„OSLABLJENI BITAK“ GIANNIJA VATTIMA

Djelo Kraj moderne produbljuje svoju teoriju „slabog mišljenja“, odnosno slabog bitka, osnažujući je složenim analizama Nietzscheove i Heideggerove filozofije- koji su razaratelji teorije neprekidnog razvoja i napretka u povijesti filozofije- oni su „denuncijatori“ metafizike.N. i H. u bitnome filozofi postmodernizma, koji ovdje označava raskid s logikom modernizma i njegove teorije o progresivnom razvoju i stalnom napredovanju u smisleno utemeljenoj povijesti.Bitak nije više stabilna kategorija prisutnosti, već se kod Heideggera poima kao zgoda, događaj (Ereignis)U pm se pojam povijesti raspršuje, a pojam historizma postaje sve upitnijim. Ovdje se radi o jednom radikalno drugačijem poimanju koje se više ne usmjerava kao prevladavanje, odnosno dijalektičko napredovanje. Nema više ničeg što bi se moglo svojom svrhom izdvojiti iz sistema, nema ničeg revolucionarnog i doista emancipacijskog, ona služi samo da još stvari teku svojim tijekom. Nije više moguća univerzalna povijest u historiografskom smislu, nestali su uvjeti za ovakvu povijest kao stvaran, jedinstveni tijek događaja.

Nietzscheova misao nalazi mogućnost novog otvaranja u njegovoj teoriji o aktivnom i pasivnom nihilizmu, dok je kod Heideggera ključan termin Verwindung. Ovaj jezični konstrukt više nema značenje klasičnog prevladavanja metafizike, nego prepuštanja tradiciji modernoga, ponovnog smještanja koje je istodobno iskrivljavanje, uvrtanje, raščlanjivanje, ozdravljenje od bolesti- pregorijevanje metafizike.

Postmoderno ili postmetafizičko iskustvo istine preuzima obličje kako estetičkog tako i retoričkog doživljaja. Istina se, u postavu Vattimova oslabljivanja mišljenja, ne doživljava kao objekt koji se usvaja i prenosi, nego kao horizont i podloga u čijim se okvirima oprezno krećemo.

Analiza pojma Ge- Stell (postav) kao ključnog u njegovome stavu prema smislu suvremene tehnologije čovjek i bitak gube svaki metafizički karakter. Svijet u kojem je vrijednost izgubila upotrebni karakter, a sve se više disocira u svojoj razmjeni- svijet je medija.Tehnika je najviši domet metafizike i u tome se podudara s humanizmom, koji je također predmet Heideggerova prevrednovanja. Verwindung- koji je u biti prevladavanje kao priznavanje pripadnosti, oporavljanje poslije bolesti, prihvaćanje odgovornosti- u sebi sadrži i prevladavanje humanizma.

Humanizam je također bitno moderna pojava koja svoj sadržaj gubi u pm poimanju. Kriza humanizma je apel kojim se čovjeka poziva da se oporavi od humanizma, da ga zadrži kao tradiciju i da ga uzme kao nešto što mu je predodređeno.- ovdje najteže prolazi subjekt moderne koji metafiziku, humanizam i tehniku poima kao krajnje konzekvencije te povijesne epohe. Subjekt se raspršuje u obličju jednog mišljenja bitka koje ga više ne uzima kao nešto stabilno, čvrsto- moguće uporište za oblikovanje svjetonazora. Ova desupstancijalizacija subjekta bitno je postmoderni indikativ i upućuje na decentriranost postmodernog svijeta.Vattimo želi pm subjekt tumačiti kao ne više jaki subjekt. Oslabljivanje mišljenja vezano je uz slabljenje subjekta. Jedino takav on se može uključiti u osjetljivi organizam komunikacije.

Za Vattima Hegelova teza o smrti umjetnosti, u jednom oslabljenom smislu, ima za posljedicu estetizaciju kao širenje prevlasti mas- medija. Već se tada, u avangardi, umjetnost pokušala približiti svakodnevici- estetizirati svakodnevicu.Po Vattimu, Heideggerovo shvaćanje umjetničkog djela kao ispoljavanja istine također raspravu vodi u onom pravcu prolaznosti umjetničkog djela koji je ostao izvan tradicionalne metafizičke estetike.

1

O krizi ideje povijesti; ona je oduvijek zapadni konstrukt… takvo poimanje vezano je uz stalni napredak ljudskog roda prema postuliranom savršenstvu. Povijest kao priča, tj. bajka o emancipaciji čovjeka putem racionalne spoznaje (Nietzsche), i povijest kao stalna klasna borba (Marx), bili su prvi nagovještaji razbijanja jedne dotada neupitne tradicije shvaćanja čovjeka kao samosvjesnog stvaratelja vlastite povijesti.

U svojoj knjizi Transparentno društvo Vattimo govori o tomu da ne postoji jedinstvena povijest, već samo slike povijesti s različitih motrišta. Kao što ne postoji niti jedna velika pripovijest koja bi obuhvaćala sve ostale. Tako je povijest pojmljena u jednom postmodernom diskursu fragmentarnosti i nesvodivosti na jedno univerzalno načelo.Vattimo u igru uključuje i sredstva masovne komunikacije, odnosno medije. Komunikativnost koju tematizira Vattimo mnogo je bliža suvremenim medijskim teorijama, za razliku od Habermasove teorije komunikativne racionalnosti koja još uvijek kao komunikacijski obrazac rabi klasičnu dvosmjernu komunikaciju između sugovornika. U ovoj složenoj, tehnologijom posredovanoj mreži komunikacije, po Vattimu leže otvorene nove mogućnosti za eventualno neki novi emancipirajući učinak, sada ne više u paradigmi zapadne subjektivne racionalnosti, nego u postmodernoj mnogojezičnosti, multidiskurzivnositi.Mediji poput tiska, radija i televizije izrazito su pogodni za društvenu homogenizaciju, najčešće vrlo reakcionarne provincijencije, koja tada, Habermasovim jezikom govoreći, jača koloniziranje svijeta od strane sistema. Kroz uspostavljanje medijskog društva slabi realitet društva kao takvog. Metafizička slika svijeta koja, po Heideggeru, svoj vrhunac doživljava u razvitku tehnike, dakle u ostvarivanju jednog ideala znanstvene racionalnosti, više nije paradigma našeg poimanja realnosti.Naše je shvaćanje stvarnosti, u eri suvremenih komunikacijskih tehnologija, bitno posredovano medijima.Uv vremenu dislociranja smisla realnosti ponovnu važnost i vrijednost dobiva estetika. Estetsko iskustvo u raspadu dominacije racionalnog osvježuje naše poimanje medijski predestiniranog okruženja. Kada realnost više nije stabilna i nepromjenjiva, kada se jednostavno više ne može detektirati načelo kretanja i mijene u toj realnosti, ponovno se okrećemo estetskom kao utopijskom osmišljavanju egzistencije.

Razmatrajući tri teorije i postavke ponovnog otkrivanja mita, koji u pm poimanju ponovno postaje tematom filozofskih rasprava, Vattimo im odriče filozofijsku fundiranost i relevantnost za pm otvorenost.Po Vattimu prisutstvo mita u našoj kulturi ne predstavlja alternativu niti opoziciju modernizacijskim kretanjima, već je njihov prirodni izdanak. Mitsko mišljenje sastavni je dio metafizičke tradicije Zapada i u pm je dobu ponovno zadobilo svoju specifičnu legitimaciju raspadom čvrsto strukturirane racionalističke filozofije.Nietzsche poseže za pojmovima ozdravljenja i dobrog temperamenta kako bi na pravi način pokazao da krajnji rezultat metafizike i platonsko- kršćanske moralnosti nije tek kritika koja zanemaruje njihovu duboku ukorijenjenost u tradiciju suvremenog čovjeka.Metafizika i „željezni kavez“ Ge-Stella upravo preko termina Verwindung, mogu se doživljavati kao nova šansa, mogućnost promjene gdje se uvrtanje (Verwindung) njihova razumijevanja događa u smjeru koji nije istoznačan s njihovom biti, no ipak je s njima u vezi. Njihovo prevladavanje u sebi sadrži prihvaćanje i produbljivanje metafizičke tradicije.

Na koncu svoje knjige Vattimo postavlja tri karakteristične misli postmodernizma:1) misao o korištenju- hermeneutička ontologija podrazumijeva etiku koja bi se mogla nazvati etikom dobra, za razliku od Kantom namrijete etike imperativa. Takva bi se etika, koja postaje karakteristikom Postmoderne, mogla suprotstaviti metafizičkim etikama razvoja, rasta, nogoa kao krajnjih vrijednosti.

2

2) misao o kontamincaiji- koja nam daje poticajne mogućnosti za razvoj pm filozofije. Hermeneutika ne bi trebala biti okrenuta samo prema prošlosti i njezinu nasljeđu već i prema svakovrsnim sadržajima suvremenog znanja, prema znanosti, tehnici, umjetnosti te mediju kao poruci. Masovni mediji moraju se uzeti kao ozbiljan sugovornik u svakome razgovoru o Postmoderni kao Epohi.

Misao Ge- Stella kod Heideggera znači da se otvara mogućnost za njegovo u-vrtanje u pravcu zgode bitka. Planetarna tehnologija, u jednom pm shvaćanju, u svezi s njezinim osviještenim nadovezivanjem na kontinuitet Zapadne metafizike, trebala bi otvoriti nove mogućnosti jednog novog multikulturalnog humaniziranja suvremene egzistencije. Gubitkom odrednica subjekta i objekta, naslijeđenih iz metafizike, suvremeni čovjek ulazi u područje koje je, po Vattimu, oscilirajuće. Ovo je područje znatno ublažilo jedno stabilno, čvrsto, ozbiljno i stoga neadekvatno poimanje realnosti. Oscilacije donosi pojam jedne oslabljene realnosti u kojoj više ne postoji čvrsta razgraničenost između zbilje i fikcije, između stvarnosti i slike. U svijetu potpune prevlasti medija, ontologija u pravom smislu riječi postaje hermeneutikom. Slaba ontologija, ono što Vattimo podrazumijeva pod terminom Il pensiero debole, jedina je mogućnost izlaska iz metafizike. Ta se mogućnost ostvaruje prihvaćanjem, zatim ozdravljenjem i distorzijom metafizičke tradicije same. Ovo više nema ničeg zajedničkog s kritičkim prevladavanjem toliko karakterističnim za modernu filozofiju.

3

POSTMODERNA, KULTURNA LOGIKA KASNOG KAPITALIZMA- FREDRIC JAMESON

Postmodernizam svoju opstojnost duguje prijelomu koji nastaje u tradiciji Moderne, a povezan je sa slabljenjem njezinih emancipacijskih impulsa. Većina postmodernizama pojavljuje se kao specifična reakcija na već etablirane oblike visokog modernizma. Prve radikalne promjene Jameson zapaža u arhitekturi gdje je funkcionalistički modernizam i internacionalni stil zamijenjen postmodernizmom Jencksova dvostruka kodiranja. Ono se uzima kao glavna razdjelnica između moderne i pm arhitekture. Jedan sloj čini ono popularno a drugi jr namijenjen prepoznavanju od strane kulturne elite. U njemu je sadržana ironijska gesta, povijesno citiranje i sva narativnost zgrade.U pm se briše ta granica između visoke i masovne kulture.Jameson vidi pm kao kulturnu dominantu. Ako se kao jedna od karakteristika ove kulturne logike treba uzeti plitkost u intenciji i dometima samih umjetničkih ostvarenja, onda se dominantnom pokazuje svijest o jednoj kulturi predstave (image) i varljivog nadomjestka (simulacrum). Plošnost, površnost i plitkost obilježuje veliku većinu pm umjetničkih postava.

Jameson drži da je došlo do mutacije predmetnog svijeta te dispozicioniranja subjekta.Subjekt je sada u temelju de- centriran, prestaje biti referencijom mogućeg tumačenja objekta. U PM kulturi svjedoci smo i slabljenja afektivne doživljanosti slabljenje emocionalnog angažmana.

Novo poimanje suvremene teorije vezana uz kritiku hermeneutičkih modela slojevitosti umjetničkih djela, te još 4 kritike.1) dijalektički model biti i pojave2) psihoanalitički model latentnog i manifestnog3) egzistencijalni model autentičnosti i neautentičnosti4) semiotički model označitelja i označenog sve ove modele nadomješta koncepcija praksa, diskursa i tekstualnih igara površnost

Tema smrti subjekta, toliko tematizirana u suvremenim postističkim teorijama, nije izbjegnuta ni u ovom eseju.Slabljenje afekta i kraj stila, kao simptomi nestajanja autonomnog subjekta građanskog svijeta proizašlog iz Moderne i prosvjetiteljstva, oslobađaju neke nove polazišne točke. Osjećaji postaju nešto impersonalno, slobodno plutajuće, a njima gospodari jedna osebujna vrsta euforije. U prethodnim epohama vladala kategorija vremena, sada je vladavina prostora, vanjske forme- dakle površnije i manje metafizičke.

Pastiš i shizofrenijaU suvremenoj pm civilizaciji nalazimo se u polju stilističke i diskurzivne heterogenosti bez norme.U takvoj situaciji parodija ostaje bez vokacije, dok na njezino mjesto dolazi pastiš. Pastiš je poput parodije imitacija posebnog ili jedinstvenog stila, posebne stilističke maske, govor u mrtvome jeziku: no on je neutralan postupak mimikrije, bez ijednog od onostranih motiva parodije. Odsječen je od satiričkog impulsa, lišen je smijeha. Pastiš je stoga prazna parodija, parodija koja je izgubila smisao za humor. Sve ovo proizvod je smrti subjekta, kraj jednog modernog individualizma.

Jameson terminom simulacrum objašnjava suvremeni predmetni svijet identičnim kopijama čiji original nikada nije postojao! Ova kultura simulacruma saživljava se u društvu u kojem je razmjenska vrijednost

4

poopćena do stupnja u kojem je iz sjećanja izbrisan trag bilo kakve mogućnosti upotrebne vrijednosti (kao i Vattimo u Kraju moderne- prošlost stavljena u zagrade, ostavljajući nas same s tekstovima o njoj).I na području filma, kao i u literaturi nalazimo se u polju intertekstualnosti. (kriza povijesnosti…)Tematiziranje fragmentiranosti u pm kulturnoj produkciji. Slučajnost preuzima ulogu koju je imala stroga racionalistička organiziranost.

Druga bazična kategorija Jamesonovog tematiziranja je tekstualnost u okviru suvremenih teorija shizofrenije. (na djelu J. Lacana)Lacan shizofreniju smatra kao slom označujućeg lanca, uvodeći lingvistiku i jezik u strukturu zrele psihe. Shizofrenija se pojavljuje kao neuspjeh djeteta da se potpuno uključi u područje govora i jezika. Već de sausureovski strukturalizam govori da značenje nije jednoznačan uzajamni odnos između označitelja i označenog, između materijalnosti jezika, između riječi i imena, i njezine referencije ili pojma. Objektivni privid označavanja ustvari je u bitnome generiran od strane mnogih označitelja i njihova međusobnog odnosa. Slomom označujućeg lanca dobivamo krhotine odvojenih i bezodnosnih označitelja- shizofreniju.Jezik u sebi ima prošlost, sadašnjost i budućnost, a kada se označujući lanac prekine ostajemo u sadašnjosti, u mnoštvu onih sada i ovdje, što je temeljno iskustvo shizofrenika. On nema iskustvo vremenskog kontinuiteta, osuđen je na egzistenciju u stalnoj sadašnjosti. Shizofrenik ima intenzivniji doživljaj sadašnjosti, otvoren je prema neizdiferenciranoj viziji svijeta. To je ono što se kod Jamesona naziva postmodernom euforijom; ovo je jedno hiper- realno doživljavanje okolne stvarnosti.

Kulturna logika postmodernizmaJameson svoju definiciju postmodernizma kao kulturne logike kasnog kapitalizma temelji na teoretskom obrascu Ernesta Mandela i njegove razdiobe mašinskih revolucija, tehnologiji proizvodnje pokretačkih strojeva.Kapitalizam se dijeli na 3 presudna momenta:1) tržišni kapitalizam,2) monopolni ili imperijalistički kapitalizam3) multinacionalni (kasni) kapitalizam (pogrešno nazvan postindustrijalizam)Pojava raznih strojeva… mašine za reprodukciju, a ne za neku kreativniju produkciju.No ipak, ne postoje takvi radikalni prijelomi među epohama koji bi uključivali potpunu promjenu sadržaja, nego se uvijek radi o rekonstrukciji stanovitog broja već prije danih odrednica. Prije zanemarene osobine postaju dominantnima, dok one isturene odlaze u pozadinu. Naglašava se razlika između tradicijom uspostavljenog modernizma i novih, postmodernih pojava.

U pm kulturi uspostavlja se paradigma centralne uloge procesa i reprodukcije. Samo kroz odrednice golemog i prijetećeg realiteta ekonomskih i socijalnih institucija kasnog, multinacionalnog kapitalizma može teorijski adekvatno spoznati postmoderno uzvišeno.Bitan moment u prelasku Moderne u Postmodernu- u periodu ranih 60-ih kada se pozicija visokog modernizma i njegove estetike institucionalno ustabilila.Karakteristike Postmoderne:gubitak osjećaja za povijest, polagano gubljenje sposobnosti društvenog sistema da prizove vlastitu prošlost, življenje u perpetuirajućoj sadašnjosti koja briše tradiciju na način kakav su je imale prethodne genracije. Mediji imaju funkciju da sklopove informacija što brže potisnu u prošlost. Njihova je informacijska funkcija da nam pomognu zaboraviti, da budu mehanizam historijske amnezije. Svijest o transformaciji realnosti u sliek (images) i fragmentacija vremena u seriju stalnih sadašnjosti. Postmodernizam osnažuje hipostaziranu logiku kasnog kapitalizma.

5

Jamesonova spoznajna kartografijaPostmodernizam kao kulturna dominantna logika kasnog kapitalizma- jedna diferencirana Epoha. Ona se obogaćuje logikom simulacruma, koja stare realnosti preobražava u televizijske predstave. Kulturnu evoluciju kasnog kapitalizma trebamo misliti dijalektički, kao katastrofu i progres. Ideja spoznajne kartografije- ističe spoznajne i pedagogijske dimenzije političke umjetnosti i kulture- estetika spoznajne kartografije. da se omogući jedno situacijsko predstavljanje pojedinca, individualnosti u odnosu na onaj globalni prostorni (i vremenski) totalitet što ga oblikuje velika prostorna jedinica koju danas čini suvremeni grad. Pojedinac više ne može oslikati svoj životni prostor, niti se u njemu locirati. Želi smjestit pojedinca u njemu poznatu kartu, a ne samo u itinerare. Ona je sastavni dio svakog socijalističkog projekta.Pošto je čovjek izgubio tradicionalni način orijentiranja pomoću trgova, ulica, spomenika, mora mu se omogućiti da ponvno nađe sposobnost orijentiranja… i to u tragovima u fenomenima poput jezika, komunikacije i različitih medija. ključ za „klasnu svijest“.

EKSTAZA KOMUNIKACIJEJEANA BAUDRILLARDA

Tematizira se komunikacija kao nova paradigma međuljudskog odnošenja što je odmijenila paradigmu proizvodnje. No njegov je pristup bez utopijske dimenzije koja bi se vezala za suvremene procese komunikacije. Njegova se prva knjiga Sustav objekata bavila kritikom objekta kao očigledne činjenice, upotrebne vrijednosti i znaka još uvijek opterećenog jakim značenjem. U pristupu fenomenima 2 pristupa:1) fantazmatički (psihoanaliza)2) diferencijalna društvena logika (sociologija, derivirana iz antropologije)S onu stranu tih logika postojao je san o simboličkoj razmjeni, onkraj objekta potrošnje, razmjene i korištenja, onkraj vrijednosti i jednakosti. No danas više nismo u eri prizora (scene) i odraza (ogledala). Ušli smo polako u područje ekrana (zaslona) i mreže (network). glatka operativna površina komunikacije.Naše je tijelo posredstvom televizijske slike i samo postalo kontrolnim zaslonom. Subjekt se naglo transformirao, postao je „kompjutor na kotačima“. Umjesto potrošnje i predstavljanja- funkcionalna regulacija, solidarnost među svim elementima istog sistema, kontrola i globalno upravljanje nad društvenim složajima. U novo, pm doba ušli smo u satelitizaciju stvarnog hiperrealizam simulacije. apsolutni prostor (svemir!) simulacije. Naš se svijet polako približio onome znanstvene fantastike. U tome on vidi ireverzibilnu tendenciju prema tri stvari:a) stalno povećanoj formalnoj i operacionalnoj apstrakciji elemenata i funkcija te njihovoj homogenizaciji u jedinstveni virtualni proces funkcionalizacijeb) razmještaju tjelesnih pokreta i napora pod električnu ili elektronsku komanduc) minijaturizaciji, u vremenu i prostoru, u procesu stvarnog prostora infinitezimalne memorije i zaslona s kojima je ovaj (prostor) sada napučen.Razvoj suvremene tehnologije doveo je do toga da se pomalo gubi sfera privatnog, ali i javnog prostora. (obitelj Loud- soap opera) Arhitektura današnjice sadržana u golemim zaslonima na kojima se reflektiraju atomi, čestice, molekule u pokretu…

6

Čak i najintimniji događaji u našem životu postaju virtualnom hranom i potencijalnim materijalom za medijsko iskorištavanje… nova paradigma- društvo spektakla.A tamo gdje nema spektakla počinje opscenost. Tamo sve postaje transparentnim i odmah vidljivim, sve je izloženo grubom i neumoljivom osvjetljenju informacije i komunikacije.

Dramu alijenacije zamijenila je ekstaza komunikacije. Opscenost je prerasla u sferu puke seksualnosti. U dobu ekstaze komunikacije sve je podređeno toj komunikaciji. Glede opscenosti, pak, vruća je seksualna opscenost prijašnjih vremena zamijenjena hladnom (cool) komunikativnom, kontaktnom i motivacijskom opscenošću današnjice. Simultanost i potpuno komunikacijsko prezasićenje koje najbolje vidljivo FM radijskoj frekvencijskoj mreži, gdje se stanice miješaju do te mjere da smo suočeni s kaosom, fraktalnom razlomljenošću informacija koje više ne možemo jednostavno obuhvatiti.

Fascinacija i vrtoglavica fenomeni su koji se pojavljuju u svezi s opscenim delirijem komunikacije. B. navodi klasifikaciju igara (Rogera Caillois) : igre ekspresije (mimikria), igre natjecanja (agon), igre slučaja (alea) i igre vrtoglavice (ilynx). Naša nas suvremena, pm kultura dovodi do nestanka ovih prvih oblika ekspresije i natjecanja, prema sve većem afirmiranju oblika slučaja (rizika) i vrtoglavice. Sve su manje u igrama prisutne predstave, ogledala, izazov i dualnost, a sve više ekstaza i samotnost (pojedinačnost)- najbolje iskazana u slici čovjeka nagnutog nad kompjuter- i narcizam. Zadovoljstvo koje proizlazi iz ove paradigme ono je fascinacije, aleatoričnosti i psihoterapije. Prema Cailloisu investicija, želja, strast, zavodljivost, ekspresija i natjecanje, dio su vrućeg univerzuma svijeta. Ekstaza, opscenost, fascinacija, komunikacija, hazard, slučaj i vrtoglavica dijelovi su hladnog univerzuma.

Simulacrum i simulacijaSimulacija u pm društvu više nije predodžba nekog teritorija, već je proizvodnja pomoću modela, nečega stvarnog bez podrijetla i stvarnosti: nečeg hiperrealnog. Stvarnost se gubi kao proizvod sinteze ostvarene zračenjem kombinatorinh modela u nekom hiperprostoru bez atmosfere. Radi se o operaciji u kojoj se odvraća od svakog stvarnog proces njegovim dvojnikom. Simulacija postaje stvarnija od stvarnog. Ona je hiperrealno koje je zaštićeno od imaginarnog- koje gubi svoju referentnu funkciju-Bit je simulacije u tomu što se suprotstavlja prikazivanju.Polazi se od toga da znak više nema nikakvu vrijednost, da više nema „ontološke“ (niti bilo kakve druge) razlike između znaka i njegova referenta. Jednostavno je nestao odmak koji je postojao između stvarnosti i prikazivanja te stvarnosti. Nema više stvarnosti, postoji samo hiperrealitet civilizacije simulacruma.

Simulacija kao termin neodvojivo povezana s pojmom slike. B. nabraja uzastopne stupnjeve slike i svakome od tih stadija daje referentno značenje:1) slika je odraz zbilje- tada je slika dobra pojava i prikazivanje ima prirodu sakramenta2) slika maskira i iskrivljuje osnovnu zbilju- tada je slika zloćudna pojava i na stupnju je štetnosti magijske

prirode3) slika prikriva odsutnost osnovne zbilje- slika tada ima osobine čarolije4) slika više nije u vezi s bilo kakvom realnošću, ona je čisti vlastiti simulacrum – pripada posebnom obliku

simulacije, ovdje više nema razlike između istinitog i lažnog. Simulacija je strategija realnog, neo- relanog, nad- realnog…Slučaj obitelji Loud- gubi se jasan i referentan subjekt koji upravlja medijem. Vi se uvijek nalazite s druge strane. Nemate više dominantnu ulogu kontrole nad medijem, već on kontrolira vas!

7

Ne može se utvrditi odakle radnja potječe, tko je subjekt i čemu je usmjeren. Prelamanjem ovih polova (jedan inicijalni, a drugi terminalni), koji nisu više na taj način odredivi, dolazi do implozije. apsorpcija ekspanzivnog načina uzročnosti, diferencijalnog načina determinacije, s njezinim pozitivnim i negativnim elektricitetom.Dolazi do implozije smisla- i u ovome momentu počinje simulacija.

„Nakon orgije“Sadašnje stanje stvari B. karakterizira kao stanje „nakon orgije“. Nakon što je Moderna sa sobom donijela težnju za oslobođenjem u svim domenama- estetsko, političko, seksualno oslobođenje… prava čovjeka, žena, djece- u pm dobu smo u stanju otrežnjenja nakon svih velikih pripovijesti – emancipacijskog nasljeđa prosvjetiteljstva. „Orgiju“ i oslobođenje možemo još samo simulirati. Bez nade u zbiljsku realizaciju utopija mi ih još možemo hiperrealizirati u nekoj neodređenoj simulaciji. Nastupa fraktalni stadij vrijednosti virusni i isijavajući—vrijednost je bez referencije, isijava u svim pravcima i intervalima.Ideja napretka je nestala, ali se sam (tehnologijski) progres nastavlja. stanje metastatičkog nereda, demultiplikacije dodirom i kancerogenog razmnožavanja- koje se više ne pokorava niti genetskom kodu vrijednosti. Svjedoci smo jedne inverzije u odnosu na Modernu. Dok se u oslobođenju seksualnosti tražilo maksimum seksa uz minimum reprodukcije, danas se to obrnulo. Traži se upravo maksimum reproduktivne učinkovitosti na račun seksa.

U ovakvom društvenom okviru ekonomija postaje transekonomijom, estetika transestetikom, a seksualnost transseksualnost. Sve se više gubi iluzija metafore, koja je bila povezana s kategorijom lijepog, a prevladava paradigma metonimije, koja je virusna po svojim obilježjima.

8