Maurice Duverger

Osvrti, prikazi, recenzije, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 183197 183

Osvrti, prikazi, recenzije

Prikaz

Maurice Duverger Politika sociologija Pan liber; Osijek/ Zagreb/ Split, 2001., 398 str.

Premda se radi o jednom od najveih soci-ologa politike, teko je rei u kojoj je mjeri djelo Mauricea Duvergera poznato hrvatskoj politikoj znanosti i sociologiji. Na hrvatski jezik prevedena je samo jedna njegova knjiga i to Janus: dva lica Zapada. Iz ovoga razloga treba pohvaliti izdavaki potez urednika Pan libera koji su odluili prevesti njegovu Poli-tiku sociologiju. Kako je politika sociologija kao predmet prisutna od samih poetaka Fa-kulteta politikih znanosti, ovaj zakanjeli prijevod svakako e pridonijeti boljem uvidu u stanje i povijest te discipline.

Duvergerova Politika sociologija sasta-vljena je od Opeg dijela i Posebnog dije-la. U prvom poglavlju Opeg dijela Duver-ger opisuje okvire u kojima se odvija dijalek-tika antagonizama i integracije, u drugom poglavlju pristupa dijalektici i njezinu prvom elementu, postojanju antagonizama, jer se in-tegracija sastoji upravo u otklanjanju ili sma-njenju antagonizama. Duverger polazi od pret-postavke da politika sociologija prouava vlast u svim ljudskim grupama, a ne samo u dravi naciji (24). Na ovaj nain razne su drutvene skupine svojevrsni politiki okviri. Metodiki gledano, moe im se pristupiti tako da svaka zajednica ini jedan tip politikog okvira, politiki se okviri tada klasificiraju okomito, pa se svaka zajednica utvruje kombinacijom razliitih elemenata. U drugom sluaju uzimamo razliite elemente koje nala-zimo gotovo u svim ljudskim zajednicama. Ovdje se politiki okviri klasificiraju vodo-ravno, a svaki se element nalazi u razliitim zajednicama. Duverger primjenjuje vodorav-nu klasifikaciju jer ju dri boljom za odrei-

vanje odnosa izmeu politikih fenomena i razliitih elemenata ljudskih zajednica.

Politiki se okviri dijele na prirodne i dru-tvene. Prirodni okviri mogu biti zemljopisni (klima i prirodni resursi, prostor) i demograf-ski (veliina stanovnitva, demografski priti-sak, sastav stanovnitva). Velike politike teo-rije ne poriu da politika ovisi i o zemljopisu, a demografiji ne pridaju nikakvo znaenje. Drutveni okviri ne proizlaze iz prirode, nego ih stvara ovjek. Nije mogue strogo razgrani-iti prirodne od drutvenih okvira jer su oni meusobno isprepleteni. Drutveni se okviri dijele na tri velike kategorije: tehnologije, in-stitucije i kulture. Prema Duvergeru, tehnolo-gije su sredstva koja ovjek kreira da bi djelo-vao na stvari; institucije su poseban oblik sta-bilnog organiziranja drutvenih odnosa; a kul-ture su kolektivne predodbe rairene u zajed-nici koju se promatra. Duverger ispituje utje-caj tehnolokog napretka na ekonomski i kul-turni razvoj, jer promjena koju uzrokuje tehno-loki napredak, mijenja i politiki ivot.

Druga su tema ovog poglavlja imbenici politikih antagonizama koji mogu biti indivi-dualni i kolektivni. Individualni djeluju na ra-zini pojedinca, kao individualne sposobnosti i psiholoki imbenici. Kolektivni imaju kolek-tivne znaajke: rasni imbenici, razlike u drutvenim klasama, sociokulturni imbenici. Svaka kategorija odgovara, kae Duverger, jednom obliku politike borbe: borbe oko vlasti odvijaju se ili izmeu osoba ili izmeu grupa. Razne politike ideologije razliito vrednuju te borbe. Liberalne ideologije nada-sve potuju individualne sukobe i zanemaruju kolektivne. Socijalistike i konzervativne ide-ologije ine suprotno. Prve inzistiraju na klas-nom sukobu, a druge na rasnome, ili na suko-bu horizontalnih grupa (nacija, religija, itd.) (125). Duverger razlikuje dvije katego-rije individualnih imbenika politikih borbi. Razlike u prirodnim sposobnostima meu lju-dima uzrok su to su jedni nadareniji od drugih i pobjeuju, tj. uzimaju vlast u svoje ruke. S druge strane, kae Duverger, ovisno o nji-hovim psihikim tendencijama, neki su ljudi skloniji dominiranju ili pokoravanju od dru-


gih (125). Pod kolektivnim imbenicima po-litikih antagonizama razlikujemo klasu, rasu i horizontalne grupe. Pojam klase Duverger tumai preko teoretiara prije Marxa, zatim marksistikim poimanjem klase. Na kraju pri-kazuje druge koncepcije drutvenih klasa koje se manje ili vie ukrtaju i koje ponekad pre-krajaju i marksistiku koncepciju (150), pri emu se spomenute tendencije definiraju i-votnim standardom, nainom ivljenja i presti-em.

Kad govori o politikim antagonizmima koje stvaraju rasni sukobi, Duverger razlikuje prave rasne sukobe, koji su stvarni, od teorija koje u pretpostavljenim nejednakostima izme-u rasa vide glavni temelj politikih antagoni-zama (161). Rasizam se objanjava drutve-nim i psiholokim imbenicima. Sociologija dri da rasizam slui kao opravdanje za neku dominaciju ili eksploataciju, dok psihoanali-tike teorije objanjavaju rasizam strahom i mrnjom prema drugome i onome tko je raz-liit (170). Duverger nadalje istie kako se tu ne radi o sukobima vie ili nie rase, nego o sukobima meu razliitim rasama. Rasni su-kobi mogu biti pravi (sukobi izmeu bijelaca i crnaca u kolonijama) i lani (sukobi izmeu idova i neidova). Treba razlikovati i verti-kalne (u kojima se dominantna rasna skupina smjetena visoko na drutvenoj ljestvici su-protstavlja rasnoj skupini nad kojom dominira, a koja je nia od nje) od horizontalnih rasnih sukoba (dvije rase koje se sukobljavaju nisu izravno podreene jedna drugoj). Izmeu tih horizontalnih skupina razvijaju se antagonizmi od kojih su mnogi politikoga karaktera, od-nosno, cilj im je osvajanje vlasti ili prednosti koje iz toga proizlaze. Neki antagonizmi meu horizontalnim skupinama vie su ili manje kamuflaa za antagonizme drukije naravi (173). Konflikti meu horizontalnim skupina-ma, misli Duverger, imaju znaajnu ulogu u razvoju politikih antagonizama, to se dobro vidi na primjeru meunarodnih sukoba.

U stanovitom se pogledu integracija pojav-ljuje kao posljedica antagonizama, a ideja in-tegracije ima znaajnu ulogu u samom razvoju borbe, kae Duverger na poetku treeg po-glavlja. Ovdje Duverger prouava oblike poli-tike borbe i razvoj integracija, i eli pokazati da neki tipovi borbe pretpostavljaju stanovitu

integraciju, te da se prvi stupanj integracije sastoji u ograniavanju uporabe sile, odnosno u zamjeni nekih oblika borbe drugima (192). Predloena tipologija politikih borbi temelji se na razmatranju oruja za borbu (fiziko na-silje, bogatstvo, brojnost, organizacija, sred-stva priopavanja) i strategije u kojima ih se koristi (disperzija ili koncentracija oruja, ot-vorena i prikrivena borba, borba unutar rei-ma, borba oko reima, strategije dvaju bloko-va, centristike strategije, kamuflaa). Goto-vo sve politike ideologije smatraju da borba stvara integraciju, da razvoj antagonizama vodi njihovom ponitenju i nastavku autenti-noga drutvenoga poretka. Kad je u oporbi, svaka stranka vidi politiku kao borbu, a kad je na vlasti vidi je kao integraciju (232). to je zapravo integracija? Koristei Lalandov Filo-zofski rjenik Duverger kae da je integracija uspostavljanje ue meuovisnosti meu dije-lovima ivog bia ili meu lanovima nekog drutva. Integracija je proces ujedinjavanja nekog drutva koji tei stvaranju skladne dr-avne zajednice utemeljene na redu to ga nje-zini lanovi kao takvoga doivljavaju. Politi-kom se integracijom oznaava udio koji u tome procesu ima organizirana vlast(233). Integracija pretpostavlja uklanjanje sukoba, postizanje kompromisa i razvoj solidarnosti.

Druga velika tema kojom se Duverger ov-dje bavi jest odnos vlasti i integracije, tj. udio vlasti u integraciji. Drava i vlast, napominje Duverger, interveniraju u procesu integracije na etiri razliita naina: odreuju sutinska i postupovna pravila; organiziraju zajednike slube i upravljanje cjelokupnim drutvom; osiguravaju obrazovanje graana; na poslijet-ku, koriste prisilu prema nepokornima (243). Duverger se pita, radi li to politika vlast kori-stei razliite integracijske postupke s ciljem autentine integracije ili pak pseudointegra-cije, odnosno, jesu li to bila sredstva integra-cije ili kamuflae.

Vie je sredstava koja utjeu na razvoj integracije. Jedno od njih je tehnoloki napre-dak koji poveava drutvenu integraciju sma-njivanjem napetosti koje raa oskudica, dava-njem mogunosti svakom ovjeku da bolje ra-zumije druge i drutvo u kojem ivi, te razvo-jem solidarnosti meu svim lanovima zajed-nice (259). Druga dva sredstva koja utjeu na


razvoj integracije su utjecaj brzine razvoja na antagonizme i individualizacija. Potrebno je napomenuti da se razvoj integracije pod utje-cajem tehnolokog razvoja pojavljuje samo u drutvima modernog tipa, utemeljenima nakon individualizacije graana. Problem drutvene integracije je vrlo irok, te su u ovom dijelu saete ope koncepcije koje se odnose na drutvenu integraciju: zapadnjake teorije drutva obilja i marksistika teorija vie faze komunizma.

U Posebnom dijelu Duverger se bavi strankama i grupama za pritisak koje vidi kao najznaajnije organizacije za politiku borbu. Prvo je poglavlje posvetio problemu politikih stranaka. Duverger razlikuje kadrovske od ma-sovnih stranaka. Kad govori o kadrovskim strankama, razlikuje europski (konzervativne, liberalne i radikalne stranke) i ameriki tip. Kadrovske stranke europskog tipa okupljaju uglednike, to znai da im je bitnija kvaliteta nego kvantiteta. Okupljaju se u lokalnim od-borima, ija je unutarnja organizacija slaba, jer i nevelik broj lanova ne zahtijeva vrstu or-ganizaciju. Kadrovske stranke obino nemaju glasake stege s iznimkom Velike Britanije gdje se pojavljuju krute kadrovske stranke (konzervativci i liberali, s glasakom stegom i veom centralizacijom).

Za ameriki tip kadrovskih stranaka bitan je sustav preliminarnih izbora, neke vrste predglasovanja u kojemu su svi graani po-zvani da odrede kandidate stranaka izmeu ko-jih e birati kasnije, na pravim izborima (282). Preliminarni izbori prisiljavaju odbore da se otvore utjecaju izbornih masa. U isto vrijeme potrebe promidbe navode amerike stranke na primjenu sustava permanentnog or-ganiziranja biraa na razini osnovnih okruga. Budui da su tehniku masovnih stranaka raz-radili socijalistiki pokreti, a kasnije prihvatile komunistike i faistike stranke, Duverger razlikuje tri tipa masovnih stranaka: socijali-stiki, komunistiki i faistiki, te dva meu-tipa organizacije kadrovskih i masovnih stra-naka: indirektne stranke i stranke nerazvijenih zemalja.

Druga velika tema kojom se autor bavi su stranaki sustavi. Najprihvaenija klasifikacija stranakih sustava je ona na viestranake i jednostranake. U pluralistikom sustavu po-

stoje najmanje dvije stranke od kojih jedna nad drugom ima jaku i trajnu premo. Unutar pluralistikog sustava razlikujemo, dakle, dvo-stranaje (gledite broja stranaka nije bitno, jer je ogranieno na dvije stranke) i viestranaje (u praksi razlikujemo zemlje trostranaja, zemlje s etiri do est stranaka, i zemlje s veli-kim brojem stranaka). Stranaki sustav koji postoji u nekoj zemlji rezultat je sloenih, so-cio-ekonomskih, povijesnih i tehnikih im-benika. Termin jednostranaja su, pretpostav-lja Duverger, izmislili teoretiari faizma, a u uporabi je od tridesetih godina, dok je pojam dominantne stranke neto noviji.

Suvremene politike stranke najprije su se razvile u Europi, a SAD je oponaao europsku tehniku i mijenjao ju. Razvoj europskih poli-tikih stranaka odvijao se oko dva sukoba koji su nastali u 19. stoljeu: konzervativci libe-rali (sukob je nestao) i socijalisti kapitalisti (sukob jo traje). Danas se, misli Duverger, sve europske politike stranke mogu svrstati u dvije kategorije. S jedne strane imamo one koje u prvi plan stavljaju odravanje ekonom-skih i drutvenih struktura liberalnog kapita-lizma (konzervativne, liberalne i demokran-ske), a druge one koje u prvi plan stavljaju in-teres svih ljudi (socijalistike i komunistike partije, te neke frakcije radikalne ljevice i de-mokrana). Slika europskih stranakih susta-va pokazuje da moemo govoriti o dvama su-protstavljenima velikim tipovima: dvojnim i paradvojnim (sustavima u kojima dvije velike stranke dominiraju politikim ivotom, ali ni-jedna ne moe sama dobiti veinu), te vie-stranakim tipom. Dvostranaje Duverger opi-suje na primjeru Velike Britanije, Savezne Republike Njemake, Austrije i Belgije, a vi-estranaje na primjeru skandinavskih zema-lja, Nizozemske, Francuske i Italije.

U drugom poglavlju Posebnog dijela, Duverger prouava grupe za pritisak. Na sa-mom poetku kae kako grupe za pritisak nisu tako jasno odreene kao to su to politike stranke. Svaka udruga, svaka grupacija, svaka organizacija, ak i one ija je uobiajena ak-tivnost daleko od politike, mogu, u nekim pod-rujima i u nekim okolnostima djelovati kao grupa za pritisak (348). Duverger se pita treba li grupama za pritisak drati organizacije sa suenom aktivnou pritiska, i mogu li se


elementi drave smatrati grupama za pritisak ili se taj pojam pripisuje samo privatnim gru-pama, a to su i dva problema koja se pojavlju-ju kod definiranja grupe za pritisak. Duverger dijeli grupe za pritisak na iskljuive (bavi se samo djelovanjem u podruju politike, samo pritiskom na javnu vlast) i djelomine (dio njezine aktivnosti je politiki pritisak), javne (npr. javne administracije i dunosnika tijela koji djeluju po metodama istovjetnim s meto-dama grupa za pritisak) i privatne (privatne organizacije i udruge koje djeluju po metoda-ma koje su istovjetne s metodama grupe za pritisak). Kako se javne i privatne grupe pri-mjenjuju na nacionalne grupe, Duverger uvodi pojam stranih grupa, koje za izvornu naciju mogu biti privatne i javne. Sljedea kategorija su pseudogrupe za pritisak, tj. organizacije ko-je vre politiki pritisak, okupljaju stanovit broj osoba, a to mogu biti tehniki uredi za pritisak (izborni fondovi, lobiji i promidbene radionice) ili novine i druga sredstva priopi-vanja. Kako su grupe za pritisak uglavnom povezane s politikim strankama, na njih se mogu primijeniti razlike vezane za politike stranke o kadrovskim i masovnim strankama, te Duverger kae kako postoje masovne i kad-rovske grupe za pritisak. Izmeu grupa za pri-tisak i politikih stranaka postoje razliite vrste odnosa: 1. neke grupe za pritisak su ma-nje-vie podreene strankama; 2. neke stranke su manje-vie podreene grupama za pritisak; 3. ima i sluajeva ravnopravne suradnje izme-u grupa za pritisak i politikih stranaka (359). Duverger za razlikovanje grupa za priti-sak na profesionalne (radniki sindikati, orga-nizacije poslodavaca i seljaki pokreti) i na neprofesionalne ili druge grupe za pritisak ko-risti neznanstvenu, ali u praksi vrijednu klasi-fikaciju. Profesionalne organizacije su grupe koje okupljaju ljude prema profesiji kojom se bave, pa tako postoje organizacije poslodavaca u industriji i trgovini, seljake organizacije i organizacije zaposlenika. Grupe koje nisu pro-fesionalne organizacije su, kae Duverger, previe brojne da bi se mogle opisati sve vari-jacije, pa je korisno razlikovati privatne (eks-kluzivne i parcijalne) i javne (civilne i vojne).

Djelo Mauricea Duvergera Politika soci-ologija izalo je 1967. godine, a od tada su se drutvene i politike prilike u Europi i svijetu promijenile. No, to nije razlog da zanijeemo

veliku znanstvenu vrijednost ove knjige kako za politologe i sociologe, tako i za znanstveni-ke i studente drutvenih znanosti, te za iru publiku.

Ana Paanin

Prikaz

Paul Levinson Digitalni McLuhan IZVORI, Zagreb, 2001., 213 str.

Domai potovatelji Marshalla McLuhana konano mogu biti zadovoljni. Naime, izda-vaka kua IZVORI prevela je knjigu Digital Mcluhan poznatog teoretiara medija Paula Levinsona. Ovako e McLuhan u Hrvatskoj biti bitno bolje shvaen budui da je, na alost, ve uao u skupinu autora ije se ime mnogo spominje, a malo stvarno poznaje. Na razinu stvarnog poznavanja McLuhana svakako utje-e injenica da ga javnost poznaje uglavnom preko pomalo zaboravljenih prijevoda objav-ljenih u Beogradu. Premda su oni gotovo ne-dostupni, Digitalni McLuhan ima smisla zato to Levinson objanjava McLuhanove ideje o medijima i njihov utjecaj na nae ivote, ali i postavlja pitanje o tome kako nam one mogu pomoi da shvatimo novo, digitalno doba.

Nedvojbeno je da je Levinson bio spreman za ovu zadau jer je prethodno objavio stoti-njak radova na temu povijesti i filozofije ko-munikacije i tehnologije. Ipak, tek mu je knji-gom Soft Edge: A Natural History and Future of the Information Revolution iz 1997. stvore-no ime na podruju prouavanja medija. U ovoj je knjizi, na osnovi uenja McLuhana, Campbella i Poppera, triju teoretiara koji su najvie utjecali na njegov razvoj, dao svoje-vrsni povijesni pregled promjena do kojih su komunikacijski mediji doveli u naim ivoti-ma. Levinson je dvije godine kasnije, ohrabren svjetskim uspjehom ove knjige, objavio Digi-talnog McLuhana.


Levinsonov je metodoloki postupak nao-ko jednostavan budui da uzima popularne McLuhanove fraze i podvrgava ih testu vre-mena. Tako eli potkrijepiti tezu koja nosi i-tavu knjigu da se u McLuhanu iitava pismo za razumijevanje naega digitalnog doba po-put kljueva za navigaciju ... na jeziku kojega jasno ne razumijemo. Tako, primjerice, McLuhanov aforizam Medij je poruka, autor vidi kao izraz udnje da se privue panja na nadmonu i zanemarenu ulogu medija u ko-munikaciji. Dakle, ne stoji prigovor da za McLuhana analize sadraja nemaju nikakva uinka, jer on sam navodi elektrino svjetlo kao hipotetini primjer iste informacije, od-nosno medija bez sadraja, ali zatim primje-uje da je njegov sadraj ono to sja i ono to osvjetljava. Sadraj je, drugim rijeima, pre-sudan za bit medij, za medijstvo. Ipak ko-ritenje medija ima vei uinak od samog sa-draja komunikacije budui da in razgova-ranja telefonom ima revolucionarniji uinak na ljudske ivote od veine stvari izreenih preko telefona.

Levinson dalje tvrdi kako Internet zapravo sadrava vie medija, ali da mu je pisana rije zajedniki nazivnik. Istu tu pisanu rije u on-line dobu kritiziraju teoretiari poput Neila Postmana i Svena Birketsa primjeujui da su raunala promijenila prirodu itanja i pisanja. Levinson kae kako bi McLuhan ustvrdio da ta promjena uope nije tako loa nego da na Internetu pisana rije postaje vie javno obja-njiva. Na ovome mjestu Levinson govori o novom vrhuncu pisanja, kao sadraju Interne-ta, zbog toga to je ovaj, ljudski kd, dobio na dvosmjernosti koju nikada prije nije imao jer je ljudsko pisanje za vei dio stanovnitva bio u stvari itanje (novina, knjiga, ...).

U poglavlju koje nosi naslov Online aneli Levinson objanjava McLuhanovu ideju bestjelesnog ovjeka. Kako se svojim tijelima moemo kretati ogranienom brzinom smislili smo tehnologiju (jo od telegrafa) koja nam omoguuje da budemo na odreenom mjestu bez fizike prisutnosti kao to to i-nimo razgovorom telefonom. McLuhan je tvr-dio da je ljudsko bie u eteru, na telefonu, (sada i online op. Levinson) vrlo slabo svje-sno privatnog identiteta .. te ... osloboeno svih obveza prema zakonu i moralu i primi-

jetio da nas je elektricitet ... uinio anelima u smislu da se moemo trenutno prenijeti bilo kamo. McLuhan je ovu bestjelesnost u kulturi televizije povezao s injenicom gubitka osob-nog identiteta i urbanim nasiljem.

Sljedea je metafora Globalno selo koju je prvi put spomenuo 1962. u knjizi Gutenber-gova galaktika. McLuhan sugerira da nova elektronika meuzavisnost ponovo stvara svi-jet slian globalnom selu. Iako se ova metafo-ra moe vezati za bilo koji medij, oito je da najbolje pristaje Internetu jer je od globalnog sela napravio asnu metaforu ili pretvorio ga od metafore u neto mnogo blie stvarnosti.

U poglavlju Sudbina sredita autor se poziva na McLuhanovu ideju da grad kao sre-dite vie ne postoji, osim kao kulturni duh za turiste. Svaka je gostionica uz cestu, s televi-zijskim prijamnikom, novinama i asopisima kozmopolitska koliko i New York ili Pariz. Levinson za ovu McLuhanovu tezu predlae da se zamijene televizija i Internet jer stranice Mree svakog dana stvara i ponovno prera-uje bezbroj pripadnika Mreine publike. Ipak nas autor vodi kroz podruje online uio-nice jer i sam ve godinama vodi sline pro-jekte. Tako istie prednosti takvog obrazova-nja tvrdei kako je u vrijeme Platona i Aristo-tela zaista trebalo biti blizu obojice filozofa jer u to doba njihova djela nisu bila dostupna. Nakon izuma tiska imali smo sveuilita gdje su nam mentori u odreeno vrijeme davali bo-lje uvide u djela znaajnih autora za odreena podruja. Danas to vie nije toliko bitno jer imamo Mreu, najjae komunikacijsko sred-stvo i najveu bazu podataka i znanje se moe distribuirati od strane mentora dvadeset i eti-ri sata na dan, s bilo kojeg mjesta u svijetu.

Ono to bi se jo iz toga poglavlja moralo spomenuti jest kako je vladama u povijesti umnogome odgovaralo da imaju kontrolu nad distribucijom vijesti. Levinson kao primjer spominje nespretni zakon o dolinosti u ko-munikacijama (zakon iz 1995. koji je 1996. odlukom Vrhovnog suda SAD-a proglaen ne-ustavnim) koji je primjer kako je nove medi-je, zbog njihova globalnog karaktera, mnogo tee zakonski kontrolirati.

U sljedeih nekoliko poglavlja raspravlja se o McLuhanovim, danas manje popularnim,


metaforama: Svjetlost-koja-obasjava, Svjet-lost-koja-prolazi, vrui i hladni mediji i svatko je izdava. Za prvu je metaforu bitno da je McLuhan tvrdio kako je itanje stranica knjige ili gledanje kinoprojekcije manje za-htjevan proces od gledanja televizije po tome to svjetlost sja kroz ekran, a ne odbija se kao od papira ili kino-zaslona. Rezultat toga je da se pri gledanju televizije iluminacije same projiciraju na gledatelja (Carpenter & McLu-han, 1960.).

Koji su mediji vrui, a koji hladni? Pojednostavnjeno, vrui mediji su oni koji daju dosta informacija i zahtijevaju malo ili nita aktivnosti od samog korisnika medija, dok hladni mediji daju malo informacija, a ko-risnik mora dopuniti ono to nedostaje. Bitno je, to neki autori zanemaruju, da se ne misli na injenice koje nedostaju ili znanje koje treba biti preneseno, nego vie na to kako naa osjetila reagiraju, odnosno, sudjeluju u ovom procesu. Prvi bi bili radio, tisak, fotogra-fije i sl., a drugi telefon, govor, televizija. Ne-jasnoe oko toplinskog odreenja Interneta Levinson eka rasplet procesa oblikovanja ovih medija od strane samog drutva jer ovako nose karakteristike nekoliko medija: Elementi vrue kulture koji su dominirali prvom polovi-com dvadesetog stoljea su, naravno, nastavili djelovati, ali je to sniavanje temperature u doba televizije uinilo da pojava hladnih rau-nala nije sluajnost. Naa ih je kultura ekala. (Levinson)

Sljedea metafora svatko je izdava jed-na je od najaktualnijih. Naime, vratari (eng. Gatekeepers) su, dakle, oni koji kontroliraju informacije koje emo itati u novinama, vid-jeti na televiziji itd. Levinson prati povijest pa navodi kako je crkva bila prvi vratar obja-njavajui vjernicima Bibliju. Tisak je donio urednike i izdavae kao nove vratare, vrijeme radija i televizije televizijske uprave koje su odreivale sadraj programa koji e ljudi gle-dati. Internet se pojavio kao medij koji ima mogunosti potpuno sruiti vrata (str. 136). Levinson tvrdi da samo postojanje medija koji ima te mogunosti znai da e se to ruenje i dogoditi, ali kae da ivimo u mentalitetu u-vanja vrata gdje informacije ipak, prema pozi-tivnim zakonima, zahtijevaju provjeru ili ovjeravanje prije nego to se moe uiniti

dostupno javnosti Autor ne nudi odgovor, nego poziva da se razmotre mogue posljedice drutva bez vrata, bi li takvo drutvo izvjet-ravalo nae komunikacije istei ih od glu-posti, neistina sprjeavajui djela bez poli-tike, znanstvene, umjetnike ili bilo kakve vrijednosti, odnosno, da li to izvjetravanje po koristi nadmauje tetu koja je poinjena kad to isto izvjetravanje spreava da do nas dou Beatlesi, jedan Karl Popper...(str. 139).

Dolazimo do retrovizora ili osvrtnog zr-cala kako se prevodi u tekstu. Naime, McLu-han kae kako sadanjost promatramo gleda-jui u retrovizor te objanjava da kad se ov-jek nae u posve novoj situaciji kao to je po-java novog medija, mi se drimo stvari iz naj-blie prolosti. Kad se pojavio telefon, zvali smo ga telegrafom, a automobil koijom bez konja. Internet se tako odmah na poetku nazvao velikom knjinicom, sobe za razgovore na Mrei nazvane su kavanama, kad sluamo program preko Interneta, kaemo da sluamo radio. Na je, dakle, problem prema Levinsonu da treba znati kad prestati gledati u retrovizor i gledati u cestu pred sobom. Kad to ponemo raditi, onda nam se otkrivaju prave mogu-nosti odreenog medija i moemo ga usavri-vati i prilagoivati sebi.

Cjelovito objanjenje McLuhanovog rada na naem jeziku ne postoji i time se dogaaju neke pogreke u prijevodu za koje ne krivim samog prevoditelja, nego je za to kriv nedo-statak strunog redaktora. Ovako moramo pri-mijetiti kako prevoditelj koristi rije osvrtno zrcalo za koju on misli, prema vlastitoj opasci, (str.28) da je dvoznanica. Ona to nije i zato je to pogreka. injenica jest da je ta rije upravo to to znai autor je u autu i umjesto da gleda u budunost kroz iroku oferajbu, on gleda u retrovizor. Dakle, to nije dvoznanica, kako misli prevoditelj. Za McLuhanov rad vrlo je bitan njegov smisao za humor i kako Levinson kae Nepovjerenje u ope teorije ljudskog ponaanja koje bi trebale imati znanstveni znaaj. Isto tako, umjesto sv. Augustina filozofa i teologa (345.430.g) u biljeci (str. 69) itamo o sv. Augustinu koji je obratio engleskog kralja Ethelreda i utemeljio nadbiskupiju u Canterburyju te ivio stotinjak godina kasnije.


U poglavlju o elektronikom daskanju drim da se tekstu nita ne bi dogodilo da se ostavio kolokvijalni izraz surfanje.

Zakljuimo da je iz knjige jasan glavni McLuhanov stav da odreeni nain na koji mi primamo sadraje svakog medija ne upravlja samo nainom na koji koristimo medije, nego i uincima medija na nae cjelokupno drutvo. Ili, kako je sam McLuhan volio napisati, ovjek postaje seksualni organ svijeta stroje-va ... omoguujui mu da se oplouje, i da razvija uvijek nove oblike (McLuhan, 1964). Sam Levinson nudi svoju antopotropsku teo-riju po kojoj ljudska bia za svoje preivljava-nje odabiru one medije koji najbolje odgova-raju njihovim potrebama.

Treba prihvatiti autorov stav da se digital-no doba moe dobro objasniti McLuhanom, odnosno, da je McLuhan smisleniji kad se preoblii za digitalno doba. Dakle, teorija medija u Marshallu McLuhanu ima teoretiara koji je ve 60-ih bio spreman za revoluciju novih medija i koji mlaim teoretiarima nudi ve gotove mape. Stoga je Digitalni McLuhan obvezno djelo za sve koje se bave medijima. I na kraju, najbolje je citirati autora kad kae itajte McLuhana ....

Domagoj Bebi

Prikaz

John Street Mass Media, Politics and Democracy Palgrave, New York, 2001., 297 str.

Posljednje e desetljee u teoriji masovnih medija ostati zapameno po novom diskursu u praenju politikih procesa. Meusobna prila-godba na relaciji politika mediji dovela je do trenda holivudizacije u izvjetavanju o poli-tikim procesima. Vanost sadraja politike poruke uzmie pred nainom njezina prezen-tiranja, a osobnost politiara postaje podatnom sirovinom u rukama tvoraca politikog imida.

Analiza odnosa suvremenih politikih pro-cesa i masovnih medija danas esto pogreno zavrava u okvirima politikog marketinga koji objanjava ulogu medija u prodaji atrak-tivnih politikih proizvoda. John Street, me-utim, u knjizi Masovni mediji, politika i de-mokracija pakiranje i prodaju politike poruke te spomenuti trend trivijalizacije politike razmatra samo kao mali pojavni segment slo-enog suodnosa medija i politike. John Street predava je na sveuilitu East Anglia, School of Economy and Social Studies u Norwichu gdje predaje Politiku masovnih medija i po-pularne kulture te Teoriju demokracije. U svo-jim je knjigama i lancima obradio dinamian odnos politike i suvremenih fenomena koji su redovito vezani uz razvoj tehnologije. Street nastoji dokazati da je analiza politikog ivota danas nemogua bez analize popularne kulture i obratno (Politics and Popular Culture, Rebel Rock: the politics of popular music) pri emu posebnu vanost pripisuje razvoju novih komunikacijskih tehnologija.

Njegova posljednja knjiga Masovni mediji, politika i demokracija kompleksni odnos me-dija i politikih procesa vezuje uz kljuno pi-tanje moi: moi nad medijima (power over the media) i moi medija (power of the me-dia). Tako se prvi dio knjige Predstavljanje politike bavi nainom na koji je politiki i-vot predstavljen u medijima, posljedicama takvog predstavljanja te njegovim moguim utjecajem na buduu akciju itatelja, gledatelja ili sluatelja. Politika ekonomija masovnih medija naziv je drugog dijela koji raspravlja o institucionalnim interesima, drave ili medij-skih konglomerata, koji medijima nastoje na-metnuti odreeni politiki diskurs. Dva po-glavlja ovog dijela posebno razmatraju ulogu novinara i procesa globalizacije u mrei insti-tucionalnih interesa. Trei dio Masovni me-diji i demokracija konano razmatra posljedi-ce dinaminog odnosa na demokratski proces i distribuciju moi. Cijelo poglavlje Street po-sveuje internetu koji je probudio zagovornike elektronike demokracije i potpuno promijenio doivljaj interaktivnosti modernih sredstava komunikacije.

Prvi dio knjige otvara poglavlje o pristra-nosti (bias) koju Street najavljuje kao jedan od najznaajnijih problema u izvjetavanju o po-


litikim zbivanjima jer dokida samu bit demo-kracije: Demokracija pretpostavlja da niti jedna grupa niti interesna skupina nije privile-girana u odnosu na drugu te da je svaka infor-macija dostupna graanima tona i nepristra-na. Jedino pod ovim uvjetima djeluju principi politike jednakosti i odgovornosti. (str. 16). Pristranost medija tako izvre sliku svijeta te skree ili blokira demokratski proces. Meu-tim, ideja neutralnosti ovdje se namee samo kao idealno, ne i kao realno rjeenje. Neutral-nost medija se oituje u prezentiranju potpunih i tonih informacija, no Street dvoji da je mo-gue prenijeti ba sve informacije o dogaaju, a treba imati na umu i injenicu da mediji su-djeluju u trinoj utrci koja ih tjera da se prila-goavaju potrebama trita. On dalje uvodi jo dva pojma, objektivnost (objectivity) i urav-noteenost (balance), za koje vjeruje da su in-kompatibilni. Objektivan e izvjetaj po krite-riju vanosti esto iskljuiti manje bitne in-formacije, dok e uravnoteeni izvjetaj na-stojati dati sve informacije i po cijenu zasie-nja. Budui da se tri bitne kategorije nezavis-nog izvjetavanja neutralnost, objektivnost i uravnoteenost ne mogu uzeti apsolutno, niti se pristranosti kategoriki moe stati na kraj. Sama svijest o onome kome je namijenjena novinarska pria, daje joj smjer. ak i asne namjere novinara, ako se i izoliraju institucio-nalizirani pokuaji manipulacije medijima, ne iskljuuju njegovo nastojanje da kod itatelja ili gledatelja izazove odreenu reakciju. Pravo pitanje vezano uz pristranost, zakljuuje Street, jest do koje se granice ona moe toleri-rati, a da ne ugrozi demokratski proces.

Sredinja tema drugog i treeg poglavlja jest kako ispriati politiku priu. Umjesto o ideolokoj pristranosti (u prezentiranju politi-kog sadraja, op. prev.), novije analize medij-skog sadraja govore o okvirima (frames) i uokvirivanju (framing). (str. 37). Street dri da su mediji skloni smjetanju politikih, ali i socijalnih sadraja u postojee stereotipne ili kontekstualne okvire. Primjerice, vijesti iz Af-rike nose okvir rata i ovisnosti o ekonomskoj pomoi razvijenog svijeta, dok su prie iz Amerike smjetene u okvir moi i autonomije. Pippa Norris, navodi Street, izlistava i niz okvira u koje se esto smjetaju ene: okvir proboja: ona je prva ena koja je postigla od-reeni cilj (str. 51) ili okvir prijestupnice

(str. 51). U treem poglavlju Street upozorava da politika vie nije iskljuivo pitanje ozbilj-nih, informativnih novinarskih anrova, nego i zabavnih formi. Politika je sve ee tema sati-rinih formi i konspirativnih dramskih zapleta. Dok satira politiku nudi kroz svijet beskoris-nih, tupavih i korumpiranih politiara, trileri i drame konspirativnog sadraja otkrivaju svijet zakulisnih manipulatora. Oba diskursa izraa-vaju nepovjerenje u politiku. ak i svijet TV-sapunica nerijetko nosi politiku poruku, a politika nije zaobila niti sport koji postaje pronositeljem ideje nacionalnog identiteta i ponosa.

etvrto, posljednje poglavlje prvog dijela knjige, razmatra bitno i kompleksno pitanje uinaka medija i poruka koje odailjaju na publiku. Recentna literatura najee proble-matizira utjecaj medija na ponaanje biraa. I Street spekulira o ulozi tiska i televizije koji se u vrijeme politikih kampanja obraaju neod-lunim biraima. Suprotno opsenim studija-ma o velikoj ulozi televizije i njezinih karakte-ristika kao medija na politiku odluku biraa, Street odbija konanu odluku pripisati utjecaju televizije. Politiko je ponaanje samo jedan aspekt politikog procesa i analiza utjecaja medija ne analizira samo izravan poticaj na akciju, nego i dugoroan, pritajeni utjecaj na prihvaanje odreene slike svijeta. On dalje upozorava i na sloenost uzrono-posljedinog odnosa medija i publike ovisi li izbor medija o informacijama koje se tamo nalaze ili izbor informacija ovisi o publici koja medij kon-zumira? Nicholas Garnham zakljuuje: Po-ruke koje odailju mediji utjeu na nae razu-mijevanje svijeta, ali kako e to utjecati na naa djela, ovisi o socijalnom statusu i iskus-tvu. (str. 96).

Dravna kontrola i dravna propaganda naslov je prvog poglavlja drugog dijela knjige. U njemu Street raspravlja o tenji drave da kontrolira medije i oblikuje politike informa-cije. Neka kontrola drave nad medijima, dri Street, postoji u svim dravama, otvoreno ili pritajeno. Cenzura je jedan od najsirovijih oblika dravne kontrole i najee se vezuje uz neliberalne reime. Samocenzura je njezina izvedenica koja poiva na kulturi straha od kazne ili vjere u nagradu. Street navodi pri-mjer Kine. Liberalne demokracije takoer bi-


ljee primjere otvorene cenzure, najee pod isprikom zatite dravne i nacionalne sigur-nosti. Sustavno ipak, ove drave kontrolu nad medijima ostvaruju kroz sustav upravljanja in-formacijama (information management) koji podrazumijeva naine dostavljanja informacija ili uskraivanja prava na informaciju (institu-cija dravne tajne).

Dravna kontrola nad medijima preduvjet je za provoenje sustavne propagande. Iako je tipina za totalitarne i autoritarne reime, neki je autori u tragovima identificiraju i u liberal-nim demokracijama. Street navodi tezu veli-kog kritiara amerikog drutva Noama Chomskog: ... sve vijesti u Americi su prije svega propaganda. Street, meutim, pravi razliku izmeu nametanja tema pritiskom i su-gestije koja je danas institucionalizirana kroz slube za odnose s javnou. Legitimnom pro-pagandom on naziva kampanje od opeg inte-resa, primjerice, kampanja za borbu protiv AIDS-a. Upravljanje informacijama poseban zamah dobiva u vrijeme ratnog stanja. Street navodi primjer Zaljevskog rata. Analize doga-aja koji su poeli 11. rujna 2001. u velikoj mjeri potkrjepljuju njegove teze. Pravna je re-gulacija jo jedan nain dravne kontrole me-dija koji odreuje smjer razvoja masovnih me-dija unutar dravnih granica.

esto poglavlje nastoji utvrditi sponu iz-meu financijskih i politikih interesa drugoga velikog subjekta kontrole nad medijima: me-dijskim mogulima. Berlusconijevo osvajanje vlasti obiljeeno je vrstom spregom medijske i politike industrije. Rupert Murdoch, kralj transnacionalnih konglomerata, jasno je podu-pirao Tonyja Blaira u njegovu pohodu na os-vajanje vlasti. Negdje se izmeu, tvrdi Street, zagubila ideja o nezavisnosti medija, zapravo medijskih proizvoda. Utjecaj oglaivaa u tak-voj konstelaciji, dri Street, takoer ne treba zanemariti. On, meutim, dalje ne razmatra ire drutvene implikacije utjecaja vlasnitva na medije, nego se radije zadrava na pitanju moi unutar same medijske kue. Koja je razi-na odluivanja niih menaderskih struktura i koliku nezavisnost ipak uivaju urednici?, pita Street. Sljedee se poglavlje bavi novinarima koji su u vrtlogu interesa vlasti, kapitala i spin-

doktora1 postali posluni psii u krilu interes-nih grupa, a ne psi uvari opeg interesa (str. 146). Politika poruka danas vie ne putuje iz-ravno od politiara do novinara i dalje do publike. Na tom je putu sada niz posrednika koji poruku oblikuju i daju joj smjer. Spin-doktori moderna su pojava na tritu politikih interesa. Oni nastoje oblikovati nain na koji e se kandidat ili neka politika poruka poja-viti u medijima i javnosti.

Prvo poglavlje zadnjeg, treeg, dijela knji-ge podrobnije razmatra spomenuti fenomen pakiranja (packaging) politike i njegove posljedice. Street navodi zabrinutost brojnih kritiara koji strahuju da se pakiranjem po-litika informacija predstavlja na nain koji onemoguuje graanima da o onome to se ini u njihovo ime, prosuuju na temelju va-ljanih informacija. (str. 186). Demokracija kao vladavina naroda ovisi o sposobnosti na-roda da prosudi kakvu vlast eli. Pakiranje politike poruke, samim tim i kontrola politi-kih informacija, onemoguuju razboritu pro-sudbu. Opi trend u plasiranju politike poru-ke Street dijelom objanjava nastojanjem da se poruka prilagodi logici medija, ali isto tako i promjenama u birakom tijelu koje postaje podlono zapakiranim porukama. Street dri da je ranije stranaka pripadnost bila pitanje klasne pripadnosti. Nestajanjem jasnih klasnih razlika, odabir stranke postaje sve vie pitanje osobne preferencije. Stranke se stoga vie ne mogu oslanjati na stare tradicionalne veze moraju se prodati. Zagovornici dominantnog trenda u prezentaciji politikih poruka u svojoj argumentaciji idu u istom smjeru kao i njegovi protivnici u smjeru obrane demokracije. Te-ko razumljivi informacijski paketi s politi-kim programima manje e zainteresirati birae od koncentriranih, kratkih poruka koje ocrta-vaju osobnost kandidata. Ovako opremljene poruke primljivije su i informacijski bogatije.

Argumentacija obje strane vodi nas do kljunog pitanja ovog dijela knjige kako tre-ba izgledati odnos masovnih medija i politi-kih procesa u demokratskim drutvima?

1 Spin promotivna kvaliteta koju proizvodu

ili osobi dodaje, pripisuje oglaiva ili savjetnik za image. NTCs Mass Media Dictionary.


Sljedee poglavlje pod naslovom Daljin-sko upravljanje govori tako o ve vienom i tek moguem politikom utjecaju novih ko-munikacijskih sustava. Street posebnu pozor-nost posveuje moguim zahvatima u demo-kratsku participaciju. Naime, pojavom weba stvoren je preduvjet za uvoenje tzv. elek-tronike demokracije koja, tvrde njezini pobornici, moe unaprijediti postojei oblik liberalne demokracije ili oivjeti neposrednu demokraciju drevne Atene. Skeptici, meutim, upozoravaju na cijeli niz problema, od problema pristupa do pitanja regulacije, koji utiavaju zanos zagovornika novog sustava.

U predzadnjem poglavlju knjige Street se i naslovom vraa na pitanje odnosa moi i ma-sovnih medija. Mo nad medijima i mo me-dija neodvojive su kategorije. Street navodi etiri oblika moi koji obino dominiraju u raspravi o medijima i demokraciji: diskurzivna mo, mo pristupa i mo resursa. U prvom sluaju, mediji imaju mo favoriziranja odre-enog diskursa ili slike svijeta te je kroz razli-ite sadraje, ne nuno ozbiljne, nameu ili sugeriraju. Mo pristupa nije samo pitanje zastupljenosti interesa, nego nerijetko i fizi-kih preduvjeta (televizinost). Posljednji oblik, mo resursa, govori o odnosu vladajuih i medijske industrije kako medijski konglomerati utjeu na postupke vlada i drava.

Pitanje slobode medija obraeno je u po-sljednjem poglavlju knjige i to kroz raspravu o odnosu masovnih medija i demokracije ili teo-rija demokracije. Ve spomenuto pitanje o po-eljnoj ulozi masovnih medija u demokrat-skom sustavu, Street ovoga puta vee uz tri te-orije demokracije: liberalnu, neposrednu i deli-berativnu.

Liberalna demokracija zagovara slobodne, ali odgovorne medije iji je glavni regulator trite.

U izvoenju dokaza o slobodi trita kao osnovnog preduvjeta slobode izraza, Street ci-tira Johna Keanea koji dolazi do apsurdnog zakljuka da sama komunikacijska trita ograniavaju slobodu komunikacije (str. 263). Naime, monopoli su proizvod slobodnog tr-ita. Za njih je informacija roba koja svoju pravu vrijednost postie na tritu. Medijski

moguli odluuju o tome tko i to izlazi na tr-ite, drugim rijeima, iji e se glas uti.

Kao protuteu liberalnoj demokraciji, Street navodi dva alternativna modela. Nepos-redna demokracija tei ostvarenju opeg do-bra, ali ideja o stvaranju kolektivnog identite-ta, koji u sebi sadrava i samoodricanje, prijeti da zapadne u totalitarizam ili autoritarizam u kojem su mediji kanali propagandne maine-rije. Stoga je puno interesantniji model delibe-rativne demokracije koji, prema Johnu Thom-psonu, zahtijeva regulirani pluralizam koji e graanima omoguiti kolektivni uvid u javno dobro. (str. 262). Teorija deliberativne demo-kracije u sredite svog interesa stavlja uvjete koji e omoguiti ope izjanjavanje o pita-njima od javne i zajednike koristi. Ona svom postojanju pretpostavlja postojanje nadnacio-nalnih medijskih kua koje e postati global-nim forumom za javnu raspravu svih sa svima.

Premda mjestimice nesistematina, knjiga Johna Streeta koristan je pregled nezaobilaz-nih tema koje mora obuhvatiti svaka iole oz-biljnija analiza odnosa suvremenih politikih procesa i masovnih medija. Vrijednost knjige svakako su i vrlo dobro odabrani citati refe-rentnih autora. Primjeri iz politikog ivota Amerike i Velike Britanije, koje Street proi-ruje manje poznatim informacijama, dodatno obogauju knjigu. Veliki i nelogini skokovi u razini problematiziranja, od predstavljanja in-tervjua kao tehnike oblikovanja politike po-ruke do rasprave o alternativnim teorijama demokracije, ne doputaju uvoenje jasne te-matske strukture to je i najvei nedostatak knjige.

Marijana Grbea


Prikaz

Zdravko Petak Javna dobra i politiko odluivanje Biblioteka Politika misao, Zagreb, 2001., 198 str.

Knjiga Javna dobra i politiko odluivanje predstavlja cjelovitu verziju doktorske diserta-cije koja je pod nazivom Javna dobra u teoriji javnog izbora obranjena na Fakultetu politi-kih znanosti u Zagrebu. Knjiga je podijeljena na sedam poglavlja, predgovor, uvod i zaklju-ak. Prvo poglavlje je naslovljeno Predmet i metodologija istraivanja, slijedi Analiza glasovanja i ponaanja biraa kao izvor teorije javnog izbora, Teorija javnih financija i pri-bavljanje javnih dobara, Ekonomija blago-stanja, Nastanak teorije javnog izbora kao zasebne discipline, Teorija potranje za jav-nim dobrima i Teorija ponude javnih dobara.

Traei odgovor na pitanje to su to javna dobra i kako se njihovo poimanje razvijalo u ekonomskoj i politikoj teoriji te kako javna dobra objanjava teorija javnog izbora, Petak razmatra sve orijentacije u ekonomskoj i poli-tikoj znanosti unutar kojih su analizirana javna dobra i stvarani temelji teorije javnog izbora. Propitujui odnos izmeu javnih doba-ra i teorije javnog izbora, autor dokazuje da nedostatci trita u pribavljanju javnih dobara nisu dovoljni da bi opravdali njihovo pribav-ljanje proraunskim putem.

U dokazivanju ove sredinje teze, autor poduzima teorijsko istraivanje na tri razine. Na prvoj razini (poglavlja 2 4) obrauju se izvori teorije javnog izbora izloeni u mate-matikoj teoriji glasovanja, ekonomskoj teoriji konkurencije, javnim financijama i ekonomiji blagostanja.

Druga razina (poglavlje 5) povezuje ove pristupe s utemeljiteljima same teorije javnog izbora. Matematike teorije glasovanja pove-zane su s radovima Duncana Blacka i Ken-netha Arrowa o pravilu veine i paradoksima glasovanja. Pokazano je kako ni jedan postu-pak glasovanja, bio on jednostavan ili sloen,

ne moe udovoljiti nekim, na izgled, nimalo zahtjevnim uvjetima (univerzalna domena, Pa-reto-uvjet, neovisnost irelevantnih alternativa, tranzitivnost, odsutnost diktatora). To znai da ne postoji ni jedan postupak odluivanja koji individualne preferencije konzistentno primje-njuje u kolektivnim odlukama. Teorem nemo-gunosti Kennetha Arrowa upozorava tako na temeljne slabosti demokratskog postupka jer se uvijek mora raunati s paradoksalnim odlu-kama. Jedan od najznaajnijih pionirskih ra-dova nove politike ekonomije jest ekonomska teorija demokracije A. Downsa kojom se po-kuava objasniti ponaanje biraa i stranaka kao i njihove posljedice na djelovanje demo-kratskih vlada. Politike stranke nastoje pobi-jediti na izborima iznosei svoje programe za koje oekuju velik broj glasova biraa. Birai, pak, nastoje svojom izbornom odlukom ma-ksimalizirati politiku korist, odnosno kupiti koristan program. Ovaj pristup polazi od toga da se podjela birakih preferencija moe pri-kazati jednodimenzionalnom skalom lijevo-desno i na temelju toga modela izvode se i grube strukture stranakog sustava. I na kraju, povezujui pristup Jamesa Buchanana i Gor-dona Tullocka, odnosno ekonomiju blagosta-nja i kontinentalnih javnih financija s teorijom javnog izbora, Petak pokazuje da je njihova interpretacija javnih dobara prihvatljivija od standardnih ekonomskih teorija.

Na treoj razini istraivanja obraene su teorije potranje i ponude javnih dobara pri emu se govori o politikoj teoriji javnih do-bara kao legitimnom pojmu suprotstavljenom tradicionalnom ekonomskom poimanju javnih dobara. To je posebno bitno jer nam omogu-uje nove uvide u razumijevanju politikih in-stitucija i procesa. Ekonomska teorija institu-cija raspravlja o znaenju institucija odnosno o vrijednosnim stavovima i modelima ponaa-nja, priznatim pravilima postupanja kao i o normativno utvrenim pravilima i ugovorima. Institucije nisu znaajne samo zbog utjecaja na individualne odluke, tj. zato to odreuju al-ternativne uvjete razmjene, nego i zato to stvaraju poticaje kojima se dolazi do boljih re-zultata nego u sluajevima individualnih (iz-bornih) djelovanja.

Javni izbor jasno definira granicu privat-nog i javnoga omoguujui novi pogled na lo-


bistiko ponaanje aktera, pokazujui pristra-nost svih interesa koje iznose razne grupe za pritisak skrivajui se pritom iza javnog inte-resa. kola javnog izbora razgolitila je pro-ces politikog odluivanja pokazujui utjecaj politikih odluka na preraspodjelu dravnih sredstava za zadovoljavanje parcijalnih intere-sa organiziranih grupa. Javni izbor se definira kao ekonomsko prouavanje donoenja netr-inih odluka. U analizi fenomena politike pri-mjenjuje se analitiki instrumentarij ekonom-ske znanosti gdje se birai promatraju kao po-troai, politiari kao poduzetnici, stranke kao tvrtke. Ekonomske teorije politike temelje se na teoriji racionalnog djelovanja, a nova poli-tika ekonomija nadreeni je pojam svih tih teorija. Metodoloki individualizam nalazi se u temelju nove politike ekonomije, a sredinji aksiom je naelo racionalnosti to znai da e pojedinac u danoj situaciji uvijek odabrati onu varijantu ponaanja od koje moe oekivati najveu korist, odnosno onu koja je povezana s najmanje nedostataka. Socijalni se odnosi interpretiraju kao razmjena materijalnih i ne-materijalnih roba i usluga, odnosno drutvena razmjena je most izmeu pojedinca i njegove socijalne okoline.

Knjiga Javna dobra i politiko odluivanje je kvalitetno i studiozno napisan tekst koji, usto, ima i znaenje pionirskog pothvata u jednom iznimno sloenom podruju politike i ekonomske znanosti. Znaenje i kvaliteta ove knjige sadrani su u irini zahvata, odnosno materije podvrgnute analizi, njezinoj loginoj i preciznoj sistematizaciji kao i visokoj razini njezine obrade. Radi se o vrlo pomnom i zna-lakom odabiranju relevantnih injenica, nji-hovu usporeivanju, preciznom vrednovanju i zakljuivanju. Premda je ova knjiga upuena studentima dodiplomskih i postdiplomskih studija na kolegijima iz javnih politika i poli-tike ekonomije, sigurno e pobuditi pozornost i ostalih kolega iz drutvenih znanosti. Napo-kon, ona nije upuena samo strunjacima iz podruja drutveno-humanistikih znanosti, nego s punim pravom rauna na iru italaku publiku.

Luka Brki

Prikaz

Ram Mudambi, Pietro Navarra, Guiseppe Sobbrio (ur.) Rules & Reason. Perspectives on Constitutional Political Economy Cambridge University Press, Cambridge, 2001., 320 str.

Razdoblje na samome prijelazu iz 20. u 21. stoljee pamtit e se po dramatinoj promjeni politike klime u svijetu. Razlog tomu lei, prije svega, u injenici da je pad Berlinskog zida imao za posljedicu pojavu jnovih drava, dodue s jakim demokratskim eljama, ali zato sa slabim ili nikakvim demokratskim iskustvom. S druge strane, u nekim starima, ve postojeim demokratskim dravama, politiko raspoloenje takoer nije stabilno. Tome za ilustraciju moe posluiti npr. suvremeni ustavnopolitiki proces u Italiji, Novom Zelandu ili Japanu, zemljama koje obiljeavaju znaajne i sukcesivne promjene izbornih sustava. to se tie SAD-a, mnogi su eksperti politiko stanje najmonije zemlje svijeta prije dogaaja od 11. rujna opisivali kao polarizani prostor kakav dotad nije u tolikoj mjeri poznavala ova zemlja klasine ustavnosti. Pitanje je danas suzuje li niz mjera poduzetih nakon napada terorista na SAD ili proiruje politiku polarizaciju?

U bivem SSSR-u kao i u mnogim drava-ma koje su ranije imale autoritarni reim, iri se uvjerenje da drava radi zadovoljavanja potreba populacije razoarane tranzicijom treba ponovno preuzeti ire ovlasti. U isto vri-jeme postoji elja da se iskoriste sve prednosti usporenog povratka u kapitalizam ponajprije radi izbora onog sustava koji bi to bolje ko-ristio iskustva starijeg i razvijenijeg demo-kratskog svijeta. Sve je oitije da kolaps ranije centraliziranih ekonomija bivih socijalistikih zemalja nije nimalo koristio autoritetu drav-nih vlasti, naprotiv. U svakom sluaju sve-ukupna situacija sili mnoge odgovorne imbe-nike na otvaranje procesa redefiniranja klju-nih funkcija suvremene drave. Ovaj proces postaje sve urgentniji jer birai osjeajui


sve neposrednije neizvjesnost to je donosi globalizacija svugdje postaju iznimno kriti-ni prema vlasti i politikoj eliti. Ove kritike izvor su zahtjeva za promjenama i daljnjim ogranienjima vlasti i njezinih nositelja i jo odgovornijom dravom.

Skup takvih kritikih i inspirativnih reflek-sija o ustavnom razumijevanju brojnih pitanja suvremenog svijeta su i eseji skupljeni u knjizi Rules and Reason. Perspectives on Constitu-tional Political Economy. Ovi su eseji inicijal-no bili napisani za veliku meunarodnu konfe-renciju o ustavnoj politikoj ekonomiji u listo-padu 1997. odranu u Messini i Taormini. Knjiga je sastavljena od tri dijela. Prvi dio ine prilozi o ustavnoj teoriji. Drugi dio obrauje problematiku izbornih sustava i institucija, dok je trei dio posveen ustavnim pitanjima fede-ralne drave. Knjiga takoer sadrava i koris-tan indeks pojmova. Urednici izdanja Mudam-bi, Navarre i Sobbria ustavnu politiku eko-nomiju vide kao intelektualno nastojanje koje nuno balansira pojmove efikasnosti i praved-nosti. Dok je ustavni proces prirodni izvor pravednosti, dotle se efikasnost postie svjes-nim naporom. Sva se kljuna pitanja ustavne politike ekonomije tiu, izravno ili neizravno, tih dvaju kljunih pojmova i njihove meu-sobne igre. Ovdje se, radi regulacije svekolikih ljudskih akcija, na jedan temeljni nain iska-zuje briga za razvitak formalnih pravila na kojima poivaju informalne strukture (str. 1).

Prvi dio knjige sadrava tekstove koji ispi-tuju teorijske pretpostavke ustavne politike ekonomije. Na temeljno pitanje jesu li danas ustavi jo uvijek bitni Dennis C. Mueller (On Writing a Constitution) odgovara potvrdno, mada ne nuno i uvijek. Tako npr. brazilski ustavi imaju ogranien utjecaj. U bivem SSSR-u ustav je imao nekoliko posebno zvu-nih dijelova, ali taj ustav nije proizveo nikakav djelatni politiki sustav. No, sluajevi staroga atenskog ustava, weimarskog ustava te kosta-rikanskog ustava, prema ovome autoru, poka-zuju da ustavi mogu imati itekako znaajan utjecaj. Glavna poruka ovoga teksta je da pi-sani ustavi mogu biti znaajni u mjeri u kojoj uspjeno ili neuspjeno funkcioniraju politike institucije konkretne zemlje. U svojem se pri-logu Viktor Vanberg (Constitutional Order and Economic Evolution: Competitive and

Protectionist Interests in Democratic Society) koncentrira na ekonomske sustave i okvir pro-pisa i institucija koji ograniavaju akcije i transakcije ekonomskih imbenika. Ovaj autor dokazuje da takav okvir, koji se moe nazvati ekonomski ustav odreuje sposobnost susta-va na adaptaciju u stalno promjenljivoj oko-lini. Pisac je njime otvorio analizu tekuih de-bata o globalizaciji i konfliktu izmeu protek-cionistikih i kompetitivnih interesa. S druge strane doprinos se nobelovca Jamesa M. Buchanana i Yonga J. Yoona (The Efficacy of Arbitrary Rules) moe razumjeti vie kao apstraktno razmatranje pitanja stalno promje-njivog okruenja procesa i pravila moderne drave i drutva. Odbacujui prirodnu dis-tinkciju izmeu pravila (ogranienja) i rezulta-ta takvih pravila, ova dvojica autora nude ar-gument koji izbor ustavnih varijabli (ogranie-nja) temelji na zahtjevima efikasnosti.

U tekstu Constitutional Political Econ-omy and Civil Society Charles K. Rowley se bavi implikacijama lockeovskog pristupa za zdravu ustavnu politiku ekonomiju, ouvanje ivota, slobode i vlasnitva. Prema ovome au-toru bipolarni svijet za vrijeme Hladnog rata tjerao je slobodne demokracije na Zapadu protiv socijalistikih diktatura. Za vrijeme toga razdoblja socijalistike su drave zagova-rale Hobbesov cilj poretka, dok su zapadne demokracije usvajale Lockeovu perspektivu.

Nicolaus Tideman (The Constitutional Conflict between Protecting Expectations and Moral Evolution) nastavlja na Rowleyevu temu zapaanjem da je i sama definicija vlas-nitva podlona vrijedeim shvaanjima mo-rala. Zato ustavna zatita vlasnitva mora biti otvorena moralnoj evoluciji. Michael C. Mun-ger i Michael J. Ensley (Ideological Compe-tition and Institutions: Why Cultural Expla-nations of Development Patterns Are Not Nonsense) u svojim su prilozima pokuali od-govoriti na pitanja o bitnim karakteristikama drutva i posljedicama ignoriranja takvih drutvenih obiljeja. U tom su pogledu ponu-dili sredstva analize o razlikama meu dru-tvima i ostvarivanju razlika u pravilima i pre-ferencijama koje postoje u vremenu. Njihov je zakljuak da dugorona stabilnost i drutveni napredak ovisi o sposobnosti da se vrijedne in-formacije u vidu institucija i ideologija preno-


se generacijama koje dolaze. Institucije su znanje u vidu ogranienja, dok su ideologije vodii koje ljudima omoguuju izbor. Interak-cija izmeu institucija i ideologija je znaajna varijabla koja omoguava razumijevanje sta-bilnosti i ekonomskog progresa.

Drugi dio knjige posveen je izbornim sus-tavima i institucijama. Kao to poznato, poli-tolozi misle da je odluka ili opredjeljenje za jedan odreeni tip izbornog sustava, a posebno odluka koja se temelji na uoavanju razlika izmeu proporcionalne reprezentacije i plura-listikih formi izbornih pravila, jedna od naj-bitnijih odluka koje donosi demokratsko dru-tvo. Tako Bernard N. Grofman i Andrew Reynolds (Electoral Systems and the Art of Constitutional Engineering) prezentiraju i-roki pregled rezultata istraivanja iz ovoga podruja. Njihov panoramski pregled podcrta-va vanost pitanja kao to su: odnos glasova sjedita, proliferacija stranaka i stabilnost vlade, priroda stranakog opredjeljenja, inici-jative za strateku reprezentaciju preferencija, lokalizam, korupciju itd. Madambi, Navarra, i Sobbrio piu o efektima izbornih pravila na strategije koaliranja, posebice u kontekstu ta-lijanskih nacionalnih izbora. Chris W. Paul i Allen W. Wilhite (A Model of Two-Party Campaigns in Pluralistic Elections with Evi-dence) pak piu o pluralistikom sustavu u SAD-u, izborima za ameriki Kongres, poseb-no analizirajui pitanje financiranja izbornih kampanja. Posebno je zanimljiv lanak Pierrea Salmona (Ordinary Elections and Constituti-onal Arrangements). U njemu pisac razmatra konzekvence onoga stanja kada formalni ustav ne ukljuuje u sebi mnoga bitna pitanja. Ovo se, prema autoru, odnosi npr. na organizaciju javne uprave i njezinih odnosa sa zajednicom, a u mnogim federalnim sustavima i s lokalnim odnosno regionalnim vlastima. Openito se dri da birai nisu zainteresirani da utjeu na te aspekte politikog procesa. No, koristei is-traivanja iz Francuske, Salmon kritizira takva stajalita. On sugerira upravo obratno: koriste-i svoje birako pravo, pa makar i na negati-van nain i preutno, birai itekako utjeu i na ove oblike drutvenog ivota.

U treem dijelu knjige izloena je proble-matika ustavnih pitanja federalne drave. U najopenitijem smislu ustavni se dizajn fede-

ralne drave odnosi na nekoliko pitanja. A to su nadlenosti federalnih subjekata, reprezen-tacije i autoriteta savezne legislature, prirode saveznih i regionalnih sudova i procedure za promjenu saveznog ustava. Kad se ova pitanja jednom rijee, svi se idui pokuaji koji streme osiguravanju politike stabilnosti centriraju na ekonomska pitanja kao to su porezna politika, podjela prihoda, trgovinska politika, te investi-ranje u pojedine dijelove savezne drave. Na oba plana postoji inherentni konflikt izmeu federalnih subjekata i savezne vlade. U tome konfliktu postoji pitanje koje dominira nad svim drugim pitanjima, a to je pitanje o tome kako doi do stabilnih i primjenjivih pravila koja jame prava graana i koja doputaju evoluciju tih istih prava, a u isto vrijeme osi-gurati autoritet savezne vlasti?

Mikhail Filippov i njegovi suradnici u tekstu Ensuring a Stable Federal State: Eco-nomics or Political Institutional Design doka-zuju da kljuni zahtjev za stabilnou znai podupiranje onih inicijativa u kojima politika elita na jednom nivou nalazi svoj interes u ko-operaciji i koordinaciji akcija s elitama s dru-gih nivoa. Bruno S. Frey i Reiner Eichenber-ger (A Proposal for Dynamic European Fede-ralism) proiruju pojam federalizma integri-rajui ga s pojmom izvorne politike kompeti-cije. U tom smislu imajui na umu tekua zbi-vanja u Europi, definiraju i razvijaju koncept federalno preklapajuih i natjecateljskih juris-dikcija. Dok je u prvom dijelu knjige Mueller isticao znaenje ustavnih temelja za nefunkci-oniranje ustava kao skupa pravila, u ovom di-jelu knjige Forte daje praktinu ilustraciju i to preko ekscesivno-deficitnih pravila Maa-strichtskog ugovora i njegovog znaenja za EU. Praktine momente federalnog eksperi-menta EU-a ispituju i Friedrich Schneider i Alexander F. Wagner (Subsidiarity, Federal-ism and Direct Democracy as Basic Elements of a Federal European Constitution: Some Ideas Using Constitutional Economics). Po-put Filippova i drugih, i oni zakljuuju da po-djela vlasti izmeu razliitih razina vlasti mora biti tako izvedena da poetne strukture favori-ziraju kooperaciju. U tom smislu oni sugeri-raju svekoliku vanost elemenata neposredne demokracije u pravcu razbijanja kartela koji-ma tee politiari specijalnih interesa razliitih utjecajnih grupa.


Na kraju elimo istaknuti kako je knjiga Rules and Reason vie nego uspjeno nastoja-nje skupine meunarodno uglednih ekono-mista, politologa i pravnika da se iz perspekti-ve teorijskoga, sistemskoga i primijenjenog plana ustavne politike ekonomije osvijetle brojni razlozi najnovijih potraga za promje-nama i rjeenjima pravnog okvira mnogih su-vremenih drava-nacija i superstruktura.

Petar Bai

Maurice Duverger

Documents

Transcript of Maurice Duverger