MIKENA, gar. Mux~v~c, ant. grad u Argolidi, sjeveroist. Peloponez (Grčka), mitska prijestolnica Atrida,sjedište kralja Agamemnona. Nakon najvećeg uspona u drugoj pol. ← II milenija, M. postepeno gubi značenje; ← 468. razorili su je Argivljani, a u ← I st. vide se samo još ruševine drevnoga grada (→ EGEJSKA ILI KRETSKO-MIKENSKA KULTURA). S arheol. iskapanjima prvi je počeo Schliemann (1874-76). Otkrivena je gradska akropola s jakim bedemima iz ← XIV st. (kiklopski zidovi) I monumentalnim ulaznim vratima (jedna poznata kao

Lavlja vrata ). Među objektima unutar bedema ističe se kralj. palača (tipa megaron) s≫ ≪ ostacima zidnih slika, zatim dorski hram iz ← VI st. i kralj. nekropola. Dio grobova s bogatim prilozima (zlatni nakit, zlatne maske, oružje) potječe iz ← XVI st. Izvan bedema otkrivena je još jedna nekropola (1951). U podgrađu ispod akropola, koje je u helenističko doba bilo utvrđeno zidinama, otkriveni su ostaci kuća iz mikenskoga doba, grobnice s kupolama iz vremena druge mikenske dinastije (tzv. Atrejeva riznica s dugim prilaznim hodnikom, oko ← 1400), Agamemnonov heroon, tzv. Klitemnestrina grobnica i drugi objekti. Iz helenističkoga doba potječu, među ostalim, ostaci nekropole, gimnazija i teatra. U neposrednoj blizini ant. Mikene nalazi se naselje Harvati. Isti toponim susreće se u Grčkoj još na dva mjesta (u Atici). Ti toponimi, pored niza drugih u Atici, nesumnjivo su slav. podrijetla.

EGEJSKA ili KRETSKO-MIKENSKA KULTURA, naziv za kulturu otoka i obalnog pojasa kopna na području Egejskog mora u ← III i ← II tisućljeću Postojanje civilizacije na čitavom istočnomediteranskom području već prije dolaska Grka dokazano je arheol. iskapanjima na mnogim lokalitetima tog područja, osobito u Troji, Mikeni i Tirintu (Schliemann Dörpfeld), te na Kreti (Evans); iskapanja su pokazala kult. kontinuitet egejskog područja od mlađega kamenog do željeznog doba; vrhunac razvoja dosegla je e. k. u brončano doba. Nosioci predgrčke egejske civilizacije pripadali su vjerojatno predindoevr. stanovništvu Sredozemlja, koje su Grci u kasnije vrijeme nazivali različitim imenima (Karijci; Tirseni, Pelazgi); u mlađoj fazi egejske kulture javljaju se već i Grci (mikenska kultura). U kult. Slojevima pojedinih nalazišta, osobito na Kreti i u Troji, može se pratiti kontinuirani razvoj egejske kulture, a importirani predmeti iz Egipta u tim slojevima omogućuju i približno datiranje njenih razvojnih faza. Unutar toga golemog prostora može se razlikovati nekoliko kult. područja : zapadnomaloazijska, cikladska, minojska (kretska) i heladsko-mikenska kultura grč. kopna. Danas se redovito razlikuju 3 razvojne faze egejske kulture: rani period od oko ← 3000. do oko ← 2000; srednji period od oko ← 2000. do oko ← 1550; kasni period od oko ←. 1550. do oko ← 1150.

Cikladska kultura grčkog arhipelaga (nalazišta Cipar, Milos, Sifnos, Skiros) pokazuje naročita obilježja samo u svojoj najstarijoj razvojnoj fazi (druga pol. ← III tisućljeća), za koju su značajne brojne mramorne ženske figure, dane djelomice naturalistički, a djelomice shematički

(idoli u obliku violine). U kasnijim fazama cikladska je kultura najprije pod minojskim, a onda pod mikenskim utjecajem.

I zapadnomaloazijska kultura pokazuje osebujne oblike u drugoj pol. ← III tisućljeća. Tom vremenu pripadaju, među ostalim, prvo i drugo naselje u Troji, nalazište Yortan u Miziji i Thermi na otoku Lesbosu.

Minojska kultura relativno je dobro poznata s brojnih kretskih nalazišta. U srednjoj i kasnominojskoj fazi izgrađuju se kretske palače (u gradovima Knosos, Festos, Hagia Triada, Mallia), dekorirane freskama; keramika je na visokom stupnju (kamares-vaze, vaze s motivima morske flore i faune); razvija se slikovno i iz njega linearno A i B pismo (M. Ventris dešifrirao je 1952. linearno B pismo). Oko ← 1400. razrušena je palača u Knososu i od tog vremena počinje propadanje minojske kulture.

MINOS, grč. 1fliv~~, u grč. mitu, sin Zeusa i sidonske kraljevne Europe, koju je Zeus u liku bika prenio na Kretu, gdje se udala za kralja Asteriona. M. je dobio žezlo i bio poučen od samog oca Zeusa, bio je kralj na Kreti, mudar zakonodavac i osnivač kretske moći. Pod zaštitom svog ratnog brodovlja, vodio je trgovinu I održavao veze s prekomorskim gradovima. Zbog ubojstva svog sina Androgeja, nametnuo Atenjanima danak. Na Kreti mu je grč. umjetnik Dedal sagradio Labirint. Progoneći odbjeglog Dedala, našao smrt na Siciliji. Grci su vjerovali da je M. poslije smrti, zbog svoje pravednosti sudac u podzemnom svijetu ( → ANDROGEJ, → ARIJADNA, → DEDAL, → MINOTAUR, → TEZEJ ). Antički povjesničari smatrali su kralja Minosa hist. ličnošću. Iskapanja brit. arheologa Evansa na Knososu, pobudila su uvjerenje da je pronađena palača legendarnog Minosa. (Možda je m. bila titula kretskih vladara.) Iz Minosova imena izveden je i naziv minojska kultura (→ KRETA). Mit o Minosu simbolizira nekoliko pov. činjenica: - orijentalni utjecaji na kretsku kulturu (→ EUROPA), kult bika u staroj kretskoj religiji, monumentalnost kretskog graditeljstva (→ LABIRINT), -kretsko zakonodavstvo, kretska talasokracija i hegemonija na Egejskom moru, veze Krete sa Sicilijom.

KRETA, grč. Kp~~rr; [novogrč. kr'iti], otok u ist. dijelu Sredozemnog mora; sokolnim nenaseljenim otočićima ima 8336 km2 sa 456 642 st. (1971). Građen pretežno od mezozojskih vapnenaca (pojave krša). Goli planinski masivi Levká, Ídhi (s najvišim vrhom Krete, 2498 m) i Dhikti postepeno se spuštaju prema sjevernoj, dobro razvedenoj obali. Klima je sredozemna; godišnja količina oborina 400-500 mm. Prirodni je biljni pokrov gotovo potpuno uništen. Najgušće su naseljene riječne doline (gl. poljoprivredne površine) I kraj uz sjev. obalu s gradovima Iráklion, Khania, Réthimnon. Glavna je grana privrede maslinarstvo. Uzgoj agruma, vinove loze, duhana, badema. Industrija prehrambenih proizvoda. K. je po veličini i strateškomznačenju najvažniji grč. otok.

K. je u ← II tisućljeću bila centar minojske kulture, koja je otkrivena arheol. iskapanjima od poč. XX st. ( → EGEJSKA ILI KRETSKO- MIKENSKA KULTURA). Englez A. Evans otkrio je 1900. ruševine velike palače u Knososu, a nakon toga zaredala su iskapanja: talijanska (Festos, Hagia Triada), američka (Gurnia), engleska (Palaiokastron), francuska (Mallia) i dr. Otkrivena su čitava naselja, nekoliko velikih palača I mnogi drugi spomenici koji daju uvid u kulturu starih Krećana. Najveće su se palače nalazile u Knososu I Festosu. Unutrašnjost dvorana bila je ukrašena freskama i obojenim reljefima (kultni simboli, religiozne svečanosti, borbe s bikovima i druge igre, likovi morskih životinja itd.). Od religioznih simbola ističe se dvosjekla sjekira (labrys); po njoj se mitska palača kralja Minosa na Kreti i naziva labirintom. Među nalazima ističe se plastika (tzv. zmijska boginja), sitni spomenici gliptike te slikane vaze, koje obilježuju razvojne faze kretske kulture. U prvoj pol. ← II tisućljeća izrađuju se Kamares-vaze tankih stijenki od fine gline, ukrašene motivima živih boja (spirale, palmete itd.). Njihova proizvodnja prestaje oko ← 1600, a pojavljuju se vaze s naturalistički izvedenim ukrasom, koji često reproducira morsku floru i faunu (vaza is Gurnije s likom polipa). Ta je naturalistička faza kratkotrajna. Slikarstvo na vazama sve se više stilizira (»dvorski stil«), a vaze dobivaju karakteristične nove oblike. Na egip. lik. prikazima ← XV st. vide se pripadnici nekog naroda, kako nose u rukama baš takve vaze; natpis naziva taj narod Keftiu (Krećani). Ti egip. spomenici pružaju oslonac za datiranje kretskog arheol. materijala. Među kretskim spomenicima pronađen je velik broj glinenih pločica ispisanih kretskim pismenima (slikovnim, linearnim A i linearnim

B). Krećani su bili u uskoj vezi s Egiptom i Prednjom Azijom, odakle su preuzeli mnoge elemente svoje kulture, koju su onda prenijeli i na grč. kopno (mikenski period egejske kulture). Kretsko su pismo proučavali Bossert, Meriggi, Hrozný, Sundwall, Sitting i dr., bez rezultata. God. 1953. Englez M. Ventris, uz pomoć J. Chadwicka, uspio je pročitati linearno B- pismo i dokazati da je jezik sa spomenika pisanih od← XV do ← XI st. tim pismom prastari grčki (odn. predgrčki) jezik. U prvoj pol. ← II tisućljeća K. je bila jaka pomor. država i kult. središte Egejskog mora. DolaskomAhejaca i naseljavanjem Dorana, Minojsko kraljevstvo je propalo oko ← 1400. K. poslije toga nije nikad dostigla nekadašnji cvat. God. ← 67. došla je pod vlast Rima, 395-823. nalazila se u sklopu Bizanta, a 825- 951. u vlasti Arapa. Od IV križ. rata (1204) do 1645. pripadala je Veneciji, koja je tu podigla jake kolonije.Tada je bila najpoznatija pod nazivom Candia. Tur. osvajanje Krete završeno je 1718. Nakon više ustanaka (1770, 1821, 1853, 1864 -66), Turska je 1868. bila prisiljena dati otoku statut. Poslije ustanka 1897, uz intervenciju evr. sila, K. je dobila autonomiju i 1899, ustav. God. 1912. Grčka je anektirala otok, a 1913. aneksija je priznata Londonskim ugovorom.

Heladsko-mikenska kultura poprima naročite značajke u ← II tisućljeću, kad se grade palače-tvrdave u Mikeni i Tirintu, ciklopski zidovi, grobovi s kupolama (npr. »Atrejeva riznica«) i

druge građevine. Grobovi u Mikeni bogata su nalazišta zlatnog nakita, keramike, oružja itd. U mikenskoj su kulturi očiti utjecaji minojske kulture jednako u lik. umjetnosti i u umj. obrtu, a i u

preuzimanju kretskoga linearnog B pisma (arhiv u Pilosu). Za velikih seoba (tzv. seoba Dorana), oko ← 1150; srušeni su mikenski gradovi, a mikenska kultura pomalo nestaje, da ustupi mjesto grč. Kulturi željeznog doba, koja donosi nove izražajne mogućnosti i odraz je novog vremena i ukusa (geometrijski stil). Trgovačka i kult. povezanost područja egejske kulture s nekim drugim područjima prehist. Evrope omogućuje relativno i približno apsolutno datiranje pojedinih prehist. kult. slojeva na tim drugim evr. područjima.