11.03.2020

Izvješće medijskih objava

Press CLIPPING d.o.o., Florijana Andrašeca 18a, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel.: +385 1 30 948 04,fax: +385 1 30 10 262, e-mail: press@pressclip.hr, www.pressclipping.hr

Grad Labin

1

8. 03. 2020 Novi list Stranica/Termin: 106 Hrvatska

Naslov: PRAVOVJERNIK l(LI) HERETIKSadržaj: Labin, Istra i Hrvatska obilježavaju 500 godina od rođenja Matije Vlačića Ilirika, velikana

hrvatske i europske misli

Autor: Jaroslav PECNIK

Rubrika, Emisija: Mediteran Žanr: izvješće Naklada: 21.188,00

Ključne riječi: GRAD LABIN, VALTER GLAVIČIĆ

Grad Labin

Lista objava

8. 03. 2020 Stranica/Termin: 106

Hrvatska

Naslov:

Autor:

Rubrika/Emisija: Mediteran Žanr:

Površina/Trajanje: 1.660,32 Naklada: 21.188,00

Ključne riječi: GRAD LABIN, VALTER GLAVIČIĆ

Labin, Istra i Hrvatska obilježavaju 500 godina od rođenja MatijeVlačića Ilirika, velikana hrvatske i europske misli

PRAVOVJERNIKl(U) HERETIKMatthias

Fiacius Illyricus (MatijaVlačić Ilirik)bio je nesvakidašnja i osebujna, ali umomi duhom snažna osobnost svoga vremena;čovjek širokog enciklopedijskog obrazovanja i

znanja, ogromne radne energije, kao i moćnihintelektualnih sposobnosti. U mnogo čemuje bio genijalni inovator koji se ogledao namnogim poljima teološke, filozofske, povijesne,

znanstvene i uopće humanističke misli, pri čemu je uvijek biokrajnje skrupulozan prema činjenicama, ali i kirurški precizanu kritičkom seciranju fenomena kojima se bavio, odnosnokoje je svestrano istraživao. Za sobom je, u svojim brojnimknjigama, a napisao ih je gotovo 300, uiključujući i brošure od

kojihjoš uvijek dobar dio nije sređen i obrađen (a nalazi se u

brojnim svjetskim arhivima i knjižnicama, o čemu zorno svjedoči

kategorijalna, dvotomna monografija Mije Mirkovića, usvakom slučaju jedna od najkompleksnijih o Vlačićevu životu i

djelu), ostavio opsežno, ali još i više sadržajem monumentalnodjelo, jer njegova je stvaralačka recepcija bila i ostala na razininajviših europskih i svjetskih istraživačkih dometa, standarda i

civilizacijskih vrijednosti.

Slobodarski duhIstodobno je oplemenila i naš nacionalni

hrvatski (ilirski), ne isključujućini istarski, pa i šire slavenski identiteti preko svoga roda i imena, Vlačić jesnažno upozorio na značaj duhovnebaštine i kulturnognasljeđa područja

s kojih dolazi. Karakterizirala gajejedinstvena duhovna i stvaralačkavitalnost, ali kao i sve intelektualceod formata, razdirala ga je svojevrsna

unutrašnja dvojba i napetost,jer njegov slobodarski i nepokorniduh se morao boriti s brojnim, čestoi nevidljivim vanjskim i unutrašnjimpritiscima i neprijateljima, ili »demonima«

raznih profila, kako je sam otomu znao pisati. Kada govorimo otim »demonima«, oni su se nalazilii u crkvenoinstitucionalnim strukturama,

ali i političkim, a pri tomuje često mislio i na (za) datost

povijesnodruštvenih

okolnosti u kojimaje živio, ali i na nesporazume u svombližem i daljnjem okruženju, jer jepreispitujući do tada dominantnecrkvene, religijske, teološke i brojnedruge znanstvene teme i disciplineotvarao nove prostore duha koji sui kod njegovih najbližih suradnika (i

pristaša) izazivale sumnju, protivljenjai brojne druge nesporazume što

je često rezultiralo i dramatičnim razilaženjima,

a sve je to u konačniciostavljalo i traga na njegovo duševno

i fizičko zdravlje.Mijo Mirković je u već spomenutoj,

dvotomnoj monografiji (naslovljena»MatijaVlačićIlirik«) zapisao: »Ulazio

je u mnoge polemike i diskusije,održavao je javne disputacije, izazivao

je svojim formulacijama nove diskusije,

negodovanja, borbe, sukobei neprijateljstva, gubio je zbog svojihnačelnih stavova mjesta, položaje i

prijatelje, bio je zbog njih gonjen svedo smrti i u smrt. U svakom pitanjui predmetu teološke spoznajeVlačićje uvijek iznova povlačio granicu između

filozofije i teologije, priznajućifilozofiji njeno područje, ali stalno

ističući njenu nemoć kad prekoračigranice tog svog područja«.

I eto, upravo takvom iznimnomčovjeku, nesumnjivom velikanu naše

civilizacije koji iz epohe u epohusvojim djelom i mišlju (p)ostaje sve

aktualniji i prisutniji, grad Labin, nakoncu i sami Labinjani na čelu sasvojim gradonačelnikom ValteromGlavičićem i njegovom ekipom vrijednih

suradnika odlučio je svečano,

ali i radno obilježiti ovu velikuobljetnicu svog sugrađanina i možda

najznačajnije osobe koju je Istraiznjedrila. Cijela ova godina bit će

zapravo u znaku Matije Vlačića (održat

će se brojne manifestacije, velikaizložba, okrugli stolovi i znanstveniskupovi, u Hrvatskoj, ali i Austriji iNjemačkoj), apočasni i programskisavjet, na čelu s donedavnim istarskim

županom (adanas zastupnikom

u EU parlamentu) Valterom Flegom,u kojem se između ostalih nalaze

akademik Josip Bratulić, predsjednikMatice hrvatske prof. dr. Stipe

Botica, svjetski poznati protestantskiteolog prof. dr. Peter Kuzmič i drugiosmislio je, naravno, u koordinaciji

s gradonačelnikom Glavičićem i

njegovom inicijativnom ekipom suradnika

cjelogodišnju manifestacijukoja svoje ishodište ima u Labinu, alisadržajno ima i promovira hrvatski,odnosno europski kontekst.

Primjerice, u Bruxellesu će se održati

izložba posvećena životu, radu idjelu Matije Vlačića, koja će se kasnije

»seliti« diljem Hrvatske, održat ćese premijera dokumentarnog filma,kao i promocija edukativnog udžbenika

za osnovne i srednje škole oovom velikom Istraninu, a svoj obolproslavi u Zagrebu dat će i Matica hrvatska

i HAZU, Protestantski fakultet

»MatijaVlačić Ilirik«, a u OsijekuVisoko evanđeosko učilište. Ujedno,bit će tiskana i knjiga prof. dr. LukeIlića (prijevod s njemačkog) o Mariji

Vlačiću, a na autorovu inicijativu,bit će otkrivena i spomenploča

našem velikanu u Regensburgu. Toje samo dio manifestacija, ali i to jedovoljno da se skrene pozornost načovjeka koji je hrvatsko (ilirsko) ime

proslavio diljem svijeta.

Spasitelj protestantizmaU svojoj »Povijesti hrvatske

protestantske

književnosti u reformaciji«(Zagreb, 1910. dr. Franjo Bučar je zapisao

daje MatijaVlačić Ilirik rođen3. ožujka 1520. u Labinu, u uglednojplemenitaškoj obiteljiVlacichFranchovich,

a već sa 6 godina obitelj gajeposlala na školovanje u Veneciju gdjemu je jedan od učitelja bio i glasoviti

Egnatije (Giambattista Aegnatius),kasnije i sam (1550. osumnjičen zasimpatiziranje protestantizma. Matijaje od njega stekao znanje latinskog,grčkog i hebrejskog, ali je upoznaoi glagoljsko i ćirilično pismo, kojeje kasnije smatrao bitnim za

prevođenje

Biblije na hrvatski, odnosno

ilirski jezik Kada mu je bilo 17

godina, pod utjecajem svog ujaka i

franjevačkog provincijala Balde Lupetina

odlučio se zarediti u Bologni,ali on ga je, otvoren za nove ideje ireformu Crkve savjetovao da nastavi

školovanje u Njemačkoj u kojoj jeu to vrijeme na duhovnom i teološkom

planu vrilo i uopće intenzivnosu se osjećale i manifestirale noveduhovne tendencije. Interesantno

je napomenuti kako se i sam BaldoLupetino priklonio protestantizmu,tako da gaje nakoncu inkvizicija dalauhititi i osudila ga je na smrt.

Nakon kraćeg zadržavanja u Augsburgu

(1539. Vlačićje otišao u Basel,

ali budući da je tamo još uvijekprevladavao duh Erazma Roterdamskog

(koji se u mnogočemu nije slagao

s Lutherom), to gaje prisililo daprijeđe u Tuebingen, gdje je počeostudirati kod svog zemljaka, Istranina

Matije Grbića (Matthias GarbitiusIllyricus), vjerojatno također rođenog

Labinjanina, te je na njegovnagovor (i svesrdnu preporuku) 1554.otišao u protestantski Rim, to jest Wittenberg

kako bi se tamo upoznao s

Martinom Lutherom i Philipom Melanchtonom.

Tamo je i stekao magistraturu

iz filozofije (1545. da biveć sljedeće godine kao oduševljenipristaša reformacije, postao profesorom

hebrejskog jezika na tamošnjemsveučilištu. Iste te godine se oženio,a činu vjenčanja bio je nazočan i samLuther koji je odmah prepoznao, a

kasnije često i hvalio njegove iznimneintelektualne sposobnosti. Vlačić se

tijesno vezao uz Melanchtona, počeo

je s njim intenzivno surađivati,kod njega je usavršavao svoj grčki ihebrejski jezik, ali to je bilo već vrijeme

velikih sukoba unutar Crkve,

posebice između tzv. tradicionalista(papista) i tzv. reformatora, a ti su senesporazumi kasnije odrazili i napostupno udaljavanje te na koncu iotvoreni sukobVlačića i Melanchtona.

Luther je već bio star i bolestan,na Tridentskom koncilu sazvanom1545. zapravo se ništa nije riješilo, akada je sljedeće godine Luther umro,otvorili su se novi nesporazumi narelaciji RimNjemačka. U ratu papista

i protestantskih knezova na čelus Filipom od Hessena, potonji je bioporažen, tako da su se Melanchton idio protestantskih teologa koji su gaslijedili odlučili (privremeno) »pokloniti«

Rimu, što je Vlačić žestokoosuđivao.

Nakon što je Wittenberg moraopoložiti oružje pred vojskom KarlaV (1547. vladara Svetog rimskogcarstva, Vlačić je, kako bi sačuvaoživu glavu, morao pobjeći, ali se ujesen iste godine, kada su se političkeprilike i tenzije malo smirile, vratio u

grad kako bi nastavio s profesuromna sveučilištu. Međutim, kad je nadržavnom saboru u Augsburgu bioproglašen tzv. interim (po kojem sedo konačne odluke crkvenog koncila

svećenicima dopuštala ženidba ikalež, ali uz uvjet priznanja papinskog

primata), Vlačić nezadovoljantrulim kompromisima dijela pristašareformacije, odlučio je otići u Magdeburg

kako bi tamo mogao tiskatisvoje, kasnije uplivno i značajno

djelo »De vocabulo fidei«(»O riječi

vjere«), koje je 1550. PrimožTrubarpreveo na slovenski jezik, a kasnijeova je knjiga bila prevedena i na hrvatski.

Prije toga, Vlačić je objavio

2

PRAVOVJERNIK l(LI) HERETIK

Jaroslav PECNIK

izvješće

Novi list

8. 03. 2020 Novi list Stranica/Termin: 106

Hrvatska

3

nekoliko brošura protiv interima,naravno pod pseudonimima (od

kojih su najpoznatiji Theodorus Henetus,

Christian Lautervvar i JoannesWaremundus) koje je često koristiokada nije mogao slobodno izreći svoje

stavove, odnosno kako bi zaštitio isebe i svoju obitelj od brojnih osudai prijetnji. Vrijeme tzv. Augsburškoginterima bilo je najdramatičnije razdoblje

za opstanak reformacijskogpokreta, a prema mišljenju mnogihpovjesničara crkve, upravo je MatijaVlačič svojim učenjem (tzv. flacijanizmom)

i sa svojim pristašama (flacijanistima)

odigrao najznačajnijuulogu u obrani Lutherova nasljeđa,ali i daljnjeg razvoja protestantskogpokreta kao takvog, te ga mnogi, nebez razloga, nazivaju i »spasiteljemprotestantizma u Njemačkoj«.

Katalog svjedoka istineNaravno, tada i započinje Vlačićeva

prisilna odiseja; zbog svojih jestavova i kritika neprestano moraomijenjati mjesto boravka, ne samozbog straha za vlastitu, već i sigurnostobitelji, kao i zbog mogućih odmazda,

a istodobno je tražio i sigurnuluku za nesmetani nastavak znanstvenog

rada. Međutim, skrivanja,bježanja i stalna putovanja (p)ostala

su, čini se, njegov usud, praktičkisve do smrti. Povremeno je u to doba,

iz sigurnosnih razloga napuštaoMagdeburg, ali boravak u tom gradubio je izrazito plodan u njegovomstvaralaštvu. Samo je tijekom 1550.

objavio tridesetak većih ili manjihprotupapinskih tekstova, od ukupno140 koliko ih je za cijelog života na teteme izravno napisao. Tijekom boravka

u Magdeburgu (1553. Vlačičje napisao svoje veliko i slavno djelo»Katalog svjedoka istine« (»Catalogus

testium veritatis«, izašlo 1556.kako bi pokazao i dokazao da je u

povijesti kršćanstva i prije Lutherabilo značajnih mislilaca, ne samoteologa, koji su »riječju i pismom«kritizirali pape i ukazivali na njihove

zablude, kao i ostale zlouporabeizvornog kršćanskog nauka u Crkvi.

U niz »svjedoka istine« Vlačić jeuvrstio i obradio brojna imena: Jeronim,

Augustin, Petar iz Bloisa, Toma

Akvinski, Robert i Nikola Gallus,John Wicklif, Jan Hus, Jan Žiška, JanMilič, Nikola Kuzanski, Savonarola,Niccolo Machiavelli, Picco della Mirandola,

Dante, Petrarca, a posebnosu interesantni spisi o Valdenzima(zvali su ih i leonistima, lionskim siromasima

i subotarima) i njihovomučenju, jer je u njima prepoznaosadržaje koje će kasnije Luther uobličiti

u svom učenju (Sveto pismojedini je izraz Božjeg nauka i čovjekova

spasenja, a Isus Krist je jediniposrednik između čovjeka i Boga;odbacivali su i svećenički celibat,papinski primat i oprost itd. Ali,Vlačić nije ostao samo na tomu; zasvjedoke autentične istine držao jetzv. Ravensku, Akvilejsku i Milanskucrkvu, patrijarha carigradskog Fotija,hrvatskog biskupaTeodorika, prašku,

oksfordsku i parišku školu i jošniz drugih autora i pokreta.

Mijo Mirković, pišući o »Katalogusvjedoka istine« je zapisao: »Vlačić

neprestano traži istinu, pita gdje je,ubi iacet veritas, bori se za nju, smatraza dužnost ne samo istinu govoriti ibraniti, nego je nikad i ne prešutjeti,

ne učiniti se pred njom nijemim,ne ostati u zavjetrini, a znati da se

protiv istine radi. .Da bi se došlodo istine, treba je tražiti. Istina tražipregorijevanje, sagorijevanje i žrtvu,

aVlačićeva istina u »Katalogu«je konkretna i historijska. .Konkretneistine su postojanje zavjetnih knjigai prvih kršćanskih crkava. Istina jedaje život prvih kršćanskih crkava,osnovanih na temelju novozavjetnih

knjiga bio daleko više suglasans učenjem zavjetnih spisa nego život

rimske crkve kasnijih vremena.Istina je da su protestantski mislioci iprotestantske crkve svih vremena bilibliži smislu i učenju zavjetnih knjiga,

prema tome i prvim kršćanskimcrkvama, nego rimska crkva kasnijihvremena. Vlačićeva je zasluga bila

daje o svemu tomu prikupio činjenice,

daje pronašao dokumente kojitada nisu bili poznati ni objavljeni,daje prikupljene činjenice obradioi daje objavio sadržaj tih dokumenata.

Poslije pet stoljeća tiska jošuvijek mnoge Vlačićeve istine djeluju

kao nove«.

Povijest crkveBožja riječ postaje iznova živom

riječju samo ako je razumijemo, pisao

jeVlačić, a da bi je približio čovjeku

on je i formulirao ključ za razumijevanje

Svetog pisma i tako je1567. godine nastalo njegovo glasovito

djelo »Clavis scripturae sacrae«,

(»Ključ Svetog pisma«), kojeg je filozofWilhelm

Dilthey smatrao spisomiz kojeg se razvila hermeneutika kaofilozofska disciplina, dok je HansGeorg GadamerVlačića smatraoosnivačem protestantske hermeneutike.

O Vlačiću i hermeneutici unas su pisali Vladimir Filipović i JureZovko, a Ivan Kordić je i doktoriraona temu Vlačićeve hermeneutike.Upravo je »Clavis«, kao sistematičan,enciklopedijski rječnik, gotovo četiri

stoljeća predstavljao fundamentalno

djelo protestantske teologijei dogmatike, odnosno u njemu jeVlačić oblikovao metodu i principeprotestantskog tumačenja i razumijevanja

Biblije i držao gaje ključemza razumijevanje božanske poruke.U Magdeburgu je također počeopisati svoju kapitalno, sadržajem i

obimom monumentalnu povijestcrkve naslovljenu »Magdeburškecenturije« (»Centuriae Magdeburgensis«,

u 13 knjiga), uznapomenudaje prvi svezak izašao 1559. a samrad nadovršenju ovog kompleksnogdjela trajao je nekoliko godina; naime,

morao se koristiti mrežom suradnika

kako bi uz njihovu pomoćpregledao niz do tada slabo ili nikako

korištenih dokumenata. Njegovglavni suradnik VVagner proputovao

je Europu i najvažnije europskeknjižnice i arhive, u Vlačićevo imekupovao je cijele biblioteke starih inovih knjiga i to korištenje izvornegrađe nedvojbeno je njegovu povijest

crkve učinilo iznimnim djelom.Akademik Franjo Šanjek (danas

nažalost preminuli profesor zagrebačkog

KBFu) je rekao: »Njegova suotkrića obogatila zajednički fond

polemičkih

tekstova, ali su i potaknuladijalog katolika i protestanata«. Valja

naglasiti kako se Vlačić pretvorioi u strastvenog kolekcionara izvornekršćanske građe i na tom polju slovio

je za autoritet nad autoritetima,a vrijednost njegove osobne, bogate

knjižnice bila je neprocjenjiva. Ilikako piše Hubert Jedin u svojoj sedmotomnoj

»Velikoj povijesti crkve«:

»Centurije su pridonijele razvojuopće crkvene povijesti«, bez kojihje nezamislivo razumijevanje cijeleove znanstvene discipline.

Nakon što suVlačića pozvali da bude

profesor na sveučilištu u Jeni, on jeizrazio želju da se pomiri s bolesnimMelanchtonom, koji gajeu jeku međusobnih

sukoba nazvao »ilirskom

zmijom«, ali je istodobno skicirao13 točaka za pomirenje flacijanista imelanchtonovaca, a sve kako bi osudili

adiaforizam(u

kršćanstvu pojamkoji se odnosi na pojave i stvari kojese ne smatraju bitnim za samu vjeru,ali su ipak dopuštene i vjernicima i uCrkvi), koji je u međuvremenu prerastao

u glavno pitanje u sporu okoprotestantske reformacije. Naime,dvije godine nakon Lutherove smrti

(1548. rimski car KarloV pokušaoje ujediniti katolike i protestante,zakonom, odnosno već ranije spomenutim

Augsburškim interimom,što je Melanchton u početku odbio,a kasnije je pristao na kompromisnazvan Leipziškim interimom. Tada

su Vlačić i njegovi sljedbenici izMagdeburga (us) tvrdili kako adiafora(izvorno Aristotelov pojam) prestajebiti adiaforom kada se radi o nekomnedopuštenom, skandaloznom (ne)

djelu (primjerice prodaja indulgencija),tako da je tek 1577. bila izrađena

Formula suglasnosti kojom jeusuglašeno pitanje adiafore, to jest

1

E SERMONESACRARUMl. I T E R. A Bt U M,

DU 4 S PARTES DiriSAC,Q_U AROMi.PRIORMCtIUB IIM VOĆU M,

TQUE LOČU Ti O NU M SACRAESCR-lPTUR-^ USUM AC RATIONEM

ordiae alphabetico :explicatP 0 S T E R I 0 R

DE SERMONE SACRARUMLITERARUM PLURIMASGENERALES REGULAS

/ tradit,

"rAvtbore

M ATT KlA TLAČIOILLTRtCO,ED1TIO NOVA.

QUID IN HAG EDITIONE PR/ESTITUM SIT, KfONJTlOAl> LEC. TOREM, POS. T PR£FAT! ONEM. DOCEBIT.

Cunt Gratia Prrvil. Seren. Eleft. Saxon.

/ •-»

1 -S

1s-V

I

J E N JE,

Impenfis - Tohannis Ludovici SJrofn&afatf/Smn. Ducis Suon. Biblioth.

Typis Samuelis Krebsii.M DC LXX1V.

Iakoje Matija Vlačić neosporno jedan od

najznačajnijih i najplodnijih protestantskihpisaca i teologa, a ne treba zaboraviti da jebio i vrstan bibličar, enciklopedist, filolog,(auto)geograf, logičar, njegovo je djelo jošuvijek nedovoljno istraženo i valorizirano.Jedan od najboljih poznavatelja njegovarada i djela VVilhelm Preger je napisao:»Vlačić je čovjek i učenjak odlučne hrabrostii nepobjedive snage volje, bogatog znanjai oštroumnosti koja je rijetka, obuhvatnogpogleda i poduzetnog duha. Ma koliko daje on uskovitlao luteransku crkvu, oštroizgrađen lik svog učenja ona ima ponajvišenjemu zahvaliti«. Vlačić je, po svemu što jeradio i pisao, (p)ostao divovskom figuromsvoje epohecrkvenih obreda koji nisu ni zapovijedani,

niti zabranjeni u Riječi Božjoj,

ali za koje je utvrđeno kako nanjima ne treba popuštati, posebicekada vjernike na to prisiljavaju protivnici

te iste Božje Riječi.

Logika i teologijaIlirik, što je manje poznato (pa i

valorizirano), bavio se i logikom i utom pogledu njegovo je najznačajnije

djelo »Paralipomena dialectis«(»Dijalektičke dopune«), koje je 1558.bilo objavljeno u Baselu, a bilo je pisano

u duhu (neo)aristotelizma kojimse praktički bavio za cijelo vrijemesvojih teorijskoznanstvenih istraživanja.

Uostalom, i na sveučilištuu VVittenbergu držao je predavanjao Aristotelu, ali ti spisi do danas nisu

objavljeni i nalaze se u rukopisuu bečkoj nacionalnoj knjižnici. Prvepouke i poticaje za istraživanje Aristotelova

djela, Vlačić je dobio od svogbaselskog učitelja i mentora SimonaGrynaeusa, koji se kao filozof i izdavač

intenzivno bavio prevođenjemnjegovih djela. U svojoj dijalektici(u

nas su je preveli profesori JosipTalanga i Filip Grgić) Ilirik je naveo

još dva imena koja su ga potakla dase bavi Aristotelom: bili su to RudolfAgricola i Philip Melanchton. Baveći

se logikom, Vlačić je želio proučavanjem

metod(ologij)e ojačati svojuteološku argumentaciju, jer središtedijalektike i jesu: definicija, divizija iargumentacija Ali, istodobno u svomje radu zaključio kako od Aristotelova

doba, pa sve do njegova vremena,nažalost, nitko od brojnih logičaranije napravio iskorak iz Aristotelovesjene. Logiku je Vlačić shvaćao formalno

kao racionalno oruđe teologijei za njega je logika bila isto što i

dijalektika. Istodobno, pridodavaojoj je gramatiku i retoriku jer se i onetemelje na istim principima na kojima

počiva svekolika struktura svijeta

koju je Bog svojim stvaranjemosmislio. Međutim, nije odustajaood svog temeljnog prigovora filozofiji,

tvrdeći kako »teološke stvari nije

moguće priopćavati i potvrđivatidijalektičkofilozofskim poučcima«.

Nakon Melanchtonove smrti, Vlačiću

njegovi protivnici, ali i dio pristaša.

počinju »podmetati noge«tako daje 1561. morao napustitiJenu i otići u Regensburg u nadi da

će tamo moći osnovati novo sveučilište,

a zanosio se i mišlju kako biiz nove sredine mogao efikasnijedjelovati i na širenje reformacije utzv. ilirske zemlje, odnosno kako bitu mogao organizirati prevođenje itiskanje Biblije na ilirskom (hrvatskom)

jeziku koji je uz grčki, latinskii njemački svrstavao u četiri svjetska

najvažnija jezika. Zamislio jeda se tiskara u Urachu, s kojom jejedno vrijeme surađivao, prebaciu Regensburg kako bi se tu mogletiskati svete knjige i spisi na ćirilicii glagoljici. Ali, glas i fama heretikasu ga uporno pratile i sa svih stranaprijetilo mu je uhićenje ili progon, a

upravo tih godina preminula je, pridvanaestom porodu i njegova supruga,

kao ijedna od njegovih kćeri.

Nepunu godinu potom, po nagovorusvoje djece iznova se oženio, jer

naprosto više nije bio u stanju samvoditi računa o domaćinstvu i (na)

pisati sve što je zamislio. Ali, budućimu nije uspjelo u Regensburgu osnovati

sveučilište, a i pod prijetnjomuhićenja (po ukazu samog Maximiliana

II, cara Svetog rimskog carstva),on se sklonio u Antvverpen, a zatimu Frankfurt i Stuttgart, te na koncuu Strasbourg u kojem je konačnodobio dozvolu boravka. Za njim jedošla i njegova mnogobrojna obitelji u ovom je gradu boravio punih petgodina; ali izborni knez August Saksonski

je neprestano vršio pritisakna gradske vlasti da mu se uskratidozvola boravka. Na koncu, Vlačićje bio primoran 1570. privremeno,a dvije godine potom, trajno napustiti

grad i sav očajan napisao je pismo

caru u kojem gaje molio da gaovaj primi i sasluša i pruži mu mogućnost

da se javno (na sinodu ilikolokviju) obrani. Ali, uzalud, došlo

je do velikih progona flacijanistai samo zahvaljujući starim vezamau Frankfurtu su ga primili i on se s

obitelji sklonio u ženski samostanBijelih gospođa i tu je usprkos pritiscima

i neizvjesnosti ostao sve dosvoje smrti (11. ožujak 1575. Zavrijeme boravka u samostanu, bezobzira na loše zdravstveno stanje,grozničavo je radio na svom

posljednjem

velikom djelu, filološkimkomentarima Biblije naslovljenim»Glossa compendiaria«, ali ga nijeuspio dovršiti.

Podrugljivi povijesni spisiIako je Matija Vlačić neosporno

jedan od najznačajnijih i najplodnijihprotestantskih pisaca i teologa,

a ne treba zaboraviti daje bio i

vrstan bibličar, enciklopedist, filolog,

(auto)geograf, logičar, njegovo jedjelo još uvijek nedovoljno istraženo

i valorizirano. Posebnu skupinučine tzv. podrugljivi povijesni spisikoji tek čekaju svoju punu afirmaciju.

Jedan od najboljih poznavateljanjegova rada i djela VVilhelm

Preger je napisao: »Vlačić je čovjeki učenjak odlučne hrabrosti i nepobjedive

snage volje, bogatog znanjai oštroumnosti koja je rijetka, obuhvatnog

pogleda i poduzetnog duha.

Ma koliko da je on uskovitlaoluteransku crkvu, oštro izgrađen liksvog učenja ona ima ponajviše njemu

zahvaliti«. Vlačić je, po svemušto je radio i pisao, (p) ostao divovskom

figurom svoje epohe, i usprkossvim priznanjima, ali još više

i osporavanjima, njegovo je djeloizdržalo sve kušnje vremena i kaotakvo se pokazalo i potvrdilo kaofascinantno svjedočanstvo istine.U svom nadahnutom predgovoruknjizi Mije Mirkovića o Matiji Vlačiću

Iliriku, akademik Josip Bratulić jezapisao: »Danas znamo daje MatijaVlačić duboko shvaćao svoje vrijeme

i egzistencijalne probleme svojihsuvremenika. Darom predviđanjai sagledavanja problema bio je obdareniji

od onih koji su ga napadalii protiv kojih se svim svojim bićemborio. .Vlačićeva teološka, historijskoteološka

i filozofska spoznajapotvrđuje se u mnogim svojim sastavnicama

tek danas kao ispravna,duboko promišljena, nadahnuta«.

Jaroslav PECNIK