Koncept Tranzicijske Pravde - Final
-
Upload
avdo-huseinovic -
Category
Documents
-
view
74 -
download
0
Transcript of Koncept Tranzicijske Pravde - Final
KONCEPT TRANZICIJSKE PRAVDE I SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU U BOSNI I HERCEGOVINI Alina Trkulja Septembar 2012. godine
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
2/31
Sažetak
Ovaj dosije tematizira tranzicijsku pravdu kao teorijski koncept i praktični proces usmjeren na suočavanje sa prošlošću u društvima opterećenim masovnim zločinima i kršenjima ljudskih prava. Cilj kreiranja dosijea o tranzicijskoj pravdi u Bosni i Hercegovini je pružiti pregledan i pouzdan izvor elementarnih informacija o ovoj složenoj temi, uz obilato upućivanje na postojeće primarne i sekundarne izvore, kako akademske studije, vladine izvještaje i izvještaje nevladinog sektora, tako i medijske izvore.
U uvodnom dijelu dosije se ovom temom bavi iz teorijskog ugla. Predstavljen je koncept tranzicijske pravde, osnovne definicije, njegov historijski razvoj, te ponuđeni izvori i linkovi za dalje informisanje.
Poglavlje o praksama tranzicijske pravde daje pregled osnova tranzicijske pravde u međunarodnom pravu, predstavlja glavne aktere tranzicijske pravde i tematizuje ulogu međunarodne zajednice u postkonfliktnim naporima. Potom su predstavljeni bazični mehanizmi tranzicijske pravde te ukratko iskustva nekih od zemalja u kojima su ovi mehanizmi primjenjivani.
Treće poglavlje postavlja okvire za bavljenje ovom temom u kontekstu regiona, a četvrto ‐ Bosne i Hercegovine. Nadalje, ova tematika je proširena i predstavljena kroz takozvana „četiri stuba“ tranzicijske pravde.
Za svaki od ovih mehanizama predstavljen je zakonski okvir, institucije koje se njima bave ili imaju dužnost da se njima bave prema preuzetim obavezama po međunarodnom pravu i aktima domaćeg zakonodavstva, opisan razvoj, postignuti uspjesi i istaknuti osnovni problemi kao i relevantni primarni i sekundarni izvori za dalje upoznavanje sa temom. Predstavljen je i spektar organizacija civilnog društva koje se neposredno i aktivno bave problematikom tranzicijske pravde, posebno utvrđivanjem i kazivanjem istine.
Ovi dijelovi dosijea su zamišljeni kao upute za potencijalno dalje istraživanje tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini i medijsko praćenje razvoja njenih različitih aspekata. U posljednjem dijelu dosijea nalazi se pregled korištenih izvora i druge relevantne literature.
Autorica dosijea: Alina Trkulja
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
3/31
Sadržaj Sažetak .................................................................................................................................................... 2 Sadržaj ..................................................................................................................................................... 3 1. Suočavanje s prošlošću i tranzicijska pravda....................................................................................... 4 2. Ciljevi i prakse tranzicijske pravde....................................................................................................... 7 2.1. Krivična pravda ............................................................................................................................. 7 2.2. Utvrđivanje činjenica i kazivanje istine ........................................................................................ 8 2.3. Reparacije..................................................................................................................................... 9 2.4. Institucionalne reforme.............................................................................................................. 11 2.5. Cjelovit pristup tranzicijskoj pravdi ............................................................................................ 11
3. Tranzicijska pravda u regionu............................................................................................................ 13 4. Tranzicijska pravda u Bosni i Hercegovini – gdje smo danas?........................................................... 16 4.1. Suđenja pred sudovima u Bosni i Hercegovini ........................................................................... 16 4.2. Utvrđivanje činjenica i govorenje istine ..................................................................................... 18 4.2.1. Inicijative za uspostavljanje komisija za istinu .................................................................... 18 4.2.2. Inicijative civilnog društva za utvrđivanje i promociju činjenica ......................................... 19 4.2.3. Pitanje nestalih osoba ......................................................................................................... 20
4.3. Institucionalne reforme.............................................................................................................. 21 4.4. Materijalne reparacije ................................................................................................................ 22 4.5. Simboličke reparacije: memorijali i komemoracije .................................................................... 23
5. Tranzicijska pravda i mediji ............................................................................................................... 25 Bibliografija............................................................................................................................................ 29 Preporučeni izvori: ............................................................................................................................ 30
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
4/31
1. Suočavanje s prošlošću i tranzicijska pravda
Suočavanje s prošlošću osnovna je ideja iza procesa koji nazivamo tranzicijskom pravdom. Sama ideja suočavanja s prošlošću je relativno nova, te se javila u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata i odnosila se na niz zajedničkih ciljeva koje su postratna njemačka država i pobjedničke savezničke snage postavile pred državu u nadilaženju nacističke prošlosti. U svojoj je osnovi proces suočavanja s prošlošću bio vezan uz suđenja za ratne zločine pri vojnim tribunalima u Nürnbergu i Tokiju ali i programe vezane za reparacije žrtvama nacističkog režima te različite druge procese vezane za posljeratnu denacifikaciju u Njemačkoj.1
Ovaj koncept sve više dobija na važnosti, kako krupne političke promjene ili ono što Samuel P. Huntington (1991.) naziva „trećim valom demokratizacije“ stupaju na snagu. Veliki broj zemalja Južne i Srednje Evrope i Balkana, Srednje i Južne Amerike, Južne, Sjeverne, Zapadne i Ekvatorijalne Afrike i oblasti Velikih Jezera te Jugoistočne Azije tokom posljednje tri dekade, u tranziciji od autoritarnih ka demokratskom ustroju vlasti ili od oružanog sukoba ka miru i stabilizaciji, suočavajući se sa masovnim kršenjima ljudskih prava, usvaja neke od elemenata tranzicijske pravde, razvija vlastite mehanizme i specifične aktivnosti za suočavanje s prošlošću. Upravo zbog toga što su ove promjene nazivane „tranzicijom ka demokraciji“, pravda za kojom u ovim zemljama postoje veliki zahtjevi i multidisciplinarno polje unutar kojeg se razvija, dobila je naziv tranzicijska pravda (ICTJ, 2009. str.3.).
Prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu (nadalje ICTJ) (2008, str.2) „velika je vjerovatnoća da će masovni zločini iz prošlosti sa kojima se društvo ne suočava, produbljivati društvene podjele, generirati nepovjerenje među grupama i institucijama države i sprečavati ili usporavati dostizanje sigurnosti i razvijanja društva. Nesuočavanje s prošlošću postavlja pitanje posvećenosti vladavini prava i može dovesti do ponovne pojave nasilja u različitim oblicima.“ Danas je osnova tranzicijske pravde, koja se kao koncept pojavila tokom 80‐ih i naglo razvijala tokom 90‐ih do danas, upravo ideja suočavanja s prošlošću, spoznaja da zaborav i prikrivanje masovnih kršenja ljudskih prava doprinose pojavi novih zločina za što je ilustrativan slučaj Jugoslavije 90‐tih godina i povezanosti tih događanja sa politikom „guranja pod tepih“ zločina počinjenih tokom II svjetskog rata za vrijeme Jugoslavije.2
Tokom posljednjih nekoliko dekada objavljen je značajan broj radova koji iz različitih uglova (filozofskog, pravnog, političkog, socio‐kulturnog itd.) rasvjetljavaju pitanja tranzicijske pravde i pokušavaju definirati njen teorijski okvir. Presudnu je ulogu svakako odigrala knjiga Tranzicijska pravda, koju je 2000. godine objavila Ruti G. Teitel, do danas jedna od najznačajnijih i najpriznatiijh teoretičarki tranzicijske pravde uopšte. Teitel (2004. str. 69) definira tranzicijsku pravdu kao „posebno razumijevanje pravde u razdoblju političkih promjena koju karakterizira pravosudni odgovor na zločine represivnih režima iz prošlosti.“ Kako pokazuju trendovi tranzicijske pravde u posljednjih dvadesetak godina, razumijevanje procesa tranzicijske pravde danas uključuje ne samo pravosudne mehanizame suočavanja s prošlošću i tzv. retributivnu pravdu, već i vansudske mehanizme za promociju
1 Za više izvora o suočavanju s prošlošću vidjeti Malu mirovnu biblioteku Centra za nenasilnu akciju. 2 Vidjeti: Đokić, D. 2002, The Second World War II: Discourses of reconciliation in Serbia and Croatia in the late 1980s and early 1990s, Journal of Southern Europe and the Balkans Online Volume 4, Issue 2, 2002.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
5/31
mira i stabilnosti u postkonfliktnim društvima3. Kora Andrieu (2010. str.4.) razlikuje nekoliko nivoa koje tranzicijska pravda obuhvata:
• Retributivna pravda‐ suđenja zločincima i (ponovno) uspostavljanje vladavine prava, reforma sigurnosnog sektora i pravosudnog sistema;
• Restorativna pravda: prikupljanje činjenica o prošlosti, osnaživanje žrtava4 i ponovna izgradnja zajednica kroz pomirenje i kolektivno pamćenje5;
• Društvena pravda: prevazilaženje ekonomskih, političkih i društvenih nepravdi koje su doprinijele konfliktu i definiranje osnova pravednog, stabilnog društva kroz reparacije, materijalne i simboličke, programe afirmativne akcije, rodno senzitivan pristup, razvoj6 itd.
Definicija tranzicijske pravde koju je ponudio Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu (2010, str.1), vjerovatno najvažniji izvor informacija o tranzicijskoj pravdi i njenim pojavnim oblicima širom svijeta, naglasak stavlja upravo na restorativni aspekt tranzicijske pravde:
„Tranzicijska pravda je reakcija na sistematska ili masovna kršenja ljudskih prava. Ona traži priznanje za žrtve i promociju mogućnosti stvaranja trajnog mira, pomirenja i demokracije. Tranzicijska pravda nije posebna vrsta pravde, već pravda prilagođena društvima koja su u procesu transformacije nakon perioda izraženih kršenja ljudskih prava. U nekim se slučajevima ova transformacija dešava naglo, a u drugima one mogu trajati i decenijama.¨7
Izvještaj Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija iz 2004. godine definira tranzicijsku pravdu kao „cijeli dijapazon procesa i mehanizama povezanih sa pokušajima jednog društva da stane u kraj naslijeđu masovnih zločina iz prošlosti, da bi se utvrdila odgovornost, uspostavila pravda i postiglo pomirenje.“8 Pomak ka restorativnom aspektu tranzicijske pravde vidi se u novoj i izuzetno važnoj riječi koja se pojavljuje u ovoj definiciji i sve više nalazi svoje mjesto u ciljevima tranzicijske pravde među recentnim teoretičarima i teoretičarkama: pomirenje.
3 Vidjeti: A Huyse, L. (2000): ‘Pravda posle tranzicije’ (odlomak). Reč, 57.3 131‐142.; ICTJ Peace versus Justice‐ a false dilemma / Mir naspram pravde: lažna dilema 4 Žrtve su osobe koje su "individualno ili kolektivno pretrpjele štetu, uključujući i fizičke ili mentalne povrede, emocionalnu patnju, ekonomski gubitak ili znatno umanjenje njihovih temeljnih prava." Ova definicija uključuje i "članove uže porodice ili osobe uzdržavane od žrtve ili osobe koje su pretrpjele štetu pri pomaganju žrtvama u nevolji ili u spriječavanju viktimizacije." Definicija na osnovu UNGA Deklaracije o osnovnim principima i zloupotrebe moći. 1985. A/RES/40/34 5 Vidjeti : Christie, N. (2005) Restorativna i retributivna pravda u kontekstu rata i ratnih zločina. 6 Pod „razvojem“ (development) se prije svega misli na poboljšanje socio‐ekonomskih uslova u kojima žive pojedinci i grupe unutar jednog društva, na način na koji su definirani u Međunarodnoj konvenciji o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima ( 1966 ) ali i drugim dokumentima međunarodnog prava. Milenijumski razvojni ciljevi (MDGs), definirani i usvojeni od strane UN‐a u dokumentu pod nazivom Milenijumska deklaracija Ujedinjenih Nacija iz 2000 godine, su slijedeći: Iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi, postizanje univerzalnog osnovnog obrazovanja, promovisanje jednakosti polova, smanjenje smrtnosti kod djece, poboljšanje zdravlja majki, borba protiv HIV/AIDS, malarije i drugih oboljenja, obezbjeđenje ekološke održivosti i stvaranje globalnog partnerstva za razvoj. O razvoju u Bosni i Hercegovini vidjeti: Izvještaj o napretku BiH o ostvarivanju milenijumskih razvojnih ciljeva 2010, UNDP, BiH 7 Više informacija o konceptu i definicijama tranzicijske pravde vidjeti u Kritz, N. (Ur). Transitional Justice: How Emerging Democracies Reckon with Former Regimes, Washington, DC: US Institute for Peace Press, 1995; A. McAdams, ed. Transitional Justice and the Rule of Law in New Democracies (Notre Dame, IN: University of Notre Dame Press, 1997); R. Teitel, Transitional Justice (New York: Oxford University Press, 2002); Dinah L. Shelton (Ur.) , Transitional Justice, The Encyclopedia of Genocide and Crimes Against Humanity, Woodbridge, Macmillan Reference USA. Vol.3 2004: 1045‐1047. 8 Vladavina prava i tranzicijska pravda u konfliktnim i postkonfliktnim društvima; S/2004/616, August 23, 2004
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
6/31
Pomirenje podrazumijeva učešće kako žrtava tako i onih koji su odgovorni za počinjene zločine i to je, prema Kori Andrieu jedna od osnovnih pretpostavki restorativnog aspekta tranzicijske pravde. Ona te pretpostavke definira na slijedeći način: „Zločin nije primarno kršenje zakona, već sukob među individuama koji im nanosi štetu, utiče na zajednicu u cjelini ali i na počinitelja zločina. Krivična pravda bi trebala da se usmjeri više na pomirenje među različitim stranama i ispravljanje počinjenog zla nego na prosto kažnjavanje počinitelja. Proces pravde bi trebao da uključi žrtve, počinitelje i njihove zajednice u cjelini“ (2010. str. 5.).
Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih Nacija (2009. str. 4, pasus 3) potvrđuje ovaj pristup ističući da pravda nije samo pravosudna i retributivna, usmjerena na kažnjavanje kroz pravičan sudski postupak protiv onih koji su izvršili zločine, već prije svega restorativna i preventivna, usmjerena ka osiguravanju pravnog lijeka za žrtve i ukidanju nekažnjivosti, kao i tome da se osigura da svi ljudi unutar društva u tranziciji prihvate prošlost i žive u miru i sigurnosti u kohezivnim, pluralističkim demokratskim društvima. Kako Andrieu (2010. str. 4) piše, u teorijskom ali i praktičnom smislu, tranzicijska pravda se zaista pomjerila od retributivne pravde ka restorativnoj. U posljednje vrijeme sve veći broj teoretičara i teoretičarki nudi argumente za proširivanje obima tranzicijske pravde kroz naglasak na društveni aspekt tranzicijske pravde koji treba da doprinese i ukupnom razvoju, te uspostavljanju socijalne i ekonomske pravde.9
U narednom će poglavlju biti više govora o specifičnim mehanizimima tranzicijske pravde ‐ na čemu su zasnovani, kako su primijenjeni u različitim zemljama koje nastoje prevladati prošlost okrećući se ka sjećanju, pomirenju i priznanju žrtava umjesto prikrivanju i zaboravu.
9 Louise Arbour, Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija je 2006. godine održala predavanje na temu ekonomske i socijalne pravde za društva u tranziciji objavljeno godinu dana kasnije, vidi “Economic and social justice for societies in transition”, New York University Journal of International Law and Politics, vol. 40, No. 1; Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu je 2009. godine objavio izuzetno važan zbornik radova na temu povezanosti tranzicijske pravde i razvoja: De Greiff, P. i Duthie, R. (Ur.) 2009. Transitional Justice and Development: Making Connexion, New York, Social Science Research Council & ICTJ. Svjetska banka je u aprilu 2011. godine objavila svoj Izvještaj o svjetskom razvoju, koji po prvi put u središte svoje analize sukoba stavlja masovna kršenja ljudskih prava i tranzicijsku pravdu i dovodi ih u vezu s razvojem i sigurnošću.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
7/31
2. Ciljevi i prakse tranzicijske pravde
Kao što vidimo i iz ranije predstavljenih definicija koncepta, ciljevi tranzicijske pravde su dosta ambiciozni, i uključuju razvoj demokracije, „izliječenje“ žrtava, sveobuhvatne transformacije, pomirenje, kao i regeneraciju cijelog društva nakon masovnih zločina počinjenih u prošlosti. Konkretni koraci na putu ka postizanju ciljeva tranzicijske pravde usmjereni su na individualna prava žrtava te na kolektivne dužnosti same države onako kako su definirane u međunarodnom pravu.
Ova prava su: (1) Pravo na pravdu/Zadovoljenje pravde (The Right to Justice), (2) Pravo na istinu/Pravo na poznavanje činjenica (The Right to Know), (3)Pravo na reparaciju/odštetu (The Right to Reparation), (4) Pravo na osiguranje preduvjeta da se zločini neće ponoviti (The Guarantee of Non‐ Reccurrence).10 Dakle, tranzicijska pravda se oslanja na međunarodni sistem zaštite ljudskih prava. Države unutar kojih su se u prošlosti odvijala sistematska kršenja ljudskih prava imaju obavezu, ne samo da ih zaustave, već i da se pobrinu za to da se takve vrste zločina ne ponove, u skladu sa propisima na koje su se obavezale ratifikacijom pojedinih međunarodnih sporazuma, a čiji se relevantni dijelovi odnose i na tranzicijsku pravdu.
Na ovim obavezama i pravima počivaju do danas razvijena tzv. četiri mehanizma ili „stubovi“ tranzicijske pravde: krivična pravda, utvrđivanje činjenica i kazivanje istine o zločinima, institucionalne reforme, te materijalne i simboličke reparacije. Ovi mehanizmi, kako ćemo nadalje detaljnije vidjeti, uključuju niz političkih, ekonomskih, kulturalnih, socioloških i psiholoških akcija: suđenja ali i kolektivnu amnestiju, reforme pravosudnih institucija, osnivanje novih institucija, donošenje zakona u skladu sa zahtjevima tranzicijske pravde, osnivanje komisija za istinu i pomirenje, traženje nestalih, provjeru i zabranu obnašanja javnih funkcija svim grupama (lustracija) i pojedincima (vetting) za koje postoji opravdana sumnja da su kršili ljudska prava tokom prošlog režima ili sukoba, dostupnost policijskih i vladinih dokumenata široj javnosti, javna izvinjenja, memorijale, kompenzacije i reparacije, revidiranje historiografije itd. 2.1. Krivična pravda
Krivična pravda je zasnovana na obavezi država da putem pravičnog postupka procesuiraju i kazne odgovorne za kršenje prava. Podrazumijeva utvrđivanje individualne krivične odgovornosti za počinjene zločine i sudsko procesuiranje ratnih zločina i drugih krivičnih djela po osnovi međunarodnog humanitarnog prava. Svoje početke ima u Nirnberškom procesu i procesu u Tokiju i zasniva se na istim pretpostavkama: „da je neophodno stati u kraj nekažnjivosti, da su mir i pravda neraskidivi i da je neophodno međunarodne odnose zasnivati na određenim moralnim i pravnim principima“ (Andrieu, 2010. str. 5). Insistiranje na suđenjima zasnovano je na uvjerenju da nijedan drugi mehanizam tranzicijske pravde nema tako veliki uticaj na pojedince, udruženja žrtava i društvo u cjelini u smislu dostizanja
10 Principe protiv nekažnjivosti krivaca za masovna kršenja ljudskih prava (Principles agains Impunity) predložio je profesor Joinet 1997. godine (E/CN.4/Sub.2/1997/20/Rev.1, Annex II) i prema njemu se nazivaju Joinetovi principi. Nadopunio ih Prof. Orentlicher 2004. godine (E/CN.4/2005/102/Add.1). UN‐ovo Vijeće za ljudska prava ih je zabilježilo u svojoj rezoluciji 2005/81 21. aprila 2005. godine, čime su postali dio međunarodnog prava.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
8/31
osjećaja pravde i uvjerenja da sistem funkcionira, što je jedan od preduvjeta za vraćanje povjerenja građana i građanki u institucije i sprečavanje ponavljanja zločina.11
Suđenja pored kažnjavanja imaju širu svrhu: objavljivanje detaljnih narativa o zločinima u prošlosti, dokumentiranje historije za buduće generacije, davanje prostora žrtvama da se njihov glas čuje, jačanje vladavine prava i promocija pomirenja na samom terenu.12 To je zapravo najviše primjenjivan pristup suočavanju s prošlošću i danas se ostvaruje na međunarodnom nivou pri Međunarodnom tribunalu za Jugoslaviju (osnovanom 1993.), Međunarodnom tribunalu za Ruandu (osnovanom 1995.) i Međunarodnom krivičnom sudu (osnovanom 2002. godine) i na nacionalnom nivou pri lokalnim sudovima koji mogu biti tzv. hibridni13 ili domaći sudovi.
Mnogi autori su argumentirali da međunarodni sudovi teško mogu da doprinesu ranije spomenutim širim ciljevima, prije svega zbog geografske, kulturne i proceduralne udaljenosti od žrtava, zbog percepcije suđenja kao ispolitiziranih, visokih troškova suđenja, komplikovanih, jako dugih i žrtvama često nerazumljivih procedura, a ponajviše zbog njihove fokusiranosti na počinitelje a ne na žrtve.14 Osim toga, duboko rašireno uvjerenje da su sudski utvrđeni fakti najrelevantniji za utvrđivanje i kazivanje istine koja će podupirati proces tranzicijske pravde, pokazuje se kao netačno jer, kako ćemo kasnije vidjeti, među onima kojima je tranzicijska pravda usmjerena, percepcija sudskih činjenica kao neprikosnovene istine nerijetko izostaje.
Pravosudne mjere teško mogu biti dovoljne za ostvarenje ukupnih ciljeva tranzicijske pravde, jer je pojava „nepotpune pravde“ i „nekažnjivosti“ zapravo opšta karakteristika svih država i društava u tranziciji s obzirom na to da nerijetko počinilaca i njihovih žrtava ima na hiljade. To pokazuje da su, čak i da su sudovi u stanju da osude sve one koji zaslužuju kaznu i da faktografski utvrde sve okolnosti vezane za pojedinačne zločine, druge i drugačije inicijative neophodne za ponovno uspostavljanje povjerenja i ostvarenje sveobuhvatnih ciljeva tranzicijske pravde. 2.2. Utvrđivanje činjenica i kazivanje istine
Utvrđivanje činjenica i kazivanje istine zasnovano je na „Pravu na istinu“15 koje se, kako se navodi u izvještaju Pogled u prošlost kao put prema budućnosti (2012. str. 9):
“odnosi na nastajuće norme koje obavezuju države da žrtvama i članovima porodica omoguće pristup relevantnim činjenicama o kršenjima ljudskih prava tokom sukoba. U njegovom najužem obliku, riječ je o pravu pojedinca da zna sudbinu voljene osobe. U najširem značenju, ono je postavljeno kao kolektivno pravo na poznavanje i podučavanje historije koja nije revizionistička, kao i pravo pojedinca da otkrije istinu o svim grubim kršenjima ljudskih prava u vlastitoj ili u prošlosti svojih srodnika. “
11Prijedlog teksta Državne strategije za tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini ( 2012. str. 15. ). 12 Vidjeti: Kerr, R, and Mobekk E., 2007, Peace and Justice: Seeking Accountability After War, Cambridge: Polity Press str. 43. 13 Hibridni sudovi su u osnovi domaći sudovi koji imaju internacionalnu komponentu i osnovani su u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Sierra Leoneu, Istočnom Timoru, Kambodži, Iraku i Lebanonu. Međunarodna je komponenta najčešće personalizovana, oličena u prisustvu stranih sudija ali i tužilaca. 14 Vidi: Valji, N.«Trials and TRCs: Seeking Accountability in the Aftermath of Violence», in Hinze, D. (Ur.), 2009, Handbook on Human Rights Activities, Berlin: Friedrich‐Ebert‐Stiftung 15 Vidi: UN Office of the High Commissioner for Human Rights (2009): The right to the truth. A/HCR/12/19 (pdf)
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
9/31
Jedan od načina da se dođe do ovih ciljeva je formiranje tzv. komisija za istinu. Prema Andrieu (2010, str. 10), moment nastanka retributivne pravde zapravo je osnivanje Južnoafričke Komisije za istinu. Ova komisija počiva na participativnom modelu i njeguje pomirenje kroz javni dijalog i priznanje, što je glavna karakteristika jednog od dva modela komisija za istinu. U fokusu ovog mehanizma tranzicijske pravde su žrtve i priznanje njihovog stradanja, i to, između ostalog, putem osiguravanja platforme za javno slušanje iskustva žrtava. Komisije za istinu formirane prema drugom modelu, poput komisija za istinu u Guatemali, Salvadoru i Istočnoj Njemačkoj, djeluju kao tijela za utvrđivanje činjenica sa jasnim ciljem da potaknu reinterpretacije događaja iz prošlosti i utvrde kolektivno sjećanje.
Ciljevi komisija za istinu su raznoliki, ali u pravilu ambiciozni: utvrditi činjenice o kršenjima prava, o političkim i društvenim okolnostima koje su dovele do njih, kao i o posljedicama kršenja prava; doprinijeti ispunjavanju prava i potreba žrtava; stvoriti kulturu institucionalne odgovornosti i reformi, doprinijeti sprečavanju ponavljanja zločina i kršenja prava, unaprijediti mogućnost pomirenja i umanjiti sukobe iz prošlosti, informirati javnost o nalazima i osigurati priznanje nanijetih nepravdi.16 Kako navodi Toma, u odnosu na druge mehanizme, njihova posebnost je što se osnivaju u zemljama gdje su počinjeni zločini od strane državnih vlasti i što relativno brzo (u razdoblju do tri godine) svoj rad moraju okončati završnim izvješćem koje sadrži nalaze o prošlosti i preporuke za budućnost. „Ova su tijela usredotočena na prošlost i to blisku – događaji iz davne prošlosti ne spadaju u predmet istrage komisija jer one svoje zaključke izvode iz saslušanja žrtava i svjedoka. Komisije istražuju obrasce najtežih kršenja ljudskih prava, a ne pojedinačne incidente i uglavnom se bave zločinima čija je posljedica velik broj žrtava.“ (2009, str.1. )
U kontekstu utvrđivanja činjenica nisu nevažni i napori koje u tom smislu čine inicijative civilnog društva, posebno kada od strane državnih institucija slične inicijative izostaju ili se razvijaju sporo, zbog političkih ograničenja, nemogućnosti iznalaženja kompromisa ili naprosto manjka volje vladajućih elita da se istina utvrdi. Kako Bickford navodi: „U ovakvim kontekstima, nezvanične inicijative predstavljaju jake alternative i mogu biti viđene kao legitimniji izbor u procesu traganja i otkrivanja istine o prošlosti“.17 2.3. Reparacije
Reparacije18 su materijalne i nematerijalne metode kojima se na direktan ili indirektan način vraća dostojanstvo žrtvama, vrši javno priznanje njihovog stradanja, njihovo osnaživanje, deviktimizacija i resocijalizacija. Ove metode su zasnovane na obavezi država da osiguraju adekvatan pravni lijek i zadovoljenje zbog kršenja prava u prošlosti.19 Kako se navodi u
16 Vidi: Hayner B. P. 2011 ( 2 izdanje) , Unspeakable Truths, Routledge, London, str. 20‐ 26. ;Bogdan Ivanišević, Komparativna studija o efektima komisija za istinu, ICTJ, 2009; Dragan Popović, Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, UNDP, 2009. 17 Vidi: Bickeford, L., Nezvanične inicijative za utvrđivanje i kazivanje istine. Fond za humanitarno pravo 18 Za definicije i opširnije informacije o reparacijama vidi: Brett S., Bickford L., Ševčenko L., Rios M., 2007, Memorialization and Democracy, State Policy and Civic Action, ICTJ, UN Special Rapporteur Mr. M. Bassiouni Ch., Final Report (2000): The right to restitution, compensation and rehabilitation for victims of gross violations of human rights and fundamental freedoms. (pdf ) Feyter, K.,Parmentier S./Bossuyt M./Lemmens P. (Ur.): Out of the Ashes ‐ Reparation for victims of gross and systematic human rights violation. Intersentia, Antwerpen – Oxford; Maiese, M. (2003): The Imporance of Compensation 19 Vidjeti više u: Verdeja, E, 2008, A Critical Theory of Reparative Justice, Constellations, 15: 2, pp. 208‐222
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
10/31
Vodiču kroz reparacije (Vodič): „one imaju za cilj vraćanje dostojanstva žrtvama i stvaranje uslova za njihovu reintegraciju u društvo. Za žrtve zločina i drugih kršenja ljudskih prava, predstavljaju konkretan izraz priznavanja patnje kroz koju su prošle i koja još uvijek traje. One doprinose osjećaju društvene solidarnosti putem priznavanja žrtava kao ljudskih bića i kao jednakopravnih građana“ (2006. str.7). Veći broj eksperata smatra da su iz perspektive žrtava te metode najvažniji mehanizam tranzicijske pravde, jer se na direktan način tiču žrtava (Andrieu, 2010. str. 15.). Dokument Ujedinjenih Nacija “Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja ljudskih prava i povreda međunarodnog humanitarnog prava“20 razlikuje pet kategorija reparacija: 1. obeštećenja (kompenzacije), 2. restituciju, 3. rehabilitaciju, 4. različite oblike zadovoljenja i 5. garanciju neponavljanja.
Obeštećenja podrazumijevaju ono što znamo pod nazivom materijalne reparacije‐ kvantifikaciju materijalnih i nematerijalnih povreda i njihovu nadoknadu u novčanim sredstvima. One se provode putem administrativnih odluka koje proizlaze direktno iz propisa (zakoni, podzakonski i drugi opšti akti) neke države, ili sudskih odluka na osnovu tužbi koje podižu žrtve ili njihove porodice.
Restitucija podrazumijeva različite aktivnosti, poput vraćanja oduzetih prava građanima, fizički i održivi povratak i druge aktivnosti čiji je cilj vraćanje u situaciju koja je prethodila kršenjima prava, a rehabilitacija se odnosi na medicinsku, psihološku, pravnu i socijalnu pomoć.
Različiti oblici zadovoljenja ogledaju se kroz različite simboličke forme. Često se nazivaju simboličkim reparacijama. To su mjere vlasti preduzete sa ciljem da se na simboličan način prizna istina o zločinima i kršenjima ljudskih prava u prošlosti. U simboličke reparacije spadaju memorijali (spomen obilježja i memorijalni centri), izvinjenja, te komemoracije i pomeni žrtvama. One stoje u čvrstoj vezi sa utvrđivanjem činjenica jer, kako se navodi u Vodiču kroz reparacije, „priznavanje činjenica o nedjelima iz prošlosti i odgovornosti države može biti potpuno i iskreno jedino ako ima oblik zvaničnog i javnog obraćanja žrtvama, bilo pojedinačno ili kolektivno“ (Fond za humanitarno pravo, 2006, str.12). Tako je recimo predsjednik Čilea Patrisio Ajlvin nakon objavljivanja čileanskog Izvještaja o istini, preko nacionalne televizije uputio porodicama žrtava dirljivu molbu za izvinjenje i oproštaj a potom poslao po jedan primerak izveštaja porodicama svake od žrtava navedenih u izvještaju, uz pismo u kojem je naznačen broj strane na kojoj se pominje njihov slučaj.21
Garancija neponavljanja odnosi se na postupke osiguranja kojima će se garantovati da se u budućnosti neće ponoviti kršenja prava: demobilizacija, raspuštanje paravojnih formacija, uništavanje oružja, civilna kontrola nad službama bezbjednosti, kao i reforma institucija o kojoj će više riječi biti u narednom dijelu.22
20 UN High Commissioner for Human Rights (2003): The right to a remedy and reparation for victims of violations of international human rights and humanitarian law. 21 "Discurso de S.E. el Presidente de la Republica, Don Patricio Aylwin Azocar, al dar a Conocer a la Ciudadania el Informe de la Comision de Verdad y Reconcitacion", 4. mart 1991; objavljen je na engleskom jeziku kao "Statement by President Aylwin on the Report of the National Commission on Truth and Reconciliation" u Kritz, Transitional Justice, 3. knjiga, str. 169‐173. 22 Definicije prema : Rezolucija Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (A/RES/60/147, 21 March 2006)
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
11/31
2.4. Institucionalne reforme
Institucionalne reforme počivaju na obavezi država da preduzmu sve neophodne mjere kako bi spriječile ponavljanje kršenja prava građana/ki i predstavljaju uspostavljanje institucija koje su vjerodostojan garant da se zločini iz prošlosti neće ponoviti i u koje će građani i građanke imati povjerenje. Pod institucionalnim reformama se prvenstveno misli na reforme pravosuđa i institucija sigurnosti, kao i na donošenje novih zakona, strategija i sl. koje će olakšati i ubrzati proces dostizanja pravde i pomirenja.23
Kako se navodi u Vodiču kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, (2010. str. 26.) jedan od prvih koraka u pravcu reforme institucija je profesionalizacija javne administracije. Ona se svodi na provjeravanje kapaciteta i integriteta zaposlenih u institucijama i onih koji će se u njima zapošljavati u budućnosti. Profesionalizacija javne administracije provodi se kroz procese ocjenjivanja integriteta i kapaciteta službenika koji imaju namještenja u javnim institucijama, tj. ocjenjivanja da li su podobni da i dalje imaju zaposlenje u javnoj administraciji, kao i procese reimenovanja kada se na sve pozicije u određenoj instituciji prijavljuju svi zainteresovani, kao i dojučerašnji uposlenici. Naglasak se posebno stavlja na tzv. lustraciju/vetting‐ provjeru i zabranu obnašanja javnih funkcija svim grupama/pojedincima za koje postoji opravdana sumnja da su kršili ljudska prava tokom prošlog režima ili sukoba.24 2.5. Cjelovit pristup tranzicijskoj pravdi
Cjelovit pristup tranzicijskoj pravdi podrazumijeva kombinaciju navedenih mehanizama i prepoznaje da niti jedna od ovih mjera zasebno nikada neće omogućiti osjećaj da je poglavlje stravične prošlosti zatvoreno i adekvatno ispraviti povrede iz prošlosti (Andrieu, 2010. str.3). Važnost cjelovitog, sveobuhvatnog pristupa tranzicijskoj pravdi prema iskustvima u posljednje dvije decenije, ponajviše zbog kompleksnosti problema iz prošlosti sa kojima se društva u tranziciji nakon opsežnih kršenja ljudskih prava suočavaju, ističe ICTJ:
„Bez napora za utvrđivanje činjenica i kazivanje istine ili reparacija, kažnjavanje manjeg broja počinilaca zločina može biti viđeno kao politička odmazda. Kazivanje istine, bez napora da se počinioci kazne i sprovedu institucionalne reforme, može biti viđeno kao prazne riječi. Reparacije koje nisu u vezi sa kazivanjem istine i kažnjavanjem počinilaca, mogu biti viđene kao‐ ’krvavi novac’ plaćanje za šutnju žrtava i socijalni mir. Jednako tako, reforma institucija bez pokušaja da se zadovolje legitimni zahtjevi žrtava za pravdom, istinom i reparacijama, ne samo da je neefikasna sa stajališta odgovornosti, već će vrlo vjerovatno i sama za sebe biti neuspješna.“ (2009. str.2.):
Da zaključimo, tranzicijska pravda je u svojoj osnovi zapravo institucionalizirano suočavanje s prošlošću u društvima koja su u procesu prevazilaženja naslijeđa različitih oblika masovnih kršenja ljudskih prava, bilo tokom autoritarnih režima ili tokom oružanih sukoba, no jednako tako ona obuhvata i niz neinstitucionaliziranih aktivnosti usmjerenih ka pomirenju i suočavanju s prošlošću. Ona je proces kojim se nakon traumatičnih iskustava iz prošlosti teži uspostaviti demokraciju, izgraditi mir i ostvariti pravdu za sve kroz niz različitih mehanizama
23 Vidi: Vodič kroz tranzicijsku pravdu (2010. str.16). 24 Inicijative koje su sprovedene u BiH baziraju se na principu utvrđivanja individualne odgovornosti za kršenja ljudskih prava, kod kandidata za javnu funkciju ili za mjesto koje uključuje vršenje javnih ovlaštenja.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
12/31
koji su međuzavisni i dopunjavaju se. Njihova primjena zavisi od konteksta, prirode kršenja prava u prošlosti ali i same tranzicije. Da tranzicijska pravda itekako zavisi od konteksta potvrđuje i ICTJ kada ističe da „(s)uštinski, ne postoji jedinstvena formula za suočavanje s prošlošću obilježenom masovnim kršenjima ljudskih prava. Svi su pristupi tranzicijskoj pravdi zasnovani na fundamentalnom vjerovanju u univerzalna ljudska prava. Ali, na kraju, svako društvo bi trebalo, zapravo moralo, odabrati vlastiti put“ ( 2009. str.4.).
U narednom dijelu biti će tematizirana tranzicijska pravda u kontekstu regiona i posebno Bosne i Hercegovine, ponajviše kroz dostignuća ali i probleme i prepreke za uspostavljanje efikasnih mehanizama tranzicijske pravde i cjelovitog pristupa tranzicijskoj pravdi. Svaki od mehanizama i njegova primjena i u BiH će biti pojašnjeni unutar zasebnih poglavlja koja slijede.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
13/31
3. Tranzicijska pravda u regionu
Cijeli region jugoistočne Evrope, od početka devedesetih godina je u svojevrsnoj tranziciji. Proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 1991. godine bilo je početak tzv. raspada Socijalističke federativne republike Jugoslavije, i početak promjene političkog sistema koji prate tri velika oružana sukoba: u Hrvatskoj (1991‐1995), Bosni i Hercegovini (1992‐1995) i na Kosovu (1998‐1999). Uz to su vođena još tri sukoba manjih razmjera, u Sloveniji (juni‐juli 1991) i u Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji (januar‐avgust 2001; u daljem tekstu „Makedonija“). Navedeni sukobi su bili u znaku teških kršenja ljudskih prava i ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a neki od njih naročito su povezani s terminom „etničko čišćenje“25. Veliki broj žrtava je do danas ostao bez naknade ratne štete, a ogroman broj počinilaca je još uvijek na slobodi. Zahtjevi za pravdom se ne smanjuju, ali istovremeno tranzicijska pravda u regionu nailazi na mnoštvo ozbiljnih prepreka, ponajviše zbog toga što se zapravo vlasti nikada nisu u potpunosti ogradile od zločina počinjenih tokom devedesetih godina.
Kako je navedeno u recentnom Izvještaju komesara za ljudska prava Vijeća Evrope (2012, str.10), koji tematizira poslijeratnu pravdu i trajni mir u bivšoj Jugoslaviji, „zaostavština nasilne prošlosti još uvijek lebdi nad regijom i ugrožava potpuno uživanje ljudskih prava, demokraciju i vladavinu zakona. Nedostatak političke vizije, a donedavno i nedostatak riješenosti država da se bave kršenjima ljudskih prava u prošlosti, dovodi do individualnog traganja hiljada žrtava za istinom i naknadom štete, kao i neuspjeha domaćih sudskih postupaka o ratnima zločinima“ .
Na regionalnom nivou je najveću ulogu kada je u pitanju retributivna pravda odigrao Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju (MKSJ), ustanovljen 1993. godine Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija br. 827. Tribunal se prvenstveno bavi liderima koji su najviše rangirani i osumnjičeni da su odgovorni za zločine koji su u nadležnosti Tribunala a to su, prema Statutu MKSJ, teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini. Predmete protiv srednje i niže rangiranih osumnjičenih MKSJ prenosi na nadležne nacionalne pravosudne strukture u regionu, uz veliku podršku lokalnim sudovima koji do završetka njegovog rada, predviđenog do 31.12.2014. godine, trebaju da postanu sposobni da u cjelini preuzumu zahtijevan zadatak procesuiranja ratnih zločinaca.26 Ipak, da li će to biti datum zatvaranja suda ovisi od dinamike rješavanja preostalih predmeta.
Naime, Tribunal u Hagu podnio je optužnice protiv 161 osobe i sve su privedene licu pravde što je kuriozitet u međunarodnoj praksi. Sudski postupci su okončani za 126 osoba, a za njih 35 oni su još u toku. U postupcima koji su završeni od 126 optuženih lica 13 ih je oslobođeno, protiv 64 je izrečena kazna, 13 je proslijeđeno u domaću jurisdikciju Bosne i Hercegovine,
25 Vidjeti: Dražen, P. „Ethnic cleansing – An attempt at methodology“, 5 European Journal of International Law (1994), str. 342‐359. 26 Transfere predmeta prati i Tribunalova obuka ljudi iz pravne struke u bivšoj Jugoslaviji, konkretno kroz projekat „Pravda i ratni zločini“: Projektom je obučeno više od 800 pravnih praktičara, razvijen je novi plan i program o međunarodnom krivičnom pravu, prevedeno je više od 60.000 transkripata na lokalne jezike, zaposleno je 30 mladih stručnjaka koji će pomoći domaćim sudskim institucijama u oblasti ratnih zločina te pokrenut e‐learning portal koji je okončan u oktobru 2011.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
14/31
Hrvatske i Srbije, a 36 optužnica je ili povučeno ili su optuženi preminuli.27 Za praćenje zatvaranja Tribunala veoma je bitna i fukcija Rezidualnog mehanizma za međunarodne krivične sudove u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji.28
Među najvećim uspjesima Tribunala navodi se činjenica da su do 2012. godine glavni akteri poput Slobodana Miloševića, Biljane Plavšić, Radovana Karadžića, a sada i Ratka Mladića izvedeni pred Tribunal, mada sa druge strane postoje prigovori da je to učinjeno prekasno.29 Nadalje, jedan od velikih uspjeha Tribunala je rodno zasnovan pristup suđenjima za ratne zločine. Seksualno nasilje i porobljavanje je prvi put priznato kao zločin protiv čovječnosti i kao teško kršenje Ženevske konvencije o zaštiti civila tokom rata.30 Kao reakcija na prigovore o nedovoljnoj upoznatosti javnosti i nedovoljnom prihvatanju MKSJ u regionu, razvijen je regionalni Outreach program.31
Iako je sudska dokumentacija izuzetno relevantna za utvrđivanje istine, istraživanja i praksa pokazuju da se sa većim brojem dokaza i presuda, sve više i jače javlja poricanje i negiranje zločina. Ilustrativni su rezultati istraživanja objavljeni u izvještaju iz 2010. godine‐ Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti‐specijalni izvještaj32 koji pokazuju da se tek nešto više od polovine ispitanika slaže sa konstatacijom da dokumentacija međunarodnih sudova, Haškog Tribunala i Međunarodnog suda pravde, predstavlja najbolji osnov za raspravu o tome šta se događalo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Dijametralno suprotni stavovi se čitaju prema etničkom kriterijumu: dok se sa tom tvrdnjom slaže 83,4 posto pripadnika Bošnjačkog naroda, sa istom se tvrdnjom slaže samo 26,5 posto pripadnika Srpskog naroda (2010. str. 23). Ovakva percepcija dodatno potvrđuje neophodnost razvijanja cjelovitog pristupa tranzicijskoj pravdi i njenog restorativnog aspekta u Bosni i Hercegovini.33
U skorije vreme organizacije civilnog društva pokrenću alternativne načine utvrđivanja istine, kao što su metode koje primjenjuju centri za utvrđivanje činjenica: Istraživačko dokumentacioni centrar u Sarajevu, Fond za humanitarno pravo iz Srbije te Documenta iz Hrvatske. Ove organizacije inače proces razvoja tranzicijske pravde u cijelom regionu redovno prate kroz iscrpne izvještaje o razvoju tranzicione pravde u bivšim jugoslavenskim
27 UN ICTY, Key Figures of ICTY Cases, 13.1.2012, www.icty.org/sections/TheCases/ KeyFigures. 28 Mehanizam za Ruandu je već osnovan, a osnivanje Rezidualnog mehanizma za bivšu Jugoslaviju se očekuje 1 jula 2013 godine. On će se u manjem obimu baviti pitanjima vezanim uz naslijeđe MKSJ kao što su žalbe na predmete, odluke o prijevremenom puštanju na slobodu, upravljanje arhivom, sudska komunikacija sa sudovima u bivšoj Jugoslaviji u smislu izmjene zaštitnih mjera, ustupanja dokaza itd. 29 Za opsežnu analizu percepcije rada MKSJ u Bosni i Hercegovini vidi: Orentlicher F. D., 2011. Da neko ko je kriv bude kažnjen: Efekti međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini, Fond otvoreno društvo, Sarajevo. 30Medijski izvori: Karup‐Druško, Dž. Suočavanje: silovanje kao ratni zločin, Pravda u Tranziciji br.3. Silovanje kao ratni zločin historijsko dostignuće tribunala; Seksualno nasilje u ratu u BiH 31Medijski izvori: Outreach program međunarodnog suda u srednjim školama regiona; Outreach program Međunarodnog suda pokrenuo seriju prezentacija u srednjim školama u Srbiji 32 Sveobuhvatna analiza javnog mnjenja o ključnim temama tranzicione pravde urađena je početkom 2010. godine i objavljena od strane UNDP‐a u aprilu 2011 godine. Utvrđeni su indikatori na osnovu kojih se mogu donijeti zaključci o stavovima javnosti u pogledu suočavanja s prošlošću, o mehanizmima tranzicijske pravde, o nivou povjerenja u pravosudne institucije, kao i o pravnoj kulturi građana BiH.Istraživanje je metodom ankete uključilo 1600 građana Bosne i Hercegovine starijih od 18 godina, uz proporcionalnu zastupljenost svih regiona u BiH. Ispitivanje javnog mnijenja (anketiranje) provedeno je u 58 općina iz svih 10 kantona Federacije Bosne i Hercegovine i u 5 regiona Republike Srpske (banjalučki, dobojski, bijeljinski, paljanski i trebinjski region), kao i u Brčko Distriktu. 33 Medijski izvori: Oprečni stavovi o radu Haškog tribunala, Oprečna reagovanja na odluku haškog tribunala;
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
15/31
zemljama (2009, 2007 i 2006). Važna je inicijativa za uspostavljanje regionalne komisije za utvrđivanje istine REKOM pokrenuta od strane većeg broja organizacija žrtava i civilnog društva.34
Nekoliko je regionalnih inicijativa civilnog društva koja se bave raznim aspektima tranzicijske pravde i pomirenjem kao što je Centar za nenasilnu akciju (CNA)35 Sarajevo/Beograd čiji rad na suočavanju s prošlošću i izgradnji mira, te promoviranju kulture nenasilja i ne‐diskriminacije, između ostalog, obuhvata aspekt roda i mirovnog rada. Aktivnosti Centra pokrivaju područje bivše Jugoslavije i obuhvataju period od 1997. godine do danas.36 To je jedna od rijetkih organizacija čije aktivnosti obuhvataju aspekt suočavanja s prošlošću te rad s ratnim veteranima. Svakako treba spomenuti i edukativni program Mirovne akademije, koji uključuje različite segmente izgradnje mira i mirovnog aktivizma, kao i program magistarskog studija Demokracije i ljudskih prava u Jugoistočnoj Europi (ERMA) u Sarajevu koji kao jedan od glavnih ciljeva ima regionalnu saradnju i pomirenje kroz obrazovanje mladih iz cijelog regiona o ljudskim pravima, tranzicijskoj pravdi, transformaciji sukoba te mirovnom aktivizmu. Inicijativa mladih za ljudska prava kroz svojih 6 regionalnih ureda intenzivno radi na osnaživanju mladih i suočavanju s prošlošću kroz niz projekata. 37 Izuzetno važna regionalna inicijativa za utvrđivanje činjenica i kazivanje istine je i pokretanje Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju.38
34 Vidi „Zašto REKOM“, pristupljeno 24.8. 2012. 35 CNA je izdao dvije publikacije: „ Ne može meni bit dobro ako je mom susjedu loše „ 2005. godine i publikaciju „20 poticaja za buđenje i promjenu“ 2007. godine te filmove Tragovi (2005), Svi bi rado bacili kamen (2006), Ne može da traje vječno (2007) i Pticu ti ne čuješ (2008). 36 Akademski radovi o CNA: Simić, O. 2009. Activism for Peace in Bosnia and Herzegovina: A Gender Perspective. Global Media Journal, vol. 8, br. 15. str. 1–19. 37 Medijski izvori: Međunarodni sud domaćin studijskoj posjeti seminara Inicijative mladih za ljudska prava 38 Medijski izvori: Ženski sud: feministički pristup pravdi: Ženski sud kao alternativni pristup pravdi
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
16/31
4. Tranzicijska pravda u Bosni i Hercegovini – gdje smo danas? U bosanskohercegovačkom kontekstu u medijima i unutar akademske zajednice sve se intenzivnije propituje i promovira ideja tranzicijske pravde koja uključuje i retributivni i restorativni aspekt. Postoje inicijative za uvođenje predmeta „Tranzicijska pravda“ na diplomske i postdiplomske studije39 i nekoliko ljetnih škola na ovu temu kojima se sve veći broj stručnjaka upoznaje sa konceptom. Brojne su organizacije koje se bave različitim aspektima tranzicijske pravde i pomirenja. Sveobuhvatan pregled cjelovitog procesa tranzicijske pravde objavljen je 2009. godine, u publikaciji pod nazivom Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, koja sadrži definicije, detaljno analizira i predstavlja razvoj tranzicijske pravde u BiH, te daje temeljit spisak kontakata organizacija u BiH i regionu koje se bave ovim pitanjem.
Sam proces Tranzicijske pravde potpomognut je akcijama međunarodne zajednice, ali i domaćih institucija kao što je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice koje je koje je zajedno sa Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) upravo ove, 2012 godine objavilo Radni tekst Državne strategije za tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, jedinstven dokument koji će, ukoliko bude usvojen u parlamentarnoj proceduri biti prvi državni dokument na svijetu koji se sistematski bavi tranzicijskom pravdom i njenim razvojem u jednom društvu.40 4.1. Suđenja pred sudovima u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini je za procesuiranje predmeta ratnih zločina nadležno ukupno 20 sudova. Prema nadležnosti za vođenje postupka postoje dvije grupe predmeta ratnih zločina. Prva grupa obuhvata predmete ratnih zločina koji su zaprimljeni u rad nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH) iz 2003. godine i nadležnost nad njima ima isključivo Odjeljenje za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine, koji je, kao projekat međunarodne zajednice i svojevrsni nasljednik Haškog Tribunala, osnovan 2005. godine.41 Za procesuiranje druge grupe predmeta ratnih zločina, u Federaciji Bosne i Hercegovine je nadležno ukupno 10 kantonalnih sudova i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine a u Republici Srpskoj ukupno 5 okružnih sudova i Vrhovni sud Republike Srpske te u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine Osnovni sud Brčko distrikta BiH i Apelacioni sud Brčko distrikta BiH. Druga grupa obuhvata predmete ratnih zločina koji su zaprimljeni u rad kod sudova i tužilaštava u entitetima i Brčko distriktu BiH prije stupanja na snagu ZKP BiH iz 2003. godine.
Državna strategija za rad na premetima ratnih zločina (2008.) je dokument koji predviđa sistemski pristup problematici rješavanja velikog broja predmeta ratnih zločina u sudovima i
39 Medijski izvor: Inicijativa za uvođenje tranzicijske pravde na BH fakultete 40Medijski izvori: Strategija za oporavak društva; Džidić, D.: Unaprijed problematična strategija tranzicijske pravde 41 O osnivanju Suda BiH vidjeti više: Balkanske istraživačke mreže ( BIRN ) 2006. U potrazi za pravdom, Priručnik Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH, Sarajevo; Sveubuhvatnu analizu suđenja za ratne zločine prije i poslije uspostavljanja Odjela za ratne zločine Suda BiH objavio je OSCE. (OSCE: 2005. Suđenje ratnih zločina na sudovima u Bosni i Hercegovini: napredak i prepreke; Postizanje pravde u Bosni i Hercegovini: procesuiranje predmeta ratnih zločina od 2005. do 2010. godine)
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
17/31
tužilaštvima Bosne i Hercegovine.42 Uprkos izvjesnom napretku, provođenje strategije je izuzetno sporo i veliki je broj prepreka za efikasno sprovođenje strategije. Jedan od najvećih problema koji do danas nije riješen je neujednačena sudska praksa u primjeni krivičnih zakona, koja dovodi u pitanje ustavni princip jednakosti građana pred zakonom. Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina predviđa da se suđenja za ratne zločine odvijaju na svim nivoima, te da se primjenjuje jedan te isti zakon – Krivični zakon Bosne i Hercegovine. Do danas, Sud Bosne i Hercegovine primjenjuje navedeni zakon koji propisuje maksimalnu kaznu do 45 godina zatvora, a entitetski sudovi najčešće primjenjuju zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), prema kojem je najveća moguća kazna 15 godina. To u praksi znači da za istu težinu počinjenog zločina osuđeni mogu da dobiju znatno manju ili veću kaznu ovisno o tome gdje im se sudi.43
Problematičan je i proces prenošenja manje složenih predmeta ratnih zločina između pravosudnih institucija BiH, entitetskog pravosuđa i Brčko distrikta BiH od kojeg uveliko ovisi brzina rješavanja predmeta ratnih zločina pri domaćim sudovima. Prenošenje se, prema zaključcima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća iz 2011. godine, ne vrši na efikasan, ekspeditivan i transparentan način.44 Slična je i ocjena OSCE‐a.45
Potrebno je također ukazati na manjak kapaciteta entitetskih sudova da pruže adekvatnu zaštitu svjedocima i svjedokinjama.46 Odjel za zaštitu svjedoka unutar Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), koji ima isključivu nadležnost u sprovođenju Zakona o programu zaštite svjedoka u BiH, pruža odgovarajući vid podrške i specijalističke zaštite zaštićenim svjedocima isključivo pred Sudom BiH. U entitetima ne postoji adekvatan zakonski okvir, niti su uspostavljene specijalizovane policijske ili druge strukture za provođenje mjera zaštite i podrške svjedocima koje odredi sud, kao što je to urađeno na državnom nivou.47 Iako zakoni predviđaju podršku svjedocima žrtvama pri svim sudovima i tužilaštvima, jedino su Sud BiH i Tužilaštvo BiH do nedavno imali razvijene kapacitete za njeno sprovođenje u vidu zasebnog odjela: Odjeljenja za podršku svjedocima Suda Bosne i Hercegovine. U posljednje dvije godine postignut je stanovit napredak, naime osnovana su još tri odjeljenja za podršku svjedocima: OPS Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo, te u Okružnom sudu i tužilaštvu u Banjaluci.
42Dokument definiše vremenske rokove, kapacitete, kriterije i mehanizme upravljanja predmetima ratnih zločina, ujednačavanje sudske prakse, pitanja regionalne saradnje, zaštite i podrške žrtvama i svjedocima, te finansijske aspekte i nadzor nad provođenjem Strategije. Na nivou Suda i Tužilaštva BiH predviđeno je uspostavljanje centralne evidencije podataka o svim predmetima vezanim za ratne zločine u BiH. Istodobno je predviđeno da će se će se osigurati funkcionalni mehanizmi upravljanja predmetima, odnosno njihovog raspoređivanja između državnog pravosuđa i pravosuđa entiteta. Određeno je da će se najodgovorniji počinitelji ratnih zločina prioritetno procesuirati pred Sudom BiH uz pomoć usaglašenih kriterija za selekciju predmeta (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010 god, str 42.). 43 Medijski izvori: Kamber, A.. Jedan ratni zločin dva zakona; Grbešić, A. Neujednačeno zakonodavstvo ugrožava procesuiranje ratnih zločina. 44 Ministarstvo pravde BiH: http://www.mpr.gov.ba/bs/str.asp?id=487 (Pristupljeno 21. 08. 2012) 45 Postizanje pravde u Bosni i Hercegovini: procesuiranje predmeta ratnih zločina od 2005. do 2010. godine (str. 35.) 46 Vidi: OSCE BiH. 2010, Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini: Prepreke i preporuke godinu dana nakon usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina; i Šehić. A.,“Zaštita žrtava/svjedoka genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina pred sudovima u BiH” u Pristup pravdi u Bosni i Hercegovini: Zbirka analiza javnih politika iz oblasti pravosuđa, 2011, Mreža pravde u BiH. 47 Državna strategija za rad na istraživanju ratnih zločina 2008. Str. 29.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
18/31
4.2. Utvrđivanje činjenica i govorenje istine
U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri verzije istine o sukobu početkom devedesetih. Prema ranije spomenutom izvještaju Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti (2010.) većina stanovništva BiH smatra da rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine i dalje utiče na njihove živote. Sudeći prema ovom izvještaju, takav teret prošlosti najčešće je rezultat nepreciznog i nepotpunog poznavanja te prošlosti, jer većina ispitanika smatra da činjenice o ratnim događanjima nisu do kraja utvrđene. Tako je na pitanje: „Mislite li da su utvrđene sve relevantne činjenice o ratnim događanjima u BIH?“, 42,1 posto Bošnjaka i 35,3 posto Hrvata i 22,3 posto „Ostalih“ odgovorilo pozitivno, dok je potvrdno odgovorilo svega 15,6 posto Srba.48 Također, tek oko 15 posto ispitanika iz zajednice raseljenih smatraju da je istina utvrđena.49 Na pitanje da li znaju šta su komisije za istinu, 61 posto ispitanika odgovorio je da ne zna. Također, među ispitanicima koji su znali šta je ovaj mehanizam tranzicijske pravde 89 posto njih izjasnili su se da bi takvu komisiju trebalo oformiti. Od toga 67 posto smatra da bi to trebalo biti učinjeno na državnom nivou (2011, str. 15‐ 23) Ovim pitanjem, problemima, potencijalnim rješenjima i inovativnim praksama se u Bosni i Hercegovini detaljno bavi izvještaj Pogled u prošlost kao put prema budućnosti: Promoviranje dijaloga u Bosni i Hercegovini kroz traženje istine(2012).50 U narednom dijelu će biti predstavljene državne inicijative za uspostavljanje komisija za istinu kao i inicijative civilnog društva.
4.2.1. Inicijative za uspostavljanje komisija za istinu
U Bosni i Hercegovini je postojalo nekoliko inicijativa za uspostavljanje komisije za istinu. Prva je bila inicijativa za uspostavljanje komisije za pomirenje, čiji je cilj informiranje i pokretanje javne debate o potrebi formiranja jednog vansudskog mehanizma, odnosno uspostavi institucije koja bi se bavila utvrđivanjem činjenica o zločinima iz 90‐tih u BiH, a koja je pokrenuta od strane „Udruženja Građana za istinu i pomirenje“ još 2000. godine. Ključni rezultat je bio izrada Nacrta zakona o komisiji za istinu i pomirenje koji je 2003. upućen Parlamentarnoj skupštini BiH na raspravu. Međutim, ovaj niti bilo koji slični prijedlozi do danas nije ušao u parlamentarnu proceduru.51
Kasnije su formirana tri istražna tijela, Komisija za istragu o opsadi Sarajeva, ustanovljena 2006. te Komisija za Bijeljinu, obe rasformirane bez rezultata. Komisija za istragu o događajima u Srebrenici i oko nje između 10. i 19. jula 1995 jedina je komisija koja je privela svoj rad kraju. Komisija je formirana na osnovu Odluke Doma za ljudska prava u slučaju Selimović i drugi protiv RS, a formirala ju je Vlada RS. Odluka je obavezala RS da sprovede brzu i nepristrasnu istragu o događajima koji su doveli do kršenja ljudskih prava, i da na račun Fondacije Srebrenica Potočari uplati 4 miliona KM. Formiranje i rad komisije pratile su
48 Autori pomenutog istraživačkog izvještaja smatraju da je razlog ovakvog stava rasprostranjeno mišljenje među pripadnicima ove zajednice da informacije o njihovim stradanjima, u odnosu na stradanje Bošnjaka i Hrvata, nisu obznanjene u dovoljnoj mjeri ni u lokalnim sudovima, ni u Haškom tribunalu. 49 Prema tumačenju autora dominantna većina onih koji su još uvijek raseljeni, smatra da činjenice o tome šta se njima dogodilo, koji su razlozi doveli do toga da oni napuste svoja prijeratna prebivališta, zašto se oni još uvijek nisu vratili ‐ nisu utvrđene. 50 Medijski sadržaj: Kamber, A. i Ajnadžić M.: Suočavanje s prošlošću, težak zadatak za BiH 51 Vidi: Drugi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, 2010. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, str.5 i 6.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
19/31
brojne kontroverze. Bideleux i Jeffries navode da je nakon brojnih prekida u radu i promjena u sastavu, Komisija za Srebrenicu ipak „konačno uspjela zaustaviti negiranje i minimaliziranje genocida u Srebrenici među zvaničnicima Republike Srpske. Mada zvaničnici u Republici Srpskoj još uvijek nisu voljni koristiti termin „genocid“, priznali su činjenicu kako se u Srebrenici jesu desila masovna zvjerstva. Jedan od značajnih ishoda bilo je javno izvinjenje zvaničnika Republike Srpske 2004. godine, nakon što je Komisija završila izvještaj“ (2007.str. 392.).
Da je njihova ocjena bila preoptimistična, govori činjenica da su rezultati do kojih je Komisija došla, kao i korištena metodologija jako osporavani od strane javnosti, uključujući političare ali i predstavnikea udruženja žrtava iz RS. Već se 2010. pojavilo izvještaj u kojem vlada Republike Srpske dovodi u pitanje nepristrasnost Komisije i validnost izvještaja.52 Indikativno, internet stranica Komisije za Istinu, sa podacima koje je ustanovila, bila je dostupna javnosti 2011. godine, ali danas više ne postoji. Ipak, sadržaj Izvještaja i njegovog dodatka se mogu naći online.
Kako se, navodi u radnom tekstu Strategije tranzicijske pravde, uzrok neprihvatanja zaključaka u slučaju završetka rada ovih istražnih tijela su nedovoljno poznavanje takvih vansudskih mehanizama, negativno iskustvo BiH sa formiranjem ovakvih tijela, te insistiranje na krivičnom procesuiranju (2012. str. 15 ). Na osnovu iskustava sa pomenutim istražnim tijelima, u Strategiji tranzicijske pravde se ističe potreba za integriranijim pristupom u utvrđivanju činjenica i kazivanju istine (2012, str.16), a također se ukazuje na potrebu za detaljnim analizama i sveobuhvatnim konsultativnim procesima (o formi, mandatu, ovlaštenjima, zadacima i ciljevima istražnih tijela) kako bi se osiguralo da budući vansudski mehanizmi odgovaraju potrebama žrtava i društva u cjelosti. Uz to, budući vansudski mehanizam trebalo bi da bude komplementaran sa već postojećim atkivnostima, a u donošenju konačne odluke o najboljem pristupu u utvrđivanju činjenica pomoglo bi razvijanje manjih, pilot‐projekata i njihova implementacija u reprezentativnim sredinama (ibid, str. 42). 4.2.2. Inicijative civilnog društva za utvrđivanje i promociju činjenica
Istraživačko‐dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva je krajem 2009. godine predstavio rezultate svog višegodišnjeg rada na prikupljanju i dokumentovanju ljudskih gubitaka tokom rata 1992‐1995. godine. Da bi ove činjenice bile dostupne većem broju zainteresiranih osoba IDC je intenzivno radio i na digitalizaciji dokaznih materijala. Jedan dio tih materijala prikazan je široj javnosti krajem 2009. godine kada IDC je na svom portalu www.idc.org.ba objavio Bosanski atlas ratnih zločina, geografski informacioni sistem (GIS), koji na inovativan način, koristeći Google Earth tehnologiju, prezentira činjenice o ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine. Atlas istovremeno ima edukativnu svrhu, jer nudi pristup činjenicama o masovnim ubistvima, silovanjima, žrtvama rata, sudskim presudama, kao i podacima o uništavanju vjerskog, kulturnog i historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Atlas predstavlja i digitalni memorijal svim žrtvama proteklog rata bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku ili socijalnu pripadnost. Na digitalnoj mapi Bosne i Hercegovine, istraživači, studenti, porodice žrtava i drugi zainteresovani mogu doći do informacija iz IDC‐ove baze podataka o
52 Medijski izvori: “Dodik o broju ubijenih u Srebrenici”, Komisija za Srebrenicu iz 2004. i njen vrlo sporan izvještaj; Institut za nestala lica BiH tek formira centralnu evidenciju koja će utvrditi egzaktne podatke; Nisu verifikovani podaci Komisije za Srebrenicu
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
20/31
ratnim događajima u svim regijama Bosne i Hercegovine. Ovdje treba istaći i činjenicu da, s obzirom da web stranica IDC‐a danas nije aktivna, ni Atlasu više nije moguće pristupiti online, čime je javnosti uveliko otežan pristup ovoj bazi podataka od ogromnog društvenog značaja. Između ostalog, sudbina pomenute baze i pitanje ostavštine IDC‐a čini se pitanjem vrijednim daljeg novinarskog istraživanja.53
Pored navedenog, IDC je 2010 godine objavio i knjigu pod nazivom „Signali srca“ koja je finalni rezultat projekta „Usmena historija ‐ Pozitivne priče“. Tokom terenskog rada i analize dokumentacije koja je bila na raspolaganju detektirana su 204 primjera u kojima su bosanskohercegovački građani pomagali jedni drugima tokom rata.54
Ovdje treba spomenuti i Mapu genocida, edukativni projekat koji je u 2010. implementirala Inicijativa mladih za ljudska prava BiH (YIHR). Prikupljena je sva dostupna dokumentacija o genocidu u Srebrenici i dizajnirana interaktivna online mapa u formi dokumentarne animacije. Namjena projekta je učiniti informacije o genocidu lako dostupnim, te plasirati ovaj pristup kao univerzalni edukacijski model tumačenja i shvatanja mehanizma genocida (uzroci i faze po kojim se odvija), uz isključivo korišćenje činjenica, bez komentara i zaključaka autora projekta.
Zanimljivo je osvrnuti se i na konzorcij sastavljen od četiri organizacije, FAMA International, MESS, Obrazovanje gradi BiH i Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH, pokrenuo je i vodi projekat Virtualni muzej opsade Sarajeva kao nezavisnu i neprofitnu inicijativu koja naglasak stavlja na sposobnost i kreativnu stranu preživljavanja u ekstremnim uslovima opsade. Promoviran je u Sarajevu u aprilu 2012. godine. 4.2.3. Pitanje nestalih osoba
Sukob u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine prema određenim procjenama prouzrokovao je nestanak blizu 30 000 osoba. Nestalima se danas još uvijek smatra oko 13 000 osoba.55 Rješavanje sudbine nestalih osoba je problem od ključnog političkog značaja koji je integralan za razvoj efektivnih, odgovornih i pravednih institucija. Kako navodi ICMP, u društvima koja se suočavaju sa političkom tranzicijom ili post‐konfliktnim pomirenjem i izgradnjom, neizvjesnost sudbine nestalih osoba često predstavlja prepreku mirovnim procesima i potpunoj implementaciji vladavine zakona, te slabi povjerenje u demokratske i političke institucije.
Zakon o nestalim osobama BiH (Sl Gl BiH br. 50 od 09.11.2004. godine) bavi se isključivo pitanjima koja se odnose na traganje za osobama iz BiH i u BiH koje su nestale između 30. aprila 1991. i 14. februara 1996. god.56 Institut za nestale osobe/lica (INO/INL), osnovan je od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Međunarodne komisije za nestale (ICMP), i u skladu sa odredbama člana 7. Zakona o nestalim osobama BiH jedina je institucija na nivou BH nadležna za traženje nestalih osoba u/iz BiH.
53 Rukovodstvo IDC‐a je bilo povezano s nelegalnim trošenjem projektnih novaca u privatne svrhe, te je podrška donatora kasnije izostala: Vidjeti: Tokača‐Sporni revizorski izvještaj nisam vidio; Sumnjivo raspolaganje doniranim novcem; Tokača pokrao pare od donacija 54 Medijski izvor: Signali srca‐ priče o hrabrim i plemenitim ljudima 55 Podatak preuzet sa zvanične stranice Instituta za nestale osobe, pristupljeno 28.8.2012. 56 Vidi: Primjena zakona o nestalim osobama BiH: Vodič za obitelji nestalih osoba, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo, 2006.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
21/31
Veliku ulogu u identifikaciji nestalih ima upravo ICMP, na što ukazuju rezultati njegovog rada: od novembra 2001. godine ICMP je prikupio informacije od 89 401 članova porodica 29 131 nestalih osoba i analizirao 36 364 koštana uzorka. Poređenjem DNK iz krvnog i koštanog uzorka, ICMP je pomogao u identifikaciji 16 475 osoba nestalih tokom sukoba u BiH.57
U skladu sa Čl. 15. Zakona o nestalim osobama, a u svrhu osiguranja sredstava i realizacije prava članova porodica nestalih osoba predviđeno je osnivanje Fonda za potporu porodicama nestalih osoba Bosne i Hercegovine, koji zbog političkih nesuglasica do danas nije uspostavljen. Članom 21. Zakona, također se propisuje osnivanje Centralne evidencije nestalih osoba u Bosni i Hercegovini (CEN), koja je trenutno u fazi uspostavljanja od strane stručnjaka iz Instituta za nestale osobe.
Kada je u pitanju rad i percepcija rada Instituta, pored nesumnjivih prednosi Instituta, u javnosti su prisutne optužbe o etnički zasnovanom pristupu kazivanju istine u BiH. Kako se navodi u izvještaju Pogled u prošlost kao pogled prema budućnosti: „Unatoč tome što je nastao sporazumom koji uključuje i državne vlasti, i što je relativno dobro opremljen, visoko profesionalan i što raspolaže adekvatnim osobljem, Institut se suočava sa optužbama za pristrasnost i nedovoljnu reprezentativnost. Očito je da etnički pristup kazivanju istine neće jednostavno nestati formiranjem zajedničke institucije. Potrebne su nove kreativne strategije“ (2012, str. 91).58
4.3. Institucionalne reforme
U Bosni i Hercegovini su tokom proteklih deset godina izvršene brojne reforme postojećih i osnivane nove institucije. Formirani su Sud i Tužilaštvo BiH, Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Institut za nestale osobe i Agencija za istraživanje i zaštitu. Uz to, usvojen je veći broj zakona relevantnih za ostvarivanje ciljeva tranzicijske pravde, a 2008. godine usvojene su Strategija za reformu sektora pravosuđa u BiH za period od 2008. do 2012. godine i Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina.59
Provjera (vetting‐a) profesionalnog kapaciteta i moralnog integriteta do sada je obavljena samo u policijskim i pravosudnim strukturama. U policiji je između 1999. i 2002. proveden proces certifikacije, kada je misija Ujedinjenih nacija ispitivala kako je 24 000 aktivnih policajaca djelovalo u periodu sukoba. Oko četiri posto policajaca je kao rezultat procesa uklonjeno iz službe. Izvršeno je i reimenovanje u pravosuđu kada je Visoko sudsko i tužilačko vijeće odlučilo da oko 200 sudija i tužilaca od ukupno 1000 ne treba da bude reimenovano.60
Danas u BiH postoji nekoliko mehanizma kojima se nastoji onemogućiti obavljanje funkcija u državnim tijelima i agencijama licima koja su bila umješana u izvršenje ratnih zločina ili druga kršenja ljudskih prava. Prema Zakonu o Vijeću ministara BiH, Državna agencija za istragu i zaštitu BiH (SIPA) je ovlaštena da provjeri ratno djelovanje kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, odnosno za ministre i zamjenike ministara u Vijeću ministara.61 Ukoliko 57 ICMP, Pronađeno dvije trećine nestalih, pristupljeno 15.08. 2012. 58 Medijski izvori: BiH: Politika koči otkrivanje istine o nestalima; Za porodice žrtava nema novca; 59 Vidi listu zakona u prilogu dosijea. 60 International Center for Transitional Justice, 2004, Bosnia and Herzegovina: Selected Devel‐opments in Transitional Justice, str.12. 61 Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BIH, br. 30/03, posljednje izmjene i dopune 24/08
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
22/31
SIPA dođe do podataka koji ukazuju na odgovornost za kršenje međunarodnog humanitarnog prava tokom rata ‐ do imenovanja ne dolazi. I Parlament BiH može odbiti da potvrdi imenovanje kandidata, uzimajući u obzir, između ostalog, i podatke o njegovim/njenim aktivnostima u ratnom periodu.
Ipak, kako se navodi u radnom tekstu Strategije za tranzicijsku pravdu, veliki je nedostatak nedovoljna informiranost javnosti o značenju i ciljevima procesa provjere, kao i o rezultatima certifikacije u policiji i reimenovanja u pravosuđu, u sklopu provjere (vetting) profesionalnog kapaciteta i moralnog integriteta nosilaca policijskih i pravosudnih funkcija. Opšte uvjerenje javnosti jeste da u institucijama i dalje rade oni za koje postoji opravdana sumnja da su počinili kršenja ljudskih prava i zločine po međunarodnom humanitarnom pravu ( 2012. str.81 ). 4.4. Materijalne reparacije
Kako se navodi u radnom tekstu Državne strategije za tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini u BiH se realiziraju svi ranije navedeni oblici reparacija. Najpoznatiji oblik reparacija u BiH su obeštećenja koja se isplaćuju na osnovu administrativnih odluka a u skladu s entitetskim zakonima o pravima civilnih žrtava rata i ratnih vojnih invalida (RVI), a u manjoj mjeri i putem sudskih postupaka za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Restitucija, kao oblik reparacija, ogleda se kroz implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma (2012, str. 46.).
Sistem reparacija putem administrativnih odluka u BiH obilježen je velikim razlikama u visini mjesečnih naknada na osnovu tjelesnog oštećenja62, koje primaju vojne i civilne žrtve rata odnosno porodice poginulih ili nestalih civilnih žrtava rata i veterana, te žrtve torture, seksualnog zlostavljanja i silovanja, pri čemu bivši pripadnici vojnih snaga Armije BiH, HVO‐a i Vojske RS‐a primaju znatno više od civilnih žrtava.63
Jedini zakon koji regulira ova obeštećenja za specifičnu kategoriju žrtava rata, koji se primjenjuje na državnom nivou je Zakon o nestalim osobama BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 50/04). Reparacije za druge kategorije žrtava u Bosni i Hercegovini nisu regulisane na državnom već na entitetskom nivou Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine 36/99; 54/04; 39/ 06; 14/ 09) u Federaciji BiH te Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata i Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno‐otadžbinskog rata u RS‐u, što uveliko utiče na razlike u primanjima pojedinih kategorija civilnih žrtava u odnosu na to u kojem entitetu imaju prebivalište.64 Zbog toga sve veći broj udruženja žrtava, pored Saveza logoraša BiH koji godinama lobira za donošenje Zakona o civilnim žrtvama rata na državnom nivou, traži usvajanje takvog zakona, ali zbog nedostatka političke volje on nikada nije usvojen.
62 U oba entiteta osoba stiče status RVI ukoliko se utvrdi da ima minimalno 20 posto invaliditeta, a status civilne žrtve rata ukoliko se utvrdi da ima minimalno 60 posto invaliditeta. 63 Pokušaj reformacije ovih primanja u 2009. detaljno je istražen u Popic, Linda i Belma Panjeta, 2010. Kompenzacija, tranzicijska pravda i uvjetovani međunarodni kredit u Bosni i Hercegovini: Pokušaji reformacije primanja vezanih za rat prema žrtvama i veteranima rata 1992–1995. 64 Vidi: FHP Regionalni izvještaj o tranzicijskoj pravdi za 2009. godinu. str. 58.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
23/31
U skladu sa odredbama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH, samo one osobe koje su preživjele torturu i nečovječan tretman u logorima tokom rata, pri čemu je narušenost njihovog zdravlja 60 posto, mogu ostvariti pravo na mjesečnu naknadu iz kantonalnih, općinskih ili entitetskih budžeta, kao druge kategorije civilnih žrtava rata. Ostali svoja prava u Federaciji Bosne i Hercegovine mogu tražiti isključivo sudskim putem – stoga zahtjeve za sudske reparacije putem svojih udruženja najviše podižu osobe koje su preživjele nečovječan tretman i torturu u logorima širom Bosne i Hercegovine. Savez logoraša Bosne i Hercegovine je do sada podnio više od 15 000 tužbi lokalnim sudovima, a većina njih, približno 12 000, upućene su Republici Srpskoj.65 Do kraja 2011 godine u BiH je doneseno ukupno oko 20 presuda u ovim predmetima, ali novac nikada nije isplaćen.66 Što se samih presuda tiče, one su odraz krajnje neujednačene prakse sudova. Predstavnici sudova ali i udruženja žrtava ističu da su u nekim slučajevima određene naknade od 20 a u nekima od 200 pa čak i 500 konvertibilnih maraka po danu provedenom u logoru.
Kada je u pitanju restitucija u Bosni i Hercegovini ona je definirana pravom na povrat imovine svim izbjeglicama i raseljenim licima koja su izgubila imovinu tokom rata od 1991. godine iz člana 1. aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema posljednjim statistikama koje su objavile PLIP agencije67 u BiH je ukupno podnesen 211 791 zahtjev za povrat imovine i stanarskih prava. Doneseno je 197 815 pozitivnih odluka i 12 642 negativne odluke. Broj zaključenih slučajeva je 197 688. Ukupno gledano više od 99 posto slučajeva vode se kao zaključeni. Ipak, u BiH još uvijek ima oko 160 izbjegličkih centara, u kojima živi 2 865 porodica, odnosno 7 490 osoba.68 Parlamentarna skupština BiH je, s tim u vezi, 2010. godine usvojila Revidiranu strategiju za provedbu Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojom je zatvaranje kolektivnih centara usklađeno sa stvarnim potrebama trenutnih korisnika ovog vida smještaja definirano kao prioritet.69 4.5. Simboličke reparacije: memorijali i komemoracije
U Bosni i Hercegovini nikada nisu obavljena sistematična i sveobuhvatna istraživanja na polju memorijala za žrtve rata. Prema postojećem zakonu, komemoracija je moguća samo za nestale osobe. Član 20 Zakona o nestalim osobama odnosi se na obilježavanje masovnih grobnica uz prethodno odobrenje Instituta za nestale osobe i pristanak lokalnih vlasti. Obilježavanje masovnih i individualnih grobnica, je na državnom nivou uređeno Pravilnikom o obilježavanju mjesta iskopavanja i ukopa nestalih osoba (U daljem tekstu ‐ Pravilnik; Službeni Glasnik BiH 83/06). Proceduralni problem sa primjenom samog pravilnika je u tome što se odnosi na spomenike koji se prema Zakonu o nestalima iz 2004. finansiraju iz Fonda za pomoć porodicama nestalih osoba (u daljem tekstu ‐ Fond), koji nikada nije uspostavljen.
65 Izjava Murata Tahirovića, predsjednika Saveza Logoraša BiH, Pristupljeno 22.8. 2012. 66 Medijski izvori: Logoraši podnijeli oko 15 000 tužbi za naknadu materijalne štete; Žrtve rata u BiH i dalje traže kompenzaciju; RS mora isplatiti odštetu žrtvama; Sastanak u svrhu reparacija za žrtve ratnih zločina; Novac logoraša u zarobljeništvu besparice. 67 U 2000. godini međunarodna zajednica u BiH osnovala j tzv. PLIP ćeliju za praćenje i primjenu relevantnih propisa (Plan provedbe imovinskih zakona) koja se sastojala od 4 vodeće organizacije međunarodne zajednice u BiH: OHR‐a, OSCE‐a, UNHCR‐a i CRPC‐a. 68 Ministarstvo za izbjeglice i ljudska prava: Povratak u 2011. godini. Decembar, 2011. str.4 69 Drugi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
24/31
Zbog nesprovođenja uspostavljenog mehanizma za održavanja i obilježavanja ovih mjesta, i mehanizma zbog kojeg bi počinioci bili kažnjeni nerijetko se dešava vandaliziranje mjesta masovnih zločina.70
U Izvještaju sa konferencije: promovisanje cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju navodi se da „...memorijal ima barem dvije funkcije; jedna je ona koja se osvrće na prošlost, odaje počast žrtvama i priziva sjećanja; druga gleda u budućnost, nastoji obrazovati buduće generacije tako da jačaju kulturu ljudskih prava koja će biti štit od takvih zločina u budućnosti“ (2010. str.2.). Ta edukativna dimenzija memorijala u Bosni i Hercegovini u pravilu izostaje.71 Politike favorizuju „svoje“ grupe, te se komemoracije žrtvama najčešće odnose na pripadnike jednog od konstitutivnih naroda BiH, tako da dominira jednostrano predstavljanje događaja iz prošlosti usko vezano sa etničkom pripadnošću uz službeno postojanje tri različite istine o ratnim dešavanjima. Iz tog razloga memorijali nerijetko sadržavaju poruke koje među različitim grupama građana izazivaju tenzije.72 Stručnjaci posebno ističu da mnoge spomenike, kao njihovi neodvojivi dijelovi, prate vjerski simboli, te poruke koje doprinose raspirivanju mržnje. 73 Prema Pravilniku, Fond bi, ako bude uspostavljen, imao pravo da naloži uklanjanje i zamjenu postojećih spomenika uvredljivog sadržaja.
Osnovni nedostatak zakonskog okvira u Bosni i Hercegovini je nepostojanje zakona koji regulira pitanje podizanje memorijala na mjestima na kojima su se nalazili logori, mjestima silovanja i izvršenja zločina. Državni zakon, kojim bi ovo pitanje bilo uređeno, ne postoji niti je ikada predložen u parlamentarnoj proceduri. Bez zakonske regulative, odluka o tome koja mjesta i koje kategorije žrtava imaju pravo na komemoraciju prepuštena je lokalnim vlastima koje ih često donose na osnovu subjektivne preferencije. Inicijatori memorijalizacije često nailaze na otpor u sredinama u kojima nisu pripadnici etničke većine, zbog čega veliki broj mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nema obilježje, ali je svakako važno spomenuti i neke uspješne inicijative kao što je podizanje spomen ploče na Kazanima.74
70 Medijski izvor: Zaštititi mjesta masovnih zločina; Pristupljeno 23.8.2012. 71 Vidi: Nacrt Strategija tranzicijske pravde u BiH, 2012. str. 17 72 ICMP, Izvještaj sa konferencije: Promovisanje cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju, Sarajevo, 8‐10. decembar 2010. godine 73 Medijski izvor: Manipulacija mjestima sjećanja, Pristupljeno 8.7. 2012. 74 Medijski izvori: Memorijali značajni za suočavanje s prošlošću; Spomenik žrtvama genocida mora biti srušen; Spomenik žrtvama Omarske mora biti izgrađen; Žrtve ubijene u kazanima ne smiju se zaboraviti
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
25/31
5. Tranzicijska pravda i mediji U Bosni i Hercegovini teme vezane za suđenja za ratne zločine kao i institucionalne promjene, te problemi sa kojima se susreću žrtve, poput nepostojanja adekvatnog sistema reparacija te teme vezne za utvrđivanje istine, u značajnoj mjeri su prisutni u medijima. Sve veći broj izvještavača i medija pokriva ove teme. Neki mediji, poput BIRN‐a i Sense tribunal, bave se prvenstveno pitanjima vezanim za procesuiranje ratnih zločina. Također, na prostoru BiH i regiona veliki broj medija prenosi informacije o procesima istraga i toku pojedinih suđenja za ratne zločine. Nesumnjivo je da je izvještavanje često i pristrasno s obzirom na etničko‐ideološke pozicije medija i novinara, a nekim od informacija se pristupa i senzacionalistički. Prema rezultatima regionalnog istraživanja o odnosu medija i nacionalnih ideologija izvještavanje je uveliko ovisno o stavovima etnonacionalnih elita, koji su u slučajevima ratnih zločina uveliko homogenizirani unutar jedne grupe, ali značajno različiti između etničkih grupa, kad je riječ o interpretaciji događaja vezanih za ratne zločine. Tako kad je riječ o slučajevima Dobrovoljačka i Karadžić: „autori pokazuju da su obrasci izvještavanja najhomogeniziraniji na etnonacionalnoj osnovi, te da su povezani s dominantnim političkim diskursima u ovim etničkim grupama [Bošnjaci i Srbi]“ (Volčić i Džihana, 2011, str.14).75
Medijski projekti vezani za dokumentovanje činjenica, utvrđivanje i govorenje istine i uopšte medijsko praćenje procesa tranzicijske pravde vrijedni pažnje su: Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) – Justice report, specijalizovana informativna agencija za izvještavanje o procesuiranju ratnih zločina pred domaćim pravosuđem, razvoju pravnog sistema i suočavanju s prošlošću i Balkan Insight koji pokriva većinu najrelevantnijih tema iz oblasti tranzicijske pravde u regionu (Rodna pravda; Reparacije; Nestale osobe ; Povratnici i interno raseljena lica ; Krivično pravo; Prava žrtava; Suđenja za ratne zločine ; Čuvanje sećanja; Saradnja sa Hagom; Regionalna saradnja; Mediji i prošlost ; Pravda i politika ).
Sense tribunal je informativna agencija specijalizovana za izvještavanje o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodnog suda pravde (MSP) i stalnog Međunarodnog krivičnog suda (MKS) ali i o drugim pitanjima međunarodnog krivičnog pravosuđa te zaštite i unapređenja ljudskih prava. Posjeduje i čini dostupnom online izuzetno veliku bazu podataka vezanu za ratne zločine i njihovo procesuiranje, uključujući i snimke sa suđenja Haškog trubunala.
Osim toga, važno je spomenuti projekat Priče iz tranzicije‐ u kojem učestvuje EFM studentski radio76, emisiju Pred licem pravde, Radija slobodna Evropa; kao i zajednički projekat Radija Pan iz Bijeljine i Radija Osvit iz Zvornika‐ web stranica pod nazivom Stranica za istinu.
75 Volčić, Z i Džihana, A (Ur) 2011, Mediji i nacionalne ideologije: Analiza izvještavanja o suđenjima za ratne zločine, Sarajevo, Mediacentar. 76 Vidjeti više na: http://efm.ba/category/bih/price‐iz‐tranzicije/
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
26/31
Ključne institucije za pitanja suočavanja s prošlošću
Institucija Kontakt informacije Ministarstvo Pravde Bosne i Hercegovine Trg BiH 1, Sarajevo 71000, Bosna i Hercegovina www.mpr.gov.ba
Marina Bakić, odnosi s javnošću Tel.:+ 387 33 281 525 Fax: + 387 33 201 989 e‐mail: [email protected]
Sud Bosne i Hercegovine Kraljice Jelene 88; Sarajevo 71 000, Bosna i Hercegovina www.sudbih.gov.ba
Ured za odnose s javnošću Suda BiH Tel: +387 (33) 707‐178 Fax: +387 (33) 707 224 (PIOS) e‐mail: [email protected]
Tužilaštvo BiH Kraljice Jelene 88; Sarajevo 71 000, Bosna i Hercegovina
Tel: +387 (0)33 707 100 Fax: +387 (0) 33 707 463 e‐mail: [email protected]
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH Kraljice Jelene 88, 71000 Sarajevo BiH
Glasnogovornica VSTV‐a: Dijana Andrić Tel: +387 (0)33 707 570 Faks: +387 (0)33 707 550 e‐mail:[email protected] ili [email protected]
Institut za nestale osobe BiH Hamdije Čemerlića 2/XV, Sarajevo 71 000, Bosna i Hercegovina www.ino.ba
Glasnogovornica INO‐a: Lejla Čengić Tel: 703‐286 Fax: 703‐285 e‐mail: [email protected]
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH TRG BiH 1, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina http://www.mhrr.gov.ba
tel.: +387 33 202 600 fax: +387 33 206 140 [email protected]
Državna agencija za istrage i zaštitu Nikole Tesle bb, 71123 Istočno Sarajevo www.sipa.gov.ba
Glasnogovornica: Željka Kujundžić TELEFON: 057/326‐100 FAX: 057/326‐105 E‐mail: [email protected]
Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine Vilsonovo šetalište 10, 71 OOO Sarajevo www.fmrsp.gov.ba
Telefon: +387 33 661 782 Fax: +387 33 661 783 E‐mail: [email protected]
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
27/31
Relevantni zakoni u BiH: Zakon o nestalim osobama BiH;Sl Gl BiH br. 50 od 09.11.2004. godine.
Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka; Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 03/03, 21/03,61/04, 55/05.
Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine 36/99; 54/04; 39/ 06; 14/ 09
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata RS; Službeni glasnik Republike Srpske br. 60/07
Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu; Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 27/04
Zakon o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH; Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 23/99, 21/03 i 33/02
Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica; Službene novine Federacije BiH br. 61/06 i 27/08
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09
Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica; Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 33/04 i 56/05
Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine; Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 25/04
Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Republici Srpskoj; Službeni glasnik Republike Srpske, br. 25/93, 1/94 ‐ Posebno izdanje, 32/94, 37/07 i 60/07
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
28/31
DRUGI RELEVANTNI IZVORI O TRANZICIJSKOJ PRAVDI BIRN BiH‐ Justice report http://www.bim.ba
Balkan Insight http://www.balkaninsight.com/rs/page/balkanska‐tranziciona‐pravda‐naslovna
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje
www.iwpr.net
Radio Slobodna Evropa Program Pred licem pravde
www.slobodnaevropa.org
Pan Radio, Bijeljina i Radio Osvit, Zvornik
http://www.stranicazaistinu.com/
Online baza informacija
Sense agency‐ TV tribunal http://www.sense‐agency.com
Mreža pravde http://www.mrezapravde.ba/mpbh/latinica/vijest.php?id=99
Centar za nenasilnu akciju http://nenasilje.org Koalicija ZAREKOM http://www.zarekom.org/
Inicijative civilnog društva
Inicijativa mladih za ljudska prava
www.yihr.com
Istraživačko dokumentacioni centar, Sarajevo, BiH
http://www.idc.org.ba/
Fond za humanitarno pravo www.hlc‐rdc.org Documenta‐centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, Hrvatska
http://www.documenta.hr
Centar za istraživanje, dokumentovanje i publikaciju, Priština, Kosovo
http://crdp‐ks.org
Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Sarajevo, BiH
http://www.ic‐mp.org/
Centri za tranzicijsku pravdu i utvrđivanje činjenica
Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu, New York
www.ictj.org
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
29/31
Bibliografija Andrieu, K. 2010. Transitional Justice: A New Discipline in Human Rights, Online Encyclopedia of Mass Violence, [online], pristupljeno 8.08.2012.
Bickeford, L., Nezvanične inicijative za utvrđivanje i kazivanje istine. Fond za humanitarno pravo
Bideleux, R. i Jeffries I, 2007. The Balkans, A post‐ communist History, New York, Routledge.
Bleeker, Mô (Ur.), 2006. Dealing with the Past and Transitional Justice: Creating Conditions for Peace, Human Rights and the Rule of Law. Conference Paper 1/2006, Dealing with the Past – Series, Political Affairs Division IV, Federal Departement of Foreign Affairs FDFA.
Eisikovits, N. , 2009. „Transitional Justice“, Stanford University Enyclopedia of Philosophy.
Hayner B. P. 2001. Unspeakable Truths, Routledge, London,
International Center for Transitional Justice, 2008.What is Transitional Justice.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, 2010. Drugi periodični izvještaj Bosne i Hercegovine o primjeni Međunarodnog pakta za građanska i politička prava; pristupljeno 18.09.2012.
ICMP, 2010. Izvještaj sa konferencije: promovisanje cjelovitog pristupa pitanju memorijala i sjećanju
Kerr, R., i Mobekk E. , 2007. Peace and Justice: Seeking Accountability After War, Cambridge: Polity Press.
Kritz, E (Ur.), 1995. Transitional Justice: How Emerging Democracies Reckon with Former Regimes, Washington, DC: US Institute for Peace Press.
Volčić i Džihana, 2011. Mediji i nacionalne ideologije: Analiza izvještavanja o suđenjima za ratne zločine, Mediacentar Sarajevo.
OHCHR, 2006. Rule‐of‐law Tools for Post‐conflict states:Truth commissions, United Nations, New York and Geneva.
OSCE BiH, 2011. Postizanje pravde u Bosni i Hercegovini: procesuiranje predmeta ratnih zločina od 2005. do 2010. godine.
OSCE BiH Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini: Prepreke i preporuke godinu dana nakon usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, 2010.
Orentlicher F. D., 2011. Da neko ko je kriv bude kažnjen: Efekti međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini, Fond otvoreno društvo, Sarajevo.
Popović, D., 2009. Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, UNDP, Sarajevo.
Pajić, Z. i Popović, D., 2010. Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti‐specijalni izvještaj, UNDP, Sarajevo.
Fond otvoreno društvo i UNDP, 2005. Pravda i istina iz perspektive javnosti, Sarajevo.
Fond za humanitarno pravo, 2006. Vodič kroz reparacije, Beograd.
UNDP i Radna grupa za izradu prijedloga strategije tranzicijske pravde u BiH, 2012. Prijedlog teksta Državne strategije za tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
30/31
Popić, L. i Panjeta, B., 2010. Kompenzacija, tranzicijska pravda i uvjetovani međunarodni kredit u Bosni i Hercegovini: Pokušaji reformacije primanja vezanih za rat prema žrtvama i veteranima rata 1992–1995.
Komesar za ljudska prava vijeća Evrope, 2012. Poslijeratna pravda i trajni mir u bivšoj Jugoslaviji: Tematski izvještaj.
Richard H. (ur.). 2011. Naslijeđa MKSJ: Zbornik radova sa konferencije Procjena naslijeđa MKSJ, Sarajevo, Procjena.
Simpson, G., Hodžić, E. i Bickford, L., 2012. Pogled u prošlost kao put prema budućnosti: Promoviranje dijaloga u Bosni i Hercegovini kroz traženje istine – stanje i perspektive.
Teitel, R. G., 2004. Transitional Justice Genealogy, Harvard Human Rights Journal Vol.16, Str.69;
Toma, M., 2009. Komisije za utvrđivanje i kazivanje istine: Iskustva drugih. Impunity Watch.
UN Human Rights Council, 2009. Analytical study on human rights and transitional justice, A/HRC/12/18, dostupno na: http://www.unhcr.org/refworld/docid/4a9d1be40.html. Pristupljeno: 8. 08.2012.
Preporučeni izvori:
Arbour, L., 2007. “Economic and social justice for societies in transition”, New York University Journal of International Law and Politics, vol. 40, No. 1.
Balkanske Istraživačke mreže ( BIRN ), 2006. U potrazi za pravdom, Priručnik Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH, Sarajevo
Božičević, G., 2007.Ide li suočavanje s prošlošću sporo i teško u našim krajevima? U Helena R., Šmidling T. i Bitoljanu A. (ur.). 20 poticaja za buđenje i promenu. O izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije, Beograd, Sarajevo: CNA.
Davis, L., 2009. Transitional Justice and Security System Reform.
Christie, N., 2005. Restorativna i retributivna pravda u kontekstu rata i ratnih zločina
De Greiff, P., 2009. Articulating the Links Between Transitional Justice and Development: Justice and Social Integration, u De Greiff, P i Duthie, R. (Ur.), Transitional Justice and Development: Making Connexions , New York: Social Science Research Council, str. 28‐76
Đokić, D. 2002. „The second The Second World War II: Discourses of reconciliation in Serbia and Croatia in the late 1980s and early 1990s“, Journal of Southern Europe and the Balkans Online Volume 4, Issue 2.
Hayner B. P., 2001. Unspeakable Truths, Routledge, London.
Huntington, Sa. P., 1991. Democratization in the Late 20th century. Norman: University of Oklahoma Press,
Huyse, L. 2000. ‘Pravda posle tranzicije’ (odlomak). Reč, 57.3, str. 131‐142.
Ivanišević, B. 2009. Komparativna studija o efektima komisija za istinu, ICTJ.
Izvještaj specijalnog izvjestitelja Gardeto, 2011. Zaštita svjedoka, kao kamen temeljac za pravdu i pomirenje na Balkanu" Vijeće Evrope.
Koncept tranzicijske pravde i suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini
31/31
Karup‐Drško, Dž., 2006. Suočavanje: silovanje kao ratni zločin, Pravda u Tranziciji br.3.
McAdams, A. ( ur. ), 1997. Transitional Justice and the Rule of Law in New Democracies, Notre Dame, University of Notre Dame Press.
Puljek‐Shank, A. 2007. Trauma i pomirenje. U: Helena Rill, Tamara Šmidling i Ana Bitoljanu (ur.). 20 poticaja za buđenje i promenu. O izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije, Beograd, Sarajevo: CNA, str. 152‐174.
Pravda u tranziciji ‐ Časopis Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije u saradnji sa Centrom za tranzicione procese, Beograd
Simić, O. 2009. Activism for Peace in Bosnia and Herzegovina: A Gender Perspective. Global Media Journal, vol. 8, br. 15, str. 1–19.
Steinberg, R. (ur.), 2011.Procjena naslijeđa MKSJ: Zbornik radova sa konferencije Procjena naslijeđa MKSJ, Sarajevo.
Šehić, A. 2011. „Zaštita žrtava/svjedoka genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina pred sudovima u BiH” u Pristup pravdi u Bosni i Hercegovini: Zbirka analiza javnih politika iz oblasti pravosuđa, Mreža pravde u BiH.
Teitel, R. G., 2002. Transitional Justice, New York: Oxford University Press.
Teitel, R. G., 2002.Transitional Justice in a New Era; Fordham International Law Journal Volume 26, Issue 4 Article 2.
UNDP, 2010. Procjena potreba na polju podrške svjedoka/žrtava u BiH.
Van der Merwe, H, Baxter, V i Chapman, 2009. Assessing the Impact of Transitional Justice: Challenges for Empirical Research, Washington, D.C.: United States Institute of Peace Press.