Komparativna Analiza Kejnz i Neoklas
-
Upload
nikolic-nikola -
Category
Documents
-
view
272 -
download
9
Transcript of Komparativna Analiza Kejnz i Neoklas
Uvod
Nezaposlenost je jedan od najvećih privrednih i društvenih problema današnjice, kako u Srbiji
tako i u svetu. Ovim problemom i njegovim rešenjima bave se ekonomisti, političari, sociolozi i dr. a
disciplina koja je posvećena ovoj problematici zove se ekonomija rada ( ili ekonomija tržišta rada).
Ekonomija rada proučava složeno pitanje upotrebe ljudske radne snage u ekonomsko
proizvodne svrhe. Ovakva zbirna definicija obuhvata razne metode određivanja količine rada koja se
upotrebljava u privredi, utvrđivanje njegove ceene, mehanizme alokacije faktora proizvodnje i
distribuciju dohotka, funkcionalne odnose između upotrebe rada, akumulacije kapitala, privrednogh
rasta i uvođenja novih tehnologija, kao i razvitak rada, kako kroz životni ciklus pojedinaca, tako i
života društva.
U ovom radu biće predstavljena komparativna analiza kejnzijanskog tumačenja tržišta rada i
masovne nezaposlenosti i neoklasičarske ekonomske misli o istom problemu. U prvom delu biće izneti
stavovi neoklasičara u vezi funkcionisanja tržišta rada, a u drugom delu biće analizirano stanje svetske
ekonomije i masovne nezaposlenosti za vreme Velike depresije, teorijska shvatanja do tada i
kejnzijansko viđenje problema i njegovog rešenja. Zatim ću pokušati uporednom analizom ovih
teorijskih škola ekonomske misli da dam ocenu valjanosti stavova i rešenja jednog te drugog
teorijskog pravca.
Analiza ukazuje na to da probelmatika koja stoji u središtu pažnje, kao i metodologija pri
istraživanju rada, te teoretski pogledi na nezaposlenost značajno variraju tokom vremena u skladu s
društvenim i ekonomskim okruženjem, te kretanjima glavnog toka ekonomske misli. Ni jedna
teorijska škola, niti teorija ne može se pohvaliti konačnim i trajnim rešenjima složene problematike
tržišta rada, te je nužna otvorenost ka multiteorijskom i multidisciplinarnom pristupu unutar izdvojene
samostalne discipline ekonomije rada.
3
1. Razvoj ekonomije rada
Problemi rada u savremenom smislu pojavili su se kao predmet ozbiljnog društvenog interesa
tokom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog veka, kada je došlo do poljoprivredne reorganizacije,
nestajanja srednjovekovnih institucija i pojava elemenata industrijalizacije koji su doveli do stvaranja
siromašne radničke klase lišene sredstava za proizvodnju. Primat rada među faktorima proizvodnje u
merkantilističkoj ideji, zajedno s narastajućim problemom pauperizma u čitavoj Europi, doveli su do
nastajanje značajnih radova iz oblasti ekonomske politike. Ona se zbog svoje dvojne usmerenosti na
probleme siromaštva i nezaposlenosti može smatrati začetkom ekonomije rada kao što je i rad Adama
Smitha odraz dugoročnog zanimanja društvenih teoretičara za probleme rada. Nasuprot tome, bitni
razlaz praktičnih problema rada i glavna struja ekonomske teorije nastaje početkom devetnaestog veka
kada, i pod značajnim uticajem Davida Ricarda, određivanje dugoročnih cena pod pretpostavkom
potpune konkurencije postaje prevladavajući predmet ekonomskih istraživanja.
Rikardo je razvio radnu teoriju vrednost i dalje od izvorne Smithove zamisli o primitivnoj
privredi insistirajući na njenoj opštoj primenjivosti u razvijenom kapitalističkom društvu. Karl Marx
je prihvatio radnu teoriju vrednosti i razvio je u teoriju eksploatacije. Njegovo polazište bili su
zaključci klasične političke ekonomije da je rad osnova i mera vrednosti, a da se njegova cena temelji
na troškovima njegove proizvodnje, odnosno održanja. Marx je pretpostavio da je društveno potrebno
radno vreme potrebno da se proizvede količina proizvoda ekvivalentna troškovima proizvodnje tog
rada manja od dužine radnog dana. Upravo taj preostali deo radnog dana omogućava kapitalisti da
prisvoji stvoreni višak vrednosti i da time eksploatiše radnika koji ga je stvorio.
Klasični ekonomisti prilazili su istraživanju rada uglavnom u terminima njegovog
proporcionalnog udela u raspodeli nacionalnog dohotka. Za njih je pitanje šta određuje opšti nivo
nadnica predstavljalo osnovni problem vezan za rad. Prihvatili su doktrinu nadničnog fonda, prema
kojoj je potražnja za radom određena veličinom kapitala, dok je ponuda rada na dugi rok beskonačno
elastična na nivou održanja egzistencije. To je bio napredak u odnosu na prirodnu nadnicu jer je takvo
definisanje potražnje za radom otvorilo mogućnost postojanja nadnice koja je viša od egzistencijalne.
Debata oko ispravnosti doktrine nadničnog fonda tokom 1870ih rezultirala je ključnim
konceptima teorije marginalne proizvodnje, koja je do kraja stoleća postala opšteprihvaćen pristup
pitanju distribucije primenjiv za sve proizvodne činioce. Teorija graničnog proizvoda jednako je
primenjiva na sve činioce i efikasno spaja procese proizvodnje i raspodele koji su bili odvojeni u
klasičnom modelu. Time je i rad potpuno integriran u šemu konkurentskog tržišta koje osigurava da
se nadnica izjednačava s graničnim proizvodom rada. Granični proizvod time postaje ključ prirodnog
zakona nadnica.
4
Alfred Marshal je isticao da je marginalni proizvod rada vezan samo za tražnju preduzeća za
radom i negovori ništa o ponudi rada, a poznati pristup određivanja cene rada mora uzeti u obzir obe
sile. Na taj način on ukazuje na jednostranost oba pristupa, klasičnog i marginalističkog. On je
priznavao da je tržište rada visoko apstraktan koncept koji se bitno razlikuje od stvarne situacije u
kojoj stotine različitih grupa radnika imaju vlastite odvojene probleme formiranja nadnica u skladu s
čitavim nizom specifičnih prirodnih i veštačkih činilaca koji kontrolišu ponašanje ponude i tražnje.
„Jedno od ključnih tržišta za funkcionisanje makroekonomije je tržište rada. Na njemu se
susreću tražnja za radom i ponuda rada. Moguće je uočiti dva bazična pristupa objašnjenju kretanja na
ovom tržištu klasičarski i kejnzijanski.“1
John Maynard Keynes je u The General Theory of Employment Interest and Money (1936)
pokušao dokazati da ekonomski sistem koji je prevladavao tridesetih godina ovog veka nije u
mogućnosti da garantuje punu zaposlenost raspoloživog rada po nadnicama preovladavajućim na
tržištu. Keynes ne pridaje posebnu važnost analizi ponude rada, već je njegova pažnja usmerena na
tumačenje zašto uz datu ponudu rada po preovladavajućim nadnicama postoji dugotrajni višak ponude
nad tražnjom. Tumačenje zasniva na hipotezi da agregatna tražnja za robom i uslugama određuje
tražnju za radom, odnosno zaposlenost.
Keynzijanska teorija u stvari uopšte nije teorija tržišta rada, već makroekonomska teorija pune
zaposlenosti privrede. Nasuprot tome stvaraju se nove međusobno konkurentske ili dopunjujuće teorije
tržišta rada, u prvom redu tzv. neoklasičnih ekonomista koji mikroekonomskim pristupom analiziraju
uslove na samom tržištu rada i objašnjavaju ponašanje aktera tržišta rada i makroekonomske posledice
na način koji opravdava ispravnost klasičnog pogleda na automatsko uspostavljanje makroekonomske
ravnoteže.
„Industrijskom revolucijom koncept rada je dobio novi impuls, idealizam je slabio, a jačala je
snaga organizovanih radnika i njihova svest o reformi sveta rada. Zaposlenost je postala osnovni
indikator za alokaciju nacionalne imovine, a rad je oslobođen etičkih predrasuda. Rad je postao
osnovni kriterijum građanske i ekonomske korisnosti. Čovek je vrednovan najpre kao ekonomsko
biće.2„
2. Neoklasični model – osnovne ideje1 Jakšić, M., Praščević, A. (2006), Makroekonomska analiza, CID, Beograd, str.369.
2 Marjanović, G.V. (2009), Ekonomske teorije o tržištu rada, Inter print, Kragujevac, str. 8. 5
Sredinom XIX veka objavljene su tri knjige koje su označile početak jednog novog pravca u
ekonomskoj misli – marginalističkog pravca. Ideje zastupljene kod ovih autora, V. Dževons (Teorija
političke ekonomije), K. Menger (Osnovni principi političke ekonomije), L. Varlas (Elementi čiste
ekonomije) bile su poznate i ranije ali su bile marginalizovane. Do tada ove ideje nisu imale značajan
uticaj na dominantnu teoriju, a za njihovo pojavljivanje i ozbiljno razmatranje bilo je neophodno
stvaranje pogodne uslova tj. odbacivanja klasične ekonomske teorije i promena u ekonomskom
okruženju u poslednjoj polovini XIX veka.
„Umesto teorije viška vrednosti, eksploatacije, akumulacije kapitala, odnosa društvenih klasa,
kapitalizma i socijalizma, nova teorija istražuje ponašanje ekonomskih subjekata poput potrošača,
preduzetnika, menadžera i rentijera.“3
Mnogi ekonomisti smatraju da je marginalistička teorija nastala kao transformacija starih
ideja, a ne kao novi pravac u razmišljanju obzirom da nije nastala kao posledica neke krize već kao
rezultat intenzivnog kapitalističkog razvoja svih evropskih zemalja. Međutim, razlike između
marginalista i njihovih prethodnika ipak sunjihovi predmeti itraživanja. Marginalisti se od proizvodnje
pomeraju ka razmeni kao predmetu posmatranja tj. ka alokaciji resursa u cilju maksimalnog
zadovoljenja potreba pojedinca. Naziv marginalizam vodi poreklo od korišćenja marginalnih veličina
u analizi ponašanja ekonomskih subjekata.
Nova shvatanja, poznata kao neoklasična ekonomija, zamenila su klasična, a analizu
akumulacije i povećanje nacionalnog bogatstva zamenila je analiza ravnoteže ponude i tražnje u
stacionarnom modelu.
Marginalisti problem raspodele rešavaju isključivo u sferi razmene koja se odnosi na razmenu
faktora proizvodnje, odnosno njihovih usluga. Princip marginalne korisnosti modifikuju u princip
marginalne produktivnosti faktora proizvodnje i uz princip supstitucije između različitih faktora
proizvodnje određuju visinu dohodaka pojedinih vlasnika faktora proizvodnje i optimalni rezultat
samog procesa proizvodnje.
U okviru ovog pravca najznačajnije doprinose dali su: Valras i Pareto (lozanska škola) u
primeni matematike u ekonomiji i analize opšte privredne ravnoteže, A. Maršal (kembridžka škola)
koji je povezao tradicionalnu klasičnu školu sa rezultatima nove, marginalističke škole i tako uticao da
se novo nastali teorijski sitem prihvati kao neoklasični sistem.
2.1 Ponuda i tražnja za radom kao funkcija realne nadnice
3 Stanković, K. (2009), Ekonomske doktrine, Inter print, Kragujevac, str. 286.6
Neoklasika i kejnzijanizam se razlikuju u pogledu funkcionisanja tržišta rada.
Neoklasični model karakterišu sledeća načela: 4
1. Alokacija resursa: statički shvaćena ravnoteža i napuštanje interesa za privredni razvoj
2. Utilitarizam: načelo opadajuće marginalne korisnosti i uverenje da je čovekovo ponašanje
svodljivo racionalnu kalkulaciju koja stremi moksimizaciji korisnosti
3. Princip supstitucije: varijacija proporcionalnih veličina koja se manifestuje kroz
zamenljivost jedne korpe dobara drugom
4. Privredni subjekti – pojedinci: subjekti koji donose racionalne odluke vođeni su interesom
maksimizacije korisnosti i napuštanja bilo kakvog interesa za „kolektivne subjekte“ –
klase, grupe
5. Individualistički redukcionizam: marginalisti odbacuju istoricizam; ekonomski zakoni su
apsolutni i objektivni, poput onih u prirodnim naukama
6. Subjektivna teorija vrednosti: sve vrednosti su individualne i subjektivne, one su cilj
pojedinca
Ove pretpostavke primenjene na tržište rada daju njegove sledeće karakteristike:
1. Polazi se od savršeno konkurentnog tržišta na kome se sučeljavanjem ponude i tražnje za
radom formira ravnotežna nadnica
2. Nadnica kao cena radne snage određuje se prema načelu granične produktivnosti rada
3. Postoji potpuna fleksibilnost nadnica u oba smera, čijim se varijacijama tržište rada čisti -
uravnotežuje
4. Postoji potpuna zaposlenost, a frikciona nezaposlenost je rezultat kratkoročnih fluktuacija
radnika u traženju posla.
„Dva postulata neoklasike su od ključnog značaja za funkcionisanje tržišta rada:
Prvo, realna nadnica je jednaka graničnom proizvodu rada WP
=MPN , (tj. nadnica je jednaka
graničnom proizvodu poslednjeg uposlenog radnika);
Drugo, realne nadnice su jednake graničnoj nekorisnosti rada WP
=MDU L, , ( tj. postoji trade off
između dokolica i rada), pa se u toj tački izjednačavaju ponuda i tražnja za radnom snagom i formira
ravnotežna nadnica.“5
4 Jakšić, M., (2003), Razvoj ekonomske misli, Intergraf MM, Beograd, str.175.
5 Marjanović, G.V., op.cit., str.737
Osnovna pretpostavka od koje polazi neoklasični model jeste da je radna snaga (N) jedini
varijabilni faktor proizvodnje u kratkom roku, dok je stok kapitala fiksiran ( K ), a takođe i stanje
populacije i tehnologije u posmatranom periodu.
Proizvona funkcija, odnos inputa (rada) i maksimalnog autputa koji se može ostvariti koristeći
date inpute, prikazan je na sledećem dijagramu:
WP
SL
(WP
)0 E
DL= MPN
N0 zaposlenost N
a) Ravnoteža na tržištu rada
Y F(K , N)
Y0
N0 zaposlenost N
b) Proizvona funkcija
gde su WP
- realne nadnice, Y - autput, N – zaposlenost.
Dijagram 1.1 – Neoklasična teorija proizvodnje i zaposlenosti6
Tražnja za radnom snagom (DL ) određena je marginalnom produktivnošću rada (MPN), što
znači da će preduzeće upošljavati dodatne radnike sve dok je marginalni produkt rada veći od troškova
6 Op.cit., str. 75.8
dodatne radne snage (WP
), koja je određena odnosom nominalne cene nadnice W i cena P. Optimalni
nivo zaposlenosti se postiže kada je marginalni produkt rada jednak realnoj nadnici tj.: MPN(N) = WP
. Ponuda je određena realnom nadnicom pa stoga kriva ponude ima pozitivan nagib. Na dijagramu
1.1, slika a), predstavljeni su: ravnoteža na tržištu rada, tačka E (na nivou ravnotežne realne nadnice (
WP
)0 i ravnotežnog nivoa zaposlenosti N0). Na osnovu ravnotežnog nivoa zaposlenosti, određuje se i
ravnotežni nivo autputa Y0, duž krive proizvodne funkcije na slici b).
U neoklasičnom modelu podrazumevaju se sledeći odnosi:7
Y = F (K , N) – proizvodna funkcija
DL = F ( WP
) – tražnja za radom
SL = g (WP
) – ponuda rada
Obzirom da se posmatrane varijable u neoklasičnom modelu tokom vremena sporo menjaju,
može se pretpostaviti da su u dugom roku konstantne. Ako se ne menja ni proizvodnja onda se
pretpostavlja da i kriva tražnje za radom mora biti fiksna. Ove pretpostavke neoklasičara podvrgnute
su kasnije kritici od strane kejnzijanaca. Ključna karakteristika neoklasičnog modela je da ravnoteža
na tržištu rada određuje autput pune zaposlenosti.
Na sledećem dijagramu, 1.2, predstavljeni su:8 a) kriva agregatne ponude i tražnje za radom
kao funkcija realne nadnice i na slici b) ponuda i tražnja za radom kao funkcija novčane nadnice.9
Ponuda rada SL(P1) na slici b) je pozitivnog nagiba i prikazuje obim ponuđenog rada za svaku vrednost
novčane nadnice, uz dati nivo cena P1. Kriva ima nagib na gore, jer pri datom nivou cena, viša
novčana nadnica znači višu realnu nadnicu. Obziro da su radnici zainteresovani za višu realnu
nadnicu, postojaće nova kriva za svaki nivo cena. Povećanje nivoa cena pomera krivu ponude rada
gore i na levo, proporcionalno povećanju nivoa cena.
Međutim, tražnja za radom zavisi samo od realne nadnice. Proporcionalno povećanje novčane
nadnice i nivoa cena od W1 P1 na 2W1 2P1 i na 3W1 3P1, ostavlja tražnju za radom nepromenjenu na
nivou zaposlenosti N1, što korespondira sa nivoom zaposlenosti N1 i realnom nadnicom W 1P1
na slici
a). Realna nadnica i nivo zaposlenosti ostaju isti. Navedena analiza dokazuje neoklasičnu dihotomiju
po kojoj nominalne varijable ne utiču na realne.
7 Op.cit., str. 74.
8 Op.cit., str. 76.
9 Op.cit., str. 76.9
realne nadnice SL= g(WP
)
3W 13 P 1
=2 W 12 P1
=W 1P 1
MPN = f(WP
)
N1 zaposlenost
a) Ponuda i tražnja za radom kao funkcija realne nadnice
SL(3P1)
novčane nadnice SL(2P1)
3W1
SL(P1)
2W1
W1 MPN*P1 MPN*2P1 MPN*3P1
N2’ N1 N2 zaposlenost
b) Ponuda i tražnja za radom kao funkcija novčane nadnice
Dijagram 1.2 – Ravnoteža tržišta rada i novčana nadnica10
Pol Dejvidson smatra da je ključna greška neoklasičnog sistema pretpostavka da se krive
ponude svih grana mogu simultano pomerati, dok krive tražnje ostaju nepromenjene. Takođe ističe i
Kejnsove satvove da je nelogično tvrditi promena uslova ponude u jednoj grani može da pomeri krivu
ponude te grane, bez promene tražnje. Neoklasično isticanje marginalnog produkta rada sa nagibom na
dole je irelevantno u analiziranju efekta promene nadnice na agregatnom nivou zaposlenosti.
Dejvidson takođe napominje i to da je neoklasično viđenje krive marginalnog produkta kao krive
agregatne tražnje za radom preterana simplifikacija koja pretpostavlja da promene krive ponude, usled
promene novčane nadnice, mogu da se jave bez ikakvih reperkusija na agregatnu tražnju za radom. 10 Op.cit., str. 77.
10
Jozef Štiglic, podržavajući neoklasiku, smatra da kriva marginalnog produkta rada, mora biti kriva
tražnje za radom, jer je to „algebarski ekvivalent izjednačavanja cene i marginalnog troška“.
Tradicionalna neoklasična teorija gotovo da ne ostavlja mogućnost postojanja nevoljne
nezaposlenosti. Osobe koje ne mogu pronaći zaposlenje u stvari imaju nerealno visoka očekivanja
nadnica, te je sniženje nadnica univerzalna terapija protiv nezaposlenosti. Međutim, nepromenjivost
nadnica koja se u stvarnom životu javlja predstavlja problem za neoklasičnu ekonomsku teoriju.
Ukoliko zaista postoje nezaposleni spremni da rade za nižu nadnicu i poslodavci koji bi uz nižu
nadnicu mogli zaposliti dodatne radnike, zašto onda obostrani interesina tržištu ne dovedu do sniženja
nadnica i rasta zaposlenosti? Što je uzrok nedovoljne fleksibilnosti nadnica?
Postoje razni pokušaji odgovora na ta pitanja u okviru neoklasične teorije, pri čemu postoje
dva osnovna smera: 11
1. rigidnost je egzogeno određena, odnosno postoje pritisci spolja koji ometaju slobodno
funkcionisanje tržišta (uticaj države i sindikata) i
2. endogeni uticaji, gde je rigidnost posledica optimizacije u ponašanju konkurenata na tržištu
(implicitni ugovori i nadnica efikasnosti).
2.2 Nivo cena i neoklasična kriva agregatne ponude
Kriva agregatne ponude u neoklasičnom modelu je makroekonomska analogija
mikroekonomskog koncepta krive ponude preduzeća. Za savršeno konkurentno tržište važi da se
profiti maksimiziraju kada je marginalni trošak jednak ceni proizvoda odnosno, kada je marginalni
produkt jednak realnoj nadnici. Prethodni dijagram, 1.2, pokazuje da na nivou cena 2P1(kriva
MPN*2P1) ako novčana nadnica ostane W1, tražnja za radom se povećava na N2, slika b). Viši nivo
cena znači nižu realnu nadnicu i preduzećaće nastojati da povećaju i zaposlenost i autput. Novčana
nadnica neće ostati na W1 jer će se na nivou cena 2P1 kriva ponude rada pomeriti na S L(2P1). U
takvoj situaciji pri novčanoj nadnici W1 ponuda rada je samo N2’ pa postoji višak tražnje za radom
jednak N2 – N2’ jedinica rada, što izaziva porast nadnica.
„Preduzeća koja zaostaju u procesu povećanja novčanih nadnica, imaju veće stope
napuštanja posla i gube radnike. Proces povećanja novčanih nadnica se zaustavlja onda kada se
11 Mrnjavac Ž., Povijest ekonomije rada i pogleda Ekonomske teorije na nezaposlenost
11
novčane nadnice dovoljno povećaju da ponovo uravnoteže ponudu i tražnju na tržištu rada.
Zaposlenost je tada ponovo na optimalnom nivou pune zaposlenosti. Ponuđeni autput na nivou cena
2P1 je jednak Y1, a nivo zaposlenosti N1. Na još višem nivou cena 3P1 – slika 1.2 b), novčana
nadnica raste na 3W1 ali autput, nakon prilagođavanja tražnje i ponude rada ostaje Y1. Kriva
agregatne ponude je vertikalna. Ponuđeni iznos autputa je fiksiran i ne zavisi od nivoa cena, što je
prikazano dijagramom 1.3. Viši nivo cena podstiče proizvodnju – autput, samo ako nije usklađen sa
proporcionalno višim novčanim nadnicama odnosno, samo ako više cene snize realnu nadnicu.
Vertikalna neoklasična kriva agregatne ponude, odražava činjenicu da viši nivo cena
zahteva proporcionalno više nivoe nvčane nadnice za ravnotežu tržišta rada. Realna nadnica,
zaposlenost i autput ostaju isti. Vertikalna kriva agregatne ponude implicira da je autput potpuno
determinisan ponudom u neoklasičnom modelu.“12
P Sy
agregatni nivo cena 3P1
2P1
P1
Y1 Proizvodnja(autput)
Dijagram 1.3 – Neoklasična kriva agregatne ponude13
12 Op.cit., str.79.
13 Op.cit., str.80 12
2.3 Neoklasični sistem sa rigidnim novčanim nadnicama – jedno objašnjenje
nezaposlenosti
Da bi došlo do pune zaposlenosti potrebno je da nadnice budu potpuno fleksibilne. Drugi izvor
rigidnosti nadnica jeste politika vlade o koja donosi zakone o minimalnim nadnicama.
„Ako su nadnice rigidne na dole, nivo zaposlenosti i autput nisu više potpuno determinisani
ponudom, kriva agregatne ponude više nije vertikalna. Na dijagramu 1.4 prikazano je povećanje nivoa
cena na zaposlenost. Povećanje nivoa cena, sa novčanom nadnicom na nivou W , smanjuje realnu
nadnicu i pomera krivu tražnje za radom na desno, na nivo DL (P). Smanjenje realne nadnice
prouzrokuje pad ponude rada koja se pomera na levo na SL (P2). Smanjenje realne nadnice povećava
zaposlenost, dovoljno je povećanje nivoa cena sa P1 na P2 da bi se postigla ravnotežna zaposlenost u
N1.
Implikacije rigidne novčane nadnice na nagib krive agregatne ponude prikazane su na
dijagramu 1.5. Na nivou cena P1 i uz fiksnu novčanu nadnicu od W , autput je Y 1, a zaposlenost N 1d
(dijagram 1.4). Na dijagramu 1.5 nivo cena P1, usklađen sa novčanim stokom (M1) daje krivu agregatne
tražnje Dy (M1) Kriva agregatne ponude ima na gore za nivo cena ispod P2. Na nivou cena P2 sa
nadnicom W , (dijagram 1.4), ponuda rada je jednaka tražnji za radom. Dalje povećanje nivoa cena
iznad P2 dovelo bi do proporcionalnog povećanja novčane nadnice. Pošto se pretpostavlja da novčana
nadnica nije rigidna na gore, nivoi cena iznad P2 uslovljavaju vertikalnu krivu agregatne ponude
(dijagram 1.5).“14
SL (P2).
novčane nadnice
SL (P1).
W
W1
N 1d N 1 N s zaposlenost
Dijagram 1.4 - Efekat porasta cena kada je novčana nadnica rigidna15
14 Op.cit., str. 81.
15 Op.cit., str. 82.13
Agregatni cenovni AS
nivo P
Dy(M2)
Dy(M1)
Autput Y
Dijagram 1.5 – Neoklasična kriva agregatne ponude sa rigidnim novčanim nadnicama16
3. Kejnzijansko viđenje tržišta rada
3.1 Kejnsova teorija zaposlenosti
„Džon Majnard Kejns (1883 – 1946) je jedan od velikih mislilaca XX veka, središnji
lik zbivanja na intelektualnom, državnom, praktično – političkom, berzansko – finansijskom,
kulturnom, ekonomskom, filozofsko – političkom planu.“17
U svom delu The General Theory of Employment Interest and Money (1936) pokušao je da
dokaže da ekonomski sistem koji je prevladavao tridesetih godina prošlog veka nije u mogućnosti da
garantuje punu zaposlenost raspoloživog rada po tržišnim nadnicama. Drugim rečima ravnoteža
ekonomskog sistema kompatibilna je s trajnim postojanjem nezaposlenosti.
Keynes ne pridaje posebnu važnost analizi ponude rada, već je njegova pažnja usmerena na
tumačenje zašto uz datu ponudu rada po prevladavajućim nadnicama postoji dugotrajni višak ponude
16 Op.cit., str. 82.
17 Jakšić, M., op.cit., str.22514
nad tražnjom. Tumačenje zasniva na hipotezi da agregatna potražnja za robom i uslugama određuje
tražnju za radom, odnosno zaposlenost. Prema tome nesklad je posledica nemogućnosti tražnje za
radom da dostigne datu ponudu rada, odnosno posledica preniske tražnje za robom i uslugama. Prema
tome u njegovom radu ideja je nedovoljne tražnja koja se javljala i ranije (npr. kod Malthusa i Hobsa)
napokon formulisana u obliku celovitog sistema. Polazeći od činjenice da su nadnice nefleksibilne
nadole utvrdio je da se višak ponude nad potražnjom za radom ne može apsorbovati jednostavnom
autoregulacijom visine nadnica, jer smanjenje nadnica ne prouzrokuje automatsko povećanje tražnje
za radom. Smanjenje nadnica zaista deluje i na smanjenje cena, ali suprotno klasičnom tumačenju to
neće dovoljno povećati tražnju za radom, već će pad agregatnog nivoa cena dovesti do pada
agregatnog dohotka i time agregatne tražnje (što je kasnije nazvano "keynesov efekat"). Takvu
nezaposlenost, koja je posledica nedovoljne agregatne tražnje na tržištu roba, Keynes naziva
nevoljnom. Iako je upotrebio izraz koji je ranije koristio Pigou, radi se o bitno drugačijem tumačenju
nevoljnostii. Dok se kod Keynesa radi o vrsti nezaposlenosti, koja je posledica nedovoljne agregatne
tražnje na tržištu roba i može se izbjeći podsticanjem blage inflacije, Pigouovo se definisanje više
približava uobičajenom pojmu nedvoljnosti, dakle nezaposlenost za koju se može razumno oceniti da
individualni radnik nije odgovoran.
Kejns odbacuje klasičarsko objašnjenje determinanti ponude rada iz sledeća dva razloga:18
1. Klasičarska ponuda rada ne opisuje tačno ponašanje radnika. Različit uticaj na
ponudu radnika ima pad realne nadnice izazvan padom novčane nadnice u odnosu
na pad realne nadnice usled rasta cena. Zato kriva ponude rada, bazirana na realnoj
nadnici, ne izražava asimetrično ponašanje radnika.
2. Ukoliko bi radnici i prihvatili sniženje svoje novčane nadnice, to ne bi automatski
značilo i pad realne nadnice, jer sniženje novčane nadnice može da bude praćeno i
padom cena proizvoda.
Kejnsove odrednice nivoa zaposlenosti su:19
1. Ukupni dohodak društva
2. Zbir potrošnje i investicija čitave zajednice
Veoma važan faktor jesu investicije jer imaju uticaj na nivo dohodka ali su one
značajno podložne visokim i stalnim fluktuacijama.
3.2 Efektivna tražnja i zaposlenost kod Kejnsa
18 Jakšić, M., Praščević, A., op.cit., str.370
19 Op.cit., str.37015
„Ključna determinanta koja određuje zaposlenost je efektivna tražnja, odnosno odnos
između agregatne ponude i agregatne tražnje. Kejnsova funkcija agregatne ponude Z = f(N)
predstavlja vezu između očekivanih prihoda od buduće prodaje, odnosno ukupnog dohotka i
obima danas zaposlenih radnika N. Funkcija agregatne tražnje D ukazuje na izdatke svih
kupaca za bilo koji nivo agregatne zaposlenosti. Zbog toga ona predstavlja vezu između broja
zaposlenih n i sume potrošnje i investicija D = f(N). Funkcije novčano izražene agregatne
ponude i agregatne tražnje su:“20
Z = fz(W,N)
D = fd(W,N)
Očekivana prodaja,
planirana štednja
Z
D
zaposlenost
Z – agregatna ponuda, D – agregatna tražnja, E – efektivna tražnja
Dijagram 1.6 – Efektivna tražnja21
Efektivna tražnja je određena tačkom u kojoj je agregatna tražnja jednaka agregatnoj
ponudi, tačka E, dijagram 1.6. Da bi objasnio zbog čega ponuda ne stvara sebi odgovarajuću
tražnju, Kejns je ukazao da postoje dva elementa agregatne tražnje, D1 se odnosi na sve
izdatke koji zavise od nivoa agregatnog dohotka, odnosno obima zaposlenosti:
D1 = f1 (W,N)
20 Op.cit., str.371
21 Op.cit., str.37216
Drugi deo agregatne tražnje D2 - investiciona potrošnja, ne zavisi od trenutnog
dohotka niti od obima zaposlenosti, te nije ni jednaka planiranoj štednji. Ona zavisi od
budućih profita, koji pri Kejnsovoj pretpostavci o neizvesnosti budućnosti, ne mogu biti
poznati, niti statistički predviđeni na bazi prošlih ili trenutnih tržišnih signala. Investiciona
potrošnja zavisi od egzogenih očekivanja poslodavaca, od njihovog „životinjskog daha.“
3.3 Izvori rigidnosti nadnica i agregatna ponuda rada
„U neoklasičnom sistemu i ponuda i tražnja za radom su funkcija realne nadnice,
presek kriva ponude i tražnje za radom određuje ravnotežnu realnu nadnicu i nivo
zaposlenosti. Nadnice su fleksibilne i oko njih se pregovara.“22
„Kejns ne prihvata neoklasično shvatanje po kome je ponuda rada rastuća funkcija
realne nadnice. On smatra da radnici nude rad ne prema realnoj već prema novčanoj nadnici
jer svoj rad razmenjuju za novac, a ne za proizvode rada. Novčane nadnice su rigidne odnosno
fiksirane jer su izvor tražnje.“23
U kejnzijanskoj teoriji postoji više izvora rigidnosti nadnica:
1. Rigidnost apsolutnih nivoa novčanih nadnica i
2. Rigidnost relativnog nivoa novčanih nadnica, kada se radnici suprotstavljaju
promeni odnosa u platama24
Sledeći dijagram, 2.4, prikazuje kejnzijansko tržište rada i određivanje zaposlenosti u
zavisnosti od nivoa novčane nadnice.
„Novčana nadnica je fiksirana na nivou W0 , a kriva ponude rada data je kao W0Sn jer
radnici nude rad na osnovu novčane nadnice. Pošto je novčana nadnica fiksirana, kriva
ponude rada je horizontalna sve do nivoa pune zaposlenosti N*. Ona pokazuje da pri novčanoj
nadnici W0 ponuda rada je N* ali ostvarena zaposlenost je na nivou N0 , u tački preseka
tražnje za radom DN i ponude rada. Razlika između N* i N0 (od tačke A do tačke B)
predstavlja nevoljnu nezaposlenost. Posle postizanja pune zaposlenosti kriva ponude rada ke
22 Marjanović, G.V., op.cit., str.90
23 Op.,cit.,str.90
24 Jakšić, M., op.cit., str.20517
pozitivnog nagiba. Rast agregatne tražnje povećava tražnju za radom sa DN na DN’ i
zaposlenost sa N0 na N* jer istovremeno rast cena sa P0 na P*1 pri fiksnim novčanim
nadnicama bi doveo do redukovanja realne nadnice. Prilagođavanje se vrši samo putem
promene zaposlenosti koja zavisi od efektivne tražnje, a ne od nivoa novčane nadnice. Na taj
način se realizuje kejnzijanska sekvenca: efektivna tražnja - proizvodnja – zaposlenost.“25
Novčana nadnica W SN
W0 A B DN’=MP*P*1
DN = MP*P0
0 N0 N* Zaposlenost N
Dijagram 1.7 – Kejnzijansko tržište rada26
Do rigidnosti nadnica dovode i faktori institucionalne prirode, dijagram 2.5. U delu
tržišta koje je sindikalizovano, nadnice su određene radnim ugovorima. Novčane nadnice neće
reagovati na smanjenje tražnje za radom tokom trajanja ugovora, a kriva ponude rada ne igra
nikakvu ulogu u određivanju nivoa zaposlenosti.
„Kriva ponude ima oblik W SN , početna ravnoteža je u tački A gde je DN = W SN, uz
Na zaposlenih radnika i nivo novčane nadnice W . Pad agregatne tražnje u uslovima recesije
pomera krivu tražnje za radom na nivo DN’ pa je nova ravnoteža u tački c. Nadnica je ostala
ista, a zaposlenost je značajno opala.
Na onim segmentima tržišta rada gde nema eksplicitnih ugovora koji fiksiraju novčanu
nadnicu, postoje često implicitni sporazumi između poslodavaca i radnika, koji fiksiraju
novčanu nadnicu za neki vremenski period. Implicitni ugovori na neki način sprečavaju
25 Marjanović, G.V., op.cit., str.91
26 Op.cit., str.9118
poslodavce da smanje novčane nadnice, uprkos padu tražnje za njihovim proizvodima i pada
tražnje za radom.“27
Novčana nadnica DN’ DN SN
W C A
B
Nc Nb Na zaposlenost
Dijagram 1.8 – Novčana nadnica i sindikati na tržištu rada28
2.3 Utvrđivanje nivoa zaposlenosti u kejnzijanskoj teoriji
2.3.1 Kejnzijanska kriva agregatne ponude
27 Op.cit., str.92
28 Op.cit., str.9219
Kejnzijanci polaze od elastičnog domena krive agregatne ponude AS gde se povećava
dohodak bez rasta cena. Jednakost agregatne tražnje i agregatne ponude (AD=AS) predstavlja
ravnotežu i određuje radnotežne veličine cena i dohotka. Na dijagramu 1.9 predstavljena je
kejnzijanska politika: povećanje tražnje (AD0 na AD1) povećava samo dohodak (Y0 na Y1), cene
ostaju na početnom nivou P0.
Pretpostavka je da se pregovori vrše oko novčane , a ne realne nadnice. Radnici znaju
novčanu nadnicu ali ne i nivo cena.
AS
P AD1
AD0
E0 E1
P
0 Y
Y0 Y1 Y*
Dijagram 1.9 – Kejnzijanska politika u AS – AD modelu29
Radnici prihvataju novčane nadnice za određeni period ali nemaju uvida u opšti nivo cena
tokom tog perioda. Opšti nivo cena će odrediti njihovu kupovnu moć. Oćekivanja opšteg nivoa cena se
baziraju na ponašanju cena u prošlosti.
2.3.2 Efekti politike u kejnzijanskom modelu
29 Jakšić. M., 2003., Makroekonomija, Beograd, Čigoja štampa, 184. str.
20
P ASc
ASk
P2 C
B
P1
P0 A
AD0 AD1
0 Y*=Y0 Y1 N
Dijagram 2.0 – Kejnzijanska i novoklasičarska agregatna ponuda30
AS (kriva agregatne ponude na kratak rok) je elastična, pa se dinamiziranjem tražnje (AD0 na AD1)
povećava dohodak (Y*=Y0 na Y1) ali uz rast cena (P0 na P1). To je vreme trajanja novčane iluzije za
vreme prelaska iz A u B. Od C do B privreda se ''vraća'' na prirodne veličine, pa se dohodak smanjuje
(Y1 na Y*=Y0), a cene i dalje rastu (P1 na P2).
Ove razlike u domenu AS krive mogu se predstaviti i kao dve različite AS krive: novoklasičarska
(ASNK) koja je vertikalna i kejnzijanska (ASK) koja ima pozitivan nagib. Autput i zaposlenost su
potpuno određeni ponudom dok agregatna tražnja nema sistemsku ulogu u određivanju autputa.
2.4 Filipsova kriva u kejnzijanizmu
“Filipsova kriva, kako ju je utemeljio A. Filips 1958. godine (inverzna veza nominalne
nadnice i stope nezaposlenosti) i kako su je 1960. godine modifikovali Solou i Samjuelson (inverzna
30 Op.cit., 186. str.21
veza stope inflacije i stope nezaposlenosti), bila je do 70-ih godina znacajno analiticko sredstvo
kejnzijanske ekonomije. Sa teorijskog aspekta ona je potkrepila Kejnsove postavke vezane za trziste
rada i njegovu kritiku klasicarske teorije trzista rada, pruzajuci empirijsku potvrdu koncepta efektivne
traznje. Prva etapa u teorijskom razvoju Filipsove krive je takode predstavljala i znacajnu potporu
kejnzijanskim preporukama za vodenje ekonomske politike na bazi upravljanja agregatnom traznjom.
Naime, kejnzijanska ekonomija je pretpostavljala da se trziste rada cesto nalazi u neravnotezi, koju
karakterise nevoljna nezaposlenost. Karakteristike takvog trzista rada su:”31
1) postojanje sindikata koje onemogucava potpunu konkurenciju,
2) usled nedovoljne agregatne traznje na trzistu rada postoji nedobrovoljna nezaposlenost,
3) postoji nefleksibilnost novcanih nadnica.
π
inflacija
Nezaposlenost U
Dijagram 2.1 - Teorijska Filipsova kriva
Kejnzijanski koncept upravljanja agregatnom traznjom, kao kljucnom polugom u ekonomskoj
politici kojom se tezi smanjenju obima nevoljne nezaposlenosti i priblizavanju ekonomije
ravnoteznom stanju, dobio je u Filipsovoj krivi potvrdu, ali i okvir za siru primenu, kroz izbor
odgovarajuce stope inflacije tako da se obezbedi zeljeni obim zaposlenosti (smanjenje nezaposlenosti
je moguce pristajanjem na visu stopu inflacije). Zbog toga je tokom 1960-ih Filipsova kriva bila
integrisana u makroekonomske modele i siroko koriscena u analizi drzavne makroekonomske politike.
Kejnzijanski koncept Filipsove krive imao je sledece implikacije na ekonomsku politiku:
1) Snizenje nezaposlenosti mora biti placeno rastom inflacije i obrnuto, snizenje inflacije izazvace rast nezaposlenosti (postoji racio zrtvovanja).
31 Dimitrijević B., Praščević A., Savremene kontroverze makroekonomske teorije u razvojuFilipsove krive
22
2) Ekonomska politika se formulise i realizuje na osnovu trade-offa izmedu stopa nezaposlenosti i njima odgovarajucih stopa inflacije.
3) Monetarnom ekspanzijom, na osnovu delovanja novcane iluzije, moguce je smanjiti stopu nezaposlenosti.
Takode je vazno istaci i sledece karakteristike kejnzijanske Filipsove krive, vazne za analiticki okvir kejnzijanizma:
1) Filipsova kriva je sa aspekta drustvenog blagostanja specificna kriva indiferencije koja predstavlja razlicite kombinaciije drustvenih troskova (nezaposlenosti i inflacije) pri kojima je nivo drustvenog blagostanja isti.
2) Filipsova kriva negativnog nagiba karakterise i kratak i dugi rok jer je delovanje novcane iluzije trajno iz cega se izvodi zaklucak o neneutralnosti novca, vazan za kejnzijansku ekonomiju.
Zaključak
Bez obzira koji je teorijski smer prevladavajući, ni jedan ne može obuhvatiti svu
kompleksnost društvenoekonomskog sistema i ponuditi trajna rešenja za sve probleme. Proizlazi da je
teorijski pluralizam i multidisciplinarnost jedino moguće rešenje za kvalitetan razvoj u budućnosti.
23
Neoklasična škola je jedna od najuticajnijih škola ekonomske misli. Jedna od najznačajnijih
razlika između neoklasike i kejnzijanizma je funkcionisanje tržišta rada. Po neoklasičarima ovo tržište
je savršeno konkurentno, nadnice se određuju prema načelu granične produktivnosti i potpuno su
fleksibilne u oba smera, postoji puna zaposlenost, a frikciona je rezultat kratkoročnih fluktuacija
radnika u traženju posla.
Kenzijanizam je predstavljao revoluciju u ekonoskoj teoriji i nauci u odnosu na dotad
vladajuću Neoklasičnu ekonomsku školu. Ključni element kako Kejnsove teorije, tako i kejnzijanizma
jeste potpuno drugačije objašnjenje kretanja na tržištu rada u odnosu na klasičarski koncept.
Moguće je sta nje nevoljne nezaposlenosti, puna zaposlenost je redak slučaj, a ne opšti,
kretanja na tržištu rada zavise i od kretanja na tržištu finalnih proizvoda, nadnice nisu fleksibilne. Ovo
su samo neke od ključnih kejnzijanskih postavki kojima se objašnjavaju kretanja na tržištu rada, a pre
svega pojava uporne nezaposlenosti.
24