SVESKA I (9.8.1914.-30.10.1914.) 9.8.1914. Prekjuer pri regrutaciji primljen i dodijeljen 2. puku gradskog topnitva u Krakowu. Juer prije podne poli iz Bea. Danas prije podne prispio u Krakow. Dobri je porunik moju veliku biljenicu dao Trenkleru na uvanje. Hou li sada moi raditi??? Znatieljan sam glede svojega budueg ivota! Vojne su vlasti u Beu bile nevjerojatno ljubazne. Ljudi, od kojih dnevno na tisue dolaze po savjet, dobivaju ljubazne i iscrpne odgovore. Tako neto beskrajno ohrabruje; to me podsjea na odnose meu Englezima. 10.8. 1914. Obukli su me kao regruta. Malo je nade da u moi iskoristiti svoje tehniko znanje. Trebam biti veoma mnogo dobro i filozofski raspoloen kako bi se ovdje snaao. Kada sam se danas probudio, bilo mi je kao u onom snu u kojem se nenadano i posve bez ikakva smisla ponovno naemo u kolskoj klupi. U mojem je poloaju, istina, i puno toga kominog, i ja najnie poslove obavljam gotovo s ironinim osmijehom. Nisam nita radio. To je vatreno krtenje karaktera upravo stoga to je potrebno toliko snage da se ne izgubi dobro raspoloenje + energija. 15.8. 1914. Toliko se toga dogodilo da mi jedan dan izgleda

dug kao itav tjedan. Juer sam dobio naredbu da rukujem reflektorom zaplijenjenog broda na Visli. Posada je obina rulja. Nikakvo oduevljenje, nevjerojatna sirovost, glupost i zloba! Dakle, ipak nije istina da zajednika velika stvar mora oplemeniti ljude. Tako i najtegobniji posao postaje tlaka. Neobino je kako ljudi svoj posao ine strano mukotrpnim. I uza sve vanjske okolnosti rad na naem brodu mogao bi biti divno sretno vrijeme, a umjesto toga! Bit e vjerojatno nemogue sporazumjeti se s ljudima (osim moda s potporunikom, koji je izgleda vrlo ljubazan ovjek). Dakle, u skruenosti obavljati posao, i sebe sama, za ime boje, ne pogubiti!!! Naime, ovjek sebe najlake izgubi ako se hoe podariti drugima. 2.9. 1914. Svake noi s izuzeem jueranjeg dana kod reflektora. Preko dana spavam. Ova mi je sluba utoliko ugodna, to time izbjegavam zlobu drugova. Juer smo uli za veliku bitku, koja traje ve 5 dana. Kada bi to samo ve presudilo! Juer sam po prvi put nakon tri tjedna onanirao. Gotovo sam posve otupio. Dok sam ranije uvijek zamiljao da razgovaram s nekim prijateljem, sada se to vie gotovo i ne dogaa. Svakog jutra radim samo po malo. Odve sam umoran i odsutan. Juer sam poeo itati Tolstojevo ''Kratko tumaenje Evanelja''. Divno djelo. No jo uvijek nije ono to sam od njega oekivao. 5.0. 1914.

Na putu sam velikog iznaaa. No hou li do njega doi?! Pribraniji sam nego ranije. Danas ponovno oVani je ledeno i olujno. Leim na slami na podu i piem i itam na malom drvenom koferu (cijena 2, 50 kruna). 12.9. 1914. Vijesti su sve loije. Noas je bila stroga pripravnost. Radim svakoga dana vie ili manje s istinski puno pouzdanja. Uvijek nanovo ponavljam sebi Tolstojeve rijei: Der Mensch ist ohnmchtig den im Fleische, aber frei durch Geist, ovjek je nemoan u tijelu, ali je slobodan u duhu. O, da duh bude u meni! Poslije podne je porunik uo pucnje u blizini. Bio sam vrlo uzrujan. Po svoj prilici bit emo i mi u uzbuni. Kako u se ponaati ako doe do pucanja? Ne bojim se toga da budem ustrijeljen, nego toga da neu pravilno ispuniti svoju dunost. Neka mi Bog dadne snage! Amen. Amen. Amen. 15.9. 1914. Pretprole noi strane scene: gotovo svi pijani. Juer ponovno natrag na Golanu, koji je uplovio u Dunajec. Juer i prekjuer nisam nita radio. Uzalud sam pokuavao; mojoj je glavi cijela stvar bila strana. Rusi su nam za petama! Nalazimo se u neposrednoj blizini neprijatelja. Dobro sam raspoloen; ponovno sam radio. Najbolje mogu sada raditi dok istim krumpir. Uvijek se dobrovoljno javljam za to. To je za me isto to je i

bruenje lea bilo za Spinozu. S porunikom su mi odnosi puno hladniji nego ranije. No, samo hrabro! Kada me duh ne bi napustio! Bog neka je sa mnom! Sada mi je dana prilika da se drim ljudski, jer stojim oi u oi sa smru. Neka me duh prosvijetli. 16.9. 1914. No je prola mirno. Prije podne ujemo jaku topovsku i puanu vatru. Po svoj smo prilici neizbjeno izgubljeni. Duh je jo u meni, ali nee li me u krajnjoj nudi ostaviti? Nadam se da nee. Sad je vano ohrabriti se i biti dobar! (9 p.m.) Prolom oblaka. ovjek je nemoan u tijelu i slobodan po duhu. I samo po njemu. Noas nisam nita radio. 18.9. 1914. Strano uzbudljiva no. Trebalo je osvjetljavati i svakog asa sam se bojao da e se reflektor ugasiti. Nalazili smo se u krajnje nesigurnom poloaju, i da se svjetlo ugasilo i neto dogodilo, sva bi odgovornost pala na mene. Potom lana uzbuna. Zadrao sam potpuni mir, te sam mogao uti kako me vodnik klevee kod pukovnika da sam bio plaljiv. To me je strano uzrujalo. Od 1-3 na dunosti. Spavao vrlo malo. Juer nisam nita radio. Vrlo je teko stalno se suprotstavljati zlu. Teko je s praznim elucem i neispavan sluiti duhu! No to bih ja bio kada to ne bih mogao. Starjeine su neotesane i glupe (s posve izgubljenim izuzecima). Na putu za KrakowDan je proao mirno i bez neugodnosti. Poneto sam

radio. 19.9.1914. Na putu za Krakow. Juer sam ujutro morao raditi na osvjetljavanju do 11 sati. Tijekom noi bilo je vrlo hladno. Morali smo spavati u izmama. Spavao sam loe. Ve etiri dana nisam skidao odjeu i cipele. No, ne mariNe mogu ne strahovati to e se sa mnom biti u Krakowu. Znam da ne bi trebao o tome brinuti, ali osjeam se toliko umoran da se bojim svakog napora. 12.10. 1914. Nismo poli za Zawichost. Mirna no. Ponovno oslukujem: jedan porunik i potporunik s naim zapovjednikom: jo uvijek ne znaju pouzdano to e raditi, no vjerojatno je da emo ii za Zawichost. Pridoli porunik je vrlo slavohlepan i apsolutno je za to da se ide na bojinicuU meni se smjenjuju trenuci ravnoduja prema vanjskoj sudbini s takvima u kojima ponovno eznem za vanjskom slobodom i spokojnou, jer sam umoran i bezvoljan izvriti ma koju naredbu. Glede bliske budunosti u posvemanjoj neizvjesnosti! Ukratko: postoje periodi kada ne mogu ivjeti samo u sadanjosti i s duhom. Sretne trenutke ivota treba primiti kao milost i u njima uivati sa zahvalnou, a inae spram ivota biti ravnoduan. Danas sam se dugo borio s depresijom, a potom nakon dugo vremena onanirao i konano napisao prethodne reenice. ujem takoer da emo noas izvesti pothvat planiran za sutra; o tome da emo ii u Krakow jo uope nema govora! Dakle,

noas!...Trebamo pucati brzometnim orujem i mitraljezima; kako ujem, vie da bismo stvarali buku nego gaali. Koliko razumijem, stvar e biti pogibeljna. Budem li morao osvjetljavati reflektorom, sigurno sam izgubljen. No ne mari, jer vano je samo jedno! Kreemo za sat vremena. Bog je sa mnom. 15. 10.1914. Tiha no. Sad onaniram otprilike jednom u deset dana. Malo radim manualno, ali zato utoliko vie duhovno; oko 9 sati odlazim na spavanje, a oko 6 sati ustajem. Sa sadanjim zapovjednikom sporazumijevam se bolje nego ikada. On i nije tako lo. Cijeli smo dan stajali u Sandomierzu, a ostat emo vjerojatno i noas tu. Radio sam jako puno i ne bez uvjerenja. ini mi se gotovo kao da sam stajao neposredno pred rjeenjem 25.10. 1914. Rano smo krenuli za Sandomierz. Juer uveer smo dobili besmislenu vijest da je pao Pariz. I ja sam se uostalom isprava radovao, dok nisam shvatio nemogunost te vijesti. Takve nemogue vijesti vazda su loe znamenje. Kada se zbilja dogodi neto povoljno po nas, tada se o tome izvjeuje i nitko ne pomilja na takve apsurdnosti. Osjeam zato danas vie nego ikada da je na poloaj poloaj njemake rase strano alostan! Jer da se s Englezima ne moemo natjecati izgleda mi posve jasno. Englezi najbolja rasa svijeta ne mogu izgubiti! Mi pak moemo izgubiti i izgubit emo, ako ne ove godine tada

sljedee! Misao da e naa rasa biti potuena strano me deprimira, jer ja sam posve Nijemac! Iznenada su nas Rusi zasuli puanom paljbom Neka je Bog uz mene!...Nije bilo nita drugo, nego ruski avionJako puno sam radio. Cijele smo noi stajali u Tarnobrzegu i rano ujutro krenuli prema Szczuczynu. Oko podneva je popustila moja depresija. SVESKA II (30.10.1914.-22.6.1915.) 12.11. 1914. Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I radi ne da prikrati vrijeme, nego istinski da bi ivio! Ne ini nepravdu!...Govori se o estomjesenoj ili sedmomjesenoj opsadi. Sve radnje su zatvorene i otvaraju se samo na kratko. to je situacija ozbiljnija, to su suroviji nii asnici. Jer oni osjeaju da mogu nekanjeno prostaki prazniti se, jer asnici sada gube glavu i dobrim se dijelom sve vie ne kontroliraju. Svaka rije koja se sada uje je prostota. Jer uljudnost se vie ne isplati i ljudi se odriu i ono malo uljudnosti to su je moda jo imali. Sve je to krajnje alosno. Poslije podne u gradu. Radio sam prilino puno, ali bez stvarnog jasnog uvida! Hou li moi raditi i dalje? (!) Ve pada zavjesa?? Bilo bi neobino nai se usred problema, usred neke opsade! 13.11. 1914. itavo prije podne uzalud sam se trsio raditi! Do jasnoga uvida nije dolo. Puno razmiljam o svom

ivotu i to je takoer razlog zato ne mogu raditi. Ili je obrnuto? Sada vjerujem da se nisam dovoljno odvojio od drugih na brodu. S njima se ne mogu druiti, jer mi nedostaje stanovita prostota, koja je za to potrebna. No, posve neshvatljivo, to odvajanje mi ne pada lako. Ne, da mi bilo tko i najmanje privlai. No navada da s ljudima prijateljski razgovaram vrlo je jaka! Veeras na dunosti. Sada svaku veer odlazim u kafetariju i pijem dvije alice kave, a pristojna mi atmosfera godi. Malo radio! Boe, daj mi razuma i snage!!! 16.11. 1914. Dolazi zimaJuer sam od Fickera dobio ljubaznu kartu. Potom, posrijedi je to da posada ode odavde, budui da se brodovi preko zime ne koriste. to e onda biti sa mnom? ujemo snanu topovsku paljbu s utvrde. Nisam puno radio. Uveer u gradu. Ponovno ne vidim stvari jasno, premda oito stojim pred rjeenjem najznaajnijih pitanja, tako da sam gotovo zabio nos u to!!! Moj je duh upravo sada za to slijep! Osjeam da sam na pragu TOGA, ali ne mogu dovoljno jasno vidjeti da bih mogao taj prag prijei. To je strano neobino stanje, koje jo nikada nisam osjetio tako jasno kao sada. 23.11. 1914. Neprestana paljba! Upravo ujem da je prispio brzojav: ''Obustaviti rijeni transport''. Dakle, uskoro se mora rijeiti to e s nama biti. Dan mi prolazi sada u itanju i pomalo radu pri emu, naravno, vazda sjedim u svojoj kabini; svakih 4 do

5 dana je straa; tu i tamo ljutenje krumpira, noenje ugljena i slino. Osim strae nemam nikakav odreen posao (reflektor se od prije mjesec i pol dana gotovo vie ne upotrebljava). Osjeam se otuda meu ostalim kao lijenina, a u velikoj koliini slobodnog vremena takoer nisam zbilja spokojan, jer osjeam da trebam raditi za brod, ali ne znam to. Za mene bi bio najbolji stalni posao koji bih lako i sigurno mogao obavljati. Jer je posao kojem ovjek nije dorastao najgori. Danas namjeravam razgovarati s naim zapovjednikom o eventualnom premjetaju. To se dogodilo i mogu se nadati da u odavde biti premjeten. Prilino sam radio, ali jo uvijek bez uspjeha. Uveer u kupaonici. 28.11. 1914. Juer sam jako puno radio. Od juer u podne do danas u podne u straarnici sa sedmoro ljudi i na dunosti. Danas sam se naroito utio nesretnim. Svim sredstvima radim na svojemu premjetaju. Vjerujem da okruen ovim sirovim i prostim ljudima, koje nikakva pogibelj ne moe obuzdati, moram upasti u nevolju ako mi se ne dogodi neko udo, koje e mi dati puno vie snage i mudrosti nego to je sada imam! Da, moralo bi se dogoditi udo ako trebam preivjeti! Strahujem zbog svoje budunosti. Malo sam radio. udo! udo. 1.12. 1914. Dakle, ve je prosinac! I jo uvijek nema govora o miru. Noas snano gruvanje topova; ulo se zujanje metaka. Juer je uveer jedan brod plovio

nizvodno uz Vislu, i svakoga dana druga posada motri na to, primjerice jutros mi! Kako u to podnijeti?! S ovim drugovima i ovim starjeinama! Poslije podne ili smo traiti topnikog doasnika; nismo ga nali. Upuen sam u odjel tapskog topnitva. Vjerojatno u tamo poi preksutra nakon strae. Radio sam jako malo. Neka me duh zatiti, ma to se dogodilo! 2.12. 1914. Danas u podne idemo na strau. Hvala Bogu na zapovjednik ide s nama, tako da bar jedan pristojan ovjek bude tu. Nou strana grmljavina s utvrde. I sada rano ujutro oko 8 sati ponovno poinje. Noas emo morati spavati vani. Nisam nikako uspio raditi. Samo ne zaboraviti na Boga. 3.12.1914. Nita nisam radio ali sam puno toga doivio. No sada sam odve umoran da to pribiljeim. 4.12. 1914. Prekjuer se na strai nije dogodilo nita naroito, osim to sam jednom trei pao na zemlju pa jo i danas epam. Sa svih strana najsnanija grmljavina topova, puana paljba, poari itd. Juer uveer u zapovjednitvu grada zbog moje stvari. Neki porunik uvi da sam studirao matematiku ree da trebam doi do njega (u neku tvornicu). Izgleda vrlo ljubazan. Pristao sam na to i prekomandiran sam s ovog broda. Ispunjen sam nadom.

6.12. 1914. Noas su topovi vrlo blizu, tako da se brod tresao. Radio sam puno i s uspjehom. Jo nisam doznao kada u napustiti brod. Sutra ovaj brod ima ponovno mrtvu strau i ako me sutra ne opozovu, morat u poi i ja, to mi ni najmanje ne godi, jer mi noga jo nije ozdravila od pada. Pada kia i strano se teko ide zemljanim putovima. Neka me duh zatiti! 7.12. 1916. Moja je noga sve gore. Vjerojatno se neu pridruiti strai. Nikakva naredba jo nije stigla za moj premjetaj. Snana paljba u blizini. Upravo sam doznao da u sutra otii odavde. Nisam puno radio. Razgovarao sam s naim zapovjednikom; bio je vrlo ljubazan. Veoma sam umoran. Sve je u bojim rukama. 8.12. 1914. Prijepodne kod ''vizite iscrpljenosti'' zbog moje noge: trzanje miia. Nisam puno radio. Kupio sam VIII. tom Nietzschea i iz njega itao. Snano me ganulo njegovo neprijateljstvo prema kranstvu. Jer u njegovu pisanju ima neke istine. Nedvojbeno, kranstvo je jedini pouzdan put k srei. No kako, kada netko tu sreu prezire? Zar je bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? Ali takav je ivot besmislen. Zato pak ne voditi ivot koji nema smisla? Je li to nedostojno? Kako se to podudara sa strogo solipsistikim stajalitem? to trebam initi da moj ivot ne proe uzalud? Moram vazda biti svjestan sebe,

vazda svjestan duha. 10.12. 1914. Juer poslije podne u uredu kod mojega novog efa. Morao sam dugo na njega ekati. Konano je doao i odmah mi dao posao. Morao sam sastaviti listu motornih pila u nekoj vojarni. Odmah me je pozvao u 8 sati uveer kod sebe u stan; tamo je navodno porunik kojemu je priao o meni i koji me eli vidjeti. Doao sam kod njega i zatekao 4 asnika s kojima sam veerao. Kapetan je beskrajno simpatian ovjek (i drugi su bili silno ljubazni). Razgovarali smo do deset i pol i rastali se strano srdano. Rano jutros traio sam stan i naao ga. Od 10 do 5 uveer u birou. Potom sam prenio svoje stvari s broda u novi stan; posve ugodna, ne mala soba. Prvi put nakon etiri mjeseca u pravoj sobi!!! Uivam u tom luksuzu. Nisam uspio raditi. No sada e toga ve biti. Vrlo sam umoran, budui da sam se puno etao. Kakva milost, moi ponovno spavati u postelji. Kakva milost injenica. SVESKA III 28.(?) 3. 1916.- 19.8. 1916. 28.5.1916. Zadnjih sam tjedana imao nemiran san. Vazda sanjam o slubi. Snovi, koji me vazda vode do granice prenua. Tijekom zadnja dva mjeseca samo triput oMoje drutvo mi se gadi i protiv moje volje. esto mi ne izgledaju kao ljudi ve kao kreature. Obini olo. Ne mrzim ih, ali mi se gade.

Danas stroga pripravnost. Moj je zapovjednik vrlo ljubazan sa mnom. Mislim na cilj ivota. To je jo najbolje to moe uraditi. Trebao bih biti sretniji. O, kada bi moj duh bio snaniji!!! Neka je Bog sa mnom! Amen. 29.7. 1916. Juer sam gaao iz topa. Zatajio sam. Bojim se smrti. Toliko sada elim ivjeti! Teko je odrei se ivota ako ga jednom zavolimo. To je upravo ''grijeh'', nerazuman ivot, pogreno shvaanje ivota. S vremena na vrijeme postajem ivotinja. Tad ne mogu misliti ni na to drugo doli na jelo, pie, spavanje. Strano! Tada i patim kao ivotinja, bez mogunosti unutarnjeg spasa. Preputen sam tada svojim poudama i odvratnostima. O istinskom se ivotu tada ne moe razmiljati. 19.8. 1916. Okruen prostotom! U dogledno vrijeme trebam otii u pozadinu. Sretan sam zbog toga. Okruen prostotom. Bog e mi pomoi. Ludwig Wittgenstein, Geheime Tagebcher, (Hrsg.: Wilhelm Baum, mit einem Vorwort von Hans Albert), Wien: Turia u. Kant, 1991. Preveo s njemakog Mario Kopi Djela Ludwiga Wittgensteina objavljena su u Frankfurtu 1960. godine (Schriften, I-VII). Prvi tom sadri i dnevnike 1914.-1916. godine. No iz njih je izostavljen, kako po opsegu tako i po svojem znaenju, veliki dio teksta koji je kasnije objavljen pod imenom Tajni dnevnici. Posrijedi su tri sveske koje su pronaene 1952. godine u vili Wittgensteinove sestre Margarethe Stonobough u Gmundenu. Wittgenstein je tijekom posljednje posjete Beu (prosinac 1949.-oujak 1950.) naloio da se unite sve njegove biljenice iz vremena nastanka Tractatusa, pa su ove sveske sauvane pukim sluajem. Otkrivene su zahvaljujui Wittgensteinovom roaku Augustu von Hayeku, koji je u nakani da napie Wittgensteinovu biografiju tragao za njegovom korespondencijom i biljekama. Sadraj ovog dnevnika objavljen je prvi put u cjelini tek 1985. godine u katalonskom aospisu Saber u Barceloni. Pravni zastupnici Wittgensteinove pisane ostavtine dugo su odbijali dati suglasnost za objavu integralne verzije ovih biljenica.