiranjem (a time i prapočetak novinstva) javlja u trenu kada Rimska Republika (SPQR) nadilazi granice Grada čiji građani ipak i dalje odlučuju o državnim pitanjima ili izravno (comitia), ili posredno, biranjem magistrata u čijoj su nadležnosti izvršne odluke (konzula, pretora itd.).

Eto zašto te potrebe nema u prostranijim državnim tvorbama, poput Franačkog Carstva, gdje je pojam građanina sveden na manjinu, koja ne odlučuje ni o čemu izvan svog vidokruga (pogledajmo, kao primjer izvan tog Carstva ali u istoj kulturnoj sferi, zagrebačku Zlatnu bulu ili splitski općinski Statut).

Eto, napokon, zašto u medije nismo uvrstili oglasnu ploču, ni zidne novine u glasila: jer se nalaze striktno u dnevnom vidokrugu i odnose se na zbivanja u tom vidokrugu – pa makar prenosile smjernice iz imperijalnog centra ili se oblikovale u skladu s tim smjernicama (najmasovnije rabljen tip takve informacije bio je u Kini, za »kulturne revolucije«, dazibao, ili ta-tzu-pao, »plakat s velikim slovima«).

Novinstvo se javlja i opstaje ondje gdje postoje građanska prava – danas bismo ih nazvali ljudskim pravima – i gdje su za ekspletiranje tih prava potrebne informacije, obuhvatne i ažurne. Odnosno, u lošijem slučaju, gdje je dirigirana odnosno cenzurirana informacija potrebna radi »rukovođenja«, zapravo manipuliranja onima u čije ime se odlučuje.


Da bi moglo ostvariti komunikaciju s mnoštvom (po načelu one-to-many), novinstvo iziskuje i medij i sposobnost praćenja sadržaja medija. U tom pogledu se Gutenbergov izum tipografije (tiskarstva) sredinom XV stoljeća može smatrati prvom novom informacijskom tehnologijom (nakon izuma pisma) i pojavom prvoga masovnog medija; računa se da je u sljedećih stotinjak godina opismenjeno desetak milijuna Evropljana, osposobljenih dakle da prate sadržaje ponuđene medijem tiska (u to doba pada i početak književnosti i publicistike na hrvatskom jeziku).

Komunikacija među građanima preduvjet je demokratske političke kulture. Demokracija se samo u malim mjestima (poput antičke Tebe ili antičke Atene, odnosno republikanskog Rima) mogla ostvarivati neposredno (one-to-one). U Ateni je bazna mogla biti diskusija na Areopagu (na otvorenu prostoru ne prostranijemu od oveće današnje dnevne sobe). Tisak je brzo percipiran kao mogućnost komunikacije u svrhu demokratizacije centraliziranih i gdješto despotiziranih država. Logično je da su se i liberalizam, izražen prvi put sustavno u idejama Johna Lockea, te prosvjetiteljstvo (koje je izravno utemeljeno na Lockeovim gledištima), u svojoj ideji demokracije dohvatili tiska, i kao sredstva obrazovanja građana za vladanje, i kao sredstva za međusobno komuniciranje građana.

Suvremeno novinarstvo proizlazi iz tog gledanja; istraživačko novinarstvo prva iskustva stječe baš u sredinama koje su prve prihvatile te ideje, poput engleske ustavne monarhije u XVII stoljeću (kao što ćemo vidjeti u poglavlju o nastanku istraživačkog novinarstva), te američkog društva u XVIII stoljeću, kada Thomas Paine (pisac djela Prava čovjeka, pamfletist pod pseudonimom Zdrav Razum, te istraživački novinar koji je raskrinkavao ropstvo Afrikanaca u Americi) tvrdi da ljudi mogu vladati sami sobom, bez ikakva vladara, ako su obrazovani i informirani dovoljno da suvereno raspravljaju o bitnim temama. Tu je tezu elaborirao Immanuel Kant (1784) u članku »Što je to prosvjetiteljstvo?«, anticipirajući gotovo u potpunosti ono što će Jürgen Habermas nazvati javnom sferom. Građanska politička kultura je od tada definitivno neodvojiva od komunikacija.

Almond i Verba (1980) klasificiraju građansku (političku) kulturu na: patrijarhalnu (lokalnu, župnu), bez interesa za politički sustav, koja svoje

reakcije ograničava na poticaje iz neposrednog okruženja te je usmjerena rješavanju mjesnih problema,

podaničku (klijentelarnu), s povjerenjem u vlast i bez želje za miješanje u prerogative suverena-vrhovnika,

participativnu (aktivističku), koja na bazi širokih socijalnih interesa navodi na sudjelovanje u odlučivanju o općem dobru, u skladu s dostignutom mjerom razvitka predstavničke demokracije i građanske samosvijesti.


Prihvaćajući tu klasifikaciju, Batalov (1990) dijeli participativnu kulturu na podvrste:

autoritarno-totalitarnu, demokratsku, socijalističku, pri čemu svaka od njih može imati različite dodatke: nacionalistički etatistički, itd.

Koja je funkcija novinstva u tako definiranoj političkoj kulturi?Tocqueville u svojoj Demokraciji u Americi (De la Démocratie en

Amérique, knj. I, Flammarion, Paris, 1981, Deuxième Partie: »3. De la liberté de la presse aux États-Unis«) definira novine kao »prvu vlast nakon naroda«.

S obzirom na trodiobu vlasti (na zakonodavnu, izvršnu, sudbenu) bila je uvriježena i dosjetka da je novinstvo »četvrta vlast«.

Novinstvo nije vlast i ne treba da bude vlast. Ono nije ni zamjena sudskoj vlasti, premda je James Gordon Bennett u prvoj polovici XIX stoljeća tvrdio da je ono »porota nacije«. Novinstvo ipak ima stanovitu nemalu ulogu provjere i nadzora u suvremenoj građanskoj političkoj kulturi, poglavito ako je ona participativna, demokratskog tipa.

Ono se za tu ulogu izborilo i ranije: miljokaz u povijesti slobodâ je Engleska 1692, kada je ukinut Licensing Act, zakon o preventivnoj cenzuri, što je zbiljski početak slobode tiska (tada nije bilo drugoga masovnog medija), ne samo novinskoga. Uloga provjere i nadzora, za koju su se engleski pisci i novinari praktički izborili u XVII stoljeću, implicitno je priznata već u osnovama američkoga demokratskog sustava, koji se oslanja na mehanizam provjere i protuteže (checks and balances), pošto su još oci američkog Ustava, klasično obrazovani, sebi i potomcima postavili klasično pitanje: tko će nadzirati nadzornike, kontrolirati kontrolore (Quis custodiat ipsos custodes?), na koje je pametno upozorio i Gibbon. Američki običaj da se pravilo ne samo pretvori u formulu, nego i da se upakuje u mnemonički pogodnu i dojmljivu ambalažu (pa i na uštrb preciznosti) pridonijela je da se novinarstvo – a ponajviše istraživačko – ondje definira kao »pas čuvar« (watchdog) demokratskog sustava i ponajprije ljudskih sloboda.

Obazrivije i obuhvatno tu ideju izražava Alan Knight (2000), po kojemu »istraživački novinari mogu biti viđeni kao čuvari javne savjesti«. To nipošto ne znači da bi istraživački novinari imali odlučivati kako se tko ima ponašati, ni da su čuvari nekoga višega moralnog znanja, kažu Ettema i Glasser (1998: 4), nego da donose i pronose podatke koji angažiraju javni osjećaj za pravdu. Oni bi morali biti, dakle, »čuvari onoga što zamišljamo da je naša savjest: moralno angažiran glas« (Isto).


Vijeće Evrope je na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7-8-XII-1994, dogovorilo i objavilo ovo načelo:

Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva. Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo: informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog

sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje, omogući pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja,

pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini,

podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju.

Novinstvo je, dakle, i djelatnost kojom se zadovoljava ljudsko pravo na informiranost, pravo koje je izravno u funkciji temeljnih ljudskih prava – na život, slobodu, rad, ravnopravnost. Ta se djelatnost odvija kroz glasila, posredstvom medija, ali je ne treba poistovećivati s medijima (barem ne više negoli putovanje treba poistovećivati s prijevoznim sredstvima). U toj djelatnosti nisu samo novinari. U novinstvu sudjeluju:

nakladnici i njihov aparat (uprava), novinari (glavni urednik jedan je od novinara, u nekim državama to je

propisano i zakonom, ali on je prvenstveno delegat nakladnika među njima),

prodajno-distribucijski aparat (čiji je samo jedan dio u glasilu, odnosno u nakladničkom aparatu),

marketing (prodaja oglasnog prostora, sponzorstva itd.) medij javnog komuniciranja.

Novinari prikupljaju, obrađuju, sortiraju i objavljuju informacije. Taj postupak Ward (2002: 30) definira kao proces u četiri etape:

identificiranje i pronalaženje novosti odnosno informacija koje će privući i zanimati ključnu publiku;

prikupljanje svih materijala potrebnih da se ispriča priča odnosno pruži informacija;

odabir najboljih materijala iz tako prikupljena zbira; prezentiranje tog materijala efektno koliko je god moguće.

Novinarstvo (žurnalizam) je, stoga, zanat prikupljanja, obrade, sortiranja i objavljivanja informacija, u funkciji javnog interesa definiranoga ljudskim pravom na obuhvatnu, ažurnu i, prije svega, točnu informaciju. Budući da je informacija roba koja se prodaje na tržištu, nakladniku je u računu da informacija bude (i) atraktivna, a u računu je i novinaru.

Zašto zanat? Novinarstvo nije vokacija, poziv (a pogotovu ne poziv od Boga, kakav je na Carravaggiovoj znamenitoj slici dobio Matej, dotad još ne svet). Nije istina da se novinar »rađa« i da se novinarstvo mora »imati u


genima«; neke prirodne sklonosti, nazvane i talentom, jamačno mogu pomoći, ali u novinarstvu nisu presudne – novinarstvo nije ni umjetnost. Novinarstvo nije ni misija u kojoj će poslenik javne riječi smožditi zmaja ognjenoga korupcije, ili inoga društvenog zla, jednim nadasve vještim potezom pera (odnosno zamahom kompjuterske tipkovnice). Ono nije nauk, jer ga je nemoguće do kraja naučiti iz udžbenika ili inog učila, pa makar to bio interaktivni cd-rom.

Naučiti novinarstvo je moguće, ali kombinirajući i nauk i vježbu. Ono je vrsta posla koja se teše u praksi, radeći, stječući umijeće vježbom – a tako se definira zanat. Nauk pritom jamačno pomaže, u novinarstvu više nego u tesarstvu (gdje poznavanje drvne tehnologije može pomoći u odabiru pogodna drva i primjerena alata za izradbu prozora – ali još nitko nije naučio prozor ispiliti, istesati, oblanjati i sastaviti samo gledajući u knjigu), odnosno ne manje nego u matematici (pošto nitko nije naučio matematiku samo čitanjem, bez vježbanja). Za iole kvalitetnije obavljanje novinarskog zanata nauk je nužan. U XXI stoljeću nužno je da taj nauk bude na fakultetskoj razini, zasad jedinoj koja nudi dovoljnu metodološku strogost i preciznost koja je i u novinarstvu sve nužnija, unatoč utrci s vremenom, koja inače novinara zavodi na stranputicu površnosti, nepreciznosti, ukratko – poluinformacije, koja je samo podvrsta dezinformacije. Hrvatsko novinarsko društvo je 2003 odlučilo da u svoje redove više ne prima novinare bez visokoškolskog obrazovanja.

Dobar zanatlija mora ne samo znati regule svog zanata, nego unutar njega mora imati smisao za umjesno, dakle:

za primjeren odnos svrhe i sredstva (niti se tanjuri izrađuju od stakla, niti čaše od porculana, niti se izvijest s tržnice piše u desetercu),

za skladan odnos sadržaja i oblika (kaput može biti ili dug ili kratak, ali jamačno ne bez rukava; o nesreći se može pisati i vijest i reportaža, ali ne kozerija).Novinarstvo se može dijeliti na više načina. S obzirom na svrhu ovog

rada, prihvaćamo podjelu na: deskriptivno (opisno) novinarstvo analitičko novinarstvo, koje sadrži, među inim,

istraživačko novinarstvo interpretativno novinarstvo

U novinarstvu svrha je obavijest (informacija) – a sredstvo (instrument) je: novinarski izraz. On je važan i u istraživačkom novinarstvu.

Logika iznošenja obavijesti ista je kao i logika svake ine naracije. Ta se logika efektno predstavlja kroz 5W, dakle kroz pet ključnih pitanja koja na engleskome počinju tim slovom:

who? (tko?), what? (što?), where? (gdje? kamo? kuda?), when? (kada?),


why? (zašto?). Ta formula jest anglosaksonska, ali njezin je sadržaj bitno stariji, jer su isti

metodski upiti postojali još u antičkoj retorici. Nepoznati anglosaksonski autor dodao je tu dojmljivu prezentacijsku strukturu – 5W – što je učinilo da se metodska pitanja lakše pamte. To je istodobno i pouka novinarima kako prezentacija u naraciji zna biti važna (i djelotvorna) koliko i sadržaj.

Pravilo 5W (ili 5W/H) ponekad se naziva Lasswellovom formulom, ali naziv nije točan. Lasswellove formule su dvije. Prva je sadržana u naslovu njegove prve knjige: Politics: Who Gets What, When, How (1936; u prijevodu: Tko što dobije, kada i kako), a druga (preciznija) je njegova formula komunikacije koja glasi: »Who says what to whom with what effect?« (Tko kaže što i kome, te s kojim učinkom?). Sama formula 5W postojala je u tom obliku u američkim uredništvima već u drugoj polovici XIX stoljeća, prije Lasswellova rođenja.

U antici je tih obvezatnih pitanja bilo ne pet, nego šest ili sedam – kako ih nalazimo još u latinskim priručnicima retorike (govorništva, dakle usmenog diskursa). I ondje su imala prezentacijsku strukturu, dojmljivu za svoje doba: učitelji prava sročili su ih u heksametar (stih od šest stopa koji se ritmički skandira):

quis?, quid?, ubi?, quibus auxiliis?, cur?, quomodo?, quando?(tko?, što?, gdje?, čijom pomoću?, kako?, kada?).Taj heksametar dugo je ostao u pravnim studijima, pa nije čudo da je

prešao u novine. Amerikanci, dakle, nisu pitanja ni iznjedrili, ni poredali u formulu, ali su našli suvremeniju dojmljivu ambalažu formule, kako bi se danas lakše pamtila.

Od tih pitanja četvrto, tj. quibus auxiliis? (čijom pomoću?), nije imalo sigurno mjesto ni u kasnoj antici, barem ne izvan pravne istražne prakse. Pitanje quomodo? (kako?) – zagubljeno je tek na putu u anglosaksonsku formulu, a baš je ono važno za naraciju. Možemo pretpostaviti da nije otpalo kao nevažno, jer je itekako važno i u anglosaksonskom poimanju novinarstva, nego zato što se w u fonetskim promjenama engleskog jezika našlo na kraju a ne na početku tog upita (how?), pa se nije moglo utopiti u dojmljivu ambalažu 5W. I to je dokaz da je kako? bitno za sadržaj, a još bitnije za probojnost. Posljednjih godina teoretičari i nastavnici novinarstva sve češće posežu i za tim pitanjem, pa se formula zna prikazati i kao 5W/H.

Prvih pet pitanja određuju suštinu informacije, pa ih novinarski izraz na svaki način mora respektirati. Šesto pitanje je istodobno ključno za sam novinski izraz: kako ispričati kako se nešto dogodilo (dakle, kojim slijedom kojih uzroka). U novinarstvu, kao povjesnici trenutka, najčešće se rabi kronološki slijed, ali dopustivo je ići i obrnutim redom, od posljedica ka uzrocima, a moguć je i umetnuti ekskurs u prošlost, tzv. flashback, koji u vizualnom mediju može biti


iznesen paralelno s tekstom, npr. kada se uz susret dvojice državnih poglavara umontiraju prizori iz prošlih ratova njihovih zemalja.

Mora li novinarski prilog, bez obzira na tip izraza, sadržati 5W? Mora. Za svaku naraciju to je naprosto dogma. Ne mora ih, međutim, sve sadržavati u tekstu, ako je neki od njih nedvosmisleno iznesen inim sredstvom: snimak nekoga stopostotno poznatog mjesta može odgovoriti na pitanje gdje? To će, ipak, biti iznimka, dopustiva u kratkim prilozima (poput flasha u kratkim tv-vijestima).

Moraju li se i u istraživačkom novinarstvu kanonskih 5W naći na početku priloga, ili tekst može početi i nečim drugim? O tome postoje različite škole. Početak: »Prolaznik se sledio od užasa, spazivši…« za neke je tipična greška, literarizam nedopustiv u novinarstvu, a drugi pak kažu da je dopustiv, dapače opravdan, pošto se, posljednjih decenija, svih 5W nalazi već u naslovu, nad-naslovu i podnaslovu (ta je oprema prije 30-40 godina bila bitno oskudnija).

Vjerujemo da je najprihvatljivije ono što privlači i zadržava pozornost čitatelja/gledatelja/slušatelja.

Ako se spomenuti sklad sadržaja i oblika oplemeni ponekom stvaralačkom notom, ako se zađe time i u lijepo – utoliko bolje. Ali to ne znači da time novinarstvo postaje umjetnost. Čak i tada govorimo samo o majstorstvu izraza, jer znamo da je posrijedi zanat, majstorija, da se možda dosiže do razine umjetničkog obrta, eventualno čak primijenjene umjetnosti – ali ništa više. Umjetnošću nazivamo uglavnom ono stvaralaštvo koje nema izravnu uporabnu vrijednost – a suština svakoga novinarskog oblika je baš u njegovoj uporabnosti, obavijesnoj, dakle u informiranju.

ISTRAŽIVANJE U NOVINARSTVU

Istraživačko novinarstvo je, tematski i metodski, usmjereno uglavnom na treći zadatak nabrojen u citiranu načelu Vijeća Evrope, po kojemu novinstvo podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju. Naravno da novinstvo nije čekalo na smiraj XX stoljeća da bi se sjetilo tog zadatka – nego je politika, ovaj put međunarodna, zakasnila više od dva stoljeća da bi novinstvu »zadala« kao zadatak (tj. kao formulaciju zahtjeva) ono čega su se novinari latili spontano i davno, polazeći od same suštine svog posla.

Istraživanje je u novinarstvu, s obzirom na taj zadatak (ne jedini, ali jamačno najistaknutiji), postupak

utvrđivanja činjenica unutar njihova društvenog (socijalnog, ekonomskog, političkog itd.) konteksta,

utvrđivanja odnosa između činjenica i njihova konteksta, analize tako dobivenih podataka, referiranja podataka i analize korisniku (čitatelju/slušatelju/gledatelju).


Pri istraživanju novinar, slijedeći uglavnom shemu Paula Williamsa (Weinberg 1996: 9-13): utvrđuje koncept istraživanja, pri čemu

odabire teme istraživanja, postavlja hipoteze istraživanja;

utvrđuje moguće izvore primarne dokumentacijske izvore, sekundarne dokumentacijske izvore, ljudski izvori;

odabire istraživačku tehniku; procjenjuje izvedivost; (su)odlučuje o izvođenju istraživanja; izrađuje plan istraživanja; gradi bazu podataka; provodi istraživanje; evaluira prikupljene podatke; popunjava eventualne praznine u podacima; reevaluira prikupljene podatke; finalizira rezultate istraživanja (pisanje, montaža, dopisivanje, završna

evaluacija, završna dorada); objavljuje rezultate istraživanja; eventualno slijedi temu (follow up).

Ovisno o temi određuje se je li to posao za jednog novinara ili za tim, je li u timu potrebna multidisciplinarnost (uz angažman stručnjaka izvan novinarstva), itd.

Ključni metodski aspekti istraživanja u novinarstvu izneseni su na drugom mjestu u ovom priručniku, gdje ih podrobnije razlaže Orlanda Obad.

Novinarsko istraživanje složeni je oblik novinarskog izraza, jer može sadržavati elemente izvijesti, reportaže, komentara, često izjava i intervjua, a ponekad i drugih žanrova. To je žanrovsko šarenilo zadano time što se novinsko istraživanje ne bavi samo činjenicom ili događajem, nego

nastoji zaći u vijest i ići preko vijesti istražujući joj razloge, uzroke, prethodna i slična zbivanja, te moguće posljedice; odnosno

ispitati neku aktualnu društvenu temu (političku, ekonomsku, kulturnu, socijalnu… pojavu) ili

neku zajednicu (naciju, grad, religiju…).Novinarsko istraživanje pristupa temi fenomenološki, istodobno s raznih

aspekata, dakle polifunkcionalno, s nakanom da obuhvati sve njezine bitne elemente (što je uglavnom nemoguće u jednome novinskom članku).

Istraživanje može provoditi jedan novinar, u duljem slijedu, ili ekipa različitih stručnjaka (preuzimajući termin bez prevođenja iz američkih izvora, gdje se istraživačko novinarstvo pojavilo prvi put, u nas su se ponegdje uvriježili


izrazi investigativno novinarstvo, odnosno investigativni tim za istraživačku ekipu – što je ružan primjer unakazivanja jezika, a ima i elemente etičkog unakazivanja kada takva formulacija služi da se sakriju imena novinara koji se služe nečasnim sredstvima, poput kopanja po intimi, a bez opravdanja društvenim interesom koje bi jasno prevladalo nad privatnim).

Rezultat novinarskog istraživanja može se objaviti u raznovrsnim oblicima, koji variraju od kratkog priloga (članka), preko većih članaka ili niza članaka kroz više nastavaka, sve do knjige, odnosno od emisije do tematskog niza emisija ili dokumentarnog filma. Novinarska knjiga ili novinarski dokumentarni film imaju, obično, i elemente istraživačkog novinarstva, i elemente tipične za knjigu odnosno film. Pojedini rezultati novinarskih istraživanja već su se pojavili i na Internetu, opremljeni u hipertekstu, a treba, vjerojatno, očekivati da se rezultat novinarskih istraživanja pojavi i kao CD-ROM, odnosno DVD.

Novinarsko istraživanje dobiva na važnosti osobito u tiskanim novinama, a poglavito u tjednicima te periodicima s još duljim intervalom. Naime, televizijske i radijske informativne emisije, a odnedavna i telematski mediji, sve se jasnije iskazuju kao pogodna sredstva za neposrednu, ali nužno površnu obavijest – pa se novinarska istraživanja u tiskanim medijima pojavljuju kao primjeren odgovor na težnje onih korisnika koji žele znati više i potpunije.

Taj tip novinarstva nosi u sebi, ne od jučer, i opasnost manipulacije: u težnji da po svaku cijenu pronađe dublju, tajnu vezu nekih fenomena, da iznenadi i osvoji čitatelja, ta vrsta novinarstva zna takve veze nategnuti, ili čak izmisliti, pokatkad i u funkciji posve neinformacijskih, čak dezinformacijskih političkih ciljeva (poput »otkrićâ« o »judeomasonskim urotama« i »Protokolu sionskih mudraca« potkraj pretprošlog stoljeća koja su poslužila kao podloga za holokaust židovâ, ili poput »otkrićâ« o »vatikansko-kominternskim zavjerama« koja su poslužile za pripremu postjugoslavenskih pokolja).

Istraživačkom novinarstvu glavna je tema društvena kontroverzija i stoga, uglavnom, društvena patologija. Naime, u sklopu je ljudskog prava na informiranost i pravo na informiranost o proturječjima, o temama ili događajima koje izazivaju proturječja. To se osobito odnosi na proturječja o ljudskim pravima – radi tih prava novinstvo i postoji – a ponajprije na sve što ta prava ugrožava izravno ili neizravno (dakle na društvenu patologiju). Da bi javnosti mogli pružiti neovisne, vjerodostojne i ažurne podatke o kontroverzijama i o elementima društvene patologije, novinari moraju moći i znati sami istražiti činjenice i prikupiti podatke.

U kvalitetnome istraživačkom novinarstvu novinar ili glasilo istraživanje planiraju i vode samostalno, neovisno od ustanova vlasti, primjenjujući verificirane metode društvenih istraživanja, uz skrupulozno provjeravanje podataka.


Već smo rekli da je osnovna funkcija novinstva da prikuplja i objavljuje informacije o događajima i trendovima koji su pojedincu važni za orijentiranje i, eventualno, odlučivanje u njegovoj zajednici.

U istraživačkom novinarstvu, više nego u inim rodovima novinarstva (od izvještajnoga do ostaloga analitičkoga) dolazi do izražaja eventualna nadzorna funkcija novinstva (watchdog u angloameričkom žargonu). To novinarstvo najčešće istražuje djelovanje koje institucije ili pojedinci prikrivaju, iako je važno za društvenu zajednicu na nekom teritoriju. Usredotočuje se uglavnom na akcije štetne po interese te zajednice odnosno po ljudska prava, osobna ili skupna; akcije većinom nezakonite; akcije vjerojatno nemoralne.

Stoga se istraživačko novinarstvo ponekad definira i kao »prekapanje po smeću« (muckracking, pojam prvotno primijenjen na specifičnu teme koje su zaokupljale novinare u Sjedinjenim Državama Amerike na prijelazu iz pretprošloga u prošlo stoljeće). To usmjerenje istraživačkog novinarstva može kliznuti u puki skandalizam i izgubiti svoju zbiljsku relevantnost.

Kvalitetno istraživačko novinarstvo razlikuje se od skandalističkoga i po tome što društveni interes za temu pretpostavlja njenoj komercijalnosti.

Istraživačko novinarstvo, istražujući proturječja i osobito patologiju društva, češće se nego drugi rodovi novinarstva sudara s granicama društvene snošljivosti, kako spram tema kojima se bavi, tako i spram novinarstva samoga i njegova eventualnog zadiranja u privatnost.

Tipičan primjer su bolesti državnika: koliko su one privatna stvar pacijenta koji je na javnoj dužnosti, a koliko njegova specifična patologija može utjecati na percipiranje i odlučivanje pacijenta, a time i na javno dobro u mjeri u kojoj pacijent na nj utječe – što onda jest društveno interesantno.

Granica između društvenog interesa i prava na privatnost fluidna je. Mijenja se od doba do doba, od zemlje do zemlje. Ta je granica izvor osjetljivosti.

Novinar je dužan svaki put, od slučaja do slučaja i od prigode do prigode, ocijeniti koliko prednosti mora dati društvenom interesu, dakle ljudskom pravu na relevantnu informaciju, a koliko ljudskom pravu na privatnost. Mora se pritom voditi svojom savješću, uvijek u interesu primarnoga ljudskog prava na slobodu, i uvijek poštujući primarnu novinarsku devizu iznošenja materijalne istine, tj. cjeline činjenica koje ju sadrže.


REGULE ZANATA I ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO Inoslav Bešker

INFORMIRANJE

Obaveza glasila je informiranje. Dobro informiranje pozna tri stupnja: Izvještavanje je osnovni stupanj, u kojemu podaci moraju biti izloženi

pregledno, po načelima antičke retorike (u anglosaksonskoj verziji: 5W). Objašnjenje događaja povezivanjem, uspoređivanjem, raščlanjivanjem,

kontekstualiziranjem, otkrivanjem njihovih uzroka i eventualnih posljedica itd.

Komentiranje – iznošenje stavova, gledišta – može uslijediti pošto su glasila izvijestila i eventualno objasnila.U istraživačkom novinarstvu morala bi biti prisutna sva ta tri stupnja, s

time što je prikupljanje podataka baza prvog stupnja, dakle izvještavanja, drugi stupanj se primjenjuje i pri evaluaciji podataka i pri završnoj obradi, dok komentiranje ne bi smjelo izostati iz završnog oblika, ili završnog nastavka serije.

AŽURNOST I OBJEKTIVNOST

Informiranje mora biti ažurno: nijednu informaciju ne treba držati na ledu, nego je pripraviti i

objaviti čim se za nju dozna, bez obzira na to kome to šteti ili koristi; objektivno: da ne izostavljamo nijedan bitan element priče, da ton ne

bude navijački te da se svim relevantnim akterima dade prilika da iznesu svoje stajalište;

uravnoteženo: načelo balansa ili odmjerenosti zapovijeda da se događaju ne daje ni veći, ni manji značaj od zbiljskoga (da se »od buhe ne pravi slona«, ali ni od slona buhu);

privlačno: informacija je roba na tržištu i kupca treba privući atraktivnošću opreme, ali i zadržati kvalitetom i zanimljivošću, a to je moguće samo informiranjem o svemu što bitno interesira kupca informacije – sve građane u glasilima općeg tipa, odnosno ciljanu skupinu u tematskim glasilima.Nijedno od tih četiriju načela ne smije biti ispušteno ni u istraživačkom

novinarstvu, dapače – iako ažurnost mora ustuknuti pred točnošću: istraživačko novinarstvo u pravilu zahtijeva više vremena za provjeru svih izvora i svih


okolnosti, pa je bolje »izgubiti« nešto vremena (i ažurnosti) nego objaviti nedovoljno utemeljene odnosno, još gore, neistinite podatke. Osobito opasnom hridi može se pokazati objektivnost. Novinar će se zainteresirati za neku temu došavši u posjed informacija o nekoj kontroverziji ili o nekome izravnom kršenju prava (nečijih, ili nekoga), što već u početku može djelovati na njegovo svrstavanje. Tu je objektivna opasnost da novinar u istraživanje krene s tezom i da prednost, makar podsvjesno, dâ elementima koji potkrepljuju njegovu tezu, a zanemari one druge elemente. Taj postupak, legalan u interpretativnom novinarstvu (npr. u komentarima s tezom), veoma je neprikladan u istraživačkom novinarstvu. Novinar bi morao nastojati, u trenutku kada ulazi u istraživanje i sve do trenutka kada je završio analizu podataka, »oprati svoje moždane« od pristranosti, u nedoumici bi možda čak morao biti »popustljiviji« spram strane koja mu je antipatična, eda bi rezultat bio što objektivniji. Jer taj dio posla novinar ne radi u svoje ime, nego u ime svoje buduće publike, u ime građana. Tek u završnom komentiranju tako dobivenih rezultata dopustivo je da novinar dâ oduška svojim gledištima, ocjenama, pa i osudama, ako to smatra nužnim.

USREDOTOČENOST NA KORISNIKA

U novinskom informiranju razlikujemo: davatelja informacije (izvor), posrednika u informiranju (novinara), korisnika informacije (slušatelja, gledatelja, čitatelja – u svakom slučaju:

građanina) i predmet informacije: činjenicu.

Novinarski posao je, prvo, da se u redundantnom obilju svakodnevnih činjenica:

izaberu one informativno bitne, dakle one koje zadovoljavaju potrebu, interes, odnosno radoznalost korisnika;

da ih se posreduje, tj. izrazi na način podoban da ih korisnik shvati. U pogledu tih elemenata istraživačko novinarstvo ne razlikuje se od inog

novinarstvaKorisnik je osnovna mjera uspješnosti novinarskog izraza: valjan je samo

onaj izraz koji gledatelju/slušatelju/čitatelju posreduje puninu i suštinu činjenice. Korisnik – premda nema mogućnost neposrednog odgovora – mora već u samoj novinarevoj metodološkoj nakani, a zatim i u njezinoj provedbi (kroz novinarski izraz) biti tretiran kao ravnopravan sugovornik.

Uostalom, ako i ne može odmah odvratiti, tűk na utuk, korisnik – barem u demokratskim i razvijenim društvima – ima mogućnost posrednog odgovora: prestanka kupovanja obavijesnog sredstva koje ga u startu podcjenjuje.

Četiri su tipične novinarske pogreške spram korisnika:


Kada ignorira korisnika. Novinar tada ne piše za većinu korisnika, nego za ograničen krug (npr. za druge novinare, za glavnog urednika, za nakladnika-poslodavca, za politički referentnog činitelja…) – da bi pokazao kako je koristan i pouzdan, kako je ideološki vjeran. U toj raboti novinar može učiniti korak dalje, kada svojom interpretacijom nudi verziju-vodilju za svoje političke pokrovitelje ili za vlastodršce: u tom slučaju se iz svjedoka pretvara u protagonista, iz kroničara u političara, i to na punktu koji nije namijenjen politici, jer nije podvrgnut demokrat-skom izboru.

Kada korisnika tretira kao dio mase shvaćene kao povijesni činitelj, koji može promijeniti ili usmjeriti tok zbivanja. U tom slučaju nije korisnik glavni cilj informacije, nego ga se zlorabi kao sredstvo kako bi se postigli ciljevi izvan novinareva izravnog dosega. Korisnik više nije subjekt informiranja nego njegova meta; novinar se iz promatrača i opisivača stvarnosti pretvara u njezina manipulatora, djeluje kao agitator (»društvenopolitički radnik«), provodi »viši cilj«, u sklopu kojega se informacija podređuje filtrima tipa »kome to koristi?«, »tko stoji iza toga?«, »zašto baš u ovome složenom trenutku?« itd.

Kada korisnika tretira kao dio mase shvaćene amorfno, bezlično, kao slučajne gomile individua, koje ganjaju samo primordijalni interesi (tipa: spolnost, novac, zločin…) i koju ništa izvan toga bitno ne zanima.

Kada korisnika tretira kao stereotip, kada umjesto različitih individua novinar kao cilj vidi određenu vrstu (najčešće ograničenu na okoliš u kojemu se kreće i u kojemu razgovara, dakle na osobe novinareve društvene, kulturne i obavijesne razine).

ISTRAŽIVAČKO I INO NOVINARSTVO

Istraživački novinar je muškarac ili žena čija je zadaća otkriti istinu i identificirati odstupanja od nje bilo u kojemu dostupnom mediju.To tvrdi de Burgh (2000: 9). Iz te definicije apsolutno je nemoguće

utvrditi bilo kakvu razliku između istraživačkoga i ikakvoga drugog novinarstva. Postoji li novinar kojemu zadaća nije da utvrdi istinu i odstupanja od nje?

Preciznije: smije li se novinarom zvati onaj tko to ne čini? Odgovor se čini očitim.

Calvert (1999) objašnjava da za neku priču »valja zvati pet puta, za neku dvadeset. Ali kada zoveš stoput, to je istraživačko novinarstvo.« Naravno da razlika nije u tome, što znaju brojni izvjestitelji koji su se polomili za običnu vijest, ali i istraživački novinari koji su kombinacijom pameti i sreće dobili u ruke dokument poslije kojega se nije imalo što puno zvati.

Opisno (izvjestiteljsko, reportersko) novinarstvo ima dva zadatka: da objavi (a) sve što je vrijedno i (b) sve što je zanimljivo. Ili, kako kaže Boyd (1994): sve što sadrži »bliskost (proximity), relevantnost, neposrednost


(immediacy), dramatičnost itd.« Istraživačko novinarstvo također mora udovoljiti tim kriterijima – ali oni mu nisu dovoljni.

Uz njih mora vazda biti nazočan i stanovit moralni kriterij: vrijedno je istraživanja ono što je i vrijedno i zanimljivo, ali što istodobno u korisnika budi jasno opredjeljivanje »za« ili »protiv«, jasno oduševljenje ili gnušanje (priznajemo da je redoslijed uglavnom obrnut).

Uglavnom bi morao biti nazočan i kriterij društvene važnosti: istraživačko izvještavanje »ne odnosi se na izolirane incidente, nego na sustavne probleme« (Fleeson 2000: 6). Pritom se često rabi pojam »javni interes« (sadržan i u hrvatskom Zakonu o medijima). Taj »pojam izmiče preciznoj definiciji, jer je teško jednim tumačenjem pokriti sve slučajeve«, konstatira Ellmore u svom Rječniku masovnih medija (1991) u istoimenoj natuknici. Može se reći da definicija, a osobito primjena, ovise o interesu onoga koji primjenjuje (u Hrvatskoj je Sabor odlučio, u Zakonu o medijima, koristiti baš »javni interes« kao opravdanje da vlast od novinara prisili da oda izvor informacija koje vlastima ne odgovaraju). U novinarstvu jedino novinari treba da odlučuju što je javni interes (pošto su, naravno, pribavili informacije s relevantnih strana).

U tom pogledu je dobro reći da svaki novinar istražuje (ili bi trebalo da istražuje) – ali istraživački novinar (ili novinar na istraživačkom zadatku u novinarstvu, jer se malo tko bavi samo istraživačkim novinarstvom) mora u istraživanju računati i na etički moment (koji izvjestitelju može biti radno irelevantan) i na društvenu važnost. Baš zato mora optirati za objektivistički pristup u samom istraživanju – onaj koji ne jamče ni istraživačke metode u društvenim znanostima, ali ga najvećma obećavaju.

Desk, kao dio redakcije koji usmjeruje i distribuira zadatke novinarima izvjestiteljima, a s njime i sami izvjestitelji, ne samo da mogu, nego i moraju poštovati i kriterij konstituiranog autoriteta: prihvaćaju i objavljuju vijesti i izvijesti (pa i gledišta, kroz izjave i intervjue) kojima relevantnost daje činjenica da ih iznosi neki institucionalni autoritet (tijelo ili pojedinac), neki relevantan gremij (npr. komora), neki autoritet autoriziran titulama (znanstveni, stručni), ili pak sljedbenicima (vjerski) itd. Ako su im podaci nesuglasni, ako su im gledišta suprotstavljena, novinar (ili desk) nastojat će ih izbalansirati pruživši i jedna i druga, ili će iznošenje alternativnog viđenja povjeriti komentaru. Vjerodostojnost će pružiti očevidac (ili snimak), osnažen podacima koje nudi autoritet, ili će biti zasnovana na autoritetu samome.

Istraživački novinar niti jedan taj podatak neće uzeti zdravo za gotovo (osim ako je posve očevidan i notoran). Budući da njegov zadatak često počinje od »dojma o krivdi« (Randall 2000: 99-100), sve će provući kroz češalj skepse, jerbo je njegov cilj naći i ono (odnosno: baš ono) što je skriveno, iskrivljeno, krivotvoreno (de Burgh 2000: 17):

identificirati sramnu ili čak ilegalnu praksu kao moralno nesnosnu, otkriti zloporabu vlasti odnosno moći,


propitati činjenice na kojima se temelje tvrdnje, provjeriti je li pravosuđe bilo pristrano i/ili korumpirano, provjeriti je li zakon bio zaobiđen i duh zakona izdan, razotkriti jaz između izjave i prakse, otkriti skrito.

Opisno (reportersko) novinarstvo treba(lo bi) da se odlikuje oštrim opažanjem, primjerenim objašnjavanjem, živahnošću i životnošću.

Možda ti zahtjevi u istraživačkom novinarstvu nisu u prvom planu, ali budući da se ono u nekoj mjeri odnose na svako novinarstvo – odnose se i na istraživačko. Ono, za razliku od reporterskoga, ne smije sebi dopustiti luksuz da u temi koju je sebi zadalo nesrazmjerno naglasi jedan aspekt koji omogućuje, na primjer, briljantan opis, a da preskoči ili potisne onaj aspekt koji ne pruža toliko atraktivnosti za tipkovnicu, mikrofon ili kameru.

Interpretativno novinarstvo proizlazi iz potrebe da se bolje razumiju događaji i fenomeni, da se jasnije i obuhvatnije odgovori na pitanja "zašto?" (why, cur) i na u anglosaskoj formuli zanemareno "kako?" (quomodo). Istraživačko novinarstvo odgovara i na ta dva pitanja, vjerojatno iscrpnije negoli na prva četiri – ali za razliku od interpretativnog novinarstva, koje sebi dopušta hipoteze i otvorena pitanja, istraživačko novinarstvo ne smije ići dalje od činjenica, svih činjenica, ne iznoseći išta osim činjenica, kojih se mora držati i u svojoj zaključnoj analizi, ma koliko rezolutna ona bila.

Istraživačko novinarstvo specifično je, dakle, i po tome što u sebi – bilo u metodama, bilo u prezentaciji – sadrži bitne elemente ostalih žanrova novinarstva, ali je uporaba tih elemenata drukčija i podređena njegovoj različitoj svrsi.

Ne treba ga brkati ni s angažiranim novinarstvom, bez obzira na to što istraživačko novinarstvo zna iziskivati golem angažman.

Od angažiranog novinarstva istraživačko novinarstvo se luči – ili treba da se razlikuje (po mom uvjerenju) – time što angažirano novinarstvo smije biti novinarstvo s tezom, smije polaziti od (evidentnih, a ne skrivenih) idejnih, religijskih, pa i stranačko-političkih orijentacija novinara. Važno je da ga korisnik od početka percipira takvim i da zna što je posrijedi: zastupanje vlastita gledišta u novinarskim žanrovima. Istraživačko novinarstvo, naprotiv, ne smije kliznuti u taj kolosijek, mora sačuvati maksimum moguće objektivnosti, da bi korisniku pružilo što vjerodostojnije podatke na kojima će on sam moći graditi svoj sud (odstupanje je dopustivo, kako smo već rekli, samo u zaključnom komentaru, ali tek pošto su svi rezultati izloženi).

Štoviše, istraživačko novinarstvo mora njegovati metodološku skepsu od samog projekta istraživanja pa sve do definitivnih zaključaka i njihova komentiranja. Novinara ne treba suviše zabrinjavati što će predstavnici pogođenih kategorija tu skepsu nazivati arogantnom i što će joj tražiti političko zaleđe. To je njihov posao, te se ne treba čuditi nad pokušajima onih koga


istraživanje prikazuje u nepovoljnu svjetlu da se prikaže kao žrtva političkog neprijateljstva, makinacija ili raznoraznih mračnih urota.

Skepsa, naglašavam, i zato mora biti metodska. Metodsku skepsu ne treba brkati s idejnom. Ne treba je, počam od vlastita novinarskog uma, prožeti političkom obojenošću.

De Burgh (2000: 10-12) upozorava na razlike između istraživačkoga i disentivnog novinarstva (u taj širok termin može ući koješta, od opozicijskoga do disidentskoga, uključujući svakojake vrste protimbe: generacijske, rasne, civilizacijske…). Naravno da disentivno novinarstvo pripada u angažirano novinarstvo i da se na nj odnosi isto što smo netom rekli o angažiranu novinarstvu.

Već je rečeno da i u drugim vidovima novinarstva može biti istraživanja, koja mogu donijeti i senzacionalne novosti (scoop), ali to nije samo po sebi dokaz da taj novinarski uradak zalazi u istraživačko novinarstvo, ako mu nedostaju bilo metode, bilo ciljevi istraživačkog novinarstva.

Samo bavljenje negativnostima odnosno »crnim« stranama društva ne čini novinarstvo odmah istraživačkim: ono se razlikuje od sudske i od crne kronike, koje mogu donositi ili prenositi informacije, objavljivati reportaže, a da to ipak ne preraste u istraživački posao.

Istraživačkom novinarstvu se približava tumačena reportaža (interpretative reportage), ali ni ona ne zalazi u istraživanje ako ne koristi metodska pravila istraživačkog novinarstva.

Timski rad nije obavezna značajka istraživačkog novinarstva, ali u njemu je češći nego inače.

VJERODOSTOJNOST

Iz toga proizlazi još jedan metodski zadatak istraživačkog novinara, odnosno njegove ekipe: kompetentnost. Ništa ne može toliko potkopati vjerodostojnost istraživanja koliko pogreška (ma koliko bila glupa odnosno nehotična) u mjerenju, u razumijevanju, u interpretiranju.

Provjeravanje je i inače dvosmjerno, i spram podatka koji nam drugi daje ili čak nudi, a i spram podatka do kojega smo sami došli. Fracassi (1994) u knjizi Sotto la notizia niente navodi užasne primjere prijevara koje su podmetnute kao rezultat istraživačkog novinarstva i koje su korumpirale vjerodostojnost ne samo novinara koji su se njima poslužili (ili su im naprosto nasjeli), nego i poštenih i pažljivih kolega, pa i novinarstva u cjelini.

»Temišvarski pokolj«, viđen 1989 praktički na svim svjetskim televizijskim mrežama, jamačno je jedan od najtipičnijih takvih primjera. Po Fracassijevoj rekonstrukciji (1994: 9-22), svjetski »halo efekt« započeo je 17-XII-1989, kada je madžarska agencija MTI javila da se »po navodima nekoga čehoslovačkog putnika danas čula paljba u Temisváru« (koji se rumunjski piše


Timişoara i gdje pored rumunjske pravoslavne većine živi i znatna madžarska protestantska manjina, te nešto manje manjine pravoslavnih Srba i katolika Hrvata). Iste večeri je državna Madžarska televizija javila da su u tom gradu, bile demonstracije, kako bi se spriječilo da bude protjeran protestantski pastor László Tökes. Vijesti su bile točne, ali zakašnjele: i demonstracije i pucnjava zbili su se dva dana ranije. Te večeri o tome nisu javljale ni druge evropske televizije, pa ni američke (kojima je vremenska razlika dala više vremena). Sljedećeg jutra samo su dva velika svjetska lista – milanski Corriere della Sera i pariški Le Monde – objavila vijesti o pucnjavi u Timişoari i o napadima policajaca na demonstrante. Ni u njima još nije bilo riječi o masakru. Tek je 19-XII-1989 autoritativni Washington Post pisao o »krvi na ulicama Timişoare«. To su mirno počeli prenositi i drugi. Rimska la Repubblica se u svojim izvijestima o pokolju u Timişoari pozivala na »rumunjskog pisca, izbjegloga u Jugoslaviju«, koji je tvrdio da je mrtvih ondje bilo »tristo-četiristo«. Manje-više slične vijesti počele su prenositi i iz dana u dan ponavljati najglasovitije svjetske agencije, navodeći listom da je vinovnik pokolja Ceauşescuova tajna policija Securitate. Korak dalje zabilježila je 20-XII-1989 jugoslavenska agencija Tanjug, koja je javila da je »Temišvar potpuno razoren«, te istočnonjemačka ADN. Još su detaljnije i strašnije vijesti koji istog dana objavljuju beogradski dnevnici Večernje novosti i Politika ekspres: o djeci zgaženoj tenkovima, o trudnicama rasporenima bajunetama, o helikopterima koji su mitraljirali mnoštvo. Evropa od kraja drugoga svjetskog rata nije imala takvih pokolja (postjugoslavenski masakri tek imaju doći, ali tada ni Tanjug ni beogradski listovi neće javljati kako su iz aviona mitraljirani civili na Šentilju, kako je razoren Vukovar, kako su pobijeni ratni zarobljenici na Ovčari, niti srebrenički pokolj, zaista najgori u Evropi poslije drugoga svjetskog rata). Još dan kasnije ADN objavljuje točne razmjere pokolja u Timişoari: »4660 mrtvih, 1860 ranjenih, 13.000 uhićenih, 7000 smrtnih presuda«. Toga 21-XII-1989 (na sam Stalinov rođendan) pao je s vlasti Nicolae Ceauşescu. Sve dotad se podacima iz Rumunjske bavilo obavijesno novinarstvo, ali su pad diktature i otvaranje granica omogućili da na scenu stupi istraživačko.

Već 22-XII-1989 Madžarska televizija je javila da je u Timişoari nađena prva masovna grobnica u koju je, na brzu ruku, bačeno 4630 trupala. Odmah zatim je Televizija Beograd objavila jezive prizore: u noći su, pod baterijskim svjetlom, snimljena unakažena tijela, od kojih je najdojmljivije bilo rasporeno i ovlaš sašiveno truplo djeteta na jednako udešenom truplu žene, tako da je sugestija bila jasna: majka i dijeti, žrtve iste mučeničke smrti. Snimci beogradskih kolega istog su dana obigrali svijet. Objavile su ih sve nacionalne televizijske mreže. Sljedećih dana u Rumunjsku su ušli novinari velikih svjetskih agencija, listova, televizija. Sljedećih dana su objavljivane njihove reportaže iz prve ruke, koje su sve ponavljale iste elemente: pokolj, strijeljanje iz helikoptera, rasporena tjelesa, Corriere della Sera objavio je i prizor majke iz


koje je izvađen fetus. Izvijesti tog tipa objavljivane su i nakon Nove 1990 godine, u glasilima i desne i lijeve orijentacije, s podjednakom indignacijom.

Za jedan od talijanskih provincijskih listova stigli su i Michele Gambino i Sergio Stingo. Netom su ostavili prtljagu u hotelu Continental, prepričava njihovu reportažu Fracassi (1994: 16), otišli su u istu mrtvačnicu gdje su prije njih bili već poznatiji izvjestitelji poznatijih glasila. Čim su malo pogledali tijela, sve im je postalo sumnjivo. Činilo im se, po stupnju raspadanja, da su morala biti mrtva već tjednima a ne samo nekoliko dana. Ona žena im se činila starijom od 60 godina, pa im je bilo nevjerojatno da je majka dvo-tromjesečna djeteta, uostalom bitno raspadnutijega. Grobar, netom su ga pitali, objasnio je: naravno, to nisu nikakve žrtve režima, nego klošari, pijanci i drugi sirotani nađeni mrtvi; rezovi na njihovim tijelima su tragovi autopsije, zato su tako ovlašno i pokrpani. »To sam sve rekao i drugim novinarima, nitko se ne obazire«, citiran je grobar. List kojem su poslali rezultate svog istraživanja – nije objavio ni retka. Tek desetak dana kasnije to je objavio jedan tjednik.

Scoop desetljeća tek se mogao početi prepoznavati kao prevara. Tada je već bilo kasno i za televiziju i za radio: baricentar globalnog interesa pomaknuo se ka drugim zbivanjima. Prostora za propitivanje istinitosti bilo je samo u tiskanim glasilima, i to onima koji su imala prostor predviđen za analizu međunarodnih zbivanja, izvan kolotečine određene mainstreamom agencijskih vijesti. Ali i njima je bilo jednostavnije baratati pretpostavkama (da je Securitate tijela sakrila, uništila spalila…) nego činjenicama. Prevara je ostala kao javna činjenica.

Uzalud su se javila još dva svjedoka zbiljskog stanja. Prvi, novinar Guy Sibton, koji je prvi javno postavio pitanje: gdje su tragovi borbi? Ako su u tri dana u prosincu tisuće projektila ispaljene na trgu pred komitetom, gdje su njihovi tragovi, kako to da je sjedište oporbe netaknuto? Drugi je bio član organizacije Médecins Sans Frontières, koji je pred kamerama francuske državne televizijske mreže, koja se tada zvala Antenne 2, ispričao: »Otišlo nas je dvadeset liječnika i kirurga, sa četiri tone sanitetskog materijala. Kirurzi su se odmah vratili natrag, jer nije bilo potrebe za njihovim intervencijama.« Toliko o 1860 ranjenih samo u Timişoari.

Tek 24-I-1990 je njemačka televizija ARD prikazala izjave rumunjskih očevidaca iz Timişoare da su »one slike užasa… bile inscenirane, lažne«. Tada je i Agencija France Presse objavila da su »trojica liječnika iz Timişoare potvrdili da su iz zavoda za sudsku medicinu i iz gradske bolnice izvučena tijela prirodno preminulih osoba i izložena televizijskim kamerama kao žrtve koje je pobila Securitate«. Velike novine i većina ostalih svjetskih televizijskih mreža to su zanemarile, kao da su posrijedi »bizarne tvrdnje (poput otkrića da je Hitler živ u izbjeglištvu…)«, narugao se Fracassi (1994: 20). Nešto više o tome su pisali, uz ispriku, francuski periodici Libération i Le Nouvel Observateur.


Analiza nastanka te prevare je bitna: to u početku nije bila podvala. Razvila se po obrascu urbane (metropolitanske) legende, koja pak na nižoj razini prati obrazac po kojemu se priče (pa i istinite) pretvaraju u mit.

Na putu u mit priče moraju preći tri stupnja: prihvaćaju se kao istinite kad odgovaraju očekivanjima, kad se podudaraju

s javnim mnijenjem, prelaze u metropolitanske legende (priče urbanog sela) kada u njima odraz

i katarzu nalaze podsvjesni strahovi pojedinih grupa (koji su, dakle, prerasli u arhetipske),

promoviraju se u mitove kada se arhetip (bilo straha, bilo projicirane želje) uklapa u kolektivni imaginarij.Tek pošto je metropolitanska legenda u ovom slučaju bila uspostavljena,

novinari Televizije Beograd su inscenirali scenu s »masakriranim« leševima (ili prihvatili tuđu inscenaciju zdravo za gotovo). Tada je legenda postala i podvala. Prešla bi u mit da nije bila demaskirana, ali u trenu kada je raskrinkavanje imalo bitno manji odjek od prethodne inscenacije.

Još je tipičniji primjer kojega se sjećaju neki gledatelji u Hrvatskoj, a izazvao je reakcije u Italiji, i među novinarima: izvijest Milene Gabanelli o hrvatskom pokolju srpske djece u Vukovaru, emitirana 2-XII-1991 u Mixeru, magazinskoj emisiji Raijeva Drugoga televizijskog programa koju je uređivao Giovanni Minoli.

Kao i Andrew Gilligan u osporavanoj BBC-jevoj radijskoj emisiji koja je izazvala aferu Kelly, tako je i Milena Gabanelli samo prepričala ono što je kazala da je vidjela: u nekom mračnom podrumu u Borovu Naselju tijela »srpske djece koju su pobile ustaše«, kao što je višekratno opetovala. Milena Gabanelli bila je jedini novinar koji je u Vukovaru mogao snimati pad toga grada u ruke Jugoslavenske vojske, srpskih paramilitarnih jedinica i srpskih pobunjenika, nakon višetjedne opsade. To joj je bilo moguće jer je na bojište došla iz Beograda, zajedno s paramilitarnim jedinicama koje je vodio Željko Ražnatović »Arkan«. Našla se u situaciji onih novinara koji se na ratištu kreću u sklopu neke vojne jedinice, pa vide samo ono što im zapovjednik omogući. Milena Gabanelli nije vidjela ni vukovarsku Opću bolnicu, ni odvođenje civila, ni Ovčaru, nego ono što joj je »Arkan« htio pokazati (na snimku se jasno čuo glas koji joj je na srpskome sugerirao što treba da rekne, a glas je ili bio Ražnatovićev, ili mu je frapantno sličio).

Zašto Gabanelli nije snimila ta tijela? Po njezinim riječima u emisiji, u noći, kad ih je vidjela, bilo je tako mračno da nije mogla snimati. U mnogo kasnijem intervjuu (Ugolini 2003) kaže pak: »…mislim na njihove majke i zlo mi je, ne uspijevam snimiti i prtljam s kamerom kao amaterka, kada stisnem Rec treperi mi Standby… Uvjerena sam da su tuda već prošle sve televizije na svijetu i ne želim dalje to gledati…« U prilogu pak kaže da sljedećeg jutra malih tijela nije više bilo, da su ih Srbi makli kako ne bi razjarili svoje ekstremiste. U prilogu se spominju i podaci, temeljeni na Reutersovoj vijesti, da su hrvatske


snage (Gabanelli je koristila termin ustaše) pobile srpsku djecu te da su neki Hrvati u Vukovaru nosili ogrlice od prstića pobijene srpske djece.

Minoli je emitirao njezin prilog premda je u međuvremenu agencija Reuters demantirala svoju vijest, temeljenu na dojavi nekoga srpskog fotoreportera, agencijina stringera, koji ju je preuzeo navodno iz neprovjerena izvora. Emitirao ga je, premda Gabanelli nije provjerila niti jednu od atribucija, nego je zdravo za gotovo uzela ono što joj je rekla jedna od zaraćenih strana, u ovom slučaju »Arkan«. Emitirao ga je, premda su u talijanskim glasilima već bili više puta objavljeni podaci o kriminalnoj karijeri Željka Ražnatovića i prije rata.

Reakcije javnosti bile su prilično žestoke, počam od hrvatskih gledatelja nastanjenih u Italiji. Upozorili su na neistine, ali su ih neki od njih sami iznosili: novinarkino ime ih je navelo na tvrdnju (neprovjerenu i neistinitu) da je Milena Gabanelli Srpkinja udata za Talijana (u Italiji su crnogorska imena ušla u modu s talijanskom kraljicom Jelenom Petrović Njegoš). Podijelili su se i publika i novinari, u nekoliko knjiga je navođena kao falsifikator, ali je izašla i knjiga u njezinu obranu (Guidi 1993). Još se godinama tvrdilo da joj je hrvatski lobby u Italiji onemogućio profesionalni rad – što nije bila istina. Nastavila je raditi za Rai2, vodila je emisiju Professione Reporter (1994-1996), pa Report. Dobila je i više prestižnih nagrada za istraživačko novinarstvo (npr. Ondas u Barceloni, te više puta nagradu kritike Ilaria Alpi). Čak ako to i apsolvira novinara – ne apsolvira njezinu istraživačku reportažu iz Vukovara. U spomenutom intervjuu, poslije 12 godina, priznaje samo jednu svoju eventualnu pogrešku: »Neregularni vojnici koji su me pratili rekli su mi da su to srpska djeca koju su pobili Hrvati. Budući da to nisam mogla provjeriti, mogla sam barem biti u dvojbi: moglo je biti i obrnuto. Toga se danas malkice stidim.« Očito, ni danas, poslije svih nagrada, Milena Gabanelli ne shvaća da je upravo to ključna greška: preuzeti tuđi podatak bez provjere (da i ne govorimo što znači preuzeti bez provjere podatak jedne zaraćene, ili naprosto sukobljene strane, o drugoj). To proturječi osnovnom načelu istraživačkog novinarstva: da novinar svjedoči samo o onome što je utvrdio i provjerio.

Teška je pogreška novinara koji preuzima tuđi podatak bez provjere. To može biti tolerirano uredniku vijesti, koji prenosi tuđu vijest, iz vjerodostojna izvora, navodeći taj izvor. Ali ni višestruka provjera ne može novinara uvijek zaštititi od manipulacije sa strane državnog aparata, kao što pokazuje primjer koji dalje u ovoj knjizi iznosi Helena Puljiz.

Apsolutno je neoprostivo novinaru koji s mjesta zbivanja prenosi tuđe neistine, ne provjeravajući, ne ukopčavši mozak, vjerujući a priori ikome. To je apsolutno neoprostivo reporteru, a novinaru istraživaču još i više, iako je to logički nemoguće. Ako novinar nije provjerio vjerodostojnost izvora (općenito i u konkretnom slučaju) – na njegovu dušu padaju netočnosti.


Vjerodostojnost je, napokon, jedino zbiljsko oružje kojim novinar raspolaže. Jedino koje je kadar suprotstaviti vojskama i policijama, predikaonicama i rešetkama.

Kad i ako javnost povjeruje novinaru, uzaman je oprati se onome koga novinar prokaže kao krivca, ma kakvim novcem raspolagao ili kakvom državnom slom. Kada je javnost uvjerena da je sudstvo korumpirano (ne samo novčano, nego i politički, ili na ini način), prihvatit će priču novinara i ako je osuđen (kao što se dogodilo, na primjer, u slučaju ratnog veterana Merćepa, koji je ishodio osudu Feral Tribunea, ali to nije ušutkalo priče o ubojstvima ni u Pakračkoj Poljani ni drugdje).

ETIČNOST ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA

Istina i odnos spram nje ključno su etičko pitanje svakog novinarstva, ali istraživačkoga još i više nego drugih. Raspravljajući o etici i novinarstvu Kangrga (1998) raščlanjuje novinarstvo na četiri kategorije s obzirom na njihov etički angažman:

Puko prenošenje vijesti, dobivenih od nekoga (iz određena izvora zadužena za prikupljanje vijesti), mehanički je posao a ako je riječ o radiju, onda bi tu osnovni problem bio znati dobro, jasno i razgovijetno pročitati danu vijest. Uzet sam za sebe, taj aspekt novinarstva nema još neposredne veze s etičkom problematikom. Samo u širem društveno-političkom kontekstu (najdrastičniji je primjer novinar kao glasnogovornik ili sluga okupatora koji prenosi očite dezinformacije i laži, kojih i može i mora biti svjestan, pa je kao takav svjesni neprijatelj svojega naroda) takav novinar i takvo tobože "neutralno" novinarstvo podliježe etičko-moralnoj valorizaciji (to se onda naziva osudom).

Drugi oblik novinarstva jest traganje za vijestima, koje se onda moraju provjeravati, pa je riječ o činjenicama ili događajima, što kao takvi ne smiju biti iskrivljeni ili polovično prikazani, odnosno čak i falsificirani u određenu interesu ili koristi.

Treći bi oblik ili aspekt novinarskog zanata bio tzv. višeg ranga, a sastoji se u interpretaciji nekog događaja ili činjenice iz različitih područja političkog, društvenog, gospodarskog, kulturnog ili znanstveno-umjetničkog života. Taj je oblik novinarskoga rada već jako vezan za jedno etičko prosuđivanje, jer je tu na djelu određeno stajalište i implicitno ili eksplicitno valoriziranje predmeta izvještavanja. Kvaliteta tog posla ne ovisi samo o poznavanju "materije", nego ujedno ili čak pretežito o "habitusu" novinara, što uključuje gotovo čitavo njegovo životno stajalište i opredjeljenje za ili protiv, pri čemu je maksimalna objektivnost najviši zadatak i dostignuće tog posla. Taj zadatak mogu izvršavati i u njemu se usavršavati samo vrsni novinari, koji onda na taj način postižu odgovarajući ugled ne samo unutar svoje struke ili profesije, "među svojima", nego, što je tu mnogo važnije, i u široj društvenoj sredini, ili čak u inozemstvu.

I napokon, dolazimo do tzv. analitičkog ili istraživačkog novinarstva, koje zaista zahtijeva potpunog čovjeka s posebnim "nervom" kako za novinarstvo samo, tako i za samostalan, originalan, moglo bi se čak reći i stvaralački pristup predmetu obrade. Novinar se tu potvrđuje kao osebujna


osobnost koja drži do sebe i svojeg posla tako da ni na koji način ne pristaje na bilo kakav "diktat" izvana ili unutar svojeg ceha, nego inzistira na samostojnosti i neovisnosti svojeg mišljenja, profesije i ugleda, što znači na svojemu moralnom dignitetu ili integritetu. Time dolazimo do neposredne veze i odnosa etike i novinarstva kao našeg problema…Istraživačko novinarstvo mora, još više od drugih, držati se činjenica,

izložiti činjenice, sve relevantne činjenice i ništa osim činjenica (da parafraziramo anglosaksonsku formulu sudske prisege). Kangrga upozorava na dinamički (odnosno dijalektički) naboj pojma »činjenica«:

Međutim, upravo u odnosu na novinarstvo koje primarno smjera na informaciju, valja ovdje upozoriti na onu tradicionalnu novovjekovnu, spoznajno-teorijsku i metafizičku definiciju istine kao adaequatio rei et intellectus: podudaranje stvari i intelekta, pri čemu se pod pojmom intelekta ovdje razumije spoznavateljski usmjereni subjekt, odnosno razum. Ta adekvacija ili podudaranje počiva na shvaćanju svijeta (prirode zapravo) kao nečega gotova, stvorena, jednostavno za spoznaju danoga i bitno nepromjenljiva, dakle istoga, odakle u našem jeziku etimologijski i dolazi pojam istine. Smisao toga određenja istine može se odrediti samo kao točnost suda o predmetu, pri čemu se i pojam predmeta uzima ovdje posve krivo, kao nešto puko dano, a to predmet nije i ne može biti. Naime, bit predmeta nije danost, nego proizvedenost, i to je ono što se filozofijski određuje kao predmetnost predmeta. To je na najdublji način elaborirano i do kraja provedeno u klasičnoj njemačkoj filozofiji (Kant, Fichte, Schelling i Hegel), pa otada pojam istine dobiva posve drugo, upravo povijesno određenje, po kojemu se u samom predmetu kao konstitutivno za nj nalazi aktivitet subjekta, dakle čovjek u totalitetu svojega djelatno-spoznajnog odnosa (tj. proizvodnje odnosa) sa sada već svojim vlastitim svijetom. Predmet je tako svagda već i nešto drugo nego što za svijest jeste, budući da za nj nije konstitutivno samo ono što se izvanjski prikazuje, nego i proces njegova proizvođenja-uspostavljanja. Stoga iza činjenice uvijek već stoji činitelj, pa i pojam činjenice dolazi od u-činjenice, tj. od nečega što je moralo biti tek učinjeno da bi uopće bilo. Stoga i pozivanje na činjenice promašuje u bitnome, ako se ujedno ne pita za koga ili po kome su to činjenice. U novinarstvu je to važno već i zato, nastavlja Kangrga, što »nema

informacije in abstracto! Iza nje svagda stoji netko tko je daje, u ovom slučaju novinar.« On je, dalje, »sav prisutan u svakoj informaciji, pa se stoga i ne može skrivati tobože iza neke, u ovom slučaju apstraktne puke činjenice, jer je to njegova činjenica! Kako će je on iznijeti, upravo u tome leži čitava stvar.«

Na praktičnijoj razini na to je upozorio Indro Montanelli (»La stanza di Montanelli«, Corriere della Sera, Milano 30-IV-1997):

Činjenice se iznose u cijelosti; tko cenzurira nešto od njih nepošten je, pa će prije ili kasnije biti raskrinkan kao takav. Ali čak i kada se činjenice iznose najskrupoloznije, pa čak i koristeći iste riječi, mogu se izreći različite, čak suprotne teze. Na primjer, ako o nekome kažem: »Veliki je podlac, ali veoma inteligentan«, dajem prednost njegovoj inteligenciji nad podlošću, pa time iznosim, u biti, pozitivan sud. Ako kažem: »Inteligentan je, ali veliki podlac«, iznosim negativan sud. Eto: taj izbor redoslijeda čimbenika jedina je


samovolja koju mi »komunikatori« smijemo sebi dopustiti u našem rezimiranju osoba i činjenica.Primjer možda i nije najsretniji, jer osoba nije odgovorna za svoju

inteligenciju, a jest za svoje ponašanje, pa podlost vazda preteže – ali princip je jasan.

On je u novinarstvu važniji nego drugdje. Ako se i suglasimo s Kangrgom da je »određenje istine kao točnosti suda o predmetu samo jedan moment istinitosti«, ostaje nepobitno da je to ključan moment u komunikaciji, pa time i u novinstvu. Bez toga se informacija pretvara u dezinformaciju.

Na sljedećoj razini, međutim, gdje se istina nadaje kao uvjet istinskog (ispravnog) življenja, gdje informacija »sugerira određeni način i oblik života« (kako kaže Kangrga), odnosno gdje odabir činjenica, pa čak i redoslijed njihova iznošenja, sugerira sud i prosudbu (na što upućuje Montanelli), novinar postaje (su)odgovoran za učinak svog rada na orijentaciju ljudi, na njihovu svijest, pa i na njihovu akciju.

Novinarstvo, osobito analitičko (i interpretativno i istraživačko), ima, dakle, znatnu odgovornost. Istraživačko i više od interpretativnoga, jer se pretpostavlja da komentator iznosi svoj stav, da je pristran, dok istraživač mora svoju orijentaciju, svoju pristranost, podrediti »teroru činjenica«. On mora istražiti činjenice i iznijeti ih cjelovito, djelovati neovisno,

I u istraživačkom novinarstvu odabir tema, pristupa, »rastera« činjenica, proizlazi ipak iz individualnoga novinarova osjećaja za istinu i – ne zaboravimo – pravdu, socijalnu već utoliko što se novinska informacija prikuplja i distribuira u društvu, spram nepoznata korisnika.

Taj aspekt naglašava etičku dimenziju istraživačkog novinarstva.Ono, naravno, mora poštovati tradicionalne etičke postulate svakog

novinarstva (pregledno ih navodi Etički kodeks Društva profesionalnih novinara, citiran u: Black-Steele-Barney 1993: 4-6, pa smo ih se djelomice držali ovdje). To ne znači samo odbijati darove, usluge i privilegije (jer su u sukobu sa čašću i ugrožavaju neovisnost), izbjegavati dodatne poslove (koji dovode u pitanje već i dojam o novinarevoj objektivnosti, a kamoli objektivnost samu), kloniti se ikakva plagijata, čuvati tajnost i sigurnost svojih zaštićenih izvora, a nadasve istraživati podatke u javnom interesu, bez obzira na zapreke. To znači i respektirati dostojanstvo, privatnost, prava i dobrobit osoba s kojima se novinar susreće u istraživanju:

izazvati što manju štetu svojim akcijama i pokušati razumjeti i one s kojima smo nesuglasni;

ne objavljivati neslužbene optužbe koje dovode u pitanje nečiju čast odnosno ugled, a da mu ne damo priliku za odgovor;

ne narušiti tuđe pravo na privatnost, osim kada to iziskuje ugroženost javnih interesa koja može prouzročiti nepopravljive štete po zdravlje, život i slične vrijednosti;


osobito zaštititi privatnost (pa i mogućnost identificiranja) društveno hendikepiranih:

zdravstveno (bolesnici, invalidi itd.), socijalno (siromasi, beskućnici, neadaptirani, eventualno opet

invalidi itd.), dobno (djeca, malodobnici, pripadnici »treće dobi« itd.),

poštivati posebnosti pripadnika manjinskih skupina; poštivati posebnosti spolova ustrajući u njihovoj ravnopravnosti; ne objavljivati one podatke o poroku ili zločinu koji zadovoljavaju samo

morbidnu radoznalost; smjesta i potpuno ispraviti objavljene netočne podatke, i bez zahtjeva

zainteresiranih.Ne zaboravimo da etika i zakon nisu istoznačnice – premda je bolje kad je

i zakon etičan, a ne samo moralan. Ni etički kodeks nije kadar predvidjeti, a kamoli razriješiti sve situacije na koje novinar nailazi u praksi. Dvojbi uvijek ima, i u najiskusnijih novinara.

Posavjetovati se s kolegom i sa stručnjakom nije znak neznanja nego odgovornosti.

Odgovornost je ključan pojam novinarske etike.


NASTANAK ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVAInoslav Bešker

Korijeni istraživačkog novinarstva mogu se naći u ranoj povijesti novinarstva. John Milton (1608-1674), Daniel Defoe (1660-1731) i Jonathan Swift (1667-1745) pripadaju u pisce koji su izolacijom, zatvorom ili čak sakaćenjem platili svoje izvijesti o štetnu i nezakonitu djelovanju moćnih pojedinaca u Engleskoj (to što su u povijesti poznatiji kao autori poema ili romana govori ne samo o novinarstvu, nego i o odnosu društva spram fakata i spram fikcije).

Posrijedi je reakcija na restrikcije koje distingviraju barok spram humanizma i renesanse. Među tim restrikcijama valja spomenuti uporabu inkvizicije kao političkog instrumenta, što je u Španjolskoj proveo osobito Tomás de Torquemada, generalni inkvizitor od 1483. Uslijedio je 1492 izgon inovjeraca (etničko čišćenje), pa 1502 zabrana objavljivanja bez prethodnog dopuštenja (ideološko čišćenje, preventivna cenzura kojom se nastoji ograničiti »subverzivan« utjecaj tiska i pismenosti). Taj model preuzima i anglikanska Engleska Henryja VIII, gdje je 1529 uveden popis zabranjenih knjiga, a 1530 model preventivne cenzure (licensing), ojačan nakon restauracije Stuarta (Licensing Act 1662). I univerzalna Katolička crkva prihvatila je taj inkvizicijski model, pa je 1542 osnovan Sveti Uficij, a od 1564 se počeo objavljivati Popis zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), ukinut tek u XX stoljeću. Ukidanje zakonskih restrikcija nerijetko je kontrobilancirano ekonomskim restrikcijama: u Engleskoj je 1694 ukinut Licensing Act, ali su vladajući konzervativci (toryjevci) 1712 uveli porez na novine (u istu svrhu se u Hrvatskoj zlorabio »porez na šund«, a u mnogim zemljama se i danas enormne odštete koriste i za »kroćenje medija«).

Istraživačko novinarstvo je bilo jedan od odgovora novinstva na restrikcije.

Kao početak istraživačkog novinarstva u suvremenom smislu riječi često se navodi Engleska 1720, kada su pod pseudonimom Cato (aluzija na Katona Starijega) dvojica eminentnih liberala (whigovaca), John Trenchard i Thomas Gordon, izabrali London Journal za objavljivanje svojih Katonovih pisama (Cato's Letters), detaljne izvijesti o radu parlamentarnog povjerenstva imenovanoga da bi rasvijetlio tadašnji ključni ekonomski i politički skandal: financiranje Kraljeve stajaće (profesionalne) vojske. Tu su već sadržani mnogi tipični sastojci ne samo istraživačkog novinarstva, nego i društva u kojemu je


ono potrebno, pa i utjecajno: demokratskoga (po tadašnjim kriterijima), premreženoga javnim i tajnim ekonomskim i političkim interesima, gdje se manjina utječe sudbenoj vlasti, gdje parlament istražuje, gdje javnost prosuđuje (i na izborima presuđuje), dakle u društvu gdje postoje protuteže moći, kako u vlasti, tako u nadzoru, a u obje svrhe i u informiranju. Glasilima se već i tada pamti kada daju prostor za glas slabijih (pa i ugnjetenih) – iako su ona i tada, statistički gledano, pretežno prostor jačih.

Unatoč njima, glasila se, ponajprije kroz istraživačko novinarstvo, domišljaju kako osigurati izvore činjenica kojima se kontrobilancira premoć onih koji vladaju.

Benjamin Franklin Bache je u Sjedinjenim Državama Amerike još potkraj XVIII stoljeća obznanio podatke koje mu je pribavio unutrašnji svjedok (whistleblower).

U XIX stoljeću istraživačke novinske tekstove pišu i Herman Melville (o okrutnosti u Floti Sjedinjenih Država), Charles Dickens (o izrabljivanju djece u Engleskoj), te drugi pisci, danas poznatiji kao autori fikcije nego faktografski novinari.

Karl Marx je, kao dopisnik New York Tribunea, tada najnakladnijih novina na svijetu (njihov nasljednik je International Herald Tribune), kombinirao metode arhivskoga i bibliotečnog istraživanja, te deduktivne analize. Tako je 1860 zaključio da Karl Vogt nije bio idealist kakvim se prikazivao, nego tajni agent Napoléona III; kad je Pariška Komuna 1871 otvorila tajnu arhivu Drugog Carstva, otkrila je i objavila dokumente o isplatama Vogtu, pa je Marxov novinskoistraživački rad dokumentirano potvrđen.

Jednako su tako naknadno otvoreni arhivski dokumenti pokazali koliko je u pravu bio Émile Zola objavljujući svoja deduktivna istraživanja, među kojima i znameniti J’accuse!, o aferi Dreyfus u Francuskoj. Zolino istraživanje afere Dreyfus prvi je slučaj istraživačkog novinarstva koji je potresao politički establishment neke države, ali Zola nije zadnji istraživač progonjen zbog svog rada (i vjerojatno mučki ubijen: nađen je ugušen ugljičnim monoksidom, ali je ustanovljeno da je dimnjak bio začepljen krpom, po svoj prilici namjerno).

Ubojstva novinara istraživača ni danas nisu puka iznimka, pogotovo u nekim zemljama. Samo u Italiji ih je u demokraciji ubijeno dvadesetak: Mauro De Mauro (mafija), Nuccio Fava (mafija), Peppino Impastato (mafija), Walter Tobagi (terorizam), Carlo Casalegno (terorizam) i drugi. Neki su ubijeni u istraživanjima izvan nacionalnih granica, npr. Ilaria Alpi (trgovina oružjem Italija-Somalija), Antonio Russo (Čečenija). Ubijen je i Pirmino Pecorelli (novinar i špijun), kao naručitelj je optužen, pa oslobođen Giulio Andreotti (novinar i političar). Svim tim slučajevima je zajedničko da su ti novinari, svojom istraživačkom aktivnošću, utjecali na realne odnose moći u državi, pa su bili zaustavljeni.


Sjedinjene Države Amerike pokazale su se, zbog medijske otvorenosti zajamčene ustavnim Prvim amandmanom (1791), osobito osjetljivima na rezultate istraživačkog novinarstva, koji su znali mijenjati političke odnose u državi, pa su svjetsku glasovitost postigli novinari Seymour Hersh (My Lai), Neil Sheehan i Hedrick Smith (Pentagonski papiri), te naročito Robert Woodward i Carl Bernstein, čiji su tekstovi o aferi Watergate stajali Richarda M. Nixona predsjedničkog položaja (1974). Taj rezultat je prouzročio stanovito mitiziranje istraživačkog novinarstva u Americi i svijetu, rehabilitirajući i pojam muckrakinga.

Od evropskih novinara svjetsku glasovitost su tada postigli Günther Walraff (koji je prerušen istraživao položaj »gastarbajtera« u Njemačkoj), Harold Evans (glavni urednik Sunday Timesa koji se u aferi thalydomide u Engleskoj uspješno sukobio s Gornjim domom, da bi kasnije kao glavni urednik vodio The Times) itd.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama XX stoljeća istraživačko novinarstvo bilo je ključna domena alternativnih glasila (Mother Jones, gdje su Mark Dowie, Barbara Ehrenreich, odnosno Stephen Minkin sustavno istraživali zločine transnacionalnih korporacija; u Hrvatskoj su Pitanja 1975 zabranjena zbog istraživanja o štetnom utjecaju kemijske industrije na Krku). Ta su glasila uglavnom iščezla kada je sudbina novina presudno počela ovisiti o prilozima od reklama. Opstala su ona koja su uspjela visokom kvalitetom osigurati dovoljan interes, ali uglavnom na velikim tržištima (dobar primjer je Philadelphia Inquirer). Već u šezdesetim godinama svoje istraživačke ekipe (investigative teams) osnovale su ne samo pojedine velike novine u Americi (Chicago Tribune) i Evropi (The Sunday Times), nego i agencije (prednjačio je 1967 Associated Press).

Što je tržište manje, to je manji prostor za neovisno glasilo oslonjeno prvenstveno na istraživanje. Budući da ono, da bi bilo zaista neovisno, pretpostavlja znatnije zanimanje publike, istraživačko novinarstvo se u drugoj polovici prošlog stoljeća snažnije razvijalo u lokalnim glasilima, te na jeftinijom medijima (npr. na radiju).

Tako i među hrvatskim glasilima koja se u svojoj uređivačkoj politici osobito oslanjaju na istraživačko novinarstvo treba spomenuti Radio 101, te lokalni tjednik Makarsku kroniku.

Naročit su slučaj satirički listovi koji se sustavno služe istraživačkim novinarstvom, npr. pariški Le Canard Enchaîné (Afera Giscard-Bokassa), što u Hrvatskoj primjenjuje Feral Tribune (Paulin Dvor itd.).

Osobita ekspanzija istraživačkog novinarstva bilježi se od osamdesetih godina XX stoljeća. Od tada ono postaje i akademska disciplina.

Među najpoznatije istraživačke novinare u svijetu ubrajaju se još Roy Gutman (logor u Omarskoj), Samantha Power (SAD i genocid), Giuseppe D’Avanzo (Telekom Srbija) itd. U Hrvatskoj su se istakli Renata Ivanović (Globus), Orlanda Obad i Hrvoje Appelt (Jutarnji list), Ivana Petrović (HTV),


Silvija Šeparović, Željko Matić itd. (Radio 101), Diana Glavina, Duško Miljuš i Jasna Babić (Večernji list), Ivica Đikić i Drago Hedl (Feral Tribune), Željko Peratović (Vjesnik), Saša Leković (Centar za istraživačko novinarstvo) i dr.

Manca Košir (1995) tvrdi: S demokratizacijom postkomunističkih društava novinarstvo je dobilo

nove zadaće. Kao u zemljama s razvijenim masovnim komunikacijama, trebali bi i u "državama u tranziciji" masovni mediji obavljati svoju temeljnu ulogu: nadzor i kontrolu. Novinarima je namijenjena uloga "pasa čuvara" (watchdogs) koji budno prate ponašanje državnih organa, političkih, gospodarskih i financijskih centara moći, kao i utjecajnih pojedinaca.

U ime građanskih i ljudskih prava, u ime javnosti i za javnost moraju nadzirati da li je djelovanje moćnika u skladu sa zakonima i društvenim moralom.I primjer Pitanja koji smo spomenuli i neki drugi primjeri pokazuju da je

za istraživačkim novinarstvom potreba postojala i prije negoli se stupilo u razdoblje ondje emfatično nazvano »demokratizacijom postkomunističkih društava«. Ni bivša Jugoslavija nije bila izvan civilizacijskog kruga kojim se bavio Frankfurtski krug; pojam javne sfere, kako ga je definirao Jürgen Habermas, bio je primjenjiv i na taj prostor – dakako, unutar granica represivne tolerancije, da upotrijebimo termin koji je skovao Theodore W. Adorno a svojedobno široko popularizirao Herbert Marcuse. Dakle, uvijek se moglo slobodno istraživati ono što nije diralo u osnove legitimiteta vlasti i u poluge njezine moći. Pa su tako – da se zadržimo na Hrvatskoj – i u Vjesniku u srijedu bila objavljivana novinska istraživanja i o društvenim fenomenima (poput fenomenalne Šodanove serije o prosjacima), i o kriminalu (poput serije o Mimarinoj donaciji, koja je išla na ruku jednoj političkoj garnituri protiv druge u istoj Partiji), itd. Još veću slobodu sebi su uzimala študentska glasila (u što ubrajamo i glasila mladih, odnosno njihove organizacije, u kojima su opet kolo vodili sveučilišni študenti raznih orijentacija: Studentski list, Omladinski tjednik, Polet itd.). Gledano s naknadnom pameću, može se reći da je pojava istraživačkog novinarstva, još i više od kritički usmjerenoga interpretativnog novinarstva, bila lakmus razine osviještenosti o građanskim pravima i njihovu mjestu u javnoj sferi.


DRUŠTVENI KONTEKST ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVAInoslav Bešker

SVRHA ISTRAŽIVANJA U NOVINARSTVU

Istraživanje u novinarstvu razlikuje se od istraživanja u društvenim znanostima prvenstveno svojom svrhom: da ažurno istraži neki fenomen koji je aktualno društveno zanimljiv i da o tome ažurno izvijesti publiku.

Dok istraživanja u sociologiji, socijalnoj antropologiji i inim društvenim disciplinama mogu računati na dugoročne ciljeve i njima primjerenu sistematičnost, istraživanje u novinarstvu uglavnom je kratkoročan zadatak; dok društvena istraživanja mogu (a katkad i moraju) tretirati fenomene koji se iskazuju u duljem razdoblju, novinsko istraživanje nužno mora biti aktualno; dok neka društvena istraživanja mogu sebi dopustiti dugu i minucioznu obradu, novinsko istraživanje za to nema vremena jer mora biti prezentirano ažurno. Povjesničarstvo insistira na distanci, a novinar je »povjesničar trenutka« (kako glasi uspjela dosjetka Umberta Eca), pa i istraživanje mora provoditi bez distance.

Unatoč svemu tome, obaveza točnosti i vjerodostojnosti nije manja nego u društvenim istraživanjima. Novinaru može olakšati zadatak samo činjenica da su novinarska istraživanja uglavnom bitno manjeg obuhvata.

Novinar istraživač i društveni istraživač razlikuju se upravo po tome što je u novinstvu istraživanje u funkciji novinarskog posla: prikupljanja i ažurnog objavljivanja istinitih informacija o događajima i trendovima koji su pojedincu važni za orijentiranje i, eventualno, odlučivanje u njegovoj društvenoj zajednici.

Pojedini autori smatraju da je dužnost novinara, a osobito novinara istraživača, da bdi nad društvom, njegovim funkcioniranjem, njegovom zakonitošću, njegovom pravednošću. U literaturi o istraživačkom novinarstvu ono se ponegdje definira i kao »viša vrsta lojalnosti«, »novinarstvo protiv nepravde«, »moralno novinarstvo«, »novinarstvo o ljudskim pravima«, itd.

To bi značilo definirati tu vrsta novinarstva kao misiju. Potpisani autor smatra da je novinarstvo zanat koji, kao i svaki drugi, mora biti obavljan u skladu sa svojim majstorskim regulama, savjesno i zdušno – što je misija svakog posla. Istraživačko novinarstvo nije »viša«, plemenitija vrsta novinarstva. Ono je nesumnjivo složenija vrsta, koja iziskuje dugotrajniji napor i dulju koncentraciju. Veća složenost pretpostavlja i veću odgovornost, ali ne nudi a priori veća prava, pa ni moralna.


Istraživačko novinarstvo ipak ima dvije društvene funkcije koje ga razlikuju od inog novinarstva: njegovi rezultati, kada su važni, znaju izazvati neposredne, pa i dalekosežne promjene u javnom mnijenju, poslužiti kao uporište političkim akcijama itd.; s druge strane, ono nerijetko daje impuls, pa i input, složenijim i dugoročnijim društvenim istraživanjima. U vjerodostojnosti (utemeljenosti, točnosti) i aktualnosti je njegova moć, u odgovornosti za rezultate istraživanja (a ne za političke ili ine posljedice) je i društvena odgovornost istraživačkog novinarstva – a etička dimenzija proizlazi iz tih elemenata, ne iz eventualne misije i njezina cilja.

Cilj izabran izvan regula zanata može ugroziti objektivnost svakog novinarstva, a osobito istraživačkoga.

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO I VLAST

Gotovo tri stoljeća razvitka istraživačkog novinarstva, koja smo linearno izložili, ne treba da navedu na nerazumnu pomisao kako je i taj razvitak bio linearan i kako su sva današnja dostignuća pala s neba, odnosno kako je samo trebalo da se netko sjeti pa da u javnosti buknu Pentagonski papiri ili se utope watergateski vodoinstalateri.

James B. Reston godinama je prije i poslije drugoga svjetskog rata pisao o vanjskoj politici USA i stoga posjećivao redovito Državni odsjek (State Departement). Opisao je (Reston 1967, The Artillery of the Press) neformalne brifinge. Državni tajnik pozivao je »diplomatske urednike« vodećih novina u svoj ured, opisivao svojim riječima osnovne linije vanjske politike USA, čitao na glas najvažnije dijelove izvijesti američkih veleposlanika. Nikada nije rekao da govori off the record, niti je ikome od novinara palo na um da ga citiraju li da direktno koriste sadržaj brifinga (i time odrežu ne granu nego informacijovod na kojemu su se pojili). To se u žargonu zvalo »nacionalnim saučesništvom«. Novinar je ljubomorno čuvao svoju neovisnost, ali ne do mjere kojom bi se ispriječio diplomaciji svoje zemlje (Romano 2001: 11).

Jednako tako je funkcionirao odnos britanskih novinara i Inozemnog ureda (Foreign Office), te britanskih veleposlanika u zemljama kamo su zalazili.

Oni su to radili iz uvjerenja, a sovjetski novinari zbog partijske stege (a poneki bi bio i rezident KGB u zemlji u kojoj je djelovao kao TASS-ov dopisnik).

Moral je ključ tog običaja. Nisu to novinari radili za novac i protiv morala, nego su nacionalni cilj smatrali moralno višim od novinarskoga, a državu izrazom nacije. Kada su počeli procjenjivati da država postupa nemoralno – počeli su je prozivati. Britanski u doba sueske krize 1956, »razvaljujući« kako su se Eden, Mollet i Ben Gurion dogovorili o tajnoj podjeli uloga radi zajedničkog bacanja na koljena Egipta i predsjednika Abd-el-Nassera. Baš sa stanovišta morala su L’Express i Le Monde optuživali francuske vlasti u


Alžiru za teror i, osobito, torturu. Moralne dvojbe su natjerale Daniela Elsberga, dužnosnika Obrambenog odsjeka USA, da se zgrozi nad činjenicom da su USA bombardirale Laos, programirale upade na vijetnamsku obalu i ovlastile marince za komandoske operacije i prije nego su bile upletene u vijetnamski (tada još formalno građanski) rat. Elsberg je dostavio papire Antonyju J. Russu, The New York Times ih je počeo objavljivati poslije oklijevanja, Defence departement je postigao privremenu zabranu objavljivanja, ali je Vrhovni sud 3-VI-1971 ukinuo zabranu i to je bio početak kraja sustava »nacionalnog saučesništva«.

Vlast, kad govorimo u ovim terminima, obično se vidi kao država, kao ona koja ima oružje i zatvore. Vlast je, u širem smislu te riječi, svatko tko ima moć nad nekim, makar financijsku (tko, dakle, drži novac) U tom smislu je novinaru vlast i vlastita redakcija, protiv koje mu može biti mnogo teže nego protiv državne vlasti.

U proljeće 1923 Albert Londres je pošao u netom okupirani Ruhr. Poslao ga je Le Quotidien de Paris da napiše reportaže o toj okupaciji kojom je Francuska pošla silom naplatiti ratne reparacije. Pripadnik generacije u koju se ubrajaju i John Reed, Paul Morand, Joseph Roth, Ernest Hemingway i George Orwell, Londres je napisao istinu o okupaciji opakoj i bezočnoj, o pasivnom otporu Nijemaca, o tome da se sije sjeme novog rata. Urednici su mu objasnili da se reportaže neće tiskati. Ne zato što nisu istinite, nego zato što su »protiv linije dnevnika«. »Gospodo«, odvratio je Londres uzevši svoje rukopise, »uvjeren sam da novinar smije slijediti samo željezničku liniju!«

Politička glasila o politici izvješćuju, ali ne treba da politiku vode. Novinar (politički) mora o politici izvijestiti, može politiku i tumačiti (analitički članak, komentar), ali ne smije publiku uvjeravati, navoditi što da radi, kako da misli, kako da odlučuje. Kada se pređe ta crta, prestaje se biti novinarom i postaje političarom. To vrijedi čak i za stranačka glasila. Naravno da su iznimka prilozi političara koji u glasilu istupaju s tog naslova, a ne kao novinari. Na žalost, u Hrvatskoj ima političara koji su u tom biznisu propali, sakupivši premalu ili nikakvu klijentelu, pa su se bacili (ili vratili) u novinarstvo gdje, presvučeni u novinare, vode svoju politiku, obračunavaju se s političarima (najčešće bivšim saveznicima), čak se samokandidiraju za najviše državne funkcije, kompromitirajući genuinost novinara u tome istom glasilu.

Takav image pojedinog glasila kompromitira i istraživačkog novinara koji u njemu djeluje, bez obzira na njegovu objektivnost. Istraživački novinar koji pak istraživanja vodi s tezom, u funkciji glasila pretvorenoga u politički manifest, a kompromitira i cjelokupno istraživačko novinarstvo, što su u nas činili i još čine poneki pojedinci ili anonimni »investigativni timovi«.

Politička glasila moraju biti saborno mjesto: ovisno o publici koju ciljaju mogu biti saborno mjesto jednog svjetonazora, nekih svjetonazora ili sviju svjetonazora (javna glasila, za razliku od privatnih, smiju provoditi samo posljednju opciju). Ali to saborno mjesto ne treba brkati sa sabornicom, promatračnicu s tribinom.


U hrvatskim prilikama nije bilo malo slučajeva kad se novinarskim zanatom zakrivao političar: i to je danak društvu bez (dovoljne) demokracije. Još je više bilo slučajeva novinara koji su napustili zanat i odvrgli se u profesionalnu politiku (promjena zanata je legalan postupak, ako se provodi javno). U 20. stoljeću bilo je mnoštvo takvih primjera. I Frano Supilo, i Josip Vrhovec, i Hido Biščević, dalje da ne nabrajamo, bili su vrsni novinari, ali su se odrekli zanata (koji su posvjedočili ne jednom) da bi ga zamijenili politikom, prvo u mediju kao tribini, a zatim u vlasti. Nisu usamljeni u svijetu. Bili su politički novinari i Churchill, i Trockij, i Mussolini, i Goebbels, i Andreotti, i Palme…

Političko novinarstvo od politike u novinarstvu jasno razlučuje metodološki postupak: novinarstvo je ono što izvješćuje i objašnjava (pri čemu se, dakako, ne može ukloniti novinarovo gledište, koje izbija već od odabira činjenica), dok je politika ono što poziva i navodi (premda bi se, dakako, i to moralo temeljiti barem na nekakvim činjenicama).

Društvena proturječja i, naravno, društvena patologija glavna su tema istraživačkog novinarstva; ono istražuje djelovanje koje institucije ili pojedinci prikrivaju; usredotočuje se uglavnom na akcije štetne po ljudska prava, osobna ili skupna, većinom nezakonite, vjerojatno nemoralne; u tom sklopu više nego u inim novinarskim vrstama dolazi do izražaja eventualna nadzorna funkcija novinstva (watchdog u angloameričkom žargonu); istraživački novinari u zaključcima izriču svoju indignaciju nad tim negativnostima i da prozivaju i neposredne krivce, i vlast koja to dopušta (ili potiče u svoju korist)… Sve to utječe da se istraživačko novinarstvo vidi kao podvrsta oporbenoga ili barem nesuglasnoga (»disentivnog«) novinarstva.

Tome je pridonijela činjenica da su upravo raznovrsna nesuglasna glasila (spomenuli smo već Mother Jones ili Feral Tribune) od istraživačkog novinarstva učinili svoga bojnog konja, rabili ga kao komparativnu prednost, zahvaljujući tome što su uspješna komercijalna odnosno politički etablirana glasila mogla sebi dopustiti da zanemare istraživačko novinarstvo.

Čak i kad je rezultat isti, opstaje osnovna razlika: kvalitetno istraživačko novinarstvo ne polazi u istraživanje s tezom, pa ni oporbenom, nego nastojeći maksimalno na objektivnosti, pa i kada rezultati nužno vode ka kritici konstituirane vlasti.

S druge strane, istraživačko novinarstvo nalazi svoje mjesto i u glasilima vezanima uz vlast. Ponekad je i tu riječ o istraživanju »s tezom«, dakle nekorektnome (kao što redovito prakticira milanski Il Giornale, dnevnik u vlasništvu braće Berlusconi).

KOMERCIJALNA FUNKCIJA ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA

Budući da danas masovni mediji djeluju bez državnih subvencija i u pravilu su ovisni o tržištu (što časopisi imaju veću nakladu, što je radio


program slušaniji a televizija gledana, bit će više oglasa i s njima većeg profita), uredništva i novinari nastoje pridobiti pozornost pučanstva. Kako država raspolaže novcem svojih poreznih obveznika, kako žive funkcionari koje su građani izabrali, tko krši ljudska prava, pitanja su koja zahvaljujući novinarima nalaze aktualne odgovore. Ljude upravo to i zanima - što se događa s novcem koji daju iz vlastitog džepa, tko laže, tko krade na njihov račun. Oni žele znati kakav je moralni lik osoba koje predstavljaju njihovu gospodarsku, političku i kulturnu elitu. Medij koji prvi objavi željene novosti, zanimljive za najširi krug javnosti, ima osiguranu višu nakladu, veću slušanost i bolju gledanost. A njihovi novinari osjetno više novaca na svojem žiro računu. Tako tvrdi Košir (1995), slijedeći Šuena (1994). Njezina shema je

pojednostavljena, u zaključku je i neutemeljeno optimistična (barem kad je riječ o Hrvatskoj), ali s pravom upozorava da je i novinska informacija stečena istraživanjem – roba, koja ima svoju cijenu na tržištu informacija.

To može biti ne samo stimulirajući, nego i ograničavajući činitelj u istraživačkom novinarstvu, jer redakcija i vlasnik mogu insistirati na onim istraživanjima koja obećavaju neposrednu korist (mjerenu nakladom/auditorijem). Isto tako i nakladnik knjige, odnosno dokumentarnog filma.

Opasnost je utoliko veća što je homologiziranje glasila na komercijalnoj bazi već izbacilo iz utrke gotovo sva alternativna (i/ili disentivna) glasila – čemu se zasad opiru samo lokalna glasila, ali samo u imućnijim sredinama (jedan od primjera je i zagrebački Radio 101).

OPĆI PROCES HOMOLOGIZIRANJA NOVINSTVA I MEDIJA U INTERESU KOMERCIJALNE PROPAGANDE

Postoji stanovita zabluda o ovisnosti glasila u raznim tipovima društva, odnosno državnog uređenja. Tvrdi(lo) se, naime, da u etatističkim i autoritarnim društvima glasila i njihova politika (»linija«, kako se govorilo stranačkim rječnikom, pa i Londresu) ovise o državnim vlastima, dok u slobodnom društvu ona odgovaraju samo svojoj publici. Te dvije tvrdnje imaju zajednički nazivnik: u oba slučaja glasila i njihova politika ovise o onome tko kontrolira njihove prihode. To je evidentno u društvima s mješovitim sustavom vlasništva, gdje koegzistiraju glasila u vlasništvu pojedinca ili grupe pojedinaca, glasila u vlasništvu velikih i anonimnih skupina vlasnika, glasila u državnom vlasništvu (uključujući tzv. javna glasila), te stranačka glasila. Analizirajući politiku svakoga od njih kroz dulje razdoblje, neizbježno se uočava njihova ovisnost o tipu vlasništva, a u državnim i stranačkim glasilima i o tipu vlasnika.

Bez obzira na zakonsko pravo na slobodu gledišta, novinar se obično ili povinuje politici glasila ili – ondje gdje (još) postoji tržište novinarskim radom – odlazi u glasilo koje više odgovara njegovu svjetonazoru.

Posljednjih nekoliko desetljeća odnos se mijenja utoliko što sve veći udio u prihodu glasila čini utržak od reklama. U Zapadnoj Evropi on čini oko 65 posto prihoda tiskanih glasila, a u elektroničkim glasilima s pretplatom siže i do


80-85 posto, dok je zapravo jedini izvor prihoda elektroničkih glasila bez pretplate. U tim uvjetima korisnik (čitatelj/slušatelj/gledatelj) više nije primarni kupac, nego je to reklamna agencija ili sam proizvođač odnosno ponuđač usluga.

Prodana naklada, odnosno slušanost ili gledanost (audience) u manjoj je (ili nikakvoj) mjeri u izravnu odnosu sa zaradom, nego postaje baza za izračunavanje cijene oglasnog prostora/vremena.

Karikirano rečeno, oglasnik nije više prilog u glasilu, nego glasilo postaje prilog oglasniku, njemu podređuje i rokove, i prostor, i uređivačku shemu (kad »uleti« oglas – izleti novinski prilog),

Ta ključna promjena, vidljiva u svim razvijenim i polurazvijenim zemljama, prouzročila je homologizaciju istovrsnih glasila. Čak i na »javnim« (državnim) televizijama, koje se financiraju od zakonom propisane i obvezatne pretplate (eda bi njome financirale i tako jamčile sadržaje od općega javnog interesa…), sadržaji koji ne privlače dovoljan broj gledatelja (poput obrazovnih programa, »elitne« kulture itd.) protjerani su u geto najmanje privlačnih dnevnih zona (npr. u razdoblje od 1 do 5 u noći), ili su posve iščezli iz programske sheme. Na privatnom radiju je informativni program sveden često na vijesti u rudimentarnom obliku, dok je ostatak u najvećem broju slučajeva dobio značajke showa. U tiskanim dnevnim novinama tabloidni sadržaji potiskuju ostale, prilozi su u prosjeku sve kraći, a opremom se garantira tabloidni aspekt i »ozbiljnim« analitičkim sadržajima.

NACIONALNI ZAKONODAVNI I POLITIČKI OKVIR

Američko i britansko novinarstvo imaju zajedničke povijesne i kulturne korijene a ipak se znatno razlikuju, konstatira de Burgh (2000: 6), ocjenjujući da je najvažnija razlika u »u zakonskom i političkom okviru unutar kojega novinari djeluju«. S hrvatskog stanovišta te se razlike mogu činiti sitnima ili čak zanemarivima, ali s motrišta de Burgha, odnosno onoga koje je iskazala Gill Moore (2000: 126-149), one imaju presudan utjecaj.

Pravni okvir na više načina determinira rad novinara u istraživačkom novinarstvu. O tom okviru ovisi:

što novinar opaža kao nezakonito djelovanje, koja prava ima na stjecanje i objavljivanje podataka, kakve sankcije riskira u svom radu, itd.

Nema nikakve sumnje da sličan utjecaj ima i politički okvir.Za ilustraciju je dovoljno usporediti pravne i političke uvjete istraživačkog

novinarstva u Hrvatskoj u pravnom sustavu samoupravnog socijalizma i političkom jednostranačkom sustavu do početka devedesetih prošlog stoljeća, zatim u periodu »demokrature« s liberalnijim pravnim sustavom ali autoritarnijim političkim, te u sadašnjem trenutku, kada se do 2003 donose dva


još liberalnija temeljna zakona o »medijima« (tj. o novinstvu u elektroničkim i u inim medijima), a zatim 2004 novi i po novinare restriktivniji Zakon o medijima.

Hrvatska je već u situaciji da mora voditi računa i o evropskome pravnom sustavu: propisi Vijeća Evrope već se primjenjuju, a s pravnim sustavom Evropske unije usuglašavanje već traje. To donekle obuzdava zakonodavni voluntarizam, ali ne utječe presudno na politički okvir u Hrvatskoj.

Razmotrili smo, komentirajući gledište Mance Košir (1995), činjenicu da bitno različiti uvjeti nisu spriječili neka iskustva istraživačkog novinarstva ni u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. I to pokazuje da ti uvjeti mogu biti bitni, ali da ne moraju biti presudni – ako građansko društvo iziskuje taj tip novinskog angažmana.

TRAGOM NOVCA

Cherchez la femme!, ciničan naputak za traženje uzroka svakovrsnih jada, naslijeđen iz poklada prosvjetiteljske ironije, danas jamačno nije politically correct. Njegov se daleki korijen može naći u još jednoj drevnoj rimskoj pravnoj maksimi: cui prodest? (kome koristi?). Taj metodski upit bio je svjetionik u mnogim istragama i parnicama, jer se temeljio na pu(č)koj ljudskoj psihologiji.

Nema ama baš nikakva razloga da ga ne koristimo i u istraživačkom novinarstvu.

U njemu se taj naputak uvriježio u drugom obliku: »Slijedite trag novca!«.Teško je naći krah, aferu, skandal, a da nije trag novca onaj koji

nepogrešivo vodi do činjenica.

GLOBALIZACIJA MEDIJA I ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO

Već smo vidjeli kako de Burgh (2000: 6) i Moore (2000: 126-149) naglašavaju znatne razlike između američkoga i britanskog novinarstva koji »imaju zajedničke povijesne i kulturne korijene«. Oboje autora ni ne spominju, kao preočitu, najjaču poveznicu tih novinarstava – veoma sličan standardni jezik (koji ćemo, s našeg stanovišta, mirno zvati engleskim, ne insistirajući na razlici između britanskog engleskoga i američkog engleskoga).

Engleski je, i kad je o novinarstvu riječ, postao neka vrsta zajedničkog jezika, lingua franca, aktualna κοινή, baš kao i grčki u helenizmu.

Primjeri istraživačkog novinarstva objavljeni na engleskome mogu biti recipirani – osobito među novinarima – praktički u svemu svijetu. Pentagonski papiri, Watergate i slični primjeri dovoljno su rječiti. Ipak ni ti primjeri nisu dospijevali u tom obliku izravno do korisnika glasila na neengleskim jezicima. U načelu se tu kao filtar javlja novinar-domorodac, onaj koji prikuplja i bira podatke na stranom jeziku i zatim ih prenosi, obrađuje, sortira i objavljuje na svom jeziku.


Još je složeniji put do korisnika na neengleskom jeziku za primjere istraživačkog novinarstva na neengleskom jeziku. Dobar je primjer analgetik thalydomide, koji je potkraj šezdesetih davan ciljano trudnicama, sve dok neka njemačka novinarska istraživanja nisu iskoristila zataškavani podatak liječničkih statistika po kojima su trudnice koje su koristile thalydomide u prvim mjesecima gestacije znatno češće rađale djecu s malformiranim udovima. Ti su podaci mnogo ranije prodrli u zemlje koje su imale tradicionalni dodir s njemačkom jezičnom kulturom (tj. gdje je njemački tada ili u bliskoj prošlosti bio κοινή, odnosno unsere allgemeine slawische Sprache, kako se sprdao Kollář), pa tako i u glasila tadašnje Jugoslavije, nego u USA (gdje je bilo manje interesa jer se thalydomide praktički nije ni koristio, pa je bilo malo slučajeva). Najsporije je, naravno, prodirao u zemlje gdje su poslenici u glasilima bili orijentirani na engleski, i to iz američkih izvora.

Protok tih podataka iz zemlje izvora u zemlju recepcije nešto je brži kada u zemlji izvora ima dopisnikâ iz zemlje recepcije. Još je mnogo brži ako je problem dvjema sredinama zajednički (afera sa Glaxovim filtrima za dijalizu, koji su u Hrvatskoj u dva dana ubili nekoliko pacijenata, dobila je daleko veći odjek u Španjolskoj, gdje je nešto ranije bio isti slučaj, nego u Francuskoj, Poljskoj i sličnim zemljama; afere i novinarske istrage iz Hrvatske dobivaju više odjeka u susjednoj Italiji negoli u Francuskoj, a u Italiji u glasilima u Trstu, centru emigranata iz sadašnje Hrvatske).

Slučaj Telekoma Srbija i njegove prodaje talijanskom STET-u pa ponovne preprodaje Srbiji izazvao je istraživačke novinare i u Italiji (D’Avanzo-Bonini 2003) i u Srbiji (Brkić 2003). U Hrvatskoj je interes za taj slučaj generiran prvenstveno utjecajem koji je novac uplaćen za Telekom Srbija imao na politički opstanak Miloševića i njegova režima. Ipak, glavni izvor informacija koje su dolazile u Hrvatsku bili su dopisnici u Italiji, a ne dopisnici u Srbiji (i Crnoj Gori). Iako je jezična barijera snažnija između standardnoga talijanskoga i standardnoga hrvatskoga nego između standardnoga srpskoga i standardnoga hrvatskoga, ulogu nepropusnije membrane preuzelo je hrvatsko nepovjerenje u srbijanska glasila.

Rezultati istraživačkog novinarstva tako dolaze korisnicima s drugih jezičnih područja kroz membrane:

poznavanje jezika izvora filtar odabira filtar prijevoda.

Globalizacija medija, dakle, s jedne strane pomaže širenje rezultata istraživačkog novinarstva izvan granica jezičnog područja na kojemu je nastalo (pri čemu i novinari i korisnici u istim dijasistemima, poput engleskoga, odnosno štokavskoga, emfatiziraju razlike slabije uočljive strancima izvan tog dijasistema). Veća je propusnost širenja iz engleskog dijasistema u druge jezične sustave nego obratno, zatim iz područja dominantne jezičke kulture u


dominirano nego obratno, a najteža je između dviju različitih dominiranih kultura. Pritom kao olakotni faktor širenja djeluje eventualan zajednički interes, a kao otegotan djeluju sporovi i sukobi.

S druge strane, dakle, i u globalizaciji, kada se podaci šire iz područja u područje, kao faktor limitiranja dosega istraživačkog novinarstva djeluju membrane (poznavanje jezika, filtar odabira i prijevoda).

IZRAZ U ISTRAŽIVAČKOM NOVINARSTVU

Membrane se bilježe i unutar istoga jezičnog prostora. Jedna od njih je jamačno pozornost koju je korisnik kadar posvetiti novinskom proizvodu. Maksimalno vrijeme koje čitatelj posvećuje čitanju neke vijesti, bez rasapa pažnje, oscilira između 30 i 90 sekundi, nakon čega se pozornost automatski seli s jednog teksta na drugi.

U prosjeku za to vrijeme čitatelj pročita oko 300 riječi, odnosno 1800 znakova (jednu autorsku karticu).

Pozornost spram slušane vijesti obuhvaća otprilike isto doba (maksimalno do 90 sekundi), ali se, ovisno o mediju, mijenja količina obavijesti. U prosjeku u 60 sekundi novinar jasno izgovori 120-140 riječi pripremljena teksta (12-14 daktilografskih redaka), što je manje od polovice obavijesti koja se u istovetno doba primi čitanjem.

Napokon, pri televizijskoj informaciji pozornost se dijeli između slike i teksta (koji ne mora biti samo govoren, nego može biti napisan na ekranu – kada se iznose statistički podaci dobra je regula iznijeti brojke, eventualno s grafikonom, na ekranu dok se isti podatak čita). To za još 20-40 posto smanjuje količinu teksta koji gledatelj može usvojiti u jedinici pozornosti od, rekosmo, 30-90 sekundi.

Količina pozornosti ovisi i o asortimanu informacija. Nijedan televizijski program nije zasnovan tako da bi gledatelja držao prikovanoga uz ekran sve vrijeme trajanja. Radijski program se koncipira tako da može biti praćen »usput«, dok se radi nešto drugo što ne ište auditivnu pažnju, ili dok se putuje. Novine, pogotovu dnevne, koncipirane su tako da nude bitno više no što je prosječan čitatelj kadar usvojiti. Za čitanje samo naslova na novinskoj stranici velikog formata potrebno je 60-75 sekundi; za čitanje cijele takve stranice s kakvom-takvom pozornošću treba barem 20-25 minuta; da bi se pročitalo Vjesnikovih 20 stranica, bez oglasâ i reklama, potrebno je oko sedam sati. Oko šest sati čitanja bilo bi potrebno za čitanje 36 stranica Jutarnjeg lista. Zaposlen čovjek za to nema vremena i da hoće.

Postoje, dakle, fiziološka ograničenja u pažnji, te konkurencija sličnih sadržaja.

Svaki oblik novinarskog izraza podređen je toj psihološkoj zakonitosti, koja čini bitno ograničenje. Za bilo koji opsežniji prilog, da bi ga gledatelj/slušatelj/čitatelj uopće pratio, nužno je zadržati, »zarobiti« pažnju u


tom prvom kontaktu s desetkom redaka izgovorenoga ili najviše tridesetkom redaka tiskanog teksta.

Korisnikovu pozornost mogu zadržati dulje: sadržaj novinskog priloga, njegova tema, izabrana u funkciji one publike

kojoj se glasilo ili emisija ili rubrika obraćaju; korisnikove namjere, njegova očekivanja i njegova radoznalost utječu kako na razumijevanje priloga, tako i na trajanje pažnje;

oblik priloga, izabran u funkciji sadržaja (ali vodeći računa i o tipu publike); novinarska praksa je iznjedrila tipove oblikâ, dakle žanrove;

struktura iznošenja, naracije, dakle red kojim se iznose podaci te obrati u iznošenju koji ponovo pobuđuju pozornost kao da je posrijedi nova informacija;

jezik uporabljen za iznošenje podataka: odabir termina i inih riječi, duljina rečenice i raspored riječi u njoj, sintaktička struktura rečenice;

vizualna prezentacija informacije u vizualnim medijima: slikovna informacija i grafička oprema na televiziji, grafička oprema u novinama, i to tip i veličina slova, širina stupca, veličina naslova, smještaj na stranici, fotografski, grafički ili karikaturalni prilog, eventualna uporaba boja; zvučna prezentacija na radiju.Novinar, i bez uredničkih ovlasti, ima ključan utjecaj na zadržavanje

pozornosti, jer upravo on određuje i sadržaj, i strukturu i jezik priloga.Sadržaj je, naravno, prvobitan među navedenim ključnim elementima

koji omogućuju privlačenje i zadržavanje pozornosti korisnika. Podjednako naravno, sadržaj je element koji se ne može »naučiti« i koji, stoga, podcrtava zanatsku narav novinarskog posla: na temelju iskustva i poznavanja sredine valja svaki put nanovo procijeniti situaciju i opredijeliti se za one činjenice koje zadovoljavaju potrebu, interes, odnosno radoznalost korisnika.

Jedini mogući »udžbenik« ostaju sama obavijesna sredstva: gledajući televiziju, slušajući radio, čitajući novine (sve to, po mogućnosti, ne samo u svojoj zemlji ili u svojoj oblasti), gledajući agencijske vijesti (i uspoređujući što se od njih probija u glasila), brodeći po Internetu itd., te – veoma važno – kontaktirajući sa stvarnim i potencijalnim gledateljima/slušateljima/čitateljima, novinar svakodnevno uči (i nikada do kraja ne nauči) kriterije odabira činjenica.

Struktura je osnovni element svakog izraza, pa tako i novinarskoga. Novinarstvo pripada u osnovi u tekstualni iskaz (iako sa sve jačim udjelom slikovnog iskaza, ovisno o mediju), a unutar njega pretežno u usmeni a ne u pisani diskurs (što je tema druge rasprave). U novinarstvu se struktura stoga svodi – u krajnjoj, posve pojednostavljenoj crti – na naraciju, pričanje. Naracija je ključ svakog iznošenja podataka, ne samo činjenica. Upravo je naracija onaj ključ koji omogućava da se pozornost zadrži ne samo kroz zadanih 30-90 sekundi, nego i mnogo dulje. Ona je ta koja ne samo omogućuje, nego navodi


gledatelja da sat i pô ili dulje prati pomno film, ili čitatelja da pročita roman i od 500-600 stranica, od prve do posljednje.

Vrsna naracija je kadra gledatelju, odnosno slušatelju, odnosno čitatelju, stalno sugerirati kuriozno pitanje, koje formulira već dječja, dakle primitivna radoznalost: »A što se onda dogodilo?«

Razlika između umjetničke naracije, koja iznosi fikciju, i novinarske (ili ine fakcijske) naracije koja iznosi činjenice, zapravo je samo u osnovnoj sirovini, u suštini obavijesti: umjetnik podatak može izmisliti, ili ga može preoblikovati da bi mu se podudario sa željenom strukturom; novinar (i ini faktograf) mora kao podatak koristiti činjenicu, fakt (zato govorimo o faktografu i faktografiji), ne smije je preoblikovati, a strukturu mora prilagoditi njoj, da bi generirao daljnju radoznalost (tj. pitanje: »A što se onda dogodilo?«).

Na toj se razini podudaraju zadaće novinara i povjesničara; novinar je, kako smo već citirali Eca, »povjesničar trenutka«; nema ni dužnost ni mogućnost respektiranja historijske distance, jer na činjenicu mora reagirati odmah, mora je nadrediti a ne podrediti povijesnom kontekstu.

Novinar, osim toga, mora ponuditi sažet odgovor na ključna metodska pitanja naracije (5W) tako da on nađe mjesto u prvih 30 sekundi percipiranja teksta odnosno inog priloga, bez obzira na to bio on čitan ili slušan (i eventualno gledan).

Ako je posrijedi samo vijest – ona se u sažetu odgovoru na tih pet pitanja i iscrpljuje. Ako je posrijedi ikakva druga vrst priloga – odmah mora biti ponuđen i razlog zašto bi korisnik dalje pratio taj tekst, dakle podatak, komparacija ili obrat, koji će zaplijeniti njegovu pažnju. To je utoliko važnije za istraživačko novinarstvo, gdje računamo na dulji prilog, koji nužno mora plijeniti pažnju – inače propade trud i trošak (kako je gavran rekao Augustu).

Jezik je osnovni instrument novinarskog izraza: glavni je i katkada isključivi nositelj informacije u tiskanim novinama te u radiofonskim obavijesnim sredstvima, a i na televiziji može biti i primaran, a ne samo sekundaran nositelj informacije.

Glasila su upućena na standardni jezik, radi lakšeg komuniciranja, pa su u prošlom stoljeću, zahvaljujući proširenosti, glasila postala glavni instrument standardizacije jezika, zamijenivši u tome vjekovnu funkciju književnosti. U pojedinim evropskim zemljama se upravo televiziji pripisuje potiskivanje dijalekata i širenje uporabe standardnog jezika, čak i unutar obiteljskih jezgri. Odatle proizlazi golema odgovornost novinara i medija za brigu o standardnom jeziku.

Za samo istraživačko novinarstvo ipak je važnije kako novinar rabi jezik za iznošenje podataka. Ako je jezička ili politička praksa neku riječ stilski obilježila u političkom terminu, smišljen odabir tog termina u nekom tekstu može značiti i znak političkog opredjeljenja, ali i nehotična odnosno nesmišljena uporaba istog termina može u korisnika biti shvaćena kao politički signal.


Naravno, to nije specifičan slučaj u Hrvatskoj, niti samo u zemljama gdje se otvara problem jezičkog identiteta kao znaka nacionalnog ili političkog identiteta, u sprezi sa čestim mijenjanjem političkog sustava ili države (Split je u manje od 80 godina prošlog stoljeća šest puta promijenio pripadnost državnoj zajednici). Isti se problem javlja i u zemljama gdje se ni standardni jezik ni oblik državnog i društvenog uređenja nisu promijenili i više od dva stoljeća, npr. u Sjedinjenim Državama, gdje je za podjelu na politički podobne i nepodobne riječi uveden izravan termin politically correct (politički ispravno).

Dakle, jezik u glasilima je – svjesno ili ne – nositelj društvene (nacionalne, teritorijalne, političke, klasne…) poruke, pa je samim time već i odabir riječi svojevrsna (ne uvijek subliminalna) informacija.

Osim odabira termina i inih riječi, na kvalitetu novinarskog izraza utječu i drugi jezički elementi, kao što su duljina rečenice i raspored riječi u njoj, sintaktička struktura rečenice itd. Ti elementi mogu pozitivno ili negativno utjecati na razumljivost teksta ili uopće na njegovu prijemčivost, te su samim time također moment novinarskog izraza.

Jezik može bitno utjecati na razumljivost ili nerazumljivost poruke, odnosno lošu razumljivost poruke – pa i u istraživačkom novinarstvu.

Razumijevanje pojedinih riječi i opseg individualnog poklada riječi razlikuje se od pojedinca do pojedinca, te ovisi o društvenom i zemljopisnom okolišu, o tipu i trajanju školskog obrazovanja, o zvanju i zanimanju, o pročitanim knjigama i novinama, o slušanju radija i televizije, o putovanjima, o tipu i učestalosti kontakata s drugim osobama…

Anićev Rječnik hrvatskoga jezika sadrži oko 80.000 pojmova. Smatra se da visokoobrazovani građanin neće znati značenje 20 do 30 posto riječi. Građanin sa završenom osnovnom školom barata s najviše 7000 riječi. Dobra polovica pučanstva u više-manje svakom evropskom narodu barata svakodnevno s oko 2000-3000 riječi. Novinar o tome mora voditi računa.

To ne znači da on svoj vokabular treba da ograniči na 2000-3000 riječi. Međutim, mora voditi računa o tome: kakvu je društvenu sloju pretežno usmjereno glasilo u kojemu objavljuje; kojoj vrsti stanovnika je namijenio svoj specifičan tekst. Mora voditi računa i o tome da čitani tekst dopušta zastanak nad nedovoljno razumljivom riječju, vraćanje na neshvaćen odjeljak, kao i tumačenje iz konteksta, dok tekst na radiju i na televiziji mora biti razumljiv odmah kako se sluša.

To znači da će se jednostavniji jezik rabiti za radio i televiziju nego za novine; da se mora koristiti ograničen vokabular za športske izvještaje ali ne i za kulturnjačke recenzije; da jezik komentara može biti složeniji od jezika izvijesti, pa tako i jezik završnog komentara istraživanja smije biti složeniji od teksta kojim se iznose tok i rezultati; da uporaba zamjenica, koja čini raznolikim tiskani tekst, može zbunjivati u govorenom tekstu, gdje je stoga dopustivo ponavljati imenice, itd., itd.


Da bi računao na razumljivost svog teksta, novinar ne treba da ga svede na 2000-3000 baznih riječi, jer bi se tako lako dogodilo da tekst izgubi na razlikama bez kojih je također ponekad nemoguće shvatiti značenje. Uzimajući u obzir svoju ulogu u prenošenju ili čak stvaranju standardnog jezika, novinar uvijek mora računati na to da ubacuje i one riječi koje nisu poznate same po sebi, ali se razabiru iz konteksta, jednako kao i one metafore koje obogaćuju jezik. U uporabi sinonima valja dati prednost hrvatskoj i uobičajenijoj riječi, ali umjereno valja rabiti i druge radi raznolikog i živahnijeg diskursa (npr. dobro je rabiti i glazbu i skladbu, ali ako se ponavlja unutar istog pasusa, dobro je koji put pribjeći muzici i kompoziciji; ravnatelj će imati prednost pred dirigentom ako je iz konteksta jasno o kakvoj je vrsti ravnatelja riječ (glazbe a ne ustanove); rabiti i koristiti valja rabiti odnosno koristiti naizmjence; itd. Treba izbjeći metaforu koja se pretvorila u svoju suprotnost, u stereotip, i izgurala izvorni pojam. Treba se kloniti i birokratskih sklopova, a pogotovu kad su izmišljeni radi zavaravanja građana (korigirati cijene umjesto poskupiti, kao da je jeftinoća nešto nekorektno).

Jezički aspekt novinarskog izraza mora biti podvrgnut jasnoći i nedvosmislenosti iskaza, a tek nakon toga njegovoj ljepoti ili njegovu izričajnom bogatstvu.

Istraživačko novinarstvo iziskuje krajnje jednostavan i nadasve jednoznačan jezik u fazi ispitivanja, a i u fazi iznošenja podataka. Posve je nedopustivo zamutiti misao radi stila u tim fazama.

Gdje god je moguće likovnim iskazom dopuniti tekst (grafikoni, karte) – dobro ih je upotrijebiti, ne bojeći se redundancije. Veći je oprez potreban pri kombiniranju tekstualne i slikovne poruke (poput netonskog snimka, fotografije i sl.), pazeći da se njome ne posreduje sadržaj suprotan onome u tekstu.


NEKE SPECIFIČNE TEME NOVINARSKIH ISTRAŽIVANJA

POLITIČKA I SUDBENA VLAST: SIVA ZONA

Ivana Petrović

Najaktualnija tema istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, kad je posrijedi političku vlast, pronalazi se uvijek u sivoj zoni trodiobe vlasti u našoj zemlji. Podjela vlasti – na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu – u Hrvatskoj postoji zasad samo načelno, u govorima političara i pravosudnih službenika, ali nikako i u stvarnosti. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da u Hrvatskoj još nije donesen zakon o prijenosu vlasti nakon provedenih demokratskih izbora. Zakon o sprečavanju sukoba interesa, donesen je nakon »trogodišnjih parlamentarnih porođajnih muka«, uz imperativ Europske unije, tek pri kraju mandata Vlade premijera Ivice Račana. O upitnoj kvaliteti tog zakona još traju javne polemike. Osim toga, Hrvatska Vlada još nije predložila, niti je Sabor stavio u proceduru novi prijedlog Zakona o financiranju političkih stranaka i kampanja. Štoviše, od prvih demokratskih izbora do danas, ni jedna politička stranka nije biračima i javnosti – dakle poreznim obveznicima – javno »položila račune«, s točnim prikazom i specifikacijom troškova. S obzirom na to sumnja u porijeklo novca koji je doveo na vlast, bilo političku stranku, bilo šefa države, u cijelosti je opravdana, i može postat predmet novinarskog istraživanja.

Sudbena vlast u Hrvatskoj doživjela je veliku devastaciju početkom devedesetih. O tome sam u više navrata pisala. Komisija predvođena tadašnjim predsjednikom Državnoga sudbenog vijeća, danas sucem Vrhovnog suda RH, počela je s velikom čistkom sudaca i tužitelja. Zadržani su mahom oni suci koji su svojedobno sudili u montiranim političkim procesima za vrijeme Jugoslavije. Sasvim je jasno da je procijenjeno da takve suce najlakše »ucijeniti« i prilagoditi potrebama nove politike.

Mnogi profesionalci otišli su bez velike javne polemike i postali uspješni odvjetnici. Rijetko tko je imao snagu časnog suca, pokojnog Vladimira Primorca, kojeg su proganjale već jugoslavenske vlasti jer je nakon sloma hrvatskog proljeća 1971. odbio suditi kaznene predmete po članku 133 tadašnjega Krivičnoga (tj. kaznenog) zakona. Tim člankom bilo je obuhvaćeno kazneno djelo verbalnog delikta, dakle, inkriminiralo je slobodu govora i mišljenja. Mjesta za suca Primorca, ujedno poznatog intelektualca i erudita, nije bilo ni u novostvorenoj hrvatskoj državi. Ta komisija odbila ga je imenovati


sucem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Vladimir Primorac preminuo je prije demokratskih izbora 2000, ne dočekavši eventualnu profesionalnu i ljudsku satisfakciju. Prikaz profesionalnog puta suca Primorca, najbolji je primjer funkcioniranja hrvatskog pravosudnog sustava.

Svakako da među sucima i tužiteljima ima vrsnih profesionalaca, no hrvatsko je pravosuđe i dalje mentalno ovisno o političkoj vlasti.

Ono i dalje osluškuje njezine postulate i prešutno poštuje njezina pravila. Tome zacijelo pridonose i mala količina proračunskog novca koji Vlada izdvaja za pravosuđe, te kreiranje uglavnom loših zakona koji preširoko tumače pojedine pravne norme, stvarajući time »prostor« za obranu najtežih oblika kaznenih djela. Važeći Kazneni zakon do te je mjere u pojedinim segmentima nerazrađen da se doima upravo kao u šali nekoga mog kolege: »kao da ga je autorizirao sam organizirani kriminal«. Zanimljivo je da je novelirani Kazneni zakon, potkraj studenoga 2003, samo dva dana prije stupanja na snagu, proglašen neustavnim. Ustavni sud prihvatio je primjedbu Vladimira Šeksa i Hrvatskoga helsinškog odbora po kojoj je novelirani Kazneni zakon organski zakon, pa nije u Saboru izglasan s brojem glasova propisanim za te zakone. Je li riječ o dogovorenu »scenariju«? Odgovor na to pitanje potražit će novinar-istraživač. Jer malo je vjerojatno da saborski službenici ne znaju brojati glasove, a zastupnici i predsjedavajući ne poznaju propise.

U nas se često može čuti: »Hrvatsko pravosuđe u velikoj mjeri je nezavisno«. Ta izjava, više puta javno ponavljana kao demagoška floskula, prvi je »klik« novinaru istraživaču. Što to znači: »u velikoj mjeri«? Pravosuđe ili jest ili nije nezavisno. Tu nema nečeg između. To je kao da se izjavi: žena je u velikoj mjeri trudna. Žena ili jest ili nije trudna. Ovisnost pravosudnog sustava, dakle, sudbene vlasti, o željama političkih oligarha, možemo početi istraživati i kroz službene podatke Državnog odvjetništva. Prema njima, od 87 posto pravomoćno osuđenih, samo 11 posto uistinu služi kazne zatvora, a sve ostale osude su uvjetne. Povežemo li činjenicu da su Hrvatsku proteklih godina potresale mnoge afere od kriminala u pretvorbi i privatizaciji, zločinačkih udruživanja, ubojstava, tajnih ortakluka itd. – novinar istraživač će u tim podacima Državnog odvjetništva prepoznati jedan od ulaza u svoju priču. Tražit će odgovore na pitanja:

zašto je pravosudni epilog tako labav i u suprotnosti sa zbiljskim, životnim stanjem stvari?

je li u Hrvatskoj na djelu korupcija političkog sustava? uspijevaju li demokratski mehanizmi u nas kontrolirati tu korupciju? koja obilježja naše demokracije pridonose korupciji? koji je stupanj, s obzirom na manjkavost i manjkave zakone, do kojeg

država raspoređuje vlast među njezinim službenicima ? je li na djelu kleptokracija? je li u ovim uvjetima uopće moguće stvaranje zdravih konkurentnih

političkih sustava i vlasti?


Odgovori na ta pitanja mogu novinaru izgledati nedostižni. No, u istraživačkom novinarstvu političke vlasti, pa i ostalih segmenata života društva, novinar u pripremnoj fazi, dakle, fazi prikupljanja podataka, selektiranja i analitike – uvijek treba postaviti visoke ciljeve. Iluzorno je misliti da ćemo doći do potpune istine, ali razotkrijemo li u cijelosti barem segment tematike koju istražujemo, dobijemo li istinit i na činjenicama utemeljen odgovor na barem jedno od prethodno postavljenih pitanja – napravili smo puno. Pokrenuli smo domino-efekt, aktivirali troma država tijela da odrade svoj dio posla – preispitaju zakonitost i valjanost imenovanja dužnosnika, izvade iz ladica bunkerirane kaznene prijave, vrate na ponovno postupanje traljavo presuđene sudske postupke itd. U istraživanju slabosti političke i drugih oblika naše prividno trodijelne vlasti, poželjno je imati na umu operativnu definiciju korumpiranosti vlasti pravnih stručnjaka Vijeća Europe:

korupcija je proces u kojemu sudjeluju najmanje dvije osobe, korupcija je uvijek postupanje s namjerom, korupcija je nedopuštena razmjena radi ostvarivanja vlastitih probitaka na

štetu javnog interesa, korupcija je kršenje moralne norme.

Primjer za istraživanje slabosti vlasti nudi nam poznati slučaj Čačija.Na prvoj sjednici novoformirane Vlade premijera Ive Sanadera, jednom

jedinom uredbom, izdvojen je ured za osiguranja MUP-a iz sustava Ravnateljstva policije i stavljen pod izravnu ingerenciju Ministra unutarnjih poslova. Smijenjen je dotadašnji načelnik i postavljen Stipe Čačija, osobni tjelesni čuvar Ive Sanadera. Izgovor je bio da i Hrvatskoj prijeti terorizam, a da je Čačija vrstan stručnjak za obranu od terorizma. Ubrzo se otkriva kako je Čačija kao djelatna vojna osoba koristio duga bolovanja zbog toga da bi dra Sanadera pratio u predizbornoj kampanji. Budući da je time prekršio vojne zakone, ministrica obrane je protiv njega pokrenula stegovni postupak. Čačija je u međuvremenu dobio »predsjedničku mirovinu« koju, po definiciji, mogu dobiti samo časnici čiji je rad okarakteriziran kao iznimno važan za dobrobit, napredak i jačanje ugleda Republike Hrvatske. A Čačijin životopis to ne govori. Štoviše, predsjednik neovisnih policijskih sindikata poslao je pismo Vladi kojim Čačiju tereti za kriminal i nezakonite radnje. Ministar unutrašnjih poslova, nije postupio u skladu s internim pravilnicima unutarnje kontrole Ministarstva unutrašnjih poslova: nije suspendirao Čačiju do provjere istinitosti navoda, nego je suspendirao policijskog sindikalca. Ubrzo se otkrilo da Čačija ima punoljetnog izvanbračnoga sina, koga nikad, unatoč pravomoćnoj sudskoj odluci, nije financijski pomagao, niti je sudjelovao u njegovu odgoju i odrastanju. Nakon iznošenja te činjenice premijer je smijenio Stipu Čačiju, a šef države mu je oduzeo predsjedničku mirovinu.


Za novinara istraživača, vođenog navedenim determinantama korupcije vlasti, prvo je pitanje: je li trebalo da Stipe Čačija »padne« nakon razotkrivanja ružnog detalja njegova privatnog života? Odgovor glasi: nije.

Zašto nije? Zato jer je to bilo potpuno irelevantno spram svega što se prethodno dogodilo.

Relevantne su činjenice koje ukazuju na moguću slabost političkoga i sudbenoga, pa i izvršnog sustava:

Postupak Vlade krši Zakon o policiji, jer svako izdvajanje iz Ravnateljstva zahtijeva izmjenu zakona i parlamentarnu proceduru.

Ministar unutarnjih poslova javno »opravdava« postupak i Čačijino imenovanje opasnošću od terorizma, ali bez argumenata, valjanih i prikupljenih slijedom operativnih spoznaja. Time širi paniku od mogućih eksplozija, napada itd. Novinar istraživač pritom mora baratati podatkom Organizacije Ujedinjenih naroda, po kojemu Hrvatska pripada u zemlje potpuno sigurne, neidentificirane kao mete mogućih terorističkih napada.

Na ministrove izjave ne reagira Državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo ne zahtijeva od Vlade Republike Hrvatske ni dopis

koji tereti Čačiju za moguće kriminalne radnje. Novinar pritom mora poznavati Zakon o državnom odvjetništvu u kojemu piše: »Državni odvjetnik je dužan reagirati čim do njega dopre glas« – a glas može doprijeti bilo na koji način, pa i putem medija.

Bivši ministar unutarnjih poslova, sada saborski zastupnik u izjavi za medije, kaže kako će u Saboru pokrenut raspravu o zakonitosti Čačijina imenovanja, ali sve ostaje na tome, on u Saboru ne reagira.

Predsjednik Republike ne objašnjava razloge zbog kojih je dodijelio Čačiji prestižnu »predsjedničku mirovinu«. Odgovornost svaljuje na proceduru.

Šute i sindikati. Ne osporavaju suspenziju predsjednika neovisnih policijskih sindikata, suprotnu pravilima.

Ministar obrane izjavljuje da je tek došao na dužnost i da nema pojma ni o čemu.

Ne oglašava se ni misija Organizacije evropske sigurnosti i suradnje (OESS) u Hrvatskoj, uz ostalo zadužena i za monitoring reforme Hrvatske policije. Prema tome, krajnja činjenica – iznošenje Čačijinih ružnih privatnih

detalja – nije trebalo da bude razlogom njegove smjene. Razvidno je da je, unatoč teškim povredama zakonâ, politički sustav pokušao sve da Čačiju zadrži.

U istraživanju političke vlasti koristimo osobito ove izvore: Službeni izvori:

Ured premijera, Ured predsjednika Republike, nadležni uredi resornih ministarstava, uredi misijâ i diplomatsko-konzularnih predstavništava


uredi nevladinih udruga, kao što su: Hrvatski helsinški odbor, Transparency International, IOM, Amnesty International itd.

Neslužbeni izvori: rodbina, suvremenici događaja (i dobitnici i gubitnici) domaća i inozemna glasila, podaci s Interneta

Korektivni izvori: neovisni stručnjaci i analitičari, knjige, arhivska građa.


VISOKA POLITIKA: PLES NA ŽICI

Helena Puljiz

Novinarsko istraživanje u području tzv. visoke politike, zbog objektivne moći koncentrirane u glavnim državnim institucijama Vlade, predsjednika Republike i Sabora, proizvodi višestruka ograničenja i rizike. Zbog tih rizika i ograničenja istraživanje je, kao metoda pristupa informacijama kojima operira državni vrh, jedna od najnerazvijenijih funkcija novinarstva u Hrvatskoj. Rizici se kreću u rasponu od standardne teškoće pronalaženja vjerodostojnih izvora do, nerijetko, najgrubljih političkih manipulacija koje su i najveća opasnost po novinare, ali i redakcije u cjelini. Svaka vlast je u biti tajna i tu tajnovitost kao temeljni princip funkcioniranja teži zadržati netaknutom, pa utoliko novinare shvaća uglavnom kao protivničku stranu, nastojeći ih preodgojiti u pomoćnike koji će joj omogućiti da svoju volju nametne većini i, po mogućnosti, navede javnost da povjeruje da ima onoga čega nema.

Te težnje nisu, kako se često vjeruje, rezervirane isključivo za eksplicitno totalitarne ili autoritarne režime nego su svojstvene i demokratski izabranim vlastima zbog čega se sloboda medija i smatra jednom od najvažnijih snaga države vladavine prava.

Novinarska praksa pokazuje da je Ralph Miliband (1969) bio u pravu kada se potkraj šezdesetih suprotstavio raširenom gledištu da indoktrinacija i »pranje mozga« nisu mogući u uvjetima pluralističke konkurentske borbe, slobode za opoziciju i nepostojanja kontrole nad masovnim medijima. Po njegovu uvjerenju, to je obmana, jer je za postojanje indoktrinacije nužno samo da ideološka konkurencija bude tako nejednaka da jedna strana ima neodoljivu prednost pred drugom. Primijenimo li Milibandovu tezu na odnos medija i vlasti lako je zaključiti da upravo informacije osiguravaju političarima tu neodoljivu prednost.

Manipulacija

Dok novinarski poziv podrazumijeva, s jedne strane, težnju da se dopre do objektivne istine u svrhu općeg dobra i da se ona javnosti predoči u odgovarajućoj formi, političari, s druge strane, nastoje pretvoriti medije u puko sredstvo pomoću kojega mogu nadražiti primarne slojeve svijesti, impresionirati podražaj i, po mogućnosti, zaobići intelekt. To stvara trajnu napetost, pa se političko novinarstvo može lako usporediti s permanentnim plesom po žici. Padovi nisu česti, ali imaju dugotrajne posljedice.

Do koje mjere su mediji u Hrvatskoj izloženi manipulaciji pokazuje primjer iz prakse iz kojega je razvidno da ni strogo pridržavanje osnovnih


postulata istraživačkog novinarstva u sferi visoke politike nije dovoljna zaštita od bezobzirne političke zloupotrebe.

Novinari neke hrvatske redakcije dobili su od visokorangirana dužnosnika Ureda Predsjednika informaciju da je uhapšen odbjegli osumnjičenik za ratne zločine, inače visoki vojni dužnosnik. Zbog pozicije koju je izvor zauzimao u sustavu državne vlasti mogao se i morao smatrati vjerodostojnim, ali je bila neophodna i temeljita provjera. Novinari su, tragajući dalje, potvrdu spomenute informacije dobili od visokopozicioniranih dužnosnika ministarstava unutarnjih poslova i pravosuđa. U namjeri da se osigura vjerodostojnost, potvrda je zatražena i dobivena i od tajnih službi. Iako je mahom bila riječ o izvorima koji su željeli ostati neimenovani, s obzirom na sve navedeno uredništvo je, logično, procijenilo da su ispunjeni svi uvjeti za objavu priče.

Ali, dan kasnije ispostavilo se da navedeni osumnjičenik nije bio uhićen i da je javna objava spomenutih (dez)informacija poslužila zapravo kao dojava kako bi dotični mogao sigurno pobjeći.

List se našao usred skandala, a prvotni informatori javno su optužili novinare za suradnju s parapolitičkim krugovima bliskima osumnjičeniku, utjelovljenima u izravnim političkim suparnicima samih informatora. Mada je imala sve argumente na svojoj strani redakcija je odlučila odšutjeti cio slučaj i pričekati da cijela priča padne u zaborav. No, posljedice su bile dalekosežne i u narednom razdoblju uslijedili su gotovo potpuno zamiranje i krajnje selektivna primjena istraživačke metode u sektoru visoke politike.

Distanca

Jedan od razloga odustajanja novinara od prodiranja iza granice znanja koju im postavljaju političari nije, kako se često tvrdi, navodna činjenica da će političar novinaru dati samo onoliko informacija koliko želi, nego objektivna egzistencijalna ugroženost samih novinara.

Stalna izloženost novinara i urednika pritiscima politike (pa i paradržavnih struktura), kao i neefikasnost pravosudnog sustava, rezultirala je u najvećem dijelu hrvatskih medija prihvaćanjem politike manjeg otpora, pa se umjesto istraživanja sve više tek puko slijede smjerovi koje određuje službena politika, a sve manje ide za zdravorazumskim pitanjima koja iz takve politike proizlaze.

Poseban problem krajnji je izostanak distance spram izvora informacija, jer se bilježi izjednačavanje prisnog odnosa s političarima – koji gotovo posve isključuje kritičko preispitivanje – s mogućnošću da se najbrže moguće dopre do relevantnih informacija. Takav se pristup, po mojem mišljenju i iskustvu, pokazuje posve nepotrebnim i kontraproduktivnim – čak i kada zanemarimo fluidne etičke kategorije (koje bi ipak trebale biti okosnicom novinarskog posla)


i okrenemo se čistoj tehnici posla – jer upravo zadržavanje pristojne udaljenosti širi informacijsko polje i povećava broj mogućih informatora.

Naime, jednako kao što je novinaru za praćenje politike neophodno poznavanje neformalnih veza među političarima ili političara i pojedinih interesnih skupina, političari lako i brzo doznaju koliko je čvrsta veza pojedinog novinara (medija) i političara. Novinar koji se zbližava s informatorima i političarima uopće, može računati samo na informacije iz takvog bliskog izvora dok će onome koji teži nepristranosti biti dostupne i informacije primarnog izvora, ali i svih mogućih protivnika i suparnika, odnosno zainteresiranih strana, što se u svim tzv. velikim temama pokazuje ključnim za dostizanje ideala objektivnosti.

Zašto?

Novinaru je samom funkcijom u društvenom sustavu svojstvena objektivna moć propitivanja (posredovanja) odluka koje se tiču općeg dobra zajednice, sama identifikacija, imenovanje nekoga novinarom (novinarkom) trebalo bi podrazumijevati da je on u tom propitivanju moćniji od zajednice u ime koje pita. Dobar reporter možda ne zna sve odgovore - niti ih mora znati, ali bi trebao znati kako postaviti pravo pitanje. Od svih razglašenih 5W (tko, što, kada, gdje i zašto) koji čine objektivnu novost, političkom reporteru koji teži osvijetliti drugo lice političke svakodnevice ključna riječ jest: zašto?. Kauzalnost jedan je od temeljnih ljudskih životnih principa, pa tako i političkog djelovanja. Stoga to heurističko zašto često vodi u zamornu dekonstrukciju (ili rekonstrukciju) događaja, ali je ujedno i možda jedino pitanje koje doista razotkriva dublje slojeve priče i ozbiljno narušava temeljni princip djelovanja vlasti – da tajna (namjera) zauvijek ostane tajnom.


LOKALNA POLITIKA: NA UDARU PRIPROSTIH MOĆNIKA

Anđelko Erceg

»Ajde reci, šta to tebi sve triba?« – zaustavio je novinara na ulici gradonačelnikov sin. »Samo stvaraš zlu krv, bez potribe uznemiruješ ljude«, nastavio je bijesno i uvrijeđeno, unoseći se novinaru u lice. »Stid te more bit«, rekao je, a novinar se, malo od besmislenosti te situacije, a malo od svoje muke, slabašno nasmiješio. »Smiješ se?!«, dodao je gradonačelnikov sin »Smij se. Samo se ti smij….«, završio je neodređeno i produžio svako se malo osvrćući, kao da provjerava je li novinar još na istome mjestu ili je napokon u crnu zemlju od sramote propao.

Tko god je ikada radio u novinama, zna ovakve prilike. Dogodi vam se, ako baš niste novinarska kukavelj što pomno pazi i dovija se nemogućim alegorijama da nikoga ne opatrne, s vremena na vrijeme da negdje na otvorenom natrčite na nezadovoljnu mušteriju nekog svog članka. Otrpite minutu ili dvije njegova gnjeva, uvreda i prijetnji, obično zaprepašteno šuteći, jer vas je ta stvar zatekla. Tip vas je uhvatio nespremna i ispljuvao dok još niste pravo ni shvatili što se događa i dugo se nakon toga loše osjećate. A Anđelko Erceg i novinari njegove Makarske kronike gotovo svakog svog čitatelja znaju, znaju mu ženu, znaju tko mu je bio ćaća, te su im ovakvi susreti neizbježni čim pomole iz redakcije. Tim riječima je novinar Ante Tomić opisao scenu koju je doživio u

Makarskoj u ljeto 2003. kada je potaknut priopćenjem Hrvatskoga novinarskog društva o pritiscima lokalnih političara na tjednik Makarsku kroniku došao o našim novinama praviti priču za Jutarnji list. Povod za reakciju Hrvatskoga novinarskog društva tada je bila hajka koju su lokalni političari poveli protiv čelnih ljudi Makarske kronike nakon što je objavila vijest da je predsjednik lokalnog HDZ-a izgubio prvostupanjski sudski spor u kojemu ga je šef lokalnog SDP-a i bivši gradonačelnik tužio zbog klevete. Zbog te vijesti o nepravomoćnoj sudskoj presudi protiv nekog političara, kakve svakog dana nalazimo u dnevnim novinama, predstavnici vlasti su na lokalnom radiju imenom i prezimenom optužili suprugu direktora Makarske kronike, djelatnicu Općinskog suda, za otkrivanje profesionalne tajne, odnosno za dostavljanje sudskih dokumenata novinarima, što naravno nema veze s istinom. Naime, i njima je trebalo biti poznato da su takve sudske rasprave javne te da su obje strane u sporu dobile presudu, što znači da je ona iz više izvora bila dostupna novinarima. Gradsko poglavarstvo jednoglasno je odlučilo tužiti Makarsku kroniku i njezina glavnog urednika (to je bila prva točka dnevnog reda sljedeće sjednice). Tužbu je Općinski sud u Makarskoj odbacio kao neosnovanu. Ipak je tu strategiju zastrašivanja vlast primjenjivala svaki put kada smo objavili po nju neugodnu vijest – npr. ispovijed gradske službenice koja je javno razotkrila seksističko ponašanje gradonačelnika, otkriće da tvornica u gradonačelnikovu vlasništvu gradu duguje tri milijuna kuna komunalnog doprinosa, da gradska uprava gradi


bez dozvole, nezakonito i nestručno nasipa gradske plaže, da zapošljava sezonske radnike na crno i slične teme.

Istraživačko novinarstvo, kako se vidi iz tih primjera, bilo je glavna novost u mjesnom informiranju i istodobno glavni razlog ljutitih reakcija mjesne vlasti, pritisaka i zastrašivanja. Lokalne novine su, s jedne strane, informirale javnost o onome što se od nje skrivalo, a s druge su pružile priliku građanima da neposredno reagiraju.

Najvećim uspjehom u godinu i pol smatramo činjenicu da smo zadobili povjerenje čitateljstva pa je Makarska kronika postala svojevrstan parlament. Rubrika Forum postala je zaštitnim znakom u kojoj čitatelji pod punim imenom i prezimenom raspravljaju o ključnim problemima sredine. Takvo što u početku je bilo nezamislivo. Naime, odmah po izlasku bili smo zatrpani pismima, ali je većina autora zahtijevala anonimnost. Takve priloge nismo objavljivali, pa su se čitatelji postupno otvarali i danas je stvorena navika da se i o najosjetljivijim problemima, recimo o nasilju među djecom ili o zlostavljanju na poslu javno raspravlja, a primjeri se iznose pod punim imenom i prezimenom.

Kada je vlast, do pojave Makarske kronike nenavikla na bilo kakav utjecaj javnosti, nakon reakcije HND-a i nekoliko napisa o fenomenu Makarske kronike u drugim novinama (Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Jutarnji list) shvatila da imamo podršku ceha – promijenila je taktiku. Umjesto otvorena pritiska pojačala je vlastitu medijsku aktivnost. Zakupila je, na teret poreznih obveznika, stalnu jednosatnu emisiju na lokalnom radiju, utorkom, na dan izlaska Makarske kronike, u kojoj predstavnici vlasti pokušavaju demantirati pisanje Kronike. Drugi odgovor, koji još više stoji porezne obveznike, bilo je pretvaranje lokalnog mjesečnika Makarsko primorje (koje već trideset godina izdaje Gradsko poglavarstvo) u tjedni podlistak Slobodne Dalmacije. Pritom za takav projekt, kojemu je teško pronaći zakonski okvir, u gradskom proračunu nije predviđena nijedna stavka, e da bi nakon javnih upozorenja o netransparentnu financiranju Gradsko poglavarstvo izdavanje svog glasila prebacilo na Gradsku knjižnicu, ali joj istodobno nisu odobrena i sredstva za tu proširenu djelatnost.

Sitnih »osveta« neovisnom glasilu je napretek. Od pokušaja da se na različite načine utječe na jače oglašivače, pa do toga da se sve obavijesti i blagdanske čestitke građanima Makarske objavljuju isključivo u Slobodnoj Dalmaciji, čiji je oglasni prostor višestruko skuplji nego u Makarskoj kronici, koja istodobno na širem području Makarske rivijere ima veću prodanu nakladu nego splitski dnevnik.

Za razliku od velikih novina, s velikom, anonimnom publikom, mjesna glasila se suočavaju s lokalnim, malim političarima, bitno priprostijima od velikih – a mjesni se novinari uistinu ne mogu nigdje skloniti od njih.

Naša je ambicija, kada smo potkraj 2003. krenuli u projekt lokalnog tjednika, bila stvoriti neovisne novine, namijenjene stanovništvu Makarskog primorja – grada Makarske i općinâ Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Gradac, te okolice koja gravitira rivijeri: Zagori s Imotskim i Vrgorcem kao


većim centrima i općinama Šestanovac, Zagvozd i Zadvarje, pa i otocima okrenutima toj obali, Braču i Hvaru, osobito njihovim centrima izravno povezanima s mjestima na Rivijeri, čiji se stanovnici opskrbljuju, školuju, odnosno rade u Makarskoj. To je zaokruženo područje koje sve više postaje prepoznatljiva subregija, a čije je stanovništvo čvrsto vezano zajedničkim gospodarskim interesom. Posrijedi je ukupno 90.000 potencijalnih čitatelja. Uz to je Makarska kronika i na tržištu Zagreba, gdje živi više tisuća ljudi koji su podrijetlom iz makarskoga kraja i uza nj su čvrsto vezani. Osim toga, u turističkoj sezoni, koja se približava priželjkivanom trajanju od 120 dana godišnje, broj gostiju Makarske rivijere i otoka znatno premašuje broj domicilnog stanovništva. Time se i broj potencijalnih čitatelja, promatrajući na godišnjoj razini, gotovo udvostručuje. Iz tih činjenica proizlazi i koncepcija lista koji trenutno izlazi na 80 stranica. Od prvog broja postoji i web izdanje (HTTP://WWW.KRONIKA.HR) koje sada ima prosječno pet tisuća posjeta mjesečno.

Trajna je orijentacija biti što bliže čitatelju, pridobiti ih čak i za inicijalne istraživače i, dakako, – biti prvi.

http://www.kronika.hr/


TAJNE SLUŽBE: NEPOUZDANI IZVORI

Željko Peratović

Najveći je problem u novinarskom istraživanju rada tajnih službi u Hrvatskoj njihova neraščišćena i pravno nesankcionirana prošlost. Tajne službe su za bivše Jugoslavije, odnosno SRH, odigrale poprilično negativnu ulogu u održavanju tadašnjega nedemokratskog sustava. Tajnoj policiji pripisivana su mnoga ubojstva političkih neistomišljenika u emigraciji, i nešto manji broj u zemlji. Tadašnja Služba državne sigurnosti (popularno Udba, po poratnom nazivu Uprava državne bezbjednosti, UDB), igrala je bitnu ulogu i u političkim sudskim procesima protiv disidenata.

Za razliku od nekih država bivšega socijalističkog bloka (zemalja bivše Njemačke Demokratske Republike, Poljske, sadašnje Češke, Madžarske), u Hrvatskoj na prijelazu iz socijalizma u građansku demokraciju nije obavljen postupak lustracije, odnosno zabrane obavljanja javne dužnosti pripadnicima bivše tajne policije koje se može sumnjičiti za zapovijedanje ili činjenje kaznenih djela, odnosno sudjelovanje u njima ili pomaganje pri njima.

To je tumačeno potrebom pomirbe među Hrvatima radi boljeg otpora agresiji iz Srbije.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća glasila su izvještavala o brojnim kriminalnim aferama čiji su glavni akteri bile tajne službe: od upletenosti u ratne zločine, preko političkih ubojstava, organiziranja šverca narkotika, do tajnog nadzora novinara i tadašnjih oporbenih političara.

Promjenom vlasti 2000. nijedna od tih javnih optužaba nije sankcionirana. Neki su novinari samo dobili zadovoljštinu time što su imali pravo uvida u dosjee koje je o njima sastavljala tajna policija.

Pokazalo se da su iza brojnih tzv. obavještajnih afera koje su glasila objavila od 1990. do danas stajali zapravo dijelovi toga istoga obavještajnog sustava, kojima je cilj bio diskreditirati suparničku skupinu u sustavu. Tako su i novinari koji su se uglavnom rukovodili »dobro obaviještenim obavještajnim izvorima« zapravo bili samo sredstvo za ostvarivanje istog cilja.

Selektivno i tendenciozno se prilazilo objavljivanju brojnih povjerljivih dokumenata tajnih službi, bez sagledavanja svih aspekata bitnih za ozbiljan novinski istraživački rad, mada su te priče u pravilu bile najavljivane kao istraživačke. Autori takvih tekstova, u pravilu, ne bi nastavljali rad na priči, ako bi se u javnosti pojavila nova informacija vezana uz temu.

S druge strane, stav političkih elita da se mračna prošlost tajnih službi ne rasvjetljava do kraja i zaziranje pravosuđa od tih tema, u dobroj mjeri obeshrabruju i one svjedoke, odnosno izvore koji javno žele upozoriti na pojave kriminala, nezakonitosti i nepravilnosti u sustavu.


A upravo su izvori koji su pod punim identitetom, u medijima i na sudu spremni ponoviti informacije dane novinaru istraživaču, ključno važni za na činjenicama utemeljeno, nepristrano, objektivno i odgovorno novinsko istraživanje rada tajnih službi.

Procjena vjerodostojnosti izvora i ciljeva koje on želi postići publiciranjem informacija obavlja se proučavanjem do tada objavljenih materijala vezanih uz priču te razgovorom s kolegama i drugim izvorima.

Važno je steći predodžbu o cjelokupnu mozaiku u koji se želi uvrstiti komadić ponuđenih informacija.

Izvor treba otvoreno upitati o svim proturječjima do kojih se došlo provjerom njegove vjerodostojnosti.

U dugogodišnjem istraživanju Gospićkog slučaja 1991. razgovarao sam ne samo s Milanom Levarom, koji je iza svojih informacija javno stajao, nego i s brojnim pripadnicima tadašnjih obavještajnih službi.

Uglavnom su se oni javljali meni, a ne ja njima. Ispostavilo se da je njih više zanimalo kakve su moje spoznaje o njihovoj ulozi u istraživanu slučaju, nego što su mi bili spremni ponuditi nove i vjerodostojne pojedinosti. Pažljivo sam uspoređivao informacije dobivene od njih. Objavljivao sam ih kad bi se pružila prilika, istodobno potpuno rasvjetljujući ulogu tih obavještajnih izvora u istraživanu slučaju. Možda sam time bio prikraćen za neke informacije koje ti izvori posjeduju o drugim aferama tajnih službi, ali mi je motiv da cjelokupno obuhvatim istraživane događaje i da javnosti prezentiram sve informacije do kojih sam došao istražujući, te da to urodi i pravosudnim epilogom, bio mi je važniji od kratkoročnih uspjeha koje pruža suradnja s informatorima nečiste savjesti.

Od 2001. šefovi tajnih službi ne daju intervjue. Protuobavještajna agencija, Obavještajna agencija te Vojnosigurnosna agencija nemaju urede za informiranje, ni glasnogovornike koji komuniciraju s novinarima.

Danas se o radu hrvatskih tajnih službi službena informacija može dobiti od:

Predsjednika Republike i Vlade – institucija koje zajednički usmjeruju, koordiniraju i nadziru tajne službe,

Odbora Hrvatskog sabora za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku – zaduženoga za parlamentarni nadzor nad tajnim službama,

Vijeća za civilni nadzor tajnih službi – građanskog tijela ustrojenoga nedavno pri Hrvatskom saboru. Teško je govoriti o vjerodostojnosti informacija koje se mogu dobiti u

kontaktima s tim institucijama. Najbolji primjer za to je slučaj iz 2003. kada su predsjednik Republike i

premijer tvrdili da službena hrvatska vlast nema kontakata s odbjeglim generalom Antom Gotovinom, odnosno da hrvatske tajne službe ništa ne znaju o njegovu boravištu, a predsjednik saborskog Odbora za nadzor tajnih službi,


istovremeno je novinarima izjavio da su »naše tajne službe u kontaktu« s odbjeglim generalom.


KRIMINAL: OPASNI INFORMATORI

Ivica Đikić

Premda se nekako uvriježilo da je bavljenje istraživačkim novinarstvom koje se tiče organiziranog i neorganiziranoga kriminala jedan od lakših načina za gubljenje glave, skloniji sam uvjerenju da je dotična aktivnost i poprilično pogodna za brzinsko gubljenje žurnalističke vjerodostojnosti. Zašto? Zato što se u Hrvatskoj u posljednjih petnaestak godina uobičajilo da je gotovo nemoguće na vrijeme dobiti službenu informaciju o bilo kojem događaju ili o bilo kojem čovjeku što su u vezi s kriminalnim poslovima: naravno, policija će saopćiti vijest o pljački kladionice ili o krađi automobila ili o uličnom ubojstvu čiji su motivi redovito nejasni, ali novinarima nikad neće biti otkriveno tko se, recimo, krije iza porasta broja otmica u Zagrebu ili iza serije ubojstava u kojima stradavaju ljudi s podebljim dosjeima i višegodišnjom mafijaškom reputacijom. A novinare koji se bave istraživačkim novinarstvom, u pravilu, zanima ono što se krije iza nekog događaja: zanima ih, recimo, da doznaju kome je bilo u interesu da bude likvidiran Shpejtim Thaçi ili da otkriju tko su ljudi koji upravljaju lokalnom narko-mrežom. I zanima ih da to otkriju i objave što prije: svakako prije kraja beskrajno duge i najčešće uzaludne policijske istrage koja je vječito u toku i svakako prije nego što priču objave konkurentski listovi.

Budući da novinski urednici – ne bez osnove – njeguju uvjerenje da priče o mafiji i mafijašima podižu tiražu, novinari koji se bave istraživanjem kriminalnih pojava, suočeni s manjkom službenih podataka, moraju stvarati mrežu vlastitih informatora u redovima obiju zaraćenih strana: kako u policijsko-pravosudnim krugovima, tako i u gangsterskom miljeu u kojemu, pogotovo u malim zemljama kakva je Hrvatska, svi o svima sve znaju i pritom, naravno, imaju popriličan interes da novine objave baš onu stranu priče koja njima odgovara. Iz dosadašnje novinarske prakse znam da nema tog policajca, državnog tužitelja, istražnog suca i kriminalca koji će novinaru – ispod žita – otkriti neki ekskluzivan podatak, ako u tome ne nalazi vlastiti interes koji je često vrlo prizeman i veoma konkretan. To je, po meni, jedno od važnijih predznanja koje mora imati novinar koji se kani baviti istraživanjem kriminala: svaki informator ima vlastiti interes! Druga važna spoznaja glasi ovako: interesi informatora utoliko su ozbiljniji što je informator kvalitetniji i vjerodostojniji. Treća važna uputa je da novinar prepozna kojim se interesima vodi policajac koji mu off the record otkriva kakav važan dokaz iz istrage ili koje interese ima kriminalac koji će mu ispričati pozadinu mafijaškog ubojstva. To je važno i stoga što čitalac neće imati priliku procjenjivati kojim se interesima vodi


informator, a priliku neće imati zato što će informator redovito ostati obavijen velom anonimnosti. Za razliku od novinara.

Da bi se, ipak, bilo što moglo prepoznavati i procjenjivati valja najprije imati izvor informacija. U tome nema pravila. To je stvar žurnalističke sreće, predanosti poslu i različitih socijalnih vještina koje se teško mogu naučiti. Novinaru koji želi prvi objavljivati točne podatke o svijetu kriminala nema druge nego zaigrati napornu psihološku igru s čovjekom koji će mu biti informator. Riječ je, zapravo, o uspostavljanju povjerenja, a novinar u tom procesu treba da bude spreman na svašta: nalaziti se s kriminalcima ili policajcima na beskrajno dugim kavanskim sastancima koji će se često pokazati beskorisnima; u ponoć ustajati iz kreveta i sastajati se s informatorom koji »ima nešto važno reći«, a zapravo mu je dosadno i želi s nekim pričati; pustiti ponekad neku informaciju za koju zna da koristi njegovu informatoru, a koja ne ruši njegovu novinarsku vjerodostojnost, kako bi zauzvrat dobio neku vrijednu informaciju; prešutjeti katkad neku omanju informatorovu nepodopštinu – opet pazeći da ne okrnji vlastiti ugled – i zatim čekati da mu se izvor zbog toga oduži podatkom koji neće imati nitko drugi.

Pri svemu tome važno je slijedeće: a) novinar ne smije pokazati da se boji; b) novinar u informatora mora ostaviti dojam da zna više nego što uistinu zna o tematici kojom se bavi; c) novinar uvijek treba otići među kriminalce da bi provjerio informaciju iz svog policijskog (pravosudnog) izvora, i obratno: objavljuju se samo oni dijelovi priče koji se podudaraju, a ostali dijelovi ostaju predmet slobodne procjene i osjećaja; d) novinar mora logično razmišljati dok piše svoj tekst; e) novinar uvijek mora držati distancu prema informatoru, a ponekad tu distancu treba naglašavati i u tekstovima kako informator ne bi pomislio da preko novinara može objaviti što god želi; f) prethodna točka najteži je dio bavljenja istraživačkim novinarstvom koje se tiče kriminala, jer većina informatora nije sklona tolerirati žurnalističko demonstriranje neovisnosti i drskosti; g) bilo bi poželjno i važno da novinar ima pametna urednika koji će obuzdavati njegov istraživački zanos, a to je važno stoga što je zanos počesto put u pristranost i neobjektivnost; h) pristranost i neobjektivnost staza su prema sigurnom gubitku vjerodostojnosti; i) vrlo malo hrvatskih novinara uspjelo je, po meni, ozbiljno se i duže vrijeme baviti praćenjem kriminala bez posljedica po vlastitu vjerodostojnost.

O kriminalu najpoštenije i beskompromisno pišu oni koji se ne služe uslugama informatora sumnjive provenijencije. To su komentatori koji mogu hladno analizirati i kritizirati zaraćene gangove i korumpirani državni aparat koji ne proganja kriminalce. Ali novine se ne prodaju zbog moralnih i učenih komentara o lošim kriminalcima i pasivnoj državi, nego zbog tekstova u kojima se otkrivaju imena, činjenice i pozadina onoga što javnost vidi. Novinari koji se time bave teško mogu duže vrijeme izdržati a de ne pokliznu: ne znam nijednoga ovdašnjeg novinara – uključujući i sebe – koga katkad nije nasanjkao neki


informator. Nevolja je u tome što kolege i javnost pamte samo promašaje. Otkrića se podrazumijevaju.


ZDRAVSTVO I SOCIJALA: PLJAČKA NAJNEMOĆNIJIH

Renata Ivanović

U zdravstvu je obilje potencijalnih tema za novinare istraživače. Taj resor godišnje obrće najmanje 20 milijardi kuna poreznih obveznika i obveznika zdravstvenog osiguranja, te još 20 milijardi kuna za privatne liječničke usluge, lijekove i razna zdravstvena pomagala. Ima ih koji nastoje uspostaviti parasustav da bi taj novac preusmjerili u svoje džepove. Najteže malverzacije i korupcija događaju se upravo u području iskorištavanja ljudskih nevolja. Iskorištavaju se nemoćni i bolesni, ljudi bez društvenog i političkog utjecaja.

U prvome mome novinarskom istraživanju povod su mi bili ortopedski ulošci koje je neka privatna tvrtka iz Rijeke te 1993. godine počela prodavati po zagrebačkim osnovnim školama. Djelatnici te tvrtke ulazili su u škole i učenicima uzimali otiske stopala, te kućne adrese. Potom su obilazili njihove roditelje s pričom kako im dijete ima veoma spuštena stopala, ali se to dâ ispraviti njihovim prvorazrednim ulošcima. Na prvi se pogled sve činilo legitimnim. Tvrtka je imala dopuštenja i od Ministarstva prosvjete i Ministarstva zdravstva, a roditelji su bili uvjereni kako je posrijedi organizirana zdravstvena prevencija učenika. Crv sumnje pojavio se kad sam ustanovila da su riječki ortopedi »ustanovili« kako više od 80 posto učenika ima spuštena stopala. Mnogi domaći i inozemni ortopedi rekli su mi da je nemoguć tako visok postotak ravnih stopala u školskoj populaciji.

Otkrila sam i da su zaposlenici riječke ortopedske tvrtke zapravo dvojica priučenih radnika, te samo jedan ortoped, liječnik u mirovini, koji protuzakonito radi za privatnu tvrtku registriranu kao obrt. U Rijeci je tvrtka imala manufakturu za izradu uložaka, koji su se, kad smo ih dali na ispitivanje, pokazali zdravstveno neispravnima. Prodavali su par po sto maraka, a učenici u to vrijeme, kao i danas, imaju pravo na besplatne ortopedske uloške napravljene u provjerenim i registriranim hrvatskim klinikama. Tijekom istraživanja tko je tim lažnim ortopedima dao dozvole da u školama rade zdravstvene preglede, što im zakon nije dopuštao jer nisu bili registrirani kao zdravstvena ustanova, otkrila sam da su neki državni službenici krivotvorili dozvole, a zauzvrat dobivali proviziju od prodaje.

Razotkrila sam, dakle, korupciju u sustavu, spregu privatne tvrtke s državnim službenicima, kojom je obmanuto na tisuće roditelja. Objavila sam dva članka o cijeloj priči u Večernjem listu u kojem sam tada bila zaposlena. Vlasnici riječke tvrtke tužili su i mene i izdavača zbog klevete i za duševne boli, te nanesenu poslovnu štetu tražili odštetu od dva milijuna maraka. Nakon dvije godine sud nas je pravomoćno oslobodio tih optužaba.

Osobna drama jedne obitelji, mladih supružnika čiji je sin obolio od leukemije, dovela me do još jednog sustava korupcije, koji je uspostavio ugledan


liječnik, profesor onkologije na Medicinskom fakultetu i šef dječjeg odjela za oboljele od leukemije, na kojemu se liječio dječak.

Tadašnji ministar zdravstva je svim profesorima zakonom omogućio da uz redovan rad u državnim bolnicama otvore unutar bolnica i svoju privatnu praksu preko koje su primali pacijente uz dodatno plaćanje nevezano s redovnim zdravstvenim osiguranjem. I naš profesor onkolog otvorio je privatnu praksu, malenu kancelariju u podrumu bolnice gdje je bio uposlen. Tu je, u redovito radno vrijeme za koje je već primao plaću, primao i privatne pacijente. Imućniji roditelji su svoju oboljelu djecu smještali u tu bolnicu posredovanjem njegove privatne prakse. Djeca siromašnijih roditelja u istu su bolnicu smještana pomoću zdravstvenog osiguranja. Da bi opravdao novac dobiven od roditelja malih pacijenata, naš se onkolog o njima posebno brinuo, te je i cijelo zdravstveno osoblje na odjelu ustrojio tako da pažnju posvete onima koji posebno plaćaju. Mališani koji nisu bili onkologovi privatni pacijenti bili su gotovo prepušteni sami sebi. Sami su morali na kanilama mijenjati boce s infuzijom i citostaticima. Do zahoda su u bolovima puzali jer nisu imali pomoć medicinskog osoblja. Nisu dobivali potrebne lijekove za ublažavanje boli, nije im se redovno mijenjala posteljina kad bi se pomokrili u krevet… O tome su mi svjedočili njihovi roditelji, kasnije potvrdile i medicinske sestre.

Daljnjim istraživanjem otkrila sam da dotični profesor onkologije nije ni jedne vlastite kune odvojio za lijekove za liječenje privatnih pacijenata. Uzimao je bolničke. Njegov financijski ulog u obavljanje privatne prakse bio je nula. Kad smo objavom razotkrili cijelu priču, profesor je okupio roditelje privatnih pacijenata, koji su se organizirali u njegovu zaštitu, a protiv roditelja državnih pacijenata. Sve je rezultiralo disciplinskim postupkom pokrenutim protiv profesora, koji je zdravstvena inspekcija pokrenula reda radi i nikad završila. Isti profesor i dalje radi na odjelu za liječenje mališana oboljelih od leukemije.

I u »aferi Kurjak«, koju sam razotkrila prije dvije godine, ima elemenat zloporabe sustava, ali i drugih nezakonitosti.

Želja za potomstvom jedan je od najsnažnijih ljudskih nagona. Parovi koji iz raznih razloga ne mogu prirodnim putem začeti dijete ne pitaju koliko stoji i gdje sve trebaju ići da bi tu svoju želju ostvarili. Pišući još prije pet godina o umjetnoj oplodnji, čula sam da u privatnim ordinacijama profesora Asima Kurjaka neke žene kupuju jajne stanice drugih žena, jer vlastitih nemaju, kako bi na tuđima začele i rodile djecu. Tek godinama kasnije u ruke su mi o tome došli i prvi dokazi. U to je doba objavljena priča o pedesetogodišnjakinji, najstarijoj prvorotkinji u Hrvatskoj, koja je dijete začela prirodnim putem. Istraživanjem sam došla do medicinske dokumentacije po kojoj ta žena nikako nije mogla prirodno začeti dijete, jer je deset godina bila u menopauzi, a još se duže kod Kurjaka liječila od neplodnosti. Nije imala vlastitih jajnih stanica. Istodobno sam došla i do dokumenata u kojima je jasno pisalo kojim su sve ženama uzete jajne stanice i prodane ženama koje nemaju vlastitih, a rodile su djecu. Došla


sam do nekih od tih žena i pitala ih jesu li svjesno darovale svoje jajne stanice drugim ženama, koje nemaju vlastitih. Sve su mi rekle da za tako nešto prvi put čuju. Nikome nikad nisu dale pristanak za donaciju svojih jajnih stanica. Dakle, one su im ukradene i preprodane!

Istraživanje tog slučaja trajalo je nekoliko mjeseci, razgovarala sam s brojnim domaćim i inozemnim stručnjacima i pacijentima. Prikupila obimnu dokumentaciju koja Kurjaka i njegove suradnike u dva istražna postupka danas na sudu terete za počinjene nezakonitosti.

Osim manipulacije jajnim stanicama otvorila sam i priču o bespotrebnim operacijama materičnih pregrada (septum uteri) na kojima je isti tim mogao zaraditi puno novca. Riječ je o anomaliji maternice zbog koje žene imaju spontane pobačaje. Po istraživanjima, domaćim i stranim, takvu anomaliju u ženskoj populaciji nerotkinja ima između tri i pet posto žena. Kurjak i njegova suradnica Sanja Kupešić objavljivali su u radovima da od te anomalije pati gotovo 70 posto nerotkinja. Opet višetjednim istraživanjem došla sam do dokumentacije po kojoj se vidi da je ginekološki par dijagnosticirao septum uterusa pacijenticama koje uopće nisu imale tu anomaliju. Te su pacijentice upućene na operaciju koju je naplaćivana po 2000 maraka – a tu istu operaciju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pacijenticama odobrava u bolnicama besplatno.

Otkriveno je kako su Kurjak i njegovi suradnici za obavljanje privatne prakse koristili bolnički sustav i novac, kako su provodili nesavjesno liječenje, i kako su, kad se pojedini slučaj razotkrio, uništavali medicinsku dokumentaciju u pokušaju javnog zataškavanja afere.

Afera je utjecala i na izmjene pojedinih zakona, kako bi se legislativno pratila medicinska dostignuća, te procesuirale moguće malverzacije. Predložene su izmjene Kaznenog zakona u članku koji govori o otuđivanju dijelova ljudskog tijela, u Obiteljski zakon uvedena je definicija majke po kojoj majka nije samo ona koja rodi, čime bi se otvorila mogućnost onim ženama kojima su ukradene jajne stanice da dokazuju svoje biološko majčinstvo (Sanaderova vlada odlučila je tu formulaciju ipak ukinuti). Prvi je put napravljen i Prijedlog zakona o zaštiti i pravima pacijenata. Izrađen je i prijedlog Postupnika o umjetnoj oplodnji kojim bi se regulirala donacija jajnih stanica i spermija.

Poznato je da treba platiti mito da bi se stekla neka mjesta u pojedinim umirovljeničkim domovima. Tu je korupciju teško razotkriti, jer o tome neće svjedočiti ni oni koji su platili, ni oni koji su novac primili.

Prije šest godina upoznala sam aktivisticu Crvenog križa, koja je volonterski obilazila starije osobe po domovima umirovljenika noseći im ružu i bombonjeru za rođendan, te bi s njima razmijenila poneku toplu riječ. Bila bi to lijepa priča o humanosti malih ljudi prema malim ljudima, koji nemaju nikog svog, da nisam otkrila da je aktivistica obilazila uvijek iste starce i to ne slučajno. To su bile osobe koje je upravo ona tu i smjestila pomoću svojih veza u Ministarstvu socijalne skrbi i nekim domovima umirovljenika. Zauzvrat su joj


ti starci pripisali u vlasništvo svoju imovinu, kuće i okućnice na Trnju. Riječ je o trošnim kućercima koje im je, onemoćalima od bolesti i pozne dobi, bilo teško uzdržavati, pa im se smještaj u domu činio kao idealno rješenje na kraju života. Regularnim putem, molbama, nisu mogli dobiti dom, jer su liste čekanja deset puta duže od kapaciteta. To je iskoristila aktivistica koja je tako upisala u vlasništvo cijelu jednu ulicu na zagrebačkom Trnju: kvartu gdje je cijena zemljišta trošnih kućeraka počela dostizati astronomske visine, jer tu, po urbanističkim planovima, treba graditi poslovne nebodere, centre za shopping, važne kulturne ustanove.


INOZEMSTVO: ORUŽJE, OTROVI, RATOVI

Inoslav Bešker

Istraživanja u inozemstvu u prvi mah se doimaju kao egzotična podvrsta istraživačkog novinarstva, gdje će hrvatski novinari veoma rijetko moći zaći, ponajprije zato što to nema tko financirati. Tako je samo na prvi pogled.

Hrvatska je zemlja mala i čudnovato (geografski) dizajnirana, pa je teško naći mjesto udaljenije od 50 kilometara od najbliže granice, kopnene ili morske. Zagrize li se u organizirani kriminal, čak i na banalnim prijestupima kao što je krađa i preprodaja automobila, praktički je nemoguće obaviti znatnije istraživanje a da neki njegov krak ne segne u Bosnu i Hercegovinu, ili Srbiju, ili Crno Goru, ili Albaniju. Odvažimo li se, i dalje u sferi organiziranog kriminala, pozabaviti švercom narkotika ili oružja, tragovi naprosto ne mogu ne voditi u inozemstvo. Jednako kao i tragovi šverca ljudi, trgovine robljem (radnim, spolnim). Isto vrijedi za istrage o kvaliteti hrane, ako zadru u područje genetski modificiranih organizama, ili u uporabu nedopuštenih pesticida. Isto vrijedi i za sport, odnosno industriju sportskih priredaba, netom se krene tragom dopinga. Mogli bismo tako nabrajati do kraja ove knjige.

Globalizacija nije zahvatila samo ekonomiju i (visoku) politiku, nego apsolutno svaku manifestaciju društvenog života. Kriminalne, sramne, nečovječne djelatnosti u tome su prednjačile: Evropljani su tek zašli u Novi svijet, i smjesta su započeli genocid, kontrobilanciran trgovinom robljem, a nedugo zatim uslijedila je piraterija, šverc oružja, uvoz droga… Istraživačko novinarstvo se time bavilo već u XVIII stoljeću.

Ipak su razmjerno rijetki primjeri da se istraživački novinari u inozemstvu bave temama koje s ni na koji način ne tiču njihove domovine. Čak i kad se nijedan podatak ne tiče zemlje za čije glasilo novinar istražuje, obično je posrijedi povod dovoljno globalan i univerzalan da se njime osjeća ugroženim i javnost te zemlje: na primjer, kad je riječ o terorizmu sada, o fašizmu ranije (ili o bjegovima nacista i njihovih saveznika), o krizi fosilnih energenata, o klimatskim promjenama… Iznimke bi mogli biti takozvana globalna glasila, koja pokrivaju gotovo univerzalni medijski prostor – kao što su satelitske televizijske mreže kao što su CNN ili Al Jazeera, donekle i International Herald Tribune – ali i tu valja imati na umu dvije ograde. Prvo, ta glasila dio univerzalnosti duguju orijentiranosti na vijesti, one od općeg interesa, i tu nema mnogo prostora za istraživačko novinarstvo; često se pojavljuje neki scoop, doduše, ali on obično nije rezultat istraživanja, nego potrebe pojedinih subjekata u svijetu da iskoriste globalna glasila za brzo širenje vlastite propagande (poput video poruka Osame bin Ladena preko Al Jazeere). Drugo, makar bila svjetski rasprostranjena, ta glasila imaju ciljanu publiku: International Herald Tribune


biznismene i političare koji se služe engleskim, Al Jazeera publiku koja se služi arapskim, pa je najbliži zbiljskome globalnom glasilu CNN, ali samo u onoj mjeri ukoliko je engleski lingua franca – a njime se izvan anglofonog svijeta ipak služi samo uži socijalni sloj obrazovanih.

U pravilu novinar slijedi u inozemstvu tragove fenomena koji se izravno tiče zemlje za čije glasilo radi.

Mogadishu, glavni grad Somalije, bio je posljednja radna i životna postaja Raijeve novinarke Ilarije Alpi. Ubijena je ondje pošto je, po svoj prilici, obavila intervju »previše«, tj. jer je otkrila prve bitne konce trgovine oružjem i inim ratnim materijalom, na kojem su neki talijanski, arapski, odnosno somalski faktori dobro zarađivali na ratu u Somaliji. Novinarsku istragu vodila je kao »sporedan« (odnosno: prikriven) zadatak uz izvještavanje o stanju u Somaliji. Došla je, očito, preblizu podataka koji su mogli ugroziti bilo zaradu bilo sigurnost švercera. Oni nisu prezali od smrti tisuća ljudi u Somaliji za svoj novčani interes, pa je bilo jasno da im je utoliko manje značio fizički integritet jedne novinarke. Novinarki, međutim, nije bilo svejedno ginu li Somalci ili tko drugi – angažirala ju je činjenica da ginu ljudi. I smrt je moguća cijena toga zanatskog angažmana. Ni danas nije javno otkriveno tko je u samoj Italiji imao interesa prokazati novinarku i ometati istinu o njezinoj smrti – ali je jasno da se i to dogodilo.

Samantha Power dobila je Pulitzerovu nagradu za knjigu »A Problem from Hell«. America and the Age of Genocide. (»Pakleni problem«. Amerika i doba genocida), rezultat istraživanja koje je provela samo jedna osoba, ali radeći na njemu osam godina (1993-2001), obavivši više od 300 intervjua, te prekopavši niz arhiva u potrazi za primarnim dokumentima. Obavila je novinarsko istraživanje, koje istodobno ima kvalitetu i dignitet studije, kako povjesničarske, tako i politološke, s dobro fundiranim ekskursima na područje međunarodnoga kaznenog prava. Da bi istraživanje bilo potpuno, pretresla je pojam i pravni tretman genocida i istražila genezu tog pojma i višedecenijsku bitku za njegovo uvrštenje u internacionalno sankcionirane zločine (tek 1948, Rezolucijom Organizacije Ujedinjenih naroda o genocidu), istražila je odnos Sjedinjenih Država Amerike (i administracije, i diplomacije, i javnog mnijenja) spram niza genocida odnosno »etničkih čišćenja« u svijetu u XX stoljeću: u Armeniji, pa evropski fašistički genocid Židova (ovlašno, jer je i najpoznatiji), pa u Kambodži, Kurdistanu, Bosni (s posebnim poglavljem o samoj Srebrenici), Ruandi, pa na Kosovu.

Pošla je od potvrđene radne pretpostavke da USA nisu primjenjivale Konvenciju UN o sprečavanju genocida (1948), nisu optirale za značajnu diplomatsku, ekonomsku, pravnu, ni vojnu intervenciju. Utvrdila je četiri tipa, odnosno stupnja reakcije američkog establishmenta na genocide u svijetu:

Američki tvorci politike, novinari i građani krajnje sporo reagiraju na zlo, unatoč informacijama glasila. Uoči ubojstava uzdaju se u razum,


pregovore i diplomaciju; kad ubojstva počnu, uzdaju se u nadu da će biti pošteđeni oni koji poniknu, koji ne pruže otpor. Zahtijevaju prekid vatre i humanitarnu pomoć.

U unutrašnjoj politici se gubi bitka protiv genocida. Prevladava strah od posljedica angažmana. Premali je pritisak onih koji mogu djelovati na promjenu državnog stava.

Vlada ne šalje trupe, premalo nastoji obeshrabriti genocid. Vlada tvrdi da je nasilje obostrano, a ne genocid, izbjegava taj pojam.

Možda bi za te zaključke bila dovoljna i manja knjiga, možda čak i esej. Ali bez skrupuloznoga novinarskog istraživanja zaključci ne bi bili dokumentirani onako kako ih je dokumentirala Samantha Power. Štoviše, dokumentacija je takva da netko može, ako hoće, izvući i drukčije zaključke, jer podaci nisu selektirani tako da pristaju samo na Prokrustovu postelju autoričina mišljenja, uz rezanje svega što strši i natezanje onoga što ne bi dostajalo. S te strane istraživanje je uzorno – a istodobno je to pitko štivo, unatoč pogolemu opsegu: više od 600 knjiških stranica.

Osnovna svrha, naravno, nije da izvijesti (preživjelu) publiku u zemljama koje su pogođene genocidom, nego da obavijesti one koji bi se sami mogli naći na meti, a još više one koji imaju najviše snage i mogućnosti da genocide spriječe u začetku, a dosad to nisu znali ili htjeli učiniti.

Prema tome, to ostaje i dalje istraživački novinarski rad Amerikanke prvenstveno za Amerikance (ali je tema univerzalna, pa je knjiga već prevedena na više zapadnoevropskih jezika).

Novinar relativno informiraniji o Bosni (a takvih još ima u Hrvatskoj, pošto su Bosna i Hrvatska bile zajednički u sastavu istih država 1878-1990) našao bi jamačno u knjizi Samanthe Power nekih netočnosti, ponekad diktiranih općim mjestima zapadnjačkoga kolektivnog imaginarija o Balkanu. Unatoč tome što je Samantha Power tri godine (1993-1996) izvještavala o postjugoslavenskim ratovima s terena, pa je očevidac i izravan poznavatelj sredine. To ne utječe bitno na kvalitetu njezina rada, pa ne bi ovdje bilo ni spomenuto, da ne otvara još jedan problem novinskog istraživanja u inozemstvu: znanja i predrasuda.

Novinski istraživač polazi vazda od vlastite kulturne i civilizacijske baštine. Ona nije uniformirana ni u jednoj sredini, pa su civilizacijski sukobi ne samo mogući, nego nerijetko neizbježni unutar obavijesnog prostora iste države, makar bila malešna poput Hrvatske. Utoliko su lakši kada se ide preko granica poznate sredine.

To ne treba zanemariti, ali se time ne treba dati ni fascinirati, a kamoli prepasti.

Establishment u zemljama nekadašnjega »drugog svijeta« (tj. državâ »realnog socijalizma«), a i establishment u mnogim zemljama veoma međusobno raznorodnoga »trećeg svijeta«, ponekad pribjegava tezi da novinari iz stranih zemalja naprosto nisu kadri razumjeti civilizacijsku stvarnost drugih zemalja, da sude po svojim lokalnim predrasudama, pa i u etičkim pitanjima: da


provode etički imperijalizam, kako se oko 1990 izrazio turski veleposlanik u Londonu osporavajući britanskome liberalnom zastupniku moralno pravo da pitanje Kurda postavlja u terminima zapadnoevropskih standarda ljudskih i manjinskih prava (de Burgh 2000: 304).

Na novinaru u inozemstvu – izvjestitelju, dopisniku, istraživaču – ostaje zadatak da vodi računa o toj vrsti osjetljivosti, da važe od slučaja do slučaja vode li ga predrasude ili ipak univerzalni motivi. Ipak, ne smije nikada izgubiti iz vida da je jedan od aspekata globalizacije i mondijalizacija osnovnih ljudskih prava (pojedinačnih, odnosno skupnih), te da su ta prava ipak univerzalno priznata ili u svjetskoj Organizaciji Ujedinjenih naroda (gdje po jedan glas imaju države male ili velike, iz »prvoga« ili iz »trećeg« svijeta), ili međunarodnim dogovorom (kakvim je nastao, na primjer, Međunarodni kazneni sud). Te nas regule obavezuju, bez obzira buni li se protiv njih Turska ili se bune Sjedinjene Države Amerike (koje ne priznaju nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda).


METODE U ISTRAŽIVAČKOM NOVINARSTVUOrlanda Obad

Novinari nisu obični čitatelji, nego profesionalni čitači vijesti koji objavljene informacije promatraju u kontekstu, kritički. Istraživački novinar vijest ne procjenjuje s obzirom na veličinu naslova u novinama, ili ovisno o tome na kojem je mjestu u informativnoj emisiji ona plasirana, nego nastoji odvagnuti njezinu uvjerljivost i potencijalnu važnost. Za takvu je procjenu bitno koji su izvori informacija navedeni, jesu li oni materijalni ili ljudski, jesu li službeni ili anonimni, je li istraživanje rezultat originalnog rada istraživača, ili tek prenošenje informacija neke skupine zainteresirane za objavu priče u javnosti. Nije nevažno ni kakva je reputacija redakcije koja informaciju objavljuje i kakav je politički i društveni kontekst. Novinari obraćaju pažnju i na to tko je autor istraživanja: istraživački novinari ugled stječu višegodišnjim radom u kojem su demonstrirali da su nepristrani, sposobni, i da dosljedno provode pravila ove novinarske discipline.

Kako bi bio u stanju samostalno procijeniti informacije, novinar-početnik mora upoznati pravila igre, odnosno standarde istraživačkog novinarstva. Na koji način, mišljenja su podijeljena. Mnogi predavači iz ovog područja izbjegavaju davati generalne upute, odnosno opća pravila za bavljenje istraživačkim novinarstvom i insistiraju na praktičnom poučavanju ove novinarske discipline. To je, donekle, opravdano jer novinarstvo, unatoč tome što koristi metode koje nalikuju onima iz znanstvenih istraživanja, ipak nije znanost. Pravila koja vrijede u udžbenicima pokazat će se neupotrebljivima u radu na konkretnom slučaju, a neke se tehnike istraživanja zaista može naučiti samo dugogodišnjim radom u redakciji.

Unatoč tome što metodika istraživačkog novinarstva redovito ostaje tek pokušaj izvođenja općih pravila iz kaotične novinarske prakse, teorijsko poznavanje ove novinarske discipline ipak je od pomoći. Pa makar tek kao kataloška ponuda oruđa iz koje će novinar jednog dana odabrati ona najpodesnija za »kopanje« dobre priče.


KAKO PREPOZNATI ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO?

Istraživačko novinarstvo nije sve što se pod tom egidom objavljuje. Podjela koja slijedi pokušaj je definiranja elemenata koji su karakteristični za istraživačke vijesti.1 1. Istraživačko novinarstvo rezultat je originalnog rada novinara. Dakle, nije

dovoljno da novinar dobije kakav zanimljivi dokument ili izjavu i prenese ih u javnost. O kojoj god se temi radilo, novinar, nakon što je pribavio kvalitetnu informaciju, mora provesti vlastitu istragu, uključiti suprotstavljene strane, provjeriti sporne navode i preispitati motive izvora informacija. Novinar koji nekritički prepiše dokument koji mu je netko dostavio, ili koji bez ikakvih provjera prepriča neslužbenu izjavu kakvog dužnosnika, podložan je raznim vrstama manipulacije. Spark (1999) ističe da je važnije da priča bude točna, nego da bude na naslovnoj stranici. Priča mora biti točna, ali mora biti i rezultat originalnog novinarskog istraživanja. Istraživački novinar ne smije se svesti na ulogu pukog pronositelja tuđih informacija.

2. Bez znatiželje, bez iskrene želje da dozna o čemu, na primjer, dužnosnici pričaju iza zatvorenih vrata, na što troše novce i s kime se sastaju u slobodno vrijeme, novinar i dalje može biti uspješan, ali ne u ovoj disciplini. Dugogodišnji istraživački novinar dnevnog lista St. Louis Post Dispatch, Louis J. Rose (1981), smatra da sve dobre istraživače, od tvoraca legendarnih likova krimi-romana poput Herculea Poirota i Miss Marple, do američkih novinarskih zvijezda poput Boba Woodwarda, Carla Bernsteina ili Jamesa Steelea, karakterizira nekoliko osobina: neumorna znatiželja, skepticizam i spremnost za slijeđenjem traga na koji upućuju činjenice. Njihove istraživačke umove izaziva i provocira svaka naizgled nerješiva zagonetka, koju nastoje riješiti uzimajući u obzir sve što im u toj misiji može pomoći: tračeve, činjenice, impresije i naizgled beznačajne sitnice. Znatiželja ostavlja traga na istraživačkim vijestima – one zaviruju iza paravana i njuškaju ispod tepiha.

3. Za razliku od vijesti koje novinarima svakodnevno serviraju razne društvene institucije i zainteresirane skupine, istraživačke su vijesti rezultat aktivne potrage novinara za informacijama. Umjesto da trči za događajima i nastoji sustići ritam koji mu nameću drugi, istraživački novinar svojim radom može nametnuti vlastiti ritam akterima priče. To nikako ne znači da istraživački novinar nije zainteresiran za dnevne događaje ili da, s druge strane, novinari-izvjestitelji ne mogu biti i istraživači. Suština razlike između istraživačkih i drugih novinara nije u tome o kojim temama i koliko često pišu, nego kako: kao pasivni pronositelji, ili kao aktivni tragači.

1 Neki elementi u ovoj podjeli inspirirani su izlaganjem mađarske novinarke Eve Vajde na seminaru istraživačkog novinarstva koji je organizacija Transitions Online u jesen 2003. godine održala u Sarajevu.


4. Istraživačko novinarstvo često želi razotkriti nešto što drugi skrivaju ili o tome radije šute pa su stoga teme koje obrađuje ova novinarska disciplina često konfliktne, a neke rezultiraju i tužbama. Moćni poslovni lobiji ili korumpirani političari, ipak, nisu jedini oblik otpora istraživačkom novinarstvu. Naime, i unutar novinarske zajednice neki istraživačko novinarstvo opisuju kao »pranje prljavog veša«, kao posao koji je »ozbiljnim novinarima« ispod razine. O odnosu nekonfliktnog i istraživačkog novinarstva u knjizi Good Times, Bad Times Harold Evans, bivši glavni urednik britanskog Sunday Timesa, kaže: »Kvalitetne su novine prakticirale beskičmenjačko novinarstvo. Reciklirale su govore i izjave, i iznosile elegantne komentare o rutinskim javnim poslovima. Zapravo su ozbiljnost pobrkale sa svečanim držanjem, a pod ozbiljnošću mislim ozbiljno preispitivanje institucija i aktivnosti koji utječu na živote, sigurnost i sreću milijuna ljudi»2 (Spark, 1999: 24).

5. U istraživačkom novinarstvu objektivnost ne znači da će novinar iznijeti dvije strane priče, ne objašnjavajući pritom tko su krivci, a tko žrtve. U tom su smislu zanimljive priče koje se sastoje od tvrdnje i opovrgavanja (Spark, 1999), ili, kako to kaže Weinberg (1996), priče napisane po modelu »s jedne strane, s druge strane«. Riječ je o novinarskoj formi koja nalikuje istraživačkom novinarstvu jer izlaže problem koji, na primjer, sadržava i optužbe oštećene strane i reakcije odgovornih, ali joj nedostaje najvažnija karika u lancu – originalno novinarsko istraživanje. Za takvu je formu karakteristično da stvara privid objektivnosti na način da novinari ne arbitriraju u priči, nego sukobljenim stranama »dopuštaju« da ravnopravno iznesu vlastitu verziju priče, a zaključak se, bez dodatnih objašnjenja kakva bi priskrbio istinski istraživački proces, ostavlja čitatelju. Nasuprot pričama »s jedne strane, s druge strane«, u istraživačkom radu mora biti jasno je li kakvo zlo počinjeno, tko ga je počinio i tko je za to odgovoran.

ISTRAŽIVAČKI PROCES

Istraživački proces nipošto nije niz strogo kontroliranih radnji koje novinaru, ako ih vjerno slijedi, jamče da će napraviti dobru istraživačku priču. Velika se većina ideja za istraživanje nikada ne realizira. Za neke teme pojedini novinari, jednostavno, nemaju osobnih sklonosti. O nekim se glasinama počnu raspitivati, ali ih informacije odvedu u posve drugom smjeru. Neka istraživanja rade s prekidima, jer imaju i drugih obveza u redakciji. Katkad se istraživanja pokažu izrazito jednostavnima, drugi put budu na rubu neizvedivosti.

Ipak, većina se istraživačkih procesa može podijeliti u nekoliko osnovnih etapa. Na samom je početku uvijek pronalaženje istraživačke teme, a slijede utvrđivanje potencijalnih izvora informacija i procjena izvedivosti. Ukoliko novinar odluči da je istraživanje provedivo, krenut će u središnje istraživanje, u

2 Prijevod autoričin.


kojem se podaci prikupljaju, dopunjavaju i ponovo evaluiraju. Istraživački proces završava pisanjem i objavljivanjem priče.

INDUKTIVNI I DEDUKTIVNI PRISTUP ISTRAŽIVANJU

S obzirom na način na koji nastaju, teme iz istraživačkog novinarstva mogu se ugrubo podijeliti u dvije skupine: induktivne i deduktivne.

U deduktivnu pristupu istraživanje kreće od neke uopćene teze ili kakvog zanimljivog, ali općenitog podatka, prema konkretnim primjerima. Dobar primjer takve teme je »oboljeli od astme na Manhattanu« – temat na kojem je skupina istraživača iz njujorškoga dnevnog lista Daily News 1999. godine radila šest mjeseci. Novinari su u tom razdoblju temu istražili iz raznih aspekata - od iznošenja slučajeva pojedinih astmatičara, do otkrivanja zabrinjavajućih podataka o porastu broja oboljelih. Slične, deduktivne istraživačke teme mogle bi se izroditi i iz pitanja poput: jesu li skupi kozmetički preparati učinkoviti?, postoji li spolna diskriminacija u vojsci?, je li novi ministar vanjskih poslova imao uspješnu akademsku karijeru?, prodaje li se droga u osnovnim školama? ili ima li korupcije u hrvatskim redakcijama?

Deduktivni pristup istraživanju često je zahtjevniji, prije svega zato što u pripremnoj fazi iziskuje više vremena. Novinar, naime, u priču ulazi »izvana«, bez jasnog fokusa i razrađene mreže izvora informacija, a u pravilu raspolaže samo općim hipotezama od kojih se mnoge tijekom istraživanja pokažu nevaljanima. Takvo novinarstvo, stoga, mogu prakticirati samo redakcije koje novinaru ili istraživačkom timu mogu omogućiti da na jednoj priči rade više tjedana ili čak mjeseci. To je na hrvatskoj medijskoj sceni još veoma rijetko. S druge strane, tako istražene teme rjeđe podliježu uobičajenoj utrci s konkurentskim redakcijama. Mogućnost manipulacije takvim je pristupom također znatno umanjena jer poticaj za bavljenje određenom temom dolazi od samog novinara.

Pri induktivnom odabiru istraživačke teme proces počinje od konkretnoga: npr. anonimne dojave, neslužbene informacije, javno izrečene izjave, zanimljivog znanstvenog istraživanja ili događaja. U induktivnim temama istraživački je proces skraćen utoliko što su glavne hipoteze istraživanja jasne u samom početku, pa ih je lakše i provjeriti. Tako će, primjerice, pozivom u studentsku referadu novinar relativno brzo saznati je li istinita tvrdnja anonimnog izvora da neki gradonačelnik nikada nije diplomirao pravo, premda to navodi u službenoj biografiji. U induktivnim je temama redovito jasniji i fokus istraživanja pa je novinaru jednostavnije dokučiti tko su mu potencijalni izvori informacija. Ako iz Muzeja za umjetnost i obrt nestanu umjetnine, logično je krenuti od ravnatelja muzeja i policije, a kad se objavi istraživanje o porastu nasilja među zatvorenicima – od autora tog znanstvenog rada.


Induktivne teme prevladavaju u hrvatskome istraživačkom novinarstvu – razotkrivanje korumpiranosti nekoga carinika, istraživanje okolnosti u kojima je gradonačelnik pobjegao policajcima zbog vožnje u pijanom stanju, ili ukazivanje na to tko su krivci za manjak u državnim zalihama pšenice, u pravilu su rezultat tog pristupa istraživačkom procesu. Takve su teme nerijetko vezane uz aktualne događaje, pa se novinari natječu s rokovima i drugim redakcijama. O preispitivanju motiva izvora informacija, koje je posebno važno u ovakvom pristupu istraživanju, opširnije se govori u poglavlju o manipuliranju novinarima.

KAKO PRONAĆI TEME ZA ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO?

Tema za istraživačko novinarstvo sasvim sigurno ima više nego novinara koji ih istražuju. Jedan od najčešće korištenih izvora dobrih priča su potpuno javne i svima dostupne informacije. U dnevnim novinama svakodnevno se objavljuju vijesti koje skrivaju prvorazredne medijske senzacije, što je osobito važno za istraživača-početnika, koji još nema razrađenu mrežu informatora. Ipak, i za prepoznavanje zanimljive teme treba izoštriti novinarska čula i steći ponešto iskustva.

U tom su smislu dragocjene vijesti koje prizivaju odgovore na dodatna pitanja. Jedna obična dnevna vijest potaknula je mog kolegu Krešimira Žabeca i mene, tada novinare zagrebačkog Radija 101, da počnemo istraživati financijske malverzacije bivše vlasti u Dubrovačkoj banci. Naime, u veljači 1998. godine u Slobodnoj Dalmaciji objavljena je vijest da je direktor banke Neven Barač smijenjen zbog »modernizacije banke i pomlađivanja poslovnog kadra«.To je obrazloženje privuklo našu pozornost, ponajprije zato što se starost doimala kao neuvjerljiv razlog za smjenu direktora važne regionalne banke. U tadašnjem su se političkom režimu gotovo sve smjene i imenovanja događala po naredbi političkog vrha pa se činilo malo vjerojatnim da će taj slučaj biti iznimka. Ta je pretpostavka bila točna: nekoliko mjeseci kasnije direktor banke Barač u intervjuu tjedniku Nacional izravno je optužio tadašnjeg Predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku Ivića Pašalića za sudjelovanje u pokušaju protuzakonita preuzimanja i izvlačenja novca iz banke. Slučaj Dubrovačke banke je prerastao u jednu od najvećih afera tadašnje HDZ-ove vlasti.

Mnogi se autori slažu da najbolje priče ipak dolaze od ljudi. Čak i na one informacije do kojih bi novinar mogao doći sam, recimo pozornim praćenjem javnih dokumenata i stručnih časopisa, ili postavljanjem upućenih pitanja na pravim mjestima, novinare obično upozori netko kome je to specijalnost, odnosno osoba koja je blizu izvora događaja. Na tržištu vijesti je dotok informacija nepravedno raspodijeljen: u potrazi za kvalitetnim dojavama početnici oglašavaju svoje usluge na sav glas, napominjući sugovornicima da ih zanimaju istraživačke teme i dijeleći posjetnice na svakom koraku, dok se veteranima s izgrađenom reputacijom informatori često javljaju sami. Stjecanje


pouzdanih informatora dugotrajan je postupak koji se zasniva na međusobnom povjerenju: novinar se mora uvjeriti da mu izvor ne nastoji podvaliti laži, a informator da je novinar sposoban istražiti i objaviti informacije koje mu nudi. Povjerenje, dakako, nikada ne smije postati bezuvjetno: takav je odnos možda najbolje definirati kao poslovni dogovor od kojeg obje strane mogu imati koristi.

Mreže informatora istraživačkih novinara s dugogodišnjim iskustvom mogu se proširiti na više stotina ljudi. S nekima od njih novinari informacije razmjenjuju redovito, a s drugima tek povremeno, kada istražuju temu iz njihovog djelokruga. Najjednostavniji savjet za proširivanje kruga informatora jest da valja čuvati kontaktne informacije svih osoba od kojih novinar može imati koristi u daljnjem istraživačkom radu. Dakako, imena, telefonski brojevi i adrese elektronske pošte potpuno su beskorisni ako nisu pohranjeni u osobnom arhivu podataka, a najbolje je sve podatke unijeti i u kompjutor, jer ih je tako lakše pretraživati. Kako bi bio u tijeku s događajima, novinar se s osobama koje su mu korisni izvori informacija treba sastajati redovito.

Iako su manje cijenjene od informacija koje dolaze iz provjerenih izvora s kojima novinar već ima radnog iskustva, anonimne dojave nisu zanemariv izvor istraživačkih tema. Rose (1981) savjetuje novinare da nikada ne odbacuju informacije bez provjere – čak i kad se ono što dojavljivači tvrde čini malo vjerojatnim ili apsurdnim, uvijek postoji mogućnost da su taj put u pravu.

Nekih će se tema istraživač dosjetiti i na temelju iskustva iz svakodnevnog života: recimo, kad za neku uslugu državni činovnik od njega zatraži novac ili kad primijeti da je u lokalnoj zajednici naglo porastao broj heroinskih ovisnika... Izvori informacija mogu biti i posve nekonvencionalni: razgovor koji je novinar posve slučajno načuo u tramvaju, jumbo plakat koji oglašava alkoholna pića ili letak protiv pobačaja na stolu čekaonice u lokalnom dispanzeru.

Znatiželja je, ponovno, ključna riječ. Najbolji istraživački novinari, primjećuje Williams (Weinberg, 1996: 10-11), »svakodnevno čitaju lokalne i nacionalne novine, gledaju televizijske vijesti i slušaju radio, pregledavaju niz časopisa, posjećuju knjižare i knjižnice i stavljaju svoja imena na mailing liste koje održavaju vladine agencije, korporacije, dobrotvorne i druge organizacije«. Novinari kao izvor informacija mogu koristiti i stručne članke, knjige, doktorske i magistarske disertacije, a otkako je formirana internetska stranica Hrvatska znanstvena bibliografija,3 u Hrvatskoj je znatno olakšano traganje za temama i sugovornicima iz gotovo svih znanstvenih područja.

Kako procijeniti je li priča zanimljiva za objavljivanje? Klasično američko novinarstvo temelji se na metodi procjenjivanja vrijednosti vijesti, a njihov se broj i sastav u posljednjim desetljećima mijenjao, već s obzirom na različite škole i autore. Na procjenu vrijednosti vijesti utječu i faktori poput novinarske 3 Na adresi: http://bib.irb.hr

http://bib.irb.hr/


tradicije ili uređivačke politike redakcije, pa popis koji slijedi nipošto ne treba shvatiti kao univerzalnu i konačnu metodu: Pravodobnost. U pravilu je zanimljivije ono što se upravo događa ili ono što

se dogodilo nedavno. Blizina. Smatra se da su primatelji vijesti više zainteresirani za ono što im se

događa u neposrednoj blizini. Prominentnost. Priče o poznatim, javnim osobama kakve su, primjerice,

politički vođe ili uspješni sportaši, privlače više pažnje od priča o manje poznatim ili nepoznatim ljudima.

Topla ljudska priča.4 Donekle opovrgava prethodno pravilo. Recipijente vijesti zanimaju i priče o anonimnim, tzv. običnim ljudima, s kojima se mogu poistovjetiti.

Utjecaj. Zanimljivije su priče koje se tiču većeg broja ljudi, kao što je, primjerice, propast regionalne banke ili povećanje poreza.

Aktualnost. Vijest je aktualna ako govori o nečemu što je već postalo javnom temom. Ako se, primjerice, u ponedjeljak objavi da je Dalmacija regija s najvećim porastom opijatskih ovisnika u Hrvatskoj, novinar koji u utorak otkrije da je to rezultat sprege policije i dilera drogom, imat će aktualnu priču.

Neobičnost. Primatelje vijesti privlače informacije koje sadrže neočekivane, ponekad čak i bizarne pojedinosti.

Sukob. Priče koje na raznim razinama sadrže elemente sukoba zanimljivije su od nekonfliktnih priča.

Još jedan element je značajan u procjenjivanju vrijednosti potencijalne istraživačke teme, premda nije dio kanona vrijednosti novinarskih vijesti. Naime, veliko zanimanje pobuđuju visoki novčani iznosi, što je jasno i iz odjeka niza medijskih afera koje su nastale kao rezultat slijeđenja traga novca, počevši od afere Watergate koju su razotkrili novinari Washington Posta, sve do otkrića talijanskih novinara da je dio novca od prodaje Telekoma Srbije izdvajan za plaćanje provizije srbijanskome državnom vrhu.

PRELIMINARNO ISTRAŽIVANJE

U preliminarnom istraživanju novinar koristi najgrublje istraživačke metode kako bi utvrdio jesu li osnovne postavke slučaja valjane. Mnogo anonimnih dopisa, dojava i povjerljivih informacija koje obećavaju senzacionalna otkrića ne prođu ni najjednostavnije provjere, koje nisu ništa više od zdravorazumskih mjera opreza. Preliminarno istraživanje mogli bismo opisati i kao sondiranje predmeta istrage kojemu je glavni cilj isključivanje očitih i nepotrebnih pogrešaka. Novinaru ovakvo provjeravanje koristi da besperspektivne teme razotkrije na vrijeme, prije no što je u njih počeo ulagati ionako ograničene resurse.

4 Slobodni prijevod engleske riječi emotion (čuvstvo, osjećaj).


Preliminarno istraživanje može pokazati da zakon dopušta i neke postupke koji se neupućenome čine kriminalnima, nedopustivima, ili barem nemoralnima. Drugi put će novinaru policija potvrditi da je osoba XY odista počinila kazneno djelo, ali da nije riječ o poznatoj saborskoj zastupnici, nego o njezinoj imenjakinji, koja je rođena dvije godine ranije. Treći put, da neka institucija i njezini čelni ljudi, suprotno očekivanom, uopće nisu nadležni u spornom slučaju. U preliminarnom su istraživanju novinarima najkorisniji izvori informacija njihovi kolege, koji su se specijalizirali za praćenje pojedinih područja, i stručnjaci, koji im mogu pomoći profesionalnim savjetima.

Test sprječavanja nepotrebne štete su, primjerice, uspješno položile sve novinske redakcije koje neposredno nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2003. godine nisu objavile anonimni dopis u kojem se tvrdilo da jedan od vodećih političara nikada nije stekao akademsku titulu kojom se predstavlja. Dopisu je bio priložen otiskan abecedni popis studenata koji su završili studij iste godine kad i ta osoba, a na kojem nije bilo njezina imena. Za provjeru te dojave dostajao je jedan poziv sveučilištu, odnosno jedan posjet virtualnoj knjižnici na internetskoj stranici tog sveučilišta, na kojoj je ta osoba, zajedno s godinom uspješnog završetka studija, uredno registrirana.

PROCJENA IZVEDIVOSTI STUDIJE

Donošenje odluke o tome treba li krenuti u istraživanje donekle sliči studijama izvedivosti koje izrađuju poduzeća kada ulaze u nov, riskantan posao: u toj je fazi procesa novinaru najvažnije odgovoriti na pitanje je li dobro odabrao predmet istraživanja i kakve rezultate od njega očekuje.

U procjenjivanju izvedivosti istraživanja novinar odmjerava potrebna ulaganja – poput vremena i novca – i mogući dobitak u slučaju da istraživanje uspije. Uloženi trud mora biti razmjeran očekivanu rezultatu: postoje priče čija je potencijalna društvena važnost tolika da opravdavaju golema ulaganja, ali, s druge strane, i one koje vjerojatno nikada neće biti istražene jer bi njihovo razotkrivanje, s obzirom na uložen trud, bilo svojevrsna Pirova pobjeda.

Pitanje jesu li razni gospodarski i politički moćnici iz Hrvatske devedesetih iznijeli novac, koji je danas pohranjen u raznim inozemnim bankama, primjer je priče u kojoj su utezi na obje strane imaginarne novinarske vage teški. U vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore 2003. godine, bivši trgovac oružjem i predsjednik marginalne Demokratske socijalne unije Zvonko Zubak je u nastupu na HTV-ovoj emisiji Latinica izjavio da je iz zemlje izneseno 2,912 milijardi dolara, te da postoji popis 22 ljudi, među ostalim i političara, koji su s time povezani. Kad su mu se sljedeći dan, nekako istodobno, obratili i novinari i policija, kako bi ispitali pojedinosti te senzacionalne objave, odgovorio je da o tome ipak nema konkretne podatke, ali je dao obećanje da će, za razliku od


tadašnje vlasti, to pitanje istražiti – kad pobijedi na izborima. To se, dakako, nije dogodilo.

Sve da je priča o inozemnim računima istinita, u ovom bi slučaju trag novca bilo posebno teško slijediti jer je zaštita privatnosti klijenata osnovno počelo rada svih banaka. Uz to, kad novac prijeđe granicu slučaj se dodatno komplicira i zato što je na snazi drugačije pravo i zato što istraživanje iziskuje dodatne resurse.

U nizu pitanja, na koja bi novinari trebali odgovoriti u fazi »njuškanja«, profesorica američkog sveučilišta Indiana, Sherry Ricchiardi (Ricchiardi-Malović, 1996: 110-112) postavlja i ova dva:

Hoću li ovo moći dokazati? Što je najmanje moguće potvrditi, a da se od toga još može napisati

članak? Prvo pitanje usmjereno je utvrđivanju jesu li prepreke koje istraživanje

pretpostavlja uopće savladive. Prema uputama istraživačkog novinara i teoretičara ovog zanata, Paula Williamsa, tom dijelu preispitivanja pripadaju i pitanja je li itko spreman razgovarati o predmetu istrage, može li se projekt izvršiti u zadanom roku, zna li novinar - ili njegovi kolege - interpretirati tehnički materijal koji se odnosi na priču, hoće li onaj kojeg se istražuje vršiti pritisak na izvore informacija da ne govore (Weinberg, 1996).

Odgovorom na pitanje o tome što je najmanje moguće potvrditi novinar bi, pak, trebao osigurati svojevrsni pomoćni padobran u slučaju da se najvažnija hipoteza koju novinar ispituje pokaže pogrešnom. Tako, primjerice, istraživanje iznosa koji javni instituti u Hrvatskoj dobivaju od države možda ni nakon iscrpne istrage neće pokazati da u sustavu financiranja ima nepravilnosti. Prikupljeni se podaci svejedno mogu iskoristiti za priču o tome postoji li nesrazmjer između znanstvene produkcije institutâ i iznosa koji oni primaju iz proračuna, ili za komparaciju ulaganja u znanost u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Prednost je zahtjevnijih istraživanja u tome što ona u pravilu proizvedu dovoljno materijala za više priča. Ipak, istraživački novinari moraju biti svjesni da, i uz sve mjere opreza, neke istraživačke teme ipak završe u slijepoj ulici. U sferi predviđanja izvedivosti tema i ispunjavanja zadanih rokova puno su zahvalnije neke druge novinarske discipline.

POPIS IZVORA INFORMACIJA

Nakon donošenja odluke o izvedivosti, novinar mora sastaviti popis izvora informacija od kojih očekuje da će mu pomoći u istraživanju predmeta istrage. Izvori se mogu podijeliti u dvije široke kategorije: materijalne i ljudske. S obzirom na odnos spram predmeta istrage, ljudski se izvori informacija dijele na posredne i neposredne, dok se materijalni izvori obično dijele na primarne i sekundarne.


Prvotni popis treba sastavljati neselektivno, sa svim izvorima informacija koji se čine korisnima, uključujući i one manje dostupne. U samom početku istraživanja, novinar još nema dovoljno podataka da bi znao s kime sve treba razgovarati ili koji su mu materijalni izvori uopće na raspolaganju. Zato se na tom popisu, umjesto imena ljudi koje novinar želi intervjuirati, mogu naći njihove funkcije ili tek opis njihovih pretpostavljenih funkcija (recimo: »blagajnik«, »bivši suradnici u poduzeću« ili »netko blizak izdavaču (koji je s političarima potpisivao sporne honorare za knjige)«). Na sličan način, novinar može sastaviti i popis materijalnih izvora, odnosno popis institucija i organizacija u kojima se oni nalaze (na primjer: »Poslovna banka, ispis boniteta poduzeća«, »Nakladni zavod Matice hrvatske, ugovor o djelu između izdavača i predsjednika Sabora«, »Filozofski fakultet, magistarski rad«). U sastavljanju liste će u prednosti biti novinari koji imaju prethodnog iskustva sa strukturom koju istražuju, odnosno oni koji otprije poznaju aktere priče.

MATERIJALNI IZVORI INFORMACIJA. Ova je kategorija s vremenom postala karakteristična za istraživačko novinarstvo jer su u mnogim novinarskim pričama bili presudni izvori poput dokumenata, snimki i fotografija. Sekundarni izvori. Najlakše bi ih se moglo definirati kao informacije

»iz druge ruke«. Weinberg (1996) tu ubraja sve što je već objavljeno o predmetu istraživanja, od članaka na internetskim stranicama do novinskih tekstova i televizijskih emisija. Ovakvi izvori informacija uglavnom služe kao putokazi koji istraživanje usmjeravaju ka primarnim materijalnim izvorima i ljudskim izvorima. Sekundarni izvori su i knjige, doktorske i magistarske disertacije, te informacije koje sadrže razne internetske baze podataka.

Primarni izvori. Riječ o originalnim, izvornim dokumentima, kao što su javni i tajni izvještaji, privatna i službena pisma, radne knjižice i putovnice, bankovni računi i interni dopisi, fotografije i sl., ali novinar korisne informacije može naći i u manje očekivanim oblicima, kao što su markice na kutijama cigareta, omotnice glazbenih albuma, upute za korištenje lijeka ili deklaracije na prehrambenim proizvodima.

LJUDSKI IZVORI INFORMACIJA. Kao izvor novinaru mogu poslužiti doslovno sve osobe s kojima dolazi u kontakt, od užeg kruga obitelji i osobnih prijatelja, do posve nepoznatih ljudi koji će s novinarom pristati komunicirati isključivo telefonski. Posredni ljudski izvori. Toj kategoriji pripadaju oni sugovornici koji

imaju informacije o temi koju novinar istražuje, ali sami u njoj nisu sudionici: od stručnjaka, do kolega novinara koji prate to područje.

Neposredni ljudski izvori. Takvim se izvorima informacija mogu smatrati svi svjedoci i akteri u predmetu koji novinar istražuje. Ovoj kategoriji nerijetko pripadaju već spomenuti informatori, odnosno krug


osoba od kojih novinar redovito doznaje korisne informacije. Među njima su najviše na cijeni, ali vjerojatno i najrjeđi, oni koji nisu na pozicijama moći, nego u njihovoj neposrednoj blizini, što ih čini korisnim svjedocima. Dobar primjer takvih funkcija mogli bi biti službenici Porezne uprave, daktilografi koji transkribiraju tajne razgovore političkih dužnosnika, ili razni službenici na sudovima.

»ZVIŽDAČI« I »OŠTRAČI SJEKIRA«: KAKO MANIPULIRATI NOVINARIMA

Prvenstveni zadatak novinara je provjeravanje istinitosti informacija koje su predmet istraživanja, ali u istraživačkom procesu valja razmisliti i koji su motivi onih koji informacije nude. Na popisu najboljih izvora podataka Ricchiardi (Ricchiardi-Malović, 1996) navodi prijatelje, neprijatelje, gubitnike, žrtve, ljude u nevolji, policiju i stručnjake. Većinu kategorija s tog popisa čine, dakle, ljudi koji su uz predmet istrage vezani emocijama i osobnim interesima, što je snažno upozorenje novinaru da u ophođenju s ljudskim izvorima postupa oprezno.

Motivi izvora informacija mogu biti uzvišeni, poput želje za istinom ili podupiranja ideala demokratskog i građanskog društva, a i sasvim prizemni, kao što je osveta ili poriv za ogovaranjem (Rose, 1981). Sve ako novinar i zaključi da izvor informacija ima posve sebične motive, ne znači da njegove informacije treba odbiti, ali s njima svakako treba postupati s pojačanim oprezom. Napokon, u razgovoru s informatorom novinar ne treba oklijevati da svojeg sugovornika izravno upita zašto želi otkriti neke informacije: takvim će jednostavnim pitanjem sugovorniku dati do znanja da, osim o objavljivanju dobre priče, vodi računa i o njezinoj pozadini.

Spark (1999) spominje dvije skupine osoba koje novinarima dostavljaju informacije: whistleblowerse, što u doslovnom prijevodu znači «zviždači», i axe-grinderse, što bi se, opet doslovno, moglo prevesti kao »oštrači sjekira«. Potonji sačinjavaju kategoriju informatora sa sebičnim motivima, koji iznošenjem određenih informacija u medijima žele nametnuti vlastitu agendu, i ostvariti neki svoj prikriveni cilj.

Primjer razdoblja u kojem su manipulatori novinarima izrazito aktivni jesu predizborne kampanje, za kojih suprotstavljeni tabori nastoje u redakcije proturiti što veći broj informacija koje štete protivnicima. Hoće li novinar prihvatiti takve ponude, koje katkad slijede i razni drugi uvjeti – recimo, zahtijevanje da se informacija objavi u određenom roku – stvar je procjene vrijednosti informacija i konteksta. Tako su, recimo, urednici dvojih američkih novina – Minneapolis Star & Tribunea i St. Paul Pioneer Press Dispatcha – tijekom predizborne kampanje za guvernera u Minnesoti 1982. godine odlučili da, umjesto minorne priče o krađi robe iz dućana u vrijednosti od 6 dolara, zbog koje je jedan od guvernerskih kandidata bio osuđen čak 12 godina ranije, objave


vijest o tome da savjetnik za odnose s javnošću i glasnogovornik protivničkog tabora nastoji plasirati takvu informaciju u medijima. Nakon objave te vijesti je glasnogovornik izgubio posao, ali mu je sudskom presudom kasnije dodijeljena odšteta zbog toga što su novine prekršile dogovor i objavile njegov identitet.

Skupini »zviždača« pripadaju, pak, građani s nesebičnim motivima, koji medijskim eksponiranjem riskiraju vlastitu sigurnost, ponekad čak i život. Njihova je važnost u svim zemljama razvijene demokracije neizmjerna, jer predstavljaju korektiv koji na slabosti sustava upozorava kad svi drugi mehanizmi, od policije do pravosuđa, zakažu. U SAD-u danas postoje nevladine udruge čiji je primarna svrha pomoć takvim upozoravačima, primjerice, u vidu pravnog savjeta u slučajevima kad zbog prijavljenih malverzacija izgube posao.

No, tim je ljudima potrebna i druga, suptilnija vrsta zaštite jer se njihove akcije u društvu nerijetko etiketira kao nelojalno ponašanje, drukanje ili cinkarenje. Možda je baš zato američki tjednik Time osobama 2002. godine proglasio tri »zviždačice«, odnosno whistleblowera – Cynthiju Cooper iz WorldComa, Coleen Rowley iz FBI-ja i Sherron Watkins iz Enrona – koje su bile spremne riskirati gubitak posla, pritiske i prijetnje, kako bi upozorile na nepravilnosti i nezakonite radnje u vlastitim poduzećima i organizacijama.

Najpoznatiji takav hrvatski primjer je slučaj Ankice Lepej koja je 1998. godine autorici ovog teksta, koja je tada radila kao novinarka Jutarnjeg lista, dostavila podatke o tajnim računima Franje Tuđmana i njegove supruge Ankice. Uslijedila je žestoka reakcija vlasti, počevši od potjernice Zagrebačke banke koja je ponudila milijun kuna za otkrivanje »zviždača«, sve do sudskog progona svih koji su bili povezani s pripremom i objavljivanjem te priče.

Informacije koje je bankovna službenica dostavila novinarki Jutarnjega pokazale su da je prvi hrvatski predsjednik u svojoj imovinskoj kartici zatajio svoje stvarno imovinsko stanje. Ali, osim zbog šokantna sadržaja tog otkrića, taj će slučaj ostati zapamćen i zato što je iza objavljenih informacija imenom i prezimenom stala osoba koja je postala egzemplar građanske hrabrosti i otpora autoritarnom režimu. Reci koje je zapisala u knjizi objavljenoj potkraj 2003. godine, Ankicu Lepej prikazuju kao osobu kojoj je motiv za otkrivanje računa Tuđmanovih bila pobuna protiv licemjerja i bahatosti vlasti.

S nevjericom gledajući goleme iznose (bankovnih računa Tuđmanovih, op. a.) koje sam zabilježila, sjetila sam se nedavne predsjednikove izjave kako razumije teškoće umirovljenika, jer mu se supruga požalila da teško plaća režije. Pomislila sam – koliko taj njegov cinizam ponižava umirovljenike, njegove najbrojnije glasače? A nije se narugao samo njima, nego i svima nama koji smo sanjali vlastitu državu, a ponajviše anonimnim herojima koji su je stvarali ginući na ratištima.

Dok sam razmišljala o svemu tome, u meni je rastao bijes, morala sam nešto učiniti, boriti se za istinu i pravdu, nisam mogla samo mirno sjediti i gledati svu tu nepravdu i nesreću oko sebe. Odlučila sam podatke o


bankovnim računima obitelji Tuđman ponijeti sa sobom na sastanak s novinarkom, pa što bude – bit će (Lepej, 2003: 26).

PROVJERAVANJE MATERIJALNIH IZVORA INFORMACIJA

Baš kao što će materijalni izvori novinara dovesti do novog kruga ljudi s kojima može razgovarati o predmetu istrage, ljudske izvore informacija novinar uvijek treba koristiti kako bi došao do novih materijalnih izvora. Carta canta – papir pjeva, talijanska je izreka koja u novinarstvu vrijedi na sličan način kao i u policijskoj istrazi i na sudu. Veterani istraživačkog novinarstva James Steele i Donald Barlett kažu da dobar istraživački novinar uvijek želi pronaći pisani trag, odnosno da uvijek vjeruje da negdje postoji dokument koji će potvrditi njegovu informaciju. Oni kojima je u interesu osporiti nalaze novinarovih istraživanja, uvijek mogu opovrgavati izjave i argumente ljudskih izvora informacija. U nekim će ih slučajevima zastrašivati i ucjenjivati, ili će, pak, upotrijebiti argumentum ad hominem: dovodit će u pitanje njihovu mentalnu stabilnost, prikazivat će ih kao problematične pojedince, lijene radnike, i sl. S druge strane, ni ljudski izvori informacija nisu posve pouzdani: događa se da oni koji su novinarima spremno davali izjave, u trenutku kad slučaj dođe do suda, svoje tvrdnje ublaže ili ustvrde da su bili pogrešno interpretirani. Weinberg (1996) upozorava da, baš kao i ljudi, i dokumenti mogu biti u krivu i lagati, ali, za razliku od njih, barem »ne daju drske odgovore i ne tvrde da su bili pogrešno citirani« (str. 5). Istraživački novinar Mark Hollingsworth (Spark, 1999) upozorava i da ljudsko sjećanje nije pouzdano te da su uvijek uvjerljivije tvrdnje popraćene dokumentima.

Jednake mjere opreza s kojima novinar pristupa ljudskim izvorima informacija, vrijede i pri provjeravanju materijalnih izvora. Falsificiranje dokumenata nije posve rijetka pojava, a kompjutorska tehnologija krivotvorenje je učinila još dostupnijim, jednostavnijim i jeftinijim. Primjer jedne podvale je otkriće novinara Frenkija Laušića u Feral Tribuneu da je letak u kojem general-pukovnik Mile Mrkšić poziva srpsko stanovništvo na povlačenje, a koji je u vrijeme vojne akcije Oluja 1995. godine distribuiran po Kninu i okolici, krivotvoren. U razotkrivanju je bio važan detalj s pečata na dokumentu: u riječi Ministarstvo (odbrane) tri su slova omaškom bila napisana latiničnim pismom.

Primjer savjesne i uporne provjere izvora informacija je slučaj britanskog novinara Petera Watsona koji je za Channel 4 1997. godine napravio istraživačku emisiju o tome kako je poznata aukcijska kuća Sotheby’s prodavala nelegalno pribavljene umjetnine (Spark, 1999). Prva njegova procjena dokumenata koje mu je dostavio bivši uposlenik te aukcijske kuće bila je da su autentični: bilo ih je više od tri tisuće, među njima je bilo originala, fotokopija i rukom pisanih dokumenata i teleksa, a neki su bili potpisani rukopisom ljudi čije je potpise Watson prepoznavao. Mnogi su od tih dokumenata bili posve svakodnevne naravi i bilo je malo vjerojatno da bi netko uložio toliki trud da ih krivotvori.


Novinar je prvo triput preispitao osobu koja mu je dala dokumente, dok se nije uvjerio da se njegova priča svaki put ponavlja na isti način, odnosno da se u njoj ne pojavljuju neke nelogičnosti. Zatim je pribavio primjerke rukopisa uposlenika Sotheby’sa kako bi provjerio autentičnost njihovih potpisa na dokumentima. Grafolog mu je potvrdio da postoji 90-postotna sigurnost kako rukopisi u svih devet predložaka odgovaraju potpisima u dokumentima. Iako je do tog trenutka već znao da su vjerodostojni, dokumenti su bili ukradeni pa je Watson, kako bi izbjegao pravne komplikacije, do potvrde priče svejedno morao doći na zaobilazan način.

ZAŠTITA IDENTITETA IZVORA INFORMACIJA

Sve što sugovornik kaže ili napravi nakon što se novinar predstavi imenom i prezimenom i kaže za koju redakciju radi, zapisuje se u notes, odnosno snima se na traku. Mnogo razgovora koje istraživački novinari vode su službeni, odnosno »on the record« intervjui, nakon kojih se izjave sugovornika citiraju punim imenom, prezimenom i funkcijom. Ipak, osobe koje u javnost iznose informacije koje neki skrivaju ili bi radije da ostanu tajne, mogu zbog toga u svojoj radnoj i životnoj sredini biti izložene neugodnostima, pa čak i otvorenim opasnostima. Iz tog razloga u istraživačkom novinarstvu izvori informacija često od novinara traže neku vrstu zaštite identiteta.

Postoji više stupnjeva tajnosti identiteta sugovornika. Popis koji slijedi izrađen je na temelju podataka s internetske stranice NewsLaba, koja je zamišljena kao izvor praktičnih informacija za televizijske novinare, a povezana je s postdiplomskim studijem novinarstva Sveučilišta Columbia.

NOT FOR ATTRIBUTION, odnosno informacije koje se ne pripisuju izvoru. Riječ je o razgovorima nakon kojih novinar smije citirati izjave, ali bez navođenja imena sugovornika. Tu vrstu zaštite identiteta koriste, primjerice, zaposlenici raznih službi za odnose s javnošću kada daju izjave s kojima, iz raznih razloga, ne žele biti izravno povezani. U takvom je aranžmanu nerijetko dopušteno navesti iz koje institucije informacije dolaze, recimo: »u Vladi smatraju«, ili »iz Croatia Airlinesa poručuju...«

BACKGROUND TALK, mogao bi se prevesti i kao razgovor u sjeni. To obično znači da sugovornik pristaje da ga se citira, ali ga se identificirati smije samo na uopćen način. O pogodbi između novinara i izvora ovisi hoće li osoba biti predstavljena posve općenito, recimo, kao «poznati pravni stručnjak», ili nešto više određeno, primjerice, kao «visoki menadžer u poduzeću» ili «jedan od najbližih suradnika». Unatoč tome što je sugovornik neprepoznatljiv, ta vrsta zaštite identiteta novinarskoj priči daje određenu transparentnost jer ukazuje na to koji je “red veličine”, odnosno rang izvora informacija. Jednako tako, razgovor u sjeni donekle


obavezuje i izvor da, makar samo djelomično i bez navođenja punog imena i prezimena, preuzme odgovornost za izrečene tvrdnje.

DEEP BACKGROUND razgovor, odnosno razgovor u dubokoj sjeni. Riječ je o razgovorima nakon kojih novinar ne navodi ni ime, niti funkciju sugovornika, nego informacije koristi na način da se ne može zaključiti tko im je izvor. Neki izvori informacija zloupotrebljavaju taj tip zaštite identiteta za »puštanje probnih balona«, odnosno za javno testiranje vlastitih ideja i projekata, ili radi provođenja neke prikrivene agende. Novinarima se tako može dogoditi da objavljene informacije počnu kritizirati i demantirati upravo oni koji su ih plasirali u javnost.

OFF THE RECORD, odnosno neslužbeni razgovor. To znači da novinar pristaje s izvorom informacija razgovarati kao s privatnom osobom pa informacije koje dozna na taj način uopće ne smije objaviti. Novinar može pristati na taj uvjet, primjerice, kad smatra da mu bilo kakav kontakt s dotičnim izvorom u budućnosti može koristiti, ili ako misli da će mu informacije koje tako sazna pomoći da bolje razumije predmet istrage. Novinarima se u pravilu ne preporuča da pristaju na taj tip dogovora, prije svega zato što je njihov posao da objavljuju, a ne da skladište korisne informacije. Eric Nalder iz San Jose Mercury Newsa, kalifornijskih novina sa sjajnom istraživačkom reputacijom, novinarima savjetuje da ne pristaju na ovu vrstu dogovora: »Apsolutno neslužbene informacije su beskorisne jer ih ne možete upotrijebiti bilo u kojim okolnostima. Izbjegnite ih. One su gubitak vremena.«Takva stroga podjela u praksi, dakako, ne postoji. U Hrvatskoj,

primjerice, off the record uglavnom znači da novinar može objaviti sadržaj razgovora, ali bez navođenja imena, ili da uz izjavu može navesti i funkciju sugovornika, ako je ona dovoljno općenita da izvor ne bude prepoznat. Da bi izbjegli nesporazume, novinari moraju s izvorom informacija jasno definirati stupanj zaštite identiteta.

Kad svom izvoru informacija obećaju da će štititi njegov identitet, novinari na sebe preuzimaju jednu od najozbiljnijih dužnosti u ovom poslu: to je obećanje da ime osobe neće razotkriti i pod prijetnjom zatvorske kazne. Ali, puno češće nego na sudu, novinar će o svom izvoru biti ispitivan u svakodnevnom radu. Sugovornici novinare često pitaju na koji su način nešto doznali, odakle im informacije koje iznose. U tim je situacijama iznimno važno štititi izvor, i to ne samo zato što je to etički ispravno. Naime, sugovornik koji se uvjeri da istraživač čuva tajnost identiteta drugih izvora ima razlog više da povjeruje da će novinar na jednak način postupati i u njegovu slučaju. Zaštita izvora informacija jedan je od ključnih elemenata istraživačkog novinarstva: William Lewis, novinar britanskog Timesa, koji radi u poslovnoj redakciji tog lista, u pravilima o istraživačkom novinarstvu kaže da se novinari, kako bi zaštitili vlastite izvore informacija, smiju ponašati pomalo paranoično. On smatra da je sasvim opravdano da se zbog osjetljivosti teme novinari sa


sugovornicima sastaju na mjestima koja je teško prisluškivati, kao što su bazeni, ili da, primjerice, spaljuju povjerljive dokumente.

Neki se medijski stručnjaci protive korištenju anonimnih razgovora. Suradnik floridskog Poynterova instituta za medije Don Fry predlaže novinarima da pri donošenju odluke hoće li koristiti anonimne izvore informacija razmisle opravdava li važnost informacija korištenje takvih izvora, te mogu li u svojoj priči to jasno obrazložiti. Fry novinarima preporuča da anonimne navode potvrde i iz drugih, pouzdanih izvora, a navodi ih i da promisle bi li malo opsežnije i upornije istraživanje urodilo time da ti isti, ili neki drugi ljudi istupe javno, pod vlastitim imenom i prezimenom? Napokon, važno je i pitanje koje graniči s problematikom medijskog prava: do koje je mjere novinar spreman štititi identitet izvora informacija? Je li spreman otići u zatvor ili dobiti otkaz?

Navedena pitanja zorno pokazuju kakav je odnos prema anonimnim izvorima informacija poželjan u novinarstvu koje nastoji biti odgovorno: treba ih koristiti racionalno, samo onda kada nema drugog načina da se tema istraži. Uvijek se više cijene istraživačke priče u kojima su izvori informacija spremni posvjedočiti da su iznesene informacije istinite svojim imenom i prezimenom, riskirajući, dakle, vlastiti ugled i položaj. Neki novinarski priručnici mladim novinarima savjetuju da u početku karijere, dok ne steknu mogućnost prosudbe vjerodostojnosti izvora informacija, u potpunosti izbjegavaju anonimne izvore i tako umanje mogućnost da se njima manipulira. Napokon, ni ono što je novinaru netko posvjedočio javno, pod vlastitim imenom i prezimenom, ne mora biti istina, pa i tako izrečene optužbe treba provjeravati. O opasnostima korištenja anonimnih izvora u ovom priručniku piše i Helena Puljiz.

REDOSLIJED KONTAKTIRANJA IZVORÂ

Nema univerzalnih pravila za to kojim redom novinar treba kontaktirati izvore informacija. Ipak, metodu koju novinari najčešće koriste moglo bi se – ponešto nespretno, ali prilično točno – opisati kao kruženje oko vruće kaše. Novinar istraživanje počinje prikupljanjem lakše dostupnih informacija, a glavne aktere, ako oni u predmetu istraživanja uopće postoje, ostavlja za kraj. Weinberg (1996) tu fazu istraživačkog procesa opisuje kao koncentrične krugove: u vanjskom su krugu sekundarni izvori informacija, u unutarnjem primarni izvori informacija, većinom izvorni dokumenti o predmetu istraživanja, a u samom središtu – ljudski izvori informacija.

Svi sekundarni materijalni izvori idu u red lakše dostupnih. Takvi su, primjerice, članci pohranjeni u raznim novinskim arhivama ili informacije dostupne na Internetu. U samom početku istrage novinar također mora utvrditi koji su pravne, etičke, običajne i druge okolnosti relevantne u pojedinom slučaju. Recimo da novinar istražuje zašto poduzeće u većinskom državnom vlasništvu poput INA-e plaća proviziju za nabavu libijske nafte. Najvažnije je,


dakako, utvrditi je li plaćanje takve provizije zakonski sporno i, ako jest, u kojem slučaju. Valja doznati i kakvi uzusi vladaju u naftnim poslovima: što se smatra visokom, a što umjerenom provizijom i kakva je po tom pitanju praksa u inozemstvu. Osim čitanja već objavljenih članaka i upoznavanja sa zakonima, potrebne informacije novinar može pribaviti i uz pomoć stručnjaka iz područja koje istražuje, ali i od drugih novinara koji imaju iskustva s predmetom istrage. U prvom krugu istraživanja novinar će, dakle, kontaktirati i posredne ljudske izvore informacija.

Pošto utvrdi lako provjerljive činjenice, ubrzo će se iscrpiti izvori informacija koji su novinaru na raspolaganju. To je znak da je vrijeme za promjenu taktike: novinar sada mora razmisliti kojim će redoslijedom kontaktirati osobe koje želi intervjuirati i kako će doći do potrebnih materijalnih dokaza. Riječ je o postupku koji nalikuje igranju mikada ili slaganju kule od karata: jedan pogrešan potez – i partija je završena.

Ako se istražuje slučaj u kojemu je više međusobno povezanih aktera, novinar može pokušati primijeniti metodu koja se naziva razbijanjem najslabije karike u lancu. Istraživanje tako počinje od osobe za koju novinar smatra da ima najviše razloga da progovori o slučaju ili od one za koju smatra da je najvjerojatnije da će otkriti kakvu korisnu informaciju. U razotkrivanju međunarodne trgovine organima, novinar Jutarnjeg lista Hrvoje Appelt krenuo je upravo tim putem, od kontaktiranja osoba koje su bile spremne prodati vlastite organe jer im je trebao novac. Zato što je Appelt dobro oponašao zainteresiranu mušteriju, ali i zato što im se žurilo i zato što su bili u očajničkim situacijama, niti jedna od osoba koje su prodavale vlastite bubrege nije posumnjala da razgovara s novinarom. Informacije koje su otkrili u pregovorima novinaru su pomogle do prodre do samog vrha lanca trgovine organima – posrednika koji su davatelje organa povezivali s liječnicima, te samih liječnika, koji su zarađivali na transplantacijama (vidi Dodatak).

Već smo spomenuli da se kao logičan izbor za sugovornike u predmetu istrage nameću gubitnici, neprijatelji i žrtve. To su, primjerice, sindikalci čiji zahtjevi u pregovorima s poslodavcima nisu prihvaćeni, političari koji su iz stranke istupili zbog neslaganja s vodstvom, tužitelji koji su izgubili sporove zbog korumpiranih sudaca. Ali, nikada ne treba zaboraviti niti pobjednike, prijatelje i simpatizere: mnoge važne informacije novinari su saznali upravo u razdoblju kad je pobjednička strana, opuštena nakon duge »bitke« - recimo poslije izbora ili po zaključenju važnog posla - trijumfirala nad pobijeđenom. Ricchiardi (Ricchiardi-Malović, 1996: 112) navodi da prijatelj ponekad »može odati upravo onoliko koliko i neprijatelj u želji da odagna bilo kakvu pomisao o malverzaciji. Pokušavajući opravdati ono što je prijatelj učinio, može otkriti nešto što novinar do tada nije znao«. Malo je iskusnih novinara kojima u slaganju elemenata priče barem jednom nije pomogao razgovor s posve dobronamjernom rodbinom, prijateljima i znancima osobe o kojoj su se raspitivali.


Kad je predmet novinarove istrage osoba, dobar su izvor informacija svi koji su s njome povezani: poslovni suradnici i konkurenti, bliski prijatelji i žestoki protivnici. Ali, ne treba zaboraviti ni one koje možemo podvesti pod nazivnik »bivši«, od supružnika do poslodavaca (Weinberg, 1996). Slično je i s drugim predmetima istrage: o tome zašto je neko poduzeće otišlo u stečaj razgovorljiv će biti bivši direktor, koji je na tom mjestu bio uspješan, a o malverzacijama u auto-školama jednostavnije je razgovarati s bivšim zaposlenikom, koji o tom poslu više ne ovisi financijski.

Razgovor s ključnim akterima priče, ako oni u predmetu istrage postoje, u pravilu se ostavlja za sam kraj istraživanja, kad novinar već raspolaže s dovoljno informacija na temelju kojih može postaviti kvalitetna pitanja, odnosno kada ima dovoljno materijala za objavu priče i u slučaju da glavni protagonisti odbiju razgovarati. Osim toga, ako ih se prijevremeno upozori da su predmet novinarske istrage, glavni akteri priče mogu zastrašiti izvore ili onemogućiti novinaru pristup podacima, što će usporiti, otežati, ili potpuno onemogućiti istraživanje.

SREDIŠNJE ISTRAŽIVANJE

U trenutku kad počne razgovarati s neposrednim ljudskim izvorima, odnosno pribavljati primarne materijalne izvore, novinar ulazi u središnju fazu istraživanja. Odlazi na teren, prikuplja informacije, pa se, s dodatnim pitanjima i radi provjere novih podataka, ponovno obraća osobama koje je već intervjuirao. Pritom se neke pretpostavke pokazuju potpuno pogrešnima, prioriteti istrage neprestano se mijenjaju, a krug informacija koje su u opticaju se širi. Proces slaganja elemenata priče može postati kaotičan i zamoran i novinar može doći u iskušenje da stvar pojednostavi isključivanjem informacija koje su kontradiktorne i koje opovrgavaju glavnu hipotezu istraživanja.

Metoda širenja kruga izvora informacija koju novinari najčešće koriste nalik je jednom od načina odabira uzorka ispitanika u znanstvenim istraživanjima, koji se naziva metodom snježne grude, odnosno snowball metodom. U početku novinari kontaktiraju s ograničenim brojem sugovornika i raspolažu djelomičnim informacijama, nepotvrđenim glasinama i osobnim impresijama. Krug se širi na način da novinar od svake osobe s kojom razgovara traži preporuku za daljnje kontakte. Svaka nova osoba potencijalna je veza s novim sugovornikom, ili kakvim dokumentom. Svaki dokument – ili koji drugi materijalni dokaz – novinara, pak, upućuje na dodatne ljudske izvore informacija. I tako se gruda snijega neprestano povećava.

Na kraju središnjeg istraživanja, novinar mora imati dovoljno informacija da proizvede zaokruženu i neprobojnu priču, s jasno definiranim fokusom i jasno izrečenom tezom. Da se istraživanje bliži kraju, novinar može zaključiti kad samom sebi postane najbolji izvor informacija, odnosno kad o slučaju zna toliko


da na vlastita pitanja može dati odgovore sa svim potrebnim dokazima. U trenutku kad zaključuje istraživanje, novinar mora biti siguran da materijal koji je prikupio podupire hipotezu koju nastoji dokazati. Ni više, ni manje od toga: dobar će novinar uvijek imati dodatna pitanja i nedostajat će mu još informacija, ali to ne znači da priča nije zrela za objavljivanje. Napokon, mnoge su važne istraživačke priče istinu o predmetu istrage otkrivale postupno, serijom članaka, priloga ili emisija.

UMIJEĆE INTERVJUIRANJA

Umijeće intervjuiranja temelj je svakog uspješnog istraživanja i najvažnija tehnika kojom se istraživači svakodnevno koriste. U ovom ćemo poglavlju navesti neke općekorisne savjete, a veću ćemo pozornost posvetiti tehnikama koje mogu biti od pomoći u istraživačkim intervjuima.

Svakako je korisno da novinar prije razgovora dozna što više može o sugovorniku. To je, dakako, puno lakše u zemljama u kojima i manje redakcije raspolažu internetskim bazama podataka poput Lexis-Nexisa, uz pomoć kojih se u kratkom roku može doznati sve što je o predmetu istrage u dnevnim i tjednim listovima, te na najvažnijim televizijskim postajama, već objavljeno. Neki dnevni listovi, kao što je, primjerice, Washington Post, u takvim bazama podataka nude svoje članke sve od 1977. godine. Internet je iz godine u godinu u Hrvatskoj sve korisnije sredstvo rada istraživačkih novinara, ali se centralna Vjesnikova arhiva, u kojoj je pohranjeno najviše članaka, još pretražuje fizički.

U istraživačkom se procesu većina razgovora, iz praktičnih razloga, obavlja telefonom, iako je razgovor sa sugovornikom uživo kvalitetniji. Ako je riječ o sugovorniku s kojim je važno uspostaviti neku razinu povjerenja, u izravnu je susretu to lakše, ponajviše zato što novinar od depersonaliziranog predstavnika nekog medija, postaje osoba koja sjedi preko puta. O prednosti razgovora uživo novinarka Daphne Bramhan kaže da će novinar telefonom obično dobiti odgovor na pitanje koje je postavio, dok će u razgovoru uživo osim odgovora dobiti i nove ideje za priču (Biagi, 1992: 74-75). Ako je posrijedi konfliktan intervju, nije manje važna činjenica da je nakon nekog neugodnog pitanja sugovorniku lakše sklopiti slušalicu, nego izbaciti novinara iz ureda. Novinar Eric Nalder kolegama preporučuje da sugovornike koji su im u istraživanju važni pozovu u šetnju ili na ručak. Ako su nervozni, šetnja će ih opustiti, a ručak će ih u svakom slučaju obavezati da s novinarima provedu barem jedan sat.

Novinar Don Ray (2001) istraživačima savjetuje da uvijek budu pristojni i ljubazni. Uobičajenu predstavljanju, savjetuje on, korisno je dodati i neku uvodnu rečenicu, nešto poput: »Imate li vremena za kratki razgovor?«, ili, »Jesam li Vas omeo/la u nečemu?« Ako sugovornik odgovori da nema vremena, odnosno da je zauzet, savjetuje Biagi (1992), novinar može upitati ima li vremena za odgovor na barem jedno pitanje. Ako osoba i dalje oklijeva, kaže


ista autorica, treba odmah pitati kada da nazove ponovno. Čim sugovornik pristane na razgovor, novinar mora biti spreman da postavi pitanje: svako odgađanje može dovesti do toga da se izvor predomisli – vlastitom odlukom ili zbog pritiska izvana.

Odnos sugovornika i novinara definira se u nekoliko prvih minuta razgovora i zato je bolje intervju početi manje konfliktnim pitanjima. Kao moguću metodu opuštanja neki autori preporučaju da istraživač sugovorniku otkrije dio informacija koje je dosad prikupio o slučaju. Recimo: “U dosadašnjem sam istraživanju saznala da XY u imovinskoj kartici nije prijavila svu svoju imovinu. Mislite li da je to poznato i vrhu njezine stranke?” Novinar Los Angeles Timesa Bill Nottingham smatra da se uvijek isplati pristupati sugovornicima kao partnerima u poslu. »Ne želite da napišem netočan članak, zar ne? Bolje da radimo zajedno«, ili »Puno ćete mi pomoći ako mi date točne informacije«5 (Biagi, 1992: 73), rečenice su kojima novinar daje do znanja da je njegov rad transparentan, i da želi uspostaviti korektan odnos.

Autori se uglavnom slažu da novinar treba unaprijed pripremiti pitanja koja želi postaviti u razgovoru. O osobnom stilu i preferencijama ovisi znači li to da će na razgovor doći s listom uredno otisnutih pitanja s rednim brojevima, ili će na papiriću zabilježiti tek po jednu ili dvije riječi koje će ga podsjetiti na teme o kojima svakako želi razgovarati. Uostalom, točna formulacija i redoslijed pitanja definiraju se u razgovoru. Spretan će novinar najzanimljivija pitanja sročiti na temelju sugovornikovih odgovora. Ako novinar propusti reagirati na ono što pred sobom vidi i čuje, od razgovora uživo ionako nema koristi – pitanja je mogao poslati i poštom.

ISTRAŽIVAČKI I FORMALNI NOVINARSKI INTERVJUI

Istraživački intervjui se razlikuju od formalnih novinarskih intervjua. Veliki broj formalnih intervjua vodi se s osobama koje su vične medijskom eksponiranju, a u tim je razgovorima novinar ravnopravan sugovornik: njegova su pitanja gotovo jednako važna kao i odgovori. U hrvatskom se novinarstvu, pogotovo pisanom, takvi intervjui često objavljuju u cijelosti – odgovori zajedno s pitanjima - pa novinar mora paziti da pitanja rasporedi na način da razgovor bude zanimljiv i dinamičan. Formalni intervjui se rade s povodom, pa uglavnom imaju jasan fokus: ako novinar zna što hoće »izvući« od sugovornika, posao može biti gotov za petnaestak minuta. Ako, pak, sugovornik razgovor prekine zato što mu pitanja ne odgovaraju, novinar i dalje može imati objavljiv, pa čak i atraktivan materijal.

U istraživačkim, pak, intervjuima novinaru je primarni cilj da od sugovornika dobije što više podataka i dobrih citata, pri čemu je posve nevažno hoće li do toga doći pametnim ili glupim pitanjima, u prvih pola sata razgovora 5 Prijevod autoričin.


ili nakon što tri sata pričanja o posve drugoj temi. Rijetki su ljudski izvori u istraživačkom novinarstvu medijski osviješteni na način da točno znaju što bi o predmetu istraživanja novinar trebao ili želio znati. U nekim slučajevima sugovornici i namjerno prikrivaju ili izbjegavaju govoriti o informacijama za koje je novinar zainteresiran. Istraživački su intervjui, stoga, u pravilu slabije strukturirani od formalnih razgovora: isprekidani su, neuredni i pitanja u njima često mijenjaju smjer. U velikom broju slučajeva, novinari nastoje sugovornika što dulje zadržati u razgovoru jer žele dobiti više od odgovora na pitanja s kojima ulaze u razgovor. Prekinuti istraživački intervju za novinara znači samo to da je u jednom trenutku ostao bez mogućnosti da dozna još informacija.

U intervjuima je ključna vrsta pitanja koja novinar postavlja. U istraživačkim se intervjuima u velikoj mjeri upotrebljavaju pitanja s otvorenim završetkom – tzv.open-ended pitanja – koja bi u nekim formalnim intervjuima mogla biti i znak lošeg novinarstva. Kako pojašnjava Biagi (1992), takva pitanja, koja često počinju s upitnim prilozima zašto i kako, su korisna u izmamljivanju anegdota, dobrih citata i mišljenja. Ona potiču konverzaciju i otvaraju prostor sugovorniku da sam odredi sadržaj i dužinu odgovora. Na pitanja: »Kada ste se povezali s XY?« ili »Tko vas je upoznao?«, odgovor će, u najboljem slučaju, biti jedna jednostavna rečenica. Ako novinar zaista želi doznati okolnosti susreta o kojem se raspituje, vjerojatno će biti uspješniji s pitanjem koje manje nalikuje na policijsko istraživanje. Recimo: »Ostalo mi je pomalo nejasno koja je vaša veza s XY... Možete li mi, molim vas, opisati kako je to bilo u početku... «, ili: »Kako to da ste se susreli baš u tom kafiću?« Glavna mana ove vrste pitanja je to što su odgovori na njih dugotrajni: neki istraživački intervjui mojih kolega trajali su i po šest sati.

Za razliku od pitanja s otvorenim završetkom, tzv. closed-ended, odnosno pitanja sa zatvorenim završetkom, od sugovornika zahtijevaju izravne, decidirane odgovore. Recimo: »Prošlog ste se tjedna susreli u utorak, zar ne?«, »Koliko ste puta dosad uzimali novac s toga računa?«, ili »Je li vam sada žao, ili biste sve to ponovno napravili?« Pitanja sa zatvorenim završetkom treba naučiti koristiti: ona su uspješna kad novinar želi utvrditi činjenice ili precizirati detalje priče, ali rijetko uspijevaju ako se koriste kao prečac. Malo će sugovornika pozitivno odgovoriti na pitanja: »Jeste li rasist?« ili »Jeste li ukrali državni novac?«

Kombinacijom tih dviju vrsta pitanja, smatra Biagi (1992: 94), novinar će dobiti priču punu »specifičnih detalja i karakterističnih anegdota«. Pitanja s otvorenim završetkom svakako su korisna u početnom razdoblju istraživanja, kad novinar još nema jasnu sliku o slučaju koji istražuje, pa želi proširiti krug informacija i tumačenja kojima barata. Za očekivati je da će, kako se istraživanje bliži kraju i fokus postaje sve jasniji, novinar postavljati više pitanja koja zahtijevaju određene odgovore. U razgovoru o osjetljivim temama open-ended pitanja ipak su bez premca.


Neki autori novinarima savjetuju da uopće ne postavljaju izravna pitanja, inače karakteristična za novinarstvo, koja počinju s: tko?, što?, kada?, gdje?, zašto? i kako? Odgovori na sva ta pitanja, smatra Don Ray, prečesto završavaju kratkim i nepotpunim odgovorima, pa ih je bolje izbjegavati. Pitanje: »Zašto ste odgodili isplatu tog novca?«, može sugovornika zastrašiti i natjerati ga na povlačenje, ili će isprovocirati kratak odgovor, poput: »Zato što me ništa na to ne obavezuje.« Zato se novinarima, a pogotovo onim istraživačkim, savjetuju formulacije koje koriste blaži vokabular, poput pitanja: »Pod kojim je okolnostima to plaćanje odgođeno?«, ili »Što je, po vašem mišljenju, razlog zašto nije došlo do te isplate?«

Ako je riječ o osjetljivoj temi – a nerijetko jest – nije uputno da novinar u samom početku razgovora upotrebljava riječi i sintagme koje će u sugovornika upaliti lampice za uzbunu, koje će prepoznati kao sporne, konfliktne, ili potencijalno opasne. Većina istraživačkih novinara postanu pravi majstori eufemizama, izraza koji ublažavaju pravo značenje riječi. Umjesto da nekog niže rangiranog činovnika javnog poduzeća zastraše izjavom da istražuju korupciju njegovih nadređenih, radije će kazati da pokušavaju doznati na koji način funkcionira sistem nabave u tom poduzeću. Ili, recimo da novinar istražuje je li neki ravnatelj bolnice omogućavao uglednim građanima Zagreba da organe za transplantaciju dobiju preko reda. Izvjesno je da će istraživač biti uspješniji ako osobama s kojima želi o tome razgovarati kaže da istražuje kako je osoba koja je predmet istrage obnašala tu funkciju, nego ako da do znanja da zapravo želi provjeriti je li ona u svojoj karijeri imala epizodu koja bi mogla ukaljati njezin ugled i ugroziti njezinu sadašnju poziciju. Jedna od korisnih taktika u istraživačkom intervjuu je i postavljanje zaobilaznih pitanja. Nakon što sugovornik kaže da o nekoj temi ne želi razgovarati, novinar može nakratko odustati od te teme, a zatim se ponovno, pomoću niza drugih pitanja, vratiti na problematični dio razgovora. U takvim situacijama istraživačko novinarstvo iziskuje visoku razinu strpljenja i upornosti.

Sve dok nije dobio informacije koje su mu potrebne, istraživački novinar pokušava održati razgovor postavljanjem potpitanja. A ona zaista mogu biti raznolika, ovisno o tome što želi postići. Obično podizanje obrve, kaže McCracken (1988) u savjetima za uspješan dugi intervju, sugovornika će gotovo uvijek potaknuti da proširi ono što je upravo kazao. Drugi je način da istraživač upitnim tonom ponovi ključnu riječ iz sugovornikove rečenice (S: »...i nismo se čuli otkad je otišao u Beč.« N: »U Beč?« S: »Da, sad tamo prodaje rabljene aute.«) Dakako, novinar nikako ne smije dopustiti da sugovornik odluta u posve krivom smjeru pa će potpitanja koristiti i za usmjeravanje na temu o kojoj želi više čuti.

Ponekad sugovornik završava odgovor, a novinar se ne može sjetiti sljedećeg pitanja. U tim situacijama, savjetuje Ray, vrijeme koje je potrebno da sabere misli novinaru će osigurati neko jednostavno potpitanje: »Hmm,


interesantno. Kažite mi nešto više o tome...« Nalder novinarima savjetuje da u slučaju da sugovornik počne prekidati razgovor u trenutku kad imaju još pitanja budu snalažljivi i iznađu način da se konverzacija nastavi. Iskusniji za takve situacije već imaju spremnu rečenicu, kao što je: »Evo, pri kraju smo. Još samo jedno pitanje...«, ili možda: »Vidim da imate puno Hajdukovih postera. Jeste li bili na utakmici prošli tjedan?«

Dobar novinar će sugovornika slušati pažljivo, a reagirat će samo kad je potrebno. Duge pauze nije uvijek poželjno popunjavati novim pitanjima jer to može biti trenutak kad se sugovornik priprema kazati nešto važno. Ako ga se tada nepromišljeno prekine, može se predomisliti i zašutjeti. Osobito pažljiv novinar mora biti u razdobljima intervjua kad se sugovornik opusti i počne govoriti otvorenije.

Glavni je cilj istraživačkih razgovora sakupljanje što većeg broja korisnih informacija, pa se novinarima često savjetuju postupci koji će im u tome neposredno koristiti. Tako se novinarima preporuča da suspregnu svako izražavanje osobnog mišljenja koje bi moglo dovesti do prekida razgovora, da koriste i neverbalne geste kako bi sugovorniku pokazali svoje razumijevanje i suosjećanje, te da, kad su u prilici, pohvale sugovornika jer će im to osigurati nastavak suradnje. Istraživačkom novinaru je primaran cilj da dobije što bolju i potpuniju priču, ali ne bilo po kojoj cijeni. Najviše što novinar treba nekome obećati jest da će korektno prenijeti njegove ili njezine stavove i da će slučaj istražiti savjesno. Stvaranje dojma da podupire nečiju stranu, ili davanje nade da će objavljivanje priče riješiti nečiji problem, krši novinarske etičke norme a – što je još gore – može rezultirati i snažnim osobnim razočaranjem osobe koja je ustupila informacije.

KAKO DOPRIJETI DO SUGOVORNIKA

Ako svaki novinar prije nego što podigne telefonsku slušalicu mora znati koja pitanja i s kojim ciljem želi postaviti, istraživački novinar mora unaprijed smisliti i taktiku za slučaj da ga sugovornik odbije i prije no što je išta upitao. Postoji više razloga zašto potencijalni izvori informacija odbijaju razgovarati s novinarom. Neki od njih, kao što navodi Biagi (1992), nemaju vremena, drugi se osjećaju krivima, treći osjećaju tjeskobu pri samoj pomisli na razgovor s novinarima... U situacijama kad su izvori informacija zastrašeni i kad smatraju da bi odgovaranjem na novinarska pitanja doveli u pitanje vlastiti posao, sigurnost obitelji, ili što treće, novinarima je pristup izvorima dodatno otežan.

Ako pitanja izbjegava neka javna osoba, novinar joj – dakako, vrlo obzirno – može objasniti da to šteti njezinu publicitetu i ostavlja loš dojam o njezinoj ulozi u predmetu istrage. Ukoliko je to u danom slučaju istina, novinar ne bi trebao propustiti još jedan sasvim razuman argument: osobi s kojom želi razgovarati vjerojatno je u interesu da i njezina strana priče bude zastupljena.


Kad je riječ o javnim osobama, novinaru su ponekad problem razni tajnici, uredi za odnose s javnošću, glasnogovornici i pomoćnici. Biagi (1992) smatra da novinar može pokušati od osobe koja »štiti« potencijalnog sugovornika napraviti saveznika, pri čemu je ljubaznost ponovno ključna riječ (»Maša, znam da vas gnjavim, ali ako me sad spojite, obećavam da danas više neću zvati.«) Ponekad upali i blef: osobu koju nastoji kontaktirati, novinar može nazvati po imenu ili nadimku, stvarajući tako dojam da je osobni prijatelj (»Je li Gospar u uredu? «). Ako novinar nikako ne može do osobe doći putem telefona, vjerojatno je najbolji način da se s njom suoči izvan ureda, recimo na nekom domjenku ili protokolarnom događaju: vrlo je izvjesno da će u izravnu kontaktu dobiti makar nekakav odgovor. U Hrvatskoj, za razliku od, primjerice, SAD-a, nije uvriježena praksa da potencijalnim sugovornicima na razgovor u ured, ili na kućnu adresu, novinar dođe bez najave, a aktere medijskih afera rijetko se s neugodnim pitanjima dočekuje na ulici. Neki će reći da je to pozitivno jer hrvatski novinari poštuju pravo na privatnost, a drugi da su nedovoljno agresivni u istjerivanju pravde.

Ako je, pak, riječ o anonimnoj osobi, odnosno tzv. običnom građaninu, novinarske su mogućnosti znatno ograničene jer te osobe nemaju nikakvu, često čak ni moralnu obvezu za istupanje u javnosti. Takve je sugovornike, koji u pravilu nisu na pozicijama moći, lakše privoljeti na razgovor u slučajevima kada oni nisu jedini izvor informacija. Neki će biti spremniji govoriti ako znaju da je novinar kontaktirao i s drugim osobama, da već zna dio priče i da razgovor s njima neće biti ključan u istraživanju. Kada je glavni motiv šutnje potencijalnih izvora informacija strah, istraživač im može ponuditi anonimnost i potpunu (zakonsku) zaštitu kao novinarskog izvora informacija.

Biagi (1992) preporuča novinarima da potencijalnim sugovornicima istaknu da informacije iz intervjua mogu pridonijeti javnom dobru, ili da ljudi koji su u istoj situaciji mogu nešto naučiti iz njihova iskustva. Novinaru će ponekad pomoći otvoreno priznanje da više nema telefona koje nije nazvao ni vrata na koja nije zakucao ili da bi mu koristio bilo kakav trag, makar i nesiguran, da nastavi istraživanje. U nekim situacijama može biti korisno da novinar jednostavno ispriča svoju verziju priče, u nadi da će mu sugovornik, izrijekom ili samo neverbalnom gestom, dati do znanja da je nešto što iznosi točno, odnosno pogrešno, i na taj način odgovoriti na pitanje koje nikada nije ni postavio. Sličnu taktiku neki novinari upotrebljavaju u nizu svakodnevnih situacija, recimo kad pokušavaju doći do broja mobitela osobe koje trenutačno nema u uredu. Umjesto da pitaju za broj, koji se uglavnom čuva od novinara, oni naprosto kažu da ga već imaju, i zatim nekom tajniku ili pomoćniku odlučno počnu recitirati posve izmišljen slijed brojeva. Odlučan ton ponekad suradnika natjera da novinara ispravi i tako mu oda traženi broj telefona.

Kako bi došao do izvora informacija, Weinberg (1996) piše pisma u kojima, svjesno izbjegavajući prijeteće riječi poput »intervjua« ili »istrage«,


potencijalne sugovornike moli da mu pomognu da »popuni neke praznine u istraživanju« (str. 83). Isti je autor u nekim slučajevima koristio i preporuke osoba koje su imale prijašnje iskustvo s rada s njime i koje su bile voljne jamčiti za njegovo novinarsko poštenje i pomnost. Weinberg (1996) smatra da novinar u nekim situacijama potencijalnim izvorima može obećati čak i to da će imati priliku pročitati tekst prije objave. Dakako, s prethodnim objašnjenjem da spreman promijeniti samo ono što je netočno, a ne ono je netko doista kazao.

TAJNO ISTRAŽIVANJE

Neke je teme gotovo nemoguće istražiti klasičnim metodama istraživačkog rada. Dok neke škole novinarstva preporučuju da o pričama koje se ne može istražiti u svojstvu novinara uopće ne treba ni pisati, drugi su, pak, mišljenja da novinar za istinom treba tragati i po cijenu lažnog predstavljanja. Primjer takva tajnog istraživanja, koje se u anglosaksonskom svijetu naziva i undercover (tj. tajno), objavila je spisateljica Barbara Ehrenreich (2001), koja je domete američke socijalne reforme istražila tako što je više mjeseci pokušavala preživjeti radeći neke od najslabije plaćenih poslova u SAD-u. Bila je spremačica, konobarica, prodavačica u lancu trgovina Wal-Mart, a svoja je neugodna iskustva kasnije opisala u knjizi Nickel and Dimed, koja je pokazala kako Amerikancima minimalna nadnica ne dostaje za osnovne potrebe.

Sudeći po istraživanju američkog sveučilišta Indiana, objavljenu u travnju 2003. godine, neprestano se smanjuje broj novinara koji podržavaju klasično tajno istraživanje (undercover), kakvo je, na primjer, zapošljavanje u svrhu stjecanja internih, tajnih informacija o poslodavcu. Prije dvadesetak godina, u početku osamdesetih, čak 67 posto ispitanih novinara podržavalo je tu kontroverznu novinarsku praksu, dok je posljednjih godina podrška spala na 54 posto. Stručnjak za novinarsku etiku floridskog Poynterova instituta za medije Bob Steele novinare upozorava da prilikom donošenja odluke o tome hoće li krenuti u istraživanje u kojem se prikriva novinarski identitet, razmisle ugrožavaju li time vlastitu sigurnost i sigurnost ljudi koji će, i ne znajući, biti sudionici istraživanja. Kao primjer loše ideje za tajno istraživanje Steele navodi provjeravanje raznih vrsta osiguranja kako bi se ispitalo funkcionira li sistem kako treba – od toga da se novinar na nekom javnom mjestu poput aerodroma počne oponašati terorista, do testiranja osobnog osiguranja javnih dužnosnika.

Ruku pod ruku s tajnim istraživanjem time ide i metoda tajnog audio i video-snimanja. Kao prvo, kako nalaže i BBC-jev priručnik za producente, novinari moraju biti svjesni da je riječ o ekstremnim metodama koje ne smiju postati rutinom. Priručnik navodi i u kojim je slučajevima upotreba ovakvih metoda opravdana (BBC, Producer’s Guidelines).6

6 Prijevod autoričin.


1. Pri istraživanju slučajeva koji pokreću pitanja o ozbiljnom antisocijalnom ili kriminalnom ponašanju, a u kojima ima prijašnjih dokaza o takvom ponašanju.

2. U prikupljanju materijala koji se ne bi moglo pribaviti na otvoren način, u zemljama gdje lokalni zakoni djeluju neprijateljski spram temeljnih sloboda ili demokratskih principa ili koji predstavljaju ozbiljnu prepreku odgovornom stvaranju (radijskog, odnosno televizijskog) programa.

3. Kao metoda društvenog istraživanja kad ni jedna druga metoda ne može na odgovarajući način zabilježiti ponašanje koje se istražuje. U takvim će slučajevima biti uobičajena praksa prikrivanje identiteta pojedinaca o kojima je riječ.

4. U zabavne svrhe kad je tajno snimanje i bilo koja druga vrst obmane dio zabave. U tim će slučajevima uvijek biti nužno dobiti naknadno dopuštenje pojedinca koji je snimljen.

KLJUČNI INTERVJU

Na samom kraju istraživačkog procesa preostaje intervju s glavnim akterom ili akterima priče. Taj se razgovor obično odgađa do samog kraja zato što novinar kvalitetna pitanja može postaviti tek kad su mu poznate sve okolnosti slučaja i kada objavljivanje priče više ne ovisi o pristanku ključnih aktera na sudjelovanje. To, ipak, nije pravilo: neke će osobe bolje reagirati ako im se novinar obrati izravno, nego nakon što iz drugih izvora saznaju da je istraživanje o njima već u tijeku (Weinberg, 1996). Napokon, svako je istraživanje različito – u nekima uopće ne postoji razgovor koji bi se mogao izdvojiti kao ključan.

U ključnom intervjuu nisu nevažne okolnosti razgovora: uputno je da se intervju odvija na mjestu koje sugovornik doživljava kao neutralno, ili čak prijateljsko, kao što su njegov dom ili ured. Tehniku kojom će se koristiti u toj fazi istraživačkog procesa novinar će odabrati s obzirom na to što očekuje od razgovora. Ako je ključan razgovor u biti nekonfliktan – recimo da je riječ o najvažnijem svjedoku nekog događaja koji želi javno iznijeti svoje iskustvo – najjednostavnije je pitanja postavljati kronološkim slijedom. Na taj način novinar ima dobar pregled događaja i lako može uočiti praznine, eventualne nelogičnosti ili namjerna izostavljanja. U razgovoru novinar od sugovornika mora zatražiti da mu objasni ono što mu se čini nelogičnim i što ne razumije, a u dijelovima važnim za predmet istraživanja treba postavljati mnoštvo potpitanja.

Puno više pozornosti i takta iziskuju konfliktni intervjui. Neki akteri istraživačkih tema izbjegavaju susret s novinarima dok god je to moguće, ili ih, pak, do zadnjeg trena nastoje uvjeriti da priča koju istražuju nije vrijedna pažnje, da je riječ o podmetanju konkurencije i sl. Neki od njih ne žele komentirati


slučaj ni nakon što je priča objavljena, smatrajući da će na taj način smanjiti utjecaj novinarskih tvrdnji.

Ako istraživač dođe u priliku da razgovara sa sugovornikom koji je bio glavni predmet istraživanja, mudro je da u početku postavi pitanja za koja je vjerojatnije da će dobiti odgovore, a da ona teža ostavi za drugi dio razgovora. Nalder novinarima savjetuje da koriste ono što smatraju da znaju. Tako je, primjerice, umjesto: »Jeste li pronevjerili taj novac?«, uputnije postaviti pitanje: »Zašto ste otpustili one koji su pronevjeru otkrili javnosti?« Na taj način novinar može sugovornika potaknuti da prizna i ono za što još nema službene potvrde, odnosno da počne objašnjavati, umjesto da poriče. U takvim razgovorima novinar treba biti spreman na to da će intervjuirani pokušavati razgovor skrenuti u smjeru koji mu više odgovara, da će izbjegavati neugodna pitanja te da neka pitanja mogu izazvati i prekid intervjua. U tim je situacijama važna odlučnost. Ako neki odgovor zvuči neuvjerljivo ili preopćenito, novinar to mora sugovorniku dati do znanja i ponoviti pitanje – ako je potrebno, i više puta.

Najjednostavnije je razgovarati s onima koji iznose očigledne laži: u pravilu je najbolje pustiti ih da sami sebe kompromitiraju tako da im se dopusti da potanko iznesu vlastitu verziju priče. Nalder čak savjetuje da se od lažljivca zatraži što više detalja, a u kontrastu s lažima, činjenice i dokazi koje novinar iznese naknadno bit će još efektniji. U nekim slučajevima kao što je, primjerice, televizijska emisija uživo, davanje prilike lažovu da neometano iznosi »svoju stranu priče,« ili zakašnjelo opovrgavanje netočnih navoda, može izazvati kontraefekt.

U nekim će razgovorima sugovornik pažljivim odabirom riječi nastojati zaobići ključne teze pitanja ili će demantirati posve nebitne elemente priče: to je posebno jednostavno u slučajevima kada u predmetu istrage ima stručnih detalja zbog kojih je sugovornik u prednosti u odnosu na novinara. U takvim je slučajevima važno da novinar ne prihvati prvo sugovornikovo obrazloženje koje demantira elemente istraživanja, nego da demantijima i ponuđenim alternativnim tumačenjima pristupi kritički i s pouzdanjem u vlastite zaključke i teze. Novinar uvijek može insistirati na tome da sugovornik svoje argumente pojasni ili da ih razloži na sastavne dijelove koji su razumljiviji.

Nakon što novinar obavi ključni intervju, istraživački je proces pri samom kraju i preostaje samo krajnja odluka o tome hoće li krenuti u pisanje priče. Ako je istraživanje do tog trenutka bilo rađeno postupno i pažljivo, novinar će imati vrlo jasnu sliku o tome što može reći o predmetu istrage, a da to bude dostatno potkrijepljeno izjavama i dokazima. Smatra li redakcija da su rezultati istrage dovoljno dobri, atraktivni, korisni, jednom riječju – objavljivi, ovisit će o odluci urednika. U Dodatku su sažeti elementi istraživačkog procesa.

PISANJE PRIČE


Pravila pisanja istraživačkih tema su ista kao i u ostalim novinarskim disciplinama: one moraju biti izložene jasno i zanimljivo. Ipak, važno je imati na umu da je materijal kojim barataju novinari u istraživačkom novinarstvu miljama daleko od onoga što se novinarima nudi na tiskovnim konferencijama, na kojima su i sadržaj i forma informacija unaprijed prilagođeni medijskom formatu. Ponekad se čini da je istraživačke priče teško prepričati jezikom razumljivim prosječnom čitatelju zato što su mnoge od njih pune stručnih termina ili zato je slijed događaja u njima zamršen.

U uspješnom »kroćenju« takvih priča novinaru je najveći saveznik zaliha znanja koju je stekao istražujući – gotovo da i nema uspješne istraživačke priče ako novinar nema u rukavu još koju informaciju više od onog što objavljuje. Akumulirano znanje novinaru omogućava da brzo razluči bitno od nebitnoga, zanimljivo od nezanimljivoga, da u priči uvijek zadrži jasan fokus i da dobro potkrijepi osnovnu tezu. Sve što nije neophodno za razumijevanje priče, smanjuje razumljivost teksta, a može i nepotrebno otvoriti pitanja na koja novinar još nema odgovor.

Ako novinar piše o stručnim temama, i općenito, u svim slučajevima kad nije posve siguran je li dobro razumio neku izjavu ili objašnjenje, nije na odmet da ponovno kontaktira sugovornike i pročita im sporne dijelove. Budući da i nevažne pogreške ugrožavaju vjerodostojnost istraživanja, prilikom pisanja valja provjeriti svaki sumnjivi podatak – ako treba, i više puta. Opis Johna Ullmana, koji je bio urednik novinarskih projekata u Star Tribuneu u Minneapolisu, prikazuje ozbiljan pristup provjeri podataka.

Pri kraju svakog projekta, pregledavamo svaku riječ u svakom retku kako bismo provjerili točnost, nepristranost i kontekst... Ja uzmem prvu verziju priče, počevši od vrha, a reporter se vrati izvornoj dokumentaciji kako bi provjerio svaku činjenicu. Kada dođemo do citata, reporter čita citate iz kompjutora u kojemu se nalaze transkribirani intervjui. To je naša zadnja šansa da osiguramo da je sve točno i to je puno temeljitija metoda od bilo koje odvjetnikove. Čekamo gotovo do kraja jer većina problema nastane ne zbog činjenica koje koristimo, nego zbog riječi kojima ih se okarakterizira, poput priloga i pridjeva. Kako nešto kažemo je jednako važno kao i što kažemo... Ne tražimo samo jednostavne stvari, poput toga je li ime ispravno napisano ili je li datum rođenja točan. (Weinberg, 1996: 496-497)

Može se dogoditi da će pri samom kraju istraživanja neki od sugovornika, koji su se u međuvremenu predomislili, novinara pokušati nagovoriti da ih izostavi iz priče, ponekad i pod prijetnjom tužbe. U takvim je situacijama presudna novinarova arhiva: onaj koji je snimao ili pažljivo bilježio i pohranio svoje razgovore, na takve zahtjeve i dalje može pristati, ali nipošto nije na to prisiljen.

Krajnji tekst u istraživačkom novinarstvu mora biti transparentan: poželjno je da je u njemu jasno koliko je istraživanje trajalo, s koliko je osoba


novinar kontaktirao, i kako je provjeravao pojedine informacije. Gdje god je to moguće, dobro je navoditi imena i funkcije ljudi koji su iznijeli informacije koje se navodi u priči. Ponekad u toj zadnjoj fazi istraživanja istraživač može nagovoriti izvore koji su mu inicijalno pristali govoriti isključivo anonimno da iza nekih dijelova priče stanu vlastitim imenom i prezimenom, ili barem navođenjem funkcije koju obnašaju.

Novinari ponekad imaju dovoljno materijala za objavljivanje priče u nastavcima. Drugi put, novi elementi priče koje otkrije nakon objavljivanja omogućit će im da objave follow-up, tj. nastavak priče. Ponekad je potrebno objaviti cijeli serijal priča o nekom slučaju prije no što akteri afere i nadležna tijela odluče reagirati.

Naposljetku, demantiji. Najvažnije je pravilo da ih treba pročitati pažljivo, jer se iza snažnog vokabulara i odlučnih negiranja zna skrivati priznanje najvažnijih otkrića neke priče. Manje se pogreške mogu potkrasti svakome, bez obzira na pažljivost i količinu provjera. Ugled istraživačkih novinara ozbiljno narušavaju priče za koje se ispostavi da su bile namjerno preuveličane, posve lažne, ili koje su poslužile kao puko sredstvo obračuna zainteresiranih strana. Onima koji poznaju pravila profesije takvo se što, ipak, neće dogoditi tek tako.


TEHNOLOGIJA U ISTRAŽIVAČKOM NOVINARSTVUInoslav Bešker

NOVINARSTVO I TEHNOLOGIJA

Računalo (ili: kompjuter) u današnjem je novinarstvu nazočno, pa i nezaobilazno, otprilike onoliko koliko je to donedavna bio pisaći stroj. Bilo je, dakako, novinara koji se nisu srodili ni s tom »novotarijom« (Joža Vlahović je sav svoj novinarski vijek pisao pisaljkama, napredovavši naposljetku do kemijske olovke, te diktirajući tekstove daktilografkinjama; Marija Jurić – koja je na više načina revolucionirala tadašnje hrvatsko novinarstvo – pisala je do smrti guščjim perom, i to ne samo članke nego i feljtone koji su je proslavili kao Zagorku…), pa svejedno to nije ugrozilo ni kakvoću, ni količinu njihova rada. Golema većina njihovih kolega prihvatila je, ipak, kako pisaći stroj, tako poslije i računalo.

Zašto je, dakle, dvaput u prošlom stoljeću golema većina novinara bitno promijenila navike, prihvativši prvo pisaći stroj, a zatim računalo? Što će novinaru uopće stroj?

Donekle, jamačno, i kao statusni simbol – ali prvenstveno kao oruđe u njegovu zanatu.

Novinarski je zanat veoma star (što vrijedi navesti ne samo zbog paralela s »najstarijim zanatom na svijetu«). Novinaru je zanat da ispriča priču o događaju, o novom događaju, da iznese novinu, kojih zbir daje novine. Dakle, to je zanat star kao povijest (koja također iznosi priče o događajima, ali ne tako novima), jer su novosti vazda bile kurentna roba.

One su iznošene na isti način i onda kada suvremeni strojevi nisu mogli biti ni zamišljeni, ali je svaka tehnološka revolucija promijenila način kako su novosti prenošene.

Prenošenje stvara specifičnu potrebu za strojevima u novinarstvu: omogućuju da protok informacija bude ne samo ekonomičniji (što je svrha svakog stroja u svakoj djelatnosti), nego i brži. Nema, ili barem nema još, stroja koji bi na sebe mogao preuzeti zadatak da odgovori ni na šest ili pet metodskih pitanja (5W/H), osnovnih za svaku informaciju. Računalo može izračunati sve moguće šahovske poteze i pobijediti svjetskog prvaka, ali mogući broj poteza je u socijalnim odnosima kudikamo veći. »Kompjuteri ne stvaraju velike izvjestitelje. Računalo je alat koji vrijedi onoliko koliko i osoba koja ga rabi.


Radoznalost stvara velike izvjestitelje«, rekao je Segal Garrisonu (19982). Novinari, dakle, ištu stroj (i prelaze na noviji) ne radi oblikovanja informacije (u čemu je čovjek i dalje apsolutno nezamjenjiv, zasad, ali mu za to i dalje može biti dovoljno pero), nego za ubrzanje protoka informacija.

U protoku informacija novinar je karika u lancu, između izvora (odnosno izvorâ) vijesti i krajnjeg korisnika.

U obim tim aspektima stroj (uključno kompjuter) treba novinarima: da olakša zadatke (npr. da izbjegne repetitivne i stoga dosadne i zamorne

akcije), da omogući brži i/ili sveobuhvatan pristup izvorima (input), vijestima iz

domene kojom se bavi (iz sredine o kojoj izvješćuje), referalnim vijestima iz domene kojoj se obraća (iz sredine u kojoj

glasilo djeluje), dokumentaciji (koja može biti na papiru ili elektronička, u vlastitu

posjedu ili u ustanovi, na vlastitu kompjuteru, poput enciklopedije na CD-ROM-u, ili pak negdje u Mreži, itd.),

osobnim informacijama (o plaći, o bankovnim računima, o troškovima, ili pak porukama itd.)

da ubrza predaju informacija (output) do klijenata (čitatelja, slušatelja, odnosno gledatelja)

da omogući interakciju s klijentima.To je bila svrha i svih strojeva koje su novinari rabili prije kompjutera,

počev od brzojava, pa nastavivši s telefonom, pisaćim strojem, dalekopisačem, telefotom itd.

Računalo je i prvi stroj kojim se služe i novinar i glasilo. Za razliku od novinara, čiji je osnovni modus rada isti stoljećima, glasila svu svoju strukturu duguju tehnologijama: novine izumu tiska, suvremene novine izumu prve rotacijske tiskare; radijskog novinstva ne bilo bez izuma radija, televizijskoga bez izuma televizije, internetskoga bez povezivanja računala u svjetsku mrežu.

Svaki masovni medij mora prvo biti tehničko sredstvo, kadro doprijeti do masovne publike.

»U drugoj polovici 20. stoljeća uslijedio je niz važnih doprinosa znanosti, golemih otkrića koja će dramatično utjecati na razvoj novinarstva u sljedećih stotinu godina pa i dalje. Ni jedno od tih otkrića ni načinio ni novinar, ni onaj tko poučava novinarstvo«, konstatirao je Johnson (1994).

Ni kompjuter, dakle, nije izmišljen niti namijenjen za novinarstvo – nego su u tom mediju oba glavna i nerijetko suprotstavljena segmenta novinstva (novinsko nakladništvo i novinarstvo) prepoznala još jedno povoljno i bogomdano tehničko sredstvo za prethodno spomenute ciljeve. Novinarima je računalo postalo neophodan alat, a Prelog (1996) veli: i prijatelj.

Tehnologija je pripomogla i većoj pokretljivosti novinara. Nisu posrijedi samo prijevozna sredstva. Razvitak tehnologije osobnih računala i osobito minijaturizacije njegovih dijelova nužno je vodio proizvodnji prijenosnih


osobnih računala (prvo su stigli portable od 10-12 kg, koji dakle nisu bili ništa lakše prenosivi od šivaćeg stroja, pa lap-top od 4-5 kg i sve lakši, da bi prispio notebook od 2-3 kg, prvi kadar da se i u tom pogledu nadmetne prijenosnome pisaćem stroju, pa palm-top, dlanovnik, lakši od 0,2 kg, dok je minijaturizacija omogućila da sada i cjelovita workstation ne bude ni veća ni teža nego nekadašnji notebook, koji je u međuvremenu postao lakši od 1,2 kg). Razvitak radiotelefonije (npr. mobitel) omogućio je povezivanje i živog glasa, i podataka iz kompjutera, a zatim i iz kompjuteriziranih fotografskih aparata i video kamera, s uredništvima odnosno, posredovanjem masovnih medija, s publikom, nerijetko istodobno ili izravno (in a real time). Napokon je i sam mobitel dobio kameru (već smo spomenuli kako je Giovanna Botteri, izvjestiteljica Raija 3, emitirala 2003 prvi snimak bombardiranja Baghdada videomobitelom u izravnom prijenosu). Tu nipošto nije kraj.

Taj i takav prijenos podataka ekonomski je dostupan novinaru pojedincu. Kroz Mrežu moguće je sada, po cijeni lokalnih telefonskih impulsa, slati bilo kamo

tekst snimak (fotografiju) ili inu grafiku video (sekvenciju snimaka u nizu) zvuk (audio).

Internet i jeftini digitalni fotoaparati dodatno su promijenili novinsku scenu, jer su bitno otežali nadzor nad vizualnim informacijama. U vijetnamskom ratu je 1973 Nick Ut (Associated Press) snimio 9-godišnju Kim Phuc kako, dok na njoj još gori napalm, užasnuta i u grču bježi s ostalim civilima, pošto su Amerikanci napalmom spalili selo Trang Bang. Taj snimak je presudno utjecao na gledište američke javnosti spram tog rata (a fotoreporteru priskrbio Pulitzerovu nagradu). U Iraku 2004 snimateljima i fotoreporterima pristup je bio znatno ograničen, ali se pokazalo da više nije nužna ni sofisticirana oprema, a ni majstor kakav je u drugome svjetskom ratu bio Robert Capa. Najužasnije fotodokumente o mučenjima i ubojstvima u iračkim zatvorima s američkom odnosno britanskom posadom priskrbili su sami mučitelji, snimajući ih za uspomenu i šaljući ih prijateljima elektronskom poštom. Seymour Hersh nije morao tjednima prikupljati dokaze, kao tri desetljeća ranije za My Lai, nego je u Newyorkeru mogao objaviti završni izvještaj samo zahvaljujući snimcima prispjelima preko Interneta, i dokumentu iz Pentagona koji mu je pribavio whistleblower. Bushova administracija je zatajila izvijesti Crvenog križa i vlastitoga vojnog inspektora – ali su fotografije procurile kroz Internet, mimo nakana onih koji su ih snimili, nametnule se istraživačkim i interpretativnim novinarima, te opet ključno utjecale na raspoloženje javnosti u Sjedinjenim Državama Amerike i Velikoj Britaniji.

»Računala omogućuju izvjestiteljima da smjesta nađu izvore diljem svijeta, da lako provjere složene proračune i brzo raščlane informacije. Novinar


21. stoljeća mora znati kako da ukrca trosatni govor u računalo i uporabi funkcije programa za obradu teksta da bi obavio jednostavnu analizu sadržaja« kaže Garcia (1998.)

INFORMATIKA U ISTRAŽIVAČKOM NOVINARSTVU

Istraživačko novinarstvo je, više nego ijedno drugo, orijentirano ka uporabi računalske (kompjuterske) tehnologije. Istraživačko novinarstvo je stoga sve češće i kompjutersko (ili: kompjuterizirano) novinarstvo. Za nj Garcia (1998) nudi ovu definiciju: »Kompjuterizirano novinarstvo podrazumijeva uporabu elektronskih sredstava pri istraživanju, uobličavanju i objavljivanju novosti.«

Kompjutersko novinarstvo (Computer-assisted journalism) se, po Garciji, može podijeliti na tri glavne kategorije:

Kompjutersko istraživanje (Computer-assisted research) Kompjutersko izvještavanje (Computer-assisted reporting) Kompjuterska prezentacija (Computer-assisted presentation)

Izraz kompjutersko izvještavanje se (u američkom žargonu, op. prev.) često rabi, pars pro toto, kao inačica za sve kompjutersko novinarstvo (dakle: i za računalsko istraživanje). Za neke druge »kompjutersko novinarstvo (…) je uporaba kompjutera radi stjecanja podataka za novinsku prezentaciju« (Garrison, 19982).

Informatička tehnologija se u novinskom istraživanju rabi, kako sažima Ward (2002: 68-69), za

pronalaženje informacija (dokumenata, podataka, snimaka – fotografija, auditivnih snimaka, videozapisa;

pronalaženje osoba (ne samo imenovanih pojedinaca, nego i sudionika u debatama, nosilaca tekućih mišljenja, trendova i moda);

provjeru informacija (korištenjem referalnih izvora online); analiziranje informacija (osobito podataka).

Ward upozorava da te granice tih kategorija nisu nepropusne, pa će tehnika koju rabimo za pribavljanje nekih informacija istodobno donijeti i neke druge: vidjet ćemo na drugom mjestu u ovoj knjizi kako tražeći tekstove možemo naći elektronske adrese njihovih autora, kao što tražeći imena nailazimo i na podatke o osobama i o njihovim djelima.

Očito je da je u citiranim (i mnogim drugim) definicijama naglasak baš na istraživanju, na korištenju kompjutera (samostalnoga ili umreženoga) u traženju podataka. Podsjetimo da se pretraživanje može razlikovati i s obzirom na nosače podataka koji se pritom koriste, pa postoje:

potraga na perifernim nosačima podataka (Batch research) vezanima uz računalo (HDD, CD-ROM, DVD itd.),

potraga online (Research online) po udaljenim bazama podataka, odnosno Internetu.


Pojam online znači izravnu i simultanu komunikaciju između dvaju udaljenih računala, odnosno računalnih sustava, povezanih telekomunikacijskim kanalom (svejedno da li telefonskom linijom, kroz lokalnu mrežu, kroz Internet ili slično). Taj pojam je u posljednjih nekoliko godina mijenjao i sadržaj i ortografiju.

Baze podataka pasivni su izvori informacija, koji se od zadnje trećine prošlog stoljeća nalaze sve češće u elektronskom obliku (databases), pa se sada gotovo zanemaruje mogućnost da bi mogle biti, recimo, i kartične. U nas su definirane na mnogo različitih, nerijetko disparatnih načina. Maja Jokić (1999) definira ih kao »zbirke srodnih tekstualnih i/ili numeričkih podataka u strojno čitljivom obliku koje se diseminiraju i publiciraju u elektroničkoj formi«. Načina njihovih podjela još je više nego definicija. Novinar treba da zna da u elektronskim bazama može naći podatke, probrane i sortirane, jer su baze podataka »po svom sadržaju najčešće […] selektivne i zapisi su standardizirani« (Jokić 1999).

Veoma dobre i pregledne upute o pretragama online, namijenjene britanskim (i evropskim) novinarima, nudi Ward (2002: 67-101).

Informacijski brokeri nova su vrsta specijalista koja se pojavila u Sjedinjenim Državama izvan novinskih poduzeća. Posrijedi su stručnjaci koji zarađuju za život pronalazeći informacije za ine korisnike. Informacijski brokeri stvaraju, pribavljaju, pronalaze i koriste informacije za korisnike – definira Helen P. Burwell u svome godišnjemu Svjetskom adresaru informacijskih brokera, gdje ih navodi više od 1200 u Sjedinjenim Državama Amerike, dodajući popise za još 44 ine zemlje. Po istom izvoru, to zanimanje se razvilo stoga što neki korisnici ili ne žele sami tražiti podatke, ili nemaju prigode da ih sami traže, pa radije plaćaju stručnjaku da ih traži za njih.

Slična specijalizacija se razvila i unutar većih redakcija i novinskih agencija, gdje su se neki knjižničari odnosno dokumentalisti specijalizirali za linijsku kompjutersku pretragu i potragu za podacima. Takvi primjeri se rijetko nalaze izvan Sjedinjenih Država (potpisani autor zna za takve slučajeve samo u Reutersu).

Najveći dio evropskih novinara koji žele koristiti kompjutersku potragu za podacima moraju pritom biti »sami svoji majstori«.

Pretrage online mogu biti podijeljene na dvije razine: globalnu i lokalnu.

Lokalna pretraga se usredotočuje na jednu mrežnu stranicu (website), ili na jednu bazu podataka (database), ili na jednu datoteku (file), ili na jedan pojam. Ona štedi vrijeme, ali je korisna samo ako znamo dovoljno podataka i prije početka pretrage. Potraga za jednom natuknicom u enciklopediji ili za određenim člankom u dokumentaciji također je vrsta lokalne pretrage. Lokalna pretraga može biti i periodična: redovito pretraživanje iste mrežne stranice.


Globalna pretraga obuhvaća sve datoteke u knjižnici, ili svu bazu podataka, ili sav Internet. Njih rabimo kada znamo samo ograničene podatke ili nam hitno treba mnoštvo obavijesti.

Dok se američki priručnici o kompjuterskom novinarstvu bave ponajviše pretraživanjem baza podataka, evropski novinari su natjerani da to zamijene prvenstveno pretragama po Internetu.

BIBLIOTEKE I ARHIVI

Među izvore podataka dostupne (i) pomoću računala valja svakako ubrojiti biblioteke i arhive. Elektronički bibliografski katalozi su, na primjer, najkrupnija skupina u bazama podataka dostupnima online i u Hrvatskoj i u Srednjoj Evropi kao cjelini. Arhivi su bitno malobrojniji, ali su uglavnom dostupni po istom načelu.

Knjižnice i arhivi su veliki, važni i, što je također važno, organizirani skupovi (tezaurusi, pokladi) različitih informacija, pa mogu biti veoma važni novinaru u istraživanju, ovisno o vrsti. To se osobito odnosi na središnje takve državne ustanove, kao što su u Hrvatskoj Nacionalna i sveučilišna knjižnica, odnosno Državni arhiv. Njihova sve veća dostupnost uz pomoć računala čini ih još korisnijima – iako se ondje može doznati da su novinari razmjerno rijetki korisnici tih depozita.

Regulativa korištenja arhivske građe u Državnom arhivu dostupna je na internetskoj stranici: http://www.arhiv.hr/hr/koristenje/fs-ovi/dostupnost.htm):

Pravo na korištenje arhivskoga gradiva imaju svi korisnici pod jednakim uvjetima.

Javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno 30 godina nakon nastanka, a može biti dostupno i prije isteka navedenoga roka, ako je od nastanka namijenjeno javnosti ili ako je to stvaratelj izrijekom naveo u ispravi o predaji gradiva arhivu.

Javno arhivsko gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose, gospodarske probitke države i na poslove nacionalne sigurnosti, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske, dostupno je po isteku 50 godina od njegova nastanka, ako posebnim propisom nije drugačije određeno.

Javno arhivsko gradivo koje se odnosi na osobne podatke (matice, liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski dosjei i sl.) dostupno je 70 godina nakon nastanka, odnosno 100 godina od rođenja osobe na koju se odnosi.

Arhivsko gradivo mogu koristiti bez ograničenja stvaratelji čijom je djelatnošću i radom nastalo, u svrhe radi kojih je nastalo, odnosno kojima je služilo.

http://www.arhiv.hr/hr/koristenje/fs-ovi/dostupnost.htm


NOVINSKE DOKUMENTACIJE

Potraga za podacima u novinskim dokumentacijama u Srednjoj Evropi i dalje je vezana uz zastarjele tehnologije, unatoč zahtjevima samih novinara. Vjesnikovi novinari su još 1986 izrazili zahtjev za preobrazbu njihove papirne dokumentacije u linijsku bazu podataka (podrobnije u: Bešker 1997). Ta najveća novinska dokumentacija u Hrvatskoj tek je 2003 krenula u preobrazbu iz carstva škara, ljepila i gumenih žigova, te u 2004 planira biti 24 sata dnevno dostupna online i novinarima i inim korisnicima (Hodonj 2003). U Hrvatskoj do početka 1998 nije bilo niti jednih dnevnih novina u elektronskom obliku (Gavran 1999), iako su se neke od njih već godinama slagale u elektronskom obliku, pa su se tako mogle i pohranjivati. Svejedno, do početka 1998 nije bilo niti jednih novina u Hrvatskoj snimljenih ni na CD ROM-u (ibidem). Prva kompjuterizirana i linijski dostupna novinska dokumentacija počela je djelovati tek potkraj prošlog stoljeća.

Hodonj (2003) nudi novi model izgradnje i pretraživanja Vjesnikove novinske dokumentacije koji bi omogućio svakodnevno 24-satno pretraživanje te baze podataka:

izborom novina i autora; pregledom tekstova prema izabranoj novini i datumu; prema osobama i temama u kojima se pojavljuje; prema izabranoj osobi i izabranoj temi; pretraživanje prema temi i novinskoj vrsti; pregled baze prema događajima; pretraživanje baze prema ključnim riječima; institucijama, zemljopisnim odredbama vremenskim odredbama

Logika je tog modela da »ne napušta informaciju« poslije njezina objavljivanja. Novinar bi tu morao naći dvostruku korist: da su mu informacije dostupne u svako doba dana ili noći; također, da je njegov proizvod dostupan komercijalno (uz naplatu), što bi mu omogućilo dodatnu eksploataciju njegova materijalnoga autorskog prava i nakon objavljivanja u glasilu: od naknade koju bi naplatila dokumentacija dio pripada autoru.

PRETRAGE ONLINE

Pretraživanje podataka i vijesti u javnim – profesionalnim i besplatnim odnosno komercijalnim – bazama podataka postoji u Sjedinjenim Državama još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pojedine novinske redakcije raspolažu vlastitim elektronskim dokumentacijama svih priloga koje su objavile još od ranih osamdesetih godina.


Javne kompjuterizirane dokumentacije (dostupne online bilo s vlastitih terminala, bilo pomoću telefonske linije) veoma su rijetke u cjelokupnoj Srednjoj Evropi (osim djelomice Njemačke) a ne samo u njezinu dijelu »u tranziciji«. To smo konstatirali prije nekoliko godina (Bešker 1998), ali se stanje u međuvremenu nije bitno promijenilo. U Sjedinjenim Državama Amerike su »baze podataka online dinamit informacijske eksplozije« (Paul, 1994), dakle, već desetak godina. Ross je (u raspravi u Dubrovniku 1998) smatrao da Zapadna Evropa zaostaje za Sjedinjenim Državama samo tri ili četiri godine kad je riječ o tom aspektu obavijesne tehnologije. Nisam dijelio njegov optimizam, a činjenice su mi, na žalost, dale za pravo. To pokazuju i nešto kasnije objavljeni rezultati istraživanja Richarda Poyndera (1998: 21-22), po kojima je »u Evropi World Wide Web mnogo popularniji nego online hostovi«, a da ta popularnost još jača u zemljama u tranziciji, npr. u Istočnoj Evropi (vidi i: Jokić 1999). Bjelodano je da tu »popularnost« naprosto ovisi o dostupnosti.

Očita je potreba da se, ne samo u Srednjoj Evropi, nego u Evropskoj uniji, uspostavi transparentna politika informiranja i usvoji regulativa po ugledu na Information Act u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prije desetak godina neki je čovjek pomahnitao i na Long Islandu počeo pucati po putnicima lokalnog vlaka koji je vraćao zaposlene s posla, ubivši petoricu i ranivši još dvadesetak. Longislandski dnevnik Newsday je za manje od 24 sata objavio cjelovitu priču s detaljima o životu i liku ubojice koji je dotad bio javno posve nepoznat. Izvjestitelj Kevin McKoy napisao je preglednu izvijest, ali uz pomoć još najmanje 21 člana redakcije i uz korištenje informacija dostupnih online (Garrison, 19982). Teško je zamisliti ijedne evropske dnevne novine koje bi bile kadre uložiti takvu radnu investiciju bilo u koji dnevni aktualni događaj, makar i samo na jedan dan. Čak i kad bi imale odgovarajuću tehnologiju.

Još 1998 su Pavao Novosel i Stjepan Malović utvrdili da je, po percepciji tadašnjih hrvatskih mladih novinara, »Internet najkorisniji za istraživačko novinarstvo« (Novosel-Malović, 1988: 199). Internet je, tvrdi Brian S. Brooks (1997), najobimnija i vjerojatno najvažnija knjižnica na svijetu. Toliko je postao pristupačan da čak ni tehnički potpuno nepismen novinar ne bi smio imati problema broditi njime – ali je to prosto »surfanje« još daleko od korištenja Mreže u novinarske profesionalne svrhe.

Internet nudi mnogobrojne izvore podataka pristupačne istraživačkom novinaru. Evo samo nekih:

Zakoni (u Hrvatskoj dostupni na adresi www.nn.hr) Statistički zavodi (nacionalni – www.dzs.hr, višenacionalni – npr.:

www.europa.eu.int/comm/eurostat, strani) Vlada i uprava (nacionalna – http://www.vlada.hr/, lokalna) Specifični informacijski portali (u Hrvatskoj npr. www.hr) Biblioteke (pogledajmo zbirni uputnik na adresi http://161.53.240.2/)

http://161.53.240.2/

http://www.hr/

http://www.vlada.hr/

http://www.europa.eu.int/comm/eurostat

http://www.dzs.hr/

http://www.nn.hr/


Obavještajni izvori (npr. www.cia.gov, podaci o Hrvatskoj su dostupni na adresi http://www.odci.gov/cia/publications/factbook/print/hr.html, nepreciznost nekih podataka o Hrvatskoj, npr. o biračkim pravima, na toj adresi podsjeća na potrebu provjeravanja svih podataka); u Evropi obavještajne organizacije uglavnom kriju podatke od građana;

Nevladine organizacije (u Hrvatskoj npr. www.hho.hr, www.babe.hr itd.) Poslovne organizacije (pogledajmo zbirni uputnik na adresi

www.hr/wwwhr/business/index.hr.html; podaci o svim trgovačkim društvima u Hrvatskoj, njih više od 183.000 u 2004, dostupni su na internetskoj adresi Trgovačkog suda http://sudreg.pravosudje.hr)

TRAGANJE ZA OSOBAMA

Poseban problem je traženje podataka o osobama, pri čemu Internet može biti koristan, ali ni izdaleka dovoljan. Bez obzira na to trebamo li podatke o osobi da bismo pisali o njoj i o njezinim akcijama, ili zato da bismo s njome stupili u dodir – Internet nam ne jamči uspjeh, ali ga može omogućiti.

Podaci o djelovanju osoba mogu se eventualno naći korištenjem nekog od pretraživačkih motora (pri čemu je korisno staviti ime i prezime unutar istih navodnika, kako bi se izbjeglo listanje dokumenata u kojima se javljaju i to ime i to prezime, ali u dviju raznih osoba), lakše ako osobu tražimo u popisu (npr. na websiteu) njegove strukovne organizacije (odvjetničke, liječničke itd.), a još pouzdanije u specijaliziranim komercijalnim bazama podataka (o čemu govorimo malo kasnije). Pretragu u Internetu ćemo suziti i učiniti djelotvornijom ako uz ime i prezime dodamo neku tipičnu ključnu riječ o osobi (njezino zanimanje, naziv njezina poduzeća, naslov njezina djela, ovisno o tome što i zašto ištemo), naravno, izvan navodnika, odnosno u drugim navodnicima (ako je pojam višečlan). Možda ćemo naići na dovoljan i vjerodostojan opis, možda ćemo naići samo na referenciju koja će nas uputiti na drugi izvor (knjigu, članak…), ali možda nećemo naći ono što tražimo, pa ćemo se morati obratiti drugim izvorima.

Podaci o dostupnosti osoba još su teže pribavljivi na Internetu. Telefonski imenici operatera fiksne i mobilne telefonije ne samo da su dostupni, nego su i ažurniji od njihovih tiskanih inačica, ako ih davatelj usluga uopće (još) izdaje. Potrebno je, međutim, znati internetsku adresu imenika (te adrese ne slijede istu logiku ni u istoj državi), u mnogim je zemljama potrebno znati približnu adresu pretplatnika fiksne telefonije (ako ne općinu, a ono barem oblast), nema efikasnog načina za snalaženje u slučajevima homonimije, a u fiksnoj telefoniji i dalje je načelo da je u imeniku dostupan samo pretplatnik, a ne i njegovi ukućani, od kojih nam netko možda treba. Naravno, u zemljama gdje je više davatelja usluga treba rešetati jednoga po jednoga da bi se dohvatila

http://www.hr/wwwhr/business/index.hr.html

http://www.babe.hr/

http://www.hho.hr/

http://www.odci.gov/cia/publications/factbook/print/hr.html

http://www.cia.gov/


sva istovetna imena i prezimena od kojih nas jedno zanima. Nitko ne jamči da je osoba koju tražimo ostavila svoje ime javnim.

A i dalje je mnogo lakše naći telefonski broj nego adresu elektronske pošte, premda je to zasad najviše preporučljiv oblik komuniciranja (ne samo zato što je razmjerno najjeftiniji a prilično brz, nego i zato što iza njega ostaje dokument, što istraživačkom novinaru može biti presudno). Mnogo je razloga zašto nema jednostavnoga ni pouzdanog sustava nalaženja adrese elektronske pošte – nije ovdje mjesto da se razmatraju ni uzroci ni aspekti njezina booma, kako pozitivni, tako i negativni (ponajprije spam). Ostaje činjenica da je najpouzdaniji način da sama osoba dâ svoju elektronsku poštansku adresu. Postoje internetski imenici i internetski pretraživači, koje navode i Nora Paul (19994: 29-30), i Reddick i King (1995: 87-91), ali nisu ni efikasni ni pouzdani: pretražuju samo neke davatelje usluge, uglavnom locirane u Sjedinjenim Državama Amerike, čak ni u njima nisu uvijek kadri naći registriranog korisnika; nema nikakva pokazatelja je li to glavna adresa (koju korisnik rabi redovito) ili neka posve slučajna, zanemarena ili čak otkazana… Naravno da su sve te mane sadržane i u rutinama traženja osoba koje operativni sustavi (npr. Windows) nude u svom izborniku, a zapravo koriste neki od internetskih pretraživača.

Veći postotak uspjeha zabilježili smo tražeći pomoću generalnog pretraživača ime i prezime (unutar navodnika, ali svejedno je jesu li odijeljeni razmakom ili točkom, uobičajenom za adrese elektronske pošte, jer generalni pretraživači uglavnom ne razlikuju razmak od točke) i naziv davatelja usluge, ili barem znak AT (@) – ali to koristi samo ako je ta adresa objavljena u nekom dokumentu nazočnome u Mreži.

Naravno, postoje specijalizirane baze podataka, pa je adresa novinara, na primjer, možda dostupna na websiteu njegove staleške udruge itd., adresa privrednika je jamačno dostupna u komercijalnim bazama podataka o privrednim subjektima itd.

PROBLEMI S INTERNETOM

Za svakog je novinara, ne samo istraživača, bitno da se dobro upozna s Internetom.

Pritom je bitno da ima na umu dva ključna problema: vjerodostojnost – jer pouzdanost informacija nije na Internetu ništa bolje

zajamčena nego u drugim medijima, nego je još lakše zabašuriti izvor podatka i njegovu provjerivost.

redundantnost (zališnost) – na Mreži je naprosto previše sadržaja za listanje. Novinar – kao i bilo koji ini profesionalni korisnik toga silno

rasprostranjena medija – mora


shvatiti zapreku kojom preobilje obavijesti ometa nalaženje strateški bitnih informacija, te

naći prihvatljiva i vjerodostojna rješenja.Mrežino prostranstvo lako se može doimati kao prašuma redundantnih ili

beskorisnih obavijesti. Novinar mora razviti tehniku brzog i djelotvornog orijentiranja u tom dijelu kyberprostora, pretvarajući divlju šumu u začaranu.

U toj tehnici samo neki koraci mogu biti zajednički svim novinarima: na primjer osnovno kompjutersko obrazovanje.

Čim se iole zađe u praksu – lako je uvidjeti da razlike u potrebama, interesima i sredstvima gotovo posve onemogućuju da se ponude opća ili barem zajednička »vjerodostojna rješenja«.

Svaki pojedini novinar mora razvijati vlastitu taktiku. Veoma često će biti prisiljen da je mijenja, neznatno ili stubokom, u skladu s novim svojim potrebama, interesima, odnosno sredstvima. Napokon, i tehnološke mijene su dosad već donosile nove taktike, pa nema razloga da tako ne bude i ubuduće.

Možemo se ugledati i na tuđa rješenja – ali dvojbeno je hoće li ta rješenja, optimalna drugom novinaru, odgovarati našim potrebama.

KOMERCIJALNE BAZE PODATAKA

I u ovoj knjizi prenijeli smo davno i mnogoput potvrđenu tezu da u istraživačkom novinarstvu valja pratiti trag novca. Globalizacija i u tome ima dvojak učinak.

S jedne strane globalizacija omogućuje da novac veoma brzo teče iz tvrtke u tvrtku, iz države u državu: nisu rijetki slučajevi da se goleme količine novca (za koji bi, u novčanicama, trebali kamioni) prebacuju u tili čas s kraja na kraj kontinenta ili globusa, nekad i više puta u isti dan, a da se fizička akcija svela na nekoliko »klikova« mišem, možda na sasvim devetome fizičkom mjestu. To se osobito odnosi na onaj novac čije tragove žele skriti kriminalne organizacije (u što ne treba ubrajati samo mafijaše nego i, nerijetko, korumpirane političare, pa i korumpirane dijelove raznih policija, ili korumpirane suce – o čemu svjedoče pravomoćne presude kako na Balkanu, tako i u zapadnoevropskim državama). Pravosuđe i organi gonjenja obično se pred državnim granicama moraju zaustaviti ili barem bitno usporiti, ulazeći u dugu i ne uvijek izvjesnu proceduru iskanja podataka od pravosuđa neke druge države. Novinari i u istoj zemlji nailaze na zid odbijanja kada takve podatke traže bilo od zainteresiranih, bilo od njihovih banaka, bilo od organa gonjenja.

S druge strane, globalizacija i tehnološki razvitak daju i novinaru istraživaču mogućnost da, pomoću sličnih nekoliko »klikova« mišem, dođu do dijela tih podataka. Ako ne drukčije, a ono pretresavši legalne i javne podatke o trgovačkim tvrtkama širom svijeta, sadržane nekada na Internetu, a mnogo pouzdanije u komercijalnim bazama podataka, dostupnima ili online, ili na


zasebnim nosačima podataka, elektronskima (kao što su CD-ROM, DVD ili sl.), ili naprosto tiskanima (kao što je, na primjer, Papinski godišnjak).

Ti su podaci, naime, također roba, na prodaju su, te je na novinaru istraživaču da procijeni treba li u njih investirati, isplati li mu se da ih kupi on sam, ili da insistira da ih kupi redakcija za koju radi. Ne zadirući, dakle, u ekonomski aspekt korištenja komercijalnih baza podataka, ovdje valja ukratko izložiti njihov tehnološki aspekt. Naravno da komercijalne baze sadrže raznovrsne podatke o krajnje različitim temama – ali ovdje ćemo, primjera radi, ovaj put spomenuti samo neke od baza koje tretiraju privredne subjekte.

Evo nekoliko primjera, isključivo u svrhu ilustriranja tematskih mogućnosti koje takvi izvori podataka nude novinaru istraživaču, odnosno tehnoloških postupaka kojima novinari mogu dosegnuti podatke nedostupne korištenjem institucionalnih kanala.

Komercijalne baze podataka dostupne online, kao što su Lexis-Nexis ili Duns and Bradstreet, sadrže i podatke o trgovačkim društvima i inim poduzećima širom svijeta. Te dvije baze na neki su način komplementarne: neke od podataka lakše je naći u jednoj, neke druge u drugoj.

Za hrvatske pojmove nisu jeftine: godišnja pretplata na Lexis-Nexis Professional iznosi 1000 dolara. Još je skuplja pretplata za više razine, kao što su vijesti o tvrtkama, podaci o pojedincima koji omogućuju da ih nađete (people-finders), sudski slučajevi, zakoni, registracije zrakoplovâ itd. Ipak, Sullivan (2003: 1) upozorava novinare da u veleposlanstvu Sjedinjenih Država Amerike u Zagrebu (kao i u nekim susjednim državama) djeluje Information Resource Center koji »raspolažu najsuvremenijim programima za pretraživanje golemih, specijaliziranih baza podataka«, a novinarima su na raspolaganju besplatno. »Te baze podataka omogućavaju novinarima da pretražuju na hiljade dnevnih novina, časopisa, znanstvenih publikacija, te dokumente koji se tiču sudskih slučajeva, firmi i kompanija, kao i pojedinaca. Iako većina tih podataka potječe iz američkih izvora, povezanost ovog regiona [tj. zemalja bivše Jugoslavije, op. I.B.] i Amerike čine ove baze dobrim alatom za novinare«, smatra Sullivan. Među njima su Lexis-Nexis (na internetskoj adresi: http://www.lexisnexis.com), ProQuest Direct (na internetskoj adresi http://www.il.proquest.com/proquest/, sadrži više od 5000 izdanja, zasad od 1986, ali postupno se digitaliziraju i ranija godišta, kako bi se obuhvatila sva periodika u Sjedinjenim Državama Amerike počam od XVIII stoljeća), Factiva (http://www.factiva.com/, nju vode Dow Jones i Reuters, sadrži vijesti iz poslovnog svijeta i opće vijesti, prikupljene iz oko 8000 periodičkih izdanja, u što su uključene sve vodeće svjetske novine), jednostavna First Search (http://www.ref.oclc.org/, ona pretražuje oko 70 specijaliziranih baza podataka, uključujući sažetke znanstvenih radova, enciklopedije itd.), te GaleNet (http://www.gale.com/, vodi je tvrtka Gale Research, specijalizirana za sastavljanje vodiča kroz informacije. »S websitea možete pristupiti izdanjima kao što su njihov genealoški vodič (profili oko 12 milijuna ljudi, profili

http://www.gale.com/

http://www.ref.oclc.org/

http://www.factiva.com/

http://www.il.proquest.com/proquest/

http://www.lexisnexis.com/


suvremenih autora, biografije slavnih ljudi, profili 144.000 udruženja i drugi zanimljivi podaci«, izvješćuje Sullivan (2003: 4).

Najpoznatije su baze koje nudi Lexis-Nexis. »Te baze omogućuju novinaru da jednostavnim ukucavanjem u polje za pretragu imena političara ili ličnosti iz podzemlja dozna je li ta osoba osnovala bilo kakvo društvo u inozemstvu i tko su mu suradnici. Tako novinari mogu vidjeti da su, na primjer, vlasnici stranog društva kojemu je vlada upravo odobrila važan ugovor – nekim slučajem upravo ljudi iz iste te vlade«, piše rumunjski novinar Paul Radu (2004: 1).

On je (2004:1-3) ispričao priču kako je njegov Rumunjski centar za istraživačko novinarstvo došao do podataka o osobama povezanima s tvrtkom Balkan Petroleum, sa sjedištem u Londonu, koja je dugovala golem novac rumunjskome državnom proračunu. Rumunjske vlasti odbile su dati podatke, tvrdeći da bi inače povrijedile poslovnu tajnu. Rumunjski novinari su konsultirali bazu podataka http://lexis-nexis.com/professional, u njoj su našli imena i prezimena dvoje direktora, Rumunjke i Irca, njihove adrese i datume rođenja. Došli su do Rumunjke, koja je reagirala nervozno, uvjerivši time novinare da nešto krije i da su na dobru tragu. U policijskoj bazi podataka registarskih tablica automobila provjerili su registarske tablice direktoričina automobila. Ustanovili su da je automobil ukraden u Jugoslaviji 2001, te da je registriran na ime šefa kabineta jednoga od glavnih suradnika rumunjskog predsjednika. Vratili su se u Lexis-Nexis, pa su ustanovili da je irski direktor u nekim drugim poduzećima povezan s dvojicom među najsumnjivijim rumunjskim poslovnim ljudima: jednim dvaput zatvorenim u Australiji zbog heroina, te drugoga, bliskoga rumunjskom predsjedniku, svojedobno umiješanoga u aferu pranja novca iz Kolumbije, koja je stajala slobode visokoga NATO-va dužnosnika. To je bilo utoliko lakše utvrditi jer je Centar napravio vlastitu bazu podataka u koju je unosio podatke o svim sumnjivim rumunjskim biznismenima – pa je bilo dovoljno ispreplesti podatke vlastite baze s podacima u komercijalnoj bazi i pronaći zanimljive veze.

Na adresi http://lexis-nexis.com/professional moguće je pretraživati po imenu osobe za koju pretpostavljate da posjeduje neku tvrtku, po nazivu tvrtke o kojoj se raspitujete, ili koja bi mogla biti (su)vlasnik u nekoj drugoj tvrtki. Mogu se pretraživati sve tvrtke u svijetu, ili tvrtke u određenoj zemlji. Radu je, na primjer (2004: 2), pretražio sve tvrtke u Švicarskoj uz koje se spominju pojmovi »Rumunjska« ili »rumunjski«.

Komercijalne baze dostupne na neovisnim nosačima (poput CD-ROM-a), usredotočene na određenu vrstu podataka, mogu znatno koristiti istraživačkim novinarima koji se bave upravo tim područjem ili su im potrebni pouzdani podaci s tog područja. Jedan od primjera takve baze podatak u Hrvatskoj je Poslovna Hrvatska, koju svake godine ažuriranu izdaje Zavod za poslovna istraživanje (ZAPi), poduzeće specijalizirano za sustavno prikupljanje svih javno

http://lexis-nexis.com/professional

http://lexis-nexis.com/professional


dostupnih podataka o hrvatskom gospodarstvu te za analizu tih podataka. Ta baza omogućuje da se na jednom mjestu pronađu, usporede i analiziraju podaci o djelatnosti, prihodima, dobiti, novostvorenoj vrijednosti, strukturi imovine, prihoda odnosno rashoda, o broju uposlenih, o imenima i adresama članova nadzornih i upravnih odbora, odnosno čelništava, o dioničarima, o adresama, brojevima telefona, brojevima bankovnih računa te o prethodnim promjenama tih podataka za 183.000 trgovačkih društava, 225.000 obrtnika i samostalnih djelatnika, više od 60.000 udruga, sindikata, zajednica i inih oblika udruživanja građana, te za sva tijela državne uprave. Uključeni su podaci iz Crne liste hrvatskih dužnika i neplatiša (u prvoj polovini 2004 blokirani su bili računi 21.000 poduzeća s prosječnim dugom od 590.000 kuna po blokiranu subjektu). Istražuje li se išta što ima veze s tim podacima, a osobito malverzacije – ti podaci bi mogli biti ne samo nužni, nego katkad i dragocjeni.

Ta i takve baze podataka su, naravno, dostupne uz naplatu. Profesionalna inačica Poslovne Hrvatske 2004 prodavana je po 2400 kuna, pa novinar mora procijeniti isplati li mu se takva osobna investicija jednom godišnje.

To su samo neki od primjera tematske baze podataka, kakvih je mnogo već i u Hrvatskoj.

Hrvatski Centar za istraživačko novinarstvo najavio je (za sredinu 2004) internetske stranice o istraživačkom novinarstvu, na internetskoj adresi: www.netnovinar.org/ir, u sklopu centra online za novinarstvo za područje jugoistočne Evrope. Najavljeni su prilozi za uvježbavanje novinara (pisaca i urednika) temeljeni na konkretnim primjerima; članci o istraživačkom novinarstvu (uključujući analizu etičkih dvojbi i informiranje o medijskom pravu); arhiva istraživačkih novinarskih radova; popis korisnih internetskih adresa; adresar stručnjakâ; adresar istraživačkih novinara u jugoistočnoj Evropi.

LOGIKA PRETRAGE

Dobra pretraga zasniva se na jasnoj procjeni konkretne informacijske potrebe, poznavanju sredstava za pretragu, te na ispravnom korištenju tih sredstava (Garcia, 1998).

Prava pretraga počinje postavljanjem pravih upita. Nora Paul s Poynterova instituta sugerira (1994) da se pritom rabe klasičnih 5W i da im se »doda how (kako) eda bi se konstruirala pretraga«.

»Postavljanje pravih pitanja izravno vodi do upita: “kamo da pogledam za ovu obavijest?” Je li bolje potražiti komercijalnu cjelovitu bazu podataka, je li bolje broditi Webom, ili treba naprosto da siđem do knjižnice i pregledam katalog?«, poučava Garcia (1998). Odluka ovisi o prethodnim šestorim pitanjima.

Mike Ward (2002: 73-74) sugerira dva metodska pitanja:

http://www.netnovinar.org/ir


Koju vrstu informacija tražim? Razložimo moguću priču i pogledajmo koji su joj sastavni dijelovi. Koja vrsta informacija, gledišta i podataka pomaže da razvijete priču ili da se bolje uputite u nju?

Gdje je vjerojatno da ću ih naći? Mogu li mrežne adrese koje već poznate i kojima vjerujete pružiti vam informaciju koju trebate? Ako ne mogu, treba da uzmete u obzir koji će alat za pretraživanje biti najprimjereniji i najdjelotvorniji.»Onima koji plove prilično je teško, no još je teže onima koji definiraju

ciljeve plovidbe«, konstatirao je Prelog (1998), naglašavajući da je internetski prostor višedimenzionalan, te da je naš uvid u nj ograničen »prozorom« monitora. Evo njegova popisa ključnih elemenata orijentacije u tom prostoru, kako za onoga tko u njemu gradi informaciju, tako i za onoga tko informaciju traži:

Danas se obično pri tome koristi niz programskih, logičkih, oblikovnih i organizacijskih rješenja koje vrijedi pobliže razmotriti.

1) Standardna orijentacija u virtualnom prostoru koristi najmanje dvije dimenzije (lijevo-desno i gore-dolje), ekran se može shvatiti i kao prozor u sadržaj, klizači (scrolleri) su ti koji olakšavaju kretanje; sadržaj stoji, a ekran se pomiče.

2) Potpuno je nova razina kretanja odnos temeljnog sadržaja i drugih sadržaja, odnosno dijelova nekog dokumenta; veza daje novu dimenziju kretanju, omogućava skokove unutar dokumenta i na nove dokumente koji nikako više nisu sputani veličinom ekrana odnosno brzinom njegova pomicanja. Veza (link, uputnica) je prozor u dubinu ili daljinu istog ili novog sadržaja. Osim standardnih, uvjetno rečeno “statičkih” veza koje su unaprijed postavljene i fiksirane na određenim mjestima, postoje i “dinamičke” veze koje se generiraju automatski u odnosu na kontekst u kojem se u tom trenutku nalazi korisnik dokumenta (Gloor, 1997)

3) Poseban je pristup kretanje naprijed natrag kroz dokument uz pomoć strelica koje nudi pretražnik (← natrag ili → naprijed) i to uvijek samo ponavljanjem neke stranice na kojoj smo ranije bili. Ovaj nas način međutim najčešće ne vraća doslovno na sve stranice na kojima smo ranije bili jer se obično u hijerarhijski organiziranim sadržajima vraćamo samo do prvog grananja (dakle “penjemo” se na više razinu, a ako smo prije toga silazili na neku nižu razinu taj silazak neće biti moguće ponoviti putem strelice za natrag).

4) Prebirnik (browser) omogućava još i: vraćanje na naslovnu/početnu stranicu (home page), vraćanje na stranice koje smo prije (istoga dana ili proteklog tjedna i sl.) već posjećivali (history), te na stranice koje posjećujemo češće no ostale (favorites, bookmarks).

5) Dobro organizirani hipertekstualni dokument omogućava i putove povratka (odnosno napredovanja) vlastitim navigacijskim pomagalima; bilo strelicama (obično smještenim na dnu stranice) bilo riječima (rjeđe ikonama) koje označavaju (tj. upućuju na) pojedine dijelove dokumenta. U pravilu bi na taj način morali uvijek pronaći jednostavan put povratka iz virtualnog prostora dokumenta.


6) Obično se ne preporučuje više od tri razine podjele u hijerarhijski organiziranim dokumentima, a povratak se treba omogućiti putem a) skokova s razine na razinu i b) direktnog skoka na naslovnu/početnu stranicu.

7) Kazalo je najvažniji instrument orijentacije virtualnog svijeta, ono se može temeljiti na a. nesekvencijalnom pristupu → /ključnim/ riječima odabranim u skladu s

unaprijed određenim načelima (i provedenom leksičkom kontrolom kako bi se uklonile višeznačnosti iz jezika) iz nekog sadržaja i poredanima po abecedi;

b. sekvencijalnom pristupu → opisu strukture sadržaja (naslovi dijelova ili poglavlja, podnaslovi, međunaslovi i drugi elementi orijentacije) koji nam omogućavaju trenutačne skokove na odabrane cjeline sadržaja; ili

c. internom (unutarnjem) pristupu → kada smo upućeni samo na one dijelove cjeline dokumenta kojem smo pristupili (koji smo “otvorili”);

d. eksternom (vanjskom) pristupu → gdje nam je osim upućivanja na jedan ili više “mjesta o dokumentu” omogućeno i putovanje do drugih sadržaja odnosno do drugih “mjesta” koja su na različite načine povezana s temom trenutačno otvorenoga dokumenta; ili

e. vremenskom ključu (vremenska crta, “time line”) – kada sadržaj možemo pretraživati u odnosu na događaje, procese, dinamiku i sl. dakle kroz vremenski slijed zbivanja o kojima je riječ u sadržaju;

f. prostornoj lokaciji sadržaja – bilo na imitaciji odnosno reprodukciji stvarnoga prostora (fotografija), bilo na njegovom modelu ili pojednostavljenom prikazu (karti, crtežu i sl.), gdje je moguće odabrati sadržaj u skladu s njemu pripadajućom lokacijom; ili

g. podjeli po područjima interesa, djelatnosti, disciplina i sl. – što omogućuje pretraživanje u skladu s autorovom klasifikacijom i podjelom sadržaja na određene (tematske) cjeline i hijerarhijsko dijeljenje na sve manje podcjeline, podskupine itd.;

h. podjeli po medijima tj. načinu prikaza informacija → kada možemo koji puta iste ali češće različite dijelove sadržaja čitati/gledati/slušati putem odabira medija prezentacije, dakle u obliku teksta, fotografije, crteža, tablice, grafikona, zvuka, videa, animacije, i sl.;

8) Pretraživanje slobodnoga teksta (interno ili eksterno) način je kretanja koji zbog karakteristika jezika još nije do kraja usavršen no on uvijek omogućava onaj dodatni ulaz koji preostaje ako ni na jedan drugi način nismo došli do traženoga sadržaja.Svaka baza podataka, svaki »motor« za pretraživanje, kazalo, odnosno

katalog, ima vlastitu zbirku operatora, pravila i uputa. Neke dopuštaju približne odnosno booleovske pretrage, neke dopuštaju potragu samo za cijelim riječima a ne i za točnim nizom riječi, neke i to omogućuju stavljajući niz u navodnike, neke dopuštaju opće zamjenske znake (wildcards). Istovetni operator (na primjer booleovski, kadikad čak i zamjenski znaci) mogu biti rabljeni na razne načine u raznim instrumentima. Upute za korištenje »motora« za pretraživanje i kazala na njihovim kućnim stranicama u pravilu ne zadovoljavaju, tvrdio je PC World (siječanj 1996.).

Zato novinar mora naći vlastiti (ili najbolji) način uporabe svakoga pojedinoga sredstva pretrage. Ona (još) nisu standardizirana, osobito ne u raznim


linijskim pretragama. S druge strane, stalno ih poboljšavaju, sve su prijaznija za korisnika (user friendly) – ali nikada dovoljno.

Na Internetu se dogodilo da su pojedini motori za pretragu postajali standardi, pa su tako i njihovi načini nezamjetno postali standardnima. U zatvorenim (pretplatničkim) sustavima standard je postavio Lexis-Nexis. U otvorenima je standard bila Alta Vista, pa Yahoo!, a posljednjih godina barjak je preuzeo Google. Nijedan od motora, po nekim tvrdnjama, ne pokriva više od 15 posto sadržaja na Webu.

Evo, ipak, kratkoga općeg popisa operatora i filtara koji se mogu rabiti u novinarskoj kompjuterskoj pretrazi:

ključna riječ (keyword), jedna ili više njih (uglavnom je dovoljan razmak između njih, bez posebnog operatora)

potraga za točnim nizom znakova ili riječi (string), obično definiranima između navodnika (")

opći zamjenski znaci (wildcards) ? i * boolovski logički operatori (Boolean logic operators): AND, NOT, OR potrage za susjednim nizovima (proximity searches) brojčani operatori (numeric operators) pretrage polja (field searches) nadnevački operatori (date operators)

Internet već samom svojom logikom navodi da se potraže i dodatne informacije, bilo da na njih izravno upućuju oznake veze (links) na stranici koju proučavamo, bilo da nas sadržaj mami na dodatnu potragu nekim od pretraživača. Oblik i sadržaj uputnica ka dodatnim informacijama pregledno je razložio Prelog (1999a):

Bez pretenzija na izgradnju cjelovite tipologije umrežavanja informacija, analiza nekoliko stotina publikacija na Mreži (dnevnika, tjednika, ali i agencija te specijaliziranih servisa) pokazuje da se gotovo sve uputnice (linkovi, veze) mogu svesti na one koje su usmjerene:

prema prošlosti (što je o tome ranije pisano ili govoreno, povijest ideje ili događaja, katkad se pojavljuje i vremenska crta – “time line”, koja događaj, osobu ili pojam stavlja u povijesni kontekst ili uspostavlja uzročno-posljedični odnos);

prema medijskom pojašnjenju (što bi se o tome moglo bolje reći s pomoću drugih medija – zvuk, slika, video, animacija, grafikoni i sl.);

prema prostornoj organizaciji zbivanja (gdje je to u odnosu na cjelinu regije, zemlje, kontinenta ili svijeta, najčešće u obliku mape);

prema autoru teksta (tko je on i što radi, kako izgleda, što je još napravio); prema širenju problema, veza na drugu (srodnu) informaciju (što se još o tome

može pronaći, što je pisano u istom izvoru, što u drugima); prema “sređivanju”, odnosno sistematizaciji problema (gdje je pozicija teme,

događaja, problema, pojma u odnosu na nadređene ili podređene pojmove; upućivanje na neku klasifikacijsku shemu i sl.);

prema jezično-leksikonskim objašnjenjima (upućivanje na definicije ili objašnjenja u rječnicima ili leksikonima);


prema drugim dodatnim objašnjenjima putem drugih dokumenata ili predmeta (riječ je o pristupu koji najbolje objašnjava planetarni uspjeh virtualne prvo knjižare, a kasnije globalnog dućana Amazon.com; o svemu što nas zanima postoje knjige, kasete, programi i predmeti, pa ako baš želimo znati još više, bit će dovoljan jedan “klik” da to što želimo stavimo u naša kolica koja guramo u “cyber marketu”; koliko god knjiga ili predmeta stavili kolica nam nikada neće otežati jer u virtualnom prostoru ništa nema težinu…);

prema budućnosti (raspored relevantnih događaja, što je najavljeno, što će se dogoditi, itd.);

prema stvaranju novih konteksta (prilagođenih autorovim, odnosno korisnikovim viđenjima, putem kazala, ili pretraživanja putem “tražilica” i sl.);

prema razmjeni ideja, reakcija (komentari, prijedlozi, komuniciranje s autorom ili urednikom, uspostavljanje sustava rasprava – tzv. forum);

prema oglašivačima/sponzorima; prema javnim uslugama i obvezama (npr. zapošljavanje, prava manjina,

pomoć hendikepiranima i sl.). Jasno je da se ne promatra samo tekst, već se suočavamo s prostorom

koji ima i više od dvije dimenzije (dubinu mu daju uputnice, veze, a često i mogućnost povećanja prikaza informacija). Dio ponuđenog prostora (unutar ili izvan temeljnog teksta ili slike) dobiva nove funkcije (gumbi za kretanje, pretraživanje, povećanje i sl.).Takav tip uvida novinaru je koristan osobito ako želi sustavno sagledati

bilo sadržaje koje nalazi u otvorenim ili zatvorenim informatičkim sustavima, bilo njihovu strukturu i, osobito, logiku njihova strukturiranja. U svakodnevnom radu ta se struktura najčešće nadaje kao samorazumljiva ili, barem, zadana, pa ne razmišljamo o njoj onoliko koliko bismo trebali da bismo se suvereno u njoj snalazili – ili da bismo je prilagodili novim novinarskim sadržajima, odnosno potrebama.

Strategija pretraživanja se, u svakodnevnom radu, ipak najčešće svodi na uočavanje i rješavanje zadataka definiranih dobro postavljenim upitima, proizašlima iz samog zadatka, kako je to sažela citirana Nora Paul. Nekoliko primjera razrađenije strategije pretraživanja nudi Maja Jokić (1999).

Taktika istraživanja proizlazi iz strategije. Na primjer, ako smo odlučili istražiti temu »Istraživačko novinarstvo i etika«, ako smo odlučili da se, kao prvi korak, o tome informiramo na Internetu, kako bismo vidjeli što se uopće nudi i kako bismo, eventualno, dobili ideju za specifično sužavanje teme – preostaje nam da se organiziramo, mentalno i operativno, pa da krenemo na posao.

Sebi smo već, svjesno ili podsvjesno, postavili pitanja »5W/H«, kako sugerira Nora Paul. Dakle: tko?, što?, gdje?, kada?, zašto?, kako? Na toj osnovi ćemo pripremiti popis ključnih riječi. U ovom slučaju te bi riječi mogle biti: novinarstvo, novinari (i još eventualno: izvjestitelji, reporteri, dopisnici, izvještavanje), glasila, mediji; zatim: istraživanje, "istraživačko novinarstvo" (pripazite na navodnike kojima se omeđuje niz), vlast, moć, politika, malverzacije, zloporabe, kriminal; također: etika, moral, zajednica, "opće dobro"; možemo se dosjetiti i nekih autora koji o tome pišu, pa ubaciti i njihova prezimena: Kangrga, Alaburić, Pađen…


Razmislit ćemo gdje tražimo podatke, pa ćemo ovisno o tome popis ključnih riječi suziti (npr. ako nas zanima prvenstveno zakonski aspekt u Hrvatskoj, pretražit ćemo adresu Narodnih novina www.nn.hr, pa nam neće trebati prezimena, ni pojmovi koji ne ulaze u zakonsku terminologiju, npr. "opće dobro"; ako nas zanima cehovski aspekt pretražit ćemo stranice Hrvatskoga novinarskog društva na adresi www.hnd.hr, koje nećemo nasumce rešetati ključnim riječima uz pomoć pretraživača, pa ni Googleovom opcijom Search site, nego ćemo pretpostaviti da je tako važna tema predstavljena tematski i u dokumentima društva, pa ćemo od predloženih uputnika kliknuti Dokumenti HND (http://www.hnd.hr/dokumenti/index.php), gdje ćemo odmah moći ugledati uputnik Kodeks časti HND (http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks-231101.doc), koji nas vodi i do stavova o našoj temi.

Razmislit ćemo i o onome na što se želimo usredotočiti, pa možda nećemo koristiti ključne riječi jednu po jednu, nego rabeći boolovske operatore da nam prištede vrijeme i omoguće preciznije ciljanje (npr.: državnost AND sloboda, državnost OR sloboda, državnost NOT sloboda, itd.).

Želimo li istraživanje proširiti na prostor izvan hrvatskoga, ključne riječi ćemo prevesti na druge jezike, na primjer na engleski, koji, volens-nolens, funkcionira kao lingua franca svjetske informacijske zajednice. U slučaju koji smo odabrali kao primjer neke bismo termine naprosto preveli: journalism, journalists (i uz to: reporters, reporting, correspondents)… Neke bismo varirali: media, "mass media"… Neke bismo pak dodali jer u engleskome pokrivaju dio značenja za koja nemamo posebne pojmove u hrvatskome, na primjer: muckraking, muckrakers, odnosno: perception…

Ponekad se i za posve domaće teme može naći više informacija na engleskome nego na hrvatskome. Tražeći na Googleu pojmove "Investigative journalism" AND Croatia – našli smo 2190 rezultata; za pojmove "istraživačko novinarstvo" AND Hrvatska – rezultata je bilo 399.

Pri takvim potragama obično je veoma mali postotak pronađenih rezultata zaista koristan. One ne jamče ni da ćemo dohvatiti nešto za što znamo da je u Mreži, jer znamo da i najbolji pretraživački motori dosižu tek oko 15 posto pohranjenih dokumenata. Ali kad bi nam u prethodnoj potrazi valjalo samo 1 posto pronađenih materijala – to bi značilo gotovo 22 dokumenta.

Razborito kombinirajući različite postupke – npr. globalne pretrage, lokalne pretrage, ciljane posjete adresama koje već znamo (i koje smo, u svrhu lakšeg vraćanja, pohranili među Favorite) – postići ćemo bolji rezultat u manje vremena. Naravno da ćemo te potrage korištenjem informatičkih tehnologija dalje kombinirati, gdje treba, s klasičnim metodama pretraživanja po knjižnicama i drugim bazama nedigitaliziranih podataka – a sve to, ovisno o onome što istražujemo, s ostalim metodama, slijedeći pravila odabira istraživačke tehnike, o čemu je već bilo govora u ovoj knjizi.

http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks-231101.doc

http://www.hnd.hr/dokumenti/kodeks-231101.doc

http://www.hnd.hr/dokumenti/index.php

http://www.hnd.hr/

http://www.nn.hr/


RAČUNALNA ANALIZA PODATAKA

Uporaba informatičke tehnologije u istraživačkom novinarstvu ne svodi se na prikupljanje podataka, te na kasniju računalsku obradu teksta.

Računalo je daleko praktičnije od papira pri: izradi plana istraživanja, izgradnji baza podataka analizi prikupljenih podataka.

Garcia (1998) tvrdi da novinari presporo shvaćaju i premalo koriste pune prednosti računalne tehnologije: »Uporaba računalnog lista (spreadsheet) za analizu budžeta ili organiziranje podataka o otrovnim lučenjima na razumljiv način morali bi biti jednako tako općepoznati kao i korištenje telefona da bi se doprlo do izvora podataka. Među novinarima koji su dobili Pulitzerove nagrade 1995. njih pet je rabilo neku vrstu kompjuterskog analizatora, kao što su spreadsheet ili data manager. Evo naputka: rabite spreadsheet ako koristite pretežno brojke, mnogo izračunavate, a treba vam samo osnovno sortiranje stubaca.« On dodaje: »Koristite programe za obradu baza podataka ako imate mnogo podataka koje treba uspoređivati ili ako morate povezivati podatke u različitim bazama podataka.«

Carole Fleming, na sličan način, smatra da računalne listove valja koristiti za analizu numeričkih informacija, kao što su proračuni (državni, općinski ili korporacijski), trendovi plaća, stope kriminala, podaci iz popisa stanovništva itd., dok se baza podataka koristi za organiziranu pohranu informacija (de Burgh 2000: 187).

Ako novinar istraživač istražuje, na primjer, demografski trend, računalni list omogućuje da brzo usporedi stope nataliteta u nekoliko zemalja (ili nekoliko županija) i da ustanovi koliko natalitet pridonosi tome demografskom trendu. Baza podataka će mu omogućiti da lakše usporedi različite podatke, kao što su stopa zaposlenosti, dohodak po glavi stanovnika, broj stanovnika po stambenoj jedinici, stopa obrazovanja, pripadnost vjerskim zajednicama itd., da bi lakše zaključio koliko je demografski pad ili demografski boom rezultat nekog od tih čimbenika.

Baza podataka može poslužiti i za pohranjivanje podataka ekstrapoliranih u pretragama otvorenih ili zatvorenih sustava, online ili unutar vlastita računala. Tako pohranjeni podaci mogu buduće pretrage učiniti i bržima i djelotvornijima (primjer za to nudi i Radu 2004: 2).

Uporaba računalskih listova i baza podataka mnogo je češća u Sjedinjenim Državama, gdje se mnogi podaci rutinski dobivaju u elektronskom obliku (npr. na CD-ROM-u), nego u Velikoj Britaniji, gdje Data Protection Act omogućuje vlastima da zaustave informaciju – tvrdi Fleming (de Burgh 2000: 188). Stanje je još nepovoljnije za korisnike u zemljama u tranziciji, gdje je novinar sretan kad podatke dobije i na papiru.


Svejedno može biti korisno i takve brojčane podatke unijeti »pješke« u računalni list, uspoređivati ih razvrstavajući ih po raznim kriterijima, jer takva rangiranja znaju »otvoriti oči« – a pohrana u bazi podataka olakšava kasnije usporedbe, npr. s novim zemljama odnosno županijama, ili s istima u kasnijim razdobljima.

U istraživačkom novinarstvu moguće su i razne druge vrste računalne analize.

Jedna od najpoznatijih i relativno često korištenih jamačno je statistička analiza. Može se koristiti za ekonomske, demografske i razne druge podatke, za obradu gledišta jednako kao i za tretiranje činjenica.

Računalna analiza teksta može također ponuditi neočekivane rezultate: lingvistička analiza može poslužiti za utvrđivanje autorstva nekog teksta (npr. konfrontacijom frekvencija pojedinih karakterističnih riječi ili sklopova); frekvencijsku analizu je John Naisbitt uspješno koristio za ispitivanje trenda u nekom društvu u neko doba:

Osnovna je svrha analize sadržaja javnih glasila da omogući kvalitativnu procjenu nekih poruka i njihovo kvantificiranje u skladu s unaprijed utvrđenim kriterijima i normama. Metode analize sadržaja javnih glasila proiz-vod su ratne kontrašpijunaže u SAD. Iznašli su ih Lazarsfeld i Lasswell kako bi prikupili informacije o neprijatelju do kojih bi se inače moglo doći nekom od metoda ispitivanja javnog mnijenja. Već 1942. Lasswell ju je upotrebljavao za indiciranje ideoloških trendova, a 1953. su Berelson i njegova škola pokazali široku upotrebljivost te metode za otkrivanje trendova koje nije moguće otkriti drugim metodama analize. Napokon, Naisbitt je to primijenio u marketinške svrhe. (Bešker 1990) Koristili smo je i za uočavanje trenda koji je u drugoj polovici

osamdesetih vodio prema ratovima u tadašnjoj Jugoslaviji (ibidem); može je se rabiti i za komunikološku analizu samih sredstava javnog informiranja (ibidem).

Presudan za takva istraživanja je odabir analitičke matrice, koja mora biti prilagođena specifičnoj eklektičkoj strukturi analiziranih glasila (ili drugih predmeta istraživanja)

Matrica je istraživački instrument, primjenjivan ponajviše u psihometriji i sociometriji. Riječ je, zapravo, o vrsti testa pomoću kojega se prepoznaju, zahvaćaju i ekstrapoliraju različite poželjne informacije iz analiziranog priloga.

Najveća poteškoća u analizi sadržaja upravo jest konstrukcija valjane, pouzdane i osjetljive matrice, te izbor ili uvježbavanje klasifikatora. Naravno, taj se problem pojednostavljuje ukoliko se u istraživanju medija ispituju samo trendovi.

Osnovno pitanje matrice je jedinica koja se istražuje. U načelu to može biti samo cjeloviti prilog. Glavni ponder priloga je također presudno značajan, jer o njemu ovisi sumjerljivost rezultata. Praksa je da za tiskane medije


ponder bude površina (izražena gotovo isključivo u cmø), a za auditivne i audiovizualne duljina trajanja emisije (izražena gotovo isključivo u minutama).

Naravno, definicija priloga može varirati od slučaja do slučaja, osobito u auditivnim i audiovizualnim medijima. Ukoliko se cilja određena populacija, potrošač nekoga specifičnog tipa emisije, onda će najčešće cijela emisija biti prilog. Ukoliko se tretiraju, međutim, informativnopolitičke emisije, poput dnevnika ili magazina, tada će prilog biti svaka jedinica – vijest, komentar, feature itd., a morat ćemo ustanoviti i njihov odnos (on također govori o psihosocijalnom trendu: veći udio featurea spram informacija govori o opuštenijem i stoga potrošački povoljnijem razdoblju, a prevladavajući ili apsolutni udio informacije – npr. u vigiliji izbora i u njihovu toku – govori o razdoblju veće napetosti).

Ključan faktor u istraživanju, dakako, ostaje čovjek. Na njemu je da donese ključne odluke: urednik ili nakladnik o opsegu i proračunu istraživanja, novinar o navedenim metodološkim dilemama, a klasifikator o identificiranju i svrstavanju pojedinih elemenata u istraživanju.

U tim se elementima ništa nije promijenilo tehnološkim razvitkom – ali su ključne promjene nastale u brzini, trošku i pouzdanosti istraživanja. Svako takvo istraživanje se obrađuje i finalizira daleko brže, jeftinije i preciznije ako se koriste računala (i specijalizirani programi; ali za poneku analizu dovoljna je i neka od banalnih funkcija programa za obradu teksta, spreadsheeta ili inog programa).

Kompjuter ne može obaviti istraživanje umjesto čovjeka. No, njemu se može povjeriti najmukotrpniji i najdosadniji dio posla – prebrojavanje i sortiranje podataka – štedeći pritom novac izravno (softwareom jeftinijim od ljudskog rada) i neizravno (uštedom vremena, potrošnog materijala itd.).


ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO I MEDIJI

PREDNOSTI I MANE TISKA

Orlanda Obad

Istraživačko novinarstvo u pisanim glasilima ima više prednosti nego mana. Počnimo s lošim vijestima: u usporedbi s elektroničkim medijima, prije svega s televizijom, dnevne novine, tjednici i mjesečnici imaju znatno manje recipijenata. Prema podacima koje je u prosincu 2003. godine objavio istraživački centar Media Metar, ukupan zbroj čitatelja svih dnevnih novina u Hrvatskoj otprilike je jednak broju gledatelja Dnevnika, središnje informativne emisije Hrvatske televizije: u prosjeku, oko milijun i pol ljudi.

To nikako ne znači da istraživanja novinara koji rade u pisanim medijima prolaze neopaženo. Naprotiv. Istraživačke teme obrađene u novinama i tjednicima u javnosti u pravilu izazivaju žestoke reakcije, a pitanje zašto se informacije koje odlaze u eter doživljava manje opasnima od tekstova koji se tiskaju na novinskom papiru, vjerojatno zalazi u područje socijalne psihologije. Tek, nekoliko izreka koje su se uvriježile u našem svakodnevnom govoru daju naslutiti da naše kulturalno naslijeđe pisanom daje prednost u odnosu spram usmenoga. Želim to »crno na bijelo«, »kroz jedno uho unutra, kroz drugo van«, »rekao pa porekao«...

Zakon ne pravi razliku između pisanih i drugih medija, ali u praksi ipak gore prolaze oni koji nečije ime nepravedno umrljaju tintom. Ipak, nije to jedini razlog zašto je tijekom devedesetih velika većina novinara, koje su državni dužnosnici (i priključeni im interesni krugovi) tužili zbog klevete i nanošenja duševnih boli, radila u pisanim medijima. Naime, količina i kvaliteta istraživačkog novinarstva u pojedinim redakcijama u snažnoj je korelaciji s političkim pritiskom. Tako, zapravo, ne čudi što najveća televizijska kuća u Hrvatskoj danas, nakon cijelog desetljeća izravne kontrole, ima manje istraživačkih priča od većine novinskih redakcija...

Istraživački su novinari u pisanim medijima pod neprestanim pritiskom svijesti o tome da njihove članke prate i čitaju tisuće ljudi, pogotovo ako je riječ o visokotiražnim novinama. Čitatelji novinske članke izrezuju, lijepe ih jedni drugima na vrata, podcrtavaju sporne dijelove teksta flomasterom, fotokopiraju i šalju poštom. Pogrešnu informaciju koja je objavljena u nekom elektroničkom mediju može se ispraviti već kroz nekoliko sati, ali pogrešan naslov u dnevnim


novinama na kioscima će širiti laž i sramotiti autorovo ime cijeli dan. Ako je riječ o tjedniku, još sedam puta duže.

U odnosu spram drugih medija, istraživački novinar u pisanim glasilima većinu procesa istraživanja prolazi sam. Sam određuje kada će se i s kime sastati, koliko će vremena provesti na određenom mjestu, hoće li se s istim sugovornikom susresti više puta. Što je tu prednost, mogu razumjeti samo televizijski novinari koji su proveli bar jedno poslijepodne sa snimateljem koji nije bio osobito motiviran za rad, ili radijski novinari čiji su telefonski intervjui uvjetovani slobodnim terminima u studiju.

Još jedna dobra vijest: članak objavljen u pisanim medijima može biti u potpunosti utemeljen na izjavama neslužbenih izvora. Dok radio iziskuje snimljeni ton, a televizija makar kakvu snimku, istraživački članak u novinama može biti atraktivan i dobro opremljen i bez fotografija sugovornika. Tu su prednost, međutim, neke redakcije koristile neselektivno pa je dolazilo i do hipertrofije anonimnih izvora. Ako se to u nekim, ili čak u većini slučajeva moglo opravdati posvemašnjom nedostupnošću službenih informacija, povremeno su se zbog pretjerane uporabe anonimnih izvora događale i posve nepotrebne manipulacije novinarima.

Nedostatak slike, odnosno tona istraživačkom novinaru ponekad i odmaže. Kada postavi najdelikatnije pitanje, u prepričanoj ili citiranoj izjavi neće se čuti ili vidjeti kako je sugovornik reagirao. Kada mu i deseta osoba odbije dati odgovor na neko zanimljivo pitanje, u tekstu se neće čuti sugovornikov strah, ili vidjeti zatvaranje vrata pred nosom. U takvim situacijama novinari u tisku imaju mogućnost koju nedovoljno koriste: opisivanje. Ton kojim je netko nešto izjavio, promijenjen izraz lica, uznemireno držanje ili premetanje kemijske olovke iz ruke u ruku – za sve bi to trebalo biti mjesta u završnoj verziji novinarskog teksta.

Kako će prezentirati temu koju istražuje – trebalo bi da novinar o tome počne razmišljati već u istraživačkom procesu. Koja bi fotografija najbolje prikazala problem koji predstavlja? Je li potrebna i koja druga vrsta ilustracije? Mnoge redakcije u proizvodnji tzv. infografike danas koriste specijalizirane kompjutorske programe koji u relativno kratkom roku mogu proizvesti grafičke prikaze u rasponu od jednostavnih »pita«, kojima se prikazuju statistički rezultati istraživanja, do sofisticiranijih tlocrta zgrada ili, recimo, prikaza kadrovske križaljke Ministarstva obrane.

Neko je vrijeme u istraživačkom novinarstvu bilo u modi objavljivati i preslike dokumenata na kojima se temelji tekst. Pojedini su urednici forsirali takvu opremu, vjerojatno iz uvjerenja da će popratni dokumenti povećati vjerodostojnost teksta (pod egidom: »zbilja vam govorimo istinu«), odnosno da će nečiji potpis ili isječak iz originalnog spisa pojačati čitateljevu znatiželju (»pogledajte sami kako to izgleda«). Čini se da posljednjih godina hrvatske redakcije napuštaju tu praksu, pa se takva oprema u novinama koristi sve rjeđe, samo u slučajevima kad ekskluzivnost objavljenog materijala to opravdava.


Uostalom, rijetki preslici dokumenata izgledaju atraktivno: u novinama ipak najbolje prolaze fotografije ljudi. Tako, primjerice, u dnevnim novinama slika vrijedi tisuću riječi, i to doslovno. Naime, jedna dobra fotografija može »držati« tekst od tri i pol kartice teksta, što je, otprilike, ekvivalent tisuću riječi.

Vjerojatno najvažniji dio opreme teksta u tiskanim glasilima je naslov. Hoće li se u tom dijelu produkcije, koja se naziva i prijelomom teksta, novinari sukobiti s urednicima, ovisi i o njihovu osobnom stavu. Neki novinari, naime, drže da je njihov posao završen kad stave točku na posljednju rečenicu u tekstu. Drugi, pak, nad svojim tekstovima bde do samoga kraja, sve dok nisu posve sigurni da im tekst u posljednji trenutak nije neznalački skraćen ili naslovljen.

Bez obzira na pristup, novinari u pisanim medijima brzo upoznaju gramatiku svog lista. U dnevnim novinama nije svejedno hoće li informacija biti objavljena u dnu dvanaeste stranice, ili kao udarna tema na naslovnici ili na trećoj stranici. Cenzura ima više od jednog lica: ponekad će redakcija objaviti »problematičnu« priču, ali na stražnjim stranicama i uz naslov koji odvraća od čitanja. Ta se pojava u novinarskom slengu obično naziva pokapanjem priče, što je i nezgrapan i, na žalost, prilično točan prijevod engleske sintagme.

NA RADIJU UVIJEK OSTAJE SNIMAK

Silvija Šeparović

Nalaženje i istraživanje kakve priče za radio ne razlikuje se od istog posla bilo u kojemu drugom mediju. Ista je znatiželja, glad za informacijom ili istinom, potrebna pri bilo kojem drugom novinarskom izrazu. A sve uvijek počinje nekim sitnim, naoko zanemarivim podatkom, dnevnom viješću. Hoće li je novinar prepoznati – ovisi o njegovu novinarskom njuhu. Premda se čuje da bi svaki novinar morao biti istraživač, to se ne može reći baš za svakoga. Iako je u novinarskom defaultu da se uvijek propituje i pita, istražuje i njuška, sumnja i dokazuje. U svim novinarskim i medijskim izrazima i oblicima.

Kad je radio posrijedi, jasno je da je – među elektroničkim medijima – on u sjeni prije svega televizije, a kao staromodan donekle možda i Interneta, premda je to teško zamjetno u zemlji sitnog broja njegovih korisnika. Nekad su se obitelji skupljale oko radija, danas kad se i skupe - tu je carica televizija. No, radio uvijek može služiti kao zvučna kulisa, a o umjesnosti onih koji se odluče da je baš radio taj na kojemu se žele izraziti ovisi koliko će njihov zvuk biti zanimljiv i intrigantan. A bit će intrigantni prije svega ako nanjuše, naravno, dobru priču. Koju onda, dakako, treba dobro prokopati. I tu, dakle, vrijede ista pravila kao i u drugim medijima.


Ono što radio jest – zvuk dakle – njegova je prednost, ali i mana. Istraženu se priču u novinama može ispisati bez problema, pozivajući se na neimenovane izvore bliske tome i tome, koji su informaciju ustupili off the record, moguće je prikazati dokumente do kojih se došlo i koji dokazuju otkud priča. I na radiju se, dakako, može upotrijebiti sve to, to jest ispisati da bi bilo pročitano, ili da to pročita voditelj – ali u tom slučaju program postaje dosadan. Može ga se »ucifrati« da bi zvučao zanimljivo: unijeti malo drame, npr. odabirom vokala ili vokalâ (korištenjem glumaca, različitih glasova). Gotovo je besmisleno na radiju raditi priču koja neće imati niti jedan snimljeni razgovor ili izjavu, pa bih se u tom slučaju prije odlučila za razgovor voditelja s novinarom koji je priču istraživao.

Takav slučaj je, na primjer, slučaj Davida Kellyja, nazovimo ga tako. Novinar Andrew Gilligan, s BBC-jeva Radija 4, objavio je u svibnju 2003, pozivajući se na izvor iz ministarstva obrane, da je Blairova vlada odlučila malo »uljepšati« (“sex up” – to je bio izraz koji je Gilligan upotrijebio) svoj dosje o iračkom oružju za masovno uništenje – takozvani September Dossier – kako bi javnost lakše prihvatila odlazak u rat u Iraku. Gilligan je to izrekao baš u razgovoru u studiju uživo s voditeljem. I premda za radio kažu da je medij u kojemu se može puno žešće stvari izreći a da bude pritom manje reakcija (jer izjava nema crno na bijelo) nego, recimo, kad se isto uradi u novinama, ovaj slučaj je protresao Blairov mandat, ali i BBC, do samog mu vrha. U nemilosrdnoj potrazi za krticom u ministarstvu obrane, koja je sličila na lov na lisicu, izvor je otkriven: mikrobiolog i čovjek koji je zadnjih 10 godina bio članom inspekcije iračkog oružja, David Kelly. Zbog pritiska Kelly se ubio, Blair je naredio istragu (poznata Huttonova istraga) koja je za njega na kraju završila povoljno, njegov spin doktor Alastair Campbell morao se povući u sjenu, nešto žući tisak pisao je da se Blair zaprljao Kellyjevom krvlju, a sigurno je da će se taj slučaj spominjati kao bitna točka u njegovoj vladavini. I BBC-ju je nezaboravan, jer su dva vodeća čovjeka dala ostavke, Gilligan je dao otkaz, a moguće su i daljnje posljedice po funkcioniranje i financiranje toga javnog diva. To je dakle afera, ne baš na razini Watergatea, ali ipak velika, a proizveo ju je – radio.

Dakle, kad se radeći za radio istražuje neku priču a pritom se ima samo informacije off the record i dokumente, za radio je to porazno ali nije neizvedivo.

Smišljanje strategije pristupa istraživanju i određivanje što će se odnosno koga će se snimati – to je tek početak. Dogovori o intervjuu obavljaju se na različite načine. Za velike priče trebat će dogovori oči u oči, nagovaranja preko poznanika, prijatelja, rodbine – ali i to je opet »tehnika« koju rabe svi, bez obzira na medij. Po radijima se danas često čuju snimci telefonskih razgovora, pa se cijele emisije sastoje od intervjua snimljenih telefonom. Snimanje razgovora telefonom, uglavnom je rezultat komotnosti novinara, ali jasno je da se u mnogim slučajeva izjava, odnosno razgovor, moraju snimati preko telefona


jer su osobe naprosto nedostupne za izravno snimanje, bilo da su na putu ili na drugi način spriječene. Ili je u cajtnotu sam novinar istraživač, iako pri istraživanju zapravo ne bi smio biti u vremenskom škripcu. Dobro je razmišljati i o toj tehničkoj strani, jer vrlo je bitno da je i samom slušaocu razumljivo ono što je rečeno novinaru, da je čujno i razgovijetno a da slušalac ne mora »sjediti ušima« na zvučniku.

Snimanje telefonom može biti veoma korisno, na primjer kada se dokazuje koliko su osobe s kojima se želi stupiti u kontakt neuhvatljive (snimaju se, u tom slučaju, izgovori tajnice te osobe), kada vas netko »skida« s mobitela iako je dogovorio intervju, ili naprosto naprasno prekida razgovor u trenutku kad mu se postavi pitanje koje mu ne odgovara. Tu ostaje ton i taj je ton – premda nema nekog velikog sadržaja – silno bitan. Ilustrira nevoljkost osobe da odgovori na pitanje za koje novinar smatra da je bitno javnosti. Osim toga, čak i ton nečijeg odgovora može puno toga reći. To se može iskoristiti radi »pojačavanja« priče: kad nekome glas zadrhti, zatreperi, zaškripi – to se čuje. Pustivši taj ton vi niste rekli da netko zaobilazi istinu ili laže, nego ste slušaoca naveli da misli u tom smjeru… ili … naprosto posumnja.

Ponekad netko želi dati intervju ili izjavu, ali ne želi biti prepoznat. To se rješava lako – obradom zvuka u studiju: bilo ubrzanjem ili raznim filtriranjem.

Tajno snimanje? BBC-jeva biblija za novinare i urednike (odnosno knjižica kojom se moraju voditi kad proizvode svoje programe “Producers’ guidelines, BBC’s values and standards”) zabrinuta je prije svega za privatnost, jedno od njihovih temeljnih načela pri izradi programa, pa ondje piše da pri tajnom, skrivenom snimanju treba poštivati pravo osoba na privatnost, treba ih tretirati fer. Kaže se da takvo snimanje ne bi smjelo biti korišteno kao redovita, rutinska metoda, niti kao nešto sto će unijeti malo drame u izvještaj. Iznesen je ondje popis slučajeva u kojima je tajno snimanje prihvatljivo. BBC-jeva biblija tu spominje i da se ponekad može snimati otvoreno a da se ne kaže da je to za objavljivanje. Može se, dakle, zaključiti da se puno toga može zapravo i na strogom BBC-ju. Bitan je jedino smisao. To jest važnost vaše priče.

I na kraju, dakle kad ste prikupili sve što ste prikupili – to treba i složiti a da ima smisla. Postoje mnogi putovi do istog cilja – završene emisije. Predmontaža, na primjer – dakle montiranje smislenih cjelina u grubo. Dijelove koje ćete koristiti mogu biti označeni u transkriptu po kojemu se onda na kraju montira. A to znači da treba imati transkript. No može se raditi i bez transkripta.

Dakle, sve opcije su otvorene, samo je pitanje kako ćete to imati na okupu. I to samo tehnički. Jer da bi se priču dobro složilo, njene ključne točke prije svega trebaju postojati u glavi. Najjednostavnije bi bilo kad bi se svakog sugovornika pustilo da kaže što ima, pa onda drugoga, i tako po redu. To je dakako jednostavno izvesti ali prilično neinventivan i dosadan pristup. Zanimljivijem i informativnijem programu vodi pametna montaža. Smatram je bitnom a za radio presudnom. »Pametna« montaža priču će činiti vašom:


kombinirate sugovornike i tonove koje ste snimili, podređujete ih svom tekstu i priču vodite smjerom koji ste sami sebi zadali. Na papiru se može napisati kostur - nabacane misli koje slažete u nekom redu, i kojega se ne morate držati, ali tako imate ispred sebe sve što ste procijenili da u emisiju ući treba. I - krenite.

Sve u svemu – kad je radio u pitanju – zvuk vam mora biti stalno na pameti. To radio čini radijem i priču radijskom pričom. I ima jednu veliku prednost pred, na primjer, pisanim medijima: ako vas netko demantira vi uvijek imate snimku, ako netko kaže da je pogrešno shvaćen – vi i dalje imate snimku.

TELEVIZIJA JE SLIKA

Ivana Petrović

Za razliku od tiskanih medija i radija, gdje dominira, detaljan opis događaja – televizija je slika. Nema riječi koja može tako vjerodostojno prenijeti neki događaj kao živa slika, kao stvarnost. Televizijski arhivi su nacionalno bogatstvo države. Oni su najživlji svjedoci vremena, pa i pošto suvremenici raznih povijesnih zbivanja više nisu među živima. Televizija je ujedno najjači medij, najviše se konzumira i utječe na javno mišljenje. Usporedbe radi: u Hrvatskoj Dnevnik Hrvatske televizije dnevno gleda pet puta više stanovnika nego što je zbroj svih tiskanih novina kupljenih mjesečno u Hrvatskoj!

I zbog toga istraživačko novinarstvo na televiziji zahtijeva: odgovornost novinara, istinitost i vjerodostojnost javno izrečenih teza.

Istraživačko novinarstvo na Hrvatskoj televiziji zasad se ne razvija u redakcijskom smislu i nije apostrofirano kao važna točka u uređivačkom konceptu. Istraživačke teme uglavnom se svode na interpretaciju već »prežvakanih« priča objavljenih u tisku, što je nerijetko zamka – jer ti tekstovi nerijetko vrve pogreškama, pogrešnom percepcijom i loše utvrđenim kontekstom. Nerijetko su pisani u korist nekog lobija – političkoga, gospodarskoga, pa čak i kriminalnoga –ili objavljeni i analizirani po neformalnim i anonimnim izvorima.

Teme tako preuzete na Televiziji, prerađene i interpretirane bez osobnoga autorskog stava, dobivaju na »javnoj težini«. Reciklirana istraživačka priča, pa i više puta objavljena u tiskovinama, biva demantirana tek nakon objave na televiziji, tek tada izaziva snažnu javnu reakciju prozvanih, spominjanih, intervjuiranih, odnosno nedostupnih koji odjednom postaju dostupni itd. To je moć televizije spram drugih medija. Ipak, ne može se poreći da na Hrvatskoj televiziji nema dobrih – svježih, intrigantnih i analitički prikazanih –


istraživačkih reportaža. Dakako da ima. Samo što ti rezultati zasad ovise isključivo o osobnoj hrabrosti i stručnoj kompetentnosti autora.

Za uspješno televizijsko istraživačko novinarstvo potrebne su ove pretpostavke:

posebna redakcija, tim iskusnih novinara, vrijeme, novac.

Istraživačka reportaža je ne samo najzahtjevnija, nego i najskuplja forma televizijskoga novinarskog izraza.

Tehnike istraživanja kojima se služi televizijski novinar istovjetne su tehnikama kojima se služe kolege iz drugih medija. Te su tehnike opisane u ovom Priručniku.

Posebnosti istraživačkog novinarstva na televiziji proizlaze baš iz toga što je televizija slika, što činjenice mora pokazati, što izjave moraju biti rečene u mikrofon pred kamerom. Evo nekoliko elemenata, koji su rezultat osobne višegodišnje prakse.

Valorizacija izvora i potencijalnih govornika u reportaži

Ne volim anonimne dojave kao mogući prvi trag u istraživanju. No, ako anonimni sugovornik – koji je na tko zna koji način došao do broja mobitela novinara, točnije: ciljano ga odabrao – ponudi zanimljiv »sirov materijal«, potrebno je detaljno vrednovati svaki navod iz njegove priče. Sve navode raščlanim, stavim ih na papir, svaki pojedinačno ocjenjujem od 1 do 5 (sličnim ocjenjivanjem služe se i policijski istražitelji), pa tražim međusobnu logičnu vezu između tih navoda. Sve zajedno nastojim provjeriti u još najmanje dva nezavisna izvora (poželjno je i više), koji međusobno ne znaju jedan za drugoga. Slično je i sa sugovornicima, bilo nužnim sudionicima priče, bilo onima koje smo sami odabrali za meritoran komentar. Unaprijed sam skeptična prema onima koji su mi spremni sve kazati "off the record" a ne u kameru.

Izjave sa svake strane

Televizijska istraživačka reportaža, na način koji nerijetko vidimo u tiskovinama nezamisliva je bez izjava po mogućnosti svih sudionika u priči. Istraživačka reportaža bazirana isključivo na »izvorima koji su željeli ostati anonimni« nikad neće i ne može biti objavljena. Objaviti je značilo bi ne samo srušiti osnovne postulate dinamike TV izvještaja, već biti nevjerodostojan i neodgovoran. Svakako da nije zabranjeno iznošenje podataka dobivenih i od izvora koji žele ostati anonimni, ali tek nakon što smo tonskim izjavama potvrdili ili negirali osnovne teze istraživačke priče i čuli sve strane. Primjera radi: Ako istraživačka reportaža sadrži osam elemenata, minimalno ih pet


moramo imati u tonskom iskazu. Preostala tri – ako smo ih valorizirali i ukoliko se uklapaju u kontekst – možemo iznijeti pozivajući se na izvor koji je ostao anoniman. Poželjno je to učiniti uz stanovite opaske kojima se ipak, i kao autori, ograđujemo od želje našeg sugovornika da ostane anoniman. To nije potrebno jedino ako utemeljeno sumnjamo odnosno ako znamo da život našega sugovornika može biti ugrožen, ili već jest ugrožen. Štoviše, tada smo dužni zaštititi njegov identitet.

Slika

Ni najbolji tekst na svijetu, kandidat za Pulitzera, ne znači ništa u smislu dobre televizijske istraživačke reportaže ako nemamo dobru sliku i njezin "govor". Grimase, pogled, pa i šutnja naših sugovornika – mogu govoriti više od riječi. Sliku zbivanja koja nam nedostaje i koju nismo bili u mogućnosti snimiti rješavamo »nadomjescima«. To može biti arhivski snimak kojim možemo na neki način »oživjeti« ono o čemu govorimo, može bit gluma, dakle glumljena rekonstrukcija događaja, a u posljednje vrijeme za rekonstrukcije se koristi i kompjutorska animacija.

Način pisanja i interpretacija

Kad je posrijedi televizijska istraživačka reportaža, dakle priča koja traje možda 10 ili, u iznimnim slučajevima, čak i 15 minuta, i koja sadrži puno elemenata koji se međusobno isprepliću, osobito je važno da tekst koji će pratiti sliku napišemo kratkim i jasnim rečenicama. Uvijek treba poći od osnovnog pravila televizijskog novinarstva prema kojem gledatelj (za razliku od čitatelja reportaže u tisku) nije u mogućnosti reportažu pogledati ponovo ili više puta, sve dok mu sve ne postane jasno. Gledatelju televizijske istraživačke reportaže mora sve biti jasno odmah.

Jačini priče pridonosi i dramaturgija čitanja teksta. Svakako da nećemo na isti način pročitati temu koja govori o korumpiranosti državnih dužnosnika i njihovoj upletenosti u narkomafiju i temu koja govori o zlostavljanoj djeci, njihovim psihičkim patnjama i smrti. U tom smislu postoji velika razlika u percepciji govora u televizijama zemalja jugoistočne i srednje te zapadne Europe. BBC, najglasovitija svjetska javna televizija, nema fonetičare. U njih postoji tzv. voice coach (trener glasa), dakle stručnjak koji s novinarima vježba isključivo dramatičnost interpretiranja, ne mareći pritom je li naglasak na prvom ili drugom slogu ni kakva je boja glasa. U nas se više vodi računa o izgovoru, pravilnim stankama i naglascima, nego o dramatičnosti i sugestivnosti u interpretaciji reportaže. I to drugo osobno smatram iznimno važnim.

Predrasude i predodžbe


U televizijskome, ali i svakome drugome istraživačkom novinarstvu, iznimno je važno na početku istraživanja sve mogućnosti ostaviti otvorenima i ne stvarat apriorne zaključke. Konkretno, kao jedan od sudionika priče koju istražujemo može se naći osoba koja nam je poznata po nečasnim radnjama, kvarnosti, licemjerju, korumpiranosti itd. Sve te »atribute« moramo eliminirati na početku rada kao irelevantne. Jer ta predodžba, iako utemeljena na činjenicama iz života osobe, može biti naša vlastita mentalna zamka koja će nas odvesti u krivome smjeru. Svako novinarsko istraživanje je zasebna cjelina, što znači da svako počinjemo od početka.

Završni komentar

Teorija po kojoj televizijski novinar, osobito istraživač, treba da iznese stavove svake strane, a ostati bez svog stava, te prepustiti gledateljima da oni nešto »sami zaključe« – pogrešna je. Novinar bez stava nije novinar. Posljednji dio istraživačke reportaže čini upravo stav, iznesen u formi »završne riječi« ili završnog komentara. Stav, međutim, nije ono što mi osobno mislimo o nekome ili nečemu: stav je ono što je proizašlo iz istraživačke priče i do čega smo došli svojevrsnim »prikupljanjem dokaza«. Ako »dokazni materijal« procijenimo nedovoljnim za čvrst stav u završnom komentaru, naše gledište može biti izrečeno i u formi retoričkog pitanja.

Televizijski novinar istraživač, osobito na javnoj televiziji koja je dužna iznositi provjerene činjenice, ne smije se bojati iznijeti svoj stav dobiven istraživanjem, ako je on čvrst i argumentiran. Ne treba se osvrtati ni na činjenicu je li stav njegova završnog komentara potvrđen kroz novinske članke i je li općeprihvaćen u određenim krugovima. Moć televizijskog novinara baš je u tome da istinitim činjenicama utječe na ispravno formiranje javnog mišljenja.

NEISKORIŠTENE MOGUĆNOSTI INTERNETA I MULTIMEDIJALNOSTI

Inoslav Bešker

Interaktivnost je ključna riječ kada treba opisati razliku između Interneta i ostalih glavnih medija u novinstvu (tiska, radija, televizije). Istina je da novinstvo na Internetu samo iznimno koristi tu razliku.

Internet je omogućio još jednu podjelu informacijskih sadržaja, ovaj put s obzirom na njihovu promjenjivost, uočio je Prelog (1997). On informacijske sadržaje, dakle i novinarske priloge, dijeli »u dvije temeljne skupine; promjenjivi i nepromjenjivi. Ovi prvi su napisani i završno uređeni dok su drugi


predstavljeni samo kao veze prema adresama na Mreži, gdje se mogu pronaći neprestano osvježeni podaci.«

Promjenjivost je prisutna ali ni danas (2004) nije znatnije korištena, kamoli da preteže. Većina glasila na Internet prenose izdanja s drugog medija: iz tiska, s radija, s televizije. Čak i kada pripravljaju informaciju samo za Internet, urednici kao da misle samo u gabaritima još tradicionalnijih medija.

Agencije koriste Internet doslovce kao medij, za distribuciju, jer je njihova emisija tako i tehnički i ekonomski dostupnija negoli bi bila na posebnoj liniji (online) – ali im je sadržaj zaštićen lozinkom, kako ga ne bi mogao koristiti itko osim pretplatnika (osim što omogućuju svima da vide ili naslove (IKA) ili nekoliko probranih informacija (Hina), u svrhu reklamiranja vlastite tržišne ponude.

Televizijska i radijska glasila rabe Internet ne samo za emitiranje svojih programa (koji tako mogu doprijeti svuda po svijetu), nego i za objavljivanje dijela svojih informacija u tekstualnom obliku, proviđen eventualno streamovima (koje korisnik tako može čuti odnosno vidjeti i izvan doba emitiranja). U Hrvatskoj su zabilježena i auditivna glasila koja bi teško bilo nazvati radijskima, budući da emitiraju program, ali samo u kyberprostoru, a ne i u eteru (preko radijskog medija), o čemu je izvijestila još Mučalo (2001).

Tiskana glasila u Hrvatskoj (ne sva) objavljuju na Internetu izbor iz sadržaja svojih tiskanih izdanja. Nekima je sadržaj zaštićen lozinkom dostupnom jedino pretplatnicima (npr. Feral Tribune), neka se objavljuju na Mreži tek pošto im je glavnina tiskane naklade uglavnom već prodana (npr. Slobodna Dalmacija). Večernji list je prvi (tek u prvoj polovici 2004) uveo praksu, već uvriježenu u mnogim inozemnim dnevnicima prenesenima u Mrežu, da na Internetu budu ažurnija, dodajući stalno nove vijesti. U inozemstvu neki od njih na Internetu nude i tekstove odmah pošto su uređeni za objavljivanje, dakle i dan prije negoli će osvanuti u tiskanom izdanju (www.larepubblica.it), ali to nitko u Hrvatskoj ne čini. Neke dnevne novine koje imaju više različitih izdanja objavljuju na Internetu sadržaj prvog izdanja, zaključenoga prethodnog dana popodne, koje je bilo zastarjelo već večer ranije (npr. Vjesnik). Jutarnji list odbija biti nazočan na Internetu.Preobrazba novinstva na Internetu u internetsko novinstvo spora je jer je

novinsko tržište na Internetu još malo i rahlo. Utoliko internetsko novinarstvo još ostaje privjesak glavnih tokova novinarstva.

Štoviše, umjesto da Internet mijenja model medijski posredovane javne sfere, taj se model preslikava i u novi medij, takav kakav jest, tvrdi Oblak (2001): »Internet, naime, shvaćamo kao medij koji udružuje i omogućava niz različitih komunikacijskih obrazaca. U kontekstu normalizacije kibernetskoga prostora dolazi do važnih strukturnih promjena, pri čemu mrežne reprezentacije imaju sve važnije mjesto. Prevladavanje paradigme Web mrežnih reprezentacija

http://www.larepubblica.it/


i potiskivanje dijaloških prostora, sve više dovodi do nastajanja elektroničke javne sfere koja više podsjeća na model medijski posredovane javne sfere, nego što se od njega udaljava.«

Prodora interaktivnosti ipak ima, pa se neki bilježe i u Hrvatskoj, baš na području istraživanja, iako bi bilo pretjerano to nazvati istraživačkim novinarstvom. Na primjer, Večernji list redovito na svoje internetske stranice stavlja anketu o temi dana, prikupljajući glasove čitalaca. Te ankete nisu statistički pouzdane, ali mogu biti stanovit pokazatelj javnog mnijenja, a na svaki način su začetak interaktivnosti glasila na Internetu. Još manju statističku vrijednost imaju diskusijske skupine, koje otvaraju i pojedina glasila na Mreži.

Istraživačko novinarstvo u internetskim glasilima moglo bi koristiti interaktivnost za provođenje jednostavnijih istraživanja, za privlačenje svjedoka, za intrigiranje samih korisnika itd. – pri čemu bi provjeravanju vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka, pa i motiva javljanja, trebalo posvetiti još znatno veću pozornost nego u istraživačkom novinarstvu u klasičnim novinskim medijima.

Multimedijalnost bi mogla otvoriti i nove horizonte istraživačkom novinarstvu utoliko što, u dobroj mjeri, dokida granice prostora, odnosno vremena, inherentne svakome pojedinom mediju. Evo što o tome kaže Prelog (još 1998):

Iako je pojam multimedija star već nekoliko desetljeća, u današnjem se značenju počinje pojavljivati tek prije desetak godina. U pravilu pod multimedijem podrazumijevamo sve oblike komunikacije koji koriste više od jednog načina prezentacije informacija. Multimedij je zbroj svih dosadašnjih revolucija u obradi informacija, obrade crteža i slike, filma odnosno videa, teksta, zvuka, itd. odjednom, na istom mjestu, uz pomoć istoga informacijskog stroja. Računalo se koristi u cilju omogućavanja višeosjetilnog iskustva (dakle i oči i uši i dodir; odnosno tekst, slika, zvuk, pokret) koje kontrolira (odnosno njime upravlja) korisnik svojim odlukama ili poduzetim akcijama. Upravo spoj audio-vizualne snage televizije, interaktivne snage računala, privlačnosti koju je do sada nudila zabavno/potrošačka elektronika, brzine osvojene razvojem telekomunikacija te nakladničke snage tiska donosi novu kvalitetu.

Uvođenje svakog novog medija u procese prijenosa, pohrane i prezentacije informacija – gledano unatrag – prije ili kasnije utjecalo je i na sadržaj i strukturu informacije. U početku je to funkcioniralo na načelima analogija, na novom mediju su ponavljane “stare” strukture, razvijene do maksimuma u okviru ranijih načina prezentacija, no pravi uspjeh novi medij postiže tek s vlastitim, mediju primjerenim načinom organizacije informacija. U to nas uostalom uvjeravaju odnos kazališta i filma koji se promijenio tek pojavom tipično filmskih rješenja kao što je primjerice “flash-back”, odnosno dugih pokušaja televizije da u svemu slijedi filmska rješenja umjesto da svoju estetiku maksimalno temelji na odnosu prema realnom vremenu i živom prijenosu događaja ili uključivanju gledatelja u kontakt emisije.Prelog (ibidem) naglašava »novo jedinstvo mjesta i vremena« kao ključan

aspekt multimedijalnosti. Prethodno je film dokinuo jedinstvo mjesta radnje,


tipično za kazalište, a video je »mogućnošću odgođenog gledanja ukinuo jedinstvo vremena«. Internet, kaže on, »uspostavlja novo jedinstvo mjesta i vremena; cijeli svijet postaje informacijska mreža, novo mjesto«; istodobno se vrijeme iskazuje kao zbir mnogih različitih vremena koja se prezentiraju u isto doba.

Interaktivnost i multimedijalnost koju je već tada nudilo računalo umreženo u Internet, preuzeo je i DVD, ponudivši je s odgodom odnosno ponavljanjem. Daljnji razvitak telekomunikacija (ponajprije ćelijske radiotelefonije, tj. »mobitelefonije«), uz daljnju minijaturizaciju računala (usp. sve snažnije performanse dlanovnika, zvanoga i palm-top), te uz integraciju telekomunikacija i računalstva (npr. mobitela i dlanovnika), omogućuju multimedijalnost i u pokretu, te na dosad teško dostupnim točkama.

Novinstvo nije još pravo ni počelo koristiti te mogućnosti, pa na tom području industrija informiranja znatno kasni za industrijom zabave. Još se ne ostvaruje, osim u maloj mjeri, vizija koju je Prelog ponudio (još 1998):

Multimedij je dakle taj prvi pravi način korištenja informacija na osobnom računalu koji nije samo slijeđenje starih struktura! Riječ je o novoj organizacija informacija koja je moguća samo ako se temelji na korištenju računala! Jer, sposobnost pohrane, prijenosa, pristupa (izvedbe) i integracije multimedijskih podataka (tekst, podaci, zvuk, slika, itd.); uključujući i softver za uređivanje, pripremu (produkciju), pohranu, pristup, interakciju, (izvedbu/izvođenje), navigaciju, ponovno nas uvjerava da se radi o informacijskoj arhitekturi gdje je pristup značenju moguć samo uz pomoć računala, koje jedino omogućava razne transformacije (uređivanje, kopiranje, uzorkovanje/sampling, preobrazbu/morphing, itd.) bez gubitka u kvaliteti.Treba pretpostaviti da će istraživačko novinarstvo biti među prvim

vidovima novinarstva koji će se znati koristiti mogućnosti što ih otvara multimedijalnost.

Korisne upute novinarima koji djeluju u internetskim glasilima odnosno multimedijima nudi, dakako, Mike Ward (2002: 121-208).


DODATAK

ELEMENTI PLANA ISTRAŽIVANJA

Priredili7: Orlanda Obad i Inoslav Bešker

Koncept Odabir teme istraživanja, Hipoteza istraživanja

Što se želi reći istraživanjem? Koji su maksimalni predvidivi rezultati, a koji minimalni dopustivi? Zašto je tema važna? Kome je tema važna? Tko čini ciljanu publiku teme? Kako bi javnost mogla reagirati?

Polazni podaci Koje su činjenice poznate? Što su samo pretpostavke? Što tek treba utvrditi (povijest slučaja, slične slučajeve u nas ili u

inozemstvu, okolnosti, relevantne zakone, relevantne običaje, statističke podatke, etička pitanja…)?

Popis ključnih pitanja u istraživanju

Izvori Akteri (popis)

Tko su žrtve? Tko bi bio zainteresiran za objavljivanje teme? Tko bi bio zainteresiran za sprečavanje objavljivanja teme?

Svjedoci (popis) Materijalni izvori (popis)

Primarni dokumentacijski izvori Sekundarni dokumentacijski izvori

Stručnjaci

7 U izradi ove sheme korištene su i upute iz stranih udžbenika, te upute sa seminara o istraživačkom novinarstva koji su organizirali Hrvatsko novinarsko društvo i ICEJ.


Odabir istraživačke tehnike Intervjui : broj i mjesto – i/ili Anketa: koliko i kojih sudionika, kako i gdje – i/ili Pretraživanje dokumentacije: koje i gdje – i/ili…

Procjena izvedivosti Koliko novinara kroz koje vrijeme treba za istraživanje Koliko još ljudi/sati i kojega profila (snimatelji, anketari itd.) treba za

istraživanje Koliko novaca treba za sve to? Za koliko vremena bi rezultati mogli biti spremni za obradu? Koliko vremena zatim treba novinaru za finalizaciju?

Odluka o izvođenju Izgradnja baze podataka (ako je nužna) Izrada agende (popis i raspored svih potrebnih aktivnosti)

Redoslijed ispitivanja Pomoćni izvori (za tumačenje podataka, za potvrdu ili odbacivanje

hipoteza) Izvori manje važnih podataka Izvori voljni surađivati Izvori najvažnijih podataka Izvori neskloni suradnji (koje možda treba privoljeti već prikupljenim

podacima) Uočavanje i rješavanje zakonskih odnosno etičkih problema vezanih uz

pojedine izvore Uočavanje eventualne potrebe za zaštitom identiteta izvora i njezina

provedba Redoslijed istraživanja materijalnih izvora i popis njihovih lokacija Popis lokacija za uviđaj odnosno reportažu, redoslijed odlaska

Dostupnost i pristup pojedinoj lokaciji Eventualne zakonske, etičke ili ine prepreke za pristup Mogućnost fotografiranja, odnosno zvučnog, odnosno video snimanja

Odluka o eventualnom maskiranju nakana (npr. undercover nastup) Procjena etičkih i tehničkih prepreka i odluka o preuzimanju rizika Istraživanje Evaluacija prikupljenih podataka Popunjavanje eventualnih praznina Reevaluacija Finaliziranje (pisanje, montaža, dopisivanje, završna evaluacija, završna

dorada) Objavljivanje Slijeđenje teme (follow-up).


PRIMJER PRIMJENE PLANA ISTRAŽIVANJA: TRGOVINA LJUDSKIM ORGANIMA

Hrvoje Appelt

Rezultati istraživanja o trgovini ljudskim organima objavljeni su u Jutarnjem listu od 4 do 6 travnja 2003, a tema je bila slijeđena i kasnije.

Evo kako je bio zasnovan plan istraživanja te teme:

Temeljne hipoteze

Crno tržište ljudskim organima rašireno je u cijelom svijetu, a za naše čitatelje posebno je interesantno ono na prostorima bivše Jugoslavije. Stranice Interneta prepune su oglasa osoba koje za cijenu od 10 do 100 tisuća eura žele prodati dio tijela, a najčešće nude - bubrege.

Kako bismo novinarskom istragom dokazali i javnosti približili put koji treba proći čovjek kojega je životna situacija natjerala na takav očajnički potez, prodaju dijela tijela, i bolesnik koji na crnom tržištu kupuje dio tijela nužan za normalan život, trebalo je uloviti i tzv. posrednike ili preprodavače koji, kako je pokazala istraga, vode do vrhunskih liječničkih ustanova i vojnih vrhova. Ponekad tragovi vode do privatnih klinika u Indiji, a tada bubrežni bolesnik prolazi organizirani program koji obuhvaća putovanje avionom, bolnicu, transplantaciju i povratak avionom.

Gotovo u svim navedenim zemljama zakon zabranjuje prodaju i transplantaciju organa sa živog čovjeka, osim ako nije riječ o bliskom rođaku ili bračnom partneru koji je svojevoljno pristao na taj humani potez. No, kako su pokazali rezultati istraživanja koje smo proveli tijekom dva mjeseca, u tom nelegalnom ali unosnom poslu malo tko mari za poštivanje zakona. Budući da kompliciranost operacije i njezina skupoća upućuju na to da u cijelom krijumčarskom lancu, od bolesnog čovjeka preko »dobronamjernog« posrednika do liječnika profitera, nije riječ samo o ljudima koje je nevolja natjerala na kupoprodaju organa, gotovo sve upućuje na to da je posrijedi sofisticirano iskorištavanje tuđe nevolje ili, jednostavnije, organizirani kriminal. Efikasno organiziran, kao što je i trgovina drogom.

S početnim informacijama, teza koju su novinari svojom istragom mogli dokazati (a koja treba poslužiti za objavljivanje priče s minimalnom mogućnosti od naknadnog sudskog/ih postupka) bila je vrlo daleko od zaključaka koji su se nametnuli na kraju dvomjesečnog istraživanja. Sudeći prema tekstovima koje smo našli u arhivi Vjesnika, o temi pod radnim naslovom »Trgovina ljudskim organima«, nije se moglo naći istraživačkih novinarskih uradaka, a još je teže bilo doći do susretljivih sugovornika, zainteresiranih da se o trgovini ljudskih


organa priča i piše gotovo da i nije bilo, pa su prve informacije za ulazak u nepoznato i neistraženo područje bile stranice oglasnika na Internetu.

Maksimum koji smo očekivali bio je razgovor s nekim od prodavatelja ili, pak, bolesnika koji bi ispričao svoju tragičnu priču koja ga je dovela do tog očajnog pokušaja kupoprodaje dijela tijela. Otkrivanje lanca spretnih kriminalaca, koji se vole predstavljati kao posrednici koje ne zanima velika zarada nego pomoć čovjeku uz gotovo minimalnu nadoknadu, bio je, može se reći, nedostižan san.

To više što gotovo niti jedna prijava MUP-u Hrvatske ili Interpolu na tu temu na prostorima naše države dotad nije bila zabilježena. Na početku istrage je otkrivanje krijumčarskog lanca više sličilo imaginaciji nego stvarnom problemu u kojem sudjeluje više segmenata društva, ali je već sama pojava prodaje ljudskih organa na oglasnim stranicama bila zanimljiva tema o kojoj je trebalo izvijestiti javnost.

Koja su najvažnija pitanja u slučaju?

Sudeći prema informacijama s početka istraživanja, sigurno je da postoje osobe spremne na prodaju ili kupnju nekog ljudskog organa, bio to bubreg, jetra ili neki drugi organ. S obzirom na to, logična je pretpostavka da postoje i oni koji te transplantacije rade. Budući da je presađivanje organa, ako ga besplatno ne donira bliski rođak, nezakonito, a ta vrlo složena operacija ne može se učiniti bez grupe stručnjaka, teško je bilo povjerovati da u kupoprodaji sudjeluju samo kupac i prodavatelj. Zato smo, osim po oglasniku, počeli tražiti i odgovore na pitanja o statističkim podacima, običajima, zakonskim regulativama i etičkim pitanjima. Zvali smo liječnike koji se bave transplantacijom organa, udruge bubrežnih bolesnika, pravnike, statističare smo tražili podatke o uspješnosti operacija, broju bolesnika i broju izliječenih...

Tko su zainteresirani akteri ?

Kao što sam već naveo, zainteresiranih za objavu priče o prodaji ljudskih organa gotovo da i nije bilo. Javila je tek jedna osoba, za koju se naknadno utvrdilo da je psihički bolesna, koja je htjela javno progovoriti o prodaji svog bubrega jer želi urediti trošnu kuću. Zbog toga je ova istraživačka tema specifična, moralno i etički upitna, jer su se novinari morali koristiti lažnim predstavljanjem. Kao kupci bubrega za bolesnu majku, dali smo oglas na koji se javilo nekoliko prodavatelja. Kako bismo došli do samog vrha piramide i zaokružili eventualni kriminalni lanac, bilo je potrebno uvjeriti prodavatelje, putem kojih smo jedino mogli doći do ostalih aktera (doktora i posrednika), da smo doista kupci. Zato smo istragu, nakon što smo dobro apsorbirali sve detalje o bolesti bubrežnih bolesnika, počeli razgovorima s potencijalnim prodavateljima. Javili su se B.Č. iz okolice Karlovca, Nena iz Srbije, bračni par Goca i Pajo, posrednik Veljko, bivši sportaš Dragan, svi iz Srbije, Uroš iz


Ljubljane te posrednik Amir B. iz Fojnice, a svi su bili zainteresirani za što hitnije rješavanje kupoprodaje. Neki od njih su dali naznačiti povezanost s klinikama i liječnicima koji bi mogli odraditi najzahtjevniji dio cijelog procesa - operaciju. Lažno predstavljanje bio je jedini način da bismo se infiltrirali u taj milje i došli do potrebnih informacija.

Koliko je potrebno vremena i novca?

Za istraživanje cijele priče bilo je potrebno dva mjeseca i dvadesetak tisuća kuna, uz redovne troškove novinarskih plaća. Istraživanje smo počeli u arhivi, zatim smo nekoliko dana primali oglase putem Interneta, među kojima smo birali ozbiljne ponude i počeli kontakte s prodavateljima. Nakon dva tjedna kurtoazni razgovori postajali su sve ozbiljniji, sve zainteresiraniji prodavatelji počeli su davati brojeve svojih telefona, a treći tjedan, kada se razvilo međusobno povjerenje, dali su naslutiti da mogu srediti i razgovore s liječnicima koji su u stanju obaviti operaciju. Zbog obujma posla, odnosno komunikacije s više ljudi, bilo je potrebno raditi timski. Oba novinara su cijelo vrijeme morala biti u kontaktu i izmjenjivati informacije koje su stizale na e-mail ili telefonom. Trebalo je organizirati sastanke s prodavateljima bubrega, koje smo zbog sigurnosti forsirali na javnim mjestima, pronaći laboratorije za pretrage krvi, organizirati sigurnu telefonsku liniju u redakciji na koju se neće javljati s: »Dobar dan, Jutarnji list, izvolite...«, doći do dokumenata bubrežnog bolesnika kako bi naša priča bila uvjerljivija, organizirati smještaj u hotelu, fotografa...

Sve fotografije morale su biti snimljene bez znanja druge strane, dakle tajno. Zbog toga smo mjesto sastanaka dogovarali s fotografima kako bi oni uspješno mogli obaviti svoj posao. Njihova uloga je ponekad bila i sigurnosna jer su situacije u kojima smo se nalazili s prodavateljima organa bile pune nepovjerenja. Riječ je o ljudima koji su htjeli prodavati svoje organe samo zbog novca. Oni su bili pritisnuti lošim životnim uvjetima, a Uroš iz Ljubljane je bio prisiljen prodati organ zbog kockarskih dugova. Osim kolega iz redakcije, komunicirali smo i s ravnateljima bolnica koje su se spominjale kao moguće institucije za obavljanje operacijskog zahvata, a nakon objavljivanja priče kontaktirali su nas novinari redakcija iz Jugoslavije i Slovenije, s kojima smo razmjenjivali informacije, kao i s predstavnicima Interpola.

Organizacija izvora

Popis izvora na početku nije bio osobito dug. Usmeni izvori bili su ljudi koji su nas kontaktirali s ciljem prodaje svog organa. Jedan pacijent iz Zagreba, koji je uspješno obavio transplantaciju bubrega prije desetak godina, bio je dobar izvor koji je objasnio kako funkcionira taj lanac, a u razgovorima sa stručnjacima upoznali smo se s problemima s kojima se susreću bubrežni bolesnici. Ljudi iz udruge bubrežnih bolesnika pomogli su nam tumačenjem


podataka, laboratorijskih nalaza i ispravnosti naših tumačenja. Liječnici s kojima smo razgovarali, nisu bili voljni pričati o transplantacijama koje nisu obavljene u skladu sa zakonom, ali smo tijekom istraživanja došli do spoznaja da su neki od njih pisali preporuke s opisima stanja bolesnika doktorima koji su transplantacije bili spremni raditi. Niti jedan od izvora, osim ljudi iz udruge bubrežnih bolesnika, nije bio spreman podržati tezu o ilegalnoj trgovini organa. Upravo zbog toga bili smo primorani koristiti nelegalne i neetične načine da bismo došli do podataka: lažno se predstavljati, snimati razgovore, manipulirati prodavateljima...

Budući da su prodavatelji tek dio lanca, štitili smo njihove identitete, a objavili smo samo imena i prezimena liječnika koji su potvrdili da mogu operirati i ako donator i bolesnik nisu u bližem srodstvu.

Pisani izvori o prodaji ljudskih organa nisu postojali ni u policiji, ni u udruzi, ni u bolnicama, pa smo do dokumenata dolazili tijekom istraživanja. Radili smo analize krvi potencijalnih prodavatelja organa, a laboratorijske nalaze čuvali. Također smo sustavno čuvali i e-mailove prodavatelja koji su u njima davali do znanja da mogu doći do liječnika koji bi operacije obavili. Do podataka iz Interpolova izvještaja o povezanosti liječnika iz Srbije s navodnom prodajom ljudskih organa tijekom rata saznali smo naknadno od srpskih novinara.

Lokacije na kojima smo se kretali, bili su hoteli, ulice, kafići i lobiji, uvijek dobro isplanirane kako bi fotografi neopaženo mogli snimiti naše susrete s prodavateljima.


LITERATURA

4th European Ministerial Conference on Mass Media Policy - Prague, 7-8 December 1994: The media in a democratic society. Council of Europe. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.coe.int/T/E/Com/Files/Events/2002-09-Media/ConfMedia1994.asp

ALMOND, GABRIEL A., SIDNEY VERBA (19802). The Civic Culture Revisited. Boston/Toronto: Little, Brown and Company [REPRINT 19893: Newbury Park (Calif.): Sage Publications].

American Journalist Survey, Indiana University, School of Journalism. Dostupno na Internetu na adresi: http://www.poynter.org/dg.lts/id.28838/content.content_view.htm

БАТАЛОВ, ЭДУАРД ЯКОВЛЕВИЧ (1990). Политическая культура современного американского общества. Москва: Наука.

BLACK, JAY, BOB STEELE, RALPH BARNEY (1993). Doing Ethics in Journalism, A Handbook with Case Studies. Greencastle (In): The Society of Professional Journalists.

BEŠKER, INOSLAV (1990). Kompjutorom do trenda, u: PANIAN, ŽELJKO, NENAD PRELOG [UR.] (1990). Informacijska tehnologija i marketing, 79-90. Zagreb: Informator.

BEŠKER, INOSLAV (1997). »Novinar sučeljen s računalom«, Medijska istraživanja (god. 3, br. 1-2) 1997 (157-170). Zagreb: Doron & FPZ.

BEŠKER, INOSLAV (1998). »Začarana šuma«, Medijska istraživanja (god. 4, br. 2) 1998 (245-254). Zagreb: Doron & FPZ.

BEŠKER, INOSLAV (2004). »Britanski poučak: u vlast sumnjati i kad je demokratska«, Novinar (god. 59, br. 1-2) 2004 (20-23). Zagreb: HND.

BIAGI, SHIRLEY (19922). Interviews That Work: A Practical Guide for Journalists. Belmont, Ca.: Wadsworth.

BOYD, ANDREW (1994). Broadcast Journalism, Techniques of Radio and TV News. Oxford: Focal.

BROOKS, BRIAN S. (1997). Journalism in the Information Age. Needham Heights (Ma.): Allyn & Bacon.

BURWELL, HELEN P. [ED.] (199813). The Burwell World Directory of Information Brokers. Houston (Tx): Burwell Enterprises.

CALVERT, JONATHON (1999). Interview with Hugo de Burgh, 28 May 1999.DE BURGH, HUGO [ED.] (2000). Investigative Journalism: Context and Practice.

London, New York: Routledge.

http://www.poynter.org/dg.lts/id.28838/content.content_view.htm

http://www.coe.int/T/E/Com/Files/Events/2002-09-Media/ConfMedia1994.asp

http://www.coe.int/T/E/Com/Files/Events/2002-09-Media/ConfMedia1994.asp


DE FLEUR, MARGARET H. (1997). Computer-Assisted Investigative Reporting. Mahwah (NJ): Erlbaum Associates.

EHRENREICH, BARBARA (2001). Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America. New York: Henry Holt and Co.

ELLMORE, R. TERRY (1991). NTC's Mass Media Dictionary. Lincolnwood (Ill): Natl Textbook Co Trade

ETTEMA, JAMES S., THEODORE GLASSER (1998). Custodians of Conscience: Investigative Journalism and Public Virtue. New York: Columbia University Press.

FLEESON, LUCILLE (2000). Ten Steps to Investigative Journalism. Washington (D.C.): International Centre for Journalists.

FLEMING, CAROLE (2000). »Journalism and new technology«. U: DE BURGH, HUGO [ED.]. Investigative Journalism. London & New York: Routledge.

FRY, DON. When Can I Use Anonymous Sources? London: Media Diversity Institute. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.media-diversity.org/articles_publications/anonymous%20sources.htm

GAINES, WILLIAM (19942). Investigative Reporting for Print and Broadcast. Chicago: Nelson-Hall.

FRACASSI, CLAUDIO (1992). Sotto la notizia niente. Roma: Avvenimenti.GARCIA, JOHN (1998). Computer-Assisted Journalism. Dostupno na internetskoj

adresi: http://www.nyu.edu/pages/journalism/caj/home.htm GARRISON, BRUCE (1995, 19982). Computer-Assisted Reporting, Hilsdale (NJ):

Lawrence Erlbaum Associates, Inc. GAVRAN, GABRIJELA (1999). »Elektronska novinska dokumentacija - hrvatski

model«, Medijska istraživanja (god. 5, br. 1) 1999. Zagreb: Doron & FPZ.GLOOR, PETER A. (1997) Elements of Hypermedia Design, Techniques for

Navigation and Visualization in Cyberspace. Coopers & Lybrand; Boston: Birkhäuser; Berlin: Springer.

GREENWALD, MARILYN, JOSEPH BERNT [EDS.] (2000). The Big Chill: Investigative Reporting in the Current Media Environment. Ames: Iowa State University Press.

GUIDI, MARCO (1993). La sconfitta dei media. Bologna: Baskerville.HODONJ, ŽELJKO (2003). Projekt VND online. Zagreb: Vjesnik (umnoženo

lokalno).HOUSTON, BRANT (1994). Computer-Assisted Reporting: A Practical Guide,

Presentation to Florida Press Association and Florida Society of Newspapers Editors, St. Petersburg Beach (Fla), 1994, June 11.

HOUSTON, BRANT, LEN BRUZZESE, STEVE WEINBERG (2002). The Investigative Reporter's Handbook. Boston: Bedford/St. Martin's.

Interviewing Glosary. Washington (D.C.): NewsLab. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.newslab.org/resources/intvgloss.htm

http://www.newslab.org/resources/intvgloss.htm

http://www.nyu.edu/pages/journalism/caj/home.htm

http://www.media-diversity.org/resource%20categories/diversity%20in%20general.htm




JOHNSON, TOM (1994). »Journalism Education in the Information Age«, Social Science Computer Review (god. 12, br. 3), jesen 1994 (405-413).

JOKIĆ, MAJA (1999). »Online baze podataka kao relevantni profesionalni izvori informacija za novinare«, Medijska istraživanja (god. 5, br. 1) 1999 (93-104). Zagreb: Doron & FPZ.

KANGRGA, MILAN (1998). »Novinarstvo i etika«, Medijska istraživanja (god. 4, br. 1) 1998. Zagreb: Doron & FPZ.

KANT, IMMANUEL (1784). »Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?« Auszüge aus: Berlinische Monatsschrift. Dezember-Heft 1784. S. 481-494 Cjelokupan tekst dostupan na internetskoj adresi: http://www.access.ch/netzhaus/aufklaer.htm; engleski prijevod dostupan na internetskoj adresi: http://eserver.org/philosophy/kant/what-is-enlightenment.txt.

KNIGHT, ALAN (2000). Online investigative journalism. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.ejournalism.au.com/ejournalist/inv.pdf

KOCH, TOM (1991). Journalism for the 21st Century: Online Information, Electronic Databases and the News. New York: Praeger Publishers.

KOŠIR, MANCA (1995). »Istraživačko novinarstvo«. Medijska istraživanja (god. I, br. 1) 1995 (43-51). Zagreb: Doron & FPZ.

KOVACH, BILL, TOM ROSENSTIEL (2001). The Elements of Journalism: What Newspeople Should Know and the Public Should Expect. New York: Crown.

LEPEJ, ANKICA (2003). Istina: Savjest iznad bankarske tajne. Zagreb: Prometej i CIN.

MEYER, PHILIP (1991). The New Precision Journalism. Bloomington: Indiana University Press.

MCCRACKEN, GRANT (1988). The Long Interview. Newbury Park (Ca): Sage Publications.

MILIBAND, RALPH (1969). The State in Capitalist Society. New York: Basic Books.

MOORE, GILL (2000). »The English legal framework for investigative journalism«. U: DE BURGH, HUGO [ED.]. Investigative Journalism. London & New York: Routledge.

MUČALO, MARINA (2000). »Web izdanja radijskih postaja u Hrvatskoj«, Medijska istraživanja (god. 6, br. 2) 2000 (25-39).Zagreb: Doron & FPZ.

NALDER, ERIC (2002). Pričaonica – umjetnost intervjua. Predložak za predavanje održano 2001 za HND i Institut za istraživačko novinarstvo.

NALDER, ERIC (2002). Loosening Lips: the Art of the Interview. London: Media Diversity Institute. Dostupno na internetskoj adresi: http://www.media-diversity.org/articles_publications/loosening%20lips.htm

NOVOSEL, PAVAO, STJEPAN MALOVIĆ (1998). »Prvi koraci na Internetu – novinari i Internet«, Medijska istraživanja (god. 4, br. 2) 2001 (199-222). Zagreb: Doron & FPZ.



http://www.ejournalism.au.com/ejournalist/inv.pdf

http://eserver.org/philosophy/kant/what-is-enlightenment.txt

http://eserver.org/philosophy/kant/what-is-enlightenment.txt

http://www.access.ch/netzhaus/aufklaer.htm


OBLAK, TANJA (2002). »Internet kao medij i normalizacija kibernetskog prostora«, Medijska istraživanja (god. 8, br. 1) 2002 (61-76).Zagreb: Doron & FPZ.

PAUL, NORA (19942). Computer-Assisted Research: A Guide to Tapping Online Information. St. Petersburg (Fla.): The Poynter Institute.

PEČAR, JANEZ (1995). »Kriminalistika u istraživačkom novinarstvu«. Medijska istraživanja (god. I, br. 1) 1995 (53-58). Zagreb: Doron & FPZ.

POYNDER, RICHARD (1998). »A market whose time is still to come«, Information Today, 15 (5) May 1998, (21-22).

PRELOG, NENAD (1996). Računalo: prijatelj novinara. U: RICCHIARDI-MALOVIĆ [UR.]. Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori.

PRELOG, NENAD (1997). »Novo novinarstvo«, Medijska istraživanja (god. 3, br. 1-2) 1997 (85-92). Zagreb: Doron & FPZ.

PRELOG, NENAD (1998). »Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je mreža poosobila masovne medije (I)«, Medijska istraživanja (god. 4, br. 2) 1998 (123-140). Zagreb: Doron & FPZ.

PRELOG, NENAD (1999A). »Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je mreža poosobila masovne medije (II)«, Medijska istraživanja (god. 5, br. 1) 1999 (61-72). Zagreb: Doron & FPZ.

PRELOG, NENAD (1999B). »Novi mediji«, Medijska istraživanja (god. 5, br. 2) 1999 (261-276). Zagreb: Doron & FPZ.

Producer’s Guidelines. The BBC’s values and standards. London: BBC (s.a.)RADU, PAUL (2004). »Preko granica kroz baze podataka«, Net novinar (god. 4,

br. 17) 2004 (1-3). Sarajevo: Media Centar.RANDALL, DAVID (20002). The Universal Journalist. London: Pluto Press.RAY, DON (2001). Savjeti za dobar intervju. Predložak za predavanje održanog

2001 za HND i Institut za istraživačko novinarstvo. REDDICK, RANDY, & ELLIOT KING (1995). The Online Journalist.Using the

Internet and Other Electronic Resources. Forth Worth (Tx): Harcourt Brace College Publishers.

RICCHIARDI, SHERRY (1996). Istraživačko izvješćivanje. U: RICCHIARDI-MALOVIĆ [UR.]. Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori.

ROSE, LOUIS J. (1981). How to Investigate Your Friends and Enemies. St. Louis: Albion Press.

SAPUNAR, MARKO (1994). Osnove znanosti o novinarstvu. Zagreb: Epoha.SPARK, DAVID (1999). Investigative Reporting. A Study in Technique. Oxford:

Focal Press.SULLIVAN, DREW (2003). »Američke baze«. NetNovinar (god. 2-3, br. 12) 2002-

2003 (1, 4). Sarajevo: Media Centar.ŠUEN, MATJAŽ (1994). Preiskovalno novinarstvo. Ljubljana: FDVUGOLINI, DEBORAH (2003). «Report» e il giornalismo d'inchiesta. Dostupno na

internetskoj adresi: http://www.lettere.unipd.it/ebla/archivio/ugolini.pdf

http://www.lettere.unipd.it/ebla/archivio/ugolini.pdf


ULLMAN, JOHN, JAN COLBERT [ED.] (19912). The Reporter’s Handbook. An Investigator’s Guide to Documents and Techniques. New York: St. Martin’s Press.

ULLMANN, JOHN (1995). Investigative Reporting: Advanced Methods and Techniques. New York: St. Martin's Press.

VREG, FRANCE (1995). Istraživačko novinarstvo u funkciji razotkrivanja prikrivenoga. U: PLENKOVIĆ, MARIO [UR.]. Istraživačko novinarstvo. Novi modeli javnog komuniciranja, 17-27. Zagreb: Hrvatsko komunikološko društvo, Nonacom.

WALRAFF, GÜNTHER (1977). The Undesirable Journalist. London: Pluto Press.WARD, MIKE (2002). Journalism Online. Oxford: Focal Press.WEINBERG, STEVE (19963) The Reporter’s Handbook: An Investigator’s Guide

to Documents and Techniques. New York: St. Martin’s Press.


BILJEŠKE O AUTORIMA

HRVOJE APPELT (Zagreb, 1974), novinar Jutarnjeg lista. Studira na Kineziološkom fakultetu. U Jutarnjem listu i u novinarstvu od 1998, po završetku aktivnog bavljenja hokejem na ledu (Medveščak, reprezentacija Hrvatske). Među istraživačkim temama kojima se bavio zapaženije su bile: crno tržište ljudskim organima, lažne diplome u ministarstvima Vlade RH, tajni donatori političkih stranaka na parlamentarnim izborima 2003, zapisnik o automobilskoj nesreći gradonačelnika Bandića.

INOSLAV BEŠKER (Zagreb, 1950), novinar Jutarnjeg lista. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, doktorirao poredbenu slavistiku na Sveučilištu u Milanu. U novinarstvu od 1967, profesionalno od 1969 (Omladinski tjednik, Telegram, Studentski list, Start, Danas, Vjesnik). Od 1989 dopisnik iz Rima (Vjesnik, od 2000 Jutarnji list). Novinar godine 2002 u izboru članova HND. Od 2003 predaje istraživačko novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U Italiji predaje slavenske književnosti, 1995-1997 na Orijentalnom sveučilištu u Napulju, od 2002 na Rimskom sveučilištu La Sapienza.

ANĐELKO ERCEG (Makarska, 1957), glavni urednik Makarske kronike. Završio Fakultet političkih nauka u Beogradu. U novinarstvu od 1982 (Radničke novine, Slobodna Dalmacija, Novi list, Tjednik, Jutarnji list, u Makarsku se vratio 2002 i osnovao tjednik Makarsku kroniku). Nagrada HND za reportažu 1995.

IVICA ĐIKIĆ (Duvno, sada Tomislav Grad, 1977), zamjenik glavne urednice Feral Tribunea. Studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U novinarstvu od 1992. (HINA, Slobodna Dalmacija, od 1996 Feral Tribune). Bavi se, uglavnom, novinarskim istraživanjem podzemnoga miljea, ratnih zločina i političkoga kriminala. Objavio kratki roman Cirkus Columbia (2003).

RENATA IVANOVIĆ (Zagreb, 1963), novinarka Globusa. Sociologiju diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U novinarstvu od srednje škole i fakulteta (Polet, Studentski list), profesionalno od 1988 (Vjesnik, Večernji list, Globus). U Areni zatim urednica istraživanja, a od 1999 ponovo u Globusu, zauzeta pretežno istraživačkim temama iz pravosuđa, crne kronike, zdravstva i socijalne zaštite.


SANJA MODRIĆ (Zagreb, 1954), novinarka Jutarnjeg lista. Komparativnu književnost i engleski diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizacije: American Society of Newspaper Editors Scholarship (SAD, 1993) i Michigan Journalism Fellowship (SAD, 1998). U novinarstvu od 1979 (Borba, Slobodna Dalmacija, Novi list, Tjednik), od 1998 u Jutarnjem listu kao urednica unutrašnje politike, pomoćnica odnosno zamjenica glavnog urednika. Nagrade HND za kolumnu 1995, intervju 1996, odnosno najbolje uređenu rubriku 2001. Bila predsjednica Vijeća časti HND.

ORLANDA OBAD (Zagreb, 1976), novinarka Jutarnjeg lista. Španjolski i hrvatski jezik i književnost diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala iz područja masovnih komunikacija na Universityju of North Carolina at Chapel Hill (SAD). U novinarstvu od 1994 (Radio 101, Hrvatska televizija, od 1998 Jutarnji list). Za istraživačke novinarske radove dobitnica nagrada HND 1998 i 2000. Od 2003 predaje metodiku istraživačkog novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

ŽELJKO PERATOVIĆ (Vinkovci, 1966), novinar Vjesnika. Apsolvirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U novinarstvu od 1983 (uređivao omladinski časopis Zajedno i emisiju na radiju u Županji), profesionalno od 1991 (Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije, Arena, Panorama, Nacional, Globus, Fokus, Vjesnik), kao ratni reporter, pa urednik odnosno istraživač ratnih zločina, organiziranoga i pretvorbenog kriminala te zloupotreba tajnih službi. Reporteri bez granica (Austrija) dodijelili su mu Press Freedom Award - Signal za Europu 2003, za novinarsko istraživanje ratnih zločina. Polaznicima AIM-ove novinske radionice u Osijeku povremeno prenosio istraživačka iskustva o zloupotrebi tajnih službi i ratnim zločinima.

HELENA PULJIZ (Sinj, 1972), slobodna novinarka. Apsolventica kroatistike i južnoslavenskih filologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao stipendistica The Freedom Foruma proučavala je 2001 američki medijski sustav na New York Universityju. U političkom novinarstvu od 1993. Bila najmlađa redovna izvjestiteljica iz Sabora i Vlade RH. O radu Vlade, Sabora, Ureda Predsjednika, odnosno HDZ-a kao vladajuće stranke, te o važnijim vanjskopolitičkim aktivnostima pisala za Glas Slavonije (1993 – 1998) i Jutarnji list (1998 – 2003). Pisala i za Globus, Banku i Nacional. Istražuje i socioekonomske teme, osobito upravljačke elite. Osnovala 1998 prvi novinarski sindikat u EPH, prvoj i najvećoj privatnoj medijskoj kompaniji u Hrvatskoj.

IVANA PETROVIĆ, novinarka Hrvatske televizije, rođena u Dubrovniku, studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Specijalizacije: stipendija BBC (prva dobitnica iz jugoistočne Europe). U novinarstvu od 1987. Na Hrvatsku


televiziju prešla s Hrvatskog radija 1993. Istražuje organizirani kriminal, terorizam, ratni zločin, a osobito političku dimenziju tih pojava. Pozivana na mnoge međunarodne konferencije kao referentica (RACVIAC, Regionalna konferencija o terorizmu, Istanbul; EU i britanski Foreign and Commonwealth office, Konferencija o organiziranu krimunalu na zapadnom Balkanu, Wilton Park; itd.). Nagrade HND za istraživačko novinarstvo na televiziji 2002.

SILVIJA ŠEPAROVIĆ (Zagreb, 1972), novinarka Hrvatskog radija.. Studirala pravo. U novinarstvu od 1986 (Radio 101, Treći program Hrvatskog radija, OTV). U Sarajevu 1999-2001 zasnovala i producirala radijski dio kampanja Ureda Visokog predstavnika za BiH »Ovaj i Onaj u borbi protiv korupcije« i »Bit će u BiH«; suuređivala eksperimentalni televizijski Test kanal. U Zagrebu zatim na Obiteljskom radiju, od 2003 na Hrvatskom radiju. Suosnivačica Foruma 21. Nagrada HND za najbolje uređivanu emisiju 1996.

Medij - Ruđer Bošković Institute · Web viewUglavnom bi morao biti nazočan i kriterij...

Documents

Transcript of Medij - Ruđer Bošković Institute · Web viewUglavnom bi morao biti nazočan i kriterij...