MALA KNJINICA MATICE HRVATSKE KOLO VL - SVEZAK 31.

Dr. RUDOLF HORVAT

LIKA I KRBAVAPOVIJESNE SLIKE, CRTICE I BILJEKE SVEZAK I. OPI DIO TISAK TIPOGRAFIJE" D. D., ZAGREB ZAGREB 1941 IZDANJE MATICE HRVATSKE SADRAJ 1. Lika i Krbava u Srednjem vijeku 2. Nekadanja krbavska biskupija 3. Bitka na Krbavskom polju g. 1491. i 1493. 4. Lika i Krbava u turskoj vlasti 5. Osloboenje Like i Krbave 6. Naseljavanje Like i Krbave 7. Iz kronike Like i Krbave 8. Biva lika krajika pukovnija 9. Biva otoka krajika pukovnija 10. Junatva nekadanjih Liana 11. Iz like kulturne prolosti 12. Like ceste 13. Vaniji mostovi u Lici i Krbavi 14. Lika diliansa 15. Lika eljeznica 16. Stanovnitvo Like i Krbave 17. Otoani u okraju kod Casteggia godine 1800. 18. Borbe u Lici g. 1809. (Bitka kod Bilaja i Provala Turaka) OPI DIO 1. LIKA I KRBAVA U SREDNJEM VIJEKU Lika je upa u srednjemu vijeku zapremala samo gornji tijek rijeke Like i podruje njenih pritoka: Jadove, Glamonice, Poiteljice i Novie s Bruankom. Prema tomu je sredovjenoj Lici pripadao onaj dio dananje1

Like, u kojemu se danas nalaze mjesta: Gospi, Bilaj, Ribnik, Lipe, Novi, Divoselo, Medak, Drenovac, Mogori, Radu, Poitelj, Kuklji, Pavlovac, Vrebac, Ostrovica, Barlete, Ploa, Lovinac, Bruane i Tmovac. Najstariji spomen Like nalazimo u djelu, to ga je oko godine 950. napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. Liku spominje hrvatski kralj Petar Kreimir, koji liku upu (upaniju) godine 1071. dodjeljuje biskupu u Rabu. To je rapskom biskupu godine 1111. potvrdio i ugarsko-hrvatski kralj Koloman. Ali ve godine 1185. polovica like spada pod biskupiju u Ninu, a druga polovica krbavskoj biskupiji. Sredinom 13. vijeka doao je u Liku hrvatski ban Stjepan, da po nalogu kralja Bele IV. ispita neku tubu. Tom je prigodom ban oko sebe sabrao 24 zaprisegnuta suca likih plemia. Godine 1263. spominje se liki upan Petar. Izmeu splitskoga nadbiskupa Ivana i ninskoga biskupa Stjepana vodila se god. 1272. pravda radi crkvene ' desetine u Lici; nadbiskup je kasnije ostavio ninskomu biskupu cijelu Liku, to je potvrdio i sam kralj. Godine 1345. spominje se liki upan Petar Drislavi, a godine 1349. Andrija od likoga roda Mogorovia, kojemu je godine 1372. pripadao i Novak Drislavi od Ostrovice. Hrvatski pisana sudbena odluka od godine 1439. poinje rijeima: Mi Iknez imun Slavkovi, budui knez liki meju plemenitimi Ijudmi Mogorovii stola (suda) Kraljeva u Lici, litogaj kraljeva stola budui mi suci po imeni Mikula Mihali od nie Petri-evi i Vladii, i tolikoj Petar Volenei od hie Kukli, i tako je Grgur Budii od hie Vrhovac, i takoj Grgur Veselii od hie Tugomeri, i takoj Miklou Jurani od hie Metka Ovdje eto vidimo likoga upana imuna Slavkovia, koji s petoricom likih sudaca ini godine 1439. kraljevski sud u likoj upaniji. Sveenik Bla Bobinac, koji bijae vikar ninskoga biskupa u Lici, prodao je godine 1449. crikvi svete deve Marije na Drenovci svoj (rukom pisani) misal za 27* dukata. U hrvatski pisanoj potvrdi spominje Bobinac: A tada bie ban Petr (Talovac) v Hrvatih, a pod njim bie knez Franko Petrievi v lici. I va to leto se nainie vsi Mogorovii s knezom Dujmom Baniem (sinom bana Nikole Frankopana) za upaniju Uku, i dae 200 dukat, a on im upaniju pusti v Lici vikovinim zakonom. Plemenit lovik Petar Petrievi iz Radine vesi elio je godine 1495. otkupiti svoga sina, koga mu zarobie Turci. Da smogne odreenu ucjenu, prodao je Petrievi stanovite svoje zemlje za 40 dukata Jurju Miletiu. Kupoprodajni je ugovor sastavljen pred kraljevskim stolom (sudom), koji odnosnu ispravu poinje ovim rijeima: Mi, Petar Mali, (knez plemenitoga stola kraljeva v lici i mi suci rotni togaje stola kraljeva, po imenu: Ivan Rai od hie Rai i Turaj dribag od Ribnian i Grgur Nelkovi od Vrhovljan i Vidak od Telian i Petar Sui od Tugomer. Ovi se suci sastadoe v pondiljak, v dam navadni pitanja naega, i to u svetago Jurja na Skurini. Sredovjena je Krbava (Corbavia) zapremala onu visoku ravnicu, koja se i danas zove Krbavsko polje, te kojom teku rijeke ponornice: Krbava, Karamanua i Krbavica. Povrh toga pripadala je sredovjenoj Krbavi takoer visoravan, kojem protjee ponornica Korenica. Krbava je dakle u srednjem vijeku zapremala ne samo cijeli dananji upravni kotar (srez)2

udbinski, ve i znatan dio kotara korenikoga. U podruju sredovjene Krbave stajahu dananja mjesta: Udbina, Podlapac, Komi, Kurjak, Mekinjar, Korenica, Buni, Kozjan i Priboj. Prvi spomen Krbave nalazimo u historijsko-geografskoj radnji, koju je oko godine 950. napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. Najstariji krbavski upan Deimir spominje se godine 1078. Njega je vjerojatno naslijedio upan Desila, koji je u Krbavi vladao godine 1100. Teajem srednjega vijeka stanovahu u Krbavi sami rimokatolici (ba kao to i u Lici). Zato je Krbava imala i posebnoga krbavskoga biskupa, koji je stanovao u Udbini. Krbavska je biskupija postojala gotovo 3 stoljea, t. j. od god. 1185. do god. 1460. Ona je imala i svoj kaptol, a i svoje redovnike franjevce. Tako se godine 1405. spominje o. Petar, koji bijae gvardijan u Udbini. Krbavski su franjevci dapae inili posebnu Kustodiju, kojoj je godine 1464. pripojen i franjevaki samostan na Trsatu iznad Rijeke. Tada je o. Luka Cetinski bio custoss Corbaviae. Poput Like imala je i Krbava svoje sudite, koje se zvalo krbavski stol. Ovaj su 15. svibnja 1466. inili: Ivan Boboeli, Ladislav Uglei, Juraj Ludi i Filip Boboeli, potkneini velmone gospode knezova krbavskih, i tri zaprisegnuta suca krbavskoga stola: Pavao Zelenkovi od Gusia, Luka Grubi od Kozjana i Andrija Dokmani od Jelana. Uz liku i krbavsku upu bilo je u srednjem vijeku na podruju Like i Krbave jo 8 upa, poimence: brinjska, buka, hotuka, odorjanska, unska, lapaka i nebljuka upa i t. zv. Gacka. Treba dakle da ogledamo opseg i prolost ovih oblasti. U brinjskoj upi bijae glavno mjesto Brinje. Uz tu varo nalazimo u sredovjenim spomenicima sela: Crnica, Jezera ili Jezerin (dananji Jezerani), Mokro, Drstino selo, Mali Prokici (moda dananje Prokike), kinje, Vrata (uz cestu prema Modruama) i jo neka. U brinjskoj upi bijahu i dva grada (tvre), poimenice: Sokol ili Sokolac, koji takoer zovu Brinjski grad, te Jelovik (po svoj prilici Staro Brinje). Brinjskoj upi je pripadalo i Zahumlje, u kome se godine 1499. spominju sela: Bitoraj, Krakar i Jesan (Jasenak). Zahumlje je obuhvatalo jugozapadni obronak Velike Kapele, ali je prelazilo i u tu planinu. Buka je upa zapremala podruje srednjega i donjega tijela rijeke Like, t. j. od utoka Novie u Liku do onih ponora, gdje se gubi rijeka Lika. Bukoj upi pripadahu i oni krajevi, kojima protjeu potoci, koji s Velebita dovode svoje vode u Liku. Pod imenom Buani spominje se buka upa prviput godine 1071., kada ju kralj Petar Kreimir dodjeljuje biskupu u Rabu. Njeno ime nalazimo u povelji kralja Kolomana od godine 1111., zatim redomice u brojnim listinama 13., 14. i 15. vijeka; zadnji joj spomen dolazi godine 1512. Ime Buani sjea nas na hrvatsku kneginju Bugu, koja je sa sestrom Tugom i s petero brae dovela Hrvate u novu domovinu, kako je to bizantski car Konstantin Porfirogenet zabiljeio po staroj prii hrvatskoj. Na ime Buana spominje nas jo danas selo Buin ili Buim, koje se s ostacima stare tvre nalazi kod Smiljana. Iz brojnih listina doznajemo za imena mnogih mjesta i tvra, koje su teajem srednjega vijeka bile u bukoj upi. Od ovih jo danas postoje mjesta: Kosinj, Krasno, Kuterevo, Ostrovica, Perui, Sraklin i titar (kula kod sela Kvarte). Godine3

1411. spominje se u bukoj upi hospital (bolnica) sv. Marije Magdalene, koji se nalazi na teritoriju upne crkve sv. Marije djevice od Buana. Poevi pak od godine 1490. spominje se i pavlinski samostan sa crikvom sv. dive Marije. Taj samostan osnovae plemeniti ljudi Drakovii iz sela Zaina dolnjega, i to na vrhu, ki se zove Gradina. Hotuka se upa nalazila oko dananjega Graaca u podruju potoka Otue i njegovih pritoka. (Potok Otua izvire ispod brda Urlaja kod Rudopolja, a ponire juno od Graaca, gdje su Gaain i Kesia ponor.). Najstariji spomen hotuke upe nalazimo u listini, kojom bosanski ban Mladen ubi dozvoljava Splianima slobodno trgovanje u Hrvatskoj i Bosni. Ovu je listinu izdao Mladen 4. srpnja 1302. in Hocucha. U hotukoj upi bijae tvra Gradac, koja se prvi put spominje u ispravi od 22. svibnja 1422. I zaista se kraj rimokatolike crkve u Graacu vide ruevine stare tvre, koja se zove Gradina. Vjerojatno je po toj sredovjenoj tvri, koja se u listinama zove Gradac i Gradec, nastalo ime dananjemu selu Graacu. Odorjanska je upa zapremala gornji tijek rijeke Zrmanje, poevi od njenog izvora kod Male Popine pa do klanca, kojim se rijeka probija iz Like u Dalmaciju. Ta divlje-romantina dolina bijae u srednjemu vijeku drukija, nego li je danas. Uz rodna polja, na kojima su uspijevale itarice, bilo je tu i mnogo vinograda, radi ega su ju nazivali Vinodol. Na poetku zrmanjske doline vide se ruevine tvre Rakovnika. Na koncu pak spomenute doline uzdiu se ogromne ruevine Zvonigrada, koji se spominje ve oko godine 1220. Zvonigrad je godine 1412. pripadao knezu Ivaniu Nelipiu. On je taj grad zajedno s pokrajinom Odorje godine 1434. predao svojoj keri Katarini, koja bijae udata za kneza Ivana (Ana) Frankopana. Zvonigrad je godine 1509. posjedovao krbavski knez Ivan Karlovi, koji je tada u pokrajini Odorje drao jo 3 tvre (Mutnica, Grahovec i Strmnice). Unska upa zapremala je sadanju upravnu opinu Srb. Ona je dakle obuhvatala gornje podruje rijeke Une, od njenog izvora do onoga mjesta, gdje u nju utjee pritok Unac. (Una izvire kao prava i vodom obilata rijeka ispod 665 metara visokog brda, koje pripada gori emernici. Ve iza kratkoga tijeka prima Una potok Suvaju kod sela Suvaje.) Na zemljitu nekadanje unske upe vide se jo i sada ruevine starih utvrda. Takva je Radenovia gradina blizu mjesta Srb; isto tako i gradina Kunovac kod istoimenoga sela. Glavno je mjesto unske upe u srednjemu vijeku bilo Srb, gdje stanovahu obitelji: Anii, Deanievii, Henii, Kovai i Matijaevii. Ove su obitelji u Srbu imale svoj plemenski sud, koji se po tomu selu zvao Srpski stol. Tko nije bio zadovoljan odlukom Srpskoga stola, mogao se prizvati na banski sud u Kninu. Tako je Martin Deanievi godine 1451. doao u Knin pred hrvatskoga podbana Tomaa Bojniia, da se ali protiv odluke Srpskoga stola u pogledu nekoga vinograda. Prema tomu je tada u podruju unske upe bilo i vinograda. Neko je vrijeme Srb pripadao knezovima Nelipiima, koji su ga morali godine 1345. odstupiti kralju Ljudevitu I. Lapaka se upa nalazila uz lijevu obalu rijeke Une, poevi od utoka Unca sve do sela Nebljuje. Ona je dakle zapremala dananju opinu Donji4

Lapac, ali i neka mjesta u susjednoj Bosni. Lapaku je upu od Krbave rastavljala planina Pljeivica, preko koje ispod 1172 m visokoga Kuka vodi (puna zavoja) cesta iz Udbine u Donji Lapac. Na podruju lapake upe stoje dananja mjesta: Gornji i Donji Lapac, Borievac, Kulen-Vakuf, Rmanj, Oraovac, Ostrovica, Doljani, Dnopolje i Dobroselo. U lapakoj upi stanovalo je hrvatsko pleme Lapana. To se pleme spominje ve u doba hrvatskih kraljeva domae krvi. Teajem 14. i 15. vijeka pripadahu plemenu Lapana hrvatske plemike obitelji: Baldai, Borievi, Boilovi, ibudini, uli, Hrvatin, Hvaokovi, Karlovi, Kenli, Kreli, Lapi, Livac, Lui, Mear, Mrmonji, Namani, Raaevi, Ratkovi, Sii, Stariki, Tulavi i Utiini. upan od Lapa spominje se prvi put godine 1396. U srednjemu je vijeku postojao i lapaki stol (sud), koji se spominje u ispravama od godine 1431., 1448. i 1478. Nebljuka je upa zapremala prostor izmeu planine Pljeivice i rijeke Une sjeverno od lapake upe. Na tomu se teritoriju jo i danas nalaza selo Nebljuje, koje broji oko 150 kua s preko 1000 itelja istono-pravoslavne vjeroispovijesti; u selu se nalazi crkva i puka kola. Tamo je i selo Kruge, koje se spominje godine 1524. kao vlasnitvo kliskoga katelana Petra Kruia. U nebljukoj upi stanovahu Nebljusi. To je staro hrvatsko pleme, koje se godine 1447. dijelilo na 4 koljena. Nebljukomu plemenu pripadahu hrvatske plemike obitelji: Bokani, Bubani, ui, Fabijani, Glavi, Kemeni, Kriani, Markovi, Mili, Naji, Radi, Radovani, itari i Vui. Gacka ili Gatanska upa zaprema u srednjem vijeku cijelo podruje rijeke Gacke i njenih pritoka. Ova je upa na sjeverozapadu meaila s Vinodolom kod rnovnice, a na jugoistoku s Krbavom kod Ravljana; na zapadu je dopirala do Vratnika, a na jugu do Banje Kamenice. Glavno je mjesto Gacke bilo Otoac, uz koji se u toj upi spominju jo ova sadanja sela: Dabar, Doljani, Prozor, Ravljani, Sinac i Vrhovine. Gacka je u srednjem vijeku imala jo i mnogo drugih sela, koja kasnije propadoe (valjda u doba ratova s Turcima). Meu ovim bivim selima spominju se u listinama: rman Kal, Kamenik, Kneza vas, Kovaii, Kutnjani, Luice, Obriz, Oklu, Orli, Prelipe, Pujevani, Prisika, Podgradac, Papraani, Samostac, Stagovina, Vilici, Zalug i Stokoli. Uz crkvu sv. Nikole u Otocu spominju sredovjeni izvori u Gackoj: crkvu sv. Ilije u Zalugu, crkvu sv. Marka i 2 crkve sv. Jurja. Osim rijeke Gacke spominje se vica, na kojoj je knez Sigismund Frankopan godine 1444. imao 2 mlina; a godine 1478. daruje knez Martin Frankopan samostanu sv. Nikole na Gvozdu svoju livadu, koju je imao na Svickom jezeru. Gaani se kao jedno od hrvatskih plemena spominju ve godine 819., kad je knez Ljudevit Posavski vodio borbu s Francima. Sredinom 10. vijeka spadala je Gacka meu one 3 upanije, kojima je posebice upravljao hrvatski ban, kako to istie u svome djelu tadanji bizantski car Konstantin Porfirogenet. Cijelu gatansku upu darovao je godine 1219. kralj Andrija II. vitekomu redu Bojaka (Templara). Bojaci su Gacku godine 1269. odstupili hrvatskomu hercegu Beli. Ali ve godine 1290. pripada Gacka knezovima Frankopanima, koji je posjeduju do konca srednjega vijeka. U gatanskoj upaniji bijae i zemlja Lasnii, kako se to vidi iz listine kralja5

Karla Roberta od godine 1316. Vjerojatno je ta zemlja nekada pripadala hrvatskomu plemenu Lasnii. (upan Obrad de genere Laznizithorum spominje se meu onim starjeinama 12 hrvatskih plemena, koji su godine 1102. sklopili ugovor s ugarskim kraljem Kolomanom.) 2. NEKADANJA KRBAVSKA BISKUPIJA O postanku krbavske biskupije pripovijeda splitski arhiakon Toma ovo: Krbava je spadala pod splitsku nadbiskupiju. Da je trajno pridri, (jer se za Krbavu otimahu i drugi susjedni biskupi) odluio je nadbiskup Petar Ugrin, sin itilena, da u Krbavi osnuje posebnu biskupiju, koja e biti podreena splitskoj nadbiskupiji. U tu svrhu sazove nadbiskup Petar na crkvenu sinodu (sabor) sveenike iz cijele Krbave. Po njihovoj elji bude za prvoga biskupa krbavskoga izabran Matej Maruta, kanonik crkve sv. Dujma u Splitu. Matej bijae dodue jo mlad, ali poznat radi estitoga vladanja i umjerenoga ivota svoga, Tako je godine 1185. postala nova (krbavska) biskupija, kojoj papa Urban III. potvrdi Mate ja Marutu za prvoga biskupa. Sjeditem krbavske biskupije postade grad Mrsinj, gdje je biskup Matej podigao stolnu crkvu i uredio svoj kaptol. (Mrsinj se nalazio nedaleko dananje Korenice.) Revno je biskup Matej obilazio upe u krbavskoj biskupiji, kojoj je pripadala i polovica Like. (Drugom je polovicom Like upravljao biskup iz Nina.) Da je biskup Matej uivao velik ugled, vidi se odatle, to je upravo on bio godine 1197. izabran za suca u parnici izmeu graana trogirskih i sveenstva ibenikoga. Pomnoao je biskup Matej broj sveenika u krbavskoj biskupiji, kojom je upravljao punih 35 godina. Kad je biskup Matej godine 1220. umro, ostade krbavska biskupija 4 godine bez svoga poglavara. Tekar godine 1224. posvetio je splitski nadbiskup Guncel novoga krbavskoga biskupa Martina, koji je umro godine 1238. Jo je uvijek na stolici splitskoga nadbiskupa sjedio Guncel, koji je godine 1239. za biskupa u Krbavi posvetio mladoga Saracena iz ugledne i bogate velikake obitelji. Isprvice bijae Saracenovo biskupovanje nesretno, jer su Mongoli godine 1242. kroz krbavsku biskupiju prolazili u Dalmaciju, da uhvate kralja Belu. Tom je prigodom ljuto postradala ta biskupija, gdje su Mongoli spalili kue i crkve, a poklali sve ljude, koje su uhvatili. Ipak je Saracen doivio i boljih dana, kada se njegova biskupija oporavila od toga stranoga udarca. Saracen je naime doekao visoku starost od blizu 100 godina, jer je ivio do konca 13. vijeka, te je preivio 4 kralja i 15 papa. Saracena je na biskupskoj stolici naslijedio Petar I. Kad je godine 1332. umro krbavski biskup Petar, imenovan je za krbavskoga biskupa o. Bonifacije, koji je pripadao franjevakom redu. Bonifacije bijae rodom iz Pize u Italiji, te je ve godine 1325. bio izabran za biskupa na otoku Sardiniji. Dri se, da je biskup Bonifacije prenio sjedite krbavske biskupije iz Mrsinja na Udbinu. Moda je ve on sagradio i biskupski dvor na Udbini, koji je zaista postojao ve sredinom 14 vijeka. Drugi je svoj dvor imao biskup Bonifacije u Modruu, gdje je pogostio kralja Karla Roberta 17. kolovoza 1333., kako razabiremo iz kraljeva pisma Splianima.6

Oko godine 1340. umre krbavski biskup Bonifacije, koga naslijedi o. Radoslav, lan franjevakog reda. Radoslav je neko vrijeme stanovao u Senju. I njegov je nasljednik o. Valentin pripadao redovnicima franjevcima. Valentina je naslijedio (oko godine 1354.) biskup Mavroa, iza koga je krbavskom biskupijom od g. 1360. do g. 1367. upravljao biskup Vladislav. Oko godine 1370. postade Krbavskim biskupom Petar II. U njegovo je doba knez Stjepan Frankopan u Modruu sagradio franjevaki samostan, koji je opskrbio imanjima i pravima, to je godine 1378. odobrio papa Grgur XI. Petra je godine 1379. naslijedio biskup Toma, a Tomu godine 1388. biskup Nikola, koji je krbavskom biskupijom upravljao 22 godine. Godine 1410. postade krbavskim biskupom Gemijan. U njegovo je doba krbavski knez Pavao, ban Hrvatske i Dalmacije, 23. sijenja 1411. hospitalu sv. Marije Magdalene na teritoriju upne crkve sv. Marije djevice u Buanima darovao dio svojega sela Hrvaani. Jednako je knez Nikola Frankopan 14. kolovoza 1412. redovnicima pavlinima poklonio novi samostan i staru crkvu sv. Marije u Crikvenici. Gemijan je umro ve godine 1412. Iza njegove smrti ostade krbavska biskupija 6 godina bez svoga biskupa. Tekar godine 1418. imenuje papa Martin V. krbavskim biskupom Petra od Zeta, kanonika zagrebakoga. Kad je godine 1431. umro biskup Petar Zetski, imenuje papa Eugen IV. njegovim nasljednikom Vida Ostojia, kanonika stolne crkve u Koruli. Vid je krbavskom biskupijom upravljao 26 godina, te je mnogo hvaljen kao otac puku, a ugodnik Bogu. Iza smrti Vida Ostojia postade krbavskim biskupom godine 1457. Franko. Njemu ne htjedoe svjetovna gospoda (velikai i plemii) podavati t. zv. desetinu. Zato je papa Pijo II. godine 1459. crkvenim prokletstvom zaprijetio svima, koji pridravaju i krate desetinu, mladinu, dohotke, lukno, njive, kue, zemlje, vinograde, panjake, livade, mlinove i druga pokretna i nepokretna dobra, koja spadaju na crkvu i na biskupski stol. Isti je papa Pijo II. godine 1460. dozvolio, da Franko prenese biskupsku stolicu iz Udbine u Modru, gdje je upna crkva sv. Marka postala stolnom crkvom. Podjedno je taj papa odredio, da se krbavska biskupija odsada zove modrukom biskupijom. Kada su Turci godine 1493. spalili varo oko tvre modruke, preselio se biskup u Novi Vinodolski. Papa je godine 1567. spojio modruku biskupiju sa senjskom. 3. BITKE NA KRBAVSKOM POLJU GOD. 1491. i 1493. Iz Bosne je kajin paa 19. rujna 1491. s preko 10.000 Turaka provalio u Hrvatsku. Turci su 10 dana robili i palili u Hrvatskoj, gdje su doprli sve do Zagreba. Iza toga pooe preko Krkoga u Kranjsku, gdje su oko Novoga mjesta mnogo ljudi zarobili i veinu kua spalili. Na samo Miholje utabore se Turci kod Metlike, odakle su njihove pojedine ete harale po Kranjskoj. Turci bi jo i vie tete poinili, da nijesu rijeke Sava i Krka jako nabujale uslijed jesenskih kia. To je napokon sklonulo kajin pau na povratak u Bosnu. Tada su Hrvati jo drali sve tvre na srednjem i donjem tijeku rijeke Une, poimence: Jasenovac, Kostajnicu, Novi, Otok, Krupu, Ostroac, Biha i7

Ripa. Ovuda se dakle nijesu mogli Turci vratiti u Bosnu. Zato je Skajin paa odabrao put preko Like i Krbave. To su znali hrvatski velikai i plemii, koji odluie, da e Turke doekati na Krbavskom polju. Hrvatski ban Ladislav od Egervara sastavi oveu vojsku, u kojoj su najbrojnije ete imali knezovi Frankopani, poimence: Bernardin Ozaljski, Ivan Cetinski i Mihalj Slunjski. Ban je hrvatsku vojsku smjestio kod Vrpila blizu Udbine. Tamo je u listopadu godine 1491. dolo do ljute bitke izmeu Hrvata i Turaka. Ban je hrvatsku vojsku razdijelio, u 4 bojna reda. Prvim su bojnim redom ravnali frankopanski knezovi Ivan Cetinski i Mihalj Slunjski. Oni se kao lavovi bijesno oborie na Turke, koje su pobili i natjerali u bijeg. Starim putem preko sedla planine Pljeivice utekoe Turci iz Krbave u podruje gornjega tijeka Une, odakle se dolinom Uninog pritoka Unca vratie u Bosnu. Hrvati su tom pobjedom oslobodili 18.000 zarobljenih krana, koje su Turci pohvatali po Hrvatskoj i Kranjskoj. Savremeni Ijetopisac Unrest opisuje taj poraz Turaka na Krbavskom polju, pa dodaje: Openito se pripovijeda, da je vrhovni kapetan njihov (turski), vrativi se u Bosnu, imao svojih (ljudi) manje za dvije tisue i tri stotine. Za tu pobjedu moramo Boga slaviti, a zahvaliti pobonim ljudima, koji su se borili. Dvorski tadanji pisac Bonfinije pripovijeda, da je u tome boju na Krbavskom polju 1500 Turaka ubijeno, a isto toliko zarobljeno. Od zarobljenih Turaka poslao je hrvatski ban 120 kralju, a nekoliko njih kraljici. Poraz na Krbavskom polju uplaio je bosanske Turke. Zato se oni teajem cijele godine 1492. ne usudie provaliti u Hrvatsku. Drukije prilike nastadoe godine 1493. Ban Ladislav od Egervara postade tavernikom (t. j upraviteljem imanja) kralja Vladislava II. Mjesto njega dou u Hrvatsku 2 bana: Ivan Bot i Mirko Derenin. Oni se odmah zavade s knezom Bernardinom Frankopanom, koji htjede kralju oteti grad Senj. S oveom vojskom dou oba bana u junu Hrvatsku, da kazne Bernardina. Taj morade napustiti opsadu grada Senja i povui se u svoju tvru Brinje. Banovi s vojskom svojom opkole Brinje i ponu opsjedati ovu tvru. Prigodom opsade pogibe ban Ivan Bot. On se naime odvie pribliio gradskim utvrdama, te ga pogodilo tane iz topa. Bosanski je paa Hadum (Jakub) po svojim uhodama doznao, da u Hrvatskoj nema vie prijanje sloge. On je odmah odluio, da e iskoristiti graanski rat, koji je Hrvatsku podijelio u 2 tabora. U tu svrhu sabere 8000 konjanika, s kojima u kolovozu godine 1493. udari na tvrdi grad Jajce, koji su Hrvati poevi od godine 1463. uporno branili kao svoje uporite na rijeci Vrbasu. Uzalud je Hadum paa udarao na Jajce. Kada se uvjerio, da ne e moi zauzeti ovu tvru, provali sjeverozapadnim pravcem prema rijeci Uni. Ne znamo, gdje se Turci probie preko Une i Kupe. Nenadano osvanue Turci u Kranjskoj, odakle provalie u junu tajersku. Tu su robili i palili slovenska sela oko Celja i Ptuja, dok ih nije carev kapetan Jakov Sekelj s 5000 konjanika prisilio na povratak. Kad su Hrvati doznali, da Turci haraju po tajerskoj, stvorie odluku, da ih doekaju na povratku, kako su to uinili godine 1491. U tu svrhu prisilie8

bana Mirka Derenina, da napusti opsadu Brinja, nato se banskoj vojsci pridruio i Bernardin Frankopan sa svojim etama. Turci su sa sobom vodili mnogo zarobljenih krana. Vraajui se kui preko Hrvatske, opet su nemilice robili ljude i stoku, a palili crkve i kue. Tom je prigodom stradao i frankopanski grad Modru, u komu se tada nalazio krbavski biskup s kaptolom svojim. Turci su naime zapalili varo ispod modruke tvre, gdje izgorjee kue, samostani i crkve. Samu tvru u Modruu ipak nijesu mogli zauzeti. Na daljnjem putu dopru Turci s plijenom svojim na Krbavsko polje. Tamo je 9. rujna 1493. pod tvrom Udbinom dolo do strane bitke, u kojoj su pobijedili Turci. Hrvatska je vojska bila posve razbijena, a sam ban Mirko Derenin bude iv uhvaen. Kako se to zbilo, doznajemo iz dva suvremena i za to pouzdana izvora. Jedan je biskup Divni, a drugi eki putopisac Ivan. Ninski je biskup Juraj Divni nekoliko dana iza bitke doao u Liku, koja je djelomice spadala pod njegovu biskupiju. Iz Like je Divni 27. rujna 1493. poslao papi Aleksandru VI. opis poraza Hrvata, ne bi li time papu upozorio na pogibelj, koja sada prijeti od Turaka ne samo Hrvatskoj, ve i drugim kranskim zemljama. U tome pismu pria biskup papi ovako: Ban je sabrao do 15.000 ljudi, koji se radosno odazvae, jer bijahu sigurni, da e pobijediti. Bitka se zametnula 9. rujna u jutro na Krbavskom polju ispod varoi Udbine. Kransku su nesreu ve od mjeseca srpnja navijetala nebeska znamenja, naroito oluje i gromovi; tua je padala i dan prije ove bitke. Teajem pak same bitke oborio se na kransku vojsku nekakav praan oblak tako, da se vojnici nijesu mogli ni meusobno vidjeti, dok je Turke obasjavalo sunano svijetlo. Bitka se svrila potpunim porazom Hrvata, koji izgubie 1&.000-4judi. Ovi su djelomice zarobljeni, a djelomice lee mrtvi na polju, gdje ih razdiru vuci, medvjedi i druga zvjerad. Zarobljen je i sam ban (Derenin), koji je vlastitim oima morao gledati, kako su Turci njegovu sinu odrubili glavu. Kadgod banu donose hranu, svaki put mu na stol meu sinovljevu glavu. Ipak nije tuni otac klonuo od boli; on je dapae ostale zarobljenike bodrio i hrabrio. Hrvatska gospoda mole biskupa, da poe do kralja Vladislava II., pa da od njega zatrai pomo. No biskup se najprije obraa na papu, komu preporua poslanika, to ga Hrvati alju rimskoj stolici. Biskup se nada, da e papa zaista i pomoi, jer se meu stradaocima nalaze i oni, koje je nekada kralj Matija Korvin poslao u Italiju, da pomognu napuljskomu kralju, kada su Turci udarili na Otranto, a zaprijetili Napulju i Rimu. Putujui godine 1493. iz eke preko Dalmacije u Jeruzalem, nalazio se Ivan Hasiteinsky od Lebkowica u Zadru upravo tada, kada su ondje boravili vojnici, koji se spasie iz nesretne bitke na Krbavskom polju. Taj eki putopisac pie o tomu u svomu dnevniku ovako: U ponedjelak (23. rujna 1493.) doplovismo u Zadar. Tu nam pripovijedahu zle novine: kako su naime Turci, bezduni zatiratelji kranstva, Hrvate nametom porazili, a mnogo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo 15 dana prije moga dolaska u Zadar: na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se to tako: Zdruiv se s najodlinijim Turcima provalio je Hadrem (Hadum) paa s 10.000 konjanika preko gora u Hrvatsku, a zatim9

dalje u zemlju rimskoga kralja (Maksimilijana) do mjesta Ljubljane u Karneoliji. Pobravi u svim tim oblastima mnogo mueva, ena, djevojaka i djeaka, odagna ih sa sobom. Skupie se hrvatski knezovi, gospoda i vitezovi. Da bi Turke (na povratku) pretekli, pohitie u one gore, kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje iekivahu. Kako sam obavijeten, imali su Hrvati do 3000 konjanika i oko 8000 pjeaka, meu kojima bijae nekoliko knezova i znamenite gospode, kao to su ban hrvatski (Mirko Derenin), ban jajaki u bosanskoj zemlji (Juraj Vlatkovi) i drugi. U to im Jakub Cakl (Jakov Sekelj), vojvoda rimskoga kralja u tajerskoj, porui, neka priekaju i nita ne zapoinju do njegova dolaska, jer da e im on odmah pohitati u pomo s nekoliko stotina konjanika i s par tisua pjeaka. Ali Hrvati ne htjedoe toga uiniti, jer su eljeli sami stei slavu pobjede. Nadajui se, da e Turke razbiti, kako su to uinili prije nekoliko godina u istim gorama, omalovaahu Turke, te se pripravie za borbu. Kada su za to doznali Turci, zatjerae u neku dolinu sve zarobljenike, koje su pohvatali prigodom te provale; svim za oruje doraslim zarobljenicima odrubie Turci glave od straha, da ne bi za borbe priskoili u pomo Hrvatima. Nato su Turci razredili svoje ete. Jednu etu poslae u potjeru prema gorama, gdje su ih ekali Hrvati. Druga je eta (do 3000 turskih konjanika) preplovila naokolo ume preko neke nevelike rijeke; ovima je naloeno, da obiu Hrvate, pa da se odmah straga na njih obore, ako bi Hrvati progonili njihovu potjeru. Hrvati nijesu znali za tu zasjedu, koju nijesu mogli ni vidjeti u onim umama. im su Hrvati ugledali tursku potjeru, odmah saoe s gora na polja i ravnice, te se na nju oborie. Tako se ondje razvila ljuta borba, u kojoj pogibe nekoliko stotina Turaka. Nato pone turska potjera bjeati, a bjeala je prema zasjedama. Nadajui se dobru iza toga sretnoga poetka, pojure Hrvati odmah za Turcima. Ali sada se na Hrvate obore turske ete u zasjedama, te ih jedni sprijeda a drugi straga ponu ubijati, dok ih ne porazie hametom. O tomu mi je pripovijedao neki dobar uroeni ovjek, koji je doao ovamo u Zadar, znajui za sebe tuna, da je u tome boju izgubio svoga brata i 6 roenih strieva. On je dapae sam bio na bojitu, gdje je vidio ubijena tjelesa, koja su gotovo milju diljem leala kao gusti snopovi tako, da bi s jednoga tijela mogao stupati na drugo. Jo je pripovijedao, da su Turci ovajput malo komu odrubili glavu, ali su zato svima radi lakoe odrezali nosove, da ih sa sobom ponesu, jer im sultan za svaku glavu daje dukat, to vrijedi i onda, kada se tko moe podiiti odrezanim neprijateljskim nosom. U tomu je boju poginulo mnogo domaih vitezova, meu njima takoer knez Ivan Cetinski, zatim sin bana hrvatskoga, oko 70 sveenika i redovnika i 10.000 puana. Zarobljeno je do 1500 ljudi, mnogo vrlih domaih vitezova, pa i sam hrvatski ban, zatim bosanski ban od Jajca, te knezovi Nikola Frankopan i Vilim N. Tako je iza toga nesretnoga poraza gotovo cijela zemlja opustjela i liena naroda. Svi se naime ljudi javno podigoe na Turke, izuzevi one, koji nijesu mogli (u boj poi) radi starosti10

ili mladosti. Ta svi su mislili, da e sigurno potui Turke, kako im je prije nekoliko puta polo za rukom na istom mjestu. Jo mi je rekao taj ovjek, da je (u Hrvatskoj) zavladala takova neuvena alost i pla, da bi se s njihove nevolje moralo rasplakati srce tvre od najtvrega kamena. Ta mnogo je otaca i matera izgubilo sve sinove i keri svoje; sinovi su im ubijeni, a keri odvedene. Mnogo je ena obudovilo, tako da u svakom drugom selu nae najmanje 6 udovica s malom djecom, a svi su muevi ubijeni i zarobljeni. Otkada svijet pamti, nijesu nikada vidjeli tako opremom snabdjevenih Turaka, kako su ovi bili. Ravno poput krana imali su (Turci) oklope, eljezne ovratnike sprijeda i straga, zatim helebarde i kacige na sebi. A ta je bitka zapoela na dan sv. Gorgonija 3 sata prije objeda u hrvatskoj oblasti, koja se zove Krbava, kod tvre zvane Udvinec, udaljene od Zadra 60 vlakih (talijanskih) milja, a oko 12 naih ekih milja. Neka Bog utjei taj narod! Sredinom 16. vijeka opisao je bitku na Krbavskom polju o. Ivan Tomai. Nije taj franjevac dodue sudjelovao u tome Krvavom boju, ali je ipak mogao neke detalje doznati od oevidaca ili bar od njihovih sinova, Tomai u svojoj kronici opisuje nesreu hrvatskog naroda ovako: Hadum-paa je svoju vojsku povukao natrag sve do gore Vrai vrtal, koja Hrvatsku rastavlja od Krbave. Nato je knez Ivan Cetinski, mu pametan, moan savjetom i orujem, s mnogim preodlinim Hrvatima svjetovao, da se s Turcima ne bije boj na otvorenom polju, ve da se na njih udari i da se razbiju u tijesnim klancima, gdje bi pomogle i gore. Ali ban Derenin u koga bijae vie smjelosti kod svjetovanja, nego li snage kod izvedbe stvari nagovarae, da se bitka zametne na otvorenom polju. On je tako sudio zato, jer je prezirao neprijatelja; Hrvati se pak tomu opirahu, jer ih je (prema broju Turaka) premalo bilo. Nato ree ban: Vi ste Hrvati uvijek bili straljivice. Odgovori mu knez Ivan Cetinski: Danas hoemo vidi ti, tko je bigavica! Ti bude danas zaetak raspa hrvake zemlje. Bane! Ni(je) to po Ugrih (Ugarskoj) od grada do grada jahati, ter se kartati. (Derenin bijae rodom iz Ugarske). Hoe danas viditi, kako Turci boj biju. Ban odvlati: Kuat u. Kako je prevladalo banovo mnijenje, zametnula se bitka na otvorenom polju kod rijeke Krbave. Vojsku je tursku Hadum-paa razdijelio na 3 odjela; prvi je odjel dao Izmailbegu, zapovjedniku srpskoga sandaka, drugi dade karvilijskomu vojvodi, a trei zadri za sebe. Isto uinise i krani, podijelivi svoje pjeake na jednake dijelove meu 3 odjela konjanika. Prvi je odio sastojao od Slavonaca, koji stanuju izmeu Save i Drave; njih je vodio Ferdinand Berisburch. Drugom je odjelu, u kome bijahu sami Hrvati, zapovijedao knez Ivan Cetinski, dok su trei odjel vodila 2 kneza Franko-pana: Nikola Traki i Bernardin Ozaljski. Kada se vojske tako poredae, udario je Izmail-beg s Turcima na prve kranske ete tolikom silom, da je Berisburch bio potisnut iz svoga reda. Naskoro je Berisburch morao uzmaknuti sa svojim konjanitvom, ostavivi svoje pjeake; na ove se oborie turski konjanici tako, da su pjeaci bjeali do rijeke Krbave, u koju se bacahu od straha pred progoniteljima svojim.11

Kad je tako Izmailbeg svladao prvi odjel, udario je na drugi odjel, kojim je zapovijedao knez Ivan Cetinski. Kako se istodobno na taj odjel oborio i karvilijski vojvoda sa svojim Turcima, izgiboe u krvavom boju svi vojnici kneza Cetinskoga. Na posljetku pade i sam knez Ivan Cetinski, koji je prije toga poklao mnogo Turaka. Trei je odjel kranske vojske rasprio Hadum paa, koji je uza se pri drao najhrabrije turske vojnike. Tako se zbilo, da je Hadum paa ve za jedan sat odrao sjajnu pobjedu, izgubivi malo svojih ljudi. Ban Derenin bude zarobljen, a njegov sin ubijen. Zarobljenomu su banu svaki dan kod objeda i veere stavljali na stol glavu sina njegova. Iza bitke naloio je Hadum paa, da se izbroje sve ljeine poginulih krana, pa da se na uspomenu kranskoga poraza poalju sultanu mnoge glave i nosovi. Krana je poginulo vie od 13.000. To je prvi rasap kraljevstva hrvatskoga, jer je tu izginuo velik dio plemstva hrvatskoga. 4. LIKA I KRBAVA U TURSKOJ VLASTI Turci su Liku i Krbavu osvojili u travnju godine 1527. Isprvice se turske vojnike posade nastanie u tvrama, dok je po selima jo ostalo neto hrvatskoga iteljstva. Meutim se ni taj svijet nije mogao dugo odrati u Lici i Krbavi. esto su naime u hrvatska sela dolazili Turci i njihovi martolozi t. j. neplaeni vojnici, veinom grko-istone vjeroispovijesti), koji su jadnomu narodu otimali ito i stoku, te palili kue i gospodarske zgrade, kao da se nalaze u neprijateljskoj zemlji. To je sklonulo preostale Hrvate, da ostave Liku i Krbavu, pa da se odsele u druge krajeve, gdje ne vladaju Turci. Mnogi se liki Hrvati zaklonie u najblie im tvre, gdje stupie u slubu kao plaeni vojnici. Tako su Liani inili vojnike posade u Bihau, Slunju, Brinju i u Otocu. Neki Liani uskoie sa svojim obiteljima i u Senj, gdje se prometnue u Habre Uskoke, najvee protivnike turske sile. Punih 50 godina ostadoe Lika i Krbava bez pravih i stalnih stanovnika. Turci su isprvice uvrstili tvre Udbinu, Buni i Mrsinj, a Malkobeg stavi godine 1553. tursku posadu i u Perui. Nitko nije obraivao lika i krbavska polja, koja uslijed toga podivljae. Tako se Lika, koja je u srednjemu vijeku bila veoma plodna zemlja, za 50 godina pretvorila u pusto, na kojoj mjesto ita raste paprat i bujad. Turci nijesu 50 godina marili za Liku i Krbavu, jer se ne osjeahu sigurni u posjedu ovih zemalja. Uskoci su naime iz Senja esto udarali na turske posade u Lici. Tako je n. pr. 280 senjskih Uskoka godine 1569. kod Peruia razbilo 2700 Turaka. Vie interesa za Liku i Krbavu pokazae Turci tekar onda, kad je bosanski namjesnik Ferhadpaa godine 1575. poeo osvajati hrvatske tvre na sjeveru od Like i Krbave. Ferhadpaa je 22. rujna 1575. kod Budakoga potukao Herberta Auersperga, zapovjednika hrvatske Krajine koji i sam pogibe u boju. Naredne godine 1576. zauze Ferhadpaa hrvatske tvre: Cazin, Podzvizd, Bojnu, Svraicu i obje Kladue. Sada se osjetie sigurnijima i Turci u lici. Na proljee godine 1577. ponu Turci u Liku i Krbavu seliti Vlahe sa Balkana. O tomu je nadvojvoda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralju Rudolfu, koji je onda 7. lipnja naloio, neka se12

ti Vlasi otjeraju iz Like. Kraljev se nalog nije mogao izvriti, jer su Turci zapoeli nova osvajanja. Ferhadpaa je naime na jesen godine 1577. palio i robio hrvatska sela oko rijeke Korane, a nato je redomice zauzeo tvre: Ostroac na Uni (13. studenoga 1577.), Zrinj (20. prosinca 1577.) i Gvozdansko (13. sijenja 1578.). Hrvati su brzo shvatili, kakva pogibelj prijeti Hrvatskomu Primorju (osobito Senju) od Turaka, koji definitivno zaposjedoe Liku i Krbavu. Krajika je uprava odsada nastojala, da Turke i Vlahe otjera iz Like i Krbave. Tu je zadau neumorno vrila senjska posada, koju su inili hrabri i spretni Uskoci. Njihov je kapetan Gapar Rab u srpnju godine 1583. dobio nalog, da to ee provaljuje u Liku, pa da ondje hvata Turke i njihove Vlahe; sve zarobljenike mora prodati kao robove Talijanima na Siciliji; ovi e ih upotrijebiti za trgovake lae, na kojima e okovani morati veslati. I zaista su Uskoci neumorno u Lici hvatali Turke i Vlahe, koje su od njih kupovali talijanski trgovci. Najvei su napadaj na Liku izvele Krajike ete iz Karlovca i Senja u rujnu godine 1584. Tada su krajinici zauzeli i razorili tvru Ribnik, koja je likomu begu sluila kao sjedite. Krajinici su tom prigodom oplijenili, popalili i opustoili turska i vlaka sela oko Bilaja, Vrepca, titara i Debele (iroke) Kule, odakle odvedoe 314 zarobljenih ljudi, 2000 konja i goveda i 5000 sitne stoke (svinja, koza i ovaca). Ipak se i poslije toga odrae Turci i Vlasi u Lici. Njihova je vlast bila jo jae uvrena, kad je godine 1592. konano u turske ruke dospio i Biha, ta najvea hrvatska tvra, koja se na Uni najdulje odrala. Sada su Turci doveli u Krbavu nove Vlahe, koje naselie u Korenici. Liki beg nije vie stanovao u Ribniku, nego u Kninu. Odsada je naime pod liki sandak spadala i sjeverna Dalmacija, gdje su Turci ve davno prije osvojili brdoviti kraj Bukovicu i ravne Kotare, a zauzeli znamenite hrvatske tvre: Knin, Obrovac i Skradin. U Lici i Krbavi obnovie odnosno pojaae Turci neke tvre, naroito Udbinu, Perui i Ribnik, gdje su u ime likoga bega upravljali njegovi dizdari (porkulabi ili zapovjednici tvre). U tvrama obino stanuju i age, kojima pripadaju pojedina sela, gdje njihove posjede obrauju kmetovi (obino Vlasi). Nijedan aga nije u Lici imao vie od 60 kmetova. Zemlja se slabo obraivala, jer Vlasi trijesu bili valjani ratari. Oni su naime prije dolaska u Liku stanovali po planinama u srpskim zemljama, gdje su se najvie bavili stoarstvom, naroito ovarstvom i kozarstvom, a hranili se veinom mlijekom i sirom. Tako se dogaalo, da su liki Turci morali sebi ito pribavljati iz Bosne. Tada je i nastala rije: Jadna Liko! to si doekala, da te Bosna kukuruzom hrani! Liki su Turci i Vlasi bili hrabri i veoma ratoborni. Oni sudjeluju kod svih provala bosanskih Turaka u junu Hrvatsku, gdje su pljakali i pustoili, osobito po Vinodolu. Tada bi u tursku vlast dospjelo i Hrvatsko Primorje, da nije bilo junakih Senjana, Otoana i Brinjana. Ovi su naime Hrvati bili Turcima i Vlasima dorasli svojim junatvom i smjelou, dok ih nadvisie svojom okretnou ij domiljatou. Zato su Turci i Vlasi esto i stradali prigodom spomenutih provala svojih. Tako su primjerice senjski Uskoci godine 1598. kod Grobnika razbili 8000 bosanskih i likih Turaka, koji su plijenili po Hrvatskom Primorju. Jednako su Uskoci zajedno s Otoanima i Brinjanima godine 1599. u senjskim planinama doekali i potukli13

ratobornoga Malkobega. Bolje ne prooe ni oni Turci, s kojima su godine 1600. u junu Hrvatsku provalili Memibegovii. Ovima su naime Senjani, Otoani i Brinjani postavili zasjedu u nekom klancu, gdje pogibe do 400 Turaka. Iz Bosne je preko Like 5000 Turaka na Tijelovo godine 1604. provalilo u Hrvatsko Primorje, gdje su robili i palili sela u Vinodolu. Onamo poe iz Karlovca 400 umberakih Uskoka. Ovi se sloe s 500 senjskih Uskoka, pa nastave Turcima zasjedu 3 milje povrh Senja. Uskoci su ondje veinu Turaka poklali i sav im plijen oteli. Na Rijeci prodadoe Uskoci 200 pohvatanih konja turskih. Godine 1606. doe na uu rijeke itve do mira izmeu Austrije i Turske. Ipak niti u vrijeme mira nije mirovala Lika, gdje se i nadalje vodio t. zv. mali rat. Liki su Turci i Vlasi i poslije godine 1606. esto u manjim etama provaljivali u hrvatsku Krajinu i u Primorje, da ondje robe plijen, a ne da osvajaju. Uskoci im uzvraaju milo za drago, provaljujui u Liku, gdje Turcima i Vlasima otimaju stoku. Takvo se etovanje po Lici nastavilo i poslije godine 1617., kada se (po ustanovi mira u Madridu) preselie 82 uskoke obitelji iz Senja u Brinje, a 14 obitelji u Otoac, dok je u Senju ostala samo 31 uskoka obitelj. Meutim nijesu vie Turcima bili odani niti Vlasi u Lici i Krbavi. Sredinom godine 1600. pobjegne 325 Vlaha iz Udbine u hrvatsku Krajinu. Tada se u podruju tvre Vitunj kod Ogulina nalazilo prazno zemljite oko ruevina Gomirja. Premda je Gomirje pripadalo knezovima Zrinskim (Jurju i Nikoli), ipak je karlovaki general Juraj Lenkovi onamo naselio spomenute udbinske Vlahe. S njima dooe i kalueri, koji u Gomirju osnovae svoj manastir. Godine 1609. pobune se liki Vlasi oko tvre Ribnika, s kojima je okrutno postupao novi beg. Pobunjeni Vlasi ubiju 5 begovih zulumara, a samoga bega zatvore u tvri Ribniku, odakle je jedva iv utekao. Bosanski je paa u Banjaluci odluio, da silom oruja pokori i kazni ribnike Vlahe. Od straha pred paom pobjegne 550 Vlaha iz Ribnika u okolicu grada Brloga, gdje stupe u krajiku slubu protiv Turaka. Odsada se esto zbivalo, da su manje grupe Vlaha s obiteljima svojim ostavljale Liku i Krbavu, te se naseljavale na podruju hrvatske Krajine. Gdjekada se dogodie i vee raseobe Vlaha. Tako se zbilo n. pr. godine 1639., kad je karlovaki general Vuk Frankopan s krajikom vojskom provalio u Krbavu. Tamo se generalu prikljuie Vlasi iz Petrova polja, kojima Frankopan dade zemlje u Vitunju kod Ogulina. Turci su godine 1642. u Lici utvrdili Stari Perui kod Vrhovina. Krajike posade iz Brinja i Otoca upozorie karlovakoga generala Vuka Frankopana na pogibelj, koja od nove tvre prijeti Hrvatima u Gackom polju. General odmah poalje onamo vojsku, koju je vodio njegov sin Gapar Frankopan, kapetan ogulinski. Gapar udari na Perui i zauze tvru; zatim poe na istok prema Bihau, gdje opustoi cijeli kraj oko Zavalja. Odanle se Gapar sretno vratio u Ogulin; s njime je dolo 200 krana, koji uskoie iz Turske. Iste godine 1642. pribjegoe neki Vlasi iz Korenice u Luane kod Brinja.14

Mnogo jada zadade likim Turcima junaki grof Petar Zrinski, koji bijae veliki kapetan senjske Krajine. Prviput se Zrinski sukobio s Turcima godine 1655. Turci su naime te godine potukli Andriju pl. Gusia, zapovjednika krajike posade u Otocu, kojom prigodom pogibe preko 200 Otoana i Senjana. Premda su Otoani brzo iza toga osvetili svoj poraz, te jo iste godine 1655. dvaput razbili Turke, ipak je Petar Zrinski odluio kazniti Turke. On je zaista s Ogulincima i Senjanima u srpnju godine 1655. kod Visibabe blizu Staroga Peruia potukao Turke i porobio Korenicu, odakle se sretno vratio s velikim plijenom. Tom je prigodom iz okolice korenike utekla velika grupa Vlaha, koji se nastanie oko grada Plakoga. Kad je godine 1663. buknuo velik rat izmeu Austrije i Turske, odluio je bosanski Alipaa engi udariti preko Hrvatske u Kranjsku. U tu svrhu sastavi vojsku od 10.000 Turaka, meu kojima bijahu takoer Turci iz Like i Krbave. S tom je vojskom Cengi kretao na Otoac i Brlog s namjerom, da zauzme ove 2 krajike tvre. U susret mu poe senjski kapetan Petar grof Zrinski s 2500 Hrvata, meu kojima se nalazio i njegov urjak Franjo Krsto Frankopan. Tako doe 16. listopada 1663. do krvave bitke kod Jurjevih Stijena (blizu Vrhovina). Hrvati su odmah razbili prve turske ete, koje bijahu iznenaene tom navalom. Ali jezgra turske vojske odbije prvi napadaj Hrvata. To se zbilo, dok je Zrinski sa 40 konjanika jaio na brdo, s kojega e promatrati i rukovoditi bitku. Uspevi se na brdo, opazio je Zrinski, kako uzmiu njegovi vojnici. Zato odmah pojuri niz brdo, te sustavi svoje vojnike. Meutim su Turci udarili svom silom na Hrvate, pa se razvila strana bitka. Isprvice ni jesu Turci znali da Hrvate vodi Petar Zrinski, koga se bojahu jo od godine 1655. Ali naskoro prepozna Zrinskoga neki Turin, koji je prije toga bio u ropstvu, pa ga je Zrinski pustio na slobodu uz primljenu otkupninu. Taj Turin prie k pai engiu, te mu ree, da je u boju Zrinski, i dodade: Sada nam je kraj! Bjemo! I zaista se mnogi Turci uplae te ponu uzmicati. To je poremetilo turske redove. Za as je bjeala turska vojska, koju je nesmiljeno progonio Zrinski s Hrvatima. U boju i na bijegu pogibe 2000 Turaka, meu njima takoer pain sin, te zapovjednici udbinskoga i hercegovakoga sandaka. Zrinski je zarobio 80 odlinijih Turaka, meu kojima bijae i brat Alipae engia; uz to je zaplijenio 15 zastava i 800 turskih konja. Iza toga poraza turskoga opet su iz Like i Krbave uskoili mnogobrojni Vlasi. Meu ovima bijahu i oni Vlasi, koji se doselie u Dabar, gdje ih prviput nalazimo godine 1672. Odsada su Turci u Lici provodili neugodan ivot. esto su naime u njihova mjesta prodirali hrvatski krajinici, osobito Senjani. Ove je vodio glasoviti senjski junak Juria Balenovi, koga se Turci bojahu kao ive vatre. Iz Dalmacije su u Liku provaljivali stanovnici Ravnih Kotara. Ovi se godine 1678. posluile varkom. Kada se naime Kotarani namjerie na oveu tursku vojsku, ponu vikati: Juria Senjanine, evo Turci! Vjerujui, da se meu Kotaranima nalazi i Juria Balenovi, tako se Turci uplae, da su odmah poeli bjeati na veliku svoju tetu i sramotu. U borbi protiv likih Turaka istaknuo se i pop Marko Mesi, koji se rodio oko godine 1640. u Brinju, gdje je kasnije sluio kao upnik. Brinjani su esto s Otoanima provaljivali u tursku Liku, a uvijek je s njima na etovanje polazio i pop Marko Mesi. Neki su ljudi govorili, da takvo15

etovanje ne dolikuje sveeniku. Zato je Mesi poao u Rim, da se opravda pred papom Klementom X. Papa je u svibnju godine 1676. poslao senjskom kaptolu pismo, kojim dozvoljava, da Mesi vri slubu vojnikoga kapelana. Kad je godine 1678. umro senjski kanonik Nikola Vlatkovi, bio je Mesi izabran za kanonika arhiakona. 5. OSLOBOENJE LIKE I KRBAVE G. 1689. Velika je turska vojska godine 1683. opsjedala grad Be, gdje je stie teak poraz. Sada se protiv Turaka sloio savez kranskih drava, kojemu pristupile: Njemaka, Poljska, papa Inocent XI. i Mletaka republika. Hrvatski narod obuze slatka nada, da e moi Turke protjerati iz Slavonije, Banovine (izmeu Une i Kupe), Like, Krbave i Dalmacije, a moda takoer iz Bosne i Hercegovine. Vijest o porazu Turaka uzbunila je i njihove podanike u spomenutim zemljama. Svuda se javlja ustanak bijedne raje, koja hoe slobodu. Tako se pobunie i liki Vlasi, kojima na elo stupie: Vid Kuat, Sava Labusojevi, Radoje Ivanii, Cvijo Kneevi, Vid urevi, Dragosav Tepsi i Radovan Vuruini. Tada je u Lici bilo jote samo 9000 gr.-isto. itelja, od kojih je meu ustae stupilo 3000, t. j. gotovo svi mukarci, sposobni za oruje. Liki su Vlasi poklali ili otjerali age iz Lovinca, Srba i Pazarita. Da se lake oslobodi Lika i Krbava, treba istodobno pobuniti raju u susjednoj turskoj Dalmaciji. S tom je namjerom pop Marko Mesi poao u Ravne Kotare, kamo je poveo 300 hrabrih Senjana i Brinjana. I zaista bukne ustanak raje u sjevernoj Dalmaciji, gdje su ustae zauzeli turske tvre: Benkovac, Obrovac, Nadin, Ostrvicu, Polenik i dalmatinski Perui. Na elo dalmatinskih ustaa stupie kao vojvode: Stojan Jankovi, Franjo knez Posedarski, Ilija Smiljani i imun Bartolac Zadranin. Najvie je tamonjim Turcima jada zadao Stojan Jankovi, koji je znao turski jezik. (Kau, da je Stojan nekada bio musliman.) Dalmatinski otoci i primorska mjesta pripadahu tada Mletakoj republici. Isprvice su Mleani prijekim okom gledali ustanak raje u sjevernoj Dalmaciji, jer se bojahu, da ne bi taj narodni pokret zahvatio i mletake podanike u Dalmaciji. Ali ve godine 1684. izjavie prvaci bive raje, da se stavljaju pod zatitu Mletake republike, koja je tako bez ikakova napora stekla 30.000 novih podanika. Zato se ustaama pridruila i redovita mletaka vojska, te oni zajedno zauzee godine 1684. jo nekoliko turskih tvra u Dalmaciji. Ipak su Turci odrali glasovitu tvru Knin, koju je protiv opsade ustaa i Mleana hrabro obranio junaki beg Durak Begovi. Dok je u turskoj vlasti Knin, dotle nije sigurna sjeverna Dalmacija, pa ni Lika i Krbava. Iste je godine 1684. likim Turcima zaprijetila pogibelj takoer iz Podgorja, t. j. iz kamenitog Primorja ispod planine Velebita. Onamo se tek nedavno doselilo 56 bunjevakih obitelji, koje su prije toga stanovale u Dalmaciji. Meu ovim Bunjevcima bijahu najvee i najuglednije obitelji: Brkii, Prpii i Tomljenovii iz Krmpota; Doeni, Brkljaii i Paviii iz sjeverne Dalmacije; Devii i Baii iz Sv. Jurja, te Mikulini iz Jablanca, Marasi iz Radovine, Milkovii iz Medvia, ikii iz Staroga-grada i Maurani16

s Kvarnerskih otoka. Vojvodama podgorskih Bunjevaca postadoe knez Jerko Rukavina od Raanca i Marko Kovaevi iz Vinjerca. Hrabri i ratoborni Bunjevci esto provaljivahu u Liku, gdje su Turcima zadali mnogo brige i jada. Najtea je nevolja like Turke zadesila godine 1685. Tada je najprije u Liku kroz dolinu rijeke Zrmanje provalio Stojan Jankovi s Hrvatima i Srbima iz sjeverne Dalmacije. Pred Stojanom uzmakoe Turci iz Graaca. On je nato prodro dalje na sjever, te je zauzeo i poruio tursku tvru Vrebac. Iza toga provalie i Bunjevci iz Podgorja u Liku, gdje sebi prisvojie turske posjede u Bruanima, u Otarijama i u Rizvanusi. Nato je uslijedila vojna hrvatskih krajinika po odredbi karlovakoga generala Herbersteina. Krajinici nijesu jo namjeravali osvajati Liku i Krbavu; njihov je cilj bio samo taj, da pustoenjem oslabe otpornu snagu likih Turaka. Krajinicima se pridruio pop Marko Mesi kao provodi i kao vojniki kapelan. Mesi je krajiku vojsku u srpnju godine 1685. odveo najprije u Krbavu. Meu krajinicima bijahu brojni junaci, koji se ve odlikovahu u prijanjim ratovima s Turcima, poimence: barun Ivan Juraj Gusi, kapetan u Tounju kod Ogulina; zatim barun Franjo Ori, kapetan u Turnju kod Karlovca; grof Adam Purgstal, kapetan u Bariloviu, te barun Stjepan Vojnovi, kapetan u Ogulinu. Krajika je vojska dola pred Buni, gdje je opkolila tursku tvru. Turci se tako uplae, da su tvru ve kod prvoga juria predali uz uvjet, da mogu slobodno otii u Bosnu. Nato su krajinici razorili tvru, u kojoj su zaplijenili 1 top i 3 muara, a baruni Ori i Vojnovi otpratie Turke do granice bosanske. Opustoivi sva sela u okolici Bunia, vratila se krajika vojska u Karlovac. Sredinom mjeseca rujna godine 1685. provalie u Liku krajinici iz Karlovca i Senja. Najprije dou pod tursku tvru Grebenar. Kako nijesu imali sa sobom teke topove, nijesu krajinici mogli zauzeti Grebenar; zato odluie, da e tvru zapaliti. U tu svrhu ponu krajinici iz okolice donaati slamu i drvo; to je inio i njihov kapetan Franjo barun Ori, da ih potakne na rad. Turska je posada u Grebenaru primjetila stranu namjeru krajinika. Zato su Turci provalili iz tvre, ali ih je Ori potukao. Nato su oajni Turci na uzetima niz zidine spustili svoju djecu i ene svoje; branitelji pak naoe smrt u plamenu. Sad je krajika vojska pola prema tvri Budaku, koja je sagraena na strmoj peini. S jedne je strane bila tvra zatiena rijekom Likom, a s druge strane jakim zidovima i t. zv. palisadama. Sami su Turci oko Budaka prije dolaska hrvatske krajike vojske unitili sve kue, a svoje obitelji zaklonili u jaku tvru. Kada se Hrvati primakoe Budaku, doekalo ih je 800 Turaka pred tvrom. Tu je dolo do ljute bitke, u kojoj je krajiki kapetan Stjepan barun Vojnovi potukao Turke. Izgubivi 250 mrtvih i mnogo zarobljenih ljudi, povuku se preostali Turci u tvru, koju su hrabro obranili. Krajika vojska krene dalje prema irokoj Kuli, gdje je u okolici zauzela, oplijenila i spalila nekoliko turskih tvrica i dvoraca. Isto su krajinici uinili kod Novoga, gdje su oplijenili i spalili 400 kua a unitili sve usjeve. Nato zauzee tursku tvru Ribnik i 9 manjih kula u njegovoj okolici. Vojska se 21. rujna vratila u Karlovac s velikim plijenom (oko 400017

glava stoke). Tom je prigodom general Herberstein iz Like doveo i 100 vlakih obitelji. Lika je godine 1685. zaista bila nemilo opustoena, jer su krajinici spalili do tisuu kua, a unitili mnogo dvoraca turskih aga. Liki su Turci tako oslabili, da se Bunjevci iz Podgorja usudie godine 1686. opet prijei preko Velebita, zaposjednuvi sela Trnovac, Buim i Smiljan. Tu su Bunjevci poeli zemlju obraivati pod zatitom svoga oruja; koje nijesu iz ruku putali ni kod oranja i kopanja. Tako su radili i teajem godine 1687. Brinjani i Otoani provalie godine 1688. u Liku, gdje su pljakali turska sela oko Budaka. Iste je godine Stojan Jankovi iz Dalmacije provalio sve do Ribnika u Lici. Kad je pak mletaki general Cornaro pomou dalmatinskih Hrvata i Srba u rujnu godine 1688. zauzeo tursku tvru Knin, uvidjee Turci, da vie ne e moi Liku i Krbavu odrati u svojoj vlasti. I zaista je karlovaki general Herberstein na proljee godine 1689. stvorio odluku, da konano osvoji Liku i Krbavu. Pop Marko Mesi dobije zadau, da za tu veliku vojnu pripravi Otoane, Brinjane, Senjane i Podgorce. Svi se ovi nau po dogovoru 15. lipnja 1689. pod turskom tvrom Novim u Lici, kamo stie i general Herberstein s krajikom vojskom. Istodobno su iz Dalmacije u Liku provalili Kotarani pod vodstvom Stojana Jankovia i franjevakoga upnika iz Vinjerca. U Novomu je turska posada brojila 80 ljudi. Premda je ta tvra bila na visokom brdu i opasana vrstim zidovima, ipak se uplaie Turci, gledajui pred sobom veliku hrvatsku vojsku. Iza kratkih pregovora predadoe Turci tvru bez ikakova otpora uz uvjet, da smiju otii u Udbinu. Herberstein im kao pratnju dade 300 konjanika, da ih ne bi tko napao putem. Pad Novoga odjeknuo je cijelom Likom. Hrvatska vojska poe pred Ribnik, gdje ve nae prvu etu Kotarana, koju je vodio spomenuti franjevaki upnik iz Vinjerca. Kasnije doe tamo i Stojan Jankovi s drugom etom Kotarana. U tvri se ribnikoj nalazilo 100 Turaka, koji bez otpora predadoe tvru pod uvjetom da smiju otii u Udbinu. Putem ih porobie, a djelomice i poklae Kotarani, jer se njihov voa Stojan Jankovi nije drao ugovora. Ista je sudbina zadesila 40 Turaka, koji su inili posadu u tvri Vrepcu, kamo je hrvatska vojska stigla 22. lipnja. Sutradan (23. lipnja 1689.) doe hrvatska vojska pod tursku tvru Bilaj. U tvri se nalazilo 300 Turaka, koji odbie poziv na predaju. Oni se opravdano pouzdae u jakost same tvre, koja je sazidana na strmoj peini, a okruena visokim i jakim zidovima. Unutar tih zidova bijahu jo 2 obora za uzmak. Kako je tvra imala i dovoljno vode, nadahu se Turci, da e je moi obraniti. Ali ve drugi dan ponu Hrvati pucati topovima iz neke damije, koja se nalazila na obronku brijega. Dva su dana gruvali topovi, uslijed ega klonue branitelji. Turci predadoe Bilaj uz uvjet, da smiju otii u iroku Kulu. Sad je general Herberstein poao s krajikom vojskom pred Budak. Hrvati su mislili da e Turci ovu tvru junaki braniti, kako su je obranili godine 1685. Meutim su Budaani doznali, da je Herberstein dao u Liku dopremiti teke topove za opsjedanje. Zato se turska posada u Budaku18

bez otpora predala pod uvjetom, da smije otii iz tvre. U Budaku ostade samo 10 turskih obitelji s namjerom, da se pokrste. Iz Budaka poe hrvatska vojska prema Peruiu, gdje je tvra bila jakim zidom odijeljena od sela. Na zidovima bijahu visoki ardaci, a unutar zidova vrsta kula. Herberstein je dizdaru (zapovjedniku tvre) obeao 2 konja, ako Perui predade bez otpora. Dizdar je odbio to mito, nato su krajinici opkolili tvru i poeli 29. lipnja pucati iz topova. Ve sutradan predade se turska posada u Peruiu pod uvjetom, da smije slobodno otii iz tvre u Udbinu. S vojskom ode 150 turskih obitelji. Ipak ostade u Peruiu u 20 kua 45 turskih obitelji s namjerom, da se pokrste. Istodobno se predala i iroka Kula. Tako je eto hrvatska vojska gotovo bez prolijevanja krvi osvojila cijelu Liku. Zato je pop Marko Mesi u Peruiu pod vedrim nebom otpjevao sv. misu, da se zahvali Bogu za toliku milost. Herberstein pak odlui dalje poi u Krbavu, gdje su Turci imali 2 tvre: Buni i Udbinu. Turci su Buni odmah ispraznili i zapalili, im su doznali, da se predao Perui. Naprotiv se do 500 Turaka iz Like sabralo u Udbini, gdje odluie pokazati jak otpor. Tvra bijae dovoljno opskrbljena hranom, ali nije imala dosta vode, jer su vrela bila izvan gradskih zidova. Hrvatska je vojska 2. srpnja 1689. prola iz Like kroz Ploanski klanac u Krbavu, gdje je sutradan stigla pod Udbinu. Opsada je potrajala 18 dana. Kroz to je vrijeme esto dolazilo do kreeva, jer su Turci izlazili iz tvre po vodu. Napokon se 21. srpnja predala tvra uz pogodbu, da Turci kojih je s djecom i enama bilo oko tisuu, smiju slobodno otii u Bosnu. Herberstein je odmah u tvru stavio 100 krajinika, a Mesi je misu zahvalnicu otpjevao u ruevinama nekadanje stolne crkve krbavskih biskupa. Nato je Mesi s Ilijom Smiljaniem i Stojanom Jankoviem zauzeo Zvonigrad i Rakovnik. 6. NASELJAVANJE LIKE I KRBAVE Teajem mnogo godina stajao je grad Karlobag pust i razoren. Tek od g. 1683. podignuto je u Karlobagu 16 kua, u koje se doselie obitelji: Krpan, Peri, Prpi, Tomljenovi i Brki iz Krmpota; Jerko Rukavina iz Raanca; Marko Kovaevi iz Vinjerca; Bai i Devi iz Svetoga Jurja; Maras iz Radovina; iki iz Staroga grada; Mikulin iz Jablanca; Mauran s Kvarnerskih otoka; te Brkljai, Doen i Pavii iz Dalmacije. Godine 1689. doselie se u Gospi njemake obitelji: Rauch, Lokmer, Kresneg, Hader, Bauer, Ulbrich i Liezenburger; a u Kaniu kod Gospia doselio se pekar Bartol Mikuli. Godine 1690. dobila su sela Smiljan, Buim i Trnovac kod Gospia nove stanovnike, koji se doselie iz Jablanca, Svetoga Jurja, Karlobaga, Krmpota i iz Ravnih Kotara u sjevernoj Dalmaciji. U istim selima naoe i prijanje turske podanike, koji su nosili prezimena: Basari, Lemai, Vujnovi, Grai, Rajevi, Pejnovi, Rogi, Kati i Vrani. Novi doseljenici podijelie sa starosjediocima panjake prema broju dua. Iste je god. 1690. osnovano selo Pazarite, u koje se doselie Hrvati iz Lica, Krmpota, Jablanca i Sv. Jurja.19

Kad su Turci od god. 1689. istjerani iz Like i Krbave, ostadoe ovdje t. zv. Vlasi, koje su Turci teajem 16. I 17. vijeka naselili u Liku i Krbavu iz Macedonije i srpskih zemalja. Hrvati nijesu tjerali Vlahe, jer ovi bijahu krani grko-istone vjere. Nijesu tjerali niti one Turke, koji se pokrstie, kao to uinie n. pr. turske obitelji Ali, Asi, Musi, Plisi i Sabanovi u Gospiu; zatim Turi, Engi i Sabi u Novom kod Gospia, te Ahmet (kasnije kao porunik zvan Ivan ani) u Kanii kod Gospia i obitelj Buli na Udbini. Pop Marko Mesi pokrstio je i mnogo Turaka u Peruiu. Oni Turci, koji ostadoe vjerni Muhamedu, preselie se iz Like i Krbave u susjednu Bosnu. Tako se n. pr. iz Gospia odselio najimuniji i najugledniji aga Zenkovi; iz iroke Kule otiao je beg Kazlica, a iz Udbine Mazupaga Grizi. Pop Marko Mesi dade god. 1690. naseliti Udbinu i Podlapac u Krbavi. U tu svrhu morala je po nekoliko itelja dati svaka hrvatska obitelj iz Brinja, Stajnice, Kripolja i Jezerana. itelji iz Otoca i Gacke doline naselie Ribnik, Budak, Mualuk, Katali i Mutili. Mesi je za sebe i za svoje roake izabrao najbolje zemlje u Mualuku (u Lici) i u Toliu (u Krbavi). Sela Kania, Novi i Bilaj kod Gospia naselie Hrvati iz Ledenica u Primorju, a sela Oranik i Lovinac, pak djelomice takoer Graac i tikadu ponajvie Hrvati katolici iz Krmpota i Dalmacije. U iroku Kulu dooe stanovnici iz Kosinja, a u Vrebac i u Komi doselie se gr.-isto. itelji iz Vilica i kara. Grko - istonjaci Mutilia dooe iz Prokika, kalia i brinjske okolice, a vei dio Peana doselio se iz brinjske okolice. I u Liku i u Krbavu dooe pod konac 17. vijeka mnogi krani iz Kupresa, Grahova i Knez-polja u Bosni, da se rijee turskoga gospodstva. Grko-istonjaci oko Zrmanje i Zvonigrada doselie se iz sjeverne Dalmacije. Obitelj Kneevi dola je iz mletake Dalmacije. Obitelji Doen, Krpan, Brki i Kovaevi ostavie Karlobag, te se nastanie u Graacu. U Lovinac je dola obitelj Vrkljan iz Pazarita. Bruvno bijae teajem mnogo godina samo panjak, na kome su Liani svake jeseni pasli svoja stada. Tekar kasnije doselie se u Bruvno gr.-isto. obitelji Obradovi, Plea, Krajnovi i Radakovi iz Divosela kod Gospia. Najkasnije su naseljena Popina i Mazin, u koja se doselie grko-istonjaci iz sjeverne Dalmacije, a djelomice takoer iz Bosne. Seoski knez Jerko Rukavina, koji je god. 1663. prvi naselio Karlobag, a poslije Trnovac, te je umro 29. svibnja 1699., imao je velik posjed u Bruvnu. Onamo je on godine 1696. naselio 10 hrvatskih obitelji iz Moravica i Severina na Kupi, da mu budu kmetovi. Ove su obitelji zvane Abramovi, op, Ivanevi, Lisac, Nagli, Pavii, Paukovi, Plesa, neberger i Sudar doista 50 godina kmetovale obitelji Rukavina. Tekar god. 1746. postadoe ravnopravni drugim krajinicima, jer je izala carska naredba, da u vojnoj Krajini ne smije nitko imati kmetova (podanike). Godine 1716. doselila se obitelj Kneevi iz Prokika kod Brinja u Mutili, te je pod Udbinom kupila one zemlje, koje su prije imale obitelji Portner i Vukasovi. Nakon bune, koju god. 1750. podigoe Lovinani i Bruvnjani, utekoe od straha pred kaznom neki Bruvnjani u tursku Bosnu. Na njihova zemljita u20

Bruvnu naseljeno je god. 1753. iz Peruia, Pazarita i Mualuka 14 katolikih obitelji. Obitelj Irosel, koja je stanovala na mletakom zemljitu u Dalmaciji, preselila se god. 1774. u podruje like pukovnije. Godine pak 1781. naseljene su kue kod bilajskog mosta, gdje je god. 1877. graen kamenit most preko rijeke Like. Mirom u Svitovu dobila je lika pukovnija g. 1791. od Turske sela: Borievac, Doljane, Dobro-selo, Gornji i Donji Lapac, Osretke, Srb, Suvaju i Tikovac. U ovim selima nastane se veinom bosanski bjegunci, koji su jo od god. 1788. boravili u Hrvatskoj. Domai Liani pooe veinom u Borievac, Gornji i Dolnji Lapac. Ondje se nastanie katolici iz Lovinca, koji su starinom Bunjevci. Novi naseljenici bijahu 10 godina oproteni od svake dae. Kako pak dobie otpoinutu zemlju, ona im je prvih godina dobro urodila, te se naseljenici brzo pomogoe. Oni su ve god. 1798. podigli veinu svojih kua. Poeli su graditi i svoje crkve. 7. IZ KRONIKE LIKE I KRBAVE Poslije izgona Turaka g. 1689. iz Like i Krbave upravljala je ovim zemljama carska komora. Godine 1710. dooe u Liku komorski inovnici grof Antun Coronini i barun Jakov Rambschissel, da ondje sustavno urede upravu zemlje. Pri tome su postupali toli svojevoljno, da se na Rosariju na Udbini pobunio narod. Od straha pred narodom pobjegoe Coronini i Rambschissel iz Krbave u Liku. No razdraen puk pojuri za njima, te ih stigne u Ribniku kod Gospia. Da se spasu, utekoe inovnici u ribniku crkvu, jer su tada jote crkve sluile kao zaklonita ak i za razbojnike. Ipak ih nije niti crkva zatitila od narodnoga gnjeva, jer ih je narod sasjekao kod samoga oltara. Radi toga bude zatvorena ova crkva, koja se nalazila na malenom otoiu usred rijeke Like. Ista je crkva kasnije naputena, te se pretvorila u ruevinu. Najstariji spomen bacanja kamena s ramena zabiljeen je g. 1724. Tada se ova narodna igra izvodila na Udbini. Kako je to bilo ve tada popularno natjecanje, vidi se po tomu, to su tom prigodom u Udbinu doli takoer turski podanici iz susjedne Bosne. Ovi dapae htjedoe nadbaciti Liane i Krbavce. Ipak je sve junake nadbacio liki junak Iveta Rukavina iz Karlobaga. On je dobio okladu (u novcu), koju je upotrijebio u tu svrhu, da svoje drugove nahrani i napoji. Kad je carska komora poela u Lici uvoditi tlaku (rabotu) i povisivati porez, poee Liani rogoboriti, a g. 1733. podigoe i bunu. Tada je zapovjednikom u Lici bio pukovnik Freme, koji g. 1729. naslijedio grofa Rajmunda Attemsa. Freme je sjedite pukovnije iz marofa u Novomu prenio u Gospi, koji sada postade glavnim mjestom u Lici. Da prestrai pobunjene Liane, dade Freme kazniti nekoga Smiljanca, koji se najvie isticao. S ovom je kaznom poluio ba protivno, jer se buna sada tekar zaotrila. Razjareni seljaci iz Smiljana, Trnovca, Novoga i Divosela ponu ubijati like asnike i inovnike. Na konjima doprijee buntovnici u Mualuk, gdje zapalie Mesievu kuu. Jednako su spalili i Orekovievu kuu u Peruiu, nato krenue u Podlapac, da ondje zapale kuu21

porkulaba Dobrovca. U Podlapcu provalile Liani u Holjevevu kuu. Holjevac nije bio kod kue, a njegova planinka (domaica) lijepo doeka i podvori buntovnike. Kada se Liani nahranie i napojie, ostavie Holjevevu kuu na miru te se vratie u Liku. Tako je gostoljubiva ena uguila liku bunu g. 1733. Po nalogu kraljice Marije Terezije uredio je princ Hildburghausen g. 1746. cijelu Liku i Krbavu kao prvu krajiku pukovniju. Zapovjednik ove like pukovnije postade pukovnik Guicciardy, potpukovnikom Kuhbach, majorima Althass i Petar Vukasovi, konjanikim satnicima: Jure i Dane Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalini, Ivan Muhar, pjeakim satnicima: Jure Kneevi, Ivan Kurfsky, Dujan Doen, Jakov i Plava Starevi, zatim 3 Rukavine (Rune, Pave i Medo), 3 Orekovia (Gabre, Frane i Mate), pa Ive i Marko Mesi, Miko Holjevac, Stipan Pecel, Ivan Kalini Ivan Muhar, Vela Ebner, Stipan Vlatkovi, grof Prauk, Matija Wolf i grof Gedeon Laudon. Kao zapovjednik satnije u Buniu dade Laudon na Krbavskom polju zasaditi onaj lijep gaj, koji se i poslije zvao Laudonov gaj. Kasnije se Laudon istakao kao general u ratovima s Prusima i s Turcima. Za t. zv. austrijskoga nasljednog rata pooe 2 like ete g. 1747. ak u Belgiju, gdje sudjelovahu u borbama u pokrajini Brabant. Tamo poginue liki asnici Mate Orekovi i Vuk Kolakovi. U noi od 18. na 19. sijenja 1748. bijae u Brabantu ljuta zima. Sava Pavlica, koji je ove noi morao na polju straariti, okladio se, da e svu no straariti bez toplog odijela, obuen samo u gae i u koulju. Pavlica je izdrao i dobio okladu, a da ipak nije nastradalo njegovo zdravlje. On je dapae doekao i visoku starost od 90 godina, te je umro g. 1814. u Komiu, ostaviv 60 potomaka (djece, unuka i praunuka). Kad je g. 1750. zapovjednikom like pukovnije postao Losy, poeo je on Liane priuavati vojnikoj vjebi, kakva bijae u Njemakoj. Prvi tabor likih vojnika bijae u Novom selu kod Saburovca, kamo je doao i general Scherer. Liani se ne htjedoe podvrgavati ovoj strogoj i ukoenoj njemakoj mustri, a vrijealo ih je i to, to su za kaznu uvedene batine. Zato g. 1751. plane buna u Bruvnu i u Lovincu. Karlobag je g. 1755. dobio posebnu upravu sa svojim inovnitvom. Time postade Karlobag neodvisan od zapovjednitva like pukovnije u Gospiu. Karlobag je dakle odsada c. kr. slobodna vojna opina (k. k. freie Militr Communitt). Kasnije su takvim vojnim slobodnim opinama u podruju vojne Krajine postali: Bjelovar, Brod, Kostajnica, Petrinja, Petrovaradin, Zemun i srijemski Karlovci. Lika je g. 1761. imala blagoslovljenu etvu, zbog ega postade sav ive jeftin. Tako se kvarta penice prodavala po 34 krajcara, a kvarta zobi po 12 krajcara. Boca dalmatinskog vina stajala je u krmi samo 3 krajcara, a za 3 forinta i 45 krajcara mogla se kupiti debela krava. No zato je ve g. 1764. zavladala u Lici tolika nerodica, da su Liani prvi put bili prisiljeni posuditi hranu iz carskih skladita u Karlovcu i u Karlobagu. General Beck odredio je u oujku g. 1764. popis svih mukih glava u vojnoj Krajini, pa i u Lici. Uz to je nametnuta daa (zakupnina) na ribolov, na krmarenje, na mlinove i na obine lovove, ega do onda nije bilo u Lici.22

Od 1. studenoga 1765. odreena je i daa na vino, te se u Karlobagu plaalo 37 i pol krajcara od svakoga barila. Teajem vremena tako se Lika napuila, da su g. 1765. od like pukovnije odvojili krajike satnije: Pazarite, Perui, anke, Buni, Kozjan, Debelobrdo, Malu Krbavicu, Bjelopolje i Korenicu. Ova mjesta pripojie otokoj pukovniji, od koje su opet k ogulinskoj pukovniji pridali mjesta: Krmpote, Ledenice, Kriviput, Brinje, Jezerane, Stajnicu, Kripolje, Prokike i Vodote. Iste g. 1765. uvedena je uniforma za krajike vojnike pukovnije. Krajinici su odsada do g. 1771. nosili odijelo modre boje, ali morahu brijati brkove, jer je i na carskom dvoru prevladala francuska moda. Onim vojnicima, koji su imali premalo zemljita, poela je vojna uprava davati pripomo za ono vrijeme, kada e aktivno sluiti. U Lici nije bilo prikladnih stanova za asnike. Zato je vojna uprava dala g. 1776. graditi potrebne kue u Mazinu, Raduu, Ostrvici, Popini i u irokoj Kuli. Kasnije su takve zgrade podignute takoer u Lovincu, Vrepcu, Metku, Krasnu, Mekinjaru, Gospiu, Kosinju, Sv. Roku, Dobrom selu, Osiku, Smiljanu, Zalonici, Buniu i u Krbavici. (Ove su zgrade prigodom razvojaenja vojne Krajine g. 1873. predane u kolske svrhe.) U Gospiu je g. 1767. sagraena kua za generala brigadira. (I u njoj bijae kasnije djeaka puka kola.) Na veer 5. prosinca 1768. zacrvenilo se nebo nad Likom tako, da su se jedva vidjele zvijezde, premda je bilo posve vedro. Ovaj ar na nebeskom svodu potrajao je itav sat. Narod nije sebi znao protumaiti taj prirodan pojav. Mjesto modre boje dobie vojnici like pukovnije g. 1771. odijelo bijele boje s ljubiastim opivom i porubom. asnici su na bijelim hlaama i prslucima imali zlatne tkanice, a na eirima zlatne porte. (Ove porte ostadoe do 1. sijenja 1785., kada su dokinute i asnike tkanice tako zvane Feldbinden.) Naredne godine 1772. odredila je vojna uprava, da krajiki asnici moraju prigodom enidbe poloiti jamevinu (kauciju). Sve do g. 1773. mogla je vlada na Krajini asnicima za novac prodavati slube. Posljednji krajiki asnici, koji su do svojih sluba doli putem ovakvih ugovora, istupie iz vojske g. 1773., kada je konano obustavljeno kupovanje asnikih mjesta. Nekada se u Lici slobodno obavljala dioba po krajikim kuama. Kako su mnogi Liani imali po vie sinova, a ovi razdijelie meu sebe oevinu, opazila je vojna uprava, da seljaci imaju sve manje zemlje za obraivanje. Zato je g. 1774. izala zabrana daljnjih dioba, te odsada moraju Liani ivjeti u zadrugama svojim. Mletaki podanici iz Dalmacije obiavahu svoju stoku u ljetno doba tjerati na pau po gori emernici i u Pustom polju. To su vazda krivo gledali Liani, koji napokon izradie, da je vojna uprava ovu pau g. 1774. razdijelila meu krajinike. Granica izmeu Like i Dalmacije nije bila tono odreena niti na drugim stranama Velebita, uslijed ega je esto dolazilo do svaa. Iz takve svae porodila se u studenome g. 1774. u Trstenici i ljuta borba, te je vie ljudi izginulo ili dopanulo rana. Car Josip II. doao je 8. svibnja 1775. prvi put u Liku. Njegova se pratnja udila, to jo 11. svibnja nije u poljima bilo nita zelena. Car je odredio, da23

katoliki Liani odsada ne trebaju davati lukno (bir) svojim sveenicima, koji e zato dobivati plau od vojne uprave. Tom prigodom dade car meu Liane podijeliti takoer crkvene zemlje. Da se jednom izmeu Liana i Dalmatinaca obustave svae radi mee na Velebitu, povukla je g. 1777. mjeovita komisija (austrijsko-mletaka) stalnu granicu po najviim vrhuncima Velebita. Tom prigodom dobila je lika pukovnija definitivno Jalukovac, Duice, Libince i Duboki dol pod Tremsinom. Vojna je uprava g. 1783. u Lici ukinula dau, koja je na lov i ribolov bila udarena g. 1764. Teajem g. 1782. prolazilo je kroz Liku 22.000 Dalmatinaca, koji su ostavili stari svoj zaviaj, da se nastane u plodnijim krajevima, napose u Slavoniji, Srijemu i u Banatu. Ovu je akciju vodio pop Vinko ubeli, komu je pomagao vikar Grujo Prpi. Radi toga je ubelia ljuto zamrzila Mletaka republika, kojoj je tada jote pripadala Dalmacija. Mleani su ubelia i Prpia na granici uhvatili te ih kao snubioce ljudi okovali u lance i odveli u Zadar. Liki major Antun barun Kneevi htjede svakako ubelia i Prpia spasiti. Zato je u studenome g. 1782. po noi krenuo prema mletakoj tvri Kninu s namjerom, da zarobi nekoliko odlinih mletakih podanika, koje bi onda na slobodu pustio u zamjenu za ubelia i Prpia. Ipak se ovo Kneevievo poduzee izjalovilo, jer su liki vojnici za tamne noi zalutali. Meutim se za ubelia i Prpia zauzeo car i kralj Josip II., koji je u Mlecima preko svoga poslanitva izradio njihovo osloboenje. ubeli postade upnikom u Graacu, a dobio je i naslov zaasni kanonik. Jo mu je kralj podijelio i osobni doplatak od 300 forinti na godinu, to e uivati do svoje smrti. U Lici je narod poeo ubijati vrapce kao tetne ptice. Uslijed toga veoma se umnoie kukci i bube na tetu voa i svih plodina. Kad je g. 1786. u Liku po drugi put doao car i kralj Josip II., zabrani on ubijati vrapce, jer ovi ine narodu koristi, tamanei daleko kodljivije bube. Koncem listopada g. 1786. umanjen je broj konjanika u krajikim pukovnijama. Tako je u Lici ostavljeno samo 40 konjanika, a i ovi e veinom sluiti kao listonoe za raznaanje slubenih pisama. asnici dobie prsluke i hlae modre boje mjesto dotadanje poput vinje crvene boje. General De Vins uveo je 1. Sijenj pa 1787. u Krajini t. zv. kantonalni sustav. Odsada e svaka pukovnija imati 12 mjesto dotadanjih 16 satnija. Tako su u likoj pukovniji ukinute satnije u Kanii, Ploi, Mekinjaru i u Raduu. Svaka je satnija dobila po jednoga kantonalnoga asnika s mjesenim dodatkom za uzdravanje konja. Po tome sustavu prestade potpora, koju su liki vojnici, kada slue, dobivali poevi od g. 1765. (To bijae 1 forint, to ga je vojnik godimice dobivao za odijelo, te kabli soli, to je od erara kupovao za 21 krajcar.) No zato e vojnici, koji slue, dobivati godimice po 12 forinti pod imenom Constitutivurn, a povrh toga jedan par cipela. Istim je sustavom uvedena g. 1787. u Krajini t. zv. zemljina daa. Lika je pukovnija u sijenju g. 1788. dobila novo bijelo odijelo i nove Konieve puke.24

Jo g. 1781. poplavilo je svoju okolicu u Lici jezero Hri, koje nije presuilo 7 godina. Tekar g. 1787. presahnulo je jezero Hri, gdje je onda narod pohvatao mnogo ribe zvane pijori (Grundel). Na bivem tlu toga jezera ponu Liani orati i sijati, pa je to zemljite bilo 20 godina po redu veoma plodno. Vrlo blaga bijae zima od g. 1789. na g. 1790., kada u Lici nije palo gotovo nita snijega. Prigodom rata s Francezima zamolie Liani strijelci, da se ukine daa na opinsku pau, koja je uvedena g. 1787. Kralj se toj molbi odazvao godine 1793. Car i kralj Josip II. navijestio je Turskoj 9. veljae 1788. rat. Odmah su krajike ete po noi prele tadanju tursku meu na vrhuncu like Pljeivice. Istodobno se u Lici sabirahu Crnoaljci. To bijahu 4 satnije starijih ljudi (brkajlije), koji nijesu imali vojniku uniformu, ve bijahu obueni u domae crno sukno. Prvi sukob nastade na Uncu mjeseca oujka g. 1788. Tamo se junatvom svojim odlikovao strametar Ivica Kovaevi. U toj borbi pade beg Radasli iz Glamoa. Jednako je kod sela Oigrije iznad Bmanja poginuo beg ambegovi. Lianima se naime pridruie mnogi uskoci iz Bosne, koji su uoi rata s obiteljima svojim pribjegli u Liku. U borbi s Turcima zadobio je liki barjaktar Pile Doen 4 rane. Rat se nastavio i narednih godina s tekim rtvama. Kod Bobare je sama divoselska satnija izgubila 106 mrtvih junaka 22. svibnja 1789. Turci su 27. svibnja 1789. vie puta bez uspjeha juriali na liki anac (opkop) kod Dobroga sela, gdje pade i turski voa: paa utelica. Teajem mjeseca svibnja g. 1789. pogibe u borbama s Turcima 300 Liana i 13 likih asnika, meu ovima takoer: satnik Filip Kneevi, natporunik Butorac, zastavnik Dane Raoevi, pa i stari 77-godinji satnik Zekan Tomljenovi iz Smiljana. (Ovaj se Tomljenovi jo g. 1739. dakle prije 60 godina odlikovao u ratu s Turcima.) Lika se pukovnija morala pred Turcima 28. svibnja 1789. povui preko tadanje granice na previji kod Mazina. Turci pojurie za Lianima, ali doprijee samo do Lumbardenika, jer je Lianima pomogla eta dobrovoljaca, koju je ustrojio tadanji potpukovnik Filip Vukasovi. (Vukasovi je malo prije toga jo kao major s etom od 100 po izbor Liana sudjelovao na vojni u Crnoj Gori. On je prvi od svih asnika dobio vojniki red Marije Terezije.) Turci i Arnauti udarie 11. studenoga 1789. na Priboj. Ondje ih je doekala otoka pukovnija, kojoj bijahu pridijeljene i 4 like satnije. Otoki pukovnik Kulnek potue Turke i postade generalom. Car je g. 1789. uveo kolajne za hrabrost. Ove su kolajne u likoj pukovniji prvi dobili: Peo Krpan, Marko Stoi i Belko Utvi. Teajem rata s Turcima znatno je u Lici porastao broj bjegunaca iz Bosne. Poto za njih nije bilo vie dosta mjesta u Lici, otpremila je krajika uprava u studenome g. 1789. mnoge bjegunce u slavonsku i varadinsku Krajinu. Oni bjegunci, koji preko zime ostadoe u Lici, dobivahu iz dravne blagajne u ime pripomoi po 2 krajcara na dan za svaku glavu. S ovim novcem prehranie se jadni bjegunci, jer je tada gotov novac mnogo vrijedio.25

Liani su g. 1790. stajali utaboreni na turskoj mei kod Mazinske previ je i u Popinskom klancu. Mjeseca svibnja provalie u Bosnu, gdje su pohvatali mnogo stoke kod Petrovca i na Bilajskome polju. U rujnu g. 1790. doe s Turcima do primirja, a u kolovozu g. 1791. bude sklopljen i pravi mir. Tekar se sada vrate Liani svojim kuama. Meu ostalima sretno doe kui u Divoselo takoer Lazo Jerkovi, koji je u istoj likoj pukovniji sluio zajedno sa svojim sinom Gajom i s unukom Stevanom. Mirom u Svitovu g. 1791. dobila je lika pukovnija od turske Bosne 7 etvornih milja zemljita na rijeci Uni. Liani su g. 1793. kordunske ardake (straarnice) na bivoj staroj mei natovarili na kola, te ih pod jakom vojnikom pratnjom odvezli na novu meu prema Turskoj. Na tom novom kor-dunu poeli su Liani odmah ureivati strae. Ipak je oznaivanje prave granice dovreno tekar 23. prosinca 1795., kada je mjeovito povjerenstvo odredilo tursku granicu kod t. zv. Tromee, gdje se austrijska Lika sastala s turskom Bosnom i s mletakom Dalmacijom. Likoj pukovniji pripadoe sela: Lapac, Borievac, Dobroselo, Doljane, Kupirovo, Osredci, Srb, Suvaja i Tikovac. U ovim selima nastanie se mnogi bosanski bjegunci, koji su prolih godina boravili u Hrvatskoj, a u Lapac i Borievac takoer Hrvati iz Lovinca. U Lici je g. 1800. proveden t. zv. Koloredov krajiki sustav. Tom prigodom budu ukinute satnije u Smiljanu i u Joanima, a osnovane satnije u Srbu i u Dobrom selu. Krajinici moraju plaati za svaku ral (jutro) svoje zemlje po 24 novia u ime poreza. Dotle su carsku tlaku (rabotu) davale samo ene i oni mukarci, koji ne bijahu vojnici. Isto tako davala se tlaka od teglee marve. Sada je pak tlaka prenesena na zemljita mjesto na osobe. Od svakog jutra svoje zemlje mora Lianin u ime carske tlake davati radnika {teaka), koji e 1 dan besplatno raditi (rabotati) na cesti, na kopanju kanala, odnosno pri zidanju kakvoga mosta ili dravne zgrade. Uz to mora za svake 2 rali svoje zemlje po 1 dan rabotati sa svojom tegleom marvom, privaavajui za dravnu potrebu drva, kamen ili drugu robu. Krajinici moraju asnicima prodavati sijeno za njihove konje. U ime odtete dobivat e po 2 novia za 1 obrok sijena. Do g. 1800. dobivahu Liani 1 kabao soli za 54 i po novia. Od sada pak moraju za 1 kabao soli plaati po 3 forinta. Najvie je Liane muilo prevaanje carske robe iz Jezerana u Senj. Da ne moraju vlastite konje i tegleu marvu iz Like voditi u vrlo udaljene Jezerane, pa s onako izmorenim konjima i volovima prevaati robu preko Vratnika u Senj, obiavahu se Liani otkupiti od ove rabote. Mjesto Liana obavljahu onda ovaj prijevoz Ogulinci i Kranjci, kojima su Liani u ime otkupa za g. 1798.1801. morali platiti preko po milijuna forinti. Baruni Kneevii imali su nekada u Graacu ovee imanje (500 jutara zemlje i brojne zgrade). Krajika je uprava jo od vremena Marije Terezije nastojala, da od obitelji Kneevi otkupi ovo imanje, pa da ga podijeli meu Krajinike, koji oskudijevahu zemljom. To je provedeno tekar g. 1802., kada su baruni Kneevii odstupili svoje imanje u Graacu, a u zamjenu dobili nekadanje pavlinsko dobro Sv. Helena kod akovca u Meimurju. Onamo se iz Graaca preselio barun Ante Kneevi u studenome g. 1802.26

Mnogi su Liani obiavali nositi duge vlasi (perine). Krajika je uprava g. 1805. odredila, da se vojnicima iz Like moraju iati kose, to je onda openito prevladalo kao moda kod svih Liana. Iste g. 1805. podijeljene su krajike pukovnije na bataljune. Svaki je bataljun dobio po 4 satnije, te je vjebao sam za sebe. Tada su liki vojnici dobili bijele remene, dok su prijanje bijele kore na bajunetama zamijenjene crnima. Lika je g. 1806. imala obilnu etvu. Jesen ostade bez snijega. Zimi je prvi snijeg u Lici pao tekar 19. sijenja 1807., pa i onda samo po srednjim i niim planinama, dok su najvii gorski vrhunci ostali bez snijega teajem cijele zime. Krajika uprava dade Lianima g. 1807. oduzeti koplja i streljake dvocijevke. Mjesto toga dobie vojnici uto okovane puke, a strijelcima razdijelie jednocijevke. U Lici je g. 1808. uveden novi krajiki temeljni zakon. Zemljina je daa neto smanjena, a plaala se prema razredu zemljita. Ukinuta je dunost, da Liani dobavljaju obroke sijena za svoje asnike. Krajiki upravni asnici dobie vee plae, nego li su imali vojniki asnici, od kojih su odsada posve odijeljeni. Zemlje u Lici postadoe pravom svojinom Krajinika, ali svaka kua mora imati stanoviti broj jutara korenite zemlje (Stammgrnde), koju ne smije prodavati niti dijeliti. Onaj Lianin, koji je postao asnikom, nema vie nasljednoga prava na oinsku zemlju. Nagovoreni od Franceza provalie bosanski Turci 10. svibnja 1809. preko Une te spalie sva sela, koja su morali odstupiti g. 1791., samo potedie Kupirovo i Tikovac. Francezi iz Dalmacije pod vodstvom marala Marmonta prodrijee u Liku, gdje se 21. svibnja 1809. bio ljuti boj kod Bilaja. Liani i Ogulinci suzdravahu Franceze dotle, dok nije stigla carska zapovijed, da se povuku prema Modruu. To je uinjeno zato, da se zatiti Karlovac, komu je zaprijetila pogibelj od franceske vojske iz Italije. Time je u Lici odahnuo maral Marmont, komu je ve ponestalo municije i hrane za vojsku. Marmont uredi u Lici privremenu francesku vladu i ostavi ondje brojne svoje ranjenike, te se preko Otoca, Brloga i Senja provere do velike franceske vojske, s kojom je princ Eugen Beauharnais zaposjeo Kranjsku i preko tajerske hrlio prema Beu u pomo Napoleonu Bonapartu. Meutim se Liani iz Modrua vratie u Liku, gdje ukinue francesku privremenu vladu i zarobie sve Franceze. Liani sastavie etu, s kojom 3. lipnja 1809. general Petar barun Kneevi krene u tada ve francesku Dalmaciju. Tu su Liani 21. srpnja 1809. zauzeli ibenik, a zatim opkolili Trogir i Split, te udarili tabor u Crnom povrh Zadra. Iza pobjede kod Wagrama (6. srpnja 1809.) prisili Napoleon austrijskoga cara Franju I. dne 14. listopada 1809. na t. zv. Beki mir, kojim je car izgubio i junu Hrvatsku. Po tome miru zapade Napoleona i 6 krajikih pukovnija, poimence: Uka, otoka, ogulinska, slunjska i 2 banske (glinska i petrinjska). Tako su i Liani morali 26. studenoga 1809. prisei vjernost Napoleonu Bonaparti, kao novomu vladaru svomu. Ipak su mnogi asnici liki prije toga otili u Austriju. Maral Marmont pone 1. sijenja 1810. iz Karlovca ureivati 6 ilirskih krajikih pukovnija. Vojnici dobie modro odijelo sa crvenim zavratnikom. Zapovjednikom like pukovnije postade pukovnik ljivari. On dade poetkom svibnja g. 1810. istjerati bosanske Turke iz podruja rijeke Une,27

gdje su Turci prije godinu dana spalili sve crkve i asnike stanove. Turci budu 5. svibnja 1810. protjerani iz Vaganca, a 7. svibnja zapalie Liani grad Biha, da se osvete Turcima. Mjeseca lipnja g. 1810. dolo je u Liku nekoliko franceskih podasnika, koji poee Liane vjebati francesku mustru. Svi asnici, koji nauie te franceske vjebe, budu promaknuti u vii in po maralu Marmontu, koji je 1. rujna 1810. poeo putovati po Lici. U kolovozu g. 1810. poslano je iz Like 20 djeaka u franceske kole u Chalons i u La Fleche. Liani se g. 1811. uvelike zaudie, kad su opazili, da rijeka Lika tee uzvodu mjesto nizvodu. Voda je podigla i Binaiev mlin, te ga je uzvodu ponijela do blizu budakoga mosta, gdje ga je ostavila. Uzrokom toga dogaaja bijae prolom oblaka u Pazaritu. Tamo je naime pala tolika koliina vode, da je naglo nabujao potok Oteica. Jedan dio vode iz Oteice potekao je prema Kosinju, a drugi dio zae u rijeku Liku. Tu je voda udarila tei natrag prema selu Budaku, jer usko i visoko korito Like nije moglo brzo progutati silnu koliinu bujice. Na jesen g. 1811. vidjela se na nebu velika zvijezda repatica. Liani su odmah nagovijestili, da e naskoro doi do stranoga rata. I zaista je Napoleon Bonaparte g. 1812. poveo veliku vojnu na Rusiju. U njegovoj vojsci, koja je brojila po milijuna ljudi, nalazila se i lika pukovnija. Ova je g. 1812. iz Tridenta u Tirolu pola najprije u Veronu, gdje je dobila novu strijeljaku monduru zelene boje sa crvenim zavratnicima. Iz Italije poe lika pukovnija preko Bavarske, Saske i Pruske u Poljsku, odakle je u lipnju g. 1812. prela preko rijeke Njemena u Rusiju. Liani sudjelovahu 26. srpnja 1812. u boju kod Vitebska, 7. rujna kod Mozaiska, 14. rujna kod zauzea grada. Moskve i 24. rujna kod Malog Jaroslava. U potonjem boju pogiboe: liki general Delsuns, major Marko Kliska i porunik Marko Rukavina iz Pazarita. U Rusiji je g. 1812. ostavilo svoje kosti preko 900 Liana, koji veinom poginue od gladi, zime i putnoga napora. Lika se g. 1813. otrgla od Napoleona, a Liani otjerae malobrojne inovnike i asnike franceske, te se vratie austrijskom caru Franji I. Pukovnikom likim postade g. 1813. bivi potpukovnik Widmayer, koga je g. 1824. naslijedio pukovnik Babogredac, g. 1832. pukovnik Mijo Zajiek, g. 1836. pukovnik Josip Kubiho, g. 1838. pukovnik Kuzma pl. Todorovi, g. 1846. pukovnik Reinbach, g. 1849. pukovnik Bude pl. Budisavljevi, g. 1851. pukovnik Ivan Peck, g. 1859. pukovnik Adolf pl. Bermann, g. 1865. pukovnik Petar pl. Simi, a g. 1869. pukovnik iko. Kad je g. 1873. razvojaena vojna Krajina, utemeljena je regularna c. kr. pukovnija broj 79, koja e vojnike dobivati iz podruja bive like, otoke i ogulinske krajike pukovnije. Zapovjednikom ove t. zv. Jelaieve pukovnije postade g. 1873. posljednji liki pukovnik iko, koji je g. 1877. promaknut na ast generala. 8. BIVA LIKA KRAJIKA PUKOVNIJA Ova je pukovnija dobila svoje ime po rijeci Lici, a zapremala je samo juni dio dugodoline like, te vei dio nekadanje Krbave. Cijela je pukovnija imala povrinu od 46 etvornih milja. Na tome je podruju bilo 128

trgovite (Gospi), 138 sela i 46 zaselaka s jednim katelom i sa 6990 kua. Prigodom popisa iteljstva g. 1857. brojila je lika krajika pukovnija 78.223 itelja, od toga 50.274 grko - istone, a 27.949 rimokatolike vjeroispovijesti. Ovamo nije uraunat grad Karlobag, koji bijae slobodna vojnika opina, premda se nalazio u opsegu like pukovnije. Poput ostalih krajikih pukovnija dijelila se i lika pukovnija teritorijalno na 12 satnija, koje su bile upravne, sudbene i vojnike jedinice. Sjedita krajikih satnija bijahu u selima: Bruvno, Dobroselo, Graac, Kania, Kula, Lovinac, Medak, Mekinjar, Srb, Smiljan, Udbina i Zrmanja. Na podruju like krajike pukovnije nalazilo se 18 kola g. 1866. Od toga bijae 1 nia realka (u Gospiu), po 1 glavna muka i enska kola (u Gospiu), te 6 dravnih trivijalka i 9 pukih kola. Samo na jednoj pukoj koli obuavalo se na hrvatskom jeziku; u svih ostalih 8 pukih kola bio je nastavni jezik njemaki. Lika je pukovnija g. 1866. imala 9 potanskih ureda, i to u mjestima: Gospi, Graac, Mali Halan, Karlobag, Donji Lapac, Medak, Sveti Rok, Udbina i Zrmanja. Sjedite pukovnije bijae u Gospiu. Za grko - istone itelje bile su 32 parohije, a za rimokatolike 22 upe. Narod se u likoj pukovniji mnogo bavio stoarstvom. Prigodom popisa stoke godine 1857. nabrojilo se u toj pukovniji 135.590 glava stoke. Od toga su bile 67.144 ovce, 29.248 koza, 28.834 goveda, 5.379 svinja, 4.950 konja, 14 magaraca i 1 mazga. U Bruvnu je bilo sjedite etvrte krajike satnije, koja se do godine 1861. zvala Sveti Petar, a koju su inila sela: Bruvno, Deripgaj, Mazin, Omica, Potkremen, Podrenik, Rudopolje i Tomingaj. Cijela je etvrta satnija brojila 5475 itelja, koji stanovahu u 488 kua. Po vjeroispovijesti bijae 5150 grko-istonih, a samo 325 rimokatolika. Na podruju ove satnije bijahu 3 parohije (Graac gornji, Mazin i Vodena glava), 1 upa (u Rudopolju) i 1 puka kola (u Bruvnu). Dobroselo bijae sjedite tree krajike satnije, kojoj pripadahu sela: Borievac, Dnopolje, Dobroselo, Doljani, Oraovac, te Gornji i Donji Lapac. Cijela je satnija brojila 496 kua, u kojima je stanovalo 6727 itelja, od toga 5646 grko-istone, a 1081 rimokatolike vjeroispovijesti. Na podruju ove satnije postojahu 3 parohije (Dobroselo, Doljani i Donii Lapac), 1 upa (u Borievcu) i 1 kola (u Donjem Lapcu). U Graacu je bilo zapovjednitvo sedme krajike satnije, koju su inila sela: Grab, Graac, Kiani, tikada i Tomingaj. Cijela je satnija imala 507 kua, u kojima je stanovao 5591 itelj, od toga 4171 grko-istone, a 1420 rimokatolike vjeroispovijesti. Na podruju sedme krajike satnije postojahu: 1 parohija, 1 upa i 1 kola, sve troje u selu Graac. U Kanii kod Gospia bijae sjedite desete krajike satnije, kojoj pripadahu mjesta: Bilaj, itluk, Divoselo, Gospi, Lipe, Novi, Novoselo, Otri, Kania, Priko, Ribnik i abica. Cijela je satnija brojila 6746 itelja, koji stanovahu u 723 kue (1 katel ili tvrica). Po vjeroispovijesti bijae 4487 rimokatolika i 2259 grko-istonjaka. Na podruju desete krajike satnije postojahu 4 upe (Bilaj, Gospi, Novi i Ribnik), 2 parohije (Divoselo i Gospi) i 3 kole, sve tri u Gospiu (mala realka, te muka i enska glavna uiona).29

iroka kula bijae sjedite dvanaeste krajike satnije, koju su inila sela: Barlete, Budak, Kulica, Kuzmanovaa, Podovi, Maloselo, Mualuk, Osik, Ostrvica, Polje kod gaja, iroka Kula, Vukova i Vuki. Cijela je satnija imala 232 kue, u kojima stanovahu 5664 itelja, od toga 2874 grkoistone, a 2790 rimokatolike vjeroispovijesti. Na podruju dvanaeste krajike satnije postojahu 2 parohije (Ostrvica i iroka kula), 2 upe (Osik i iroka Kula), te 1 puka kola (u irokoj Kuli). U Lovincu je bilo zapovjednitvo desete satnije, koja se do godine 1861. zvala Sveti Mihovil, kako se nekada zvalo i selo Lovinac po upi sv. Mihovila. Devetoj krajikoj satniji pripadahu sela: Brnievo, Gudara, Mali Halan, Hrukova plana, Kik, Lipa, Locie, Lovinac, Matijevii, Miteti varo, Peri, Poljana, Razbojine, Riice, Sveti Rok, Cerje, Ploa, Smokri, Vagan i Vranik. Cijela je satnija brojila 8719 itelja, koji stanovahu u 858 kua. Po vjeroispovijesti bijahu 7092 rimokatolika, a 1627 grko-istona itelja. Na podruju desete krajike satnije postojahu 3 upe (Lovinac, Riice i Sveti Rok), 2 parohije (Kik i Ploa), te 1 kola (u Lovincu). Selo Medak bijae sjedite devete satnije, koju su inila sela: Brezik, Drenovac, Krukovac, Kukli, Medak, Mogori, Pavlovac, Poitelj, Radu, Vrebac i Zavoe. Cijela je satnija imala 739 kua, u kojima stanovahu 8022 itelja, od toga 8004 grko-istone, a samo 18 rimokatolike vjeroispovijesti. Na podruju devete krajike satnije postojalo je 5 parohija (Medak, Mogori, Poitelj, Ra