KULTURNO-POVIJESNO NASLJEĐE SREDNJOVJEKOVNE DREŽNICE · 2020. 1. 5. · Niškanovi , „Porijeklo...

124 HUM XIII (2018.) 20

UDK: 902/904(497.6 Drežnica)“13/15“

930 (497.6 Drežnica)“13/15“

Pregledni članak

Primljen 12. vii. 2018.

Nina Čuljak – Dijana Pinjuh

Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

[email protected] – [email protected]

KULTURNO-POVIJESNO NASLJEĐE

SREDNJOVJEKOVNE DREŽNICE

Sažetak

Zbog svoje karakteristične geografske odvojenosti prostor Drežnice sto-

ljećima je uspijevao sačuvati svoju posebnost, što ga čini jedinstvenim

i zanimljivim za daljnja proučavanja. U radu se na temelju objavljenih

izvora i literature te terenskoga istraživanja nastoji dati jasnija slika kul-

turno-povijesnoga nasljeđa Drežnice i ukazati na neke neevidentirane

spomenike, kao i na potrebu provođenja sustavnih arheoloških istraživa-

nja pojedinih lokaliteta. Radom se također želi ukazati i na nužnost po-

drobne studije najstarijih novovjekovnih nadgrobnih spomenika s pro-

stora Gornje Drežnice čiji karakteristični ukrasi predstavljaju vrijedan

izvor informacija o postupnome napuštanju srednjovjekovne ikonogra-

fije zabilježene na stećcima, a koji su u stručnoj i znanstvenoj literaturi

posve zanemareni.

Ključne riječi: Drežnica; srednjovjekovni natpis; vojvoda Masten/Me-

sten; križevi u Sveći; stećci

125prosinca 2018.

Uvod

Drežnica, čiji naziv dolazi od praslavenske riječi drezga u značenju

„šuma“,1 pripada Gradu Mostaru, a smještena je uz rijeku Drežanjku2

koja prolazi dubokim kanjonom između planina Čabulje i Čvrsnice. Za

proučavanje ovoga kraja važno je spomenuti da je izgled Donje Drež-

nice izmijenjen nakon što je staro naselje u Donjoj Drežnici (Ušće)

potopljeno stavljanjem u pogon hidroenergetskoga sustava Salakovac

– Grabovica. Novi centar premješten je u novo naselje na Čelovanju.

Drežnica je po svojoj geografskoj strukturi dosta izolirana od okolnoga

prostora, što se odrazilo i na cestovnu povezanost. Od vitalne važnosti

za povezivanje ovoga kraja sa susjednim krajevima bila je izgradnja prve

(uskotračne) željezničke pruge i željezničke stanice na ušću Drežanjke

u Neretvu,3 a posebno izgradnja mosta preko rijeke Neretve i probijanje

puta kroz Klance, što je 80-ih godina 20. stoljeća omogućilo veću otvo-

renost i bolju povezanost Drežnice sa susjednim mjestima.4

Tijekom kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 20. st. u Drežnici su pro-

vedena arheološka i vrlo opsežna etnološka istraživanja, koja su prvi

put istinski skrenula pažnju znanstvenika na ovaj prostor. Ovdje smo

1 Prema Petru Skoku praslavensko značenje „šuma“ izgubilo se na našim prostorima, dok

se drezga sačuvala u nazivu biljke nasturtium officinale. Usp. Petar Skok, Etimologijski

rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga prva (A-J), HAZU, Zagreb, 1971., str. 434. Pre-

ma Vlajku Palavestri naziv doline nastao je u vezi sa zemljištem koje je bogato vodom i na

kojem raste drezga (vodeni hren, ločika) koja traži vlagu. Vlajko Palavestra, „Drežnica

u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi)“, Hercegovina, časopis za kulturno

i istorijsko nasljeđe, Mostar, br. 2., 1982., str. 92.2 Opredjeljujemo se za riječ Drežanjka u odnosu na također korištenu Drežanka jer smatra-

mo da je Drežanjka autentičniji naziv. Niškanović navodi da se rijeka zove Drežanjka, za

ženu iz ovoga kraja kaže se također Drežanjka, a za muškarca Drežnjak. Usp. Miroslav

Niškanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Herce-

govine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 38., 1983., str. 2.3 Željeznička uskotračna pruga na relaciji Metković – Sarajevo rađena je postupno u fazama

počevši od 1883. god., a dovršena je 1. kolovoza 1891., kada je iz toga smjera stigao prvi vlak u

Sarajevo. Godine 1966. izgrađena je i puštena u promet normalna pruga Sarajevo – Metko-

vić – Ploče, te je tada ukinuta uskotračna pruga na toj relaciji. Usp. Fevzija Ajdin, Historija

željeznica Bosne i Hercegovine: prva bosanskohercegovačka željeznička pruga Banja Luka

– Dobrljin: foto almanah – 100 godina uzanih željezničkih pruga u Bosni i Hercegovini, Am-

basada Suverenog Malteškog Reda u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2005., str. 110.4 Usp. Radmila Kajmakovi, „Narodni običaji stanovništva Drežnice“, Glasnik Zemaljskog

muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 37., 1982., str. 15.

126 HUM XIII (2018.) 20

NINA ČULJAK DIJANA PINJUH

prilikom terenskoga proučavanja srednjovjekovnoga nasljeđa Drežnice

uzeli u obzir rezultate tih istraživanja, posebice etnoloških koje povje-

sničari i arheolozi gotovo da nisu koristili. Osim toga, terenska istraži-

vanja, vršena tijekom 2017. i posebno 2018. godine, pokazala su u ko-

joj su mjeri ugroženi i zapušteni gotovo svi srednjovjekovni spomenici

na prostoru Drežnice, što je i bio povod pisanju ovoga rada. Upravo su

zapuštenost i oštećenja njihove glavne današnje karakteristike, što ja-

sno pokazuju i slikovni prikazi koje donosimo u ovome radu. Isto tako,

potrebno je istaknuti da će se u radu koristiti termin „stećak“, iako je

izvorni naziv za kasnosrednjovjekovne kamene nadgrobne spomenike

na našim prostorima „bilig“ ili „kam“. Međutim, zbog zastupljenosti

izraza „stećak“, koji je sredinom 19. st. u znanstvenu literaturu uveo Ivan

Kukuljević Sakcinski,5 u radu će se koristiti potonji izraz.

1. Povijesni pregled Drežnice u srednjovjekovnome i

ranonovovjekovnome razdoblju

Prema prvim pisanim izvorima prostor Drežnice bio je dijelom župe

Večenike (Večerić) koja je u 12. st. bila jedna od župa koje su činile jezgru

srednjovjekovnoga Huma. Spomenuta je župa pored današnjih općina

Čitluk (Brotnjo) i Široki Brijeg (Blato) obuhvaćala i Mostar s Bijelim po-

ljem i Drežnicom.6 Politička previranja na prostoru Huma utjecala su na

pripadnost Drežnice različitim gospodarima. Nakon što je 1322. godine

bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) osvojio dio Huma,

u svoju službenu titulu uključuje i naslov „gospodar humski“.7 Tako se

Drežnica našla u sastavu bosanske države, a oko 1357. u sklopu posjeda

hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. (1342. – 1382.), i to kao miraz nje-

gove žene Elizabete, kćeri bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića.8

5 Usp. Edin Bujak, Stećkopedija: kameno blago stare bosanske države, Mladinska knjiga, Sa-

rajevo, 2018., str. 42 – 43.6 Usp. Pavao Aneli, „Srednjovjekovna župa Večenike (Večerić) i postanak Mostara“,

Srednjovjekovne humske župe, Ziral, Mostar, 1999., str. 162., 176.7 Usp. Sima Ćirkovi, Herceg Stefan Vučić-Kosača i njegovo doba, Naučno delo, Beograd,

1964., str. 90.8 Usp. Šefik Bešlagi, „Mastan Bubanjić“, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovi-

ne, Sarajevo, god. VII., 1955., str. 67.

127prosinca 2018.

KULTURNO-POVIJESNO NASLJEĐE SREDNJOVJEKOVNE DREŽNICE

Drežnica se kao kasnosrednjovjekovna župa prvi put spominje 28. pro-

sinca 1408. u povelji bosanskoga kralja Ostoje (1398. – 1404. i 1408.

– 1418.), upućenoj humskim velikašima Radivojevićima. U povelji se

Drežnica spominje kao Provinciam Drezniza cum omnibus iuribus et

territoris.9 Potrebno je naglasiti da kasnosrednjovjekovna župa (provin-

cia) ne predstavlja ono što se pod tim pojmom u teritorijalno-politič-

kome smislu podrazumijevalo tijekom ranoga feudalizma kada su župe

obuhvaćale veće oblasti, imale svoje župane itd., nego predstavlja manju

predionu cjelinu za koju Pavao Anđelić predlaže i drugačije nazivlje, po-

put kotar.10

Na daljnju sudbinu Drežnice u 15 st. utjecat će slabljenje središnje

kraljevske vlasti, međusobni obračuni kralja i bosansko-humskih veli-

kaša, ali i sve jači osmanski utjecaj. Pored toga, područje kojim je uprav-

ljao veliki vojvoda Stjepan Vukčić Kosača (1404. – 1466.),11 koji od 1448.

nosi titulu hercega, gotovo će se potpuno osamostaliti. Prostor kojim je

gospodario, a u sklopu kojega se nalazila i Drežnica, još će se za njego-

va života nazvati Hercegovinom.12 Razdoblje nestabilnosti i razmirice

velikaša najbolje će iskoristiti Osmanlije koji će se desetljećima miješati

u život Bosne i Huma, odnosno Hercegovine, a konačni udarac zadat

će osmanski sultan Mehmed II. Osvajač (1451. – 1481.). U osvajačkome

naletu 1463. godine Osmanlije će, predvođene Mehmedom II., pored

Bosne osvojiti i najveći dio Hercegovine.13 Točna godina pada Drežnice

9 Usp. Eusebius Fermedžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum

documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752., Academia scientiarum et artium

slavorum meridionalium, Zagreb, 1892., str. 87. – 88.10 Usp. P. Aneli, „Srednjovjekovna župa Večenike“, str. 169. – 170., 177., bilj. 47.11 Više o hercegu Stjepanu i njegovim posjedima vidjeti: S. Ćirkovi, n.dj.12 Prvi koji je upotrijebio naziv Hercegovina u službenome obliku bio je skopski krajišnik

Isa-beg Ishaković, koji je to učinio u jednome pismu iz veljače 1454. ili 1455. godine. Usp.

Dominik Mandi, Bosna i Hercegovina. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i

Hercegovine, sv. I., Ziral, Chicago – Rim, ²1978., str. 137.13 Više o padu Bosne i Hercegovine pod Osmanlije vidjeti: Emir O. Filipovi, „Historiografija

o padu Bosanskog Kraljevstva“, Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) – slom srednjovjekovnoga

Bosanskog Kraljevstva: Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa održanoga 11. i 12. studenog

2011. godine u Jajcu, Hrvatski institut za povijest – Katoličko bogoslovni fakultet u Sarajevu

2013., str. 11. – 28.; Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine, Zbornik radova (Okrugli sto 550

godina od osmanskoga osvajanja srednjovjekovne Bosanske kraljevine, održan u Sarajevu,

128 HUM XIII (2018.) 20


pod Osmanlije ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali se već u prvome

sumarnom popisu sandžaka Bosna iz 1468./1469., u sklopu kojega su bili

popisani i do tada osvojeni dijelovi Hercegovine, između ostalih herce-

govačkih mjesta spominje i „dio nahije [manje upravne jedinice] Drež-

nica“14. Tom su prilikom u Drežnici popisana tri sela: Striževo, Vrhpolje

i Knezluk, od kojih se naziv Vrhpolje do danas nije sačuvao i ne zna se

točno na koji se dio Drežnice odnosi. Ahmed Aličić pretpostavlja da

je Vrhpolje stariji naziv za današnju Gornju Drežnicu.15 U prilog tomu

govore i etnološka proučavanja Velibora Stojakovića koji navodi da se

stanovnici Gornje Drežnice još uvijek nazivaju Vrhpoljci, a stanovnici

Donje Drežnice – Donjesevci (Donje Selo).16

Posljedica osmanskih osvajanja bilo je bježanje stanovništva, zbog

čega je velik broj sela ostao pust i razrušen, a zemlja napuštena i neobra-

đena. Za razliku od naselja susjedne nahije Mostar, u kojima osmanski

popisi 15. stoljeća bilježe velik broj pustih i polupustih sela, na prostoru

Drežnice situacija je bila nešto drukčija.17 U tri spomenuta sela (Striže-

vo, Vrhpolje i Knezluk), koja su sačinjavala nahiju Drežnicu, u prvome

popisu iz 1468./1469. zabilježena su ukupno 143 domaćinstva, dok je u

popisu vilajeta Hercegovina koji je uslijedio nekoliko godina kasnije,

odnosno 1475./1477., broj zabilježenih domaćinstava Drežnice iznosio

203.18 Veći broj naseljenih domova u Drežnici svakako treba pripisati

njezinoj izoliranosti i udaljenosti od glavnih putova, što je Drežnicu

činilo teže pristupačnom i na neki način više zaštićenom od pogleda

osmanskih službenika. Ista izoliranost i udaljenost od glavnih promet-

nica kasnije će utjecati i na gospodarski razvoj samoga naselja.

14. svibnja 2013. godine, Institut za istoriju, Sarajevo, 2014.; Veljan Atanasovski, Pad Her-

cegovine, Narodna knjiga, Beograd, 1979.14 Ahmed S. Alii (prev. i obr.), Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69., Islamski kultur-

ni centar, Mostar, 2008., str. 58.15 Usp. isto, str. 58, bilj. 965.16 Usp. Velibor Stojakovi, „Etno-socijalni okviri života stanovništva Drežnice“, Glasnik

Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 37., 1982., str.

190.17 O posljedicama osmanskih osvajanja, pustim i polupustim naseljima na prostoru nahije

Mostar više: Dijana Pinjuh, „Nahija Mostar u svjetlu prvih osmanskih popisa“, Hercegovi-

na: Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, br. 1.(26.), 2015., str. 153. – 164.18 Usp. isto, str. 159.

129prosinca 2018.


U sudsko-administrativnome pogledu nahija Drežnica pripadala je

Blagajskomu kadiluku (sudbena jedinica), u kojemu će ostati sve do

osnutka Mostarskoga kadiluka, u čijem se sastavu prvi put spominje

1524. godine. U sklopu Mostarskoga kadiluka Drežnica će ostati do kra-

ja osmanske vlasti u Hercegovini.19 Međutim, status nahije neće tako

dugo zadržati. Kao samostalno naselje Drežnica se spominje već 1585.,20

a popis sela sandžaka Krka, Klis i Hercegovina iz 1701. godine donosi

podjelu Drežnice na Gornju i Donju.21 Takva će se podjela zadržati do

današnjih dana.

Stanovnici Drežnice imali su poseban status uvjetovan njihovom

posebnom službom sokolara u korist sultana. Za potrebe osmanskoga

dvora uzgajali su sokolove i bili su oslobođeni većine nameta. Porez su

plaćali paušalno, i to jednu filuriju po domaćinstvu.22 O brojnosti soko-

lova na prostoru Drežnice svjedoči i naziv jednoga od zaseoka u Gor-

njoj Drežnici, Karađuzi, što je također naziv za posebnu vrstu sokola za

lov.23 Nejasno je kada su stanovnici Drežnice stekli tu privilegiju, ali se s

velikom sigurnošću može reći da su je izgubili tijekom prvih desetljeća

18. st. 24

Kada je riječ o vjerskoj pripadnosti stanovnika Drežnice, u 15. st.

svi su mještani još uvijek bili kršćani. Proces islamizacije u prvim de-

setljećima nakon osvajanja tekao je sporo i u najvećem dijelu Herce-

govine bio je neznatan. U nahiji Drežnica u već spomenutim popisima

iz 1468./1469. i 1475./1477. nije zabilježen nijedan musliman.25 Tek će

19 Usp. Hazim Šabanovi, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Naučno društvo

NR BiH, Sarajevo, 1959., str. 139., 142. – 143., 188. – 189.20 Usp. Ahmed S. Alii (prev. i obr.), Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585.

godine, sv. II., Dobra knjiga, Sarajevo, 2014., str. 346.21 Usp. Fazileta Hafizovi, Popis sela i zemlje sandžaka krka, Klis i Hercegovina, oslobo-

đenih od Mletačke Republike 1701. godine, Srpsko kulturno društvo prosvjeta – Filozofski

fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Orijentalni institut u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2016., str.

240.22 Usp. A. Alii, Sumarni popis sandžaka Bosna, str. 58., bilj. 963.23 Usp. Vlajko Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 96.24 Usp. Ahmed Alii, „Nahija Drežnica pod osmanskom upravom“, Glasnik Zemaljskog mu-

zeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 37., 1982., str. 5. – 6.25 A. Alii, Sumarni popis sandžaka Bosna, str. 58; Ahmed S. Alii (prir.), Poimenični

popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985., str. 10. – 13.

130 HUM XIII (2018.) 20


u 16. st. doći do pojačane islamizacije, kada izvori i u Drežnici bilježe

muslimanske stanovnike. U popisu Hercegove oblasti iz 1585. godine u

selu Knezluk, koje je bilo timar izvjesnoga Duraka, sina Huremova, za-

bilježen je posjed Ivana, sina Dobrinova „u ruci Mustafinoj“.26 Sljedeći

spomen muslimanskoga stanovništva u Drežnici zabilježen je u 17. st. u

sidžilu (sudskomu protokolu) mostarskoga kadije – iako izrijekom go-

dina nije navedena, radi se o godini 1632. – kada se u Vrhpolju prilikom

nagodbe nasljednika oko podjele očeve baštine navode dvojica braće i to

„Ahmed i Ilija, sinovi Milana“27.

Islamizacija će u kasnijem razdoblju zahvatiti najveći dio stanov-

ništva Drežnice, što će se odraziti i na kulturnu baštinu toga prostora.

Kulturno naslijeđe Drežnice osmanskoga razdoblja detaljno je obradio

Hivzija Hasandedić koji iznosi zanimljive podatke o mjestima molitve

muslimanskih vjernika. Tako navodi da su muslimanski vjernici Gornje

Drežnice u prvo vrijeme klanjali u kućama.28 Prema Niškanoviću, ovo je

mogući „izvor“ kasnijih priča i predanja o dugotrajnome kriptokršćan-

stvu ljudi iz ovih krajeva.29 Međutim, ne treba odbaciti ni mogućnost da

se radi o pomalo drukčijim običajima muslimana nastalim uslijed nepo-

stojanja dobro organizirana vjerskog vodstva u selu i prave bogomolje.

Kako to opisuje Vlajko Palavestra, riječ je o survivalima predislamske

tradicije isprepletene s elementima koje je donio islam.30 Vjerojatno

se na sličan način rodila i specifična kršćanska praksa u prethodnome

srednjovjekovnom razdoblju (Crkva bosanska), uslijed izoliranosti od

crkvenih središta i s tradicijskom primjesom nekih drevnih običaja.

Očito je da je riječ o izolaciji od vjerskih središta i primjesama starijih

tradicija i običaja, a ne nečim što se kosi s istinskim vjerskim dogmama.

26 A. S. Alii (prev. i obr.), Opširni katastarski popis…, str. 346.27 Muhamed A. Muji, Sidžil mostarskog kadije 1632 – 1634., IKRO, Prva književna komuna,

Mostar, 1987., str. 27.28 Usp. Hivzija Hasandedi, Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini,

Islamski centar, Mostar, 1997., str. 104.29 Usp. Miroslav Niškanovi, „Naselja Drežnice i njihovo stanovništvo – Srednji vijek sa

najstarijom istorijom i turski period“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u

Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 46., 1991. (2004.), str. 128.30 Usp. Vlajko Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice“, Glasnik Zemalj-

skog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 37., 1982., str. 110.

131prosinca 2018.


Muslimanski su vjernici Gornje Drežnice od 1895. klanjali u mektebu

(niža vjerska škola), a prva džamija na širem prostoru Gornje Drežnice

sagrađena je tek 1903. godine. Od drugih građevina nastalih u osman-

skome razdoblju spominju se dva kamena mosta za koja se sigurno zna

da su sagrađena prije 1842. god.31 Zanimljiv je podatak o narodnoj pre-

daji koju bilježi Palavestra, prema kojoj je ispod staroga kamenog mosta

preko Drežanjke, ispod tzv. Anđina ušća, nekada bio još stariji most.32

Hasandedić ne bilježi predaju, ali navodi da je jedan od mostova bio

sagrađen „kod Gaza“, koji se nalazio kod ušća Drežanjke u Neretvu.33 Za

prostor Donje Drežnice, za džamiju u Žlibu navodi se da je najstarija,

„stara preko 300 godina“, iako se ne zna kada je točno sagrađena. Do

početka 20. st. to je bila jedina džamija u Drežnici.34 Nažalost, među

opisanim spomenicima iz osmanskoga razdoblja nema spomena o sta-

rim muslimanskim grobljima s veoma zanimljivim ukrasima na starim

nišanima. Ovi su spomenici zanimljivi jer njihovi ukrasi djelomice pod-

sjećaju na ukrase sa stećaka, odnosno predstavljaju jednu prijelaznu

formu sa srednjovjekovnoga na novovjekovno razdoblje kada je riječ o

pokapanju muslimana na ovome prostoru.

2. Arheološki spomenici u legendama i predajama

stanovnika Drežnice

Područje Drežnice je među najslabije obrađenim područjima u Ar-

heološkome leksikonu Bosne i Hercegovine. Zbog nedovoljne istraženosti

registriran je tek manji broj lokaliteta, što ne odgovara stvarnomu sta-

nju. Važan događaj u proučavanju ovoga područja je zasigurno gradnja

Hidroelektrane Salakovac, zbog koje je dobar dio naselja Donje Drežni-

ce trebao biti potopljen vodom budućega umjetnog jezera, što je pokre-

nulo pitanje spašavanja ugroženih arheoloških spomenika. U programu

arheološkoga pregleda uočeno je postojanje nekoliko izravno ugroženih

nekropola sa stećcima koje je trebalo premjestiti te postojanje drugih

31 Usp. H. Hasandedi, n. dj., str. 104.32 Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 181.33 Usp. H. Hasandedi, n. dj., str. 104. – 105.34 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 95.

132 HUM XIII (2018.) 20


bitnih lokaliteta također ugroženih stvaranjem umjetnoga jezera. To je

skrenulo pozornost znanstvenika na prostor Drežnice, te su na ovome

prostoru manjim dijelom provedena arheološka i mnogo iscrpnija etno-

loška istraživanja. Rezultati istraživanja objavljeni su u dva broja Glasni-

ka Zemaljskog muzeja (Etnologija) 1982. i 1983. godine. Pozornost arhe-

ologa i povjesničara najviše je privukao jedinstveni epigrafski spomenik

iz 14. st., koji se još uvijek nalazi in situ, uklesan na vertikalnoj stijeni

na lokalitetu Toplo u Donjoj Drežnici. Natpis je iznimne povijesne i ar-

heološke vrijednosti za Bosnu i Hercegovinu, ali i za širu regiju. Natpis

svjedoči o postojanju dvora vojvode Masna (ili Mesna) i njegovih sino-

va s jasno naznačenim razdobljem vladavine bosanskoga bana Tvrtka

(1353. – 1377.) i hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Ovaj je spomenik

od velike važnosti za bosanskohercegovačku povijest i doista je poraža-

vajuće da je u potpunosti zanemaren, turistički potpuno neiskorišten i

na određeni način prepušten devastaciji.

Ono što su putopisci davno, a kasnije i znanstvenici – etnolozi zabi-

lježili, to je jaka tradicija prenošenja („s koljena na koljeno“) određenih

legendi u ovome kraju. Za neke od njih arheolozi i povjesničari već su

utvrdili da u sebi nose klicu istine, na neke druge ćemo ovdje skrenuti

pozornost, dok je jedan dio ovih legendi posve sigurno samo plod mašte

stanovnika ovoga kraja. Ovdje se najprije treba osvrnuti na posebno

uvriježenu legendu o zakopanu blagu. Legenda i nije toliko zanimljiva

jer su priče o „zakopanu blagu“ veoma učestale i u drugim krajevima, no

ono što je specifično za drežanjske legende je činjenica da se to „zakopa-

no blago“ ili „kaursko blago“ smješta na svega nekoliko lokacija s indika-

tivnim toponimima „grad“, pri čemu je jasno da ove legende ukazuju na

moguće arheološke lokalitete. Pritom je zanimljivo kako su legende i

predaje „iz kaurskog vakta“ dosta prisutne, a ove recentnije – za koje se

znalo imenom i prezimenom, tko i gdje – nisu sačuvane dovoljno preci-

zno. To se vidi iz priče o muslimanskoj obitelji Kumrićima i o pronađe-

nome zlatu. Prema jednoj verziji riječ je o dvojici, a prema drugoj o če-

tvorici braće i u obje varijante svi su umrli nakon pronalaska zlata.

Predaje kažu da su Kumrići našli zlato u Gornjoj Drežnici, na Zmajlovcu

133prosinca 2018.


„di je crkva bila“, odnosno gdje su „Grci stajali“,35 a u blizini je bilo i na-

selje tih „Grka“ (kod Lalića kuća – Lisičine, kod Izbi).36 Iz literature je

poznato kako je izvjesni Hasan Kumrić „oko 1865. god.“ u Gornjoj Drež-

nici doista pronašao zemljani ćup s oko 30 bizantskih zlatnika.37 Ovo je

kasnije dodatno rasplamsalo već pokrenutu zlatnu groznicu zbog koje

se nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine veoma često ko-

palo i tražilo zlato.38

Slika 1.: Položaj nalaza bizantskih zlatnika na austrougarskoj karti (gore). Zlatnik Romana III. Argira (MHAS, Split),

prema: N. JAKŠIĆ, n. dj. Tab I. (dolje).

Ove podatke mogli bismo veoma jednostavno povezati i pretpostavi-

ti da su pronađeni bizantski zlatnici (Romanus III Argir, 1028. – 1034.)39

35 V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 182.36 Usp. isto.37 Usp. Gojko Kraljevi, „Gornja Drežnica 2“, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 3.,

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988., str. 295.38 Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 170.39 Usp. G. Kraljevi, n. dj., str. 295. Karl Patsch novac je prema upisu iz Bakulina Šema-

tizma krivo odredio pripisavši ga Romanu II. (Karl Patsch, „Nahogjaji novaca, Glasnik

Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XII, Sarajevo, 1900., str. 571). To pojašnjava i is-

pravlja Jakšić, definitivno je utvrđeno da novac pripada Romanu III. U spomenutome radu

Jakšić obrađuje zanimljivu pojavu veće količine novca Romana III. Argira, kojim se vrši

dosta isplata u Dalmaciji (pr. redovnici koji kupuju posjede, itd.). Ti bizantski solidi i njihove

ostave pronađene su i na prostoru Bosne i Hercegovine, konkretno na prostoru zapadne

Hercegovine, u Vitini i Klobuku, pa se s njima može geografski povezati i ovaj nalaz. Očito

svjedoči o putnoj povezanosti prostora Gornje Drežnice sa zapadnim dijelom Hercegovine

(Usp. Nikola Jakši, „Solidus romanatus na istočnoj jadranskoj obali“, Starohrvatska pro-

svjeta, Split, god. III. (1982.) br. 12., str. 179., bilj. 36.).

134 HUM XIII (2018.) 20


iz 11. stoljeća i da u tome smjeru treba razmišljati i oko vremenske

pripadnosti tamošnje u predaji zapamćene crkve. Međutim, u jedno-

me stranom putopisu iz 1862. godine, iz vremena koje je znatno bliže

otkriću tih zlatnika, imamo precizniju i vjerodostojniju informaciju o

lokalitetu s kojeg potječe ovaj vrijedan (nažalost izgubljen) arheološki

nalaz.40 Riječ je o putopiscu Georgeu Arbuthnotu koji je putovao od

Gornje Drežnice prema Duvnu (i Livnu) u pratnji dvojice mještana od

kojih doznaje podatke i predaje koje je zabilježio. Držimo da su ovi po-

datci veoma važni za smještanje ovoga vrijednog nalaza i upućivanje na

druge moguće arheološke lokalitete, te ćemo ukratko predočiti ovaj dio

njihova putovanja.

Arbuthnot, naime, navodi da su nekoliko sati putovali uz lijevu obalu

Drežanjke te da su stigli blizu njezina izvora. Tu su mu njegovi suput-

nici pokazali da se na uzvisinama s desne strane nekada nalazio grad

i da je u blizini pronađen zlatni idol težine 23 lbs (oko 10.4 kg), što je

potaknulo tragače za blagom da tu pretražuju.41 Kada su izašli iz Gornje

Drežnice, idući dolinom Drage, stigli su u dolinu Svinjače, koja je mali

otvoreni prostor spojen „prolazom“ s Duvnom. Arbuthnot bilježi da se

brda s lijeve strane zovu Liep,42 a ona s desne strane Cesarussa,43 te da

se tu čuva predaja o postojanju grada u stara vremena. Također navodi

da je bezuspješnu potragu za blagom pokrenuo nalaz velikoga ćupa sa

zlatnim novcem.44 Iz ovoga slijedi da je na prostoru izlaska iz doline Svi-

njače u dugi klanac prema Duvnu zapravo pronađen spomenuti novac,

i to malo prije 1862. godine. Zbog čega ga je predaja novijega datuma

„smjestila“ na Zmajlovac – ne znamo.

Legenda o postojanju „grčke“ crkve kod današnje škole u Gornjoj

Drežnici, „kod izvora zvanog Vriline, u blizini Zmajilovca“, veoma je za-

stupljena. Palavestra bilježi zanimljiv podatak kako su neki ljudi došli

40 Usp. George Arbuthnot, Herzegovina, or Omer Pacha and the christian rebels, Lon-

gman, Green, Longman, Roberts, & Green, London, 1862., str. 232 – 233.41 Usp. isto, str. 232.42 Na austrougarskoj karti Trećega vojnog premjera pronašli smo na tome mjestu oznaku Lip.43 Na austrougarskoj karti Trećega vojnog premjera pronašli smo na tome mjestu oznaku

Sesaruša.44 Usp. G. Arbuthnot, n. dj., str. 232. – 233.

135prosinca 2018.


tražiti zlato oko te crkve i kopajući su pronašli „prag i arar ugljena i

brus, sav ispisan s jedne strane. Bio je ko kalup sapuna“.45 Preciznost

ovih navoda ostavlja dojam da je riječ o stvarnim događajima i zasigur-

no ukazuje na postojanje neke arhitekture na tome mjestu. Pritom se

postavlja pitanje „brusa“ (predmet koji je prilikom kosidbe služio za oš-

trenje kòse) koji spominju mještani. Naime, nejasno je koji pronađeni

artefakt ih je podsjetio na njima poznati predmet (brus) i što je pisalo na

tome artefaktu pa oni nisu znali pročitati. S arheološkoga gledišta sva-

kako je zanimljiv i navod pronađena praga i „arar ugljena“, što ukazuje

na neki paljevinski sloj. Za „Grke“, koji su tu imali crkvu, musliman-

ski žitelji kažu da se njihov grad nalazio odmah pokraj škole na parceli

Grad.46 Ovo su bez ikakve sumnje zanimljivi podatci koje svakako treba

provjeriti temeljitim arheološkim istraživanjem i kasnije sustavnim ar-

heološkim istraživanjima pojedinih lokacija.

Velika koncentracija naselja i groblja na prostoru od Drage do Striže-

va (Lisičine, Poglavica, Karađuzi, Bunčići, Zagreblje) govori o nepresta-

nosti naseljavanja i pokapanja kroz stoljeća. Prilikom obilaska terena na

Zmajlovcu zabilježili smo još jedan zanimljiv slučaj postupanja prema

arheološkoj baštini, a vezan uz predaju koju u literaturi ne nalazimo.

Naime, gradnjom kuća i asfaltne ceste na tome lokalitetu uništilo se ka-

snosrednjovjekovno groblje sa stećcima. Prema kazivanju mještana, čo-

vjek koji je izgradio crkvu, usprkos spoznaji da je gradi na samome gro-

blju, kasnije je tragično okončao život. Predaje o lošim stvarima koje su

se dogodile ljudima koji bi gradili kuće na groblju veoma su zastupljene

na ovome i drugim sličnim lokalitetima diljem Hercegovine. Žena koja

je gradila kuću u blizini ove prethodno spomenute također je naišla na

jedan stećak. Iz poštovanja, vjerojatno i straha, u potpunosti ga je

45 V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 182.46 Usp. isto, str. 181.

136 HUM XIII (2018.) 20


ozidala, tako da je ostao netaknut i zaštićen. Ovo je jedinstven takav

slučaj potpuno ozidana stećka (radi zaštite) koji smo vidjeli na terenu.

Slika 2.: Potpuno ozidani stećak na Zmajlovcu (foto: N. Čuljak).

Još jedna crkva zapamćena u legendama i predajama starih Drežnja-

ka, uz koju se veže legenda o fratru (ili generalu) Petru i osmanskomu

osvajanju Drežnice, nalazila se na Crkvini pokraj Križeva na Sveći.47

Budući da se na ovome lokalitetu nalaze zanimljivi arheološki nalazi,

poput stećaka u obliku križeva („krstača“)48, zatim zabilježen toponim

Crkvina i brdo iznad Drežnice koje se naziva Petralj, smatramo da i u

ovoj legendi postoje stvarne osnove koje nam mogu pomoći u boljem

razumijevanju ovih nadgrobnih spomenika. Legenda o Petru i potonuću

47 Usp. isto.48 Ovaj termin je karakterističan za stariju literaturu, dok se u novijoj literaturi koristi i „križi-

ne“. O tome vidi: Jasminka Pokleki Stoši (ur.), Stećci. Katalog izložbe. Zagreb 4. rujna

2008. – 2. studenoga 2008., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2008.

137prosinca 2018.


crkve na Crkvini pokraj križeva na Sveći sačuvana je u dvije verzije u

kojima se spominje kako je neka stara žena otkrila Osmanlijama kako

osvojiti Drežnicu na prevaru. Među braniteljima Drežnice spominje se

Petar (prema jednoj verziji on je „general“, a prema drugoj „fratar“) koji

je umro na mjestu nakon što je s brda, koje se po njemu kasnije prozvalo

Petralj, gdje je prema legendi imao dvor, vidio osmanske zastave kod

crkve na Sveću. Crkva je nakon osmanskoga zauzeća potonula, a pod

križevima su navodno pokopani biskup i tri redovnika. Ovdje je svakako

zanimljivo da se kroz sve ove legende provlači da su Grci bili u Drežnici,

što bi možda upućivalo na pravoslavce. Međutim, za Drežnicu je upravo

specifično odsustvo pravoslavaca,49 a legenda o Petru koji se često nazi-

va fratrom (vezanim uz crkvu na Sveći) govori o katoličkome puku. Ovo

bi ukazivalo na to da se pod „grčkim“ i „Grcima“ općenito misli na staro

(tj. predislamsko, kršćansko) stanovništvo. Vjerojatno i u drugim kra-

jevima Bosne i Hercegovine taj pojam „skriva“ i katolike, i pravoslavce,

i kršćane Crkve bosanske. U legendama muslimanskoga stanovništva

spominje se da je to nešto (primjerice predaja o ženidbi Filipa) bilo „u

kaurski vakat“ te da su „Grci i kauri isto“.50

3. Križevi na Sveći

Bitan arheološki lokalitet na području Drežnice je već spomenuti lo-

kalitet Sveća, koji se nalazi na granici između Donje i Gornje Drežnice.

U literaturi se spominje naziv mjesta Sveća, ali u razgovoru s mještani-

ma Donje Drežnice doznajemo da se kasnih 40-ih god. 20. st. još govo-

rilo da se ide „na Svêće“.51 Iako su znanstvenici koji su se bavili ovim lo-

kalitetom zanemarili ovaj podatak, on je važan jer ukazuje na pamćenje

49 Prema popisu iz 1885. god. u Drežnici je bilo 1026 stanovnika, od toga 697 muslimana, a

329 rimokatolika. Usp. Velibor Stojakovi, „Etno-socijalni okviri života stanovništva

Drežnice“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija, Sarajevo,

br. 37., 1982., str. 198., bilj. 18. Prema podatcima iz Mjesnoga ureda Drežnica, struktura sta-

novništva 80-ih god. 20. st. bila je 91 muslimana naprema 9 katolika. M. Niškanovi,

„Porijeklo stanovništva Drežnice…“, str. 2.50 V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 181.51 S dugim silaznim naglaskom na „e“.

138 HUM XIII (2018.) 20


svetoga, odnosno posvećenoga mjesta.52 Već je Šefik Bešlagić u svome

prvom osvrtu na ovaj lokalitet ukazao na postojanje naziva Križevi (mi-

krotoponim), no on navodi naziv lokaliteta kao Sveća.53 Kazivanja mje-

štana Gornje Drežnice54 u vezi ovoga lokaliteta samo su potvrdila podat-

ke koje je Bešlagić zabilježio prilikom obilaska ovoga lokaliteta 1953.

– 1954. god.,55 ali i ono što su zabilježili istraživači – etnolozi u svojim

studijama ovoga prostora. 56 Naime, riječ je o drevnoj legendi koja je

ostala u živome sjećanju katoličkoga i muslimanskoga stanovništva ovo-

ga kraja. Legenda se odnosi na postojanje crkve u neposrednoj blizini

ovih križeva. Mjesto na kojem se, prema kazivanju mještana, nekada

nalazila crkva koja je „potonula“ nalazi se tek malo sjeveroistočno od

križeva. Budući da je na ovome prostoru prilikom gradnji okolnih kuća

i okućnica, kao i asfaltne ceste, došlo do mijenjanja krajolika,57 teško je

procijeniti ima li uopće smisla pomišljati da se nekadašnja crkva traži na

tome mjestu. O sakralnoj vrijednosti ovoga mjesta za Drežnicu na po-

sredan način svjedoči i to što se Sveća/Svêće nalazi točno na sredini, iz-

među skupine sela koja se smatraju Donjom Drežnicom (od Ušća do

Inača) i druge skupine sela koja se tradicionalno smatraju Gornjom

52 Već je Bešlagić isključio mogućnost da se radi o ekavskoj izvedenici imenice svjetlo jer se i

danas (a i u izvorima je potvrđeno da je tako bilo i u prošlosti) ovdje govori ikavicom. Bešla-

gić zaključuje da je vezano uz riječi „svetac, ili sveto – Svetja, Sveca“. Usp. Šefik Bešlagi,

„Stari krstovi u Drežnici“, Naše starine – Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture S.

R. Bosne i Hercegovine, Sarajevo, god. III., 1956., str. 183. Ovdje ga nadopunjujemo podatkom

navedenim u tekstu.53 Usp. isto, str. 179.54 Autori zahvaljuju mještanki Gornje Drežnice, gospođi Anici Marić (rođ. Šarić), na pomoći

i korisnim informacijama pri obilasku terena.55 Usp. Š. Bešlagi, „Stari krstovi u Drežnici…“, str. 179.56 Detaljna etnološka istraživanja Drežnice provedena su od 1979. do 1981. godine u sklopu

znanstvenoistraživačkoga projekta „Život i kultura stanovništva Drežnice“.57 Bešlagić je u spomenutome radu 1956. spomenuo ugroženost lokaliteta zbog puta koji je

trasiran pokraj njega. Međutim, kasnije je rađen i sporedni put prema kućama, koji je zahti-

jevao i gradnju podzida, te su ovi spomenici morali biti pomjereni.

139prosinca 2018.


Drežnicom (od Striževa do Drage).58 Položaj Sveće točno između Inača i

Striževa vjerojatno nije slučajan.

Slika 3.: Položaj križeva na lokalitetu Sveća – situacija zabilježena 2018. god. (foto: N. Čuljak).

Križolike stećke sa Sveće prvi je detaljno opisao Bešlagić u već spo-

menutome radu iz 1956. god.59 Bez ovoga zapisa ne bismo mogli ni na-

slutiti većinu motiva koji su nekoć postojali na ovim spomenicima. Na-

ime, oni su već neko vrijeme pomjereni sa svoga originalnog mjesta

poradi novih gradnji (put, podzide), što je posve jasno već iz usporedbe

današnjega stanja sa stanjem prikazanim u spomenutome Bešlagićevom

radu.60 Kada predočimo usporedno stanje ovih spomenika na fotografi-

jama iz 1956. i na fotografijama iz 2018. godine, možemo ustanoviti da su

ovi spomenici više uništeni tijekom posljednjih 65 godina nego što su to

58 Grupa autora pri projektu Etnološko-folkloristička istraživanja u Drežnici 1982., str. 1.59 Usp. Š. Bešlagi, „Stari krstovi u Drežnici…“, str. 179. – 188.60 Usp. isto, str. 179., sl. 1.

140 HUM XIII (2018.) 20


bili tijekom svih prijašnjih stoljeća njihova postojanja. Budući da je ove

spomenike Bešlagić detaljno opisao u vrijeme kada su oni bili prilično

dobro vidljivi i očuvani, samo ćemo se kratko osvrnuti na njihovo tre-

nutno stanje očuvanosti, onako kako smo ih vidjeli na terenu bez ikak-

vih pokušaja raščišćavanja vegetacije u koju su zarasli.

Slika 4.: Lijevo – spomenik br. 1 i desno – spomenik br. 2 (foto: N. Čuljak i prema Š. BEŠLAGIĆ, n. dj.)

Spomenik br. 161

Gornji dio ovoga križolikog stećka je odvaljen. Prednja ukrasna ploha

je oštećena i zašarana crnom masnom bojom (nacrtan krug). Od ukrasa

su vidljivi ostatci bordure dvostrukih linija.

Spomenik br. 2Spomeniku je nemoguće prići zbog bujne vegetacije, a koliko se može

vidjeti s određene udaljenosti, reklo bi se da njegov izgled nije znatno

promijenjen u odnosu na situaciju iz 1956. godine.

61 I u označavanju spomenika 1. – 4. držimo se redoslijeda koji je odredio Bešlagić u spomenu-

tome radu.

141prosinca 2018.


Slika 5.: Lijevo: spomenik br. 3 i desno: nadgrobni križevi na katoličkome groblju Šarića greblje (foto: N. Čuljak).

Spomenik br. 3Ovaj križoliki stećak najbolje je očuvan na nekropoli. On je ujedno i

najukrašeniji. Na njemu su još uvijek vidljivi motivi „jabučastoga križa“

koji zauzima središnje mjesto u križnome polju. Također su jasno vidlji-

vi motivi polumjeseca, svastike i plastičnih jabuka (polujabuka), dok je

donji dio spomenika nevidljiv zbog vegetacije.

Spomenik br. 4Ovaj spomenik je najviše uništen. Okrenut je na suprotnu stranu,

tako da se prednji dio ne vidi, a na stražnjem se jedva nazire plastični

motiv križa (jabučasti križ). Preko centralnoga križnog polja masnom

crnom bojom je ispisano „BiH“.

Što se tiče fonda ukrasnih motiva s ovih spomenika (prema stanju iz

1956.), možemo ustanoviti činjenicu da su na njima originalno bili razni

motivi, od kojih su najprisutniji geometrijski motivi, bordure i motiv

križa. Križ je prisutan u više varijanti. Osim osnovnoga oblika latinsko-

ga križa koji vidimo u obliku spomenika, kao motivi još su prisutni ja-

bučasti križ, kukasti križ (svastika) i Andrijin križ. Od ostalih motiva

prisutni su: polumjesec, mač, jabuke (polujabuke), ljudski lik s podignu-

tom rukom u kojoj drži štap ili mač, ljudski lik s raširenim rukama te

142 HUM XIII (2018.) 20


više ljudskih likova koji igraju kolo. Ovaj posljednji motiv prisutan je na

spomeniku broj 3, koji se motivom kola, ali i bogatstvom drugih motiva

na određen način ističe u odnosu na ostale.

Ono što smo zabilježili kao dokaz neprekidnosti oblika nadgrobni-

ka i motiva na njima određene su paralele s najstarijim novovjekovnim

križevima na katoličkome groblju Šarića greblje u Zagreblju. Na njima

možemo primijetiti veliku sličnost u općem izgledu (oblikovanju) samo-

ga spomenika. Od motiva vidimo prisutne jabuke (polujabuke) i središ-

nji plastični jabučasti križ na prednjoj strani nadgrobnika kombiniran s

motivom polumjeseca. Na stražnjoj strani toga istog spomenika također

je plastični križ, što ukazuje na veoma sličnu situaciju kao, primjerice,

na spomeniku br. 4 na Svêću (Sveći).

Slika 6.: Spomenik br. 3 – lijevo i br. 4 – desno (foto: N. Čuljak i prema Š. BEŠLAGIĆ, n. dj.).

Vjerojatno je najstariji spomen ovoga lokaliteta u već spomenutome

djelu Arbuthnota, u kojem je, uz legendu o padu Drežnice pod osman-

sku vlast, također zabilježena i narodna predaja prema kojoj su ispod

ovih križeva pokopani biskup i tri redovnika. Arbuthnot spominje i

da je na jednome od ovih spomenika bila uklesana 1400. godina, što je

143prosinca 2018.


podatak posve zanemaren u našoj znanosti, a mogao bi biti od velike

važnosti za poznavanje i datiranje našega kulturno-arheološkog blaga.62

U vrijeme obilaska lokaliteta na Sveći spomenici su bili u veoma lo-

šem stanju. Smješteni uz asfaltni sporedni put novijega datuma (poradi

njegove gradnje očito su i pomjereni par metara unatrag), zarasli su u

draču, išarani, oštećeni i jedva uočljivi, premda se nalaze uz jedini put

koji prolazi klancem Drežanjke. Gotovo je nevjerojatno da je riječ o na-

cionalnome spomeniku Bosne i Hercegovine koji bi trebao biti zaštićen

i turistički promoviran, a očito je da osim mještana Gornje Drežnice

malo tko uopće zna za njega.63 Ukrasni fond ovih nadgrobnih spomeni-

ka svakako treba promatrati u cjelini s ukrasima na susjednim nekropo-

lama sa stećcima. Grupiranje na jednome mjestu u pravilnome raspore-

du, kao i sličan način obrade i ukrašavanja, možda svjedoči i o nekome

obiteljskom grobištu, ako isključimo one legende koje spominju ukope

crkvenih osoba. Po bogatstvu ukrasa čini se da je riječ o nadgrobnicama

nekih važnih osoba. Budući da su na ovome lokalitetu provedena samo

amaterska arheološka iskopavanja, nikada nećemo moći znati sve ono

što bi moderna arheološka istraživanja mogla ponuditi: od važnih deta-

lja oko ukopa, grobnih nalaza, antropoloških i kemijskih analiza kostiju

itd. Ovim dobronamjernim, ali nestručnim kopanjem svi dragocjeni po-

datci o osobama pokopanima ispod spomenika na Sveći nepovratno su

izgubljeni za znanost.

Ako promatramo ove spomenike kao jednu cjelinu, što oni zasigur-

no jesu, možemo napraviti određena zapažanja o ukrasima koje vidimo.

Primjerice, zanimljiva je kombinacija ukrasa u vidu križa u varijantama:

latinskoga (crux capitata),64 grčkoga (crux immissa),65 jabučastoga66 i

62 Usp. G. Arbuthnot, n. dj., str. 230. Na ovaj veoma bitan podatak prvi je upozorio Niš-

kanović, ali čini se da je ostao potpuno zanemaren u našoj znanstvenoj javnosti. Usp. M.

Niškanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice…“, str. 24.63 Križevi na Sveći proglašeni su Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2006. godine

i vode se pod nazivom „Historijsko područje – Stari križevi u Drežnici kod Mostara“.64 Usp. Anelko Badurina (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kr-

šćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979., str. 388. – 389.65 Crux immissa, crux quadrata, grčki križ. Usp. isto, str. 388. – 389.66 Usp. isto.

144 HUM XIII (2018.) 20


Andrijina križa (crux decussata),67 s prikazom određenoga tipa mača.

Naime, zbog nedovoljne preciznosti prikaza ne možemo se pozvati na

bilo kakvu tipološku odredbu mača, mada su mačevi ovoga razdoblja

detaljno razrađeni i u stranoj i u domaćoj literaturi.68 Međutim, za

prikaz sa stećka (spomenik 3 na Sveći)69 možemo napraviti paralele s

drugim prikazima na databilnim artefaktima, pa u tome smislu vidimo

veliku sličnost prikazanoga mača u smislu izgleda nakrsnice i sječiva

s mačem na aversu groša velikoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića

(1380. – 1416.),70 ali i s mačem s grba istoga plemića (poč. 15. st.).71 Na

potonjem prikazu vidimo i prikaz križa na balčaku mača, što nije ne-

uobičajeno za mačeve toga vremena. Jednako tako je uočena i pojava

motiva Andrijina križa na trnu mačeva,72 što vjerojatno ukazuje na apo-

tropejsku73 važnost. U tome smislu je poveznica te grupe mačeva i zna-

kova spomenutih tipova križeva i sa spomenicima na Sveći. Palavestra

se ne slaže s Bešlagićevom pretpostavkom da je riječ o „krivoj sablji“ na

spomeniku br. 3 na Sveći, nego smatra da je riječ o kratkome nožu – bo-

dežu.74 Međutim, ne možemo se složiti ni s jednim od tih mišljenja jer je

očito riječ o stiliziranome prikazu mača u okviru mogućnosti plohe na

kojoj je predstavljen. Posve sličan prikaz mača nalazi se i na dislociranoj

67 Crux decussata ili Andrijin križ. Usp. isto. Riječ je o kosome križu u obliku slova X, ideo-

gram za Isusa Krista. Usp. Đuro Basler, Kršćanska arheologija, Crkva na Kamenu, Mostar,

1990., str. 65.68 Vidjeti npr.: Mirsad Sijari, Hladno oružje iz Bosne i Hercegovine u arheologiji razvijenog

i kasnog srednjeg vijeka, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine – Univerzitet u Sarajevu

Sarajevo, 2014.69 Veoma sličan prikaz mača može se vidjeti i na jednome stećku na nekropoli Bijača kod

Ljubuškoga. Usp. E. Bujak, n. dj., str. 371. Također, mač je ponekad prikazan i na drugim

križolikim stećcima; npr. u Kupresu i na Popovu polju. Usp. E. Bujak, n. dj., str. 155. Svakako

najbliža analogija, mada različito oblikovana jabučica mača, nalazi se na stećku s dislocirane

nekropole Sritna njiva u Donjoj Drežnici. Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“,

str. 116.70 Usp. M. Sijari, n dj., str. 19.71 Usp. isto, str. 138.72 Usp. isto, str. 83.73 Apotropej je predmet ili postupak kojim se štiti od nesreće i zlih sila. To mogu biti različiti

predmeti, simboli ili radnje. Usp. Anita Sujoldži (ur.), Hrvatsko antropološko nazivlje,

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2015., str. 17.74 Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 104.

145prosinca 2018.


nekropoli sa stećcima iz Donje Drežnice (Sritne njive), tako da postoje

određene paralele čak i na prostoru Drežnice.75

Među motivima s ovoga križolikog stećka posebnu važnost ima i pri-

kaz svastike76 koji se nalazi i na stećcima drežanjskih nekropola. Kao

drevni simbol uklopljen u kršćansku ikonografiju i u srednjem vijeku (uz

sunčani disk) ostaje vezan uz posmrtne obrede kao ukras nadgrobnih

spomenika i onih koji su vezani uz pogrebni kult. Primjer neprekidnosti

i u novome vijeku je pojava ovoga tipa ukrasa na tzv. mirilima (kameni

spomenici nastali u okviru posmrtnih obreda)77 na prostoru susjedne

Hrvatske. Kako u slučaju mirila nije riječ o nadgrobnim spomenicima

nego o kultu vezanom uz pokojnika i pogreb, očito je uloga ovoga sim-

bola bila od velike apotropejske važnosti. Uz mirila postoje i zabilježena

sjećanja o strahu od vraćanja duše pokojnika, odnosno mirila su i zami-

šljena kao mjesta na kojima će se zaustaviti, tj. otpočinuti duša pokoj-

nika.78 S tim u svezi i simboli na njima sigurno imaju zaštitni karakter.

Poznato je da se na stećcima motiv svastike ponekad javlja samostalno, a

ponekad kombiniran s drugim motivima, poput polumjeseca, rozete, a

rijetko i stilizirana križa.79 Primjer toga nalazi se na jednome od stećaka

na nekropoli Gaćice u Striževu, u neposrednoj blizini nekropole na Sve-

ći. Na stećku je motiv svastike kombiniran s rozetom i polumjesecom.

75 Usp. isti, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 116.76 Kukasti križ, crux dissimulata, svastika. Riječ je o drevnome simbolu, koji se ponovno javlja

u prvim stoljećima kršćanstva kao prikriveni križ. Usp. A. Badurina, n. dj., str. 386. – 389.

Basler razlikuje dva oblika s obzirom na orijentaciju krakova ovoga znaka: ako oštri krakovi

idu u smjeru kazaljke na satu – to označava kao crux gammata, što je upravo prikriveni križ

po tumačenju Badurine, dok mu je suprotno okrenut znak – kretanje suprotno od smjera

kazaljke na satu – crux dissimulata, no očito je da se misli na isti motiv, a i prema našim na

stećcima zabilježenim ukrasima ovoga tipa – očito je da su nekada bili okrenuti na jednu, a

nekad na drugu stranu. Ovo je očito drevni poganski simbol koji je uklopljen u kršćansku

ikonografiju. Simbolika je svakako u smislu kretanja – kruženja (godišnjih doba, itd.). Sim-

bol je prisutan od 2000. pr. Kr. u hinduističkoj kulturi. Na Tibetu predstavlja simbol sreće.

Usp. Hans Biderman, Rečnik simbola, Plato, Beograd, 2004., str. 380.77 Usp. Andrej Pleterski (ur.) Mirila: kulturni fenomen, Inštitut za arheologijo ZRC SAZU

– Založba ZRC, Ljubljana, 2010., str. 9., 78.78 Usp. isto, str. 20.79 Usp. E. Bujak, n. dj., str. 166.

146 HUM XIII (2018.) 20


Što se tiče oblika stećka u vidu križa, može se reći da je to slabo za-

stupljen oblik. Prema analizi koju je proveo Bešlagić,80 a u novoj litera-

turi potvrđuje i Edin Bujak,81 ovaj tip oblika među očuvanim stećcima

zastupljen je svega 0,5 (ukupno 336 registriranih primjeraka). Na her-

cegovačkome prostoru najzastupljeniji su u Bileći, Gacku i Nevesinju.

Predstavljaju (prema njima) kasnu fazu razvoja stećaka (pol. 15. st.).82

S druge strane, prikaz križa na stećcima je čest ukras. Prema evidenciji

Marian Wenzel, koju potvrđuje i nova evidencija Bujaka, križ predstav-

lja najčešći i najrasprostranjeniji simbol na stećcima.83

Motiv kola na nadgrobnim spomenicima kasnoga srednjeg vijeka

možda je najjednostavnije objasniti. S jedne strane mogu označava-

ti slavljenje života, odnosno predstavljati sretne i slavljeničke trenutke

(viteške igre i sl.), a s druge strane mogu biti izravno vezane uz pogreb-

ne običaje koji su uključivali posmrtne gozbe i posmrtno kolo. Neko

izvorište ovakva običaja moglo bi biti u staroj slavenskoj trizni (stari

slavenski običaj priređivanja pogrebnih svečanosti).84 Bujak navodi i za-

nimljiv podatak o toponimima s nazivom Trzan, kao i podatak da se u

prošlosti vodilo žalosno kolo (kolo koje se vodi unatrag) nakon pogreba

na Kupresu, a taj je običaj zabilježen i u narodnim baladama.85 U etno-

loškim proučavanjima Drežnice Radmila Kajmaković uočila je tradicije

posmrtne gozbe kod katolika i igranja kola tijekom slavljenja mevluda86

kod muslimana, na kojem se „za dušu“ pokojnika pije šerbe, tj. šerbet

(zaslađena voda).87 Sve ovo na određen način doista podsjeća na drevne

tradicije koje očito nemaju veze s pokojnikovom religijom, nego su u

80 Usp. Šefik Bešlagi, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004., str. 86.81 Usp. E. Bujak, n. dj., str. 109.82 Usp. isto.83 Usp. Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965., str. 91;

E. Bujak, n. dj., str. 161.84 Usp. R. Kajmakovi, n. dj., str. 27.; E. Bujak, n. dj., str. 194.85 Usp. E. Bujak, n. dj., str. 194. – 195.86 Mevlud je hvalospjev u čast Muhamedova rođendana, a može značiti i rođenje. Osim u dža-

mijama, mevlud se recitira, odnosno pjeva, i po privatnim kućama, što se kod muslimana

smatra kućnom vjerskom svečanošću. Usp. Abdulah Škalji, Turcizmi u srpskohrvatskom

jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 462. Isto tako, mevlud se organizira povodom važnijih

događaja poput godišnjice braka, odlaska u vojsku, useljenja u novu kuću, ali i smrti.87 Usp. R. Kajmakovi, n. dj., str. 27.

147prosinca 2018.


svezi s folklorom i prastarim običajima. Ovdje je možda važno naglasiti

i podatak da se mevlud nije priređivao za sve pokojnike, nego samo za

odrasle osobe iz bogatih i uglednih obitelji.88 Mišljenja smo da bi se u

ovome podatku mogao kriti i odgovor o statusu pokojnika pokopanih

pod stećcima s prikazom kola, u smislu da je riječ o nekim društveno

istaknutim osobama.

Zanimljivo je i za znanost korisno raditi usporedbe motiva sa ste-

ćaka i križeva iz predosmanskoga (ili ranoga osmanskog) razdoblja s

motivima koji se nastavljaju koristiti sve do 20. st., pa čak negdje i tije-

kom 21. st., na aktivnim katoličkim i drugim novovjekovnim grobljima

na kojima se neprekidno ukapaju pokojnici samo jedne vjeroispovijesti.

Na prostoru Drežnice također su na starim novovjekovnim nadgrobnim

spomenicima prisutni pojedini motivi sa stećaka. Na najstarijem kato-

ličkom groblju na prostoru Gornje Drežnice, u zaseoku Zagreblje (Šari-

ća greblje)89 uočili smo najmanje četiri jasno vidljiva stećka, potom više

novovjekovnih grobova s označenim uzglavnicama, kao i križeva s ka-

rakterističnim ukrasima. Ovo groblje se i danas koristi za ukapanje ka-

tolika s prostora Gornje Drežnice. Većina grobova predstavlja grobove

obitelji Šarić90 koja je danas gotovo izumrla u ovome kraju. Ukrasi zabi-

lježeni na jednome nadgrobnom spomeniku u vidu križa su sljedeći: na

prednjoj strani u centralnome križnom polju istaknut je križ (jabučasti

88 Usp. isto, str. 26.89 U govoru današnjih mještana Gornje Drežnice čuje se naziv Šarića groblje i predaja da je

to najstarije katoličko groblje u Gornjoj Drežnici. U objavljenoj literaturi stoji stariji naziv

koji glasi Šarića greblje u Zagreblju, s podatkom da se tu ukapaju katolici iz sela Zagreblja

i Striževa, dok se katolici iz Perutca i Inča ukapaju u Lisičinama u Raiča greblju Na Spili,

također u Gornjoj Drežnici. Usp. R. Kajmakovi, n. dj., str. 27.90 Prema navodu Palavestre: „Hrvatskih rodova, koji su nekada živjeli, odnosno i danas žive u

drežanjskim naseljima, zajedno s Muslimanima, konstatovano je 14, od čega su tri roda (Ša-

rići, Jurići i Raiči) u Drežnici u pisanim dokumentima od 1743. godine, kako pokazuje vizita-

torski izvještaj biskupa fra Pavla Dragičevića.“ Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke

i predanja iz Drežnice…“, str. 108. Prema ovome, Šarići definitivno predstavljaju autohotni

rod u Gornjoj Drežnici, u izvorima potvrđen još od 1743. god., a prema njihovu groblju – tj.

Šarića greblju u selu Zagreblje – jasno je da se ta obitelj još od srednjega vijeka (stećci) ne-

prestano ukapa u Šarića groblje. Prema Niškanoviću, tri su hrvatska starosjedilačka roda iz

Drežnice: Jurići, Raiči i Šarići. Šarići su jedna od svega nekoliko obitelji iz Gornje Drežnice

koje tijekom osmanskoga razdoblja nisu prešle na islam. Usp. M. Niškanovi, „Porijeklo

stanovništva Drežnice…“, str. 12.

148 HUM XIII (2018.) 20


križ), a iznad njega je jednako istaknut polumjesec okrenut otvorom

prema križu, poput aureola. Desno od njega nalazi se neki kružni sim-

bol. Reljef je loše očuvan, pa je nejasno radi li se o kružnome disku ili

o još jednomu polumjesečastom simbolu. S druge strane spomenika u

središnjem križnom polju jedan je manji križ. Na kraju krakova vide se

istake u vidu velikih jabuka. Ovi ukrasi su gotovo neuočljivi, posve izli-

zani te je očito riječ o vrlo starim spomenicima. Kada usporedimo ove

nadgrobnike s križevima na Sveći, ne možemo ne uočiti velike sličnosti

oko oblika i motiva. Nažalost, ovakvi nadgrobni spomenici također su

u opasnosti od uništavanja jer se stalno „traži prostor“ za nove ukope

i često se sustavno uništava stare nadgrobnike, što je praksa na svim

starim grobljima. Rezultat toga je određen broj posve uništenih stećaka,

od kojih se nekolicina, nasreću, sačuvala u ovome groblju. Važno je da

se na katoličkim grobljima iz osmanskoga razdoblja zadržava dio ukra-

snih motiva sa stećaka. Motivi koji se mogu vidjeti na spomenutome

groblju su: karakterističan oblik križa, polumjesec,91 kružni disk i tzv.

jabuke, što su simboli općega, univerzalna značaja (osim križa koji je ja-

sno kršćanski simbol). Sve upućuje na to da su kružni disk i polumjesec

simbolizirali izmjenu noći i dana, života i smrti; stvari koje su vezane uz

smrt i ukope.

91 Zanimljiv je navod arheologa G. Wilkea, koji prenosi Bujak, prema kojem je prilikom prou-

čavanja kulta polumjeseca kod raznih naroda „došao do zaključka da se često radi o simbolu

smrti, ali i nade u čovjekovo uskrsnuće“. E. Bujak, n. dj., str. 169. Ova interpretacija čini se

najbliža istini upravo zbog univerzalnosti simbola mjeseca kao simbola noći, ali i noćne

svjetlosti – nade, i nečega što je u očima ljudi u prošlosti „osvjetljavalo“ mrak (nada da noć

– smrt nije nešto konačno, da postoji i svjetlo u tmini).

149prosinca 2018.


Slika 7.: Ukrasi na starim nišanima u Gornjoj Drežnici (foto: N. Čuljak).

Ovdje smo na tragu uočavanja motiva koji se neprekidno javljaju i

na starim novovjekovnim križevima katolika i pravoslavaca, ali čak i na

najstarijim muslimanskim nišanima iz osmanskoga razdoblja. To isto

važi za motiv tzv. jabuke (odnosno polujabuke) koja se gotovo intenziv-

no javlja na svim katoličkim i pravoslavnim grobovima u vidu križeva

sve do sredine 20. st. Ona se većinom postavlja kao veći ili manji po-

luloptasti istak na završetke krakova nadgrobnih križeva. To je motiv

koji je očito najdublje ukorijenjen. Još uvijek ne postoji jednoznačan

odgovor zbog čega je taj motiv ostao toliko važan i toliko prisutan na

nadgrobnim spomenicima. Mišljenja smo da se ovdje radi o elementu

folklora ljudi ovih krajeva, a ne simbolu usko vezanom za religiju. Mo-

guće da je riječ o simbolu časti ili dostojanstva. Prema Bujaku, poluja-

bučasti ukrasi javljaju se na nekim od najvažnijih stećaka najviše vlastele

s prostora srednjovjekovne bosanske države.92 Motiv polujabučastoga

ukrasa neprekinuto se i intenzivno koristi na nadgrobnim spomenicima

katoličkoga i pravoslavnoga puka do sredine 20. st.,93 ali i na najstarijim

92 Usp. E. Bujak, n. dj., str. 177.93 Najbolji primjer toga nalazimo na Bjelušinama, jednom od najstarijih pravoslavnih gro-

balja na širem mostarskom prostoru, gdje se nalazi nadgrobni spomenik u obliku križa sa

150 HUM XIII (2018.) 20


nadgrobnim spomenicima (nišanima) muslimanskoga stanovništva.

Primjer toga nalazimo u Gornjem haremu (muslimanskome groblju)

Orašnica u Gornjoj Drežnici.94 Podrobnije bavljenje ukrasima na najsta-

rijim novovjekovnim grobljima sigurno bi ponudilo neke odgovore na

problem interpretacije određenih motiva sa stećaka.

4. Natpis vojvode Masna (Mesna)

Natpis se nalazi na lokalitetu koji je Bešlagić zabilježio kao Zaušje,95

pri čemu je uži prostor Toplo.96 Najstariji spomen natpisa nalazimo u

Arbuthnotovu djelu iz 1862. godine,97 u kojem se spominje da je blizu

ušća Drežanjke, premoštene lijepim dvolučnim mostom, u davna vre-

mena živio „ban“. Prema Arbuthnotu, natpis na stijeni koju su mu mje-

štani pokazali kao omiljeno utočište spomenutoga „bana“ još je vidljiv,

ali je slabo očuvan i ne može se pročitati. Zanimljivo je da se u tekstu

na engleskome jeziku navodi riječ „ban“ koju je autor vjerojatno čuo od

mještana. Prema prvomu osmanskom popisu ovaj dio župe Drežnice

tada se zvao Knezluk, dakle kneževa luka, odnosno zemlja/posjed. Na

uklesanome natpisu se pak spominje da je dotična osoba bio vojvoda.

Natpis je u domaćoj stručnoj literaturi objavilo nekoliko autora, od ko-

jih se Ćiro Truhelka nešto više posvetio njegovu tumačenju. U članku iz

1914. godine na natpisu je izjednačio, ne ostavljajući prostor za bilo ka-

kve dvojbe, spomenutoga vojvodu Masna/Mesna s drugom povijesnom

natpisom i godinom 1799. Na spomeniku je na vrhu gornjega kraka polujabučasti ukras, a

na čeonoj strani reljefni križ s trolisnim završetkom krakova iznad kojega je polumjesečasti

ukras okrenut prema križu. Vidjeti: Radomir Stani, „Groblje na Bjelušinama u Mostaru

(skica za monografiju)“, Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Mostar, br. 1.,

1981., str. 184. – 185.94 Motiv polujabuke zabilježen je i na nekim drugim nišanima koji spadaju među najstarije (iz

15. i 16. st.) na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Usp. Šefik Bešlagi, Nišani XV i

XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, ANUBIH, Sarajevo, 1978., str. 57. – 58; isti, Leksikon steća-

ka, str. 179; E. Bujak, n. dj., str. 437.95 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 68.96 Usp. Pavao Aneli, „Mesnovići, Masnovići, Bubanjići, humska i bosanska vlastela“, Her-

cegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Mostar, br. 2., 1982., str. 86., bilj. 1.97 Usp. G. Arbuthnot, n. dj., str. 226.; M. Niškanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice…“,

str. 4.

151prosinca 2018.


osobom, knezom Mastanom Bubanjićem.98 Ovu njegovu interpretaciju

prihvatio je kao činjenicu i Bešlagić,99 dodatno je gradeći na nesigur-

nim premisama nove poveznice i konkluzije. Jedna od njih je spajanje

lika ovoga vojvode s prikazom na jednoj fresci100 na kojoj se ne može

pročitati ime jer nedostaju neka slova, a druga je povezivanje vojvode

s drežničkoga natpisa s prostorom Masne luke gdje je, prema njemu,

imao posjede.101

Slika 8.: Natpis vojvode Masna/Mesna u Donjoj Drežnici (foto: N. Čuljak).

Prilikom obilaska terena u travnju 2018. godine i razgovora s mještani-

ma Drežnice ustanovili smo da je lokalitet na kojem se nalazi spomenuti

98 Usp. Ćiro Truhelka, „Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne (sa 54 slike u

trkstu i 2 table)“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, god. XXVI.,

1914., str. 234.99 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 68.100 Teorija koju je prihvatio od Đ. Mazalića.101 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 67.

152 HUM XIII (2018.) 20


natpis predaleko od Masne luke (dio Dugoga polja, Blidinje) da bi se ova

dva lokaliteta dovela u izravnu vezu. Glavni srednjovjekovni put vodio

je dolinom Drežanjke, a put koji spominje Bešlagić skreće od lokaliteta

na kojem se nalazi natpis prema zaseoku Ćopi i penje se uzbrdo prema

Ljetincu i dalje na Petralj i Čvrsnicu. Prema kazivanju mještana, put su

uglavnom koristili stočari za uzgon stoke i, kako se čini, nije nužno išao

do Masne luke.102 Nadalje, asocijacija na naziv Masna luka, koja nosi pri-

zvuk nekoga plodnog zemljišta i bogatoga stočarskog kraja, a povezana

s predajom ljudi iz zapadnoga dijela Hercegovine koji su imali uzrečicu

da „oni koji imaju zemlju tamo, ne mogu nikada biti gladni“, potvrđu-

je nam upravo specifično poimanje toga dijela kraške visoravni, velike

uvale s izvorima vode i vegetacije. Štoviše, pitanje na koje nemamo od-

govor, a moglo bi biti i ključno u ovome smislu: „Od kada doista datira

naziv Masna luka?“. Na inače veoma detaljnoj austrougarskoj karti tre-

ćega vojnog premjera nema spomena toga naziva. Otprilike na tome

mjestu nalazi se naziv Ivan-dolac, ne samo za naziv mjesta nego i širega

prostora. U svakome slučaju, čak i da se pokaže srednjovjekovna ili ra-

nonovovjekovna starost toga toponima, to svejedno ne znači da je riječ

o drevnim posjedima ovoga vojvode, a još je manje dokaz da je vojvoda

spomenut na natpisu u Drežnici zapravo Mastan Bubanjić. Držimo da

ovom teorijom bez dodatnih čvrstih dokaza činimo povijesnu nepravdu

spomenutim osobama.

102 Sezonska stočarska naselja Drežnjaka bila su na Čvrsnici: Jetincu, Bukovici, Petralju, Te-

žovnici, Hrnjcu, atačkim Lazinama, Javorku i Barama. Usp. Astrida Bugarski, „Naselja,

stambene zgrade i pokućstvo Drežnica“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u

Sarajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 38., 1983., str. 84. Prema mještanima, točniji naziv je Lje-

tinac (umjesto Jetinac).

153prosinca 2018.


Slika 9.: Transkripcija i transliteracija natpisa vojvode Masna/Mesna (prema: Marko Vego, 1962).

Ono što se sigurno zna iz drežničkoga natpisa jest sljedeće: U blizini

stijene na kojoj je uklesan natpis u 15. stoljeću nalazio se dvor vojvo-

de Masna ili Mesna (jedan glas može se dvojako čitati) i njegovih si-

nova Radoslava i Miroslava. Upitno je kako se ime spomenutoga voj-

vode izgovaralo u nominativu. Prema Anđeliću, najlogičnija forma je

Mesten. Natpis se dosta precizno može datirati zahvaljujući činjenici

da se spominje kako je to bilo za vrijeme bosanskoga bana Tvrtka i hr-

vatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Riječ je o razdoblju između 1356. i

1366. godine.103 Upravo spomen ove dvojice vladara potvrđuje da je ovaj

dio Huma u to vrijeme pripadao njima.

Problematiku oko povijesnih osoba spomenutih na drežničkome

natpisu najpreglednije je raščlanio Anđelić, koji je osim spomena na

spomenutome natpisu podatke o ovoj velikaškoj obitelji pronašao u još

dva dokumenta. Jedan je odluka Maloga vijeća u Dubrovniku o prije-

mu kneza Radoslava, sina Mestenova, i njegovih sinova i nećaka u red

građana Dubrovnika (28. svibnja 1381. godine). Drugi je odluka od 8.

103 Usp. P. Aneli, „Mesnovići, Masnovići, Bubanjići…“, str. 80. i 86., bilj. 4.

154 HUM XIII (2018.) 20


listopada 1382. godine o deponiranju žita i meda Radoslava Mesnovi-

ća.104 Iz oba se navoda (Mesteni de Chelmo i Mesnouich) jasno vidi da

je pravi oblik imena spomenutoga vojvode Mesten te da je njegov sin

Radoslav već 1381. godine imao titulu kneza i da je, baveći se trgovinom,

stekao popriličan ugled pa je primljen i u red dubrovačkih građana.105

Potrebno je spomenuti da su na ovome lokalitetu provedena arheo-

loška sondiranja (očito manjega opsega), čiji rezultati nažalost nikada

nisu predočeni javnosti. Istraživanja je provela Vukosava Atanacković

– Salčić, a rezultate je ukratko predstavila u Arheološkome leksikonu Bo-

sne i Hercegovine. Za lokalitet koji se nalazi na nekoliko terasa utvrdila

je činjenicu da su na više mjesta pronađeni tragovi kuća i podzida uz

stijene. U dva pripećka i ispred na padinama koje se pružaju prema obali

Neretve pronašla je više fragmenata srednjovjekovne keramike. Pretpo-

stavlja da su kuće bile drvene i jednim dijelom prislonjene uz stijene te

da su korišteni i prirodni usjeci u stijenama.106

5. Ostale nekropole sa stećcima

Prema navodima iz literature, na prostoru Drežnice zabilježeno je

više nekropola sa stećcima. Neke od njih su premještene na nove lo-

kacije u Donjoj Drežnici zbog gradnje hidroelektrane i potapanja di-

jela naselja. Pri tome se može primijetiti da premještanje stećaka nije

obavljeno u potpunosti, nego je dio spomenika ostao potopljen vodom

umjetnoga jezera.

Nekropola Sritna njiva (danas potopljena vodom umjetnoga jezera)

do gradnje Hidroelektrane Salakovac bila je smještena pokraj rijeke Dre-

žanjke, između željezničke stanice i prvoga naselja u Donjoj Drežnici,

blizu tadašnje zgrade Osnovne škole. Na ovoj nekropoli Bešlagić je 1955.

104 Usp. isto, str. 81.105 Usp. isto.106 Vukosava Atanackovi – Sali, „Toplo, ‘Donja Drežnica’“, Arheološki leksikon Bosne

i Hercegovine, 3. tom, Sarajevo, 1988., str. 307. Sondiranja su pokazala da lokalitet ima po-

tencijala i organiziranje sustavnih arheoloških istraživanja bilo bi nužno upravo zbog ogro-

mne važnosti srednjovjekovnoga natpisa vojvode Masna i mogućnosti da se doista pronađu

ostatci njegova dvora, s obzirom na to da je ploča s natpisom in situ.

155prosinca 2018.


godine registrirao 29 stećaka, od kojih je 20 tipa sanduka, sedam ploča

i dva sljemenjaka.107 Pružali su se u smjeru zapad-istok. Među njima su

bila četiri ukrašena stećka (dva sanduka, jedna ploča i jedan sljemenjak).

Motivi su čovjek s mačem i štitom, cik-cak ili kose paralelne crte i po-

lumjesec.108 Na jednome od sljemenjaka s bočne strane vidi se cik-cak

bordura s križićima u međuprostoru. Stećci su od vapnenca i prostirali

su se u smjeru istok-zapad. Za prikaz čovjeka sa štapom u desnoj ruci i

lijevom rukom podignutom u znak pozdrava ili opomene Palavestra je

primijetio da je to jedina predstava ljudskoga bića iz srednjovjekovne

Donje Drežnice.109 Međutim, iz fotografije koju je Bešlagić objavio 1955.,

a i popratnoga teksta, vidi se da je mač „s jabučastom glavicom kakav

se često vidi na stećcima“110. Budući da je shematizirani prikaz ukrasa s

ovoga stećka objavio i Palavestra 1982. godine111, na tome crtežu jabučica

mača prikazana je netočno, što može unijeti zabune oko interpretacije

istoga. Na udaljenosti od oko 500 m uzvodno od ove nalazila se i druga

nekropola Sritna njiva i imala je šest stećaka u vidu ploče. Oni su tako-

đer jednako orijentirani istok-zapad.112 Bešlagić je među njima zabilježio

tri stećka ukrašena cik-cak bordurama i valovitom crtom s trolistovi-

ma.113 Stećci s lokaliteta Sritne njive bili su izravno na udaru bujice rijeke

nakon izgradnje HE Salakovac te su, odnošeni bujicom, završili u kori-

tu rijeke, a samo su tri stećka ostala na svojoj izvornoj poziciji. Ostali

su kasnije premješteni pokraj osnovne škole novoga naselja u Donjoj

Drežnici.114

107 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 70.108 Usp. isti, Stećci, kataloško - topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971., str. 338.109 Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 103.110 Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 71.111 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 116.112 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 71.113 Usp. isti, Stećci…, str. 338.114 Usp. A. Zelenika, n. dj., str. 141.

156 HUM XIII (2018.) 20


Slika 10.: Stećci s nekropole Sritna njiva premješteni u blizinu nove Osnovne škole u Donjoj Drežnici (foto: N. Čuljak).

Obližnji lokalitet Crkvina115 (oko 300 m nizvodno od ušća Drežanj-

ke) nalazi se na lijevoj obali Neretve. Riječ je o nekropoli s 20 stećaka

(oblik sanduka) koja je presječena asfaltnom cestom. Ovaj se lokalitet

naziva i Pod. Dva su stećka s ukrasima u vidu kružnoga vijenca, čovjeka

sa štitom i mačem, scenom lova (lovac s kopljem i lov na jelena ili divo-

jarca)116 i frizom od cik-cak crta. Uz nekropolu sa stećcima Bešlagić je

uočio i tragove neke stare građevine za koju je pretpostavio da je riječ

o crkvi. Arheološka istraživanja ovoga lokaliteta provela je Atanacković

– Salčić117 od 1989. do 1981. godine. Prema rezultatima njezinih istraži-

vanja, na lijevoj obali rijeke Neretve otkriveni su temeljni zidovi crkve

dimenzija 13,30 x 6,80 m. Riječ je o longitudinalnoj jednobrodnoj građe-

vini s pravokutnom apsidom. Prezbiterijalni dio bio je odijeljen od pro-

stora za puk, a crkva je orijentirana istok-zapad, s apsidom na zapadu.

115 Bešlagić ovaj lokalitet ubraja u Donju Drežnicu. Lokalitet je doista smješten odmah blizu

ulaza u Donju Drežnicu, ali formalno spada u Donje Jasenjane. Usp. Š. Bešlagi, Stećci…,

str. 338.116 Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 71.117 Usp. Vukosava Atanackovi - Sali, „Crkvina Donji Jasenjani, Hercegovina – osta-

ci srednjovjekovne crkve i nekropola stećaka“, Arheološki pregled, Beograd, 1980., str. 152.

– 154.

157prosinca 2018.


Od ukupno 17 stećaka, koliko ih navodi Atanacković – Salčić, istraže-

no ih je šest. Konstrukcija grobova bila je od kamenih ploča bez nekih

posebnih nalaza. U šutu je pronađeno jedno koplje.118

Slika 11.: Crkvina Pod – Donji Jasenjani (foto: N. Čuljak).

Na osnovi prikazanoga tlocrta i pregledom terena uočili smo određe-

ne nedorečenosti te smatramo da bi na Crkvini bilo dobro napraviti re-

vizijska istraživanja jer postoji mogućnost da lokalitet nije u potpunosti

istražen. Ovo iskustvo imali smo na nekim drugim revizijskim istraži-

vanjima u Hercegovini, gdje su se pojedina stara istraživanja pokazala

nedovršenima i revizijskim iskopavanjem došlo se do posve novoga ma-

terijala i upotpunjene slike o lokalitetu.

118 Usp. isto, str. 152. – 154; ista, „Toplo, ‘Donja Drežnica’“, str. 292.

158 HUM XIII (2018.) 20


Zanimljiv je navod koji donosi Bešlagić: „Između mjesta natpisa u

Zaušju i ove Crkvine, s lijeve strane Neretve, upravo sučelice ušću Dre-

žanke u Neretvu, na brdu, izgleda da je bio srednjevjekovni grad“119.

Nekropola Gaćice120 i danas se može vidjeti u Striževu. Nalazi se malo

dalje od glavnoga puta. Na ovoj nekropoli Bešlagić je registrirao 35 ste-

ćaka. Palavestra je 1979. godine uočio svega 11 spomenika u obliku plo-

če.121 Među njima je pet ukrašeno motivima svastike, polumjeseca, zvi-

jezda, mača i bordurama.122 Prilikom našega obilaska ovoga lokaliteta

nismo bili u mogućnosti pouzdano prebrojati stećke zbog bujne vegeta-

cije. Na našoj terenskoj skici ucrtali smo ih pet koji su bili jasno vidljivi,

što nikako ne znači da je to trenutni broj ovih spomenika ovdje.

Slika 12.: Stećci s nekropole Gaćice (foto: N. Čuljak).

Na položaju Mladice123 u Striževu vidljive su amorfne, moguće nedo-

vršene kamene ploče za stotinjak metara južnije lociranu nekropolu Ga-

ćice. Ovdje možemo pribrojati i već spomenute stećke u Šarića greblju u

Zagreblju. Na ovome katoličkom groblju postoji jedno mjesto koje se

zove Oltar. Pretpostavlja da je taj naziv iz osmanskoga razdoblja kada u

119 Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 72.120 Mještani koji žive u Striževu kažu „Gaćice“. Palavestra također navodi isti naziv lokaliteta.121 Usp. V. Palavestra, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice…“, str. 103.122 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 95.; Miroslav Niškanovi, „Pori-

jeklo stanovništva Drežnice“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu:

Etnologija, Sarajevo, br. 38., 1983., str. 24.123 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 103.; M. Niškanovi, „Porijeklo sta-

novništva Drežnice…“, str. 24.

159prosinca 2018.


blizini nije bilo crkve, pa se misa održavala na groblju. Na ovome gro-

blju ustanovili smo barem četiri još uvijek sačuvana stećka.124 Očito je da

su novi grobovi sve više „poništavali“ one stare, što je vjerojatno utjecalo

na gubitak većega broja stećaka na ovome lokalitetu.

Slika13.: Stećci u Šarića greblju u Zagreblju (foto: N. Čuljak).

Na prostoru Gornje Drežnice postojala je jedna veća nekropola Gre-

bine, a nalazila se između sela Bunčići i Zagreblje. Ova je nekropola već

u vrijeme 80-ih godina 20. st. bila gotovo uništena izgradnjom ceste i

trgovine.125 Niškanović je zabilježio sedam očito pomjerenih stećaka u

zaseoku Poglavici na položaju Greblje.126

Uz ove nekropole možemo pribrojati još dvije iz neposredne blizine.

Prva je Čelovanje – Lokva127. Za ovaj lokalitet Anđelko Zelenika navodi

124 Niškanović je ustanovio postojanje samo dvaju stećaka na ovome groblju, što začuđuje jer

ih je u to vrijeme moralo biti i više. Usp. M. Niškanovi, „Naselja Drežnice i njihovo sta-

novništvo…“, str. 173.125 Usp. M. Niškanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice“, str. 28.126 Usp. isto.127 Na lokalitetu Čelovanje – Lokva Bešlagić je ustanovio postojanje šest stećaka u obliku ploče.

Usp. Š. Bešlagi, „Mastan Bubanjić…“, str. 71. Niškanović kaže da je riječ o nekropoli Donje

Čelovanje, koje se drugdje označava kao Čelovanje – Lokva. Usp. M. Niškanovi, „Naselja

Drežnice i njihovo stanovništvo…“, str. 143.

160 HUM XIII (2018.) 20


da je riječ o nekropoli s pet stećaka, a nalazila se jugoistočno od staroga

naselja Donje Drežnice (oko 80 m u smjeru Drežanjke), i određenomu

broju starih kamenom ograđenih grobova eliptičnoga i pravokutno-

ga oblika. I oni su preneseni na nove lokacije u novome naselju Do-

nja Drežnica.128 Druga je nekropola s pet stećaka,129 koja se nalazila na

starome katoličkom groblju u zaseoku Ćopi,130 smještena 2 – 3 km od

ušća Drežanjke. Ova je nekropola uništena gradnjom željezničke pruge

Sarajevo – Mostar 1964. godine, a katoličko groblje s toga lokaliteta pre-

mješteno je na novu lokaciju iznad pruge.

Za motive na stećcima iz Drežnice Palavestra kaže da najviše upuću-

ju na prostor zapadnoga dijela Hercegovine te se mogu smatrati dijelom

zapadnohercegovačke tradicije ukrašavanja, što upućuje na veze Dre-

žnjaka s tim područjima tijekom kasnoga srednjeg vijeka.131

6. Apotropejski simboli novovjekovne Drežnice

Na nadvratnicima i dovratnicima pojedinih starih gornjodrežanjskih

muslimanskih kuća nailazimo na specifične ukrase koji zbog svoje po-

sebnosti i značenja također zaslužuju biti spomenuti. Riječ je o isključi-

vo novovjekovnim ukrasima koji jednim dijelom nose i srednjovjekovno

nasljeđe. Naime, pojedini ukrasi na njima „preuzeti“ su sa stećaka, ali

većinom pripadaju univerzalnim prikazima i onima turske provenijen-

cije, poput sablji. Razlog postavljanja ukrasa ne znamo, ali može se na-

slutiti iz predaja i folklora ljudi ovoga kraja. U tome smislu zanimljiv

je podatak koji donosi Radmila Kajmaković u svojoj studiji narodnih

običaja u Drežnici. Navodi podatak o utiskivanju zapisa u dovratnike

kuća ili staja sa svrhom magijske zaštite.132 Palavestra ove ukrase također

dovodi u vezu s praznovjerjem, odnosno strahom od „zloga pogleda“

128 Usp. A. Zelenika, n. dj., str. 141. Naziv Donja Drežnice prvi se put spominje 1666. godine.

Usp. M. Niškanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice…“, str. 20.129 Usp. A. Zelenika, n. dj., str. 133.130 Na popisu sela koja pripadaju Drežnici iz 1892. ovo je selo upisano kao: Ćope. Usp. M. Niš-

kanovi, „Porijeklo stanovništva Drežnice…“, str. 30.131 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 104.132 Usp. R. Kajmakovi, n. dj., str. 18.

161prosinca 2018.


koji treba „odvratiti“ zanimljivim prikazom, koji je ujedno i zaštita.133

Među ovim apotropejskim ukrasima ponekad se krije i godina, poput

1175. na arapskome, a koja po našem kalendaru označava 1755. godinu

poslije Krista.

Slika 14.: Ukrasi na novovjekovnim nadvratnicima i dovratnicima u Gornjoj Drežnici (prema: V. Palavestra, „Drežnica

u Hercegovini“).

Ova se godina, uz ukrase u vidu konja, psa i neobičnoga cvijeta koji

sliči na ljiljan, nalazi na doprozorniku napuštene građevine. Original-

no je bila desni dovratnik na ulazu u stambenu zgradu obitelji Kajića

u selu Bunčićima.134 S druge strane ovoga doprozornika uklesan je je-

dan pješčani sat.135 Prilikom etnoloških istraživanja Drežnice krajem

70-ih godina 20. stoljeća mještani nisu znali čemu služe ti simboli na

njihovim starim kućama. Ovih plastičnih ukrasa ima i na kućama u selu

Poglavica.136

U Dragi je postojala nekoć poznata Cokina kula „na tri boja“. Od ove

kule kasnije je uzimano kamenje s apotropejskim ukrasima te je kao

133 Usp. V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini, str. 113.134 Usp. isto.135 Usp. M. Niškanovi „Porijeklo stanovništva Drežnice“, str. 34.136 Usp. isto, str. 35.

162 HUM XIII (2018.) 20


spolia ugrađivano u druge kuće.137 Astrida Bugarski smatra da je ova

kula sagrađena između 1870. i 1890. godine, a srušena je iza Prvoga svjet-

skog rata.138 Među ovim apotropejskim simbolima na novovjekovnim

muslimanskim kućama u Gornoj Drežnici vidljivi su prikazi životinja,

vegetabilni motivi, prikazi oružja i oruđa, koji su veoma slični onima sa

stećaka, ali nailazi se i na motive koji su isključivo vezani uz osmansko

razdoblje (sablje i sl.). Kako je lijepo napisao Palavestra za ove spomeni-

ke: „Uklesani u kamen, oni su, iako nemušti, rječiti svjedoci nekadašnjih

sujevjerja, strepnji i magičnih odbrambenih sredstava starih Drežnjaka

pred mističnim i nepoznatim silama.“139

Zanimljivo je primijetiti prožimanje drevnih praznovjerja, starih i

novih simbola, a poseban je naglasak na životinjama i ratarskomu alatu,

koji je svakako ukazivao na prioritete u svakodnevnici ljudi ovih kraje-

va. U tome smislu možemo spomenuti kako je najveće narodno slavlje

u Drežnici oduvijek bilo na katolički blagdan sv. Ilije Proroka, tzv. Ilin-

dan.140 Tada se organizirala najveća proslava u Donjoj Drežnici na kojoj

su sudjelovali i katolici i muslimani. Upravo u ovome velikom slavljenju

Ilindana počiva i suština tradicije ljudi drežanjskoga kraja, a to je ori-

jentiranost na plodnost polja, na zdravlje stoke, odnosno ono o čemu

im je stoljećima ovisila egzistencija. Sveti Ilija je u tradiciji doživljavan

kao onaj koji ide u vatrenim kolima koje vuku leteći konji i donosi kišu,

oluje, baca gromove. To su sve atributi poganskoga slavenskog božan-

stva Peruna. Očito je da su stočarsko-ratarski narodi i unutar kršćanstva

našli način da zadrže neke običaje. Nešto slično (možda i u većoj mje-

ri) zabilježeno je u Drežnici u proslavi Jurjeva,141 koji je drevni proljetni

137 Usp. isto, str. 36.138 Usp. A. Bugarski, n. dj., str. 103.139 V. Palavestra, „Drežnica u Hercegovini…“, str. 113.140 Ilindan se po gregorijanskome kalendaru slavi 20. srpnja. Do reforme kalendara krajem 16.

st. slavio se prema julijanskomu kalendaru 2. kolovoza, odnosno do tada su pravoslavci i ka-

tolici na iste datume slavili blagdane. Slaveni su općenito veoma častili svetoga Iliju – „gdje

je asocijacijom na motiv uzlaska na nebo u vatrenim kolima zamijenio starija, pretkršćanska

vjerovanja (Ilija gromovnik)“. Usp. A. Badurina, n. dj., str. 259.141 Blagdan sv. Jurja: Jurjevo se slavi 23. travnja prema gregorijanskomu kalendaru, a pravoslav-

ci ga obilježavaju 6. svibnja prema julijanskomu kalendaru i zovu ga Đurđevdan.

163prosinca 2018.


stočarski blagdan. Na taj dan održavale su se proslave i sijela.142 Riječ je

o seoskome proljetnom slavlju, vezanom uz plodnost polja i životinja.

Uz blagdan Jurjeva (uoči njega) progonila se stoka između dvije vatre,

a zabilježeni su i neki drugi običaji.143 Ove etnološke podatke smatramo

važnima jer pokazuju koliko dugo su ljudi ovoga kraja održavali prastare

običaje, od kojih neki ni nemaju veze s monoteističkim religijama koje

su ispovijedali. Samim time riječ je o običajima koji su opstali kao dio

folklora ovdašnjih ljudi i to je njihovo jedino značenje.

Zaključak

Prostor Drežnice je zbog svoje geografske izoliranosti uspio dugo sa-

čuvati određene srednjovjekovne tradicije i posebnosti. U radu su pri-

kazani najvažniji arheološki spomenici iz toga razdoblja, ali i oni koji

nisu uočeni do sada, poput stećaka u Zagreblju (Šarića groblje). Oblici

i ukrasi ovih stećaka mogu se na jedinstven način povezati s ukrasima

na drugim ranonovovjekovnim nadgrobnim spomenicima u Drežnici,

što ukazuje na neprekidnost nekih oblika i motiva. Upravo karakteri-

stični ukrasi najstarijih novovjekovnih nadgrobnih spomenika s pro-

stora Drežnice predstavljaju vrijedan izvor informacija o postupnome

napuštanju srednjovjekovne ikonografije zabilježene na stećcima. S tim

u svezi bilo bi nužno i jako važno napraviti podrobnu studiju najstarijih

novovjekovnih nadgrobnih spomenika u Drežnici.

Na temelju zabilježene etnološke građe, odnosno legendi koje su

među stanovništvom Drežnice još uvijek žive, ukazuje se i na moguće

arheološke lokalitete koji također zaslužuju biti istraženi i proučeni, ali

i na zanemarivanje kulturne baštine, uništavanje i neprestano propada-

nje vrijednih arheoloških spomenika ovoga prostora.

142 Za Jurjevo je, prema sjećanjima starih katoličkih žitelja Donje Drežnice, cvjetala tilovina te

se tim lijepim žutim cvijećem kitilo domove.143 Usp. R. Kajmakovi, n. dj., str. 29. – 30.

164 HUM XIII (2018.) 20


Literatura

– Ajdin, Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine: prva bo-

sanskohercegovačka željeznička pruga Banja Luka – Dobrljin: foto

almanah – 100 godina uzanih željezničkih pruga u Bosni i Herce-

govini, Ambasada Suverenog Malteškog Reda u Bosni i Hercego-

vini, Sarajevo, 2005.

– Alii, Ahmed, „Nahija Drežnica pod osmanskom upravom“,

Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etno-

logija Sarajevo, br. 37., 1982., str. 3. – 14.

– Alii, Ahmed S. (prir), Poimenični popis sandžaka vilajeta Her-

cegovina, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.

– Alii, Ahmed S. (prev. i obr.), Sumarni popis sandžaka Bosna iz

1468/69., Islamski kulturni centar, Mostar, 2008.

– Alii, Ahmed S., (prev. i obr.), Opširni katastarski popis za

oblast Hercegovu iz 1585. godine, sv. II., Dobra knjiga, Sarajevo,

2014.

– Aneli, Pavao, „Srednjovjekovna župa Večernike – Večerić i

postanak Mostara“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovi-

ne u Sarajevu, Sarajevo, br. 29., 1976., str. 259. – 279.

– Aneli, Pavao, „Mesnovići, Masnovići, Bubanjići, humska i bo-

sanska vlastela“, Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko na-

sljeđe, Mostar, br. 2., 1982., str. 79 – 89.

– Aneli, Pavao, „Srednjovjekovna župa Večernike (Večerić) i

postanak Mostara“, Srednjovjekovne humske župe, Ziral, Mostar,

1999., str. 161 – 189.

– Arbuthnot, George, Herzegovina, or Omer Pacha and the chri-

stian rebels, Longman, Green, Longman, Roberts, & Green, Lon-

don, 1862.

– Atanackovi-Sali, Vukosava, „Crkvina Donji Jasenjani,

Hercegovina – ostaci srednjovjekovne crkve i nekropola stećaka“,

Arheološki pregled, Beograd, 1980., str. 152. – 154.

165prosinca 2018.


– Atanackovi-Sali, Vukosava, „Toplo, ‘Donja Drežnica’“,

Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, 3. tom, Sarajevo, 1988.,

str. 307.

– Atanasovski, Veljan, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Beo-

grad, 1979.

– Badurina, Anelko (ur.), Leksikon ikonofrafije, liturgike i sim-

bolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1979.

– Bakula, Petar, Schematismus topographico – historicus Custo-

diae provinciallis et Vicariatus apostolici in Hercegovina. Sub re-

gimine spirituali Fratrum Min. Observ. Sancti Francisci pro Anno

Domini 1867., Spalati, 1867.

– Bakula, Petar, Hercegovina prije sto godina ili Topograf-

sko-Historijski Šematizam Franjevačke Kustodije i Apostolskog

Vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867 (Šematizam

fra Petra Bakule), Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar,

1970.

– Basler, Đuro, Kršćanska arheologija, Crkva na kamenu, Mostar,

1990.

– Bešlagi, Šefik, „Mastan Bubanjić“, Godišnjak Istorijskog druš-

tva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, god. VII., 1955., str. 67. – 80.

– Bešlagi, Šefik, „Stari krstovi u Drežnici“, Naše starine – Godiš-

njak Zavoda za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovi-

ne, Sarajevo, god. III., 1956., str. 179. – 188.

– Bešlagi, Šefik, „Novopronađeni natpisi na stećcima“, Naše sta-

rine – Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne

i Hercegovine, Sarajevo, god. IX., 1964., str. 133. – 144.

– Bešlagi, Šefik, Stećci, kataloško - topografski pregled, Veselin

Masleša, Sarajevo, 1971.

– Bešlagi, Šefik, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini,

ANUBIH, Sarajevo, 1978.

– Bešlagi, Šefik, Leksikon stećaka, Svjetlost, Sarajevo, 2004.

– Biderman, Hans, Rečnik simbola, Plato, Beograd, 2004.

166 HUM XIII (2018.) 20


– Bugarski, Astrida „Naselja, stambene zgrade i pokućstvo Drež-

nica“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu:

Etnologija, Sarajevo, br. 38., 1983., str. 81. – 116.

– Bujak, Edin, Stećkopedija: kameno blago stare bosanske države,

Sarajevo, 2018.

– Ćirkovi, Sima, Herceg Stefan Vučić-Kosača i njegovo doba, Na-

učno delo, Beograd, 1964.

– Fermendžin, Euzebije, Acta Bosnae, potissimum ecclesiastica

cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque

ad annum 1752., Academia scientiarum et artium slavorum meri-

dionalium, Zagreb, 1892.

– Filipovi, Emir O., „Historiografija o padu Bosanskog Kraljev-

stva“, Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga

Bosanskog Kraljevstva, (Zbornik radova sa Znanstvenog skupa

održanog 11. i 12. studenog 2011. godine u Jajcu), Hrvatski institut

za povijest – Katoličko bogoslovni fakultet u Sarajevu, Zagreb –

Sarajevo, 2013., str. 11. – 28.

– Hafizovi, Fazileta, Popis sela i zemlje sandžaka krka, Klis i

Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine, Srp-

sko kulturno društvo prosvjeta – Filozofski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu – Orijentalni institut u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2016.

– Hasandedi, Hivzija, Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj

(srednjoj) Hercegovini, Islamski centar, Mostar, 1997.

– Jakši, Nikola, „Solidus romanatus na istočnoj jadraskoj obali“,

Starohrvatska prosvjeta, Split, god. III. (1982.) br. 12., str. 173. –

184.+ Tbl. I-II + Krt.1.

– Kajmakovi, Radmila, „Narodni običaji stanovništva Drežni-

ce“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu:


– Kraljevi, Gojko, „Gornja Drežnica 2“, Arheološki leksikon Bo-

sne i Hercegovine, sv. 3., Sarajevo, 1988., str. 295.

167prosinca 2018.


– Mandi, Dominik, Bosna i Hercegovina. Državna i vjerska pri-

padnost sredovječne Bosne i Hercegovine, sv. I., Ziral, Chicago –

Rim, ²1978.

– Muji, Muhamed A., Sidžil mostarskog kadije 1632. – 1634.,

IKRO, Prva književna komuna, Mostar, 1987.

– Niškanovi, Miroslav, „Porijeklo stanovništva Drežnice“, Gla-

snik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologija

Sarajevo, br. 38., 1983., str. 1. – 60.

– Niškanovi, Miroslav, „Naselja Drežnice i njihovo stanovniš-

tvo – Srednji vijek sa najstarijom istorijom i turski period“, Gla-

snik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: Etnologi-

ja, Sarajevo, br. 46., 1991. (2004.), str. 127. – 183.

– Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine, Zbornik radova (Okrugli

sto 550 godina od osmanskog osvajanja srednjovjekovne Bosanske

kraljevine, održan u Sarajevu, 14. svibnja 2013. godine), Institut za

istoriju, Sarajevo, 2014.

– Palavestra, Vlajko, „Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o

prošlosti i narodnoj kulturi)“, Hercegovina, časopis za kulturno i

istorijsko nasljeđe, Mostar, br. 2., 1982., str. 91. – 123.

– Palavestra, Vlajko, „Narodne pripovijetke i predanja iz Drež-

nice“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu:


– Patsch, Karl, „Nahogjaji novaca“, Glasnik Zemaljskog muzeja u

Bosni i Hercegovini, Sarajevo, god. XII., 1900., str. 543. – 574.

– Pinjuh, Dijana, „Nahija Mostar u svjetlu prvih osmanskih po-

pisa“, Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, Mo-

star, god. XXVI. (2015.) br. 1., str. 153. – 164.

– Pleterski, Andrej (ur.), Mirila: kulturni fenomen, Inštitut za ar-

heologijo ZRC SAZU – Založba ZRC, Ljubljana, 2010.

– Pokleki Stoši, Jasminka (ur.), Stećci. Katalog izložbe, Zagreb

4. rujna 2008. – 2. studenoga 2008., Galerija Klovićevi dvori, Za-

greb, 2008.

168 HUM XIII (2018.) 20


– Sijari, Mirsad, Hladno oružje iz Bosne i Hercegovine u arheo-

logiji razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, Zemaljski muzej Bosne i

Hercegovine – Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2014.

– Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika,

knjiga prva (A-J), Jugoslavenska Akademija Znanosti i Umjetnosti,

Zagreb, 1971.

– Stani, Radomir, „Groblje na Bjelušinama u Mostaru (skica za

monografiju)“, Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko naslje-

đe, Mostar, br. 1., 1981., str. 171. – 193.

– Stojakovi, Velibor, „Etno-socijalni okviri života stanovništva

Drežnice“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sa-

rajevu: Etnologija, Sarajevo, br. 37., 1982., str. 189. – 218.

– Sujoldži, Anita (ur.), Hrvatsko antropološko nazivlje, Institut

za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2015.

– Šabanovi, Hazim, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podje-

la, Oslobođenje, Sarajevo, 1959.

– Truhelka, Ćiro, „Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bo-

sne (sa 54 slike u tekstu i 2 table)“, Glasnik Zemaljskog muzeja u

Bosni i Hercegovini, Sarajevo, god. XXVI., 1914., str. 221. – 252.

– Vego, Marko, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svje-

tlost, Sarajevo, 1957.

– Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercego-

vine, knjiga I, Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962.

– Wenzel, Marian, Ukrasni motivi na stećcima, Veselin Masleša,

Sarajevo, 1965.

– Zelenika, Anelko, „Problem zaštite i prenosa stećaka u Her-

cegovini“, Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe,

Mostar, br. 2., 1982., str. 125. – 149.

KULTURNO-POVIJESNO NASLJEĐE SREDNJOVJEKOVNE DREŽNICE · 2020. 1. 5. · Niškanovi , „Porijeklo...

Documents

Transcript of KULTURNO-POVIJESNO NASLJEĐE SREDNJOVJEKOVNE DREŽNICE · 2020. 1. 5. · Niškanovi , „Porijeklo...