M

m Školska knjiga

Ivan Jelić

Jugoslavenskasocijalističkarevolucija( 1911- 1945)

Zagreb 1979

U ređivački odbor

Adolf Dragičević Rade Kalanj Vjekoslav Mikecin Vladimir Podrebarac Vladimir Štokalo Josip Županov

U rednici

Vjekoslav Mikecin Vladimir Štokalo

TisakRiječka tiskara

Predgovor

Pokušaj povijesnog prikaza jugo­slavenske socijalističke revolucije u njezinoj oružanoj etapi, od 1941. do 1945, svoje\>rstan je izazov. Višestruki su razlozi tome, ali bih naveo samo neke koji otvaraju temeljna pitanja kada je riječ o proučavanju naše revolucije.

Kao prvo, nameće se pitanje mogućnosti sintetičke obrade jugoslavenske socijalističke revolucije. Pitanje je ponajprije me­todološke naravi. Govoriti o sintezi s tog aspekta znači, zapravo, zanimati se za bitne probleme naše historijske znanosti danas. U razvoju jugoslavenske historiografije bilo je dosta trenutaka kada su problemi njezina metodološkog sazrijevanja i usmjerenja zaokupljali pažnju, a danas se toj temi pridaje presudna važnost. Brojni apeli o potrebi razbijanja granica što ih je nametnula po­litička historija — ili pak vojna kada je riječ o oslobodilačkom ratu i revoluciji — o potrebi širenja interesa za sva područja po­vijesnog i društvenog života, o nužnosti povezivanja sa srodnim društvenim znanostima,, o metodološkom »osvješćivanju« histori­čara i podizanju novih* — danas dobivaju karakter sustavnijeg napora i težnje da se što brže prevlada postojeće slanje. A to stanje najopćenitije se ocjenjuje kao dominacija tradicionalne historije, koja» ne može mnogo pridonijeti razumijevanju i objaš­njavanju ljudskog društva u prošlosti i suvremenosti. Dakako, tu su i drugi razlozi. Razvoj historijske znanosti u svijetu, koji sve više obilježava tendencija za mijenjanjem njezine paradigme, zapljuskuje i obale naše historiografije. Nasuprot tome, ona se sve vidljivije suočava s opasnošću ekspanzije pojedinih društve­nih znanosti, koje traže primat u objašnjavanju historijskih dru­štvenih procesa, namjenjujući povijesnoj znanosti tek funkciju elaboratora za potrebe primjene njihovih metodoloških koncep­cija. Sve je to, dakako, povezano s pitanjem položaja i društvene funkcije naše historijske znanosti danas. Ono se može dosta zorno sagledavati upravo u sklopu problematike znanstvene obra­de naše revolucije od 1941. do 1945. Istraživanjem tog razdoblja može se uspješno ispitivati funkcija veze između prijeđenog hi­storijskog razvoja i naše suvremene stvarnosti.

5

Treba poći od konstatacije da su u nas pokušaji sintetičkog karaktera u obradi povijesti jugoslavenske revolucije 1941—1945 (vidi Bibliografiju) još uvijek malobrojni. To je, zapravo, samo jedna od karakteristika stanja u cijeloj historijskoj znanosti u nas, gdje pristup sagledavanju cjeline društvenih procesa veoma zaostaje za inače sve opsežnijim, i eksplozivnijim analitičkim istraživanjima. Zasigurno i ta činjenica daje određenu težinu onim gledištima koja govore o krizi historijske znanosti u nas.

Kada je riječ o dosadašnjim istraživanjima jugoslavenske revolucije, onda valja poći od jedne pomalo paradoksalne konsta­tacije. Svjedoci smo, naime, činjenica da je interes za istraživanje naše revolucije neobično velik, što pokazuje sve opsežnija povije­sna i publicistička literatura. Analitička istraživanja postižu re­zultate koji kvantitativno dosežu zavidne razmjere. Time se postupno osigurava i sve bolja kvaliteta. Iz dana u dan postižu se novi rezultati, što se ogleda u brojnim monografijama i studi­jama o pojedinim različitim problemima, pojavama, zbivanjima. O revoluciji je objavljena veoma opsežna građa, raznovrsna po sadržaju i provenijenciji. Napisani su i objavljeni brojni memo­arski tekstovi, dnevnici, zapisi, kronike i dr. U tako ospežnom i sve življem interesu za istraživanje jugoslavenske socijalističke revolucije problem sinteze je na posljednjem mjestu.

Ako se pogleda sadržajna struktura dosadašnjih glavnih cjelovitih prikaza oružane etape naše revolucije, njihov metodo­loški pristup, nedvojbeno se može zaključiti da ti pokušaji imaju sličnu polaznu osnovicu. Dakako da se oni razlikuju po svojoj kompozicijskoj strukturi, ali ne toliko da bi se među njima mogla nalaziti kvalitetna razlika u pristupu. Najveće se razlike nalaze u bogatstvu faktografske podloge te u glavnom aspektu obrade, tj. da li je obrađena s vojnog ili političkog stajališta. Najčešće je to njihova kombinacija.

S obzirom na metodološki postupak razlike su još manje. Najčešće su to historijski pregledi, a ne pokušaji sinteze. U sre­dištu pažnje je događajna povijest, koja daje glavni sadržaj i prema kojoj se upoznaje razvoj oružane etape naše revolucije.

Potrebno je reći da ovaj pokušaj sintetičkog prikaza naše re­volucije od 1941. do 1945. nosi jasan biljeg dosadašnjih iskustava. Njegova težnja da se pristupi uopćavanju postignutih rezultata u istraživanju naše revolucije ima, dakako, niz nedostataka. Za­sigurno mu se mogu uputiti mnoge kritičke napomene i zamjerke upravo s gledišta iznesenih načelnih ocjena i zaključaka. Po svojoj sintetičkoj konstrukciji on se ipak temelji na potrebi da se pristupi izboru određenih historijskih pojava, problema, zbivanja, koji treba da se nalaze u prvom planu prezentacije. Među tim pojavama posebno su se pokušale istaknuti one koje su prema svom karakteru i važnosti dugog povijesnog trajanja, za razliku od neponovljivih pojava. Svjestan sam da u tom pogledu nije ni ovom prilikom učinjen značajniji korak dalje. To je ona granica odnosa prema događajnoj povijesti koju valja metodo­loški prijeći. Ovdje se još uvijek znatno više naglašavaju doga- đajni procesi, koji se, dakako, ne mogu i ne smiju zanemariti. No, nadam se da ih ipak promatram na onom putu koji će ubu- buće sve više zaokupljati našu pažnju. Autor

6

1

Rat i kriza građanskog društva

Slom jedne politike

Kraljevina Jugoslavija doživjela je katastrofalan slom u travanjskom ratu 1941. godine. Bilo je iluzorno da se jedna mala, za rat gotovo .potpuno nesprem­na zemlja odupre velikim fašističkim osvajačima: Hitlero- vu Trećem Reichu i Mussolinijevoj Italiji. Do tada je pred munjevitim pohodom njemačkog ratnog stroja kapitulirao niz evropskih zemalja, među .njima i takva sila kao što je bila Francuska. Međutim, za razumijevanje takvog ishoda važnije je upozoriti na činjenicu da je jugoslavenska mo­narhija u rat ušla nakon permanentne krize koju je proživ­ljavala od svog nastanka 1918. godine. O težini travanjskog sloma svjedoči dovoljno i to da poražena zemlja nije doživ­jela stvarnost okupacije kao dotadašnja državna cjelima koja bi zadržala neka svoja prvašnja obilježja, nego je od počet­ka bila izvrgnuta komadanju od strane agresorskih sila. Po­kazalo se da su postojeća društvena i politička proturječja u jugoslavenskom građanskom društvu sve više napinjala njegovu krizu i da je u takvom stanju zemlja dočekala ag­resiju. To potvrđuje i činjenica da su državni i vojni vrhovi pokazali potpunu nemoć i nespremnost za neki ozbiljniji otpor.

Stanje koje je nastalo nakon kapitulacije jugoslavenske monarhije i njezine vojske izbacilo je na površinu takve po­

7

jave i probleme koji vidljivo potvrđuju da je kriza staroga društva ulazila u agoniju. Prema tome, osnovni društveni i politički procesi koji će se razviti na jugoslavenskom tlu u toku rata imali su svoju predigru u razvoju predratnog društva.

Vanjskopolitički položaj Kraljevine Jugoslavije u godi­nama prije sloma dovodio je njen režim u sve veća isku­šenja. Interesi zapadnih sila, Velike Britanije i Francuske, iskazivali su se u težnji da u daljem, sve složenijem razvoju međunarodnih odnosa imaju na svojoj strani, ili barem ne­utralnu, Kraljevinu Jugoslaviju, kako ne bi potpala pod iz­ravan utjecaj sila Osovine. Posebni ekspanzionistički intere­si Italije prema Jugoslaviji jače se izražavaju u pripremama Trećeg Reicha za napad na Poljsku. Podržavao ih je i sam Hitler, kako bi zauzvrat dobio podršku Italije za svoju novu akciju. Do napada na Jugoslaviju, za koji je Mussolini bio spreman u toj situaciji, nije došlo zbog bojazni od interven­cije zapadnih sila, koje su konačno reagirale oružjem u po­vodu Hitlerova napada na Poljsku na početku rujna 1939. godine, čime je i započeo drugi svjetski rat.

Neutralnost koju je proglasila vlada Cvctković-Maček u povodu izbijanja svjetskog rata nije mogla imati čvrste te­melje. Njome je izražavan blagonaklon stav i prema jednoj i prema drugoj zaraćenoj strani, tako da je ta politika mo­rala biti osuđena na tešku neizvjesnost. Sile Osovine, u prvom redu Treći Reich, kojima je neutralnost Jugoslavije i ostalih balkanskih zemalja odgovarala u fazi priprema za rat, nisu više bile sigurne u takav status poslije izbijanja rala. Bile su spremne da te zemlje, kojih je neutralnost izazi­vala sumnju, neposrednije podrede svom utjecaju. Karakter neutralnosti Jugoslavije proizlazio je osobito iz mjera što ih je ova poduzimala protiv širenja propagande na svom području u interesu pojedinih zaraćenih strana. Režim se trudio, da se obznani kako zemlja »sprovodi na najskrupu- lozniji način svoju neutralnost i želi održati dobre odnose sa svim državama«.

Dakako, takva politika neutralnosti koju je vodila jugo­slavenska vlada lavirajući između velikih sila i koristeći se njihovim suprotnostima sadržavala je tendencije i prozapad- ne i proosovinske orijentacije. U času izbijanja rata vlada je, uporedo s proglašavanjem neutralnosti, izvršila i djelo­mičnu mobilizaciju na zahtjev određenih krugova, u prvom redu vojnih, radi mogućnosti ulaska Jugoslavije u rat na strani zapadnih sila. Poticaji za jačanje takvog raspoloženja

8

mogli su nastati i zbog nagle promjene njemačko-sovjetskih odnosa uoči napada na Poljsku. Naime, pakt između Hitlera i Staljina, koji je iznenadio zapadne sile i zadao udarac nji­hovim neuvjerljivim nastojanjima da se pregovorima sa SSSR-om stvori čvršći sistem sigurnosti u Evropi, mogao je trenutno izazvati i zabunu u proosovinski orijentiranim snagama u Jugoslaviji, a što je išlo u prilog jačanju proza- padnih tendencija. Zbog toga je, dakako, i politika Sovjet­skog Saveza prema Balkanu izazivala pažnju u Jugoslaviji. U daljem razvoju sve su izrazitije izbijali na površinu zahtjevi demokratski orijentiranih snaga da Jugoslavija po­traži oslonac u Sovjetskom Savezu, što je, dakako, moglo imati u prvom redu moralno značenje, jer se radilo o jed­noj velikoj sili izvan svjetskog sukoba.

Sve složeniji vanjskopolitički položaj Jugoslavije, obilje­žen žestokom diplomatskom bitkom između zapadnih sila i sila Osovine za što presudniji utjecaj u vladajućim jugosla­venskim vrhovima, postaje jednim od bitnih činilaca koji primoravaju vladu Cveliković-Maček da se jasno opredijeli u svojoj vanjskoj politici. Na to je utjecao i razvoj društve- nopolitičkih odnosa u zemlji, koji je iz dana u dan sve izrazitije izbacivao na površinu spomenute različite politič­ke tendencije u vezi s vanjskopolitičkom orijentacijom Ju­goslavije.

Pristupom Jugoslavije Trojnom paklu 25. ožujka 1941. godine postigli su Hitler i Mussolini još jedan uspjeh u svo­jim imperijalističkim planovima. Bio je to korak dalje u poduzimanju zajedničkih operacija protiv Grčke, a za Treći Reich bio je to i važan prilog utvrđivanja pozicija na jugo­istoku u vezi s pripremama za napad na Sovjetski Savez. Uz to se s Jugoslavijom, prema riječima njemačkog mini­stra vanjskih poslova Ribbentropa, u okviru »novog poret­ka« našao čitav »neutralni Balkan«, čime je ujedno bio potisnut utjecaj Velike Britanije.

Široko nezadovoljstvo zbog pristupa Trojnom paktu po­kazat će dva dana kasnije svu složenost i bremenitost na­stale situacije. Vojni krugovi i snage građanske opozicije, koji su u smislu svoje prozapadne orijentacije izvršili pre­vrat 27. ožujka svrgnuvši kneza Pavla i vladu Cvetković- -Maček, pozivali su se i na širok revolt masa što ga je u tim danima diljem zemlje inicirala u prvom redu KPJ. Iako se u prevratu radilo o snagama prozapadne orijentacije koje se ujedno nisu mogle pomiriti sa sporazumom Cvetković-Ma- ček, ipak je odmah bilo jasno da one nisu bile voljne izazi­

9

vati sukob s Osovinom. Međutim, nova vlada na čelu s D. Simovićem, stvorena vojnim pučem, nije uspjela postići kompromis sa silama Osovine. One su 6. travnja 1941. rea­girale oružjem.

Događaji od 27. ožujka 1941. godine imali su od počet­ka dvostruki kolosijek. S jedne su se strane građanske poli­tičke snage trudile da nađu izlaz za spašavanje vlastitih po­zicija, dok je zbog takve politike istodobno pojačan val neza­dovoljstva u širokim slojevima naroda.

Prema tome, burni dani s kraja ožujka 1941. bili su za­pravo uvod u agoniju Kraljevine Jugoslavije, koja će za dva­desetak dana doživjeti potpun slom.

Tendencije i sukobi unutar građanske klase

U jugoslavenskoj državi stvore­noj 1918. godine već su od početka dolazili do izražaja suko­bi građanske klase pojedinih nacija, u prvom redu srbijan­ske, hrvatske i slovenske. Buržoazija je pod okriljem veli­kih pobjedničkih sila u prvom svjetskom ratu i stvorila tu državu. U tome je glavnu ulogu imala pobjednička Srbija sa svojom vojskom, čime je bio otvoren put njezinoj gra­đanskoj klasi da u državi na čelu s vlastitom dinastijom osigura političku, a zatim i ekonomsku prevlast.

Unitarizam se u Jugoslaviji iskazao kao koncepcija dr­žavnog uređenja velikosrpske buržoazije, i dakako, onih sna­ga iz buržoazija drugih nacija koje su se s njom sporazu­mijevale. Ta je koncepcija poslije šestojanuarske diktature 1929. pod imenom »integralnog jugoslavenstva« i dalje bila osnovica hegemonije buržoazije najveće nacije. Prema tome, unitarizam se na svoj način javljao kao nacionalizam jer je izražavao težnje za hegemonijom vladajućih klasa jedne ili više nacija. Time se u prvom redu negirala nacionalna ravno­pravnost i posebnost nacija.

U takvom političkom sistemu monarhističke Jugosla­vije politička kretanja unutar građanske klase pokazivala su određene značajke.

a) Sve jače zaoštravanje nacionalnih i klasnih suprot­nosti davalo je glavni biljeg razvijanju centralistički uređene monarhije na čelu s dinastijom Karađorđevića koja je uz pomoć birokratiziranoga državnog aparata, privrženih vojnih

10

vrhova, žestokog policijsko-žandarmerijskog terora, eko­nomskog jačanja i drugih sredstava pritiska osiguravala hegemoniju velikosrpske buržoazije.

b) Nastupio je proces još većeg približavanja starih kon­zervativnih i liberalnih snaga. Na to je osobito utjecao klasni strah što ga je zadavao bunt proletarijata i siromašnih masa u prvim godinama. Opasnost od socijalizma vodila je zbli­žavanju veleposjednika i vlasnika industrijskih i trgovač­kih poduzeća u obrani vlasništva.

c) Međusobna borba nacionalnih buržoazija u zaštiti i jačanju vlastitih pozicija najočitije se iskazivala u političkoj akciji pojedinih stranaka. Njihovi sukobi ili zajedničke akci­je odražavaju se u sučeljavanju osnovnih gledišta oko poli­tičkog sistema u zemlji, posebno na liniji između centraliz­ma i federalizma. S tim su čvrsto povezani i njihovi eko­nomski interesi.

d) Sve se više pojačavala klasna borba buržoazije i si­romašnih slojeva, ponajprije proletarijata.

Po svemu tome monarhistička se Jugoslavija nije mogla izgraditi u državu razvijenijeg demokratskog društva. Nje­zina nestabilnost bila je osobito pojačana spomenutim suko­bima unutar građanske klase i sve žešćom i organiziranijom političkom borbom klasa.

Sestojanuarski režim, što ga je kralj Aleksandar formal­no proglasio 1929. godine u nastojanju da se do kraja ukine dotadašnji vrlo uski parlamentarizam u zemlji i da se uspo­stavi apsolutizam vladara bio je nova etapa u državno-poli- tičkom životu Kraljevine Jugoslavije. Programska osnovica kralja i dvora kao osi režima imala je osnovnu tendenciju da pod parolom očuvanja »državnog i narodnog jedinstva« po­stavi branu svakoj mogućoj političkoj akciji koja je u sebi nosila bilo kakvo proturežimsko obilježje i na taj način pri­jetila egzistenciji monarhije. Ideologija integralnog jugosla­venstva, kao potpuna negacija postojanja posebnih nacija u državi, otišla je znatno dalje od dotadašnjeg službenog poj­ma »troimenog naroda« Srba, Hrvata i Slovenaca i trebalo je da postane osnova nacionalnog i državnog uređenja zem­

lje. Ta je ideologija mogla poticati još šire opozicijsko raspo­loženje, a na nj su se nastojale što više pozivati različite građanske skupine. Svakoj od njih bilo je stalo do toga da svoju političku koncepciju »rješavanja« nacionalnog pitanja iskaže kao izraz najširih nacionalnih interesa. Građansko su društvo u monarhističkoj Jugoslaviji na taj način sve više opterećivali problemi međunacionalnih odnosa. Njihova se

11

akutnost osobito iskazivala u sve većim sukobima nosilaca velikosrpske hegemonije i pojedinih nacionalnih buržoazija, ponajviše hrvatske.

Opadanje moći šestojanuarskog režima, posebno nakon smrti kralja Aleksandra, primoravalo je vrhove monarhije na čelu s knezom Pavlom da traže nove izlaze. Teži se za spregom snaga velikosrpske buržoazije i građanskih snaga drugih nacija, kako bi se režimu osigurala što šira osnovica. U tom je pogledu karakteristična bila uspostava režima vlade M. Stojadinovića 1935. godine, koja je trebala da označi novu političku kvalitetu, jer joj je osnovica bila sastavljena od triju bivših stranaka: Radikalne, Slovenske ljudske stran­ke i Jugoslavenske muslimanske organizacije. One su se or­ganizirale u novu političku formaciju — Jugoslavensku radi­kalnu zajednicu (JRZ), koja je — s tendencijom da posta­ne općejugoslavenska stranka — trebala da bude nova pod­loga režimu. S obzirom na inicijativu kako je nastala i ka­ko je bila sastavljena, JRZ je trebala dati dojam o stvara­nju širokoga političkog oslonca režima i o određenoj demo­kratizaciji političkog života. Međutim, zasnivajući svoj pro­gram na ideji unitarizma, ona je bila daleko od toga da mi­jenja ustanove koje je podigao apsolutistički režim kralja Aleksandra.

Dominaciji veliko srpske buržoazije najžilaviji se otpor pružao u Hrvatskoj. Građanska klasa koja je ekonomski bila jača od srbijanske sve je više bila ugrožena sužavanjem mo­gućnosti svoga razvoja. Zahvaljujući izbornom pravu glasa. Hrvatska seljačka stranka (HSS) uspjela je pokrenuti širo­ke seljačke mase na političku scenu, ali to ne znači da su one davale glavni pravac politici stranke. Njihova djelotvornost dolazila je navlastito do izražaja u izborima. Vodstvo stran­ke na čelu s V. Mačekom tridesetih je godina sve više težilo da organizira što širi politički nadzor u društvu. Time se za­pravo znatno izmijenila i struktura vodećih snaga u stranci; sve su više angažirani financijski i privredni krugovi.

U propagiranju svog političkog programa vodstvo HSS isticalo je da se rješenje hrvatskog pitanja sastoji ponaj­prije u tome da se izvojuje autonomni državnopravni status Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji. Politička akcija HSS bila je sve više obojena tendencijama što su ih iskazivali malo­građanski elementi, izražavajući na taj način u prvom redu težnju za ostvarivanje vlastitih probitaka. U tom su se cilju, dakako, najviše i mogle izazivati različite strasti u svako­dnevnim političkim zbivanjima, potpirivane najviše propa-

12

NARODI I NARODNOSTI U JUGOSLAVIJI OD 1931. do 1948. GODINE

1931. 1948.

Narodi i narodnosti Broj S truktura Broj Struktura(tisuća) (u •;.) (tisuća) (u •/.)

1. Crnogorci 354 2,4 426 2.72. Hrvati 3.471 23.9 3.784 23.93. Makedonci 680 4,7 810 5,14. Muslimani

(etnička pripadnost) 768 5,3 809* 5.15. Slovenci 1.307 9,0 1.415 8,96. Srbi 5.848 40.2 6.547 41,37. Bugari 55 0,4 61 0,48. Albanci 505 3,5 750 4,79. Mađari 468 3,2 496 3,1

10. Nijemci 513 3,5 55 0,411. Talijani 177 1,2 80 0,512. Rumunji 138 1.0 64 0.413. Turci 133 0.9 98 0.614. Ostali i nepoznato 117 0.8 447 2.6

U k u p n o 14.534 193.0 15.842 100,0

* U popisu 1948. registrirano je 1 036 124 Muslimana, od kojih su se 161 036 izjasnili kao Srbi. 29 071 kao Hrvati, 37 C96 kao Makedonci.

Izvor: V. Slipelić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem području Jugoslavije, Forum, 12 1973 , 899.

gandom protiv centralističke vladavine »srbijanske oligarhi­je« koja »živi na račun eksploatacije hrvatskih i prečanskih krajeva«.

Vodstvo HSS-a, koje je imalo podršku Samostalne demo­kratske stranke (SDS), te činilo s njom Seljačko-demokrat- sku koaliciju (SDK), u svojoj je političkoj akciji razvilo određenu suradnju sa srbijanskim opozicijskim strankama (demokrati, zemljoradnici, radikali). Te su stranke poslije diktature kao osnovni cilj svoje politike isticale nastojanje da se uspostavi prijašnji parlamentarno-poliiički sistem, koji bi bio osnovica za rješavanje drugih akutnih pitanja. Za razliku od tih stranaka, HSS je postavljala u prvi plan dr­žavnopravno pitanje, tj. potrebu promjene državnog uređe­nja na osnovi novoga ustava, jer isključiva težnja za povrat­kom prijašnjeg stanja ne bi bila dovoljno jamstvo da će ono ubuduće biti riješeno. Činjenica da su se i srbijanske poli­tičke stranke i SDK našle u opoziciji prema režimu, utjeca­la je na pokušaje uspostavljanja njihove međusobne surad­nje, ali je taj proces tekao sa snatnim teškoćama, ponajviše zbog različitih pristupa traženju izlaza iz postojeće situacije.

13

Vrhunac suradnje postignut je 1937. godine, kada je došlo do stvaranja tzv. Bloka narodne demokracije. Ta suradnja, koju su obilježavali tek neki načelni programski pogledi, i to posebno vezani za akciju oko donošenja novoga ustava, bila je kratkog vijeka. Vodstvo HSS-a prešlo je na kolosijek iz­ravnog sporazumijevanja s nosiocima režima i vlasti, što je u kolovozu 1939. dovelo do sklapanja sporazuma između predsjednika vlade D. Cvetkovdća i Mačeka.

U građanskom opozicijskom pokretu u Hrvatskoj poče­le su od sredine tridesetih godina sve snažnije izbijati na površinu i ekstremističke političke snage. Među nosiocima takve koncepcije osobito se isticala djelatnost ustaša koji su svoju akciju označavali kao poseban politički pokret. Velikohrvatska koncepcija rješavanja nacionalnog pitanja, koja je u hrvatske zemlje bezrezervno uključivala Bosnu i Hercegovinu, i ideja stvaranja »nezavisne hrvatske države« putem razbijanja Jugoslavije i na rasnoj osnovi bile su os­novne značajke u propagandi političkog programa ustaša. Takva se akcija svodila na nastojanje omanje skupine oko A. Pavelića da u emigraciji privuku pažnju onih vanjskih faktora koji su imali revdzionističke ciljeve prema Jugosla­viji. Radi se, dakle, u prvom redu o fašističkoj Italiji i o Trećem Reichu. Tendencije što su ih ustaški elementi pro­pagirali izražavale su ponajprije težnju za raspaljivanje naj­ekstremnijih nacionalističkih i šovinističkih strasti, izraženih navlastito u razbuktavanju protusrpskog raspoloženja.

Za ponašanje građanske klase u Sloveniji karakteristič­na je bila politika klerikalne Slovenske ljudske stranke (SLS). Razvijanje sukoba između srbijanske i hrvatske bur­žoazije umnogome je utjecalo na političku taktiku SLS. Iako velik pobornik slovenske autonomije, od 1927. godine SLS napušta taj program jer se preko svoga šefa A. Korošeca povezuje sa srbijanskim radikalima. Bila je to neposredna podrška učvršćivanju velikosrpskog režima u njegovoj bor­bi s hrvatskom buržoazijom i težnji za njezinom izolacijom. Malo kasnije nastupila je kratkotrajna faza prijelaza u opo­ziciju, na što je utjecala i opasnost raslojavanja stranke. Međutim, kada je SLS 1935. postala jedan cd osnivača JRZ, ona je ponovno napustila autonomistički program.

U tom je pogledu bilo karakteristično i držanje Jugosla­venske muslimanske organizacije. Njezinu političku taktiku određivali su ponajprije interesi imućnijih slojeva musliman­skog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Ona je lavirala iz­među autonomističkog programa i sporazumijevanja s reži-

14

mom. To je najvidljivije došlo do izražaja 1935, kada je stranka sudjelovala u parlamentarnim izborima na listi opozicije, a ubrzo zatim sklopila sporazum s radikalima i SLS u stvaranju JRZ. Inače je na području Bosne i Hercego­vine bivao sve očitiji sudar velikosrpskih i velikohrvatskih tendencija.

Nezadovoljstvo položajem Crne Gore u novoj državi bila je podloga na kojoj je Crnogorska federalistička stranka eradila svoj politički utjecaj. Međutim, ona je taj utjecai sve više gubila, što se moglo zapaziti iz njezina raslojavanja. Vodstvo joj je laviralo između autonomije Crne Gore u bur- žoaskoj Jugoslaviji i separatističkih tendencija.

Politika srbizacije došla je posebno do izražaja na pod­ručju Makedonije. Zabrana upotrebe makedonskog jezika i tiskanja publikacija na tom jeziku, posrbljivanje imena Ma­kedonaca, nastava u školama isključivo na srpskom jeziku, sve su to bile mjere koje su težile totalnoj negaciji posto-

PODJELA KRALJEVINE JUGOSLAVIJE NA BANOVINE

janja makedonske nacije. Dakako, ta politika asimilacije koja je od Makedonije trebala stvoriti »Južnu Srbiju«, bila je i rezultat sukoba sa suprotnim teritorijalnim aspiracijama koje su dolazile iz Bugarske. U Makedoniji su postojeće sta­nje nastojali iskoristiti i nosioci velikobugarske propagande radi stvaranja probugarskog raspoloženja.

Za razumijevanje takvog položaja makedonskog naroda karakteristično je bilo djelovanje ujedinjene Unutrašnje ma­kedonske revolucionarne organizacije (VMRO). U razdob­lju od 1924. do 1934. ta je organizacija, koja je nastala pod utjecajem ideja oktobarske revolucije, zastupala i propagi­rala potrebu borbe za ujedinjenje Makedonije u samostalnu i nezavisnu državu. Iz njezinih redova nastalo je niz make­donskih komunista. S druge strane, iz VMRO-a je ponikl? i separatistička struja, koja će u emigraciji tražiti vanjski oslonac i razvijati se kao teroristička organizacija.

Na Kosovu je politika velikosrpske buržoazije pokazivala prema Albancima izrazite tendencije denacionalizacije i asi­milacije. Dakako, to je moglo dovesti do nastajanja plod nog tla za izbijanje nacionalističkih i šovinističkih tenden čija pojedinih struktura u albanskom stanovništvu, koje su mogle računati i na pomoć vanjske intervencije.

Negativna politika prema nacionalnim manjinama po­sebno će se odraziti na tlu Vojvodine. S obzirom na veliko­srpsku politiku, i ondje su nacionalne buržoazije mogle oja­čati svoj utjecaj u njemačkoj, mađarskoj i rumunjskoj narodnosti. Mađarski revizionizam, kojemu je bio cilj vra­ćanje na granice prije 1918, težio je da ojača svoje uporište pod parolom borbe za ponovno nacionalno ujedinjenje. U njemačkoj manjini te će tendencije rasti zbog jačanja na­cionalsocijalizma.

U sklopu građanske politike važnu komponentu činili su d vrhovi glavnih vjerskih zajednica u Jugoslaviji Treba poći od činjenice da je postojala čvrsta sprega između poje­dinih nacionalnih buržoazija i crkvenih organizacija. Često poistovjećivanje religijskog d nacionalnog u političkoj borbi pokazivalo -je da su vjerske zajednice znatno utjecale na sadržaj nacionalnog pitanja. U političkom životu vjerski se deklarirati najčešće je značilo biti desničarski orijentiran, a izražavati se kao anliklerikalac značilo je povezivati se s lje­vicom.

Ni Srpska pravoslavna crkva, ni Rimokatolička crkva, ni Islamska vjerska zajednica, kao najveće, nisu imale status državne vjerske zajednice u jugoslavenskoj monarhiji, ali

16

su sve na svoj način bile vezane s državom. Njihov se utjecaj osjećao i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici, ali je d utjecaj države i politike bio u njima vrlo jak. Svakako su već od stvaranja jugoslavenske države sukobi različitih nacionalnih buržoazija imali utjecaja na potenciranje onih proturječ­nosti koje su postojale i u učenjima tih triju najvećih vjer­skih zajednica.

Sporazum koji su u kolovozu 1939. sklopili predstavnik vlade Cvetković i vođa HSS-a Maček bio je izrazit međaš u državno-političkom životu Kraljevine Jugoslavije. Stvaranje Banovine Hrvatske, koje je bilo državnopravni izraz toga sporazuma, označavalo je nedvojbeni kompromis između najjačih nosilaca hrvatske i srbijanske građanske klase. On je trebao ublažiti vrlo zaoštrene suprotnosti što su se među njima nagomilavale od nastanka jugoslavenske države. Nuž­nost rješavanja hrvatskog pitanja, kao osnovna parola s ko­jom je hrvatski nacionalizam pružao otpor velikosrpskom hegemonizmu, našla je u sporazumu od 26. kolovoza svoj konkretan izraz time što je dovela do određene političke rav­nopravnosti između spomenutih snaga u podjeli vlasti. Me­đutim, spoznaja o potrebi sklapanja sporazuma nije bila sa­mo rezultat tih interesa, tj. nije nastala samo unutrašnjim poticajima, nego je u 1939. godini sazrela upravo pod doj­mom složenog vanjskopolitičkog položaja Jugoslavije. Prema tome, do sporazuma Cvetković-Maček dolazi ponajprije zbog vanjskopolitičke opasnosti, kada je među političkim vrhovd- na u Srbiji prevladala tendencija za neminovnim kompromi­som s Mačekom radi opstanka postojećeg političkog siste­ma u Jugoslaviji, za što su bile zainteresirane obje strane. Jasna potvrda za to došla je uostalom već nekoliko dana kasnije, kada je napadom Trećeg Reicha na Poljsku buiknuo svjetski rat i kada se moglo nedvojbeno govoriti o najozbilj­nijoj opasnosti koja prijeti opstanku Jugoslavije.

Glavno pitanje koje je iskrslo u politici građanskih sna­ga nakon sporazuma bio je problem daljeg preuređenja dr­žave. Stav da treba nastaviti proces preuređenja države koji je uskoro prevladao u svim političkim strankama bio je samo u načelu zajednički, ali je dalji razvoj jasno pokazivao suprotne interese pojedinih strana koji su vodili do sve za- oštrenijih međusobnih odnosa. Bit razilaženja ogledala se ne samo u pitanju puta kojim treba ići u daljem preuređenju države, tj. da Ii ga treba odmah nastaviti ili prethodno pro­vesti izbore u skupštini, već i u tome na koliko državnoprav­nih jedinica valja podijeliti preuređenu Jugoslaviju. Nuž

2 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 1 7

nost daljeg preuređenja države prije održavanja izbora, pri čemu se u prvom redu mislilo na stvaranje srpske bano­vine, postala je uskoro politika svih stranaka i grupa u Srbiji. Na drugoj je strani vodstvo HSS-a uz podršku vod­stva SDS-a uporno nastojalo učvrstiti položaj Banovine Hr­vatske, te je u tom smislu zahtijevalo da se najprije provedu skupštinski izbori i da tako najviše predstavničko tijelo odobri i potvrdi uredbu o novostvorenoj banovini, a tek za­tim da se priđe stvaranju drugih jedinica. Rasprava oko pi­tanja dalje izgradnje Banovine Hrvatske i preuređenja zem­lje kretale su se, prema tome, ponajprije u okviru problema­tike hrvatsko-srpskih odnosa, a to u biti znači u okviru daljih političkih pretenzija i interesa pojedinih grupacija hrvatske i srpske buržoazije u najširem smislu. Srpska stra­na bila je najvećim dijelom pobornik daljeg neposrednog preuređenja Jugoslavije nastojeći realizirati svoje interese stvaranjem srpske državnopravne jedinice koja bi u osnovi obuhvatila čitav teritorij izvan Banovine Hrvatske i Slove­nije. Taj velikosrpski plan nailazio je na protivljenje na hrvatskoj strani, tj. građanskih snaga u Hrvatskoj koje su došle na vlast i koje u Banovini Hrvatskoj nisu vidjele ko­načno ostvarenje svojih pretenzija i interesa, nego samo »prvu etapu« u daljem širenju. Ti su sukobi posebno došli do izražaja na pitanju pogodbe oko podjele Bosne i Hercego­vine. Takve koncepcije i s jedne i s druge strane javno su predstavljene u najširim nacionalnim okvirima kao nastoja­nja za ostvarivanjem težnji hrvatskog i srpskog naroda za stvaranjem nacionalnih autonomija.

Nakon sporazuma pojavile su se i u slovenskoj buržoa­ziji znatno snažnije težnje za stvaranjem slovenske bano­vine. Od tada SLS zastupa ponovno autonomistički pro­gram nastojeći u tom pravcu postići odgovarajuće rezultate.

S takvim interesima i ciljevima dočekale su glavne gra­đanske snage slom monarhije i okupaciju zemlje. Novom sta­nju prethodilo je, dakle, sve veće iskazivanje nacionalistič­kih tendencija pojedinih buržoazija. Teži se za prekrivanjem duboke socijalne i klasne suprotnosti unutar naoija isti­canjem parola o njihovu tobožnjem jedinstvu: »Srbi na okup«, »Jedinstvo Hrvata« i dr. Ekstremne nacionalističke, u prvom redu separatističke tendencije koje računaju na intervenciju sila Osovine sve više pokazuju svoju povezanost s fašistič­kom ideologijom. Nosioci fašističkog nacionalizma očekuju svoju priliku u skorom slomu jugoslavenske monarhije.

18

Negativna bilanca kapitalizmaMogućnosti izgradnje demokraci­

je u Kraljevini Jugoslaviji bile su u mnogo čemu uvjetovane ekonomskim razvojem zemlje. U društvu kojemu su struk­turu obilježavale široke osiromašene mase diktatorski politi- tički sistem nametao se kao nužno rješenje, da bi se oču­vale pozicije što su izvirale iz dubokog klasnog jaza između tadašnjih socijalnih slojeva. Ekonomski pokazatelji za to bili su vidljivi. Nacionalni dohodak po stanovniku od 60 dolara, koji je bio gotovo najniži u Evropi (a u nerazvijene zemlje su bile svrstavane i one od 100 dolara dohotka po stanovniku), vjeran je pokazatelj bogatstva tadašnjeg dru­štva. Vrlo slab stupanj industrijalizacije, s izrazitom prete- gom poljoprivrednog stanovništva, upućivao je jasno na mogućnosti i tempo daljeg materijalnog napretka. Stupanj urbanizacije bio je najočitiji u malom broju gradova većih od 100 000 stanovnika i onih iznad 20 000, što je posebno važno, jer je gradski život' glavni izvor političko-demokrat- skih procesa. Stupanj obrazovanja, prema kojemu je polo­vica stanovništva nepismena, s nerazvijenim nižim, srednjim i višim školstvom, pokazuje skromne mogućnosti napretka kulture i prosvjete. A upravo o snazi i širini obrazovanja, što omogućuje ljudima snažnije spoznavanje vrijednosti de­mokracije, umnogome je ovisna demokratska praksa. Bio je to svakako jedan od bitnih činilaca kada je riječ o shva-

STANOVNIŠTVO NA TERITORIJU JUGOSLAVIJE OD 1921. DO 1948. GODINE (broj stanovnika u tisućama)

Socijalističke republike i pokrajine

Srbija

Popi

sgo

dine

SFR

J

Her

cego

v in

Crn

aG

ora

Hrv

atsk

a

Mak

edon

ija

Slov

enija

đ Voj

vodi

na

| K

osov

o |1921. 12 545 1890 311 3 127 809 1 298 2 843 l 537 439 4 819

1931. 14 534 2 324 360 3 788 937 1 386 3 550 1 624 552 5 726

1948. 15 842 2 564 377 3 780 1 153 1 440 4 159 1641 728 5 528

Izvor: V. S tipetić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na današnjem području Jugoslavije, Forum , 12/1973, 888.

19

ćanju domašaja potrošnje sredstava informiranja. Pisme­nost je faktor koji utječe na stupanj razvijenosti sredstava informiranja, jer se radi o određenom recipročnom odnosu. Ta su sredstva bila slabo razvijena i manjeg domašaja, a nalazila su se najvećim dijelom u rukama buržoazije i dr­žave.

Nasljeđe u dotadašnjim razlikama privredne razvijenosti pojedinih dijelova zemlje odrazilo se i u razdoblju nakon 1918. godine. Sava d Dunav bili su u tom pogledu vidljiva granica. Sjeverno od njih, zajedno $ gornjim dijelom uže Srbije, bili su razvijeniji krajevi, s mogućnostima za indu­strijalizaciju, a južno oni manje razvijeni u kojima je te uvjete tek trebalo stvarati.

U Kraljevini Jugoslaviji seljaštvo je činilo više od tri četvrtine stanovništva. Velika agrarna prenapučenost pokazi­vala je kakva je zapravo mogla biti glad za zemljom kod seljaka. Međutim, agrarna se reforma nije ostvarivala do­sljedno i, dakako, njome se nije namjeravalo likvidirati ka­pitalistički posjed.

Poljoprivredna proizvodnja činila je glavnu osnovicu kapitalizma. Kod glavnine seljaštva neminovno je rasla ten­dencija da se proizvodi i za tržište. Radi se zapravo o onom mnoštvu seljačkih obitelji koje su same obrađivale zemlju i zbog sve većih potreba za novcem otvarale svoje gospodar­stvo tržištu. Time se zapravo tek djelomično ulazilo u sek­tor robne proizvodnje, jer je većina seljaka mogla tek dio svojih proizvoda prodavati za tržište. U tom pogledu jasno su došle do izražaja mogućnosti pojedinih slojeva seljaštva. Dok jedni nisu imali što prodavati, pa su izlaz morali tražiti u zanimanjima izvan poljoprivrede da bi mogli kupovati hra­nu i robu za izdržavanje svoje obitelji, oni bogatiji uspije­vali su prodajom svojih proizvoda unapređivati vlastito go­spodarstvo. Ta je činjenica dovoljno govorila o sve većem procesu raslojavanja sela. Veliko zaduživanje seljaka bilo je vjeran pokazatelj toga stanja. Osobito su bili pogođeni sitni posjedi do pet hektara, među njima posebno oni od dva hektara. Ondje su seljaci morali tražiti redovitu dopun­sku zaradu kao najamni radnici na većim posjedima ili u obližnjoj industriji i rudarstvu. Prijelaz prema kapitalistič­kom poljodjelstvu mogli su činiti tek posjedi iznad dvadeset hektara.

Treba upozoriti i na činjenicu da su se u pojedinim krajevima (npr. u Makedoniji i Kosovu, a dijelom u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji) još bili zadržali određeni tra-

20

EKONOMSKO-SOCI JALNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA U JUGOSLAVIJI OD 1921. DO 1948. GODINE

Godina Ukupnostanovništvo

Od toga u djelatnostim a

prim arnim sckudarnim tercijarnim

A. Broj stanovnika <u tisućama)

1921. 12 545 9 885 1 210 1550

1931. 14 534 11 132 1 599 1803

1939. 16 241 12 100 1960 2181

1948. 15 842 10 606

B. Relativni odnosi (ukupno stanovništvo %)

1921. 100,0 78,8 9,9 11.2

1931. 100,0 76,6 11,0 12,4

1939. 100,0 74.5 12,1 13,4

1948. 100,0 66,8

Izvor: V. Stipetić, Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na da­našnjem području Jugoslavije, Formu, 12 1973 , 901.

govi feudalizma. Brojni primjeri pogodbe o najmu rada upu­ćivali su na ostatke kmetskih odnosa. U nerazvijenim kra­jevima postojale su još velike patrijarhalne obitelji u koji­ma je prevladavalo naturalno gospodarstvo, pretežno zatvo­reno. Njihova vrlo mala produktivnost bila je uzrok najni­žeg standarda, tj. velikog siromaštva.

Sve uzburkaniji proces diferencijacije među seljaštvom u godinama uoči rata izbacivao je na površinu sve akutnije probleme i posljedice. Prijelaz od pretežno naturalnog go­spodarstva u novčano, koji je bio neminovan zbog pritiska potreba za novcem, uzrokovao je pojavu velike eksploatacije što se iskazivala u nemilosrdnom lihvarstvu, primitivnoj aku­mulaciji i pljačkaškoj trgovini. Bio je to okrutan prodor ka­pitalističkih odnosa na selo, koji je seljačko pitanje svrsta­vao među najakutnije u zemlji. Izlaz je mogao biti samo u rušenju kapitalističkih odnosa.

U postojećem jugoslavenskom društvu kapitalizam je dosegao skromne domašaje da bi mogao razviti veće proi­zvodne snage, zbog čega radnička klasa nije mogla doseći zapaženiji stupanj razvijenosti. Brojčano mala, regrutirana

21

RADNI KONTINGENT I ZAPOSLENOST U JUGOSLAVIJI OD 1939. DO 194«. GODINE

Broj osoba (u tisućam a) Od radnog kontingenta (•/•)

G odinazaposlenih zaposlenih

Radnikontigent u zemlji u inozem­

stvu u zemlji u inozem-

1939. 10 550 920 5 8.7 0.1

194«. 9 52« 1 517 - 15,9 -

Izvor: V. S iipc tić , Jedno stoljeće u bro jčanom razvoju stanovništva na da ­našn jem pod ručju Jugoslavije. F oium , 12.11973, 905

uglavnom iz redova osiromašena seljaštva, s nerazvijenom klasno-borbenom tradicijom i iskustvom, radnička klasa u Jugoslaviji postajala je plijenom -interesa i tendencija raz­ličitih političkih snaga i skupina. Proces njezina sazrijeva­nja za preuzimanje uloge pravog grobara postojećeg društva zahtijevao je u takvim okolnostima nepokolebivu i neprekid­nu ddejno-političku akciju mlade Komunističke partije.

Prema tome, u nerazvijenom jugoslavenskom građan­skom društvu ponešto se drugačije nameće pitanje u kojem je stupnju proletarijat mogao biti negacija toga društva. Marxova formula o sve većem snaženju proletarijata uporedo s jačanjem buržoazije kao protivničke i vladajuće klase u takvom društvu zasigurno nije mogla imati svoju potpunu potvrdu. U Jugoslaviji je radnička klasa podjednako trpjela teret i od kapitalizma i od njegove nerazvijenosti.

Sve to vodi pitanju što je zapravo proletarijat u zemlji u kojoj seljaštvo čini glavninu stanovništva? Unatoč vlastitoj nerazvijenosti, po svojoj je strukturi iskazivao neobičnu ša­rolikost i raznovrsnost. To se ogledalo u pripadnosti poje­dinim manjim skupinama stanovništva po grupacijama glav­nih zanimanja, po profesionalnoj strukturi, nacionalnom sa­stavu, prostornom razmještaju i nekim drugim obilježjima. Struktura toga proletarijata u njegovu najširem brojčanom sastavu bila je takva da je tek jedna četvrtina otpadala na radništvo u gradskim i industrijskim naseljima. Dakako, po svojoj ulozi u ekonomskoj proizvodnji i po društvenom položaju taj proletarijat nije mogao biti homogen, a ne po­stoji ni točno određena granična crta između njega i poje­dinih slojeva obrtnika, siromašnih seljaka, sitne buržoazije.

22

Takav kakav jest jugoslavenski je proletarijat u okrilju postojećeg društva bio izložen različitim predrasudama, ideo­logijama i etičkim normama drugih klasa. Građanske poli­tičke snage bile su živo zainteresirane za jačanje vlastitog utjecaja u redovima radničke .klase. To se odnosilo i na one koje su bile nosioci režima i na one koje su se nalazile u opoziciji i borile za vlast. Težeći stvaranju svojih radničkih organizacija, sve su te buržoaske snage mogle imati samo jedan istovjetan cilj: izolirati radničku klasu i onemogućiti je kao društveno-politički subjekt, što je značilo slabiti nje­zin klasni otpor, jer je to bio nužan preduvjet za održavanje vlastite stabilizacije.

Privatnokapitalistički sektor došao je vidljivo do izra­žaja na području industrije, rudarstva, prometa, građevinar­stva i bankarstva. Buržoazija je u stjecanju kapitala poka­zivala i znakove nasilne prvobitne akumulacije. Država je također od početka nastajala da postane vlasnik sredstava za proizvodnju. Ona je bila velik posjednik šuma i poljopri­vrednih imanja, najveći prometni poduzetnik i organizator trgovine, imala je velikog udjela u eksploataciji rudnika, bila je najmoćniji bankar.

Od šestojanuarske diktature nastupaju važnije promje­ne u razvoju kapitalizma u Jugoslaviji. Dolazi do izrazitog spajanja državnog i privatnomonopolnog kapitalizma. Ogle­dalo se to u ujedinjavanju financijskog kapitala i vladajuće državne strukture. Redovita je pojava da u vlade ulaze pred­stavnici financijskog kapitala. S druge strane, pojedini poli-

KLASNA PODJELA STANOVNIŠTVA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI (broj stanovnika u tisućama)

Naziv klasaAktivnostanov- osobnim

prihodom^ n o ' Ukupno Učešće

(%)

U k u p n o 6,927 115 8.222 15.264 100,0

Proletarijat 2,829 - 2.447 5,276 34,6

Srednji slojevi 3,844 70 5,129 9,013 59.2

Buržoazija 254 45 503 802 5,3

Klasno neraspo-- - 143 143 0.9

Izvor: I. Vinski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugo­slavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 13 i 15.

23

tičari, nosioci režima, ulaze u upravne odbore banaka. Banke na taj način postaju instrument ekspanzije u politici vladajuće strukture. Prema tome, centar vlasti u rukama velikosrpske buržoazije postaje i centar ekonomske snage. Težnja mu je da lomi i slabi monopole kapitalističke klase ostalih nacija. Koncentracija političke i ekonomske moći omogućuje stvaranje jakog mehanizma za ekonomsku eks­ploataciju, za političko i nacionalno ugnjetavanje. Državni aparat, prema tome, dobiva posebno značenje u daljoj poli­tici velikosrpske buržoazije. On ujedno jača pritisak socijal­nog tlačenja. Osjeća se to jasno u sve većem opterećivanju širokih radnih slojeva.

Prodor stranog kapitala u zemlju poprimio je sve veće razmjere. Njegova penetracija vrši se osnivanjem vlastitih poduzeća ili posredstvom velikih banaka, koje tako postaju eksponenti stranih financijskih grupacija od kojih dobivaju kapital i kredite. Utjecaj stranog kapitala je tolik da je do­segao polovicu investiranog kapitala u industriji. On poka­zuje mnogo veću koncentraciju nego domaći kapital, moćniji je i utjecajniji, jer iza sebe ima interes svojih vlada. Da­kako, pritome treba znati i to da se kapital i izvozio iz Ju­goslavije. Najveći izvoznik bila je dinastija. Proces prodora stranog kapitala iz Francuske, Italije, Velike Britanije, Nje­mačke, čehoslovačke, SAD i dr. obilježava sve više prava

STRUKTURA BURŽOAZIJE JUGOSLAVIJE u 1938. GODINI

Broj s ta ­ UčeSćeUža skupina stanovnika novnika

(u tisućam a) (»/.)

U k u p n o 802 100

Seoska buržoazija: 310 39— bogati se ljaci (posjed i veći od 20 ha) 310 39

G radska buržoazija:— k rupn i sam osta ln i privrednic i

492 61

(uključivši ren tije re)

— visoki javni funkcioneri, uk ljučivši

364 45

visoko svećenstvo i kraljevsk i dvor 49 6

— visoko činovništvo u privredi 31 4

— slobodna zan im anja 48 6

Izvor: /. Vinski, Klasna podjela Stanovništva i nacionalnog dohotka Jugo­slavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 32.

24

STRUKTURA PROLETARIJATA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI

Uža skupina stanovnikaBroj sta­novnika

(u tisućama)Učešće

(•/.)

U k u p n o 5.276 100

Seoski p roletarijat: 4,040 77

— seljaci-nadničari i sluge 940 18

— seljaci s posjedom od 0.01 do 2 ha 3,100 59

Pro letarijat u gradskim i industrijskim naseljima: 1,236 23

— najam ni radnici bez radnika-seljaka 913 17

— učenici u privredi 70 1

— kućno pomoćno osoblje 63 1

— pretežno nezaposleni izvan poljoprivrede 190 4

Izvor: I. V inski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugo­slavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 17.

STRUKTURA SREDNJIH SLOJEVA JUGOSLAVIJE U 1938. GODINI

Broj šta­ UčešćeUža skupina stanovnika

lu tisućama) C/o)

U k u p n o 9,043 100

Poljoprivredno stanovništvo 7,190 80

— seljaci s posjedom od 2.01 do 5 ha 3,590 40

— seljaci srednjaci (posjedi od 5,0 do 20 ha) 3.600 40

Ncpoljoprivredno stanovništvo: 1,853 20

— zanatlije 506 6

— ostali sitni privrednici 343 4

— javni službenici (uključivši crkvenu službu) 581 6

— namještenici u privredi 286 3

— um irovljenici 137 1

Izvor: I. Vinski, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Jugo­slavije u 1938. godini, Zagreb, 1970, 38.

25

borba za tržište. Neposredno prije rata sve više prevladava utjecaj njemačkog i talijanskog kapitala. Bio je to vidljiv znak da se imperijalistička borba prenosi i na područje Ju­goslavije.

Bilanca razvoja kapitalizma u Jugoslaviji bila je negativ­na, a njezin najočitiji pokazatelj vrlo nizak životni standard stanovništva. Potrošnja važnijih artikala po stanovniku bila je znatno ispod one u industrijskim zemaljama Evrope.

Proizvodne snage u zemlji kapitalizam nije ni približno iskoristio, a raspoloživ kapital nije bio ni planski ni racio­nalno investiran, niti je bio do kraja iskorišten, tako da su uoči rata pojedine industrijske grane radile s pola kapacite­ta. U cjelokupnoj privredi bilo je zaposleno oko 900 000 ljudi, od čega u industriji jedna trećina. Obrtnički način ra­da davao je vrlo jak biljeg proizvodnji. Produktivnost rada bila je vrlo niska i znatno je zaostajala za onom u razvije­nim evropskim zemljama. Industrija je imala u nacional­nom dohotku udio tek od jedne četvrtine. Shvatljivo je da je zbog toga nacionalni dohodak po glavi stanovnika bio među najnižima u Evropi.

Stanovništvo se u razdoblju između dvaju ratova pove­ćalo za jednu trećinu. Takav porast nije ni približno pratilo povećanje obrađene površine. Zbog velike agrarne prenapu­čenosti bila je trećina seljaka zapravo neproduktivna u poljo­privredi. Vrlo skroman razvoj industrije nije mogao rješa­vati pitanje njihova zaposlenja. U cjelini gledajući, samo je 8,7% od aktivnog stanovništva bilo zaposleno, dok je osta­li dio izdržavan.

PISMENOST JUGOSLAVENSKOG STANOVNIŠTVA STAROG DESET I V ISE GODINA (1921—1948)

Popisano od raslih stanovnika (u tisućam a) (•/*) nepism enih

G odinapopisa ukupno pism enih

nepi­sm enih ukupno m uških ženskih

1921. 8 716 4 314 4 402 50,5 40,4 60,0

1931. 9 883 5 474 4 408 44.6 32,3 56,4

1948. 12 439 9 275 3163 25,4 15,4 34,4

Izvor: V. Stipe tić , Jedno stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva na da­našnjem pod ručju Jugoslavije, Forum , 12/1973, 908.

26

Kapitalizam, dakle, nije mogao u Jugoslaviji jače razvi­jati proizvodne snage, što je imalo dalekosežne posljedice. Jasno se pokazalo da građanska klasa kao vodeća snaga društva nije uopće bila sposobna da rješava akutne prob­leme njegova razvoja. Jedno zaostalo agrarno društvo s vrlo nerazvijenim socijalnim oblicima i vrlo skromnim razvojem na području kulture postalo je teren još dubljih društveno- -političkih sukoba ulaskom u vihor rata.

Okupacijske sile i njihovi interesi

Okupacija i komadanje Kralje­vine Jugoslavije bili su po mnogo čemu izuzetni u dotadaš- njenm osvajačkom pohodu osovinskih sila u Evropi. Polazilo se od ocjene da je jugoslavenska monarhija umjetna državna tvorevina i da je njezina dioba prijeko potrebna. Na takvom gledištu trebala >se temeljiti opravdanost aspiracija okupa­cijskih sila. Pojedini dijelovi jugoslavenskog teritorija treti­rani su od okupatora kao novooslobođeni krajevi koji se vra­ćaju »svojim maticama«. S druge strane, takvo komadanje zemlje tumačilo se kao rezultat podrške pojedinim domaćim separatističkim snagama za koje je razbijanje Jugoslavije bilo osnovno polazište u ostvarivanju njihovih političkih kon­cepcija. Karakterističan primjer za to bio je odnos prema separatističkim snagama u Hrvatskoj. Malobrojne ustaše u zemlji i skupina okupljena oko Pavclića u emigraciji ra­čunali su s mogućnošću da se uz pomoć fašističke Italije i Trećeg Reicha domognu vlasti u Hrvatskoj. U danima tra­vanjskog rata 1941. godine manipulacija osjećajima hrvat­skog naroda pokazala se u ponašanju ustaša u posebnom svjetlu. Pod parolom stvaranja »nezavisne hrvatske države« nastojalo se da se usklade interesi Nijemaca i Talijana, a uz to i težnje ustaša. Hitler je, naime, težio da u vezi s napa­dom na Jugoslaviju nađe za to i odgovarajući povod (casus belli) koji bi se temeljio na poticajima iz same zemlje. Up­ravo mu je za to trebala poslužiti parola ustaša da hrvatski narod želi razbijanje Jugoslavije i stvaranje svoje samostal­ne države. Dakako, neke šire podrške za uspostavljanje po­sebne »hrvatske države« pod tuđim bajonetama nije moglo biti. Proglašenje »Nezavisne Države Hrvatske« (NDH) izvr­šeno je tek u dogovoru sa šačicom ustaša i putem zagrebač-

27

ke radio stanice objavljeno 10. travnja 1941, upravo u tre­nutku kada su njemačke trupe ulazile u Zagreb. Trebalo je da ta tvorevina, koja je obuhvatila dijelove Hrvatske, Bosnu, Hercegovinu i Srijem, postane određeni instrument u poli­tici Trećeg Reicha i fašističke Italije u razbijanju Jugoslavi­je, iako će kasnije izbiti određene nesuglasice tih sila oko NDH.

Okupacijom i podjelom teritorija Kraljevine Jugosla­vije nastupila je nova etapa u ostvarivanju imperijalistič­kih ciljeva i interesa Trećeg Reicha i fašističke Italije na Balkanu. Povezano s time težilo se zadovoljavanju preten­zija Mađarske i Bugarske, njihovih saveznika, prema poje­dinim dijelovima Jugoslavije.

Politika denacionalizacije i ekonomska eksploatacija da­li su od početka glavni pečat uspostavi okupacijskog siste­ma.

Treći Reich je na području okupirane Jugoslavije bio osobito zainteresiran za osiguravanje svojih privrednih inte­

28

resa, koje je već znatno bio učvrstio prodiranjem svoga kapitala u godinama uoči sloma. Eksploatacija sirovina, po­stojeća industrija, radna snaga i dr. stavljeni su u novim okolnostima u prvi plan i bili su neposredno vezani za od­govarajuće angažiranje pojedinih faktora okupacijskih sila. U tu su svrhu njemačke vojne, policijske i obavještajne us­tanove organizirale nadzor u najvažnijim središtima i na glavnim komunikacijama.

U Hitlerovu planu za diobu teritorija Kraljevine Jugo­slavije posebno značenje daje se Srbiji. U Srbiju se gledalo kao na predstavnika bivše države, njoj se pripisivala krivica i odgovornost za 27. ožujka i za travanjski rat koji su izazvali poremećaj u njemačkim planovima. Srbija se našla pod nje­mačkom vojnom okupacijskom upravom. Pri tome treba znati i to da su Nijemci bili zainteresirani za područje Srbi­je zbog važnosti njegova strategijskog položaja u središtu Balkanskog poluotoka. Glavne željezničke komunikacije kroz Srbiju vodile su u Tursku i Grčku, a posebno značenje imao je i Dunav. Uz to su za Nijemce bili osobito važni privredni potencijali Srbije, posebno eksploatacija rudnika u Boru i Trepči. U tu je svrhu njemačka okupacijska uprava izgrađi­vala u Srbiji svoj sistem.

I na području Bosne i Hercegovine, koje je bilo uklju­čeno u sastav NDH, Nijemci su se osobito zanimali za eks­ploataciju bogatih rudnika koji su ušli u njihovo interesno područje.

U denacionalizatorskoj politici njemačkog, talijanskog i mađarskog okupatora prema cjelini slovenskog naroda inte­resi Trećega Reicha bili su osobito izraženi. Svoj plan radi­kalne i brze denacionalizacije, po kojoj je trebalo da sloven­ski narod ubrzo iščezne, Nijemci su temeljili na gledištu da su područja koja su okupirali (Donja Štajerska, Gorenj- ska, dio Dolenjske, Mežnička dolina, dio Prekomurja), u pro­šlosti pripadala Austriji. Plan totalne germanizacije obuhva­ćao je niz mjera: ukidanje slovenskih škola, raspuštanje po­litičkih, kulturnih, privrednih i drugih organizacija i dru­štava, uništavanje slovenske književnosti i dr. Osobito važ­na komponenta u toj politici trebalo je da bude masovno iseljavanje Slovenaca i plansko masovno naseljavanje Nije­maca na području Slovenije. Već do jeseni 1941. godine pla­nirano je iseljavanje, tj. protjerivanje oko četvrt milijuna Slovenaca.

Okupatorova ekonomska eksploatacija Slovenije došla je do potpunog izražaja. Posebno se to očitovalo u eksploata-

29

čiji industrijske proizvodnje, rudnika, šuma i radne snage.Treba istaći da je njemačka narodnosna skupina, koja

je brojčano bila najjača u Vojvodini, Hrvatskoj i Sloveniji, dobila privilegirani status iskazujući se kao jedan od glavnih oslonaca u uspostavi njemačkoga okupacijskog sistema.

Aneksija i okupacija pojedinih krajeva od fašističke Ita­lije označavale su zapravo ostvarivanje maksimalnog pro­grama talijanskog iredentizma i nacionalizma s druge strane Jadrana. Politika denacionalizacije anektiranih i zaposjednu­tih krajeva u Hrvatskoj (u prvom redu Dalmacije) i Slove­nije (Ljubljanska provincija) imala je rasnu podlogu. Nad domaćim stanovništvom, koje je označeno kao inorodno, trebalo je primijeniti načelo o jedinstvu »rase, naroda i dr­žave«. Koristila su se iskustva stečena u dotadašnjoj dvade­setogodišnjoj politici denacionalizacije hrvatskog i sloven­skog stanovništva u Julijskoj krajini, pa su u tu svrhu anga­žirani i fašisti iz te pokrajine. Međutim, ubrzo se pokazalo da će rezultati takvog rada biti posve beznačajni.

Radi što uspješnijeg ostvarivanja zamišljene politike de­nacionalizacije, talijanski se okupacijski sistem služio u po­četku taktikom određenih ustupaka stanovništvu, koji su trebali biti dokaz određene naklonosti. Na to su utjecala i stečena iskustva u dvadesetogodišnjoj politici denacionaliza­cije na području Slovenskog primorja i Istre. Sve je to, međutim, trebalo utrti put politici talijanizacije. Ta se poli­tika iskazivala brojnim i raznovrsnim oblicima pritiska na domaće stanovništvo. Težnja za uvođenjem talijanskog jezi­ka kao službenog jezika u javnom i u privatnom životu pra­ćena je brojnim akcijama i širokom propagandom. Taktika nalaže primjenu načela dvojezičnosti, što je trebalo da bude znak liberalnije politike okupatora. Dakako, uloga talijani­zacije anektiranih područja bila je osobito namijenjena školstvu. Planirala se što brža talijanizacija hrvatskih i slo­venskih škola. Otpuštali su se domaći učitelji i nastavnici i dovodili novi iz Italije. U politici talijanizacije prva je na udaru bila omladina koju je trebalo organizirati u posebne fašističke organizacije. Omladina je, međutim, pružala jedno­dušan otpor, pa su rezultati bili beznačajni.

Okupaciju Crne Gore talijanski je okupator u svojoj propagandi tumačio kao rezultat oslobodilačke misije faši­stičke Italije. Čvrsto povezano s tim propagiralo se i uspo­stavljanje »nezavisne« crnogorske države. Za razliku od dru­gih okupiranih područja Jugoslavije Cnna Gora je dobila poseban status uspostavljanjem Visokog civilnog komesari-

30

PODJELA TERITORIJA JUGOSLAVIJE PREMA NJEMAČKIM IZVORIMA

Područje Km» Stanovnika

Jugoslavija 247 542 oko 15 920 000 na početku 1941. godine

Nezavisna Država H rvatska 98 572 oko 6 300 000 (od toga: Hrvata 3 300 000, Srba 1 925 000 Musli­mana 700 000. Nijemaca 150 000, M ađara 75 000. Slovaka 65 000. Slovenaca 30 000, Talijana 5 000, Zidova oko 40 000

Dio Slovenije priključen Reichu 9 620 oko 775 000

Provincija Ljubljana 5 242 380 000

Obala i otoci priključeni Italiji 5 381

180 000 (od toga: Talijana 5 000, Hrvata 280 000, Srba 90 000)

Crna Gora, Kosovo i zapadna Makedonija pod talijanskom okupacijom 28 000

1 230 000 Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca

Makedonija i dio S rbije pod bugarskom okupacijom 28 250 1 260 000

Pod mađarskom okupacijom (Prekom urje, M eđumurje, Ba­ranja i Bačka)

11601 1 145 000 (od toga: Mađara 301 000, Nijemaca 197 000, Srba 243 000, Hrvata 220 000, Slove­naca 80 000, Slovaka 40 000. Rusina 15 000 i Zidova oko 15 000)

Banat 9 776 640 000 (od toga: Srba 295 000, Nijemaca 120 000, Mađara 95 000, Rum unja 70 000, Slovaka 18 000, Hrvata 14 000 i Zidova 4 000)

O kupirana Srbija s Beogradom 51000 3 810 000 (od toga oko 175 000 Rum unja—Vlaha)

Izvor: 1. Marjanović, Ustanak i narodnooslobodilaćki pokret u S rbiji 1941, Beograd, 1963, 22-23.

jata. Ta ustanova je koncentrirala svu građansku vlast rade­ći na stvaranju upravnog aparata.

Politika prema stanovništvu u Crnoj Gori imala je ta­kođer posebnu taktiku. Glavno joj je obilježje bilo izazivanje zazora prema bivšoj jugoslavenskoj državi. U propagandi se osobito iskorištavao neravnopravan položaj Crnogoraca u Kraljevini Jugoslaviji. U tom pogledu posebna je uloga bila namijenjena školama. Putem Visokog civilnog komesa­rijata okupator je za kratko vrijeme preuzeo u svoje ruke sva važnija privredna dobra i kapital na području Crne Gore.

31

Najveći dio Kosova potpao je pod okupaciju fašističke Italije, pa je uskoro pripojen Albaniji. Talijanska propagan­da predstavljala je Italiju kao oslobodioca albanskog sta­novništva. Koristeći se njegovim teškim položajem u Kralje­vini Jugoslaviji, ona je stvaranje »velike Albanije« isticala kao jedino pravo rješenje.

Okupiravši veći dio Makedonije, Bugarska je glavne na­pore uložila u propagandu da se radi o prirodnom proširi­vanju njezina teritorija. Ubrzo nakon dolaska bugarskih voj­nih jedinica i policijskih organa valjalo je organizirati i upravni aparat. Najveći broj njegova kadra regrutiran je iz Bugarske. Pri tome se osobito pazilo da organizacija vlasti ne dobije karakter posebnog okupacijskog režima, već da bude jaka spona između Makedonije i Bugarske. Međutim, bugarske fašističke vlasti morale su donositi i posebne zako­ne po kojima je uspostavljen okupacijski sistem u Makedo­niji. Glavni cilj bugarske denacionalizatorske politike bio je negacija makedonske nacionalnosti. Razni oblici te dena­cionalizacije, koji su se ponajprije očitovali u izmjeni siste­ma škola i kulturnih institucija trebali su da služe kao argumentacija o makedonskom narodu kao bugarskom. Glav­nina prosvjetnog kadra dovedena je iz Bugarske, dok su domaći prosvjetni radnici uklanjani.

Uporedo s tim provodila se i ekonomska eksploatacija, ponajprije rudnika i šumskih bogatstava.

Bugarska će svoj okupacijski sistem proširiti i na dio Srbije, tj. na Pomoravlje i na područja u dolini Nišave i Timoka, te na jedan dio Kosova.

Uspostavljanje mađarskog okupacijskog sistema na pod­ručju Bačke, Baranje, Međimurja i Prekomurja označavalo je ostvarivanje težnje Hortijeva režima za revizijom dotada­šnjih granica Mađarske. Ta je akcija praćena velikom propa­gandom o tzv. vraćanju izgubljenih područja i njihovu po­vratku u »historijske granice Mađarske«. Čvrsto povezana s tim bila je i glavna zamisao mađarskog okupacijskog si­stema, da stvori uvjete brojčanom jačanju i prevlasti ma­đarskog življa u spomenutim krajevima. Ubrzo je uspo­stavljena razgranata mreža žandarmerijskih i policijskih or­gana. Vojnu upravu je uskoro zamijenila građanska.

Prva etapa mađarske politike denacionalizacije bile su akcije masovnog iseljavanja domaćeg srpskog, hrvatskog i slovenskog življa izvan anektiranog područja, od kojega je znatan broj završio u koncentracijskim logorima. Posebno se provodio teror nad onima koji su u znak otpora otvo­

32

reno izražavali svoju nacionalnu pripadnost. Uslijedilo je i dodjeljivanje zemljišnih površina novim vlasnicima — Ma­đarima. Sva industrijska postrojenja i promet proglašeni su ratnim poduzećima.

Posebna je pažnja u politici denacionalizacije poklonje­na području javnog i kulturnog života. Pratila ju je široka propaganda velikomađarskog nacionalizma. Osobito se ta politika odrazila u školstvu. Okupator je zadržao tek manji broj dotadašnjeg nastavničkog osoblja dovodeći prosvjetni kadar iz Mađarske.

Budući da je u Banatu bila vrlo brojna njemačka narod­na skupina, to je područje također došlo pod neposrednu njemačku vojnu upravu unatoč želji Mađarske da ga oku­pira. Nijemci su osim toga bili zainteresirani za Banat kao važnu žitnicu.

3 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 33

2

Mogućnostrevolucije

Komunistička partija Jugoslavije— revolucionarna snaga

Put izgradnje Komunističke par­tije Jugoslavije u revolucionarnu partiju radničke klase po­kazao je svoje bitne značajke u razdoblju od sredine 1930-tih godina pa do sloma jugoslavenske monarhije 1941. godine. Dakako, ta u mnogo čemu presudna etapa bila je čvrsto pove­zana s dotadašnjim razdobljima u razvojnoj liniji KPJ, te je i baštinila sve njihove glavne tekovine. Procesu stvaranja takve KPJ dala je ličnost Josipa Broza Tita presudan pečat.

Titova politička misao nosila je od početka u sebi dvije osnovne značajke: postojanost i širinu pristupa u svojoj primjeni. Za tu misao i akciju radnička je klasa bila temelj­no polazište.

Preduvjeti za revolucionarnost jugoslavenskog proleta­rijata u prvom su redu proizlazili iz njegova položaja izuzet­ne potlačenosti i eksploatacije. Pokazujući u nizu historij­skih trenutaka svoj »klasni instinkt« i svoju proletersku »spontanost«, radnička je klasa tek pod utjecajem KPJ mo­gla postajati svjesna sebe same kao odlučujuće društvene snage. Taj put stjecanja vlastite klasne i političke svijesti, koju je proletarijat mogao dobivati putem Partije, upravo je Tito najjasnije formulirao. U procesu svakodnevne klasne borbe Tito je bio jedan od onih revolucionara koji su s ri­jetkom dalekovidnošću pravodobno shvatili sudbonosno zna-

34

čenje uloge avangarde u radničkoj klasi. Formulacije u nje­govu koreferatu na Osmoj konferenciji zagrebačkih komu- nišla 1928. i u njezinoj rezoluciji definiraju zapravo konkre­tan put borbe KPJ za jačanje utjecaja u radničkoj klasi radi njezina postupnog pretvaranja u nezavisan društveno-poli- tički subjekt. Taj put čine ove glavne komponente:

a) jačanje praktičnog rada u masama,b) povezivanje KP s radničkom klasom, osobito s indu­

strijskim proletarijatom,c) sustavno korištenje legalnih mogućnosti rada u rad­

ničkoj klasi,d) stvaranje i jačanje partijskih organizacija u redovima

proletarijata,e) aktiviranje radništva u legalnim političkim akcijama if) ideološko-politički rad među radnicima.Taj je put i u dotadašnjem razvoju KPJ iskazivao na­

vedena načela, ali su ona tek tada dobila pravu težinu i vrijednost jer su proizašla kao neposredna spoznaja iz klasne borbe. Ta je borba pokazivala kamo treba usmjera­vati akciju radničke klase po kojoj se ona može u postoje­ćem društvu iskazati kao odlučujuća društvena snaga.

U izgradnji KPJ od Titova dolaska na njezino čelo 1937. godine radnička je klasa ostvarivanjem tih načela iskazi­vala neobično široku i snažnu djelatnost. Ona je bila glavna poluga ne samo u onoj svakodnevnoj bici koja se ogledala u neposrednim sudarima rada i kapitala nego isto tako i u brojnim drugim legalnim akcijama. U lom je pogledu indu­strijski proletarijat privlačio glavnu pažnju jer se nalazio u najžešćoj vatri svakodnevne klasne borbe. U glavnim indu­strijskim središtima u zemlji radnička je klasa svojom sindi­kalnom akcijom i svojim neposrednim sudjelovanjem u dru­gim političkim akcijama bila ona snaga koja je izazivala naj­jače potrese u društveno-političkoj svakodnevici građanskog društva.

Sve je to dokazivalo da je za Komunističku partiju sin­dikalno organiziranje radnika jedno od vitalnih pitanja. Zbog toga je KPJ težila da što prije oživotvori najpogodnije obli­ke sindikalnog organiziranja radnika nakon nastupa šesto- januarskog režima. Svakako, proces osvajanja reformistič­kih sindikata na početku tridesetih godina bio je jedan od najdalekosežnijih pothvata što ih je Partija poduzela. Tito je bio onaj koji se za to osobno zalagao, a koliki su rezul­tati postignuti malo kasnije pod njegovim vodstvom, naj­

35

bolje svjedoči to što su komunisti od reformističkog Ujedi­njenog radničkog sindikalnog saveza stvorili jednu od svojih najsnažnijih tvrđava. Dakako, s tim u vezi mogao se osobito zaoštriti sukob s reformističkim strujama i grupacijama koje su nastojale držati monopol u sindikalnom organizira­nju radničke klase. Ono što je pri tome bitno jest upravo temeljna razlika u pogledima na ulogu i aktivitet radničke klase između komunista i socijalista. Teorije jugoslavenskih socijalista o ekonomskoj borbi bile su zapravo i krajnji domet definiranja uloge radničke klase. O akciji radi poli­tičkog preobražaja nije u njih moglo biti ni govora. Dina- mizam radničke klase, koji su poticali socijalisti, mogao je zbog vidljive spontanosti voditi samo podređivanju buržo- askoj ideologiji.

Zbog svega toga onaj impozantni štrajkaški pokret pred­vođen komunistima, koji dobiva počevši od 1935. godine uzlazni tok i koji je imao izrazitu tendenciju poboljšanja osnovnih životnih i radnih uvjeta radničke klase, ipak nije po tom svome ekonomskom obilježju dobio osnovno znače­nje. On je u prvom redu izdizao radničku klasu u društveno- -politički subjekt koji je u buržoaziji sve više pojačavao bo­jazan o potkopavanju građanskog poretka.

Preostaje da se zapitamo u kojim je dimenzijama i stup­nju KPJ uspjela ostvariti jedinstvo radničke klase kao jed­nu od svojih osnovnih zadaća? Kada je riječ o tom procesu na kojem je od svih političkih snaga radila jedino KPJ, onda treba istaći da je on bio obilježen određenim značaj­kama.

a) U najvećoj je mjeri potisnut utjecaj socijalističkih struja u radničkoj klasi, što potvrđuju rezultati u osvajanju reformističkih sindikata

b) U daljoj bici za jedinstvo glavnu su kočnicu pravile buržoaske snage težnjama da sebi podrede radničku klasu. Buržoazija je svuda bila ponajprije zainteresirana za gušenje klasne borbe. U tome je dijelom i uspijevala, a za to joj je upravo odgovaralo nejedinstvo radničke klase. Ipak je KPJ u pojedinim akcijama uspješno stvarala klasno jedinstvo radničke klase bez obzira na sindikalnu pripadnost radni­ka, suzbijajući na taj način jače tendencije buržoazije. Pre­ma tome, bitka KPJ za jedinstvo radničke klase nije mogla biti dovršena do 1941. godine. Ona će se nastaviti u revolu­ciji

c) U svakom slučaju, KPJ je glavni uspjeh postigla ja­čanjem svoje osnovice u radničkoj klasi širom zemlje. Sto

36

je to značilo, najbolje svjedoči to što je režim bio primoran da potkraj 1940. godine i ukine URSS.

Prema tome, i u takvim ograničenim i zatvorenim uvje­tima i mogućnostima za razvoj kapitalizma proletarijat je zbog utjecaja KPJ pokazivao da je jedina klasa koja može biti nosilac procesa izmjene društvene strukture. Partija se svojim utjecajem u radničkim masama sve više iskazivala kao najviši oblik svijesti radničke klase.

Titov pravac u izgradnji KPJ jasno je upućivao na to da između Partije i radničke klase treba da postoji stalno uzajamno djelovanje. KPJ je kao marksistička partija dio radničke klase i ujedno njena avangarda, koja svojom teori­jom usmjerava borbu klase.

Prema tome, za djelatnost i unutrašnju izgradnju KPJ kao revolucionarne organizacije radničke klase bilo je oso­bito važno njezino organizacijsko pitanje. Rukovodeći se nače­lima Lenjinove teorije o Komunističkoj partiji koja problemu organizacije daje prvorazredno značenje, KPJ je pod Tito­vim vodstvom najveću pažnju poklanjala upravo izgradnji kadrovske partije.

Treba poći od činjenice da proces borbe za takvu Par­tiju počinje zapravo u vezi s pitanjem prevladavanja frakcij­skih sukoba u njoj samoj. Titova misao (1928) da se frakcio- naštvo i sektaštvo u KPJ mogu suzbiti »samo praktičnim ra­dom u masama, povezivanjem naše Partije sa širokim masa­ma industrijskih radnika i podizanjem ideološkog nivoa par­tijskog članstva«, bila je zapravo putokaz do prave revolu­cionarne partije. Taj kurs, koji će Tito s velikim uspjehom dovršiti do momenta pokretanja revolucije, zasnivao sc na ovim osnovnim pravcima akcije:

a) na radu oko organizacijskog učvršćenja Partije;b) na jačanju rada oko podizanja i izgradnje novih par­

tijskih organizacija;c) na jačanju političko-idejnog rada među komunistima;d) na podizanju političke djelatnosti partijskih ćelija na

viši stupanj, što će se ponajprije ogledati u poduzimanju od­govarajućih akcija radi »pravodobnog reagiranja na važne političke događaje«;

e) na unapređivanje rada sa ženama;f) jačanju rada u SKOJ-u neposrednim pomaganjem toj

organizaciji;g) sve većem razvijanju djelatnosti i utjecaja partijskih

frakcija u sindikatima, te u raznim građanskim instituci­jama.

37

Sigurno je da su teška iskušenja iz razdoblja šestojanu- arskog režima utjecala na to da se KPJ što prije organizira na višem stupnju. A to je zahtijevalo da i rukovodstvo bude u redovima vlastitoga partijskog članstva. Tito će to pitanje vrlo jasno i argumentirano postaviti na dnevni red.

Pokazalo se da borba protiv radničke klase koja postaje sve oštrija neodložno zahtijeva čvrstu kadrovsku partiju. Ona će biti jezgra koja će usmjeravati akciju. Pokret dobi­va na svojoj snazi, širini i ubojitosti upravo uzajamnim dje­lovanjem revolucionarne jezgre u masama. Na taj način re­žim neće moći otkriti takvu organizaciju, a ona će zauzvrat djelovati kao organizator pokreta. I zato zapravo od Titova dolaska na njeno čelo Partiju više ne uzdrmavaju »provale«. Komunisti stradaju uglavnom u izravnom sukobu s reži­mom, što je bio jasan znak njihove djelotvornije i organizi­ranije političke akcije.

Za razvijanje KPJ kao ilegalne kadrovske partije bitno je bilo pitanje odgoja njezina kadra. Radnici sposobni za ilegalan partijski rad sve su više na brizi organizacije. U tom radu oni stječu dragocjeno iskustvo i znanje osposoblja­vajući se za profesionalne revolucionare. Postignuti rezulta­ti pokazivali su prijelaz u kvalitetno novo stanje, a to naj­vjernije potvrđuju podaci o organizacijskoj konsolidaciji KPJ u cijeloj zemlji što se provodila pod neposrednim Tito­vim rukovodstvom. Poslije osnivačkih kongresa KP Slovenije i KP Hrvatske 1937. godine slijedili su prvi koraci u uspo­stavljanju ili učvršćivanju partijskih rukovodstava u ostalim dijelovima Jugoslavije. Osnovani su novi pokrajinski komi­teti za Srbiju i za Crnu Goru, poduzeti koraci za učvršćiva­nje organizacije u Bosni i Hercegovini, što će također dove­sti do stvaranja pokrajinskog rukovodstva. Dolazi do ujedi­njavanja partijskih organizacija na Kosovu i do organizira­nja njihova oblasnog rukovodstva. Intenzivno se započelo raditi na području Vojvodine, a malo kasnije i u Makedoni­ji. U istom smislu treba shvaćati i porast članstva KPJ, jer se samo na taj način može uočiti prava vrijednost podataka da je KPJ 1932. godine imala manje od 500 članova, a da je u razdoblju do početka revolucije taj broj porastao na oko 8000. SKOJ je 1934. godine imao oko 1000 članova, a u nave­denom se razdoblju povećao na oko 30 000.

To ne znači da je takva KPJ bila konspirativna organi­zacija. Njezin ilegalni status je nužnost da se spontana borba uzdigne na razinu prave klasne borbe. Takva djelatnost KPJ bila je ujedno i najbolji pokazatelj širenja i jačanja njezine

38

socijalno-političke osnovice, a to znači i podloge iz koje se regrutira uži sloj organiziranih pripadnika — članova KP. Partija utječe na političku orijentaciju širokih masa posred­stvom raznih organizacija, što je u razvoju KPJ kao ilegalne partije došlo do izražaja osobito poslije Sedmog kongresa Kominterne 1935. godine. Djelujući u nizu legalnih organi­zacija (sindikati, -omladinski pokret, ženski pokret, frakcije u građanskim strankama i ustanovama, razna politička, eko­nomska, kulturno-prosvjetna, sportska udruženja i ustanove i dr.) KPJ je pod Titovim vodstvom sve više jačala vlastite političke pozicije i svoju organizaciju, te je upravo u tome sadržan znatan dio njezina razvitka.

BROJNO STANJE ČLANSTVA KPJ OD 1932. DO 1940. GODINE (prem a tadašnjoj organizacijskoj s truk turi KPJ)

Područje

Godina

1932. 1933. 1934. 1935. 1939. n. ući. «Ui

Slovenija 32« 480 800 805

Hrvatska i Slavonija 455 650 1 000 1924

Dalmacija 340 530 500 620

Srbija 900 900 800 890

Makedonija 150 250 140 247

Crna Gora 420 610 600 929

Bosna i Hercegovina 80 145 170 331

Vojvodina 155 300 300 650

Kosovo ? ? 100 239

Ukupno u Jugoslaviji 3 0 0 -500 1400 2 828 3 865 j 4 410 6 635

Izvor: P. Damjanović, Borba za revolucionarnu m arksističku partiju — uslov pobede u revoluciji. Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja, 450.

39

Prema tome, za Partiju su više ili manje vezane brojne organizacije koje su se razlikovale po stupnju svoje voljno- sti za revolucionarnu akciju. U nizu situacija i trenutaka pokazalo se da i neorganizirane mase idu za Partijom sudje­lujući u pojedinim njenim akcijama (npr. političke demon­stracije, manifestacije i dr.) u kojima su osjetile izražavanje vlastitih težnji.

Tito je mnogim svojim političkim instrukcijama što ih je davao partijskim kadrovima formulirao profil Partije mo­dernog tipa, kakva jedino može postati historijski činilac u tadašnjoj situaciji u svijetu i zemlji, obilježenoj neprekid­nim rastom fašizma i prijetnjom novim imperijalističkim ratom, te sve dramatičnijim pojavama i tokovima unutar društveno-političke strukture Kraljevine Jugoslavije. U tak­vim relacijama Partija se nije mogla povući u svoje ilegalne okvire i voditi politiku čekanja »svog momenta«; ona je mogla odigrati svoju ulogu samo kao inicijator i glavni idej­ni nosilac što šireg antifašističkog i antirežimskog pokreta progresivnih snaga u zemlji. A to je značilo da vođenje širo­kih radnih masa u brojnim ekonomskim i političkim akci­jama utječe na jačanje stupnja njihove revolucionarne svije­sti, koja će odlučno utjecati i na neminovne promjene u ta­dašnjim društveno-političkim odnosima. Samo takvim iska­zivanjem revolucionarnosti i političkog realizma KPJ je mogla s uspjehom razbijati i vlastiti obruč nelegalnosti, koji je iz dana u dan sve više popuštao.

Da bi mogla preuzeti ulogu pokretača i nosioca progre­sivnog pokreta radnih masa, Partija je morala sama u sebi prevladati sve idejno-političke sukobe i otpore koji su je slabili. Oslobodivši se različitih antipartijskih pojava i kon­zervativnosti u svojim redovima, što se ponajprije odnosilo na rukovodeći kadar gdje se trebalo najžilavije uhvatiti u ko­štac s određenim frakcijskim grupacijama, Partija je po­stajala sve snažnija i spremnija za ostvarivanje svoje zadaće. Proces unutarpartijskog dozrijevanja u jedinstvenu, mono­litnu, političku snagu bio je najčvršće povezan s onom ši­rom praktično-političkom zadaćom predvodnika masovnih akcija na svim područjima društvenog života. Upravo je sve uspješnije usvajanje te uloge davalo Partiji i sve jaču snagu da se obračunava s vlastitim negativnim pojavama, tj. otpo­rima i devijacijama u svojim redovima. Iz svega se toga može s pravom zaključiti da se KPJ mogla uspješno razvi­jati kao utjecajna politička snaga samo upravljanjem svojih osnovnih interesa prema bitnim ekonomsko-socijalnim, poli­

40

tičkim, idejnim i kulturnim problemima u Jugoslaviji. Pre­ma tome, ona je sve više rasla kao jugoslavenski politički faktor, a sve manje postavljala u prvi i gotovo isključiv plan svoje mjesto i ulogu članice u Kominterni. Partiju je na to upućivalo i dotadašnje iskustvo u odnosima s Komunistič­kom internacionalom koja je svojim uplitanjem u rad poje­dinih komunističkih partija osjetno štetila njihovim inter­nim odnosima. Tako je dugo vremena i bila podržavana frakcijska borba u KPJ.

Titovo čvrsto i dosljedno nastojanje da Partiju postavi u odgovarajuće relacije s Kominternom, tako da ona orga­nizira potrebnu pomoć i suradnju radi podrške borbi ko­munista u Jugoslaviji, pokazalo se ispravnim. Neovisnost o samovoljnim intervencijama Kominterne bila je jedan od osnovnih stupova zdrave politike KPJ koju je programski zacrtala i počela provoditi. U vezi s tim bili su potpuno lo­gični zahtjevi da čitavo rukovodstvo Partije bude u zemlji i da ona u materijalnom i financijskom pogledu bude ne­ovisna o Kominterni.

Pitanje puta i načina u traženju i privlačenju političkih saveznika u borbi protiv zajedničkog protivnika bilo je sva­kako jedno od osnovnih u izgradnji strategije i taktike bor­be radničke klase s KPJ na čelu. Brojčani udio proletarijata u jugoslavenskom stanovništvu jasno je pokazivao da on u svojoj akciji ne može ništa učiniti sam, to više što su mu bile suprotstavljene vladaj uče i druge snage građanske kla­se. S druge strane, treba ozbiljno uzeti u obzir određeni ut­jecaj građanske sredine i njenih političkih snaga na radničku klasu i Partiju.

Očito je da je borba KPJ za demokratizaciju društveno- -političkog života u zemlji bila ona snažna poluga koja je mogla od nje stvarati privlačnu snagu za široke radne sloje­ve. To se najviše pokazalo u akcijama i nastojanjima KPJ oko stvaranja pokreta Narodne fronte u Jugoslaviji. Stalan porast fašističke opasnosti u Evropi i u svijetu davao je jači poticaj idejama i inicijativama za okupljanje progresiv­nih snaga u borbi protiv te opasnosti, a ta je činjenica, da­kako , sve više zaokupljala i KPJ. Njezina inicijativa za stva­ranje Narodne fronte u Jugoslaviji, nastala oko sredine tri­desetih godina, bila je prema tome odraz težnji za okuplja­njem svih progresivnih snaga u svijetu radi zajedničke borbe protiv fašizma kao najveće međunarodne opasnosti ne samo za međunarodni radnički i komunistički pokret nego i za postojeće zapadne buržoaske poretke. Međutim, u isto je

41

vrijeme ta inicijativa bila i logična posljedica stanja u zem­lji. Uočavajući dalekosežne mogućnosti koje bi mogla dati strategija što ju je formulirao Sedmi kongres Kominterne, koji je u tadašnjim uvjetima definirao novu platformu bor­be međunarodnog radničkog i 'komunističkog pokreta, Tito je pravodobno uvidio gdje je prava platforma od koje je trebalo poći. Ističući na Petoj zemaljskoj konferenciji kakvo je značenje imao Sedmi kongres Kominterne za dalji razvoj KPJ, on je ocijenio da je to »bila čitava prekretnica u radu i razvitku partijskih organizacija na terenu«. Tek su odluke Sedmog kongresa »pokazale put kojim je naša Partija mora­la da ide i da se povezuje s masama«.

Time je za širu političku akciju KPJ stvorena povolj­nija situacija, jer u jačanju svoje političke osnovice i utje­caja ona više nije imala određenih dotadašnjih idejno-poli- tičkih zapreka, nego joj je bio otvoren put za okupljanje progresivnih snaga u borbi protiv režima. To znači da KPJ u radničkom po>kretu nije više trebala održavati određenu distancu prema socijaldemokratima, tj. prema reformistič­koj struji, a nije bila ni sputavana nizom prijašnjih zapreka u pogledu jačeg angažiranja oko stvaranja zajedničkih akci­ja sa snagama u građanskoj opoziciji.

Težnja i napori da se u tom pogledu uspostavi zajedni­čki jezik i platforma za akcije sa socijalistima, nisu mogli uroditi uspjehom. Ostvarivanje takve zadaće u Jugoslaviji pokazalo se odviše mehaničkim u primjeni direktive Komin­terne o prijekoj potrebi približavanja socijalistima. Uz to je ona bila obilježena pridavanjem i previše velike pažnje jednoj političkoj grupaciji koja se po svojoj malobrojnosti i programskim koncepcijama te potisnuta od KPJ nalazila doista na sporednom političkom kolosijeku.

Drugačije se, međutim, postavljalo pitanje nalaženja zajedničkih veza s građanskim opozicijskim snagama u po­jedinim zemljama Jugoslavije. Budući da su te snage u odre­đenim situacijama relativno snažno utjecale na mase izra­žavajući u svojim programima i u političkoj akciji i odre­đene demokratske tendencije, shvatljivo je da su postojali momenti za iniciranje suradnje. Prema tome, proletarijat je mogao u određenim momentima pokazati volju za pribli­žavanjem građanskoj opoziciji u nekim zajedničkim zahtjevi­ma, ali njihovi su se glavni ciljevi u osnovi razlikovali. Tak­tika je nalagala približavanje na liniji Narodne fronte. Ka­rakterističan je u tom pogledu primjer podrške koju je KPJ odnosno radnička klasa izražavala u povodu stvaranja

42

Bloka narodnog sporazuma između Seljačko-demokratske koalicije i srbijanskih opozicijskih stranaka, u listopadu 1937. godine.

Takvi pokušaji suradnje nisu urodili pozitivnim rezulta­tom. Pokazalo se i na tome kao i na drugim primjerima da liberalna buržoazija, unatoč tome što je svjesna krajnje re­akcionarne politike režima, može tek djelomično prihvatiti parole o demokraciji i slobodi. Ona se služila masama samo u ostvarivanju svoje težnje za dolazak na vlast. Na toj je li­niji osobito rasla propaganda antikomunizma u jugoslaven­skom građanskom društvu koja je svoje nosioce našla u raz­ličitim snagama: u državnim ustanovama i organima, u crkvi i građanskoj opoziciji. Buržoazija je time nastojala otklo­niti mase od revolucionarnog kretanja ulijevanjem straha o komunističkoj opasnosti, nalazeći je svuda gdje bi se poja­vili bilo kakvi demokratski pokreti koji bi za sobom povukli mase.

Skala demokratskih težnji koje su izražavale mase u Narodnoj fronti bila je neobično bogata i sadržajna. Uzima­njem u obzir svih tih težnji (među njima su najvažnije: borba protiv profašističkih tendencija u politici buržoazije, osobito vladajućih vrhova; borba za rješenje nacionalnog pi­tanja; zahtjevi za rješavanje ekonomsko-socijalnih proble­ma; borba za radikalnije provođenje procesa demokratiza­cije političkog života i dr.) mogla se graditi široka i utjecaj­na politika razotkrivanja postojećeg političkog i društvenog sistema. Po tome kako je organizirana takva akcija, mogla se u mnogo čemu mjeriti snaga i sposobnost Partije da po­stane avangarda širokih masa.

Da bi se to postiglo, trebalo je s radničkom klasom na čelu povući za sobom i druge široke slojeve i postati »snaga u očima svih«. U tome je savez sa seljačkim masama bilo osnovno pitanje. Premda je spoznaja o važnosti saveza izme­đu radnika i seljaka u revolucionarnom preobražaju tadaš­njih ekonomsko-društvenih odnosa postojala u KPJ već od njezina osnutka, ipak su putovi privlačenja seljaštva i ja­čanja utjecaja komunista na selu bili teški i složeni. Na nji­ma je komunistički pokret proživljavao znatne krize, a da su one bile trajnije, pokazuje, među ostalim, i to što je tek u godinama koje su neposredno prethodile slomu Kraljevine Jugoslavije parola saveza između radnika i seljaka dobila realniji sadržaj u politici KPJ. Titov kurs što šireg i nepo- srednijeg uključivanja komunista u rad među seljačkim masama uskoro je u političkoj praksi počeo pokazivati znat­

43

no bolje rezultate od dotadašnjih. U postojećoj situaciji KPJ je mogla sve uspješnije djelovati u seljačkim masama privla­čeći ih jače i brže na svoju stranu, a bilo je i sve shvatlji- vije gdje treba tražiti izlaz za te mase. Narodnjačke ideje koje su se pojavljivale s ciljem da se ulože veći naponi za očuvanje maloga seljačkog posjeda činile su se odveć ilu­zornima pred sve nemilosrdnijim nadiranjem kapitalizma na selo. Takva je spoznaja i u programatskom smislu našla svoj realniji sadržaj u politici KPJ, tj. u postavci da seljaštvo treba potpomoći u otvorenoj borbi s kapitalom i pružiti mu tako zapravo jedinu realnu perspektivu za rješavanje nje­gova položaja.

Lijeva je inteligencija počela svoju političku akciju vid­ljivije izražavati upravo nakon Titova dolaska na čelo KPJ. Posebno je humanistička inteligencija u javnom životu svo­jim književnim, umjetničkim, teorijskim i publicističkim djelovanjem vršila sve snažniji društveni utjecaj, a poseban je doprinos dala u beskompromisnim sučeljavanjima s reak­cionarnim tendencijama u građanskoj ideološkoj fronti.

Nacionalno pitanje imalo je prvorazredno značenje za KPJ, pokazujući se kao jedno od osnovnih.

U Jugoslaviji je nacionalno pitanje pokazivalo svu svoju akutnost u nacionalno tlačenim narodima, gdje se i buržoa­zija borila za njegovo rješavanje u vlastitom interesu. Dok je, međutim, buržoazija svoje »nacionalne« zahtjeve stavlja­la u prvi red, proletarijat ih je spoznavao u interesima klas­ne borbe. Tako su pogledi KPJ bili suočeni sa stvarnošću građanskih nacionalnih pokreta, nalazeći i u njihovim raz­vojnim tendencijama poticaj za dozrijevanje vlastite koncep- čije o rješavanju nacionalnog pitanja koje treba da se te­melji na drugačijoj osnovici.

Od početka je bilo jasno da je KPJ jedina snaga koja rješavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji uočava u cje­lini. Već je u tome potpuno došao do izražaja drugačiji klasni pristup tom pitanju. Buržoazija priznaje pravo samo jednoj, tj. svojoj naciji, a uskraćuje ga drugoj, dok se prole­tarijat obvezuje na priznavanje prava svim nacijama, i to na razini potpune ravnopravnosti. Prema tome, KPJ je mogla podržavati građanski opozicijski pokret samo u trenucima koji omogućuju zajedničku akciju protiv režima koji vrši nacionalno tlačenje, ali se istodobno zdušno borila protiv buržoaskog nacionalizma, bez obzira na to gdje se on pojav­ljivao.

44

Dakako, o takvim koncepcijama i tendencijama građan­skih snaga morao je u prvom redu voditi računa komunistič­ki pokret. To znači da je u njegovu idejno-političkom dozri­jevanju koncepcija o rješavanju nacionalnog pitanja mora­la biti posve jasno i dokraja smišljena. To je upravo vrijeme kad su u formuliranju novih gledišta KPJ o rješavanju na­cionalnog pitanja i međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji učinjeni odlučni koraci.

U tom pogledu osobito je značajan bio Titov doprinos teorijskom formuliranju nekih bitnih gledišta, koji jc bio presudno važan za potpuno osmišljavanje koncepcije KPJ0 nacionalnom pitanju. Gledišta što ih je Tito formulirao u vezi s tim pitanjem imala su ujedno i karakter konkretnih1 neposrednih instrukcija partijskom članstvu, a to im je da­valo osobitu vrijednost. U vezi s definiranjem uloge koju komunistički pokret treba da preuzme u borbi za nacional­no oslobođenje karakteristično je već bilo Titovo pismo Pokrajinskom komitetu KPJ za Sloveniju u listopadu 1934. godine. U njemu je Tito izrekao ovu osnovnu misao: »Jed­na od naših temeljnih parola treba da bude oslobođenje svih naroda Jugoslavije ispod velikosrpskog ugnjetavanja. Mi moramo stati na čelo nacionalnooslobodilačkog pokreta«.

Titov prilog formuliranju gledišta KPJ o rješavanju na­cionalnog pitanja imao je u tadašnjoj situaciji kvalitetno značenje. Njegove su formulacije sigurno najjasnije protu­mačile onaj značajan radikalni korak što je učinjen na savjetovanju rukovodećeg aktiva KPJ u Moskvi u kolovozu 1936, a koji se ogledao u prevladavanju gledišta o rješavanju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji u okviru neke balkanske federacije i prijelaza na dosljedan kurs borbe za Jugoslaviju kao za demokratsku federativnu republiku. Tito je to raz­radio u svom »Pismu za Srbiju« u studenome 1936. godine. Osvrćući se tom prilikom kritički na neka neispravna gle­dišta o nacionalnom pitanju, Tito je iznio neka bitna gledi­šta što ih komunisti treba da zastupaju u vezi s borbom za rješavanje nacionalnog pitanja. Titova se analiza temeljila na gledištu da se komunisti bore »za slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije« koja će biti »uređena na federa­tivnoj osnovi, a protiv svakog tlačenja i hegemonije bilo kojega naroda po drugome«. Dakle, jugoslavenski narodi treba da se »na demokratski način izjasne kako žele da ure­de međusobne odnose u državnoj zajednici«. Tito isto tako upućuje da i narodnosti u Jugoslaviji imaju pravo na pot­punu ravnopravnost. Titove riječi u tom pismu jasno su

45

(do Pete konferencije KPJ)

Naziv skupa Datumodržavanja

M jestoodržavanja

Brojsudio­nika

Čla

novi

ili

pr

edst

.

Sudj

elov

aoT

ito

D ruga konferencija KP Slo­venije

31. X II 1939 — 1. I 1940. 46 2

Sjednica CK K PJ sred inaožujka

Savjetovanje KPH kraj ožujka Zagrebviše od

30 1 +

Pokra jin ska konferencija za S rb iju

sred inaožujka Beograd 33 2

T reća konferencija KP Slo­venije

početaksrpn ja iznad Ihana 45 4 +

Pokra jin ska konferencija K PJ za BiH 27—28. V II Sarajevo 20 2

Pokra jin ska konferencija KPH za D alm aciju 2. V III Split oko 30 4 +

Savjetovanje N arodne po­moći 11. V III Zagreb T +Osma pok rajin ska konferen­cija K PJ za C rnu G oru kolovoz žabljak oko 30 4 +

Prva konferencija KP H rvat­ske 25. V III Zagreb 67 3 +

Pokra jin ska konferencija KPJ za M akedoniju 8. IX Skoplje 2

Sedm a pok rajin ska konfe­rencija K PJ za V ojvodinu ru jan Kamenica više od

30 1

Šesta konferencija SKOJ-a 8—9. IX Zagreb 30 2 +

Škola CK KPJru jan — li­

stopad M akarska oko 20 3

Peta konferencija K PJ 19-23. X Zagreb 105 +

Č etiri pok ra jin ske konfe­rencije i dva pok ra jin ska savjetovanja SKOJ-a

lipan j — kolovoz

oko1500

Cetrdesetipe t okružn ih i m jesn ih konferencija SKOJ-a

Izvor: P. D amjanović, B orba za revolucionarnu m arksističku pa rtiju — uslov pobede u revoluciji, Politićki život Jugoslavije 1914— 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja, 451.

46

svjedočile da je program KPJ u vezi s rješavanjem nacional­nog pitanja dobio bitno novu kvalitetu. S druge strane, Tito je s izuzetnom dalekovidnošću pretkazivao perspektivu daljeg razvoja.

Na toj liniji treba razumjeti i Titovu akciju oko osniva­nja KP Slovenije i KP Hrvatske, čemu je i pristupio od­mah nakon povratka u zemlju.

Odluka o osnivanju KP Hrvatske i KP Slovenije, done­sena 1934. godine, čekala je više od dvije godine na svoje ostvarivanje. Treba, dakako, uzeti u obzir da je to vrijeme kad KPJ doživljava nov udar režima, koji je uspio otkriti dosta široku mrežu partijskih organizacija širom zemlje. Ali bilo je to i vrijeme kad su pripreme za osnivanje KP Hrvat­ske bile najčvršće vezane za ispunjavanje pojedinih zadata­ka kao nužnih preduvjeta za organiziranje osnivačkog kon­gresa. Pokazalo se to bezrazložnim. I na tome se ogledala ve­ličina Titova političkog realizma. On je osnivanje nacional­nih komunističkih partija u Hrvatskoj i Sloveniji stavio me­đu prve zadatke dajući im životnu, praktičnu težinu, a to je bilo najhitnije. Osnivački kongresi KP Slovenije i KP Hrvatske, održani 1937. godine, bili su tribina s koje je Ko­munistička partija pravodobno upozoravala na smrtnu opas­nost od fašizma za hrvatski i slovenski narod, kao i za sve jugoslavenske narode, pozivajući na stvaranje narodnog je­dinstva i na međusobnu suradnju kao bitan uvjet za orga­niziranje oslobodilačkog otpora.

KP Hrvatske i KP Slovenije stavljaju u središte borbe za nacionalno oslobođenje radničku klasu kao snagu koja je životno zainteresirana za rješavanje sudbine svoje nacije. Partija posebno naglašava da je interes radničke klase isto­vjetan s nacionalnim interesima pojedinih naroda.

Upravo je zbog toga bio istaknut poziv da se pod okriljem Partije zbližavaju komunisti, radnička klasa, selja­štvo, demokratska inteligencija i ostali široki slojevi naroda. Na osnivačkim kongresima KP Hrvatske i KP Slovenije oš­tro su osuđene nacionalističke i šovinističke pojave i tenden­cije. Ujedno se isticalo da su povoljne perspektive i sloboda slovenskog i hrvatskog naroda zajamčene samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim jugoslavenskim narodima.

Razvoj je pokazao da u Jugoslaviji buržoazija nije mogla rješavati nacionalno pitanje. Nedvojben primjer za to bio je sporazum između Cvetkovića i Mačeka. KPJ je na Petoj zemaljskoj konferenciji ocijenila što je sporazum značio u rješavanju nacionalnog pitanja: »S jedne strane tim spora­

47

zumom nije riješeno hrvatsko pitanje, a s druge strane još više se otvoriše prohtjevi hrvatske buržoazije, a isto tako nije zadovoljen ni jedan veliki dio srpske buržoazije. Pod­mukla međusobna borba sve jače izbija na javu. Nacionalni šovinizam raspiruje iste ugnjetačke tendencije prema dru­gim narodima Jugoslavije kao i srpska«.

Peta konferencija (listopad 1940) održana je u vrijeme kada je drugi svjetski rat već bio u jeku i kada je fašistička opasnost sve ozbiljnije prijetila Jugoslaviji. Svjesna tako ozbiljne i složene situacije u kojoj kompromitirana vlada Cvetković-Maček nije mogla odigrati nikakvu konstruktivnu progresivnu ulogu, KPJ je i sazvala tu konferenciju na kojoj je trebalo temeljito analizirati tadašnju situaciju u svim njenim oblicima, ocijeniti bitne tendencije historijskog raz­voja i donijeti konačne zaključke kao putokaz Partiji za nje­nu dalju djelatnost. Za održavanje Pete konferencije izvršene su temeljite pripreme koje su osobito došle do izražaja u organizacij sko-političkom pogledu.

Pitanje rata i obrane zemlje kao jedno od osnovnih pi­tanja bilo je na dnevnom redu rada na konferenciji. U vezi s razmatranjem toga akutnog problema glavno je težište bilo na borbi protiv uvlačenja Jugoslavije u rat a, dakako, čvrsto povezano s tim, i na borbi protiv vanjskopolitičke orijentacije vlade i protiv njene unutrašnje politike, kako bi se time zapravo omogućila uspješnija borba protiv opas­nosti da se Jugoslavija izolira.

Pred Komunističkom partijom Jugoslavije bila je jasna zadaća: borba protiv uvlačenja zemlje u rat i borba za obranu njene nezavisnosti koja je bila neposredno ugrožena od Trećeg Reicha i fašističke Italije. U tom smislu Peta je konferencija jasno naglasila kako je potrebno pojačati na­pore Partije za što šire i čvršće okupljanje progresivnih dru­štvenih snaga u borbi protiv režima vlade Cvetković-Maček, čija je vanjskopolitička orijentacija prijetila uvlačenju Ju­goslavije u rat. Tito je u vezi s tim istakao u svom referatu da narodi Jugoslavije »neće fašizma, neće totalitarni sistem, neće da postanu roblje njemačke i talijanske financijske oligarhije kao što nikad nisu htjeli da se pomire sa poluko- lonijalnom zavisnošću koju su im nametnule tzv. zapadne demokracije poslije prvog imperijalističkog rata«.

48

Karakter »revolucionarne situacije«

Razvojni put KPJ upućivao je i na njenu pripremu za buduće događaje koji će je suočiti s njenom povijesnom šansom — mogućnošću pokretanja revolucije. Istaknute mogućnosti za razvoj kapitalizma u Ju­goslaviji nisu u postojećoj situaciji dovele do »sukoba pro­izvodnih snaga s proizvodnim odnosima«, tj. do krize koja zahvaća postojeće društvo u cjelini: od osnovice do nad­gradnje. Međutim, u svojoj analizi i procjenama razvoja međunarodnih odnosa i društveno-poliličkih odnosa u zem­lji KPJ je upozoravala na neke bitne momente koji vode dubokim promjenama i koje treba najspremnije dočekati. Među njima ćemo istaći ove:

1) U p u ć i v a n j e na s t a l a n i u b r z a n i r a s t f a š i s t i č k e o p a s n o s t i koj a , me đ u o s t a l i m, sve n e u m i t n i j e p r i j e t i i o p s t a n k u J u g o ­s l av i j e . Od okupacije Austrije KPJ je tu činjenicu kon­kretno isticala. »Prvi smo«, navodi Tito, »upozorili na dalju ekspanziju fašističkih sila, na dalju agresiju, i prvi smo u Kominterni tražiti da se sve snage koncentrišu i za iduće borbe koje će neminovno doći. Sto nije nijedna partija u Evropi, pa ni u svijetu, digla svoj glas u ono vrijeme kada smo mi to učinili, bilo je zbog one krute podređenosti svih tih partija Kominterni«.

2) P i t a n j e o c j e n e d r u g o g a s v j e t s k o g r a t a .

U KPJ je ubrzano sazrijevala spoznaja da drugi svjetski rat nije samo imperijalistički rat nego i antifašistički. Akcija KPJ radi razotkrivanja politike fašističkih sila i opasnosti koja od njih prijeti opstanku Jugoslavije bila je već vidljivo u suprotnosti s ocjenom Kominterne o imperijalističkom ratu.

3) An a l i z a k r i z e v l a d a j u ć i h v r h o v a u z eml j i . Sve izoštrenija polarizacija u buržoaskim grupa­cijama oko vanjskopolitičke orijentacije Jugoslavije prema zapadnim silama ili prema silama Osovine imala je svoju suprotnost u odlučnom kursu KPJ protiv uvlačenja Jugosla­vije u rat i za dalju borbu protiv unutrašnje politike re­žima. U toj analizi bitna je bila spoznaja o ubrzanom rastu krize u vladajućim vrhovima. Njima je bilo sve teže održa­vati vlast. Politički antagonizmi u redovima buržoazije upo­zoravali su zapravo na njen sve teži položaj. Na drugoj

4 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 49

strani, u redovima proletarijata na čelu s KPJ sve je više raslo raspoloženje za revolucionarnu akciju. KPJ, dakle, spremna dočekuje krizu i sama sudjeluje u njenu nastaja­nju i rastu. Ona pažljivo ispituje sve pokrete, pobjede i poraze pojedinih snaga koje djeluju te pravodobno izvlači odgovarajuće zaključke. Dakle, sve je više zaokuplja dijalek­tika nastale krize.

4) KPJ k a o s u b j e k t i v n i č i n i l a c . Kao prvo i sudbonosno postavlja se pitanje da li će Partija kao orga­nizacija doseći potrebnu razinu u ostvarivanju svojih zada­taka što ih nameće nadošli povijesni trenutak. To je vrijeme velikih napora rukovodstava KPJ za konsolidaciju svojim re­dovima. Parola partijskog jedinstva postavlja se u politici KPJ kao životna potreba, kao težnja kojoj su se morale podrediti sve akcije da bi se pridonijelo ostvarivanju toga cilja. Zbog toga su i sve one pojave koje su označavale bilo kakvu tendenciju skretanja s tog pravca ocjenjivane kao su­protstavljanje takvom procesu. Razbuktavanje drugog svjet­skog rata i sve uzavrelija politička situacija u zemlji bili su činioci koji su svemu tome davali još veću težinu. Pozicija Sovjetskog Saveza izvan svjetskog sukoba predstavljala se još više kao jedino jamstvo sigurnosti i moralna podrška pred opasnošću rata i fašizma, a unutrašnji politički razvoj donosio je sve teža iskustva za KPJ. Ona je s najvećom ozbiljnošću upozoravala svoje članstvo na sve te momente i okolnosti. U vezi s tim Tito je u proljeće 1940. godine pisao: »Svaki član Partije treba da bude svjestan toga da Kompanija ima da vodi borbu sa jakim neprijateljem — sa buržoaskom klasom koja iskorištava sva raspoloživa sred­stva u borbi protiv Kompartije. ( . ..) Danas, kad se već postavlja pitanje: ko će koga, kada je potrebno napregnuti sve svoje snage da se stvori jedna snažna monolitna partija koja će moći stajati na čelu događaja, svaki onaj koji se ne podvrgne disciplinirano tome radu i tim zadaćama spada na drugu stranu barikada, tj. na stranu neprijatelja radničke klase«. Na toj je liniji KPJ morala doći u neminovan sukob s pojedinim tendencijama koje su izražavale pesimizam i ne- vjericu u akciju revolucionarnoga radničkog pokreta i nje­govu perspektivu u predvečerje sloma Kraljevine Jugo­slavije.

Razvoj događaja od 25. ožujka 1941. godine pokazao je da je udio KPJ u njima bivao sve konkretniji i djelotvor­niji. Pad vlade Cvetković-Maček i dolazak vlade D. Simovića bili su događaji kojima je široko antifašističko raspoloženje

50

davalo jako obilježje. Ističući da se nezavisnost naroda Jugoslavije nalazi »u strašnoj opasnosti«, KPJ odmah po­stavlja pitanje novoj vladi da li će sklopiti »pakt o uzajam­noj pomoći« sa Sovjetskim Savezom i »rastrgnuti izdajnički i kapitalistički ugovor o pristupanju Trojnom paktu«. U danima travanjskog rata KPJ ulaže znatne napore širom zemlje da se u posljednji čas organizira oružani otpor. Na­išla je na jedinstven otpor vojnih komandi i organa vlasti.

Tako je kriza starog građanskog poretka neumitno upu­ćivala na uzajamnost djelovanja krize vladajućih skupina i stanja u širokim društvenim slojevima, koji se sve više iska­zuju kao aktivan subjektivni činilac. Dakle, otvarao se pro­ces duboke općenacionalne krize koja je vidljivom silinom zaokupljala i jednu i drugu stranu, i sve je dinamičniji postajao proces uvlačenja širokih slojeva u samostalno po­vijesno djelovanje.

Kao izgrađena revolucionarna snaga KPJ je bila svje­sna kakav je povijesni trenutak pred njome.

Program borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje

Nova situacija, počevši već od događaja u toku travanjskog rata, postala je pravodobno predmetom analize rukovodstva KPJ. Obraćajući se narodi­ma Jugoslavije CK KPJ je već u danima travanjskog rata istakao da će Komunistička partija nastaviti borbu »u prvim redovima narodne borbe protiv osvajača«, iz koje treba da sc stvori »na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna, bratska zajednica«. Analize najvišeg partijskog rukvodstva na travanjskim sjednicama pošle su dakle od gledišta da se KPJ najneposrednije postavlja potreba da iz­vrši jednu novu povijesnu zadaću. Nastaviti borbu u kojoj će se radnička klasa s Komunističkom partijom na čelu boriti u prvim redovima svojih naroda zajedno s ostalim progresivnim snagama za novu Jugoslaviju kao nezavisnu, bratsku zajednicu ravnopravnih naroda, značilo je definirati bitan sadržaj političkog programa oslobodilačkog pokreta. S druge strane, KPJ bila je jedina politička snaga koja se prema slomu i razbijanju Jugoslavije postavila u aktivan odnos. Prema tome, nastalo se stanje nije moglo ocjenjivati

51

kao zapreka pokretanju narodnooslobodilačke borbe. To je jasno potvrđivala i činjenica da je KPJ, unatoč vrlo teškim uvjetima nakon okupacije, nastavila djelovati kao jedina opće jugoslavenska politička stranka, sačuvavši svoje organi­zacijsko jedinstvo.

Politički program KPJ u uvjetima okupirane i rasko­madane zemlje dobivao je na taj način svoje temeljne značaj­ke. One su proistjecale iz analiza kojima je bio cilj da se iz kratkotrajnog razdoblja travanjskog rata s kojim nastaje kvalitetno nova situacija »izvuku pouke i zaključci«, da se KPJ novim uvjetima »organizaciono prilagodi« te da se »utvrde zadaće« koje se postavljaju jugoslavenskim komuni­stima. Takva programska podloga imala je ove svoje osnov­ne značajke:

a) Organiziranje oslobodilačke borbe protiv okupatora i njihovih domaćih saveznika KPJ najčvršće povezuje s bor­bom za socijalno oslobođenje. Iz analize nastalog stanja već se dovoljno nazirala dalekosežna spoznaja o nužnosti da buržoazija odstupi s historijske pozornice i da radnička klasa nastupi kao vodeća društvena sila.

b) Upozoravalo se na opasnost koja prijeti od brato­ubilačkog rata i raspirivanja nacionalne mržnje što ih potiče politika okupatora i kvislinga. Borba za stvaranje borbe­nog bratstva i jedinstva između naroda i narodnosti Jugo­slavije postavlja se kao životna zadaća KPJ, jer se u tome nalazi pravi ključ sprečavanja međusobnog krvavog obra­čuna. A upravo se na tome i temeljila spoznaja da oslobodi­lačka borba može računati s pobjedom samo ako to bude zajednička borba svih naroda i narodnosti. Na takvoj pro­gramskoj osnovici KPJ je izražavala svoju spremnost da se povezuje s grupama i pojedincima iz starih građanskih stra­naka koji su voljni boriti se za te ciljeve.

c) Rukovodstvo KPJ temeljito je analiziralo uzroke mu- njevitog sloma Kraljevine Jugoslavije. Ta je analiza upući­vala na nekoliko presudnih momenata: na politiku nacio­nalnog tlačenja koju se provodili režimi velikosrpske bur­žoazije više od dvadeset godina; na sporazumašku politiku između vodećih političkih grupacija pojedinih jugoslaven­skih buržoazija radi zaštite i jačanja vlastitih interesa, a na račun širokih narodnih slojeva; neodlučnost i laviranje u vanjskoj politici između zapadnih i nacifašističkih sila; ne­spremnost i nepripremljenost režima za otpor agresoru; ulogu »pete kolone« koja po ocjeni KPJ nije obuhvaćala samo separatističke i nacionalističke elemente nego i grupe

52

i pojedince u najvišim režimskim ustanovama. Rukovodstvo KPJ se odlučno suprotstavilo optužbama koje su potjecale iz velikosrpskih krugova da hrvatski narod snosi glavnu krivicu za »brzu kapitulaciju jugoslavenske vojske« navodeći da je »srpska reakcionarna vladajuća buržoazija . .. glavni krivac svega zla koje je zadesilo kako srpski tako i ostale narode Jugoslavije«.

d) U analizi politike okupatora i kvislinga rukovodstvo KPJ je ponajprije upozorilo na krvavo nasilje i teror koji oni provode. S obzirom na to što su sve jugoslavenske zem­lje postale žrtvom nekoliko agresora, rukovodstvo KPJ je analiziralo situaciju u svakoj od njih i u skladu s postoje­ćim specifičnostima formuliralo glavne zadatke povjerene svakoj nacionalnoj i pokrajinskoj organizaciji.

e) U vezi s procesom stvaranja masovne društveno-poli- tičke osnovice narodnooslobodilačkog pokreta, komunistima sc u prvom redu postavljao zadatak da u najširim narodnim slojevima uporno razotkrivaju politiku okupatora i karakter uloge kvislinških režima i snaga. U analizi ponašanja građan­ske klase posebna se pažnja poklanja razotkrivanju pozicija onih snaga koje se verbalno izjašnjavaju protiv okupatora, ali ne prihvaćaju oslobodilačku borbu. Najizrazitiji predstav­nik takvog kursa bila je jugoslavenska vlada u izbjeglištvu.

f) Rukovodstvo KPJ je već od početka isticalo značenje društvene strukture narodnooslobodilačkog pokreta koji tre­ba da obuhvati radničku klasu, široke slojeve seljaštva, demokratski orijentirano građanstvo i inteligenciju. Temelj pokreta treba da čini savez radnika i seljaka. Komunistička partija, kao avangarda radničke klase, stavlja se na čelo pokreta, čime je izražena i njena velika historijska odgo­vornost.

g) Iskazujući da KPJ nastavlja svoju djelatnost kao je­dinstvena politička snaga i organizacija, bez obzira na grani­ce u okupiranoj i podijeljenoj zemlji, rukovodstvo KPJ je posebno istaklo da će Partija svoju djelatnost prenijeti i na područje Istre i Slovenskog primorja, tj. da će u oslobodi­lačku borbu pokrenuti i tamošnje hrvatsko i slovensko sta­novništvo koje je već duže vrijeme bilo pod režimom tali­janskog fašizma i pod pritiskom njegove denacionalizator- ske politike.

Takav program KPJ nalagao je posebne obveze njenom članstvu. Rukovodstvo je u vezi s tim isticalo da uspjeh u radu zavisi »od pravilnog prilaženja« istaknutim problemi­ma, »od neumornog rada i aktivnosti članova Partije, od

53

toga da svaki član Partije da od sebe sve i da bude svije- stan svih sudbonosnih događaja i zadaća koje stoje pred Partijom. Svako životarenje i neko očekivanje boljih vreme­na jeste štetno i opasno za interese proletarijata«.

Kada je riječ o formuliranju strategijske koncepcije po­kretanja i vođenja oružane oslobodilačke borbe u Jugosla­viji, onda treba poći od konstatacije da se radi o procesu koji ima svoje izvorište u dosljednoj antifašističkoj orijen­taciji KPJ prije rata. Ta orijentacija, koja se po svojim zna­čajkama znatno razlikovala od političke linije Kominterne, unosila je posve novu kvalitetu u razmatranja o sudbini ze­mlje uoči njenog sloma. Obrana zemlje bila je temeljno polazište u politici KPJ u tadašnjem trenutku. S tim u vezi jasno su bili formulirani stavovi oko svih onih pitanja koja su upućivala na negativan stav pojedinih skupina građanske klase s obzirom na pitanje obrane zemlje. Djelatnost »pete kolone«, psihologija defetizma, naslućivanje raznih pozicija izdaje, sve su to bile pojave protiv kojih je KPJ pozivala na najodlučniju borbu. Dakako, na osnovi svega toga rasla je i bitna spoznaja da se pitanju borbe za obranu nezavisno­sti »zajedno sa svojim narodom« može pristupiti samo ako se uoče osnovni problemi društveno-političke strukture Kra­ljevine Jugoslavije. To je značilo da je obrambena sposob­nost zemlje čvrsto povezana s ostvarivanjem društvenih pro­mjena. Logično je bilo da se KPJ, koja je svoj program gradila na takvoj osnovi i u skladu s tim iskazivala u politič­koj praksi odgovarajući radikalizam, postepeno pretvori u odlučujuću nacionalnu političku snagu.

Odluka da se povede oružana oslobodilačka borba po­stavljena je u vrijeme kada se činilo da ne postoje ni uvjeti ni mogućnosti za takav pothvat. Perspektiva bitke za oslo­bođenje jedne male zemlje u Evropi koju je sapeo fašizam sličila je pravoj iluziji. Međutim, uzme li se u obzir posto­jeće stanje u zemlji i Titovo pouzdano pretkazivanje da će doći do sukoba između Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza i da će drugi svjetski rat dobiti oslobodilačku dimenziju, po­uzdano su upućivali na realnost pokretanja oslobodilačke borbe u Jugoslaviji.

Bilo je dakle logično da je za rukovodstvo KPJ ulazak Sovjetskog Saveza u rat bio znak za neposredni prijelaz na opći oružani ustanak. Tim događajem počinje se bitno mije­njati odnos snaga u dotadašnjem razvoju velikog svjetskog sukoba ne samo u vojnom nego i u političkom pogledu. Rat je dobivao i svoju jasnu antifašističku komponentu, pa

54

prema tome i progresivne ciljeve. Postojanje Sovjetskog Sa­veza kao socijalističke zemlje ulijevalo je vjeru u perspek­tivu borbe protiv fašizma. Njegovim ulaskom u rat stvarala se realnija podloga za pokretanje oružane borbe na široj društvenoj osnovici. Naglo je porasla vjera u realne moguć­nosti da se spriječi dalje širenje fašizma na njegovu munje­vitom osvajačkom pohodu. Bili su to momenti koji su do­voljno potkrepljivali realizam KPJ kada je riječ o podiza­nju oružanog ustanka. Oslobodilačka borba u Jugoslaviji mogla je računati na realniju perspektivu pobjede.

Koncepcija oslobodilačkog rata ubrzano je sazrijevala i dobivala svoj pravi sadržaj. Ona se dakako, u prvom redu temeljila, na političkom programu KPJ. Trebalo je u postoje­ćim okolnostima izabrati i pravi oblik borbe za ostvarivanje toga programa, borbe koja bi jamčila perspektivu uspjeha. Partizanski se rat postavljao kao najpogodniji oblik. On je trebao da postane osnovni oblik borbe na području čitave okupirane i raskomadane zemlje. Jedino se tako mogao graditi put kojim bi narod kretao u oružanu borbu s ciljem da se ona postupno pretvori u općenarodni rat. Samo takav rat mogao je jamčiti uspješno suprotstavljanje brojčano i tehnički mnogo nadmoćnijem neprijatelju. Na taj način bor­ba naroda na tlu Jugoslavije postaje za neprijatelja glavna fronta, a ne neko sporedno bojište.

Dakako, u formuliranju takve koncepcije oslobodilačkog rata uzimalo se u obzir stanje u međunarodnim odnosima. Uočivši pravodobno da promjene u odnosima glavnih sila koje su se borile protiv Osovine, vode stvaranju velike anti­fašističke koalicije, rukovodstvo KPJ je javno upozoravalo na tu činjenicu. Promjene koje su nadolazile mogle su da bu­du i važan činilac u budućem procesu okupljanja i ujedi­njavanja demokratskih snaga oko programa NOP-a. Upozora­vajući nadalje da su Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD udružili svoje snage »da bi uništili fašističke osvajače koji ugrožavaju čitav svijet«, rukovodstvo KPJ se obraćalo svim rodoljubnim i demokratskim snagama »bez obzira na poli­tička i vjerska uvjerenja« da se ujedine u borbi »protiv zajedničkog neprijatelja — fašističkog okupatora i domaćih izdajnika«.

Shvatljivo je sloga što se borba za nacionalno oslobo­đenje isticala kao glavni cilj oslobodilačkog pokreta. A shvatiti se može i to što su široke mase radnika, seljaka, demokratskog građanstva i inteligencije, koje su bile glavni nosioci oslobodilačke borbe, mogle njene ciljeve povezati sa

55

svojim klasnim i socijalnim težnjama i interesima. To je značilo da će u različitim fazama rata dolaziti do vidljivijeg izražaja i različite komponente revolucionarnog procesa. Bilo je, prema tome, prijeko potrebno da se oslobodilački rat i socijalistička revolucija isprepliću i razvijaju kao jedin­stven proces.

Prema tome, programska podloga oslobodilačke borbe i strategija njezina vođenja jasno su pokazivali da je ruko­vodstvo KPJ izabralo samostalan put borbe protiv okupa­tora i njihovih saveznika. Borba za nacionalno oslobođenje bila je istodobno i borba za društvenu preobrazbu, tj. za stvaranje nove Jugoslavije koja će svojim narodima i narod­nostima osigurati slobodan i ravnopravan razvoj. Time se jasno odgovaralo onim snagama koje su stajale iza parole da »još nije vrijeme za borbu«, odnosno onim smjernicama koje su dolazile od Kominterne, tj. da treba uzimati »u ob­zir da je u sadašnjoj etapi riječ o oslobođenju od fašističkog podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj revoluciji«.

Oružana oslobodilačka borba naroda i narodnosti Jugo­slavije započela je u vrijeme kada je u okupiranoj Evropi vladalo pravo zatišje pod »zaštitom« nacifašističkog poretka »pacifikacije«, dok su istodobno njemačke armije duboko na- dirale preko teritorija Sovjetskog Saveza. Ona se povela protiv neprijateljskih snaga koje su bile nadmoćnije, mno- gobrojnije i kudikamo bolje naoružane.

56

3

Fizionomijakontrarevolucije

U službi okupatora

Okupacijskim silama bilo je od početka stalo da što prije zadobiju oslonac u stanovništvu svojih okupiranih područja. Bilo je naime jasno da od stu­pnja angažiranja domaćih političkih faktora znatno zavisi i proces uspostavljanja i učvršćivanja okupacijskog sistema.

Proglašenje NDH i dovođenje malobrojne Pavelićeve us­taške skupine na vlast u njoj bila je akcija koju su nepo­sredno proveli Treći Reich i fašistička Italija. Shvatljivo je zato što je ustašama odmah nametnuta zadaća da po­najprije pokrenu široku političku propagandu predstav­ljanja NDH kao konačnog ostvarenja vjekovnih nacionalnih težnji hrvatskog naroda. Ta se propaganda u prvom redu temeljila na paroli da je proglašenjem NDH okrunjena dugo­trajna borba ustaša za očuvanje »tisućugodišnjeg kontinui­teta hrvatske državnosti«. S tim u vezi posebno je mjesto dobio kult »hrvatske države« i »hrvatske državnosti«, po kojima se, prema tumačenju ustaša, Hrvati već od svoga doseljenja razlikuju od ostalih Slavena, posebno od Srba. Isticana je teza o sudbinskoj povezanosti hrvatskog naroda sa zapadnom evropskom kulturom i civilizacijom, iz čega se izvodio zaključak da je granica »hrvatske države« na ri­jeci Drini koja ima funkciju granice »dvaju svjetova«. U vezi s tim posebno se mjesto u ustaškoj propagandi prida­valo tumačenju uloge Bosne i Hercegovine u sklopu NDH kao bitnog prostora za stvaranje »velike Hrvatske«, bez koje se ona nije mogla ni zamisliti. S obzirom na etničko pitanje

57

u BiH, ustaška je propaganda osobito težila da dokaže hrvatstvo Muslimana. Naravno da je takva propaganda oko BiH dobila još izrazitiji naglasak, jer se putem nje tražila kompenzacija i opravdanje za gubitak hrvatske jadranske obale, što je već od početka jasno razotkrivalo karakter po­litike ustaške skupine u NDH. Sporazum o ustupanju ja­dranske obale Italiji bio je jasan dokaz o potpunoj ovisnosti NDH o okupacijskoj sili.

Izgradnja »novog društvenog poretka« u NDH isticala se kao jedna od osnovnih zadaća ustaškog režima. U tom je pogledu ustaško vodstvo formuliralo koncepciju o NDH kao autoritativnoj i totalitarnoj državi, temeljeći je na preuzima­nju ideja fašizma i nacionalsocijalizma.

Ustaško je vodstvo u izgradnji svoga režima i njegovu osiguranju nastojalo da što prije podigne i organizira oruža­ne snage u NDH. To je, dakako, ponajprije ovisilo o okupa­cijskim silama, pri čemu su glavnu riječ imali Nijemci. Oni su u početku bili zainteresirani za podizanje manjeg broja vojnih snaga NDH koje su trebale da osiguravaju »red i mir« na njenu teritoriju uz minimalno angažiranje okupa­cijskih snaga. Međutim, pojavom i stalnim jačanjem na- rodnooslobodilačkog pokreta ubrzo se počela sve veća paž­nja poklanjati i jačanju oružanih snaga u NDH. Glavninu tih snaga činilo je domobranstvo kao »redovna vojska« koju je trebalo organizirati redovnom mobilizacijom. Domobran­stvo se pretvorilo u najveći vojni mehanizam NDH, ali nije moglo postati i njena najefikasnija sila. U nju je, naime, mobilizirano posebno ono hrvatsko i muslimansko stanov­ništvo iz sela i grada koje je politički bilo dezorijentirano, pa se odazivalo mobilizaciji. Ta mobilizacija koju su, dakako, svjesno prihvaćali oni koji su bili pobornici režima nije mogla biti organizrana onako kako je ustaški režim želio, jer ju je određen broj stanovništva izbjegavao, što je bio očit znak otpora. Zbog toga je domobranstvo po svojoj strukturi i s obzirom na stupanj ratne spreme bilo sve više podložno predaji, dezerterstvu, otporu i slaboj borbenosti, što će u daljnjem razvoju rata sve više dolaziti do izražaja. Glavnu snagu po vojničkoj spremnosti činila je Ustaška vojnica koja je u sklopu oružanih snaga NDH imala poseban status. U redove oružanih snaga NDH ulazilo je i oružništvo, koje je preuzelo ulogu i funkciju bivše žandarmerije, kao je­dan od stupova ustaškog režima.

U Srbiji su njemačke okupacijske vlasti potražile od­mah oslonac kod malobrojnih domaćih privrženika. Prvi ko­

58

rak u tom pogledu bilo je stvaranje komesarske vlade na čelu s Aćimovićem. Karakter te uprave bio je u prvom redu policijske prirode. Iako su joj bila podređena prijašnja sre- ska načelstva i općinske uprave, njihovu su djelatnost nad­zirali njemački okupacijski organi. Dalji korak bilo je osni­vanje vlade generala M. Nedića u kolovozu 1941. godine. Bio je to u mnogo čemu refleks nastale situacije u Srbiji zbog izbijanja oružanog ustanka, kada su Nijemci bili zaintere­sirani da što prije uspostave red i mir. U tom se smislu Nedić i deklarirao kao »spasilac Srba« upućujući pozive us­tanicima da se vrate kućama. Situacija se međutim razvi­jala u suprotnom smjeru.

Već se za vrijeme Aćimovićeve vlade pristupilo stvara­nju oružanih formacija. Nakon njihove reorganizacije Nedić formira jedinice tzv. »srpske vojske« sa zadaćom da se uguši ustanak. Tim snagama pridružili su se i novoosnovani odredi fašističke organizacije »Zbor« na čelu s D. Ljotićem, koji se odmah po okupaciji zemlje stavio na raspolaganje okupa­toru. Istodobno su otvoreno na stranu okupatora stali i čet­nici K. Pećanca, kojemu je na osnovi sporazuma s Nijem­cima dopušteno da organizira vlastite jedinice radi borbe protiv NOP-a.

U dijelu vrhova građanske klase u Sloveniji kapitula­cija Jugoslavije shvaćena je kao mogućnost da se od Nije­maca isposluje autonomni status Slovenije. Kao uzor za to služio je slučaj Slovačke i NDH. No odbacivanje te mo­gućnosti od Nijemaca i spoznaja o njihovim ciljevima u Sloveniji bili su značajan razlog zbog kojega su se vrhovi slovenske buržoazije orijentirali prema talijanskom okupa­toru. Glavna talijanska kvislinška ustanova postala je tzv. Konzulta. Ona je trebala da preuzme ulogu spone između slovenske reakcije i okupatora. Tako otvorena suradnja s okupatorom, koja se mogla okvalificirati samo kao politika nacionalne izdaje, bila je zapravo udarac onoj glavnini vr­hova slovenske buržoazije čiji su glavni predstavnici, na čelu s M. Krekom, otišli u emigraciju. Postalo je jasno da je takvim držanjem nemoguće suprotstaviti se Osvobodilnoj fronti, koja je udružila znatan broj političkih grupa i stje­cala sve veći ugled. Vrhovi slovenske buržoazije, usmjera­vani iz emigracije, povest će akciju za okupljanjem na liniji politike emigrantske vlade.

Okupatori su u Sloveniji svoje gorljive pobornike našli u pojedinim grupama klerikalne omladine koje su im, pod

59

parolom borbe protiv komunizma, pomagale u otkrivanju pristaša Osvobodilne fronte.

U Crnoj Gori su Talijani glavni politički oslonac našli u separatističkom dijelu vodstva Federalističke stranke. Te su snage svoju politiku temeljile na iluziji da će slom Kra­ljevine Jugoslavije omogućiti osnivanje »nezavisne crnogor­ske države«. U tim krugovima postojala je u početku i iluzija o stvaranju »velike Crne Gore« koja bi se proširila na sus­jedne dijelove Hercegovine i Kosova. U skladu sa svojim težnjama ta je separatistička grupacija bila i glavni oslonac okupatoru u stvaranju kvislinške uprave. Rezultat te surad­nje bio je Petrovdanski sabor, održan 12. srpnja 1941. godi­ne na kojemu su separatističke snage donijele deklaraciju o proglašenju Crne Gore »suverenom i nezavisnom državom«, koja bi se kao ustavna monarhija životno povezala s Itali­jom. Sutradan je izbijanje masovnog oružanog ustanka u Crnoj Gori bio pravi odgovor naroda na tu akciju.

Za razumijevanje stvaranja pojedinih kontrarevolucio- narnih grupacija u Makedoniji treba poći od toga da je velikosrpska denacionalizatorska politika stvarala u jednom dijelu građanstva iluziju da dolazak bugarskog okupatora znači svojevrsno oslobođenje. S tom se činjenicom znatno koristila bugarska propaganda. Slično tome, u zapadnom su se dijelu Makedonije Talijani prikazivali kao osloboditelji albanskog stanovništva od bivšeg velikosrpskog režima.

Bugarski okupatori učinili su prvi korak u stvaranju kontrarevolucionarnih snaga osnivanjem tzv. kontračeta, oru­žanih formacija od Makedonaca. Ta njihova akcija nije po­stigla znatnijeg uspjeha. Posebnu ulogu među kontrarevo- lucionarnim snagama imale su pojedine nacionalističke gru­pe. U propagiranju ideje o stvaranju sanstefanske Bugarske isticala se grupa Škatrov-Đuzelov.

Na Kosovu su talijanski i njemački okupatori imali po­dršku u dijelu bogatijeg sloja albanskog stanovništva. Iz tih su redova regrutirani nosioci kvislinške vlasti i posebne poluvojničke i dobrovoljačke grupe.

Mađarskom je okupatoru glavni oslonac bio u postoje­ćim ili tek novoosnovanim nacionalističkim i fašističkim or­ganizacijama među stanovništvom mađarske narodnosti.

Kako se vidi, okupator je u svakoj nacionalnoj sredini nalazio određen oslonac u domaćim snagama. Uvjeti i raz­lozi koji su to omogućavali bili su različiti i višestruki. U svakom slučaju, okupatorima su se ponajprije stavile na ra­spolaganje one skupine i pojedinci iz građanske klase koji su

60

prije rata pokazivali svoju profašističku orijentaciju. Iz tih su redova uglavnom vrbovani nosioci pojedinih kvislinških i savjetodavnih ustanova i organizacija. No u mehanizam služenja okupatoru uključivali su se i različiti buržoaski ele­menti koji mu ideološki i nisu bili privrženi, ali su težili da se aktivnije prilagode novoj situaciji. U tom smislu anga­žirali su se i pojedini prvaci bivših građanskih stranaka, odnosno oni pojedinci koji su u upravnom aparatu Kraljevine Jugoslavije zauzimali visoke funkcije. Inače je u redovima buržoazije i imućnijih srednjih slojeva bila izražena težnja da se što brže prilagode novom stanju, kako bi bez većih zapreka i potresa nastavili s dotadašnjom djelatnošću u pri­vredi, trgovini i dr.

U uspostavljanju upravnog aparata u pojedinim zemlja­ma okupator i njegovi pomagači morali su računati i sa znat­nim uključivanjem starog činovništva.

U pokušajima i naporima za učvršćivanje okupacijsko- -kvislinških režima njihovi su se nosioci u političkoj propa­gandi služili parolom da je novo stanje dokaz oslobođenja od bivše velikosrpske hegemonije. Tom parolom mogli su okupljati i pojedine elemente iz svih društvenih slojeva koji su u novoj situaciji nalazili mogućnost za ispunjavanje ne­kih neostvarenih ciljeva i iživljavanje ekstremnih, najčešće nacionalističkih strasti. U Srbiji se pak u kvislinškim gru­pacijama mogla zagovarati ideja o nekoj totalitarnoj srpskoj državi pod okriljem Trećeg Reicha.

Međutim, brzo se pokazalo da okupatori i domaći sa­veznici nisu mogli proširiti i učvrstiti društveno-političku osnovicu svoje vladavine. Spomenute grupacije koje su za- vrbovane bile su i previše uske i imale neznatan politički utjecaj. No pri tom treba uzeti u obzir da su oružane sna­ge kvislinga obuhvaćale brojne pripadnike širih slojeva se­ljaštva, građanstva, pa i radništva. Međutim, te su struk­ture bivale podložne raslojavanju uporedo s razvojem rata, posebno s usponom oslobodilačkog pokreta, koji će za njih predstavljati sve privlačniju silu.

Među građanskim političkim koncepcijama koje su svo­je ostvarivanje vidjele pod zaštitom fašističkih sila, svakako je velikohrvatski program ustaša došao do najvećeg izra­žaja. On se konkretno ogledao u stvaranju fašističke tvorevi­ne NDH. Međutim, ustaški režim u NDH nije mogao stvo­riti širu i čvršću društvenu osnovicu. On je mogao naći oslo­nac tek u malobrojnim i vrlo malim skupinama kojih su se pripadnici iz raznovrsnih pobuda i interesa uključivali u no-

61

Izvor: K arta o tisnu ta na jednom ustaškom letku i lu ta za h is to riju radničkog pokreta H rvatske, Zagreb)

sioce politike ekstremnog hrvatskog nacionalizma i šoviniz- ma. Takvi su se malobrojni fanatizirani privrženici mogli naći u gradskim i pojedinim seoskim sredinama, posebno ondje gdje je zajedno živjelo hrvatsko i srpsko stanovništvo i gdje su u određenim momentima tijekom godina pojedini nacionalistički elementi pokušavali raspaljivati šovinističke strasti s obje strane.

Zazor prema ustaškom režimu u najširim razmjerima postao je stvarnost već od početka. Postojanje određenih iluzija u NDH, koje se u početku temeljilo na naivnoj pre­dodžbi o dobivanju »vlastite države«, nije moglo dobiti šire razmjere.

62

Za restauraciju staroga poretkaSlom Kraljevine Jugoslavije i

njena okupacija izazvali su težak potres u redovima svih građanskih političkih stranaka. Nova situacija još je više otvorila i ubrzala proces političke diferencijacije u pojedi­nim strankama koje su zbog nastalog stanja gotovo prestale formalno egzistirati i djelovati. Njihova su se vodstva ra­sula, tako da se zapravo može govoriti o političkom držanju i djelovanju grupa i pojedinaca. Ti ostaci stranačkih vrhova odaju ponegdje težnju za utjecanje na nekadašnje članstvo.

Ratno je stanje utjecalo na višestruku diferencijaciju u pojedinim strankama i njihovim vodstvima. Neka od tih vodstava bila su preko pojedinaca dijelom uključena u poli­tiku jugoslavenske vlade u izbjeglištvu. Pojedinci i grupe uk­ljučivali su se u službu okupatora i kvislinških režima, ili pak ostajali pasivni u očekivanju nekog povoljnog tre­nutka.

Činjenica da je Kraljevina Jugoslavija doživjela kata­strofalan i munjevit slom i okupaciju te da je njena vlada morala pobjeći u emigraciju, posebno je utjecala na odnose među predstavnicima pojedinih stranaka u emigrantskoj vladi. Od početka je glavnu motivaciju za međusobne suko­be davalo pitanje traženja krivca za slom jugoslavenske mo­narhije. Vojni krugovi su tražili odgovor u »događajima u Hrvatskoj«, unatoč tome što je svima bilo dobro poznato da su njemačke snage probile istodobno frontove u Makedo­niji, Srbiji i Hrvatskoj, nadirući zapravo munjevitom brzi­nom na svim bojištima. Ti će se sukobi s daljim razvojem događaja sve više raspaljivati i kretati na liniji hrvatsko- -srpskih odnosa, gdje su se jasno razabirala gledišta poje­dinih nacionalnih buržoazija, koja će voditi do sve zapa­ženijeg isticanja velikosrpskog programa u jednom dijelu emigrantske vlade.

Od ljeta 1941. godine počinju se u Srbiji organizirati četnički odredi D. Mihailovića. Bila je to akcija oficira oku­pljenih oko Ravnogorskog štaba, koji su je temeljili na pro­pagandi da vode borbu za spas srpskog naroda od uništenja i za očuvanje stare Jugoslavije kao njegove države. Po tome je ta akcija dobila jasan smjer monarhističkog i nacionali­stičkog pokreta. Optužujući u srpskom stanovništvu parti­zane da vode »avanturističku akciju« u kojoj srpski narod

63

može samo stradati, Mihailovićevi su četnici zagovarali po­litiku čekanja. Opravdavali su je potrebom da što bolje or­ganiziraju svoje vojne snage koje će stupiti u akciju kada Nijemci budu oslabljeni na glavnim pozicijama, jer je u ta­dašnjoj situaciji svaki oružani otpor protiv njihove izrazite premoći bio uzaludan.

Postepeno su se jasno formulirali i politički ciljevi toga pokreta. Osnovno mu je polazište bilo da se restaurira mo­narhistički režim i staro društveno uređenje. Uz to se sve više raspaljivala mržnja protiv Hrvata i Muslimana, koji su optuživani za slom u travanjskom ratu i za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom. Mihailoviću uskoro pristupaju i pojedini političari bivših srbijanskih građanskih stranaka. Do kraja 1941. godine bio je velikosrpski program četničkog pokreta jasno formuliran. Glavni mu je cilj bio »stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu, u gra­nicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Ba­nata i Bačke«. U tako zamišljenoj Srbiji, u kojoj bi ostao »samo srpski živalj«, planirano je prethodno »radikalno čiš­ćenje« hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

S taktikom čekanja četničkog pokreta bila je potpuno suglasna emigrantska vlada, u što je svakako bila upućena britanska vlada. U četničkom pokretu izbjeglička je vlada nalazila svoj politički kapital kod saveznika. Temeljila ga je na propagandi da je ona inicijator širokog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji koji čine četničke snage pod zapovjed­ništvom Mihailovića.

Mihailović, koji je imenovan za ministra vojske i morna­rice kraljevske vlade te unaprijeđen u čin generala, sve je više težio u skladu s tom politikom širenju četničkog po­kreta. __

Od kraja ljeta 1941. godine počinju pojedine grupe aktivnih oficira bivše jugoslavenske vojske u Crnoj Gori organizirati buduće četničke snage. U jesen je uspostavljena veza s Mihailovićem, koji je imenovao četničko rukovodstvo u Crnoj Gori. U prosincu 1941. dao je i posebne smjernice za stvaranje i učvršćivanje četničkih organizacija na tom području te naredio da što prije otpočnu borbu protiv NOP-a. Od tada se počinju organizirati četničke jedinice u Crnoj Gori. Na području Bosne i Hercegovine velikosrpski su elementi već od jeseni 1941. organizirali četničke odrede. Oružane četničke skupine razvile su zapaženu akciju u istoč­noj Hercegovini, istočnoj i srednjoj Bosni, Bosanskoj kraji­ni i na Majevici. Koristeći se ustaškim terorom nad srpskim

64

Izvor: Četnička karta »Velike Srbije« u sklopu zamišljene koncepcije buduće Jugoslavije, otisnuta na jednom četničkom letku iz 1941. (Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd). O bjavljena u knjizi J . Tomasevieha, War and Revolution an Yugoslavia, 1941—1945. — Tehe Chetniks, S tanford, California, 1975, 168.

stanovništvom, četnici su osobito razvijali propagandu pro­tiv hrvatskog i muslimanskog stanovništva pozivajući na os­vetu.

četničke snage u Hrvatskoj bile su uglavnom koncentri­rane na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Dok su u početku samo provodile politiku D. Mihailovića, uskoro su se uklju­čile u službu talijanske okupacijske sile. Talijani su time zapravo omogućili da se četnici legaliziraju. U skladu s ostvarivanjem svoga strategijskog cilja obnove monarhistič­ke Jugoslavije, D. Mihailović je bio zainteresiran i za stva-

5 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 65

ranje uporišta na području Makedonije. Međutim, četničke velikosrpske parole nisu u Makedoniji naizlazile na plodno tlo. četnicima je uspjelo osnovati tek dvije osrednje jedi­nice. Slično je bilo u Sloveniji. Od početka je bila povedena akcija i za stvaranje četničkih organizacija na Kosovu. Do proljeća 1943. osnovana su dva kosovska četnička korpusa, četništvo je na Kosovu okupljalo nacionalističke elemente propagirajući borbu za istrebljenje Albanaca.

Kada je riječ o građanskim strankama i skupinama u Hrvatskoj, onda u prvi red dolazi HSS i njegovo vodstvo. Dok je jedan dio toga vodstva otišao s vladom u emigraciju da zastupa interese HSS i da se predstavlja kao službeni za­stupnik interesa hrvatskog naroda, dotle je drugi dio s V. Mačekom i A. Košutićem ostao u zemlji. Međutim, od tada se zapravo više ne može govoriti o politici HSS kao o jednoj stranci. Dotadašnji proces njena raslojavanja privodio se kraju: dio manje uglednih predstavnika priklonio se ustaš­kom režimu, koji je bio osobito zainteresiran za privlačenje HSS-a, dok je glavnina s Mačekom na čelu zagovarala poli­tiku čekanja, tj. političku neutralnost u nastaloj situaciji. Zagovaranje te politike ulijevalo je u prvi mah vjeru u mo­gućnost izbjegavanja ratnog sukoba. U tom smislu treba shvatiti i Mačekov poziv pristašama stranke za suradnju s novim režimom, što je dovelo do određene pasivizacije u redovima HSS-a. Polazilo se od gledišta da je vodstvo te stranke sporazumom Cvetković-Maček 1939. učinilo važan korak u ostvarivanju svoga programa te da na tim rezulta­tima treba nastaviti djelovanje nakon svršetka rata, u ko­jemu će pobijediti Saveznici. Ta je politika, dakle, izražavala tendenciju da se sačuva utjecaj na široke slojeve stanovni­štva, ponajviše na seljačke mase, koje su isticane kao baza HSS-a. Takva je politika trebala biti glavni oslonac u očeki­vanju budućih događaja kojih bi rasplet mogao omogućiti aktivniji nastup. Time je politika čekanja već od početka jasno pokazivala svoj pravi smisao: spriječiti proces pristu­panja hrvatskog stanovništva NOP-u. Ako su se široke mase u ratnom vihoru već morale opredjeljivati, onda je vodstvu HSS-a odgovaralo da odlaze u domobranstvo, računajući s njima kao s određenom rezervom u doglednom trenutku.

U Sloveniji je Osvobodilna fronta zadala težak udarac vrhovima pojedinih građanskih stranaka, koje su gubile svo­je dotadašnje pristaše. Posebno se to odnosilo na SLS, koja je imala jak utjecaj u seljaštvu, u dijelu radništva i sred­njim slojevima. Sve je to utjecalo da pojedine političke gru-

66

pacije u Sloveniji, na čelu sa SLS, povedu akciju oko svoga udruživanja, kako bi se mogle jedinstveno postaviti prema Osvobodilnoj fronti. Glavni pokretač te akcije bio je Sloven­ski narodni odbor u Londonu na čelu s M. Krekom. Na os­novi programa toga odbora slovenske se građanske poli­tičke grupe bore za obnovu Jugoslavije, proširene i federa- listički uređene, u kojoj bi Slovenci sa svojim »čitavim na­cionalno očišćenim teritorijem« činili sastavni dio zajedno sa Srbima i Hrvatima. U toj bi državi kralj i vlada bili jedina zakonita vlast, a jedina oružana snaga jugoslavenska vojska »u koju treba da se sliju sve slovenske oslobodilačke organizacije«. Što se tiče konkretne taktike, iz Londona su stizale poruke i upute da se narod odvraća od Osvobodilne fronte te da se vodi politika čekanja. Glavni rezultat te ak­cije bilo je osnivanje Slovenske zveze, koju su osim SLS činile još neke političke grupe. To je bio najviši politički forum ujedinjavanja snaga kontrarevolucije u Sloveniji. Nje­ne oružane formacije pod imenom Bela garda nalazit će se do sredine 1942. u službi Talijana, slično četničkim jedini­cama u Bosni i Hercegovini. U vrijeme kapitulacije Italije Bela je garda doživjela potpun slom od slovenskih jedi­nica NOVJ.

Među građanskim političkim grupacijama u Sloveniji došla je do izražava i »sredinaška linija«. Te će se grupe, budući da nisu pristale na suradnju s Osvobodilnom fron­tom iz tipičnog malograđanskog oportunizma tijekom da­ljeg razvoja rata prikloniti kontrarevolucionarnim pozici­jama.

Politička organizacija »Balli Kombetar« (Nacionalni front), koja je osnovana potkraj 1942. od domaće reakcije radi ugušivanja NOP-a u Albaniji, nije do jeseni 1943. imala osjetnijeg utjecaja na Kosovu. Bila je povezana s albanskim reakcionarnim elementima u inozemstvu, a proklamirala je program borbe za stvaranje »nezavisne Albanije«. Iako je računala da će je podržati zapadni saveznici, uspostavila je suradnju s talijanskim, a kasnije i s njemačkim okupatorom radi borbe protiv NOP-a.

Kako se vidi, snage koje su se okupljale i organizirale u nadi da će biti pod okriljem zapadnih saveznika, činile su dobar dio fronte kontrarevolucije. Među njima je svakako četnički pokret, koji se deklarirao kao nosilac velikosrpskog programa, pokazivao najdinamičniju djelatnost, što se ogle­dalo i u organiziranju vlastite i velike oružane sile.

67

Međutim u držanju tih snaga kontrarevolucije bivalo je očitije da one u svojoj taktici usprkos vlastitoj ideološ­koj orijentaciji, sve više računaju i sa sporazumijevanjem s okupatorom.

Tendencije biološkog uništavanja

U ostvarivanju svojih ciljeva i interesa okupacijske su sile, usprkos svestranoj eksploata­ciji ekonomskog bogatstva zemlje, pristupile i ostvarivanju politike genocida. Teror i zločini okupatora i njihovih doma­ćih saveznika postali su važna komponenta u njihovu siste­mu. Po svojim razmjerima, oblicima i broju žrtava genocid na području Jugoslavije bio je među najvećima u drugom svjetskom ratu.

Teror okupacijskih sila u Jugoslaviji dijelio se u osnovi na dvije etape. U prvoj etapi, koja je trajala do početka oružane oslobodilačke borbe, teror je bio jedna komponenta u ostvarivanju već pripremljenih planova oko uspostavljanja i stabilizacije okupacijskog sistema. U tom su pogledu Ni­jemci izvršavali teror na izrazito rasnoj podlozi. Ta je poli­tika svoju primjenu imala u Njemačkoj od dolaska nacista na vlast, iskazujući se u progonima i istrebljenju komunista i Židova. Došla je posebno do izražaja u Poljskoj i Cehoslo- vačkoj, a zatim u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu, tj. u slavenskim narodima koje je Hitler označio kao narode »niže rase«. Posebno će to doći do izražaja u Srbiji pod izlikom da Srbi snose glavnu krivnju za rat s Jugoslavijom, te u Sloveniji pod parolom stvaranja njemačkog »životnog prostora« i potpunog uništenja slovenskog naroda.

Početak te politike jasno se zapazio u odvođenju u za­robljeništvo oko 300 000 vojnika poražene jugoslavenske voj­ske, od kojih je do kraja rata ostalo na životu oko 180.000, većinom Srba i Slovenaca.

Njemački je teror već od početka osobito žestoko pogo­dio Židove. Masovna hapšenja, internacije u logore i po­gubljenja Židova zahvatili su čitavo njemačko okupacijsko područje. Po tom su uzoru ustaše provodili teror nad Žido­vima u NDH. Od ukupno oko 80 000 Židova, koliko ih je prije rata bilo u Jugoslaviji, stradalo ih je oko 80%.

Iako nije mogao do kraja ostvariti svoj plan o iselja­vanju Slovenaca, njemački je okupator ipak uspio iseliti

68

oko 80 000 ljudi iz Slovenije. Iseljavanje Srba osobito se za- paža u Banatu, na mađarskom i bugarskom okupacijskom području, a najveće je razmjere doseglo u NDH. U Srbiji se našlo više od 300 000 izbjeglica.

Politika talijanizacije temeljila se, između ostaloga, i na masovnim internacijama i iseljavanju.

Pod nasiljem njemačkog, talijanskog, mađarskog i bu­garskog okupatora već su u razdoblju do izbijanja oružanog ustanka pale mnoge žrtve.

Posebnu je značajku ustaškom režimu davalo ostvari­vanje politike rasizma i genocida, koja se temeljila na teo­riji o NDH kao nekom »čistom rasnom i etničkom prostoru hrvatskog naroda«. Dakako, ustaštvo je u vezi s tim defi­niralo i pojam hrvatske nacije u sklopu svoje ideološko-poli- tičke koncepcije. Ona bi trebala da nastaje radikalnim pro­cesom tzv. »unutrašnjeg prečišćavanja«, tj. uklanjanjem svih Hrvata i Muslimana koji su u različitim oblicima pružali ot­por režimu i sistemu ili izazivali bilo kakvu sumnju te bili označeni kao »ljaga na tijelu« hrvatskog naroda. Ubrzo se jasno pokazalo do kakvih je čudovišnih rezultata trebalo voditi ostvarivanje takvih koncepcija i zamisli.

Po svojoj rasističkoj tendenciji taj je sistem najprije bio uperen protiv srpskog i židovskog stanovništva. Propagandu protiv Srba, pod parolom da su oni najveća i konstantna opasnost za hrvatski narod, pratila je istodobno i konkret­na akcija sa sve krvavijim i tragičnijim posljedicama. Nakon niza administrativnih mjera počela su masovna hapšenja i odvođenja u koncentracione logore, gdje su se vršila ujed­no i masovna pogubljenja. Istodobno su se provodili i masov­ni pokolji srpskog stanovništva u mnogim krajevima NDH, osobito u Kordunu, Baniji, Lici, Kninskoj krajini, Hercego­vini, Bosanskoj krajini, sjeverozapadnoj Bosni. Uskoro je uslijedila akcija masovnog prisilnog prekrštavanja, tj. »prije­laza u rimokatoličku vjeru«.

Koncentracijski logori imali su značajnu ulogu u izvr­šavanju terora. Podizala se čitava mreža logora, koja se sve više širila. U nekima je bilo koncentrirano vrlo mnogo uhap­šenog stanovništva. Logori su se kao mjesta sabiranja uhap- šenika pretvarali u mučilišta <poznata pod imenom »logora smrti«. Mnogi su uhapšenici odvođeni u logore izvan Jugo­slavije.

Već od početka oružanog ustanka teror okupatora po­činju sve više obilježavati odmazde kao odgovor na parti­

69

zanske akcije. U tom je pogledu teror Nijemaca jako izražen na čitavom okupacionom teritoriju, osobito na području Srbije, gdje su se vršile masovne odmazde za ubijene nje­mačke vojnike. U tom teroru stradale su desetine tisuća ljudi.

Od kraja 1941, kada se protiv NOP-a poduzimaju veće ofenzivne akcije, teror se masovno provodio nad civilnim stanovništvom, a rezultat toga bile su brojne ljudske žrtve. Karakteristične su bile masovne represalije u ofenzivi na Ko­zaru 1942, u bitkama na Neretvi i Sutjesci te na mnogim drugim područjima širom Jugoslavije.

Od početka ustanka teror talijanskog okupatora sve se više širi. Glavni njegovi nosioci bili su fašistički elementi koji su se nalazili u vojnim jedinicama i u organima civilne vlasti. Brojni zločini davali su sve veće obilježje tom teroru.

70

Paljenje mnogih naselja, ubijanje brojnih pripadnika NOP-a i nedužnog stanovništva, internacije, zatvaranja i pljačke, sve je to došlo do izražaja u svim krajevima. Time je oku­pator najbolje demantirao svoju parolu da je došao u oku­pirane krajeve u namjeri da donese »tisućgodišnju rimsku kulturu«.

Iskazujući iste oblike nasilja, sve je žešći bivao teror mađarskog i bugarskog okupatora kao jedan od putova bor­be protiv NOP-a.

Sistem ustaškog terora u NDH vrlo je brzo pokazao svoj pravi karakter i smisao. Radi se o tome da je on sve očitije gubio svoje početne rasne značajke, te se postupno pretvarao u krvavo nasilje nad svima koji su bili okvali- ficirani kao pripadnici oslobodilačkog pokreta ili izazivali bilo kakvu sumnju da su neprijatelji ustaškog režima. Ta­kav će teror sve više pogađati hrvatsko stanovništvo. U nje­mu su stradale stotine tisuća ljudi.

Razbuktavanje šovinističkih strasti i nacionalne mržnje utisnulo je jak biljeg politici i držanju okupatora i doma­ćih saveznika. Tim procesom bio je zahvaćen najveći dio ze­mlje, ali se najdrastičnije ispoljavao u područjima nastanje­nim nacionalno izmiješanim stanovništvom. Na ustaške zlo­čine u srpskom stanovništvu reagiralo se mržnjom i nepo- mirljivošću prema Hrvatima i Muslimanima. Takve strasti našle su ubrzo svog glavnog nosioca u četničkom pokretu. Srpske su mase pozivane na osvetu. Uslijedili su masovni pokolji koje su četnici izvršili nad hrvatskim i musliman­skim stanovništvom na području Bosne i Hercegovine te u Hrvatskoj. Te zemlje su postale najkrvaviji teren sudara protivničkih strana. Posljedica toga bili su najveći demo­grafski gubici u ratu.

Oslobodilački pokret — faktor zbližavanja snaga kontrarevolucije

Prema onome što je dosad izlo­ženo, na jugoslavenskoj ratnoj sceni pojavile su se brojne kontrarevolucionarne snage. Razlike u ciljevima i interesima, često dijametralno suprotne, pokazivale su da postoji vidljiv stupanj njihove međusobne sukobljenosti. Različiti interesi

71

društveno-političkog, nacionalnog i ideološkog karaktera upu­ćivali su ujedno na očitu difuznost snaga kontrarevolu­cije. Ali u jednom je pogledu kontrarevolucija sve izrazi- tije nastupala kao jedinstvena snaga. Ona se pretvarala u jedinstvenu frontu protiv narodnooslobodilačkog pokreta. Unatoč postojećim, vrlo bitnim razlikama, sve je jača bila spoznaja da su one društvene snage koje vodi KPJ podjed­naka opasnost za sve snage kontrarevolucije. Revolucija se pojavljuje kao sila koja jasno dovodi u pitanje interese oba-

SNAGE NOVJ, OKUPATORA I KOLABORACIONISTA 1941—1945. (globalna procjena u tisućama)

Godina

NO

VJ

Snage okupatora i kolaboracionista

ukup

no

njem

ačke

| ta

lija

nske

i 1|

kola

bora

-

1941. k raj 60 660 120 280 40 70 - 150

1942. kraj 150 930 160 350 40 80 - 300

1943. kraj 300 920 400 - 40 90 - 390

1944. kraj 500 769 500 - - - 9 260

1945. 1. IV 800 680 420 - - 30 230

Izvor: Vojna enciklopedija, Beograd, 1973, sv. 6, 373—375.

72

ju osnovnih pravaca građanske konlrarevolucionarne strate­gije, tj. i onih snaga koje su s okupacijom izbile na površinu i onih koje su težile restauraciji prethodnog stanja. To je ujedno bilo i gledište velikih zaraćenih sila pod okriljem kojih su nastupale kontrarevolucionarne snage. Bez sum­nje da se i u tome ogleda važan pokazatelj težine onoga puta koji je rukovodstvo NOP-a trebalo prebroditi u borbi za pri­znanje kod Saveznika.

Okupacijske su sile već od početka pokazivale interes za okupljanje domaćih građanskih snaga koje bi se borile protiv NOP-a. Radilo se o težnji da se što manje angažiraju vlastite snage na bojištu koje je u planovima osovinskih sila trebalo imati sporedno značenje, ali i o mogućnostima što većeg sučeljavanja suprotstavljenih snaga u zemlji. Na taj su način okupacijske sile nastupale i kao dio fronte kontra­revolucije u Jugoslaviji, jer su one zapravo i omogućile ta­kav proces.

Za odnose između domaćih kontrarevolucionarnih snaga i okupatora već će od samog početka biti karakteristična nastojanja oko međusobne suradnje u borbi protiv NOP-a. Prema tome, nije se radilo samo o uključivanju kvislinških snaga u ratni stroj okupacijskih sila s ciljem da se uguši NOP nego i onih koje su svoj oslonac imale u zapadnim sa­veznicima. Prvi je važan korak u tom smislu bio stvaranje sprege između njemačkih vojnih faktora u Srbiji i četničkih snaga D. Mihailovića. Za Nijemce se radilo o jasnom poli­tičkom i ideološkom protivniku, ali se, dakako, u konkretnoj situaciji prednost davala zajedničkim interesima protiv sna­ga NOP-a. Iako su pokret i oružane snage D. Mihailovića nastali s obzirom na potrebu da se povede borba protiv njemačkog okupatora, zajednički interesi u borbi protiv NOP-a bili su oni koji su zasjenili tu polaznu osnovicu.

Na drugoj će se strani talijanske okupacijske snage, suočene s gotovo bezizlaznim položajem u održavanju zapo­sjednutog teritorija zbog stalnog jačanja snaga NOP-a, ubrzo sporazumjeti s četničkim grupacijama u Crnoj Gori, Her­cegovini, Bosni, Dalmaciji, Lici i Sloveniji.

Idući korak u približavanju tih snaga u borbi protiv NOP-a bili su sporazumi do kojih je došlo između ustaš­kog režima i četničkih grupa u srednjoj i zapadnoj Bosni. Radi se, dakle, o povezivanju s posve suprotnih pozicija.

I vodstva vjerskih zajednica pokazuju tendenciju uklju­čivanja u frontu kontrarevolucije. Kontrarevolucionarne sna­ge često poistovjećuju svoje političke tendencije s pravo­

73

slavljem, katolicizmom ili islamom. Vrhovi srpske pravo­slavne crkve, koji su prije rata bili povezani s politikom ve­likosrpske buržoazije, jednim su svojim dijelom izrazili naklonost i podršku profašističkim snagama. Osim toga, je­dan dio pripadnika te crkve postao je važna komponenta u političkoj akciji četničkog pokreta. Vodstvo katoličke crkve u NDH svojim se držanjem zapravo identificiralo s po­litikom ustaškog režima. Katolički kler u Sloveniji ispoljio je svoju kontrarevolucionarnu ulogu. Slična je bila orijen­tacija i jednog dijela poglavara islamske vjerske zajednice.

One prizemne strasti koje su u političkim sukobima pri­je rata kod svojih vjernika često podjarivali najekstremniji

PREGLED GLAVNIH KOLAiBORACIONISTICKIH 0RU2ANIH SNAGA U JUGOSLAVIJI OD 19+1. DO 19+5. GODINE

(globalna procjena)

Naziv oružanihsnaga 1941. 1942. 1943. 1944. 1. IV 1945.

O ružane snage NDH 160 000 170 000 'U staška vojnica 16 000 42 000 55 000

D om obranstvo 85 000 110 000 140 000

O ružništvo 8 000 10 000 12 000

O ružane snage srp ­ske kvislinške vlade

S rpska državna straža 6 000 12 000 37 000 37 000 _Srpsk i dobrovo­ljački korpus Četnici K. Pećan-

3000 4 000 6000 5 000 7 000

ca 15 000 4000Slovensko domo­branstvo _ 3 000 16 000 18 000

A lbanski kvislinzi C rnogorske nacio­

2 000 7 000 6000 7000

5 000 6 000nalne trupeČetnici D. Mihailo- vića 8000 80 000 112 000 60 000 30 000

Bela garda - 5 000 6 000 - -

Balli K om betar - - 5000 10 000

U k u p n o 143 000 274 000 377 000 295 000 241 000

Izvori: Vojna enciklopedija, Beograd 197, sv. 6. 373—375: M. Coltć, Kolabo­rac ionist ičkc oružane form acije u Jugoslaviji 1941—1945. godine, zbornik: Oslobo­d ilačka borba naroda Jugoslavije kao općen aro d n i ra t i socijalistička revolucija. Beograd, 1977, sv. 2. 75-76 . . j

N apom ena: Podaci se m alo raz liku ju od onih u tablici r tr . 72.

74

dijelovi pojedinih crkava, posebno srpske pravoslavne i kato­ličke, osobito su se potencirale u toku rata postavši utje­cajna komponenta bratoubilačke borbe. Valja napomenuti da je crkva kao jedan od glavnih nosilaca zastave antiko- munizma prije rata nastupala kao fanatičan protivnik NOP-a, nastojeći svim silama da široke mase vjernika odvrati od pristupanja oslobodilačkoj borbi. Upravo se u takvom drža­nju pokazala sva paradoksalnost parole vodstva vjerskih zajednica da je mjesto njihova službenika ondje gdje su vjernici. Razvoj NOP-a pokazivao je da mu iz dana u dan sve više pristupaju mase vjernika. Međutim, pored onoga dijela koji se uključio u službu okupatora i domaćih reak­cionarnih snaga, veći dio svećenstva nastojao je potražiti iz­laz u potpunoj pasivnosti. Treba, dakako, istaći i značenje što ga je imala činjenica da je određen broj svećenika pra­voslavne, katoličke i islamske zajednice aktivno pristupio NOP-u. Niz njih je i poginulo u oružanoj borbi, a neki su postali žrtvom fašističkog terora. Prema tome, crkva je pot- cijenila povijesnu perspektivu oslobodilačkog pokreta svr­stavši se protiv njega na strani građanske kontrarevolucije.

Niz faktora strategijske prirode upućivao je na veliku zainteresiranost okupacijskih sila da okupljaju što više kon- trarevolucionarnih snaga u borbi protiv NOP-a. Već potkraj 1941. godine bilo je jasno da okupacijske oružane snage ne mogu potpunije nadzirati cjelokupan zaposjednuti jugosla­venski prostor. Razvoj rata je pokazivao da te snage treba povećavati. Međutim, kako ni to nije bilo dovoljno, okupa­cijske su sile osiguravale samo jedan dio okupiranog teri­torija. Bili su to uglavnom najvažniji strategijski punktovi vezani uz ekonomsku eksploataciju i održavanje glavnih pro­metnica. Pored toga, veća koncentracija okupacijske oružane sile bila je u gradovima. Sa zaposjednutog teritorija nasto­jalo se, koliko je to bilo moguće, da se kontroliraju ostali dijelovi.

Unatoč težnjama za zajedničkim istupanjem protiv sna­ga NOP-a, ne može se govoriti o nekom jačem jedinstvu okupacijskih sila. Pri tome je važno i to što je svaka ta sila mogla zapravo djelovati na svom okupacijskom području. Međutim, kako se rat razvijao, sve je više dolazila do izra­žaja težnja njemačke okupacijske sile da vodi glavnu riječ. Već se i u toj činjenici vide uzroci onih nesuglasica koje su već od početka postojale između Trećeg Reicha i fašistič­ke Italije na području okupirane Jugoslavije. Osjetno veće imperijalističke pretenzije Italije u mnogo su čemu ovisile

75

o privoli Nijemaca. Italija je odmah težila za svojim po­kroviteljstvom nad NDH, dok je dalji razvoj rata pokazivao da su zapravo odlučnu riječ imali njemački faktori. Nesu­glasice su nesumnjivo došle do izražaja i u odnosu prema četnicima. Dok su Talijani bili zainteresirani za njihovo mak­simalno angažiranje radi što većeg rasterećivan ja vlastitih snaga, dotle su Nijemci ipak gledali na njih s rezervom, kao na snage koje su u službi protivničke sile.

Tijekom rata pokazalo se da izrazita brojčana i tehnič­ka premoć neprijatelja ne može imati presudnu ulogu. Stal­no jačanje partizanskih snaga temeljilo se na širenju dru- štveno-političke osnovice NOP-a, dok je borbeno jedinstvo naroda jačalo vlastitu oružanu silu i podizalo njenu teh­ničku spremu. Sve je to slabilo protivničke snage. Razvoj rata je iz dana u dan potvrđivao da se oružanoj borbi na­roda koja se vodi kao totalni rat neće moći uspješno supro­tstaviti neprijatelj, bez obzira na svoju nadmoć.

Prema tome, proces konfrontacije unutrašnjih drušlve- no-političkih snaga vrlo je jasno postavio pitanje odnosa prema okupatoru. A upravo na pitanju za ili protiv okupa­tora jasno su se formirale fronte revolucije i kontrarevo­lucije. Međutim, ta se konfrontacija vršila i na klasnoj os­novici. Svijesti što su je odražavale snage revolucije kao nosioci borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje kontrare­volucija je suprotstavljala svoju svijest obilježenu klasnim ciljevima buržoazije, separatističkim i unitarističkim nacio­nalizmom, antikomunizmom, konzervativnom tradicijom i dr. Oslobodilački pokret imao je, dakle, protiv sebe ne samo okupatore nego i razne domaće kontrarevolucionarne snage, nad kojima je trebalo iznijeti pobjedu. Na taj je način sukob između NOP-a i protivničkih snaga imao i obilježja građan­skog rata.

Oslobodilačka borba protiv okupatora i domaće reak­cije imala je, prema Titovim riječima, dvostruki karakter. To joj je »neminovno davalo sve više i karakter građanskog rata, odnosno oružanog klasnog sukoba u kome se u svoj žestini postavljalo pitanje ko će koga«. Dakako, ne radi se0 karakteru građanskog rata kakav je bio onaj u Rusiji1 kako ga je Lenjin zamišljao; nije to bio sukob revolucionar­nih i kontrarevolucionarnih snaga na izrazitoj klasnoj osno­vici. U jugoslavenskoj revoluciji klasno je pitanje bilo ispre­pleteno s nacionalnim, jer su se glavni sukobi odvijali u borbi protiv okupatora. Demografski gubici vjerno svjedoče s kakvom se žestinom taj rat vodio.

76

PROCIJENJENI RATNI GUBICI STANOVNIŠTVA JUGOSLAVIJE

Stanovnika

Broj stanovnika 1948. Gubitak u ratu

procjenjenpopisom

ustanovljen razlika% prema

stanovnika1948.

Jugoslavija 17 883 939 15 841 566 - 2 042 373 12.89

Bosna i Herce­govina 3 144 534 2 563 767 -5 8 0 767 22,65

Crna Gora 439 889 377 189 —62 700 16.62

Hrvatska 4 441 401 3 779 858 —661 543 17,50

Makedonija 1 178 608 1 152 986 - 2 5 622 2,22

Slovenija 1 575 800 1 439 800 —136 000 9,45

Uža Srbija 4 625 727 4 154 175 —471 552 11,35

Kosovo 771 650 733 034 —38 616 5.27

Vojvodina 1 706 330 1 640 757 - 6 5 573 4,00

Međutim, za razumijevanje karaktera građanskog rata u Jugoslaviji važno je uočavanje perspektive koju su imale pojedine snage kontrarevolucije, pri čemu valja poći od uočavanja dvaju osnovnih pravaca građanske političke stra­tegije s obzirom na ponašanje snaga kontrarevolucije. Bile su to one koje su svoje ciljeve pokušavale ostvariti pod okriljem okupatora, ali i one koje su se nalazile pod zaštitom zapadnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije.

Na tim osnovnim strategijskim pravcima snaga kontra­revolucije sukobljavala su se i dva glavna politička pro­grama reakcionarnih građanskih snaga: velikohrvatski pro­gram ustaških separatističkih snaga i velikosrpski program kojemu je glavni nosilac bio četnički pokret D. Mihailovića i emigrantska vlada. Dok je okupacija zemlje stvorila uvjete za ostvarivanje velikohrvatskog programa u obliku NDH, pokazujući ujedno i nerealnost njegova utemeljenja, dotle su nosioci velikosrpskog programa očekivali svoj nastup po­bjedonosnim svršetkom rata na strani Saveznika. I upravo se u tome ogleda pravi čvor problema što ga je rukovodstvo NOP-a u svojim analizama jasno spoznalo. Dok je sudbina kvislinških snaga, među njima i ustaša, isključivo ovisila o okupatorima, što je značilo da će nakon svršetka rata svi oni doživjeti i konačan slom, dotle se pitanje četničkog pokreta postavljalo u drugom svjetlu. Bile su to, naime, sna­ge za koje se opredijelila vlada Velike Britanije, koja je ujed­no tražila i od sovjetske vlade da privoli vodstvo NOP-a

77

UDIO BROJA STANOVNIKA I UDIO DEMOGRAFSKIH GUBITAKA REPUBLIKA I POKRAJINA U STANOVNIŠTVU I GUBICIMA

JUGOSLAVIJE

Stanovništvo 1948. Dem ografski gubitak

Jugoslavija 100,00 100,00

Bosna i Hercegovina 16,18 28,43

Crna Gora 2,38 3.07

H rvatska 23,86 32,40

M akedonija 7.28 1,25

Slovenija 9,09 6,66

Uža S rb ija 26,22 23,09

Kosovo 4,63 1,89

Vojvodina 10.36 3.21

Izvor: M. Friganović, Socijalni aspekti dem ografskih k retan ja u SR H rvat­skoj, R evija za sociologiju, 1—2/1975, 37—38.

POGINULI I RANJENI BORCI NOVJ OD 1941. DO 1945. GODINE

(u tisućam a)

Godina Poginuli Ranjeni

1941. 26 30

1942. 35 41

1943. 61 71

1944. 94 147

1945. 89 136

U k u p n o 305 425

Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobedc nad fa­šizmom 1945—1975, Beograd, 1975 , 27.

da se stavi pod komandu D. Mihailovića. Ona se time izjaš­njavala protiv »pobune koju vode komunisti za Rusiju«. Rukovodstvo NOP-a bilo je, dakle, suočeno s teškim okol­nostima. Razotkrivanje uloge četnika i istine o tome tko se bori protiv okupatora u Jugoslaviji postavilo se kao jedna od glavnih zadaća NOP-a.

78

4

Temelji isnagerevolucijeRukovodeća uloga KPJ

Kao formulator programa oslo­bodilačke borbe, kao njen pokretač i glavna rukovodeća i usmjeravajuća snaga, KPJ se nalazila pred vrlo teškom i odgovornom historijskom zadaćom.

U stvaranju i izgradnji NOP-a trebalo je u prvom redu težiti za što većim širenjem njegove društveno-političke os­novice. Ali se upravo s tim u vezi javljala potreba da se politički ujedine sve strukture koje su ulazile u NOP radi ostvarivanja zajedničkog cilja. U izvršavanju te zadaće KPJ se zapravo trebala integrirati sa svim komponentama NOP-a. Zbog toga njen kadar preuzima rukovodeću funkciju u svim strukturama i organizacijama sa zadaćom da stalno djeluje na kvalitativno i kvantitativno jačanje NOP-a. Kao rukovo­deća snaga NOP-a KPJ je nalazila glavna strategijska rješe­nja u određivanju i usmjeravanju njegova puta, uz kon­stantno nastojanje da se NOP iznutra sve više učvršćuje, kako bi bio otporan prema pokušajima koji su dolazili iz vana s ciljem da ga razbiju.

Prvenstveni zadatak KPJ bila je težnja da oružana oslo­bodilačka borba bude briga svakog dijela NOP-a. Istodobno KPJ je nastojala da se sve organizacije NOP-a razvijaju kao masovne organizacije s demokratskim sadržajem i usmjere­njem, a suzbijala je svako njihovo zatvaranje.

Usmjeravanje toka narodnooslobodilačkog pokreta bila je stalna zadaća KPJ. To su nalagale brojne objektivne i

79

subjektivne okolnosti. Iz toga jasno proizlazi da je KPJ bila i glavna snaga pokreta. Međutim, ona svoju povijesnu za­daću nije mogla ostvariti bez odgovarajuće društvene osno­vice NOP-a. A upravo je to zahtijevalo da se odredi karakter njene rukovodeće uloge. Ona nije mogla nastupati s pozicija vlasti i time se izdvajati kao posebna snaga: njena je akcija bila u konstantnoj političkoj djelatnosti u svakom dijelu NOP-a. Jedan od ciljeva takvoga rada trebalo je da bude razvijanje samoinicijative u tim pojedinim dijelovima. Na taj su način program NOP-a i glavne smjernice koje je KPJ davala te koje je provodila putem svoga kadra trebali da budu podstrek stalnom i sve brojnijem okupljanju širokih masa, kao i razvijanju njihova stvaralaštva. Sjedinjujući ta­ko u velikoj mjeri svoju rukovodeću ulogu i ulogu ostalih organizacija pokreta, KPJ je izbjegavala poziciju političke elite koja bi se prema širokim masama odnosila kao prema političkom objektu. Naprotiv, jamstvo uspjeha revolucije bi­lo je upravo u težnji i nastojanju da se široke narodne mase postepeno razvijaju u djelatan politički subjekt.

Izvršavanje takve uloge KPJ u oslobodilačkoj borbi za­htijevalo je njenu maksimalnu pokretljivost. Ona ne bi mo­gla ništa postići da je ostala samo pri formuliranju ciljeva i izdavanju općih smjernica. Njen kadar morao je biti toli­ko mobilan da se u svakom trenutku i na svakom koraku osjeti pokretljivost svih komponenata pokreta inicirana oživotvorenjem politike KPJ. Partijska rukovodstva i orga­nizacije postaju pravi štabovi i rukovodeći centri borbe. To je osobito došlo do izražaja u početnom razdoblju revo­lucije.

S tim u vezi je bilo potrebno da se rukovodeća uloga KPJ što adekvatnije usklađuje s inicijativom i organizacijom širokih masa. Samo općenarodni oslobodilački rat mogao je stvoriti najpogodniju priliku za to. A oslanjanje na vlastite snage upravo je pokazivalo kakvo je i koliko značenje dje­latnosti i samoinicijative širokih masa i predvodničke uloge KPJ. Takav proces pokretljivosti masa mogao je biti samo rezultat težnji KPJ kao revolucionarne avangarde da unoše­njem svijesti u mase stvara i jača u njima spoznaju da su one nosioci širokog oslobodilačkog pokreta i da njegova perspektiva ovisi o njihovim stvaralačkim snagama. Zadaća je KPJ bila da dade poticaj tim potencijalima. To je značilo da je KPJ mogla graditi i temeljiti svoj autoritet te dobiti podršku u širokim narodnim masama samo ako one dobro­

80

Izvor: M. Stanišić, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije 1941—1945, Beograd, 1973, 46.

voljno prihvate ciljeve oslobodilačke borbe i rukovodeću ulogu KPJ. Zbog toga je KPJ bila potpuno otvorena prema zahtjevima masa, a za jačanje njihove podrške trebala je velika strpljivost u političkoj borbi. Samo na taj način mogla je KPJ ostvarivati veliku pokretljivost masa, koje su stalno prihvaćale nove zadaće.

Usmjeravanje oslobodilačkog pokreta zahtijevalo je od KPJ da nadgleda svaki njegov dio. Bilo je potrebno stalno pratiti ostvarivanje odluka rukovodstva NOP-a. To se po­sebno manifestiralo u osiguravanju političke kontrole u nje­govim oružanim snagama. Na taj je način politika KPJ ima­la potrebnu stvarnu podlogu. U organizaciji oružanih snaga i njihovu rukovođenju ogledao se potpuni monopol KPJ. U tome je bilo jamstvo uspješnog suprotstavljanja plano­vima okupatora i domaćih saveznika. Dakle, u vezi s oruža­nim snagama NOP-a KPJ nije mogla činiti nikakve kompro­mise s bilo kojim drugim faktorom, što je ona u svojoj politici inače radila kada je bila riječ o stvaranju što šire osnovice NOP-a. To se moglo npr. odnositi na pojedine gra­đanske političke skupine.

6 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 81

Zbog svega toga bile su oružane snage NOP-a u središtu pažnje KPJ. Zato su CK KPJ i nacionalna partijska ruko­vodstva i preuzeli ulogu rukovođenja oružanom silom NOP-a. To se ostvarivalo preko Vrhovnog štaba, političkih kome­sara i partijske organizacije u vojnim jedinicama.

KPJ je u ostvarivanju svoje rukovodeće uloge morala osobito voditi računa o utjecaju međunarodnih odnosa na oslobodilačku borbu u Jugoslaviji. U tom se pogledu pozici­ja KPJ umnogome razlikovala od mjesta i uloge drugih sna­ga otpora u Evropi. Radilo se u prvom redu o tome da su velike sile antifašističke koalicije imale zapravo dvojak in­teres u Jugoslaviji. Četničke snage i vlada u izbjeglištvu, na koje su računali zapadni saveznici, bile su upravo one snage s kojima je KPJ ubrzo došla u izravni sukob. Valja konstatirati da je Sovjetskom Savezu u političkom i idejnom pogledu odgovaralo to što se KPJ nalazi na čelu oslobodi­lačke borbe, ali je razvoj rata pokazivao da su u prvom pla­nu ipak bili obziri prema ostalim saveznicima. Prema tome, KPJ se našla u vrlo složenoj situaciji kada je riječ o politici Saveznika. Ona je morala voditi računa o određenim nače­lima u odnosu prema glavnim snagama savezničke koalicije, dok je istodobno trebalo vodili najžešći rat protiv snaga koje su zagovarale restauraciju staroga poretka. I to je, dakako, potvrđivalo veliku istinu da će se oslobođenje izvo- jevati samo osloncem na vlastite snage, jer je svaki pokušaj nagodbe velikih sila značio zapravo opasnost. Vodeći računa o svemu tome KPJ će uporno težiti da ustraje u svojoj bor­bi za stjecanje autoriteta kod Saveznika, a ujedno će nasto­jati da postigne što veću samostalnost u odnosu prema Ko- minterni.

Gledajući u cjelini, prilike u kojima je djelovala KPJ bile su vrlo složene. Stati na čelo pokreta koji ima daleko­sežne oslobodilačke i revolucionarne ciljeve u jednoj zemlji koja je bila bremenita ne samo brojnim ekonomskim, poli­tičkim i kulturnim razlikama i suprotnostima nego i teškim povijesnim nasljeđem bilo je neobično teško i odgovorno. KPJ je bila prva koja se uhvatila ukoštac s tim proturječji­ma i nasljeđima. Bio je to zapravo nužan preduvjet stvara­nju jedinstvenog oslobodilačkog poretka. Na tom putu bilo je neminovno da će se KPJ sukobiti s raznim pojavama i snagama suprotnih pozicija. A te su se opasnosti javljale i u njenim vlastitim redovima, iskazujući se kao odstupanje od njene osnovne političke linije. Posebnu je bitku trebalo voditi s pojavama koje su uveličavale značenje subjektivnog

82

faktora i koje su izražavale nevjericu u vlastite snage. U procesu oslobađanja od tih opasnosti Partija je sebe sve više učvršćivala i tako se osposobljavala za rukovodeću sna­gu revolucije.

Prema tome ideološka je komponenta bila bitna za ostva­rivanje takve uloge. Upoznavanje partijskih kadrova s općim zakonitostima razvoja društva i s teorijom socijalističke revolucije, osobito putem Lenjinove misli, bila je stalna briga rukovodstva KPJ, bez obzira na vrlo teške okolnosti. U tom je pogledu rukovodstvo KPJ moralo dobro poznavati objektivne mogućnosti u razvoju revolucije, a istodobno se prilagođavati pojedinim specifičnim okolnostima ne dopušta­jući da one ugroze jedinstvo pokreta.

Istodobno se ne može izbjeći činjenica da je »ortodoks­ni marksizam«, što je izvirao iz politike Kominterne i auto­riteta Sovjetskog Saveza i Staljina, djelomično utjecao na partijske kadrove. Međutim, razvoj jugoslavenske revolucije ubrzano je vodio i oslobađanju od pojedinih dogmatskih shema. Voditi oslobodilačku borbu i oslanjati se na vlastite snage značilo je jačati spoznaju o specifičnom putu jugo­slavenske revolucije, značilo je stvarati svijest o tome da se sva rješenja ne mogu naći oslanjanjem na tuđa iskustva, već da ih treba tražiti vlastitom stvaralačkom primjenom marksizma. Naravno, da je na tom putu KPJ učinila i niz grešaka; one se nisu mogle izbjeći. Za KPJ bilo je važnije da ih na vrijeme i kritički spozna.

BROJNO STANJE ČLANSTVA. KPJ, SKOJ-a I USAOJ-a OD 1940. DO 1945. GODINE

Godina KPJ SKOJ USAOJ

1940. oko 6 600 oko 18 000

1941. oko 12 000 oko 30 000

1945. 141066 oko 300 000 1 374 000

Poginulo u razdoblju od 1941. do 1945. oko 50 000 oko 100 000

1___ Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede n1M5—1975, Beograd, 1975, 34—36; N. Šarac, Revolucija i K omunistička slavlje. Socijalizam, 5/1975, 561.

83

Značenje nacionalnog pitanja

Okolnost što su okupacijske sile bile glavni protivnik revolucije utjecala je na to da glavni zadatak oslobodilačke borbe bude borba za nacionalno oslo­bođenje. Iako, dakle, klasni ciljevi nisu postavljeni kao nepo­sredan zadatak, već je od početka bilo evidentno da revolu­cija bez njih ne može graditi svoju perspektivu. Građanska je kontrarevolucija svojim nastupom protiv NOP-a stalno potvrđivala da je svjesna pojave novih društvenih snaga koje su rukovodile oslobodilačkom borbom i imale suprotne ciljeve. Razvoj NOP-a sve je više dokazivao tu činjenicu svo­jim konkretnim rezultatima: rušenjem stare i stvaranjem nove vlasti, jačanjem oružanih snaga revolucije, stvaranjem masovnih političkih organizacija, osnivanjem prvih organa i institucija nove države. Osim toga, KPJ je kao pokretna i rukovodeća snaga taj svoj autoritet osiguravala na svim lini­jama borbe.

Prema tome, u jugoslavenskoj je revoluciji strategijsko težište bilo na borbi za nacionalno oslobođenje. Međutim, ta je borba bila najčvršće povezana s procesom mijenjanja postojećeg društvenog poretka. I upravo se u tome ogledao odnos između klasne i nacionalne komponente revolucije. Socijalistička revolucija u Jugoslaviji vodila se upravo u prilikama dramatične borbe njenih naroda i narodnosti za svoje nacionalno oslobođenje. Time se na specifičan način potvrđivala opća zakonitost suvremenog razvoja u svijetu, tj. da se rješavanje nacionalnog pitanja najčvršće povezuje s dubokim promjenama klasnih odnosa. Građanska klasa ga više ne može uspješno ostvarivati kao u epohi buržoasko- -demokratskih revolucija; tu zadaću preuzima na sebe rad­nička klasa koja se razvija u vodeću društvenu snagu. Neri­ješeno nacionalno pitanje u monarhističkoj Jugoslaviji po­kazalo je da građanska klasa nije sposobna da ga rješava, a u toku rata ona je to i potvrdila. Interes za »rješenje« nacionalnog pitanja doveo je nacionalne buržoazije na put suradnje s okupatorom ili očekivanja pomoći zapadnih sa­veznika. Razbuktali buržoaski nacionalizam vodio je do bra­toubilačkog rata i izdaje. Na čelu oslobodilačkog pokreta bila je ona politička snaga kojoj je formula rješenja nacio­nalnog pitanja bila jedino ispravna. Velika privlačnost te for­mule dovela je do odlučne prekretnice u odnosima snaga u korist radničke klase. Prema tome, u toku narodnooslobo-

84

dilačkog rata razvijala se i odlučna klasna bitka između radničke klase i buržoazije. Buržoazija je tu bitku izgubila.

KPJ je dakle, bila, jedina politička snaga koja je imala sve potrebne kvalitete i pretpostavke za uspješno rješenje nacionalnog pitanja u dramatičnim okolnostima drugoga svjetskog rata. Ona je u nj ušla s do kraja smišljenom koncepcijom o njegovu rješavanju. Ta je koncepcija bila rezultat ne samo vlastite revolucionarne borbe nego i boga­tog iskustva stečenog poukama iz prijeđenih kriza koje su nastajale upravo u vezi s odnosom prema nacionalnom pita­nju. Duh internacionalizma bio je svakako ona značajna snaga s kojom su se komunisti uspješno mogli suprotsta­viti uzavrelim strastima buržoaskog nacionalizma. Ostvari­vanje ideje bratstva i jedinstva, usprkos bratoubilačkom ra­tu, svojim je rezultatima sve više potvrđivalo ispravnost takvoga puta.

Prema svemu tome nacionalno je pitanje bilo čvrsto povezano sa strategijom narodnooslobodilačkog rata. U vezi s tim treba poći od Titovih misli da su narodnooslobodilačka borba i nacionalno pitanje u Jugoslaviji nerazdvojno bili ve­zani i da zastava borbe protiv okupatora, koju je KPJ podi­gla 1941. godine, »jeste u isto vrijeme i zastava borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost svakog naroda posebi­ce«. Nacionalno pitanje pojavilo se, prema tome, kao jedna od bitnih poluga u procesu širenja društvene osnovice NOP-a, dakle i njegova vojnog potencijala. Zbog toga je i perspek­tiva oslobodilačke borbe znatno ovisila o što jasnijem for­muliranju značenja nacionalnog pitanja i njegovu objaš­njavanju u pojedinim nacionalnim sredinama.

O stupnju kojim se dokazivalo značenje što ga ima perspektiva rješavanja nacionalnog pitanja u oslobodilačkom ratu u sklopu dalekosežnih oslobodilačkih i revolucionar­nih ciljeva, u mnogo čemu je ovisio karakter procesa pokretanja i razvijanja NOB-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama. Perspektiva stvaranja nove zajednice ravnoprav­nih naroda i narodnosti pretvarala se u toj borbi u onu odlučnu silu koja je sve odlučnije utjecala na proces opre­djeljivanja naroda za oslobodilački pokret. Prevladavanje iluzija u pojedinim dijelovima hrvatskog naroda o NDH kao pravom rješenju njegova nacionalnog pitanja nije naila­zilo na veće teškoće i nije bilo onako presudno kao što je to bila potreba uvjeravanja da nema povratka na staro stanje. Upravo je to odlučivalo u procesu širenja društvene osnovice NOP-a u Hrvatskoj, tj. privlačenja onih širokih slo-

85

jeva na koje je računala politika HSS-a. Program borbe za ujedinjenje slovenskog naroda vlastitim snagama bila je glavna mobilizatorska poluga u opredjeljivanju za NOP. U dijelu makedonskog naroda trebalo je također razbiti ilu­zije da bugarska okupacija označava njegovo oslobođenje od velikosrpske hegemonije. Perspektiva koju je NOP otva­rao Makedoniji kao slobodnoj i ravnopravnoj u novoj Jugo­slaviji pokazala se presudnom. Prilog tome bilo je osnivanje KP Makedonije. Ostvarivanje takve perspektive imalo je posebno značenje i za Crnu Goru. U dijelu srpskog naroda vodila se odlučna bitka za prevladavanje utjecaja one veliko­srpske koncepcije koja se temeljila na integralnom jugosla­venstvu i prekrivala idejom o zajedničkoj državi.

Pitanje dalje perspektive odnosilo se i na pojedine na­rodnosti koje su bile izložene pritisku denacionalizacije u monarhističkoj Jugoslaviji. Razbijanje iluzija u albanskom stanovništvu o oslobođenju u okviru »velike Albanije« i pod okriljem okupatora ovisilo je ponajprije o tome koliko je bilo jako uvjerenje da nema povratka na monarhističku Ju­goslaviju. Na području Vojvodine bile su vrlo komplicirane prilike kada je riječ o pitanju odnosa narodnosti prema re­voluciji. U težnji da stekne povjerenje širokih masa pojedi­nih narodnosti KPJ je morala istupati s političkim progra­mom koji će svojom širinom pokazati potpun interes za niz vrlo osjetljivih problema. Proces diferencijacije na nacional­noj osnovici, koji je okupacija pojačala na tlu Vojvodine, postat će predmet pažljive partijske analize. Trebalo je ula­gati velike i konstantne napore radi razotkrivanja smisla politike građanskih grupacija i u nacionalnom i u klasnom pogledu. O stupnju uspjeha u tom smislu ovisilo je u prvom redu ostvarivanje glavne političke zadaće KPJ, tj. da se oru­žana borba vodi protiv okupatora i za rješenje nacionalnog pitanja u jednoj novoj jugoslavenskoj zajednici. I u Vojvo­dini su se, naime, otpori prema jugoslavenskoj orijentaciji NOP-a temeljili u prvom redu na negativnim iskustvima iz monarhističke Jugoslavije.

U svom poznatom članku »Nacionalno pitanje u Jugo­slaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe«, objavlje­nom u prosincu 1942, Tito je tu problematiku sustavno i jasno razradio. »Današnja narodnooslobodilačka borba i na­cionalno pitanje u Jugoslaviji nerazdvojno su vezani. ( . . . ) Riječ narodnooslobodilačka borba bila bi samo jedna fraza, pa čak i prevara, kada ona ne bi, pored općejugoslavenskog smisla, imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice,

86

tj. kada ona ne bi, pored oslobođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Make­donaca, Arnauta, muslimana itd., kada narodnooslobodilačka borba ne bi imala tu sadržinu da zaista nosi slobodu, ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije. U tome i jeste suština narodnooslobodilačke borbe«.

Očito je, dakle, bilo da je neriješeno nacionalno pitanje moglo utjecati na neravnomjernosti u pokretanju i razvija­nju oslobodilačke borbe pojedinih naroda. Ulažući izuzetne napore u prevladavanju spomenutih zapreka u vezi s tim pitanjem, KPJ je odlučno prinosila osnovnom cilju, prema kojemu narodnooslobodilačka borba može ishoditi oslobo­đenje naroda i narodnosti Jugoslavije samo ako je to njihova zajednička borba.

Jugoslavenska revolucija je jasno pokazala da je borba za rješenje nacionalnog pitanja sastavni dio borbe radničke klase za njene ciljeve, a ti se ciljevi ne mogu ostvarivati ako se narodima ne osigura pravo na njihovu nacionalnu afirmaciju i slobodan razvoj.

Shvatljivo je zbog toga kakvo je značenje imala borba za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije, što je bila jedna od bitnih zadaća u politici KPJ. Ona je pokazivala svoje višestruko značenje. Bila je suprotstavljena koncep­ciji okupatora o bratoubilačkom ratu kao jednoj od mo­gućnosti što uspješnijeg ostvarivanja vlastitih ciljeva. Borba za bratstvo i jedinstvo, kao brana u sprečavanju međusob­nog uništenja, pokazala je ujedno i veliko opće progresivno značenje takvog cilja KPJ. A sve je to upućivalo na to da je bratstvo i jedinstvo osnovni uvjet za pobjedu oslobodi­lačke borbe, jer se ona može ostvariti samo ako je to zajednička borba svih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Borba za bratstvo i jedinstvo iskazivala je sadržaj svoga značenja ovisno i o pojedinim područjima i sredinama. Na područjima gdje je živjelo nacionalno izmiješano stanovni­štvo i gdje su zbog politike okupatora razbuktavane šovini­stičke strasti, osobito su tešku zadaću imale one organiza­cije KPJ i oružane jedinice NOP-a koje su ondje nicale. Ondje gdje je već bjesnila bratoubilačka borba trebalo je konkretnim akcijama dokazivali značenje parole bratstva i jedinstva. Zahtijevalo je to maksimalne napore i strpljivost, bez čega se nisu mogle prevladavati pojedine zapreke i opa­snosti, koje su često dolazile i iz redova NOP-a. Sigurno je da je temelj toj akciji položen stvaranjem partizanskih jedi­nica kojih sastav čine pripadnici pojedinih nacija na pod­

87

ručju gdje se stvaraju. One su svojim djelovanjem trebale da služe kao konkretan uzor. Međutim, taj proces nije tekao bez teškoća. Pojedini primjeri pokazuju da su u krajevima gdje je masovno izbio ustanak nicala u tom pogledu i pro­tivna shvaćanja kao posljedica stihijskog ponašanja još neizdiferenciranih ustaničkih masa. U pojedinim partizan­skim odredima bilo je i šovinističkih gledišta, npr. da su Hrvati i Muslimani krivi za pokolje Srba i za teror koji se provodi nad njima. S druge strane, ustaška je propaganda težila da u hrvatskom stanovništvu izazove bojazan poisto­vjećivanjem četništva i NOP-a. Time je dakako nastajala opasnost širenja nacionalne mržnje. Na onim područjima gdje su takve opasnosti dolazile do izražaja, KPJ se stalno trudila da ih suzbije. Upravo o uspjehu u prevladavanju tih zapreka umnogome je ovisila stabilizacija i učvršćenje NOP-a u pojedinim područjima. Sve većim širenjem oružane oslo­bodilačke borbe koja je zahvatila sve krajeve zemlje stva­ralo se i jačalo bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, a to znači da su se uspješno suzbijali pokušaji kontrare­volucije oko raspirivanja bratoubilačke borbe. U borbi su se sve više povezivali i uzajamno potpomagali pojedini gra­nični dijelovi nacionalnih područja. Ondje su zajedničke bor­be partizanskih jedinica i suradnja stanovništva imali po­sebno značenje.

Dakle, jačanje bratstva i jedinstva sve je jasnije poka­zivalo svoje dalekosežno značenje. Ono je kao obaveza svih naroda i narodnosti u zajedničkoj oslobodilačkoj borbi bilo ujedno i jamstvo da će se i budući odnosi među njima morati zasnivati na ravnopravnosti i slobodnom odlučivanju. Upravo se u tome najbolje i potvrđivala ispravnost progra­ma KPJ u rješavanju nacionalnog pitanja.

38

Okupljanje političkih snaga oko programa narodnooslobodilačkog pokretaOkupljanje snaga oko ostvariva­

nja programa narodnooslobodilačkog pokreta bilo je jedan od osnovnih zadataka u politici Komunističke partije Jugo­slavije kao pokretača i organizatora oslobodilačke borbe ju­goslavenskih naroda i narodnosti. Bio je to ishod temeljite analize postojeće društveno-političkc situacije koja je na­stala neposredno nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, ali u određenom smislu i rezultat dragocjenog političkog isku­stva koje je komunistički pokret stekao u svojim naporima oko stvaranja pokreta Narodne fronte u razdoblju do trav­nja 1941. godine. Zbog toga treba u razvojnoj liniji napora KPJ u okupljanju svih progresivnih snaga oko svog politič­kog programa zapravo vidjeti čvrstu i neprekinutu liniju koja od travnja 1941. doživljava važnu mijenu u svom sadr­žaju, izazvanu u prvom redu krupnim kvalitativnim prom­jenama u cjelokupnom povijesnom razvoju na tlu bivše jugoslavenske države što se raspala i doživjela sudbinu oku­pacije. Vođenje oslobodilačkog rata protiv zavojevačkih sila i njihovih domaćih saveznika bio je onaj osnovni strategij­ski cilj u programu i politici KPJ koji je i ulogu pokreta Narodne fronte podigao na viši stupanj.

Zbog toga je shvatljivo zašto su bitni problemi oko stva­ranja Narodne fronte prije sloma Jugoslavije postali u no­vom razdoblju osjetno složeniji, iako su u sebi i dalje sadr­žavali neke iste osnovne momente koji su privlačili podjedna­ku pažnju, bez obzira na duboko izmijenjene opće prilike u kojima su se postavljali i u kojima ih je trebalo rješavati. Bila su to za KPJ u prvom redu pitanja puta i načina u vezi s traženjem i privlačenjem političkih saveznika u borbi protiv zajedničkog protivnika.

Čim je rukovodstvo KPJ ocijenilo da je nastala nova situacija, počinje se razvijati ideja o stvaranju pokreta Na­rodne fronte, koja je i sama dobivala nove bitne kompo­nente svoga razvoja. Treba naglašavati da je KPJ bila jedina politička snaga koja se nije mirila sa slomom i razbijanjem Jugoslavije, nego je s Titom na čelu odlučno prišla priprema­ma za podizanje oružanog ustanka u zemlji. Istakla je da tre­ba nastaviti borbu u kojoj će se radnička klasa zajedno s Komunističkom partijom i s ostalim progresivnim snagama

89

boriti u prvim redovima svojih naroda za novu, slobodnu i nezavisnu Jugoslaviju kao bratsku zajednicu ravnopravnih naroda. Upravo je to i postala bitna komponenta političkog programa KPJ, prema kojemu je trebala okupljati sve de­mokratske, progresivne snage u širokom oslobodilačkom pokretu kao jedinstvenoj političkoj fronti.

Svakako da je pitanje savezništva s različitim političkim snagama radi stvaranja narodnooslobodilačke fronte kao po­litičke i programske osnovice narodnooslobodilačkog pokre­ta bilo već od trenutka okupacije zemlje jedno od osnovnih pitanja u politici KPJ.

U etapi priprema KPJ za narodnooslobodilačku borbu bilo je formuliranje programa narodnooslobodilačke fronte jedna od najvažnijih zadaća. Trebalo je naime partijsko član­stvo što preciznije i određenije upoznati s njegovim sadr­žajem i s načinom vođenja konkretne politike u njegovu ostvarivanju, a ujedno povesti otvorenu i široku političku propagandu takve politike. Njene osnovne ideje bile su sa­držane u proglasima CK KPJ koji su izdani u povodu napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez i kasnije, u toku srpnja, i kojima su se narodi Jugoslavije pozivali u oslobodilačku borbu. Naglašavajući da KPJ organizira i vodi partizansku borbu u svim jugoslavenskim zemljama, CK KPJ je isticao: »Narodi Jugoslavije treba da se ujedine bez obzira na poli­tička i verska uverenja i da jedinstvenom borbom proteraju omrznute okupatore iz svoje zemlje. U ime slobode i nacio­nalne nezavisnosti Komunistička partija Jugoslavije poziva sve rodoljubive narodne elemente da se ujedine u borbi protiv zajedničkog neprijatelja — fašističkog okupatora i domaćih izdajnika«. Bili su to programski temelji narodno­oslobodilačke fronte.

Na osnovi analiza postojeće situacije i zacrtanog pro­grama rukovodstvo KPJ je već od početka nastojalo da se povezuje sa svim onim grupama i pojedincima iz starih gra­đanskih stranaka »koji su voljni da se bore pod rukovod­stvom KPJ protiv okupatora i protiv svega onog što je doni­jelo narodima Jugoslavije današnje patnje i zlo«. Takvom će nastojanju KPJ ostati dosljedna do kraja: težit će da za­dobije što više prvaka i uglednijih ljudi iz pojedinih gra­đanskih stranaka čija bi demokratska orijentacija i prihvaća­nje programa NOP-a privukli pasivizirane mase na koje su ti ljudi otprije imali utjecaja.

Kada je riječ o povezivanju s vodećim grupacijama po­jedinih građanskih stranaka, treba konstatirati da KPJ u

90

toj svojoj akciji nije postigla neki zapaženiji uspjeh, što valja smatrati pokazateljem stvarnih odnosa između politič­kih snaga i njihovih koncepcija na prostoru Jugoslavije. Upravo u lim izjašnjavanjima za oslobodilačku borbu pod vodstvom KPJ ili za njeno izbjegavanje najbolje su se ogle­dali sadržaj i karakter pozicija pojedinih građanskih politi­čara. Neki su težili da kraj rata dočekaju bez nekog poseb­nog angažiranja, nadajući se pobjedi Saveznika, što bi ih opet izbacilo na površinu. U mnogima je u lim trenucima is- krslo nepovjerenje i distancirali su se od KPJ, pogotovu kad se radilo o tome da prihvate njeno rukovodstvo. Za poziciju i ciljeve KPJ uvijek se vezivao strah od budućih revolucionarnih promjena koje su protivne perspektivi gra­đanskih snaga. Pa i značajna promjena što ju je rukovod­stvo KPJ isticalo nakon 22. lipnja 1941. s obzirom na karak­ter oslobodilačke borbe nije za buržoaziju bila posebno pri­vlačna.

Najveći organizacioni rezultat u politici Narodne fron­te postigla je KPJ u Sloveniji, kada se 1941. sporazumjela s političkim grupama Sokola, Kršćanskih socijalista i kul­turnih radnika. Taj sporazum, kojemu se kasnije pridružio još niz drugih grupa i organizacija, bio je temelj jedne poli­tičke formacije koja je počela djelovati kao koalicija. Pošto je jasno definirala svoju političku platformu, Narodnoosvo- bodilna fronta razvija se u općenarodni pokret. Njeno unu­trašnje jedinstvo sve se više učvršćuje. U proljeće 1943. to će dovesti do potpunog organizacijskog jedinstva.

Sličnih rezultata KPJ zapravo više nije ni imala u svojoj akciji za stvaranje Narodnooslobodilačke fronte. U Srbiji je NOP-u pristupila bezrezervno samo malobrojna grupa oko I. Ribara, koja je bila poznata kao ljevica u Demokratskoj stranci, i dio lijevo orijentiranog članstva Narodne seljačke stranke. U Crnoj Gori se NOP-u priključio dio prvaka Save­za zemljoradnika. U Hrvatskoj je KPJ vodila glavnu bitku da bi privukla uglednije pristaše HSS-a. Uz to se pokuša­valo uspostaviti suradnju i s vodstvom HSS-a. Treba reći da je rukovodstvo KP Hrvatske bilo svjesno da neće doći do neke veće suradnje. No uporedo s daljim jačanjem NOP-a u Hrvatskoj ubrzava se proces pristupanja NOP-u pojedinih uglednijih pristaša HSS-a. Rezultat toga bilo je stvaranje Izvršnog odbora HSS-a u jesen 1943. godine.

Prema tome, Narodnooslobodilačka se fronta sve do 1944. godine nije razvijala kao neka posebna politička or­ganizacija. Bio je to u prvom redu pokret programskog

91

okupljanja na liniji NOB-a. Iako su 1941. na pojedinim pod­ručjima postojali i odbori Narodnooslobodilačke fronte, radi se zapravo o njihovu nominalnom statusu. Iz njih su za­pravo izvirali narodnooslobodilački odbori, ili su oni pod lim imenom već djelovali kao organi vlasti.

Narodnooslobodilačka se fronta dakle razvijala kao op­ćenarodni oslobodilački pokret. Unutrašnje jedinstvo činilo je zapravo njenu najveću snagu, a to je rezultat jedinstvenog političkog rukovodstva. Prema tome, uski stranački interesi nisu mogli biti kriterij za poziciju i držanje u NOP-u. NOP je bio u prvom redu usmjeren kao izraz težnji najširih na­rodnih slojeva, a to je bio i glavni faktor njegove dalje iz­gradnje i jačanja.

Treba, međutim, posebno upozoriti na ulogu što su je imale organizacije omladine i žena u stvaranju i jačanju Narodnooslobodilačke fronte. Mogućnosti za takav proces KPJ je već umnogome osigurala u razdoblju prije rata stva­ranjem dosta jake organizacije SKOJ-a i vidljivim porastom njezinog utjecaja u redovima antifašističke omladine i među ženama.

SKOJ je već od početka revolucije razvijao relativno snažnu akciju oko okupljanja demokratske i antifašistički orijentirane omladine. Osnivaju se prve organizacije omla­dine (Savez mlade generacije i dr.) sa zadatkom da organi­ziraju otpor raznim mjerama okupatora i njihovih domaćih saveznika. Sve veća masovnost omladinskog pokreta dovela je potkraj 1942. do stvaranja Ujedinjenog saveza antifašis­tičke omladine Jugoslavije. Novoj je organizaciji dat zadatak da mobilizira nove borce, da pomaže NOO-ima u organiza­ciji života na oslobođenim područjima, da organizira kultur- no-prosvjetni, politički i sportski rad omladine, Savez pio­nira i dr. Poduzimaju se i dalji koraci oko učvršćivanja i jačanja organizacija SKOJ-a. Posebno je trebalo prevladavati opasnost njegova poistovjećivanja s USAOJ-em.

Politička djelatnost žena počinje dolaziti do izražaja na oslobođenim područjima. U njihovu organiziranju i usmjera­vanju kvalitetan korak dalje čini osnivanje Antifašističke fronte žena potkraj 1942. godine. Uloga žena ispoljava se gotovo u svim oblicima oslobodilačke borbe.

Organizacije omladine postale su plodno tlo za razvi­janje revolucionarnih ideja, a osjećaj omladine za slobodu i pravdu razvijao se u jaku pokretačku snagu. Uz to omla­dina nije bila opterećena raznim drugim životnim obaveza-

92

SUDJELOVANJE ŽENA U NARODNOOSLOBODILACKOJ BORBI OD 1941. DO 1945. GODINE

Sudjelovaloukupno Poginulo

Odlikovano or­denom narodnog

heroja Jugo­slavije

Dobilo čin oficira

Više od 100 000 25 000 90 2°000

Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede nad la- šizniom 1945—1975, Beograd 1975, 36.

ma što su ih imale starije generacije. Prihvaćanjem ciljeva oslobodilačke borbe i revolucije ona je spoznavala moguć­nosti vlastite perspektive i afirmacije. Logično je da je zbog svega toga omladina činila najbrojniji i najborbeniji dio oslobodilačke vojske. NOP je isto tako pretkazivao neslućene perspektive ženama. Njihov pokret za društvenu emancipa­ciju prije rata bio je zapravo važna komponenta u politici KPJ. Širokom mobilizacijom žena u NOP-u i posebno u je­dinicama NOVJ, gdje su žene vrlo uspješno obavljale ulogu boraca, počeo je proces prevladavanja onih konzervativnih pogleda na mjesto i ulogu žene koji su bili još duboko uvri­ježeni u stanovništvu, osobito seljačkom.

Značajke strategije oslobodilačkog rata

Razvojna linija strategije oslobo­dilačkog rata u Jugoslaviji pokazuje da se radilo o auten­tičnoj koncepciji kojoj je polazište, kako je istaknuto, bilo u razvijanju partizanskog rata i u njegovu postepenom pre­tvaranju u općenarodni oslobodilački rat s jasnom perspek­tivom nacionalnog i socijalnog oslobođenja. Samo je takav put mogao jamčiti da će revolucija dobiti široku društvenu osnovicu.

Takva je Titova koncepcija najprije odbacila klasične oblike pokreta otpora. Postaviti težište na borbu u grado­vima koja bi se vodila putem diverzija, raznih napada, štrajkova, sabotaža, demonstracija i drugih akcija bilo bi

93

upravo suprotno koncepciji podizanja oružanog ustanka. To bi bio način borbe za koji su se opredijelile mnoge komunističke partije i snage otpora u okupiranoj Evropi. Za uočavanje uloge KPJ s tim u vezi bila je bitna spoznaja kako borba protiv okupatora putem diverzija i sabotaža ne bi imala nikakve perspektive. Iluzija bi također bila nadati se da će oslobođenje izvojevati Crvena armija za sve narode i »donijeti vlast na tanjuru«.

Dakako, orijentacija prema općenarodnom ratu zahti­jevala je od KPJ i njenog kadra teške napore, jer se zapra­vo radilo o prilagođavanju novim uvjetima. Poprište parti­zanskog rata postaje čitav teritorij zemlje, osobito selo. Logično je bilo da partijski kadar odlazi iz gradova u par­tizanske odrede gdje je KPJ preko njih osiguravala ruko­vodstvo borbe. Glavni korak i ujedno primjer za to bio je Titov prijelaz s Glavnim štabom i Centralnim komitetom na oslobođeni teritorij zapadne Srbije u rujnu 1941. godine.

No to ne znači da se nije računalo i s borbom u gra­dovima. Naprotiv, unatoč tome što su se u njima nalazila glavna uporišta neprijatelja, u gradovima se na sebi svoj­stven način pokretala i vodila oslobodilačka borba. Unatoč velikim žrtvama i teroru neprijatelja, ta se borba sve više razvijala i jačala. Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Split, Skoplje, Novi Sad, Priština, Podgorica, Niš i mnogi drugi gradovi postali su žarišta NOP-a. Oni su bili važni punktovi za povezivanje sa slobodnim teritorijem kamo su odlazili novi borci i rukovodeći kadrovi te kamo se prenosio raznovrstan materijal. Gradovi su bili poprišta svakodnevnih akcija neustrašivih borbenih grupa koje su jasno davale do znanja da se neprijatelj nigdje nije mogao osjećati sigurnim.

U takvoj strategiji narodnooslobodilačke borbe jedan od bitnih preduvjeta za politiku KPJ bilo je nepriznavanje podjele Jugoslavije. Okupaciji i komadanju Jugoslavije tre­balo je suprotstaviti ideju da se očuva zajedništvo njezinih naroda i narodnosti, jer je to zapravo bilo jamstvo da na- rodnooslobodilačka borba bude zajednička. A upravo je o tome i ovisilo njeno utemeljenje i perspektiva. Dakako, s tim je najčvršće bilo povezano i očuvanje jedinstva same KPJ. Naime, okupacija i podjela zemlje nisu mogli utjecati na njen dotadašnji organizacijski status. Jasan primjer za to bio je pokušaj otcjepljenja partijske organizacije u Ma­kedoniji i njenog pripajanja bugarskoj radničkoj partiji. Prihvaćanje takvog rješenja bilo bi za KPJ znak pomirenja s fašističkom okupacijom. S obzirom na sve to nije teško

94

OSLOBOĐENI 1 POLUOSLOBOĐEN1 TERITORIJ U JUGOSLAVIJI 1941. GODINE

spoznati i ocijeniti dalekosežnost Titove odlučne interven­cije kod Kominterne da ne dođe do spomenutog otcjep- ljenja.

Strategija narodnooslobodilačkog rata već je na početku svoga ostvarivanja upućivala na integritet borbe svih na­roda i narodnosti u Jugoslaviji. Prve Titove smjernice po­kazuju da »svi partizanski odredi sa svojim štabovima iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Dalmacije, Makedonije i Sandžaka spadaju pod vrhovno rukovodstvo Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda Jugoslavije«.

Titove upute o zadacima i organizaciji partizanskih od­reda kako ih je formulirao u kolovozu 1941, jasno dokazuju kako je široka bila politička osnovica na kojoj su se mogle mobilizirati snage NOP-a. Ističući da je glavni cilj partizan­skih odreda u svim jugoslavenskim zemljama »oslobođenje naroda Jugoslavije« od okupacijskih sila i njihovih domaćih

95

saveznika, Tito ističe da se ti odredi zovu narodnooslobodi- lački »zbog toga što to nisu borbene formacije bilo koje političke partije ili grupe — u konkretnom slučaju ni Ko­munističke partije, bez obzira na to što se komunisti bore u prvim redovima, već su to borbeni odredi naroda Jugo­slavije u kojima treba da se bore svi rodoljubi sposobni za oružanu borbu protiv okupatora, bez obzira na političko uvjerenje«.

Navodeći brojne zadatke koje treba da izvršavaju par­tizanski odredi (uništavanje okupacijske i kvislinške vojne sile, rušenje i uništavanje svih objekata koji služe osvaja­čima i njihovim pomagačima, obrana naselja od fašističkog terora, zaštita imovine naroda i dr.), Tito je istakao da nji­hova glavna »politička linija . . . mora biti — Narodnooslo- bodilački front svih naroda Jugoslavije, bez razlike na poli­tička i vjerska ubeđenja«. Taj se cilj može ostvariti jedino izvršavanjem jedne od osnovnih i stalnih zadaća partizan­skih odreda, a to znači da oni »moraju neumorno razvijati otpor naroda dižući narodne ustanke i stavljajući se na čelo tih ustanaka kao borbeno jezgro. Dosadašnje iskustvo par­tizanske borbe pokazalo je da se zanemarivalo pitanje opštcg narodnog ustanka. Zato je potrebno hitno likvidirati taj ne­dostatak, jer u protivnom mogu biti partizani izolovani od masa koje su spremne da se bore za svoju pravednu stvar«. Već je nakon analize prvih partizanskih borbi diljem zem­lje Tito istakao da se te borbe moraju »uporno pretvarali u opšti narodni ustanak svih naroda Jugoslavije«. A s tim u vezi je izjavio i to da će se »u slučaju povoljnih strate­gijskih i drugih okolnosti pri izvođenju krupnih operacija« stvarati »prema potrebi iz više partizanskih odreda krupne vojne jedinice«.

Kako se vidi, koncepcija razvijanja stalnog općenarod­nog rata bila je već potpuno jasna. Prema tome, u okolno­stima u kojima je neprijatelj raspolagao znatno jačom oru­žanom moći i u kojima se tek počela stvarati vojna organi­zacija narodnooslobodilačkog pokreta, partizanski rat je bio jedini pravi put. A on je u tadašnjoj političkoj i vojničkoj situaciji u zemlji pokazivao niz prednosti: bio je pogodan jer prilike za vođenje oružane borbe nisu u svim krajevima zemlje bile podjednake; budio je velike borbene inicijative naroda; pokazivao se kao najuspješniji put stvaranju slo­bodnih teritorija. Partizanski se rat, dakle, pokazao kao je­dini mogući put da se oružani ustanak razvije u općena­rodni rat i tako dođe do promjene među odnosima snaga

96

na jugoslavenskom ratištu. Titova uloga u vođenju i usmje­ravanju partizanskog rata imala je posebno značenje. On je u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih oslobodilačkih snaga mnogim svojim pismenim i usmenim uputama i in­strukcijama nastojao da se ispravno shvati taktika partizan­skog rata koja se sastojala u upornom izbjegavanju širokih frontalnih borbi i stalnoj partizanskoj aktivnosti u svim bor­benim situacijama. Tako su se postavljali temelji vojnoj organizaciji jugoslavenske revolucije i stvaranju oružanih oslobodilačkih snaga koje su se od malih partizanskih odre­da i grupa postepeno pretvarale u jedinstvenu i regularnu narodnooslobodilačku vojsku.

Oslobodilačka borba koja je započela tijekom ljeta 1941. razvijala se kao jedinstven proces. Nicanje brojnih partizan­skih odreda, stvaranje niza slobodnih većih i manjih terito­rija na kojima se uspostavlja mehanizam narodne vlasti, uspostavljanje političkih i vojnih organizacija NOP-a, sve je to bio put koji je jasno pokazivao kako se ustanak postepe­no pretvara u općenarodni rat. Dakako, u takvom su se procesu iskazivale i brojne posebnosti s obzirom na dru- štveno-političke i ekonomske prilike te povijesne okolnosti u pojedinim dijelovima zemlje. S druge strane, oslobodilačka se borba nije svuda vodila s jednakim intezitetom, ali još nije bila ni izrađena jedinstvena organizacija oružane sile NOP-a koja se podizala. Ti su momenti pokazivali da parti­zanski odredi uglavnom djeluju na područjima na kojima su nastali, što nije bilo dovoljno za vođenje jednog nepre­kidnog rata za koji je potrebno poduzimanje operacija većih razmjera. Zbog toga se nametnula potreba detaljne analize prijeđenog puta u razvoju NOB-a u čitavoj zemlji, kako bi se na osnovi postignutih rezultata i uočenih slabosti donijele smjernice za dalji razvoj.

Na vojno-političkom savjetovanju Glavnog štaba i CK KPJ s predstavnicima štabova i partijskih rukovodstava iz svih pokrajina u rujnu 1941. donesene su odluke koje su imale dalekosežno značenje. To se u prvom redu odnosilo na dalji razvitak oslobodilačke vojske koja dobiva jedinstve­nu vojnu organizaciju i komandni sustav. Na taj se način pod rukovodstvom Vrhovnog štaba i CK KPJ, prema Tito­vim riječima »raštrkani partizanski odredi pretvaraju u jednu oslobodilačku armiju«. Savjetovanje je posebno zna­čenje imalo u daljoj izgradnji vojne organizacije i rukovo­đenja oslobodilačkom borbom. Glavni je štab preimenovan u Vrhovni štab, a u pojedinim zemljama i pokrajinama os-

7 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 97

nivaju se glavni štabovi. Bio je to ujedno jasan izraz stava KPJ prema rješavanju nacionalnog pitanja. Rukovođenje oslobodilačkom borbom putem glavnih štabova kao nacional­nih rukovodstava bio je izraz ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije. U vezi s unapređivanjem vojne organizacije bilo je bitno postići što veću borbenu efikasnost partizanskih jedinica, kako bi se osposobile za krupnija djelovanja. To bi omogućilo oslobađanje novih i većih područja, čemu se osobito težilo. U vezi s tim partizanski su odredi definirani kao najveće partizanske vojne jedinice. Težilo se, dakle, da što više okrupne postojeće partizanske snage na pojedinim područjima i da se tako učine mnogo efikasnijim u vojnom pogledu.

Smjernice iz Stolica pokazale su ubrzo svoju dalekosež- nost. Od jeseni 1941. godine Vrhovni je štab sve više učvr­šćivao svoje veze s ostalim štabovima, osiguravajući na taj način svoju rukovodeću ulogu. Ona se još ispoljava i u voj­nom i u političkom pogledu. Razvija se čitav mehanizam rukovodećih vojnih organa i ustanova, sve do onih regional­nih i zonskih. Njihova međusobna čvrsta povezanost, pod­ređenost nižih prema višima i stalno poboljšavanje sistema veze stvarali su sve sigurniju osnovicu za lakše i efikasnije rukovođenje oružanom silom NOP-a na području čitave ze­mlje. Sve je to pokazivalo da je osposobljavanje rukovodećih tijela jedan od bitnih uvjeta za uspješan razvoj narodnooslo- bodilačkog rata. U svemu tome posebnu su ulogu, dakako, imale Titove izvanredne sposobnosti vojnog komandanta i stratega.

Tok narodnooslobodilačke borbe proživljavao je u poje­dinim trenucima i prostorima i određene krize i znatne teškoće, ali je njihovo prevladavanje bivalo sve brže i us­pješnije, a ovisilo je upravo o iznesenim momentima i fak­torima.

Dalji razvoj oslobodilačke borbe i njeni zadaci ubrzo su pokazali da je potrebno stvarati veće vojne jedinice, ospo­sobljene za osjetno veću operativnu pokretljivost. Pokazalo se to kao jedan od bitnih uvjeta u procesu pretvaranja us­tanka u općenarodni rat. A stečeno je iskustvo to već u dovoljnoj mjeri potvrđivalo. Partizanski odredi u Srbiji, vezani za svoj kraj, nisu mogli efikasnije odolijevati ofen­zivama okupacijskih snaga. Tadašnji stupanj partizanskog ratovanja trebalo je prevladavali putem novih organizacij­skih oblika u daljem jačanju oružane sile NOP-a. Osniva­njem Prve proleterske brigade potkraj 1941. otvoren je put

ODNOS ORUŽANIH SNAGA NA JUGOSLAVENSKOM RATIŠTU (I.)

Godina Oružana živa sila NOP-a

Oružana živa sila okupatora i kolaboracio-

Međusobni

1941. srpanj 25 000 500 000 1 20

1941. kraj 80 000 660 000 1 8

1942. kraj 150 000 930 000 1 6

1943. kraj 300 000 920 000 1 3

1944. kraj 500 000 769 000 1 1.5

1945. 1. IV 600 000 680 000 1.17 1

Izvor: Vojna enciklopedija, Beograd, 1973, sv. 6, 373—375.

900 000

eoo ooo700 000

600 000

500 000

400 000

300 000

300 000

100 000

1941. 1942. 1943. 1944. 1945.(1.IV)

— — ORUŽANA SILA NOP-a —_ — — OKUPATORI I KOLABORACIONISTI

(grafički prikaz)

stvaranju većih pokretnih jedinica, što će dovesti do formi­ranja regularne oslobodilačke armije. Nastavši tako od ma­lih ustaničkih grupa i odreda, od brigada, a od kraja 1942. i od divizija i korpusa, ona se razvijala u sve moćniji vojni faktor na jugoslavenskom ratištu. Postat će to sila koja će posve samostalno voditi rat protiv okupatora i kvislinga i tako dati presudan prilog ostvarivanju osnovnih ciljeva re­volucije. To jačanje narodnooslobodilačke vojske iskazivat će se i stvaranjem niza rodova i oblika. U tom će pogledu osobito značenje imati stvaranje partizanske mornarice, ko­ja će imati posebnu ulogu u borbi za Jadran.

99

Dakako da su fizički uvjeti utjecali na jugoslavensko ratište. Geografske osobine teritorija, stupanj prohodnosti pojedinih područja, komunikativnost zemljišta, klima i dr., sve su to bili činioci koji su imali udjela u vođenju oslobodilačkog rata s obzirom na oblike i njegov intenzitet. Međutim, oni nisu imati odlučnije strategijsko značenje. Pokazalo se da je borbeno djelovanje partizanskih snaga bilo moguće i uspješno i u ravničarskim predjelima kao i u onim brdskim. Bitna je bila podrška stanovništva.

Jugoslavensko ratište, koje se zapfcvo nalazilo u poza­dini glavnih bojišta na kojima su se vodile bitke između savezničkih i osovinskih armija, iskazivalo je niz svojih oso­bitosti. Na njemu su nastajali veći ili manji slobodni teri­toriji na kojima se izgrađivala vojna organizacija, a nicali su i novi organi vlasti. Protiv takvih područja neprijatelj je poduzimao svoje glavne ofenzive. To je zapravo značilo da se te ofenzive vode protiv glavne operativne grupacije NOP-a u sklopu koje se nalazio i Vrhovni štab na čelu s Titom. Pre­ma tome, Tito se zapravo sve do sredine 1944. nalazio na

100

poprištu velikih ratnih zbivanja. Okolnosti su bile vrlo teš­ke i složene, ali su omogućavale vrhovnom komandantu da jasno procijeni odnose snaga, da otkriva ciljeve neprijatelja i da spozna mogućnosti vlastitih snaga. Smisao i sposobnosti koje je u takvim okolnostima pokazivao Tito, nalazeći realna i smjela rješenja i u vrlo teškim i složenim situacijama, uz­digle su ga u jednog od najvećih vojskovođa u drugom svjet­skom ratu.

Vrlo važna iskustva za dalje rukovođenje oružanom borbom stečena su u jesen 1941. godine prigodom poduzi­manja velikih operacija Nijemaca protiv partizanskih snaga u Srbiji. Te su operacije obilježavali gotovo svi oni momen­ti koji su karakterizirali izvođenje operacija na evrop­skim bojištima. Bili su to brzi prodori s motoriziranim sna­gama duž komunikacija s kojima se .presijecao teritorij pro­tivnika i potom razbijale njegove snage. Ubrzo se spoznalo da bi bilo nerealno ustrajati na obrani slobodnog teritorija u zapadnoj Srbiji, jer partizanske jedinice još nisu bile do­voljno iskusne, a prijetila im je opasnost da zadobiju velike gubitke u sukobu s brojčano i tehnički mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Pouka je bila jasna: trebalo je izbjegavati frontalne borbe, usredotočiti se na izvođenje vještih mane­vara kojima je cilj da razvlače i dekoncentriraju neprijatelj­ske snage, izvlačiti vlastite snage na fronti koju neprijatelj nameće, a ofenzivne akcije poduzimati ondje gdje im se ne nada. Posebno je bilo važno da se takve akcije poduzimaju na onim područjima na kojima su postojale bolje mogućno­sti za napredovanje oslobodilačke borbe. To je značilo da napuštanje jednog slobodnog teritorija treba nadoknaditi stvaranjem novoga ili povratkom staroga u protunapadu, što će se kasnije sve više pokazivati ispravnim. Sva ta iskustva bila su još više obogaćena u idućim velikim ofenzivama koje je neprijatelj poduzeo u prvoj polovici 1942. u istočnoj i ju­goistočnoj Bosni, Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini.

Radi jačanja fronte oružanog otpora protiv mnogo nad­moćnijeg neprijatelja, rukovodstvo NOP-a je bilo jako zain­teresirano za sporazumijevanje s četničkim pokretom. Tito je to pokazao i osobnom voljom za neposrednim susretom s D. Mihailovićem, kako bi ga privolio na zajedničku borbu. Za ocjenu toga pitanja bitno je uočili osnovnu spoznaju do koje je došlo rukovodstvo NOP-a, a prema kojoj se četnički pokret D. Mihailovića zbog odbijanja suradnje s NOP-om i brzog prijelaza na stranu neprijatelja deklarirao kao glav­na kontrarevolucionarna snaga.

101

Zbog naklonjenosti Saveznika emigrantskoj vladi i čet­ničkom pokretu D. Mihailovića osjetno je otežan dalji razvoj NOP-a, posebno zbog toga što se još nije bio afirmirao iz­van zemlje. U nastalom trenutku žestoke konfrontacije s četničkim pokretom koji se prihvatio oružanog obračuna sa partizanskim snagama rukovodstvo NOP-a suočilo se s odre­đenim dilemama. Pošlo se od ocjene da je napad četnika na snage NOP-a zapravo dio plana zapadnih saveznika u spre­čavanju opasnosti od širenja i pobjede komunizma u Evropi, što je bilo motivirano uspješnom protuofenzivom Crvene armije kod Moskve potkraj 1941. godine. Ocijenjeno je da jača bojazan od brzog sloma Trećeg Reicha. Za spomenuti plan vezani su i interesi emigrantske vlade i domaće buržo­azije. Instrukcije CK KPJ koje su upućene pokrajinskim rukovodstvima i u kojima se ističe pojava klasne diferenci­jacije masa izazvala je u pojedinim područjima uvjerenje da se približava trenutak klasnog obračuna između buržoazije i proletarijata. Oživjela je koncepcija o revoluciji u dvije etape, tj. o trenutku prijelaza na »drugu etapu«, koja je zna­čila veliku opasnost za dalji razvoj NOB-a, jer je najozbiljni­je zaprijetila sužavanjem njene osnovice. Titova intervencija upozoravala je na sektaški karakter takve politike i dogma­tizam te isticala da klasno zaoštravanje znači iskrivljavanje zacrtane političke linije KPJ. To je omogućilo da se relativno brzo i s uspjehom uklanjaju pojave tzv. lijevog skretanja. Na to su utjecala i ostala kretanja u razvoju rata. Prevladalo je gledište da će rat znatno duže trajati. Pokazalo se da snage antifašističke koalicije sve više jačaju te da se oružani napad četnika na snage NOP-a pojavljuje u prvom redu kao rezultat politike izbjegličke vlade i onih domaćih snaga na koje se oslanjala. NOP je mogao ustrajati samo prihvaća­njem borbe za dalje okupljanje svih rodoljubnih i demokrat­skih snaga i za jačanje njihova jedinstva u borbi protiv oku­patora i domaćih saveznika. Pitanje za oslobodilačku borbu ili protiv nje pokazalo je svoje presudno značenje u tom trenutku.

Kada je riječ o neprijateljskim ofenzivama, treba istaći da se njihov karakter i značenje iskazuju u tome što su one u prvom redu značile reakciju okupatora na sve snaž­nije borbeno djelovanje snaga NOP-a. Radilo se, dakle, o tome da se osobito na ofenzivno djelovanje partizanskih snaga, koje se ogledalo u različitim oblicima (diverzije, na­padi na garnizone, oslobađanje pojedinih područja), reagi­ralo poduzimanjem protuofenzive. To zapravo znači da te

102

ofenzive nisu nastajale isključivo kao plan neprijatelja, nego su ih nametale i snage NOP-a. Razdoblje druge polovice 1942. ispunjeno je brojnim takvim primjerima. Sve češće se događalo da su se partizanske snage, na brzinu koncentri­rale i pregrupirale a uz njihovo djelovanje na središnjem području operacija istodobno su djelovale partizanske snage na ostalim područjima, ne samo u onim susjednim već i u najudaljenijim. Time se vezivao jedan dio neprijateljskih snaga i sprečavalo se njihovo sudjelovanje na glavnom bojištu.

Neprekidna ofenziva partizanskih snaga, u prvom redu njenih glavnih pokretnih jedinica, pokazala je u toku 1942. godine svoju pravu ulogu. Presudno značenje imao je pro­dor grupe proleterskih brigada u zapadnu Bosnu, izveden u razdoblju od lipnja do rujna 1942. Tom je prilikom oslo­bođen teritorij od oko 50.000 kma koji je obuhvatio dijelove zapadne Bosne i veliko područje Hrvatske te se tako pove­zao sa slobodnim teritorijem u Sloveniji. Nijemci su taj

GLAVNE OFENZIVE PROTIV SNAGA NOP-a

Ofenziva Vrijeme trajanja Teritorij na kojemu se izvodi ofenziva

Snage okupatora i kolabo­racionista

NOP8a

Prva ru jan—prosinac 1941. zapadna Srbija80 000 15 000

Druga siječanj 1942. istočna Bosna oko 50 000 9 000

Treća travanj—lipanj 1942. istočna Bosna. Crna Gora, Sandžak i •Hercegovina

oko 70 000

oko 10 000

Četvrta siječanj—ožujak 1943. Hrvatska, Bosanska krajina, dolina Ne-

90 000 26 000

Peta svibanj—lipanj 1943. Bosna i Hercegovi­na, Crna Gora, San­džak (Sutjeska)

u ” 000

19 000

'4 000 ^

Šesta ru jan 1943. do siječnja 1944.

cijeli teritorij Ju ­goslavije s težištem na zapadnoj Bosni, Dalmaciji i dijelu Crne Gore

Sedma 25. svibnja 1944. desant na Drvar3 000 ?5 000

103

prostor nazvali »Titovom državom«. Prodor proleterskih bri­gada u zapadne krajeve zemlje imao je bitnu ulogu u svla­davanju određene krize što je zahvatila ustanak, budući da je glavnina partizanskih snaga s Vrhovnim štabom bila pri­morana da se povuče na tromeđu Crne Gore, Hercegovine i Bosne.

Odluka Vrhovnog štaba da se prodre u zapadnu Bosnu pokazala se ubrzo dalekosežnom. Njeno je osnovno značenje bilo u prenošenju strategijskog težišta narodnooslobodi- lačke borbe u zapadne krajeve zemlje. Bio je to kvalitetno nov korak u njezinu razvoju. Tadašnje vrlo složene okolno­sti pokazivale su da nije bilo lako donijeti takvu odluku, po­gotovo zato što je vladalo uvjerenje da bi se s partizanskim brigadama trebalo vratiti u Srbiju. Upravo se u tome i ogledao Titov smisao za realno prosuđivanje situacije. Spoz­navši da se u okupiranoj Srbiji, gdje dolazi do konsolidacije četničkih snaga, nije još mogla razbuktati oslobodilačka borba, namentulo mu se rješenje da s proleterskim brigada­ma krene u suprotnom pravcu — u zapadne krajeve. Ondje je narodnooslobodilačka borba bila u stalnom usponu, što se jasno očitovalo u sve većem broju partizanskih jedinica. Tako se prodor proleterskih brigada razvio zapravo u snažnu višemjesečnu ofenzivu u kojoj su sudjelovale i bosanske i hrvatske partizanske jedinice. U tom pohodu, kojim je ne­posredno komandirao Tito, izvršena su snažna borbena dje­lovanja: oslobođeno je niz gradova i srušene su za neprija­telja vrlo važne komunikacije.

Taj pothvat, poduzet upravo u vrijeme kada su nje­mačke armije na istočnom bojištu napredovale prema Volgi i Kavkazu, dao je širok zamah oslobodilačkoj borbi. Porast NOVJ na oko 150 000 boraca nesumnjivo je potvrdio da NOP jača i pokazuje osjetno veće sposobnosti za poduzimanje operacija većih razmjera. Time su se ujedno stvarali povolj­niji uvjeti za povratak u istočne krajeve zemlje, što će us­koro uslijediti. Takvi uspjesi omogućili su osnivanje krup­nijih jedinica, divizija i korpusa, tj. stvaranje narodnooslo- bodilačke vojske. Bio je to zapravo početak bitke za strate­gijski preokret u dotadašnjoj vojno-političkoj situaciji na jugoslavenskom ratištu.

Ta prekretnica nastupit će u idućoj, 1943. godini, kad se NOVJ razvila u dvostruko veću armiju. S druge strane, to je vrijeme kada sile antifašističke koalicije preuzimaju strategijsku inicijativu koja otvara sigurnu perspektivu po­bjede nad silama Osovine. Na prijelazu iz 1942. u 1943. go-

104

dinu NOVJ veže za jugoslavensko ratište oko 40 neprijatelj­skih divizija s ukupno oko 740 000 vojnika. Stalan uspon NOB-a u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji te opasnost da savez­ničke armije poslije operacija u Africi ne pristupe iskrca­vanju na Balkan vidno su otežale položaj okupacijsko-kvis- linških snaga. Poduzimanje operacija velikih razmjera radi uništenja glavnine snaga NOVJ i njenog glavnog rukovod­stva pokazalo se logičnim. Trebalo je braniti oslobođen teri­torij, ali ujedno izbjegavali frontalne sukobe. Sve jedinice koje su se nalazile izvan ofenzive trebale su uporno ugroža­vati neprijateljska uporišta i komunikacije diljem čitave zemlje. Protuofenziva, koju su na početku veljače 1943. po­duzele snage NOVJ, imala je u sebi značajnu strategijsku tendenciju. Tito je time nastojao ostvariti svoju zamisao

105

OSLOBOĐENI I POLUOSLOBOĐENl TERITORIJ U JUGOSLAVIJI KRAJEM 1942. GODINE

0 prenošenju težišta ratnih operacija u istočne krajeve, kako bi se tamo ponovno omogućilo širenje oslobodilačke borbe. U velikoj bici na Neretvi, u toku koje se u izvanredno teškim okolnostima vodila borba za spašavanje oko 4500 ranjenika1 bolesnika, mnogo nadmoćniji neprijatelj nije uspio ostva­riti svoj plan. NOVJ je dokazala svoju neuništivost. S druge strane, njene su snage izvan glavnog bojišta ušle u opću ofen­zivu. To je osobito došlo do izražaja u područjima zapadne i srednje Hrvatske, u Sloveniji, Bosanskoj krajini, Srijemu dijelovima Srbije, Kosovu i u Makedoniji. U idućoj ofen­zivi, koja je ubrzo zatim poduzeta i poznata je kao bitka na Sutjesci, glavna operativna grupa NOVJ uspjela je odo­ljeti žestokom i vrlo dobro organiziranom koncentričnom napadu neprijatelja, koji je nametnuo partizanskim snagama danonoćne borbe. U tim dvjema najdramatičnijim bitkama oslobodilačkog rata NOVJ je izdržala najveća iskušenja.

106

Koncepcija uzmicanja pred ofenzivama neprijatelja zamije­njena je tada prihvaćanjem tako teških bitaka, čime je NOVJ sebi izvojevala status važnog činioca među savezničkim sna­gama.

U drugoj polovici 1943. godine snage NOVJ djeluju u svim krajevima zemlje. To su faktori o kojima moraju naj­ozbiljnije voditi računa i Nijemci i Saveznici. Radi se o vre­menu kad snage antifašističke koalicije preuzimaju strate­gijsku inicijativu na evropskim bojištima, jer je Crvena armija nakon velike pobjede kod Kurska poduzela dalju ofenzivu, a Saveznici se počeli iskrcavati u Italiji. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. osobit zamah dobiva oruža­na borba u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i za­padnoj Makedoniji. Mornarica NOVJ postaje sve važniji čini­lac. U daljim ofenzivama koje je poduzela njemačka armija ne mogu se više jedinicama NOVJ nanijeti ozbiljniji udarci. Odustaje se od operacija okruživanja. Neprijatelj više nije u stanju primoravati snage NOVJ da napuštaju veća oslobo­đena područja. Dotadašnje načelo po kojem se gubitak jed­nog teritorija nadoknađuje dobitkom novoga zamijenjen je bitkom za oslobađanje preostalih okupiranih područja. Zrač­ni desant što su ga Nijemci poduzeli u svibnju 1944. na sjedište Vrhovnog štaba bio je bezuspješan i nije mogao utjecati na stečene pozicije NOP-a. Ofenziva njemačkih jedi­nica svela se na relativno maleni prostor, što je značilo da su se snage neprijatelja znatno smanjile.

Tito s Vrhovnim štabom i Nacionalnim komitetom pre­lazi na otok Vis, koji postaje baza središnjeg rukovodstva NOP-a i preuzima važnu ulogu u borbi za stvaranje nove Jugoslavije. Prema tome, uporna borba da se brani otok Vis pred naletom njemačke zimske ofenzive pokazala se uspješnom i dalekovidnom.

Oko sredine 1944. NOVJ je stekla strategijsku prevlast na jugoslavenskom ratištu. U završnoj fazi svjetskog rata bila je već potpuno svjesna da je postala spona između sa­vezničkih fronti u Evropi. Uloga snaga NOVJ u sklopu cjelo­kupne strategije rukovodstva NOP-a na čelu s Titom oko međunarodnog priznavanja nove Jugoslavije i osiguravanja tekovina revolucije imala je prvorazredno značenje. U tom pogledu pokazalo se posve logičnim da se zemlja oslobađa vlastitim snagama, što je bila najjača brana pokušajima vanjskih utjecaja. Tito je o tome i te kako vodio računa. U tom smislu treba shvatiti i vođenje završnih operacija za oslobođenje zemlje. Njihov početak činile su operacije na

107

području Srbije i operacije za oslobođenje Makedonije i Dal­macije. Bitka za oslobođenje Srbije imala je izuzetno politič­ko značenje. Konačni obračun s četničkim snagama D. Mihailovića, na koje su još uvijek računali vrhovi Velike Britanije i SAD i time vršili pritisak na rukovodstvo NOP-a, postavio se kao prvorazredni zadatak. Treba, međutim, ima­ti na umu da na jugoslavensko ratište u toj posljednjoj etapi treba gledati kao na jedinstvenu cjelinu, ako se želi razumjeti njegovo potpuno značenje. Naime, istodobno sa završnim operacijama u istočnim i jugoistočnim dijelovima vrlo veliku borbenu djelatnost iskazuju snage u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni. Na tim područjima, koja su činila poza­dinu fronta, djelovalo je šest korpusa NOVJ.

U bici za oslobođenje Srbije najprije se pristupilo raz­bijanju četničkih snaga, a u idućoj su se etapi stvorili uvjeti za što efikasnije vođenje operacija protiv njemačkih trupa. U tom pogledu imalo je oslobođenje Beograda posebno zna-

108

čenje. Bitka za Srbiju potpuno jc uspjela, jer se masovnim stupanjem oslobođenog stanovništva u jedinice NOVJ one­mogućavao pritisak sa Zapada.

Do kraja 1944. godine NOVJ je uspostavila jedinstvenu frontu od Drave do Jadrana, završavajući prvu etapu svojih operacija oslobađanjem Srbije, Makedonije, Dalmacije, Cr­ne Gore i velikog dijela Bosne i Hercegovine. U drugoj etapi završnih operacija nastupaju velike strategijske jedinice — četiri novoosnovane armije, kojih je borbena moć još više ojačala zbog pomoći u naoružanju što su je pružili Savez­nici. No ta pomoć nije mogla zadovoljili sve potrebe NOVJ. Jedan od osnovnih izvora naoružanja ostalo je i dalje oružje oteto neprijatelju. U toj drugoj etapi došle su i opet do potpunog izražaja odlike stečene u ratnoj vještini oslobo­dilačke borbe. Snage NOVJ vršile su kombinirano djelova­nje: na fronti preko armija i u pozadini neprijatelja s pojc-

109

dinim korpusima. U dvomjesečnim operacijama te su snage oslobodile čitav teritorij Jugoslavije izbivši na Soču. U tom pogledu osobito je bila zapažena operacija za oslobođenje Trsta kao zaloga za oslobođenje Istre i Slovenskog primorja, krajeva koji se sjedinjuju s maticom zemljom, što je bio put za konačno rješenje problema s Italijom oko zapadne granice. Oslobođenje Istre i Slovenskog primorja temeljilo se na odluci stanovništva tih krajeva i na njihovoj oružanoj borbi.

Na taj je način NOVJ, koja je na početku 1945. imala oko 600 000 boraca, a u ožujku, kada je preimenovana u Jugoslavensku armiju, više od 800 000, izvršila svoju veliku zadaću: oslobodila je zemlju vlastitim snagama.

Armija revolucije

U organiziranju širokih narodnih masa koje je KPJ pokretala i vodila u revoluciju posebnu je ulogu imala oružana sila NOP-a. Ona se u toku revolucije pokazala kao najizrazitiji primjer spajanja borbenog poleta masa i čvrste organizacije. No KPJ je trebala izvršiti jedan od najvažnijih zadataka — izgraditi jaku oružanu silu NOP-a.

Koncepcija općenarodnog rata nalagala je stvaranje tak­ve osnovice na kojoj će se moći vršiti stalna mobilizacija naroda. Iz njegovih snaga nastajala je oružana sila, ali i politički i ekonomski mehanizmi kao bitne komponente u vođenju oružane borbe. Samo je takav put političkog organi­ziranja masa i njihove .izgradnje u toku borbe mogao voditi osvajanju političke vlasti.

Društvena osnovica s kojom je KPJ ulazila u revoluciju sadržavala je u kvalitativnom smislu snažne potencijale da se započne oslobodilačka borba. Članstvo KPJ i SKOJ-a te krug najborbenijih pristaša Partije iz redova radničke klase, seljaštva i inteligencije činili su snage sposobne da se i proširi proces ujedinjavanja i stalnog porasta onih narod­nih snaga koje su prihvaćale program oslobodilačke borbe.

Shvatljivo je da vođenje oslobodilačkog rata pod paro­lom oslobođenja vlastitim snagama zahtijeva da se podigne i izgradi moćna oružana sila. KPJ je težila da se izgradnja takve sile postavi kao glavna briga svih organizacija NOP-a. Zbog toga je stvaranje organa narodne vlasti imalo svoju

110

NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE

Stradali u toku rata

Prema političkoj pripadnosti i zanimanju

Uku

pno

naro

dnih 1 a

zatv

oru

i si

.

prir

odno

m

U k u p n o 1 321* 886 736 145 5

Od toga žene 90 74 40 32

Prema političkoj pripadnosti: — članovi KPJ 1284 849 706 138 5— članovi SKOJ-a 17 17 13 4 —

— nisu organizirani 20 20 17 3

Prem a zanimanju koje su obav­ljali prije rata:

— poljoprivrednici i srodni236 167 151 14 2

— rudari, industrijski i srod-452 302 252 48 2

— radnici u trgovini i uslu­gama 33 24 22 2 _

— oficiri i podoficiri Jugo­slavenske vojske, žandari 82 47 45 2 _

— upravni, adm inistrativni i srodni službenici 78 40 32 8 _

— inženjeri, liječnici 27 17 11 6 -— pravnici 64 36 28 8 —— profesori, učitelji, odgaja­

telji 52 37 25 12 _— ostali stručnjaci, umjetnici,

novinari 29 18 11 7 _

— domačice 14 12 9 3 -— učenici 65 56 48 8 —— studenti 184 125 98 26 1

— nepoznato 5 5 4 1

* Bez 17 narodnih heroja stranih državljana.

Izvor: Jugoslavija — Trideset godina posle oslobođenja i pobede nad fašiz­mom 1945-1975, Beograd, 1975, 32.

posebnu zadaću. NOO-i su zajedno s oružanim snagama čini­li »osnovno oružje« za pobjedu NOP-a.

Oslobodilačka vojska stvarala se neposredno oslanja­jući se na narod. Ona je tako postala jedan od glavnih obli­ka djelovanja »naoružanog naroda«. Ničući od malih parti­

111

zanskih grupa i odreda u toku 1941, ona je brojčano stalno rasla i organizacijski se izgrađivala pretvarajući se poste­peno u veliku regularnu armiju. Takav pravac njezina raz­voja upućuje na proces mobilizacije njenih boraca. Od prvih jedinica, koje su uglavnom činili komunisti i radnici, u daljem su se procesu sve više mobilizirali borci iz širokih slojeva seljaštva, građanstva i inteligencije. Valja nadalje istaći da je sastavu oslobodilačke vojske glavno obilježje davala omladina, koja je činila i njen najborbeniji dio.

Uloga oslobodilačke vojske posebno je došla do izra­žaja u jačanju bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Ju­goslavije. U tome su se osobito isticale one jedinice koje su djelovale u područjima s nacionalno izmiješanim stanovni­štvom, gdje je u ratnim okolnostima bratoubilačka borba lebdjela kao glavna opasnost. I velika prostorna pokretlji­vost pojedinih jedinica imala je sve veće značenje upravo u vezi sa širenjem i jačanjem bratstva i jedinstva. Njihovo ratovanje izvan vlastitog nacionalnog teritorija bilo je u tom pogledu izuzetno važno. Naravno, bilo je i pojava unoše­nja različitih shvaćanja kojima se nastojalo narušiti bratstvo i jedinstvo. No oslobodilačka se vojska pokazala kao najjači organizam koji je s uspjehom svladao takve opasnosti. Za­jedničko sudjelovanje brojnih jedinica svih naroda i narod­nosti u završnim operaciama za oslobođenje zemlje potvr­dilo je tu činjenicu.

Bio je to ujedno i pokazatelj nacionalne afirmacije oru­žanih snaga NOP-a. Brojne jedinice NOVJ imaju nacionalna obilježja u svom nazivu: srpska, hrvatska, slovenska, crno­gorska, makedonska. Osnivaju se i partizanske jedinice po­jedinih narodnosti: Albanaca, Mađara, Talijana, Ceha i dr., što je odražavalo njihovo opredjeljenje za narodnooslobodi- lački pokret.

S druge strane, politička uloga oružanih snaga posebno je bila izražajna u privlačenju onih masa koje su u određe­no vrijeme povukle na svoju stranu snage kontrarevolucije. U sudaru s njima oslobodilačka vojska nije samo vršila ulo­gu fizičke sile; ona je djelovala i kao vrlo značajan činilac političke borbe, postižući zapažene rezultate u privlačenju pasiviziranog i kolebljivog dijela stanovništva.

Narodnooslobodilačka vojska sve se više izgrađivala u mehanizam koji je omogućavao političko i kulturno uzdiza­nje boraca. Ona je tako postala jedna od najjačih poluga NOP-a u borbi protiv kulturne zaostalosti, što je posebno pozitivno djelovalo u nerazvijenim i zabačenim krajevima.

112

Jedinstvo vojske i naroda zapaženo je .i u rješavanju problema prehrane. Vojska je bila važan faktor u rješavanju toga pitanja. Pomagala je stanovništvu, posebno u siromaš­nim krajevima u kojima je NOP od početka imao masovni karakter. S druge strane, mnogo su veći bili napori stanov­ništva da se materijalno osigura vojska. Sve se to iskazivalo u raznim oblicima: u obradi zemlje na oslobođenim područ­jima, osiguravanju žetve, razmjeni robe između pojedinih krajeva, podjeli pomoći od ratnog plijena i dr.

Organizacija oslobodilačke vojske bila je jedno od pr­venstvenih pitanja koje je zaokupljalo pažnju rukovodstva NOP-a. Trebalo je u prvom redu težiti usklađivanju organi­zacijske strukture armije i glavne političke i vojne strategije NOP-a. Oslobodilačka vojska nije se izgrađivala po nekim uobičajenim klasičnim načelima o stvaranju oružanih sna­ga, nego joj je zadaća bila da širi oslobodilačku borbu i tako sve više privlači široke slojeve stanovništva u nju, osloba­đajući time njegovu veliku energiju. Doktrina općenarod­nog rata bila je presudna u organizacijskom oblikovanju oslobodilačke vojske. To je značilo da valja primjenjivati takve oblike vojne organizacije koji će omogućiti masi koja sudjeluje u borbi da što više ispoljava svoju energiju. Teri­torijalna vojna organizacija koja je u početku oslobodilačke borbe bila osobito izražena omogućivala je jače povezivanje vojske sa svojom sredinom, te je u tim okolnostima jačala. No poslije prvih ofenziva neprijatelja na ustanička područja pokazalo se da taj oblik organizacije u mnogo čemu nije pode­san. Naime, partizanske jedinice nisu bile dovoljno pokret­ljive za brzo uzmicanje, a borbena moć im je bila znatno ograničena zbog njihove povezanosti s određenim područ­jem. Dalje jačanje NOP-a neminovno je utjecalo i na usavr­šavanje vojne organizacije. Razmrvljenost partizanskih jedi­nica trebalo je zamijeniti što snažnijom koncentracijom. U tom smislu prelazi se i na stvaranje većih i jačih opera­tivnih jedinica s velikom pokretljivošću. Time je otvoren proces stvaranja regularne vojske. Prema lome, stvaranje vojne organizacije treba shvaćati kao dugotrajan proces na koji su utjecale brojne i različite okolnosti u kojima se ra­tovalo. Svakako su potrebe i mogućnosti NOP-a bile osnov­ni kriterij za taj razvoj.

U daljoj izgradnji vojne organizacije važno je bilo for­mirati vojno-pozadinske organe. Djelujući u vojnoj pozadini oni su znatno rasteretili operativne jedinice. Uz to se na­metnula i potreba da se ojačaju pojedini rodovi oružja u os-

8 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 113

lobodilačkoj vojsci. Već u jesen 1942. postavljeni su temelji Mornarici NOVJ. Ubrzo se pokazalo da je njena djelatnost bila neobično važna za razvijenost oružane borbe na jadran­skoj obali. Poslije kapitulacije Italije mornarica će sve više jačati obavljajući raznovrsne borbene zadatke. Od jeseni 1943. počelo je stvaranje zrakoplovstva i tenkovskih jedi­nica NOVJ.

Za takvu oslobodilačku armiju koja je nastajala iz ši­rokih narodnih masa bili su bitni problemi suživljenosti s narodom. Voditi oružanu borbu značilo je mobilizirati narod u borbi. Prema tome, na jačanju svijesti u narodu da je NOVJ njegova vojska i podržavanju svijesti boraca da voj­ska ne može bez naroda gradili su se temelji njihova jedin­stva. Bit takve veze trebao je da shvati svaki borac. A voljnost širokih narodnih masa da sudjeluju u oslobodilač­koj borbi dobivala je svoj potpuni smisao u jačanju spozna­je da je borba oružanih snaga NOP-a i ono što se događa u pozadini jedinstvena fronta.

Oslobodilačka je vojska imala značajnu ulogu u vođe­nju političke djelatnosti u narodu. Ona je to mogla obav­ljati s obzirom na potencijal svojega kadra. U narodu valja politički djelovati da bi se u njemu stekla podrška i sigurna osnovica. Širenje ideja narodnooslobodilačkog po­kreta dobilo je u armiji revolucije vrlo snažnu polugu. U onim područjima u kojima nije bilo partijskih organizacija, vojska se pokazala kao izuzetan činilac u organizaciji poli­tičkog rada u narodu.

Posebna je uloga NOVJ u pomoći oko stvaranja narod­ne vlasti. U tom pogledu pokazala se nezamjenjivim činio­cem, jer je bila glavna sila koja je rušila ustanove posto­jeće okupacijske i kvislinške vlasti, stvarajući tako teren za podizanje organa nove vlasti. Upravo s tim u vezi treba shvatiti činjenicu što su novoizabrani NOO-i bili u početku zapravo organi oružane borbe, manje narodne vlasti. To je potvrđivalo da je vojska kao osnovno sredstvo revolucije bila glavni organizator naroda u borbi. Bio je to jasan poka­zatelj suživljenosti oružanih snaga NOP-a i organa narodne vlasti, između kojih je postojao pravi dijalektički odnos. Oni su bili glavni oslonci za uspješno vođenje općenarodnog rata.

114

Temelji narodne vlastiOd početka oslobodilačke borbe

kao bitno postavilo se pitanje vlasti. Jugoslavenska je revo­lucija svojim tokom jasno potvrđivala Lenjinovu postavku da je »pitanje vlasti u državi« osnovno pitanje svake revolu­cije i da bez njegova jasnog shvaćanja »ne može biti riječi ni o kakvom svjesnom učešću u revoluciji, a da i ne govo­rimo o rukovođenju njome«.

Iako u razradi političkog programa oslobodilačke borbe rukovodstvo KPJ nije davalo posebne smjernice za organi­ziranje novih organa vlasti, bilo je nedvojbeno da je misao »borbe protiv okupatora, za nacionalno oslobođenje« imala i svoje jasno klasno usmjerenje. Tito će stečena iskustva i rezultate kasnije izraziti riječima da NOB »ne bi bila tako uporna i tako uspješna, kada narodi Jugoslavije ne bi u njoj vidjeli, osim pobjede nad fašizmom, i pobjedu nad onim što je bilo za prošlih režima, pobjedu nad onima koji su ugnjetavali i teže daljnjem ugnjetavanju naroda Jugoslavije«. Prema tome, nema mjesta dvojbama: narodno- oslobodilački odbori kao organi nove, narodne vlasti nisu nastajali spontano, već na osnovi čvrstog plana. Temelji no­ve vlasti zidali su se ovisno o konkretnim uvjetima i potre­bama revolucije, a što je smjelo biti samo najčvršće pove­zano s politikom KPJ. Dakle i ondje gdje je nicanje organa nove vlasti imalo obilježja stihijnosti i spontanosti, oni su po svojoj zadaći i djelatnosti dobivali posve jasno usmje­renje.

S druge strane, bilo bi taktički pogrešno u tadašnjim okolnostima nastupiti s parolom borbe za socijalističku vlast. Takvo bi usmjerenje oslobodilačke borbe sigurno su­žavalo njenu društveno-političku osnovicu i odvajalo je od onih demokratskih snaga koje svoju spremnost za borbu protiv okupatora nisu još mogle povezivati s borbom za dru­štvenu preobrazbu. Već je smjer revolucije, koji je zahtije­vao otvoreno izjašnjavanje za ili protiv okupatora, jasno vo­dio diferencijaciji sukobljenih strana, tj. onih koje su se svjesno odlučile za politički program KPJ i onih koje su se vezale za okupatora ili vodile akciju za povratak staroga poretka.

Nastanak prvih organa revolucionarne vlasti čvrsto je povezan sa stvaranjem slobodnih teritorija i nestajanjem organa stare vlasti. Novi organi pokazali su da su prijeko potrebni za dalje uspješno vođenje narodnooslobodilačke

115

borbe. Svakodnevna je praksa bila svakako najbolje poka­zivala gdje treba tražiti najprikladnije oblike u stvaranju organa narodne vlasti. Odmah je bilo jasno da se oružana borba ne može uspješno voditi bez stvaranja nove vlasti. Stari su organi vlasti rušeni i nestajali, ili su pak bili u službi okupatora i njegovih domaćih pomagača. Tako su se zapravo prv,i organi vlasti nametnuli i kao prijeka potreba. Bilo je jasno da treba stvarati organe koji će osiguravati preduvjete za normalan razvoj oslobodilačke borbe i za rje­šavanje akutnih problema stanovništva na oslobođenim pod­ručjima.

Naravno da je KPJ bila zainteresirana da u organe nove vlasti ulaze ljudi koji su spremni ostvarivati njenu politiku. A time su zapravo ti organi i iskazivali svoj revolucionarni smisao. S time je bilo u vezi pitanje prihvaćanja novih orga­na vlasti od širokih masa. O stupnju toga prihvaćanja ovisila je zapravo prava uloga i utemeljenost nove vlasti, a to je ujedno omogućilo KPJ da ispituje raspoloženje stanovni­štva u pojedinim područjima za borbu i revolucionarne pro­mjene te da izvlači pouke i iskustva. Nastale razlike i speci­fikumi osjetno su se zapažali na terenu: dok se u nekim područjima NOO-i već svojim stvaranjem oblikuju kao dob­ro organizirana narodna vlast s odgovarajućim atributima, u drugim obavljaju funkciju pomoćnih organa partizanskih jedinica ili imaju neki drugi oblik, kao što su npr. odbori narodne pomoći.

Proces stvaranja narodne vlasti obilježavalo je najprije osnivanje najnižih organa, tj. seoskih, mjesnih i rajonskih NOO-a, a zatim općinskih, kotarskih i okružnih. U krajevi­ma gdje su izbijali masovni ustanci naroda, organizacije KPJ i ustanički odredi bili su ujedno i organizatori fronte i po­zadine. Odredi su izdavali naredbe .i smjernice koje se nisu odnosile samo na vojne jedinice nego i na stanovništvo. U toku daljeg razvoja i stabilizacije oružanog ustanka podu­zimaju se novi koraci koji vode stvaranju organa civilne vla­sti u selima. Jedna od glavnih zadaća bila im je da vode bri­gu o snabdijevanju partizanskih jedinica i nezbrinutog sta­novništva.

Naravno da zbog nedostatka iskustva rukovodstvo NOP-a u početku nije moglo dati konkretne smjernice u vezi sa stvaranjem novih organa vlasti. Praksa je iz dana u dan pokazivala koji su oblici najprimjereniji konkretnim uvje­tima d stupnju razvoja NOB-a u pojedinim područjima. Na osnovi spoznaje da bez stvaranja nove vlasti ne može biti

116

ni uspješnog vođenja NOB-a, i partijska rukovodstva su se sve više i neposrednije angažirala u tom smislu. Poslije savjetovanja u Stolicama jasnije se definira i uloga NOO-a. Njihova djelatnost pokazivala je neobično bogatstvo akcije i oblika, a to je bila potvrda da su oni sve očitije postajali jamstvo društveno-političke orijentacije oslobodilačke borbe. Iskazujući svoju ulogu sve izrazitije kao središte okupljanja i organiziranja radnika, seljaka, demokratskog građanstva i inteligencije u smislu programa narodnooslobodilačke borbe, oni su zapravo bili i najvjerniji pokazatelj procesa stvaranja i jačanja Narodnooslobodilačke fronte. Posebno su dolazili do izražaja na okupiranim i poluoslobođenim područjima.

U vezi s takvim ciljevima i domašajem narodne vlasti treba shvatiti i akciju rukovodstva NOP-a tijekom kolovoza 1941. da se stvori središnja vlada u koju bi ušli predstav­nici demokratskih skupina iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Takav začetak Narodnog komiteta oslobođenja, koj.i nije urodio plodom zbog intervencije Kominterne, dokazuje kako je rukovodstvo NOP-a nastojalo da se već tada razjasne pi­tanja budućeg uređenja države i statusa emigrantske vlade u Londonu. Koliko je takav smjer akcije zapravo bio protivan interesima građanskih snaga koje su svoje težnje poznavale u povratku na staro, pokazuje i to što je u pregovorima iz­među Tita i D. Mihailovića u listopadu 1941. ovaj u prvom redu odbacio stvaranje narodnooslobodilačkih odbora što ih je Tito predlagao kao organe »koji će biti najbliži narodu i koji će moći uzeti na sebe svu odgovornost u ime toga naroda.«

O tim momentima, koji su već neposrednije zadirali u interes politike Saveznika, rukovodstvo NOP-a moralo je vo­diti računa. To se odrazilo i na tretiranje karaktera NOO-a, koji su označeni kao privremeni nosioci narodne vlasti. Du­goročniji njihov tretman mogao je u tom trenutku stvarati za rukovodstvo NOP-a osjetnije komplikacije. Stalni organi NOP-a tumačili bi se kao neposredna opasnost za restaura­ciju stare vlasti.

Polugodišnja praksa u razvijanju i djelatnosti organa nove vlasti bila je već toliko obogaćena pozitivnim iskustvi­ma i spoznajama da se oko početka 1942. logično namet­nula potreba da se ta iskustva pravno formuliraju, kako bi se uskladila djelatnost NOO-a u čitavoj zemlji, a dakako i pomoglo tamo gdje se zaostajalo. Prema Fočanskim propi­sima iz veljače 1942, NOO-i se definiraju kao »borbeni orga­ni koji služe narodnooslobodilačkoj borbi«, što znači da ne

117

mogu biti u službi pojedinih političkih stranaka i organiza­cija. U njih se biraju demokratskim putem čestiti rodoljubi koji se bore za ciljeve narodnooslobodilačke borbe, bez ob­zira na njihovo »političko uvjerenje, vjeru i narodnost«. NOO-i dakle nisu bili samo organi vlasti nego i politički organi NOP-a. Oni su već svojim nastankom bili negacija starog poretka i političkog sistema, a svojom su djelatno­šću pokazivali da se NOB ne vodi samo protiv okupatora nego i za rušenje starih društveno-političkih odnosa. KPJ je kao glavna pokretna sila revolucije težila da osigura i svoju rukovodeću ulogu u NOO-ima.

Rujanski propisi iz 1942. označavali su kvalitetan prije­laz u novu etapu razvijanja revolucionarne vlasti. Kao kon­kretan izraz nove situacije oni nedvojbeno znače korak na­prijed u odnosu prema spomenutim temeljnim dokumen­tima o zadacima .i radu NOO-a. Za razliku od dotadašnjeg shvaćanja karaktera NOO-a kao privremenih organa vlasti, u novoj etapi razvoja NOB-a oni postaju »organi narodne demokratske vlasti«, a to znači i stalni organi vlasti, dobi­vaju sve više »korijena u narodu«, njihovi se poslovi raz- granjavaju, a time raste i njihovo značenje. Oni su se »sve više pokazivali kao prirodni oblik istinske narodne vlasti koji najbolje i jedini odgovara današnjim uslovima i narod­nim potrebama«. Upravo u toj kvalitetnoj promjeni karakte­ra NOO-a od privremenih u stalne najvjerojatnije se odraža­vao dosegnuti stupanj u razvoju NOB-a. Odbori više nisu bili pomoćni organi, vezani svojom zadaćom ,i djelatnošću za za­htjeve same borbe, već su počeli sve izrazitije iskazivati svoj revolucionarni smisao. A taj se smisao ogledao u prvom redu u težnjama za osiguravanje bitnih tekovina NOB-a, tako da »nije više moguć povratak nikakve stare vlasti«, te da se sistem nove, narodne vlasti mogao graditi samo kao nova ustanova. Rezultati izbora koji su se od rujna provodili na oslobođenom teritoriju pokazali su golem porast broja NOO-a, koji se u vrlo dinamičnom društveno-političkom ži­votu izgrađuju u prave organe narodne vlasti.

Treba, međutim, istaći da su ti organi vlasti po svom sadržaju i značenju zapravo bili isti kao oni u jeseni 1941. godine. Bitne razlike među njima nije bilo. Definiranje nji­hova novog statusa u toku jeseni 1942. pokazivalo je da je proces raslojavanja u ustaničkim masama već doveo do po­sve jasnih odnosa. To je ujedno značilo da su se u krajevima gdje je NOP ojačao svoje pozicije potpuno kompromitirali izbjeglička vlada i četnici D. Mihailovića.

118

Uloga slobodnih teritorijaStvaranje slobodnih teritorija

imalo je već od početka revolucije prvorazredno značenje. Za dugotrajno vođenje borbe Tito je slobodnim teritorijima

davao jednu od presudnih uloga. Zbog toga se razvoj oslobodilač­ke borbe ne bi mogao ni razum­jeti bez čvrste povezanosti sa slo­bodnim teritorijima. Slobodni te­ritorij prema tome nije imao uobičajenu ulogu pozadine za rat klasičnih armija, gdje su se na­lazili izvori za njihovo snabdije­vanje. Organizirati slobodan te­ritorij kao uporište za vođenje općenarodnog rata nije značilo samo stvarati uvjete za održa­vanje vojnih jedinica nego i o- mogućiti izgradnju ostalih bitnih institucija oslobodilačkog pokre­ta. Prema tome, slobodan je teri­torij označavao prostor na koje­mu je dolazila do izražaja inici­jativa naroda u raznim pravcima radi jačanja i učvršćivanja NOP-

Oslobađanje širokih područja u čitavoj zemlji stvaralo je naj­pogodniju priliku za sve masov- niju mobilizaciju stanovništva u borbu. Organizirati slobodne te­ritorije kao »male republike« u kojima bi se stvarale i učvršćiva­le oružane snage, funkcionirao sistem vlasti i djelovale masov­ne političke organizacije značilo je zapravo stvarati snažnu bazu oslobodilačke borbe. Povećava­njem tih teritorija NOP je do­kazivao da stalno jača i očvršću-

Izvor: B. Clcdović, Dopri- . ,nos Jugoslavije pobedi nad fa- JC O SpO SO D ljaV clJU C l SG Za KOnaČ-iormTi975'f°',wpolilički in'0rma- nu pobjedu.

119

Ideja o stvaranju slobodnih teritorija bila je u prvom redu povezana s mogućnošću stvaranja i jačanja oružanih snaga NOP-a. Slobodna područja bila su baze na kojima su se mobilizirali borci, organizirao odmor jedinica i njihovo snabdijevanje, zbrinjavali ranjenici i si. S njih su se organi­zirala borbena djelovanja i napadi na druga područja, a ujedno su služili kao vrlo dobro uporište za uzmak. Zbog toga je rukovodstvo NOP-a bilo zainteresirano za stvaranje što većeg broja slobodnih teritorija.

Iz navedenih je razloga Glavni štab na čelu s Titom već na početku oslobodilačke borbe u ljeto 1941. izradio plan za stvaranje većeg slobodnog područja u zapadnoj Srbiji. Čvrsto povezana s tom koncepcijom bila je i odluka o pri­jelazu rukovodstva iz Beograda na slobodan teritorij, što je dakako imalo dalekosežno strategijsko značenje. Vođenje oslobodilačkog rata na širokom terenu zahtijevalo je da se i rukovodstvo nalazi u samom središtu zbivanja. Tako osim velikog teritorija koji je u jesen 1941. oslobođen u Srbiji (»Užička republika«) nastaje iste godine i niz manjih slo­bodnih područja u drugim krajevima, posebno u Crnoj Gori, dijelu zapadne Bosne, središnjoj Hrvatskoj i dr. U idućoj godini stvara se slobodan teritorij na tromeđi Bosne, Crne Gore i Hercegovine, a u drugoj polovici iste godine nastaje najveće oslobođeno područje (»Bihaćka republika«). Ostala su područja oslobođena u daljem razvoju rata (u Sloveniji, sjevernoj Hrvatskoj, zapadnoj Makedoniji i dr.).

Dakako, slobodni se teritoriji konstantno stvaraju i šire u toku razvoja oslobodilačkog rata. Usporedo s njegovim jačanjem i pojedini slobodni teritoriji nastaju planski i po­stupno: manja oslobođena seoska područja povezuju se u veća, koja su često obuhvaćala i pojedine gradove što su bili oslobođeni.

Posebno je na slobodnom teritoriju dolazila do izražaja snaga organa narodne vlasti i njihovo značenje. Oni su ondje ispoljavali neobično bogatstvo sadržaja svoga rada. Isto se tako isticala privredna djelatnost NOO-a koja se ogle­dala u različitim oblicima. Organizacija prikupljanja hrane i drugih potreba za partizanske jedinice bila je neobično važna zadaća NOO-a. Oni su bili i glavni nosioci organizacije privrednog života na slobodnim područjima, u prvom redu poljoprivrede. U teškim ratnim okolnostima, dakako, nije bilo nimalo lako uspješno organizirati neku poljoprivrednu proizvodnju. Zato su NOO-i morali preuzimati i niz drugih akcija: obraditi zemlju, provesti sjetvu, organizirati žetvu. U

120

pojedinim područjima uspjelo im je obradili veće komplek­se napuštene zemlje, a ponegdje je postignut relativno velik uspjeh i u provođenju žetve.

NOO-i su s uspjehom organizirali tržište i trgovinu, što je bilo i te kako važno za normaliziranje života na slobod­nim područjima. U tom se pogledu djelatnost NOO-a očito­vala u provođenju nadzora nad trgovinom, u bojkotu nepri­jateljskih tržišta (sprečavanju izvoza hrane, stoke, drva i dr. sa oslobođenog područja, posebno u suzbijanju opasnosti da se tom robom opskrbljuje neprijatelj), u reguliranju ak­cije razmjene robe s pojedinim područjima i si. NOO-.i su razvijali i sve veću djelatnost oko rješavanja komunalnih problema, organiziranja prometa, zdravstvene službe i dr. Posebnu su ulogu imali u organizaciji sudstva .i sigurnosti. Već od jeseni 1941. godine osnivaju se vojni i civilni sudovi, u početku doduše prema potrebi. Međutim, upravo su NOO-i često rješavali mnoga pitanja s područja sudstva regulirajući probleme osobnih sporova građana, izričući ma­terijalne i druge kazne i si. S posebnim su uspjehom orga­nizirali kulturno-prosvjetni rad i život.

Shvatljivo je da su brojna oslobođena područja, među kojima je bilo i mnogo većih, značila za neprijatelja veliku zapreku u težnji za uništenjem NOP-a. Ona su razbijala i ugrožavala okupacijske i kvislinške sisteme, iscrpljivala oružanu silu neprijatelja, prekidala ili ugrožavala komuni­kacije otežavajući ili potpuno onemogućavajući ostvarivanje nekih planova kao što je npr. eksploatacija prirodnih bogat­stava. Neprijatelj je zbog toga bio osobito zainteresiran da osvaja slobodna područja, u čemu se često najvećim dijelom iscrpljivao njegov vojni potencijal. U pojedinim operacijama nastupao je neprijatelj s osjetno nadmoćnijim snagama na­stojeći da pod svaku cijenu zauzme slobodan teritorij. Slabi­je naoružane i ratnički još neiskusne partizanske snage nisu se mogle uvijek i svuda uspješno suprotstaviti. Treba pri tome istaći da je težnja partizanskih snaga i ustaničkih masa u obrani svog slobodnog područja bila vrlo jaka. Zbog pomanjkanja iskustva u početku se provodila frontalna obrana slobodnog područja, što se dakako pokazalo bez­uspješnim. Takva je bila orijentacija Vrhovnog štaba u prvoj ofenzivi, kada se slobodan teritorij u zapadnoj Srbiji nije mogao na taj način obraniti zbog mnogo nadmoćnijeg ne­prijatelja. Ubrzo se spoznalo da se pred brojno i tehnički mnogo nadmoćnijim neprijateljem ne može pod svaku cijenu braniti slobodan teritorij, odnosno da se može obraniti samo

121

onda kad vlastite snage imaju premoć. Shvatilo se nadalje da za održavanje i jačanje oslobodilačke borbe treba ponaj­prije očuvati njenu živu oružanu silu. Upravo je to bio pred­uvjet da se gubitak jednog slobodnog teritorija nadoknadi stvaranjem novoga, još većega.

Dramatika unutar društvene strukture

U usmjeravanju masa u oslobo­dilačku borbu KPJ se suočavala s nizom složenih problema koji su se očitovali u konfrontaciji s onim građanskim sna­gama što su također bile zainteresirane za jačanje svoga utjecaja i kontrole u širokim masama stanovništva. Težina te konfrontacije osobito se osjetila u sudaru s onim snagama koje su svoju akciju odvraćanja narodnih masa od borbe protiv okupatora temeljile na paroli čekanja, na argumen­taciji o nesrazmjerno velikim žrtvama što ih zahtijeva oru­žani otpor i uvjeravanju da će na kraju rata velike pobjed­ničke sile biti one koje će odlučivati sudbinom porobljenih naroda. U tom pogledu glavnu protivničku stranu predstav­ljao je četnički pokret D. Mihailovića koji je pokušavao or­ganizirati vlastite oružane snage na području čitave Jugo­slavije. Taj je pokret nastojao mobilizirati srpsko stanovni­štvo u interesu kontrarevolucije. Sličnu akciju propagandnog karaktera vodile su i pojedine grupacije HSS-a na područ­ju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, u težnji da spriječe pristupanje hrvatskog stanovništva u NOP.

Treba konstatirati da je takva taktika građanskih snaga mogla imati uspjeha u pojedinim društvenim slojevima. Mo­gućnost da se rat preživi bez većih žrtava mogla je politici čekanja u određenim situacijama stvoriti realnije tlo.

Svi su ti momenti upozoravali da KPJ u svojoj akciji treba da razotkriva i klasnu osnovicu takve građanske po­litike. Obračun s vojnim snagama koje su se krile iza takve politike bio je prijeko potreban da bi se izgradilo politič­ko jedinstvo naroda. A na putu izgradnje toga jedinstva tre­balo je voditi računa o mnogim obzirima kao nužnom uvjetu u pristupanju neutralnim ili politički zavedenim masama. Mase koje su bile pod pritiskom kolebanja valjalo je jasno razlikovati od pravih neprijatelja. Samo je to moglo pospje­šiti proces pristupanja tih masa NOP-u, što je u toku dalj­

122

njeg razvoja rata moglo dovesti do potrebne društveno- -političke izolacije saveznika okupatora. Nakon uspjeha u ostvarivanju te svoje političke Linije KPJ je mogla računati sa širenjem i jačanjem osnovice oslobodilačke borbe. O uspjehu u borbi protiv okupatora i kvislinga koji su pribje­gavali krajnje zastrašujućim mjerama u »pacifikaciji« sta­novništva ovisio je i stupanj utjecaja KPJ u širokim sloje­vima. A uspjesi snaga NOVJ imali su posebno značenje u jačanju spoznaje masa da se samo oružjem može pružiti takav otpor. Odlučnost da se ustraje u toj borbi jačalo je i uvjerenje da će postignuti rezultati imali svoje trajno zna­čenje.

U izvršavanju te svoje zadaće KPJ je ulagala goleme napore objašnjavajući prave ciljeve oslobodilačke borbe, u težnji da ih mase shvate i prihvate kao svoje. U tome je trebalo prevladati niz teških zapreka: praznovjerje, nizak stupanj svijesti i niz drugih slabosti. Nadilaženjem tih zap­reka oslobodilačka je borba sve više usmjeravala potenci­jalne revolucionarne energije širokih masa u jedinstveni opći tok revolucije.

Valja naglasiti da s tim u vezi i gibanja u pojedinim društvenim slojevima privlače posebnu pažnju.

Proces pristupanja NOP-u zahvatio je najprije redove radničke klase, pri čemu se ponajprije misli na članstvo KPJ i SKOJ-a, te na simpatizere iz različitih predratnih or­ganizacija koje su bile pod utjecajem Partije. Tijekom da­ljeg razvoja NOP-a taj je proces sve šire zahvaćao redove radničke klase, tako da je njezino sudjelovanje s obzirom na udio u strukturi stanovništva iznosilo najveći postotak. Međutim ne znači da dio radništva nije bio izvan NOP-a, i to u različitim pozicijama — od potpune pasivnosti ili lo­jalnog uključivanja u potrebe okupacijsko-kvislinškog siste­ma, npr. u proizvodnji, ponajprije industrijskoj, do sudje­lovanja u oružanim snagama kontrarevolucije. Oslobađa­njem pojedinih područja, posebno gradova i industrijskih središta, i to se radništvo sve više uključivalo u NOP, što je osjetno utjecalo na socijalni sastav jedinica NOVJ. Na pojedinim područjima i u pojedinim većim jedinicama posto­tak boraca radnika bio je i dva puta veći u odnosu prema njihovu udjelu u stanovništvu. Naravno da je to mnogo značilo za dalji razvoj NOP-a u društvenom smislu.

Seljačke mase bile su one koje su najprije i duboko iskusile strahote rata. Međusobni krvavi obračuni s nacional­ne, vjerske pa i klasne osnovice ispoljavali su se vrlo tra­

123

gično na selu. Masovni pokolji što su ih provodili ustaše i četnici, krvavi obračuni na drugim nacionalno izmiješanim područjima, akcije prekrštavanja što ih je organizirao režim NDH, brojne i razne akcije likvidacije stanovništva i nje­gova preseljenja koje su provodili okupatori i kvislinzi, sva­kodnevne pljačke i pustošenja, sve su to bili takvi doga­đaji koji su se s najtežim posljedicama odražavali upravo na selu i u seljačkom stanovništvu. Ako se tome doda da je partizanski rat otpočeo i vodio se u najvećoj mjeri na se­oskim područjima te da su se na njima najvećim dijelom vodile i ofenzive neprijatelja, posve je jasno da je seljaštvo bilo gotovo u cjelini zahvaćeno ratnim vihorom. Ono se, dakle, u svakodnevnim žestokim sudarima sukobljenih pro­tivnika moralo odlučiti na koju će stranu.

U skladu sa svojom koncepcijom vođenja partizanskog rata KPJ je osobito bila zainteresirana za jačanje utjecaja u seljačkim masama i za njihovo privlačenje u stvaranju i ja­čanju saveza između radnika i seljaka. Zbog toga je stupanj njezina utjecaja često bio presudan u usmjeravanju se­ljačkih masa u onim trenucima kad su se one spontano pobunjivale. Takvim pokretima u pojedinim krajevima KPJ je davala organizacijsko rukovodstvo i idejni sadržaj. Na čelu prvih partizanskih odreda nalazili su se uglavnom komu­nisti i radnici iz gradova.

SOCIJALNI SASTAV ŽIVIH SUDIONIKA NOB-a U JUGOSLAVIJI PREMA POPISU SUBNOR-a 1960. GODINE

Socijalni sastavBroj živih sudionika

Postotak od ukupnog

Postotakkategorije

stanovništva

Seljaci 554 570 61.1 oko 4,9

Radnici ’79 806 30.8 oko 9.8

Službenici i vojne osobe 54 295 6.0 oko 5.4

O stali (obrtn ici, trgovci, bez određenog zanim anja) 19 278 2.1 oko 1.6

U k u p n o 907 949 100,00

Izvor: I. Graovac, O proučavanju s tru k tu ra sudionika NOB-a i socijalističke revolucije u H rvatskoj 1941—1945, Časopis za suvrem enu povijest, 2.1974, 59.

124

Unatoč tome što seljaštvo s obzirom na svoju brojnost nije imalo adekvatan kvantitativan udio u NOB-u, ono je ipak brojčano činilo glavnu snagu NOVJ, a sigurno i u sa­stavu NOO-a. Po tome se ono predstavilo kao pravi sub­jekt u vođenju oslobodilačkog rata.

U pojedinim seljačkim sredinama osobito su poticajnu ulogu u dizanju oružanog ustanka imale slobodarske i bor­bene tradicije (npr. tradicija oslobodilačkih borbi Srba i Crnogoraca protiv Turaka i Austro-Ugarske, tradicija velike seljačke bune 1573. godine u Hrvatskoj i Sloveniji ili Ilin- denskog ustanka 1903. u Makedoniji). Na taj su se način vrednote tradicije uključivale u tokove revolucije iskazujući se u njoj kao svojevrstan povijesni čin. Tradicija je u revolu­ciji mogla biti osmišljena samo ako je povijesni čin iz ko­jega je proizašla sadržavao u sebi dimenziju budućega. Tako su se revolucionarne tradicije jugoslavenskih naroda u nji­hovoj oslobodilačkoj borbi na svoj način preobražavale .i po­dizale na višu razinu s obzirom na tendencije historijskog razvoja. Dakako, bilo je pokušaja da se i te tradicije isko­riste u najreakcionarnije ciljeve. Nosioci kontrarevolucionar- nih snaga pokušavali su također da ih opravdaju interesima vlastitog naroda. Prema istoj tradiciji, dakle, moglo je biti više pristupa, i samo podudarnost onih vrijednosti koje su bile sadržane u tradiciji i u novom povijesnom trenutku na putanji budućnosti, a ne prema prošlosti, mogla je potvr­diti ispravnost jednog od tih pristupa.

Revolucija je svojim uzlaznim tokom vjerno pokazivala kakvo značenje ima ostvarivanje oružanog saveza radnika i seljaka pod vodstvom KPJ. Potvrda za to bio je sve širi i ubrzaniji proces pristupanja seljačkih masa NOP-u. U redovima revolucije nisu samo masovnije sudjelovale siro­mašne seljačke mase nego i srednji seljaci. Težak socijalni položaj i jednih i drugih prije rata te nacionalna poroblje- nost koja je uslijedila usmjeravali su ih prema takvom op­redjeljenju. To znači da je seljaštvo, ako ga gledamo u cjelini, proživljavalo određena kolebanja. Siromašne seljačke mase nisu samo činile glavnu fizičku silu revolucije; i snage kontrarevolucije računale su na njih. S druge strane, po­stojeća klasna diferencijacija na selu manifestirala se u ratu tako da je bogatije seljaštvo u osnovi prihvatilo surad­nju s okupatorom i domaćim suradnicima ili je pak zauzi­malo poziciju iščekivanja daljeg razvoja događaja. Međutim, pozivi KPJ na borbu protiv onih koji su se kvalificirali kao

125

SOCIJALNA STRUKTURA KOMANDNOG KADRA ARMIJI 1945. GODINE

U JUGOSLAVENSKOJ

U kupno Radnici °/o Seljaci °/o 11Intc'ek-

tualci •/« | Ostali •/.

51 640 21 42 20 17

Izvor: N. Šarac, Revolucija i K om unistička pa rtija Jugoslavije, Socijalizam, 5 1975, 552.

»narodni neprijatelj« nisu imali tendenciju da se na selu razvije žestoka klasna borba.

Seljaci su činili glavninu oružanih snaga NOP- i narod- nooslobodilačkih odbora. Zato je shvatljivo koliko je uloga KPJ bila složena kada je riječ o usmjeravanju seljačkih masa. KPJ je stalno ulagala napore da se osnivaju i jačaju partijske organizacije u selima i da se masovne političke or­ganizacije NOP-a, pogotovo USAOJ i AFŽ, što više angažira­ju u seljačkim masama. Rukovođenje i kontrolu KPJ je osiguravala u svim političkim i vojnim rukovodstvima pre­ko svojih članova, osobito radnika, stvarajući time sve po­voljniju osnovicu za jačanje saveza između radnika i selja­ka. Seljaštvo je ulazilo i u članstvo KPJ. Međutim, ono nije bilo zapaženije zastupljeno u višim partijskim rukovod­stvima.

Masovno pristupanje seljaka u oružane jedinice NOP-a bilo je neobično važno za njegov dalji razvoj. U jednoj izrazito seljačkoj zemlji oslobodilačka je borba mogla imati svoju perspektivu samo ako njenu oružanu silu čine u prvom redu seljačke mase. Revolucija je na taj način stjecala nove izvore snage, koji su joj omogućavali i potrebnu ustrajnost.

Seljaštvo je svojom velikom pokretljivošću u ratu po­duzimalo značajne akcije, bez kojih se nije mogla ni zami­sliti oružana borba. Kolektivna obrada zemlje, besplatno da­vanje viškova vojsci, uništavanje vlastite ljetine i razne sabotaže da se njome ne bi okoristio neprijatelj, bile su akcije presudno značajne za potrebe borbe. Na oslobođenim područjima, koja su često obuhvaćala pasivne krajeve, oslo­bodilačka borba je tako angažiranog seljaka radikalno mije­njala. Ona je razbijala zatvorenost ruralnih sredina i jačala spoznaju o potrebi povezivanja. U seljačkim masama oslo-

126

bađala je neslućene energije razvijajući osjećaj samopouz­danja i spoznaje o značenju društvene emancipacije. U je­dinicama NOVJ ponikao je velik broj seljaka kao vojnih i političkih rukovodilaca.

Seljaštvo je na taj način kao pravi subjekt radikalno pre­obražavalo tradicionalna shvaćanja o sebi. Revolucija ga je oslobađala od prihvaćanja tradicionalnih vrijednosti i us­mjeravala prema sve radikalnijem držanju. Upravo je u tome jedan od glavnih priloga pobjedi revolucije.

Drugačiji je, dakako, bio položaj seljaka na okupiranim područjima, tj. ondje gdje su čvrsto i trajnije držale svoje pozicije okupacijske i kvislinške snage. Propaganda snaga kontrarevolucije bila je ondje vrlo jaka, što je nametalo tešku bitku Komunističkoj partiji. Obraćanje seljaštvu s pozivima na njegove tradicionalne vrednote i etiku, na ideal seljačke države, na vjerske osjećaje, na opasnost od komu­nizma, sve je to moglo imati utjecaja, pa su seljačke mase bile i glavna fizička snaga kontrarevolucije (domobranstvo, ustaše, četnici, belogardijci, balisti i dr.).

O navedenim utjecajima umnogome je ovisilo držanje seljaka, tj. njihovo opredjeljivanje. Događalo se tako da su mnogi siromašni seljaci išli pod oružje snaga kontrarevolu­cije, a bilo je bogatih seljaka koji su pristupili NOP-u. Zato je predstojala teška i uporna borba koja je vodila sazrije­vanju spoznaje seljačkih masa o pravoj ulozi okupatora i njegovih saveznika te o perspektivi seljaštva.

Inteligencija je pokazivala sve življu pokretljivost kada je riječ o procesu pristupanja NOB-u. U akcijama KPJ oko pokretanja borbe i osiguravanja njene osnovice inteligencija je svakako privlačila značajnu pažnju. Mnogi njeni pripad­nici koji su bili organizirani u redovima komunističkog po­kreta ili su se nalazili pod njegovim utjecajem iskazujući već prije rata svoju antifašističku i proturežimsku angažiranost odazvali su se i stupili u prve redove nosilaca revolucije. Njima uz bok idu oni poznati javni radnici koji su već u početku stradali od nasilja okupatora i kvislinga i pali među prvim žrtvama. Tijekom daljeg razvoja oslobodilačke borbe, kada se sve više učvršćuju njezini temelji, i inteligencija je dobivala sve važniju ulogu. U redove NOP-a pristižu brojni književnici, umjetnici, znanstvenici, filozofi, publicisti, kul- turno-prosvjetni radnici. Sve je zapaženije sudjelovanje teh­ničke inteligencije. Rukovodstvo NOP-a bilo je osobito za­interesirano da privuče pojedine poznate i ugledne javne radnike u redove oslobodilačke borbe. Tako se ona predrat­

127

na antifašistička, često nazivana »lijeva« inteligencija sve više .iskazivala kao utjecajna snaga koja treba da i u okol­nostima rata i revolucije ostvaruje svoju zadaću.

Dakako, dio inteligencije ispoljavao je i druge pozicije. Jedan broj intelektualaca javnih radnika aktivno se uklju­čio u službu okupatora d kvislinga. Niz njih je i prije rata bio angažiran u propagandi »novoga poretka« i fašizma, da bi u ratu postali aktivni nosioci politike kvislinških režima. Gledajući u cjelini, na mjestu je tvrdnja da je među njima bio vrlo mali broj reprezentativnijih ličnosti i da se uglav­nom radilo o onima koji su u takvom angažiranju vidjeli mogućnosti vlastite afirmacije i ostvarivanja željenih inte­resa.

Za ocjenu držanja inteligencije svakako je važnija ona grupacija koja je pokušala naći izlaz u vlastitoj izolaciji i stvaralačkoj šutnji, s nadom da bi se tako mogla izbjeći i prebroditi stvarnost krvavog rata. Okupacija i poroblja­vanje naroda, svakodnevna nasilja, izdaja, uvjerenje u ne­moć bilo kakvog otpora golemoj snazi okupatora, sve je to ulijevalo defetizam, neizvjesnost i strah. Upravo je NOP svo­jim jačanjem pokazao da postaje sve privlačnija snaga i za te dijelove inteligencije, i ona se postupno uključuje u borbu. No bilo je pojedinaca koji se ni tada nisu odazivali na poziv u redove NOP-a.

Znatno je teže procjenjivati držanje i proces pristupa­nja u NOP tzv. srednjih slojeva. Nema sumnje da je nova situacija nastala ratom i okupacijom zemlje izazvala znatne potrese i u onim strukturama stanovništva u kojima je bila naglašena potreba za afirmacijom. Iz njih su se regru­tirali mnogi poklonici okupatora i nosioci politike kvislin­ških režima. Sigurno je da se u držanju srednjih slojeva osjećaju uočljive razlike između pojedinih osnovnih grupa­cija koje ih čine. Kada je riječ o seljaštvu, onda se kon­statacija o njegovu masovnom uključivanju u oružane snage NOP-a odnosi i na srednje seljake. Drugačije je pak bilo dr­žanje ostalog dijela srednjih slojeva, pogotovo onih nasta­njenih u gradovima. Obrtnici i drugi sitni privrednici te dio činovništva sve su više jačanjem NOP-a dolazili u kušnju što se tiče njihova opredjeljivanja. S druge strane, jedan njihov dio, bremenit tradicionalnom malograđanskom svi­ješću, nastojao je izbjeći opasnost bilo kakvog političkog angažiranja. No, sigurno je i to da je uporedo s razvojem rata i jačanjem NOP-a otpadao broj onih koji su bili pasiv­ni ili na strani kontrarevolucije.

128

Borba sa zaostalom sviješću širokih masa seljaštva i građanstva u redovima NOP-a postavila se kao jedna od os­novnih zadaća KPJ. Mase su u revoluciji iskazivale sve veće jedinstvo, što se ogledalo i u velikoj požrtvovnosti, hrabro­sti i nadljudskoj izdržljivosti u nizu sudbonosnih trenutaka i situacija. Ali u tim su masama znale u pojedinim momen­tima prevladati i negativne tendencije. Zapaženo je to npr. u pojavama nasilja, a tih je pojava bilo u svim krajevima naše zemlje. Pojedini trenuci i situacije iziskivali su i prim­jenu određenih represivnih mjera prema onom dijelu sta­novništva koje je podržavalo okupatora. Dakako, osjetljivost u pristupu tom pitanju bila je neobično važna. Primjena oblika težeg nasilja, npr. pljačke i paljevine, moglo je samo odvraćati pojedine dijelove stanovništva da se priklone NOP-u. Ali i izbjegavanje bilo kakvih represivnih mjera nije moglo voditi nikakvom rješenju. Politička nestrpljivost i sektaštvo prema masama nalazili su u pojedinim trenucima izlaz u primjeni nasilja prema nedužnima, što je moglo samo nanijeti štetu oslobodilačkom pokretu. Nametnula se zato prijeka potreba da se s najvećom pažnjom poduzimaju represivne mjere protiv nasilja kontrarevolucije.

S druge strane, ustaničke su mase u pojedinim tjeskob- nim situacijama postajale podložne skretanju s onog pravca kojim .ih je usmjeravala oslobodilačka borba. Karakteristi­čan je primjer za to kriza ustaničkih masa u proljeće 1942. na području Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine. Nesta­šica hrane i zamorenost ratom imali su u tome znatnog udjela. Sličnih pojava u manjem opsegu bilo je i na drugim područjima (npr. u južnoj Lici.Sjevernoj Dalmaciji i dr.) Išlo je to u prilog talijanskom okupatoru koji se pred­stavljao kao zaštitnik seljačkih masa. Drugi je faktor bio odjek tzv. lijevih skretanja, tj. dogmatska ocjena situa­cije da je nadošlo vrijeme prijelaza na proletersku revolu­ciju.

Žestoki obračuni s četnicima proširili su se i na dio seljaka koji su dotad pomagali NOP, ali su bili označeni kao budući neprijatelji. Sve je to bio uzrok privremenog poraza ustanka u tim područjima. Kolebljivost seljačkih masa do­vela je do rasula niza partizanskih jedinica.

Dalji uspješan razvoj revolucije bio je najbolji dokaz s kakvim su se uspjehom prevladavale i spomenute zapreke i tendencije.

9 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 129

Prema kulturnoj revoluciji

Kultura je imala u oslobodila­čkoj borbi izuzetno značenje u izvršavanju revolucionarnog čina. NOB je iz dana u dan dokazivala koliko zapravo kultura i umjetnost svojim najneposrednijim djelovanjem utječu na čovjeka. U borbi kojoj je bio cilj ne samo oslo­bođenje od neprijatelja nego i stvaranje novih društvenih i ljudskih odnosa, kultura i umjetnost bile su nezamjenlji­ve poluge koje su milijunskim narodnim masama prenosile poruke revolucije. Utječući u odgojnom smislu vrlo snažno na te mase, one su im pomagale da te poruke prihvate kao svoje.

U procesu stvaranja nove društvene svijesti KPJ je bila osobito zainteresirana za što plodotvorniji razvoj kulture i umjetnosti u NOB-u. Time se u mnogo čemu nastavljala ona djelatnost koja se brojnim i različitim oblicima organi­zirala na osnovi programa KPJ u predratnom razdoblju. Re­volucija je dakako zahtijevala novo prilagođavanje, nove ob­like i nove sadržaje. Pri tome su svakako .i brojne posebno­sti imale svoga utjecaja.

Sve brojnije pristupanje kulturnih radnika, umjetnika, znanstvenika i publicista u redove NOP-a pokazivalo je za­pravo da inteligencija u revoluciji nalazi jedini mogući izlaz iz vlastite duhovne i opće društvene krize. Potvrda za to svakako se ogleda i u sve većoj stvaralačkoj djelatnosti in­teligencije. Unatoč izuzetnim okolnostima, kultura i umjet­nost donosile su sve brojnije i značajnije plodove na svim područjima. U tom pogledu rezultati kulturnog i umjetnič­kog stvaralaštva impresioniraju.

Iako ograničena opsega književno stvaralaštvo pokazalo je od početka značenje svoje funkcije. Literatura je u NOB-u neposredno djelovala na čovjeka osmišljajući njegov put u revoluciji i izazivajući u njemu živo reagiranje na stvara­lačku riječ. U borbi književnici pišu »kad su mogli i kad su stigli, i kad su smjeli zamijeniti pušku perom«. Sve to utječe i na oblike stvaralaštva. Najzastupljenija je poezija, kraće pripovijetke, zapisi, dnevnici i anegdote. Nastao je niz zrelijih djela sa zapaženom umjetničkom vrijednošću.

Zbog neposrednosti svoga djelovanja bilo je partizansko kazalište jedan od najuspješnijih nosilaca kulturne djelat­nosti. Ono je pokazalo neobičnu dinamičnost i pokretljivost te izražen mobilizatorski karakter. Kazališne družine često

130

stižu prve u poluoslobođena područja, gdje živom riječju utječu na svijest naroda. Uporedo s razvojem NOB-a i kaza­lišni repertoar sve više dobiva na bogatstvu svoga sadržaja. Dok je u početku bio vrlo skroman (čitanje letaka, brošura i govora, pjevanje partizanskih i revolucionarnih pjesama), s vremenom se sve više obogaćivao (kazališni komadi, fol­klor, balet).

S kazalištem je bila povezana muzička djelatnost. Njen početak ogleda se u osnivanju pjevačkih grupa već u prvim danima borbe. One djeluju u sastavu kulturno-prosvjetnih ekipa pri vojnim jedinicama i u pozadini. Osobitu su ulogu u širenju muzičke kulture imali partizanski zborovi. Razvija­la se i instrumentalna muzika, pogotovo limena glazba u voj­nim ekipama. Nastaje niz orignalnih djela kompozitora par­tizana.

Likovna je umjetnost bila osobito angažirana u NOB-u. Poruke revolucije osmišljavale su se najadekvatnijim likov­nim govorom (plakati, oprema partizanske štampe, publicisti­čka grafika ,i dr.). Unatoč oskudici u materijalu, uz bogat­stvo izražajnih sredstava zapažena je i brojnost slikarskih tehnika.

Školstvo i prosvjeta kao utemeljitelji nove škole, odgoja i obrazovanja imali su presudnu ulogu. Treba imati na umu i činjenicu da su 1 okupatori i njihovi saveznici težili za ostvarivanjem vlastitog programa u prosvjeti i odgoju. U toku NOB-a izgradila se čitava mreža raznih prosvjetnih institucija koje su omogućile da se bez zastoja nastavi radom i nakon oslobođenja. U NOB-u su podizani temelji novog školskog sistema s načelom da »svaki građanin ima pravo i dužnost« da se obrazuje.

Kada je riječ o prenošenju poruka revolucije širokim masama, valja naglasiti da je u tome partizanska štampa imala svoju zapaženu ulogu. Na svim područjima pokreću se listovi kao snažno sredstvo političke akcije, o čemu je KPJ bila osobito zainteresirana, štampa impresionira svo­jom brojnošću, raznovrsnošću i rasprostranjenošću. Uteme­ljeni su brojni listovi, a izdaju ih političke organizacije i vojne jedinice. Vojna štampa odigrala je značajnu ulogu u podizanju svijesti boraca.

Vrlo impozantna bila je izdavačka djelatnost koja se razvijala na oslobođenom području. Izdaju se brojne knjige i brošure, koje se u pojedinim krajevima često preštampa- vaju. Njihov je sadržaj dosta širokog raspona: od onog isključivo političkog namijenjenog partijskim krugovima do

131

onoga u kojemu se obrađuju aktualni događaji, odnosno koji sadrže književnu riječ. U brojnim brošurama objavljivani su članci najviših političkih rukovodilaca NOP-a, a prevodila se potrebna marksistička literatura i kraća književna djela.

U ostvarivanju svoje uloge pokretača i organizatora oslo­bodilačke borbe KPJ je kulturnom i umjetničkom djelatno­šću značajno utjecala na ustaničke mase. U tom cilju trebalo je nalaziti i najpogodnije pristupe i oblike djelovanja na čovjeka borca, da bi se izmijenila njegova stara shvaćanja. Bila je to zadaća političkih komesara koji su trebali da budu i organizatori kulturne djelatnosti. Usporedo s daljim raz­vojem NOB-a taj se mehanizam organizacije kulturno-pro- svjetnog rada i umjetničke djelatnosti sve više razvija stva­ranjem drugih tijela. Sva su ona bila čvrsto vezana za dje­latnost KPJ, što je upućivalo na njen odnos i zainteresira­nost za to područje. Kulturne djelatnosti u jedinicama NOVJ pokazivale su neobičnu dinamiku unatoč izuzetno teškim okolnostima. Kultura i umjetnost žive u prvim borbenim redovima, u partizanskom stroju, za njih se koristi svaki trenutak slobodnog vremena. Čitanje oglasa, letaka, fragme­nata iz poznatijih književnih djela, održavanje priredbi, organiziranje analfabetskih tečajeva, sve su to bili oblici koji su svakodnevno potvrđivali tu činjenicu.

Dakako, svi ti oblici kulture i umjetnosti nisu mogli podjednako djelovati na čovjeka u revoluciji. U njenim redo­vima rame uz rame borili su se radnici, nepismeni seljaci i intelektualci. Upravo su zato kultura i umjetnost morale iskazivati veliko bogatstvo oblika djelovanja, pokazujući sva­kom pojedincu svoju širinu pristupa i prilagođavanje nje­govim mogućnostima. Zbog svega toga ne začuđuje što je u revoluciji bio toliko njegovan kult knjige, tj. pisane riječi. Potvrdilo se da borac partizan »nakon puške najviše voli knjigu«.

Kultura i umjetnost pokazale su se kao snažne poluge kojima je etika revolucije postajala etika svakog borca. Put ostvarivanja toga cilja bio je i težak i složen, jer se radilo o procesu humanizacije čovjeka. Navedeni oblici djelovanja ostavljali su veće ili manje tragove u tom pravcu, izazivali preokret u čovjeku pobjedom novih vrijednosti nad onim nagonskima u njemu.

Moral revolucije prevladavao je na taj način etička shva­ćanja klasnog građanskog društva. Postavljaju se temelji no­vih moralnih odnosa na kojima se zasnivaju interesi rad­ničke klase, a oni su se zapravo poistovjećivali s interesima

132

većine društva. Moralno-politička svijest našla je u komuni­stima svoje glavne nosioce. Revolucionarnost, hrabrost, dru- garstvo, čovječnost, odgovornost, disciplina, patriotizam, kri­tičnost, poštenje i dr. bili su osnovna moralna svojstva ko­munista, a dolazila su do izražaja ovisno o pojedinim trenu­cima i zadacima u revoluciji. Iskazujući se jedinstveno sna­gom misli i djela, te su moralne vrijednosti djelotvorno utje­cale i na druge. Snagom svoga djela Partija je utjecala na opredjeljivanje ljudi i njihovo uključivanje u borbu. U tak­vom međusobnom utjecaju sve jc uspješniji bivao proces oslobađanja od starih shvaćanja.

Postajući osobito značajne poluge u procesu stvaranja nove društvene svijesti koja se rađala u revoluciji, kultura i umjetnost su davale značajan prilog objašnjavanju smisla i ciljeva oslobodilačke borbe i revolucije, što je bilo nepro­cjenjivo značajno u sve očitijoj duhovnoj preobrazbi koja je zahvatila milijunske mase seljaka i radnika, do tada najve­ćim dijelom nepismene. Pokazalo se da su te mase kulturu i umjetnost shvaćale kao pravo oružje koje je tako moćno da može mijenjati ljude, njihova shvaćanja ,i njihovu svijest. Tako je nova društvena svijest zapljuskivala većinu narodnih masa. Revolucija je stvarala uvjete za raskid s prošlošću i s naslagama tradicije, ali na način da je ugrađivala u sebe sve ono što je bilo progresivno iz toga nasljeđa. Ona je time otvorila proces dalje borbe s tradicionalističkom svi­ješću. Po svemu tome ona je dokazivala da se ne može imati dogmatski odnos prema kulturi i umjetnosti. Pojave dogmatizma, kojih je dakako bilo, imale su marginalno zna­čenje u odnosu prema glavnom kolosijeku revolucionarnog stvaralaštva i humanizma. Kao društvena preobrazba revo­lucija je u sebi nosila i kulturni preobražaj kao temelj da­ljeg procesa demokratizacije kulture.

133

5

Revolucionarna smjena vlasti

Najviše političko tijelo NOP-a

Ideja o osnivanju centralnog na- rodnooslobodilačkog odbora Jugoslavije nastala je u ruko­vodstvu NOP-a već u proljeće 1942, ali ta se zamisao nije mogla ostvariti. Dakako, vanjskopolitički faktori i tom su prilikom mogli imati znatnog utjecaja, kao što je to bilo i na početku pokretanja narodnooslobodilačke borbe, kada je Tito obavijestio Kominternu o pripremama za osnivanje »Narodnog komiteta oslobođenja«. Međutim, nikakvih za­preka u novoj situaciji nije više moglo biti. U Bihaću je potkraj studenog 1942. godine održano Prvo zasjedanje Anti­fašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Sazivač i organizator Prvog zasjedanja AVNOJ-a bio je Vrhovni štab NOV i POJ na čelu s vrhovnim komandantom Titom. U tome se bez sumnje ogledala prava uloga Vrhov­nog štaba u dotadašnjem vođenju narodnooslobodilačke bor­be u Jugoslaviji. Nakon stvaranja AVNOJ bi trebao da pre­uzme neke dotadašnje funkcije Vrhovnog štaba koji je bio zapravo glavno vojno i političko vodstvo NOP-a. Pristupilo bi se, dakle, odvajanju »civilne od vojničke vlasti«.

U pozivu za zasjedanje AVNOJ-a što ga je vijećnicima uputio Vrhovni štab, a potpisao Tito, ističe se potreba sazi­vanja »skupštine istaknutih boraca i rodoljuba koji su od početka ustanka nesebično i požrtvovno učestvovali u na- rodnooslobodilačkoj borbi u cilju održavanja Veća Narod­nog oslobođenja Jugoslavije«. Kao osnovne razloge koji »ne-

134

odložno nameću čvršću i trajniju organizaciju narodne vla­sti« Vrhovni štab je istakao ove:

a) veliki uspjesi narodnooslobodilačke vojske »koji su je učinili najmoćnijim vojničkim činiocem u Jugoslaviji i čini­ocem od međunarodnog značaja«;

b) široka podrška NOP-u »narodnih masa u svima zem­ljama Jugoslavije«;

c) »visoki stupanj razvitka« NOB-a te »mnogobrojni i složeni zadaci koji se na tom stupnju nameću narodu i vojsci«;

d) velik opseg oslobođenog teritorija;e) »široke perspektive za dalje uspjehe«.Zbog navedenog vanjskopolitičkog faktora AVNOJ se

nije mogao formalno konstituirati kao najviši organ vlasti u zemlji, kako je to bilo zamišljeno. Otvarajući Osnivačku skupštinu AVNOJ-a Tito je, uz ostalo, istakao: »Mi nemamo mogućnosti da stvorimo jednu legalnu vladu, jer nam to još međunarodni odnosi i prilike ne dozvoljavaju. Ali mi imamo pravo na jedno — a to je: da u ovim teškim okolnostima stvorimo jedno političko tijelo, jedan politički organ koji će okupiti sve narodne mase, koji će okupiti naš narod i povesti ga, zajedno s našom junačkom vojskom, u dalje borbe koje stoje pred nama, a koje će biti veoma teške«.

Već se iz ovih Titovih riječi može naslutiti da se AVNOJ zapravo ipak konstituirao kao najviši organ vlasti, što će i biti utvrđeno u aktu o njegovoj organizaciji. U rezoluciji0 organizaciji AVNOJ-a bitni su u tom pogledu ovi momenti:

1. AVNOJ je definiran kao »općenacionalno i općepar- tijsko političko predstavništvo narodnoslobodilačke borbe u Jugoslaviji« sa zadaćom »da do krajnjih granica ujedini napore rodoljubivih antifašističkih snaga svih naroda i svih društvenih slojeva u Jugoslaviji u njihovoj zajedničkoj borbi za konačno oslobođenje ( . . . ) i za stvaranje uvjeta za bolju1 srećniju budućnost naših naroda u slobodnoj bratskoj za­jednici«;

2. AVNOJ se oslanja na narodnoslobodilačke odbore i na »sve ostale masovne narodne antifašističke organizacije, partijske i vanpartijske«;

3. AVNOJ »sastavljaju predstavnici svih naroda i svih političkih stranaka i grupa« koje aktivno sudjeluju u oslo­bodilačkoj borbi protiv okupacijskih sila i njihovih domaćih saveznika;

4. AVNOJ-em rukovodi njegovo Predsjedništvo koje ga zastupa u javnosti;

135

5. uz Predsjedništvo AVNOJ »bira iz svoje sredine« i Izvršni odbor koji je zadužen za vođenje tekućih poslova, pa je potrebno da se zbog toga podijeli na odsjeke.

Prema tome iako nije imao formalnopravne osnove da u tadašnjoj situaciji bude parlament i vlada, AVNOJ je po svojoj pravoj djelatnosti to bio.

Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a analizirano je proteklo razdoblje od sloma Kraljevine Jugoslavije i u vezi s tim date su ocjene nekih bitnih momenata. U Rezoluciji o osnivanju AVNOJ-a najprije se upozorava na odgovornost i izdajničku politiku »vojnog i političkog vodstva« Jugoslavije za njen te­žak slom u travanjskom ratu, nakon kojega je uslijedio bijeg vlade u inozemstvo. Pri uočavanju osnovnih obilježja novoga stanja što je nastalo nakon okupacije i razbijanja Ju­goslavije ističu se četiri momenta:

1. stavljanje Pavelića, Nedića i drugih »u službu okupa­torima protiv svojih vlastitih naroda«;

2. strahovit teror okupatora uz pomoć* domaćih poma­gača »nad svima narodima Jugoslavije«;

3. pasivno držanje ili mirenje s nastalim stanjem bivših političkih stranaka i organizacija;

4. stavljanje najvećeg dijela staroga državnog admini­strativnog aparata u službu okupatoru .i kvislinzima.

Na zasjedanju je posebno isticana uloga Komunističke partije Jugoslavije kao one političke snage koja je jedina ostala vjerna interesima naroda te »odmah pozvala sve na­rode, sve političke stranke osim otvoreno izdajničke, sve poš­tene i rodoljubive ljude u zajedničku oružanu borbu protiv okupatora«.

U analizi sadržaja i značenja narodnooslobodilačke bor­be u Jugoslaviji AVNOJ je upozorio na nekoliko bitnih mo­menata. Riječ je o osnovnim polugama političke osnovice NOB-a. Na prvom mjestu navode se uloga i značenje što ih ima narodnooslobodilačka vojska »kao jedini izraz i oruđe« oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda. Naglašeno je nadalje da treba voditi brigu za dalji razvoj i jačanje NOV i POJ i za njihovo pomaganje od naroda. Zatim je posebno istaknuta uloga narodnooslobodilačkih odbora na oslobođe­nom teritoriju, koji su kao tijela koja okupljaju narod u naporima da pomaže NOP »nužnim razvitkom postali orga­nima narodno-demokratske vlasti i potvrdili se kao izraz jedinstvene narodne volje za oslobođenje ispod jarma fašiz­ma«.

136

Borba za političko jedinstvo naroda Jugoslavije u oslo­bodilačkom ratu, kako je izneseno na tom zasjedanju, jedna je od osnovnih zadaća, a u rezoluciji je istaknuto da će glavni zadatak AVNOJ-a biti »dalje razvijanje jedinstve­nosti napora svih naroda Jugoslavije za izvojevanje konač­nog oslobođenja za sve njih i za stvaranje uslova za punu njihovu slobodu i ravnopravnost u oslobođenoj bratskoj za­jednici, koju niko neće moći razoriti jer će se iskovati u ognju zajedničke borbe«. U vezi s tim AVNOJ je u svom proglasu narodima Jugoslavije smatrao da je potrebno upo­zoriti na sve one političke snage koje zbog svojih različitih interesa teže ugrožavanju borbe za jedinstvo naroda Jugo­slavije. Zbog toga je AVNOJ, uz isticanje glavnih snaga reakcije u Jugoslaviji (četnici, ustaše, bjelogardejci), poseb­no naglasio »sramnu igru starih političkih stranaka« kao što su vodstva srbijanskih građanskih stranaka. Hrvatske seljačke stranke i Slovenske ljudske stranke.

O četničkom pokretu D. Mihailovića posebno se rasprav­ljalo na Prvom zasjedanju AVNOJ-a i u njegovim dokumenti­ma. Time je ujedno zauzet posve jasan stav i prema jugo­slavenskoj vladi u izbjeglištvu. U rezoluciji AVNOJ-a nagla­šeno je da »skupština smatra za svoju dužnost prema nevi­nim žrtvama da pred celim svetom izjavi: da su zverstva koja su počinili i danas čine nad Srbima, Hrvatima i musli­manima četnici Draže Mihailovića ne manje masovna i svi­repa od zverstava okupatora i ustaša i da jugoslavenska iz- bcglička vlada nosi punu odgovornost za te zločine za koje ona prosipa odlikovanja zločincima; da prema tome ona nije imala moralnog prava da pored vlada drugih porobljenih dr­žava potpisuje apel sovjetskoj vladi o pitanju odgovornosti za zločine okupatora i njegovih pomagača. Njen ministar vojske Draža Mihailović spada pored fašističkih okupatora, pored Pavelića, Ljotića, Nedića, Pećanca također na optu­ženičku klupu za zločine izvršene nad narodima Jugosla­vije«.

Prvo zasjedanje je jasno pokazalo da je narodnooslobo- dilačka borba u Jugoslaviji sastavni dio borbe antifašističke koalicije protiv sila Osovine. I spomenuti momenti oko sazi­vanja AVNOJ-a i oko definiranja njegova statusa pokazuju koliko su pojedini značajniji koraci ovisili o razvoju odno­sa u tom širem okviru. Pozdravni telegrami koje je Prvo zasjedanje AVNOJ-a uputilo Staljinu, Churchillu i Rooseveltu s izrazima podrške i obećanja da će narodi Jugoslavije ustra­jati u svojoj borbi protiv fašizma, bili su znak spremnosti

137

narodnoslobodilačkog pokreta da što tješnje sudjeluje sa savezničkim snagama u toj borhi i dosljedno ispunjuje oba­veze koje mu s tim u vezi pripadaju. Bez upućivanja na taj vanjskopolitički moment ne bi bilo »pravilno protumačeno« značenje AVNOJ-a.

Prvo zasjedanje AVNOJ-a značilo je korak naprijed u rješavanju nacionalnog pitanja u narodnooslobodilačkoj bor­bi. U proglasu narodima Jugoslavije, u kojem se AVNOJ obraća zasebno Hrvatima, Slovencima, Muslimanima, Crno­gorcima, Makedoncima i Srbima, ističe se da pobjeda oslo­bodilačke borbe može biti »potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjećali kao svoj na svo­me, kada budu sami preko svojih slobodnom voljom izabra­nih narodnooslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, kao i organizacijom u svim granama naše narodne privrede, obezbijedili sve uslove za jedan poredak, koji će im pružiti mogućnost da ostvare istinsku i pravu demokratiju i da iz­grade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu«.

Temelji federacije

Na putu prema stvaranju nove Jugoslavije kao federativne zajednice njenih naroda i narod­nosti posebno je značenje .imalo konstituiranje zemaljskih antifašističkih vijeća. Bitan korak u tom pogledu učinjen je uoči sazivanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Bio je to pro­ces osnivanja »najviših političkih tijela« NOB-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama.

Situacija za stvaranje zemaljskih antifašističkih vijeća nije u svim zemljama bila jednako pogodna. U Srbiji, u ko­joj je i politička i vojna situacija bila teška zbog dosta jake pozicije četnika i kontrole njemačkog okupatora, nije bilo moguće organizirati osnivačku skupštinu Antifašističkog vi­jeća Srbije, na čemu je inače radio Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju. Pripreme za osnivanje Antifašističkog sobra- nja narodnog oslobođenja Makedonije dobile su čvršću pod­logu stvaranjem velikog slobodnog teritorija u zapadnoj Makedoniji u jesen 1943. No uskoro su pod pritiskom ofen­zive njemačkih snaga te mogućnosti postale znatno manje povoljne, pa će do osnivanja ASNOM-a doći tek godinu dana kasnije. U Hrvatskoj je već u lipnju 1943. osnovan ZAVNOH

138

kao najviše političko tijelo NOP-a. U listopadu je već odr­žano drugo zasjedanje na kojemu je učinjen korak dalje u raspravi oko budućeg uređenja zemlje. Slično je bilo i s istodobnim osnivanjem Slovenskog narodnoosvobodilnog od­bora kao najvišeg predstavništva. Zemaljska antifašistička skupština narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke kotorske također konstituira se u to vrijeme. Nakon priprema od sredine 1943. dolazi i do prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. U listopadu 1943. osnovan je Glavni narodnooslobodilački od­bor Vojvodine, a potkraj te godine i Oblasni narodnooslobo­dilački odbor za Kosovo .i Metohiju. Neposredno prije njega stvoreno je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslo­bođenja Sandžaka.

Osnovno značenje jesenskih zasjedanja zemaljskih anti­fašističkih vijeća imale su one njihove odluke koje su za­pravo bile priprema za Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Glavne značajke tih zasjedanja bile bi:

1. priznavanje AVNOJ-a kao jedinog predstavništva nove Jugoslavije,

2. isticanje zemaljskih antifašističkih vijeća kao jedinih nacionalnih predstavništava,

3. oduzimanje prava legitimnog predstavništva izbjeglič­koj vladi i zabrana da se kralj vrati u zemlju,

4. uređenje nove, demokratske Jugoslavije na federa­tivnom načelu,

5. ravnopravnost naroda i narodnosti u novoj zajednici.Posebno je značenje imala kristalizacija gledišta oko

statusa pojedinih federalnih jedinica. Uoči Drugog zasje­danja AVNOJ-a raščišćavaju se s tim u vezi neka do tada otvorena pitanja. Među njima najveću pažnju privlačilo je pitanje budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Rješavanje statusa tih zemalja očito se sukobilo s načelom »koliko na­cija toliko i federalnih jedinica«. Razvoj NOP-a u Bosni i Hercegovini, koji je iz dana u dan upućivao na značenje zajedničke borbe Muslimana, Srba i Hrvata, bio je svakako najjači dokaz da je jedino ispravno rješenje da te zemlje čine posebnu federalnu jedinicu. Tito je dao punu podršku takvom rješenju. Ono je dobilo karakter odluke na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, kada je istaknuto da će narodi Bosne i Hercegovine biti ravnopravni sudionici s ostalim narodima u izgradnji federativne zajednice. Budući da u Makedoniji još nisu bile pogodne prilike za osnivanje ASNOM-a, odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a prihvaćene su naknadno. Važno je bilo da se istakne značenje borbe make­

139

donskog naroda za svoje samoodređenje koje se ostvaruje u sklopu nove Jugoslavije ravnopravno s ostalim narodima. NOP je u Makedoniji time dobio još snažnije poluge u svla­davanju koncepcija pristaša »velike Bugarske«, velikosrpskih aspiracija i autonomističkih tendencija. Pored osnivanja ZAVNO Crne Gore i Boke konstituira se i najviše političko predstavništvo NOB-a za Sandžak, čije će se pitanje auto­nomnosti naknadno riješiti. Sve veće širenje osnovice NOP-a u Vojvodini utiralo je također put njenoj autonomiji kao najispravnijem rješenju budućeg položaja naroda i narod­nosti u njoj. To je na neki način potvrđivalo i osnivanje Glav­nog NOO-a Vojvodine. Također je osnivanje Oblasnog NOO-a za Kosovo i Metohiju bilo važan korak u procesu stvaranja autonomije toga područja. NOP je ondje nailazio na teške probleme vezane za međunacionalne odnose Albanaca, Srba i Crnogoraca. Strah od opasnosti da se vrati režim Kraljevine Jugoslavije bio je vidljiva kočnica u šire­nju osnovice NOP-a u albanskom stanovništvu. Osnivačka konferencija Oblasnog NOO-a naglašavala je da će Albanci izvojevati svoju nezavisnost samo u zajedničkoj borbi s os­talim narodima Jugoslavije. U borbi za njihovo samoodređe­nje trebalo je još voditi borbu protiv snaga koje su bile nosioci koncepcije o sjedinjenju Kosova s Albanijom.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u vrijeme velikog porasta snaga NOP-a u jesen 1943. Unatoč tome što je time znatno sužen prostor djelovanja snaga kontrarevolucije, nji­hove su oružane formacije bile još brojčano jake. Dakako,

ORGANI NARODNE VLASTI POTKRAJ 1943. GODINE

1Naziv organa j

1Broj organa

1 Broj osoba (procjena)

AVNOJ i 180

Z em aljska antifašis tička vijeća 6 600

Pokrajinsk i i oblasni odbori 14 600

O kružni NOO 51 2 000

K otarski NOO 240 6 000

Općinski NOO 800 12 000

M jesni NOO 11000 99 000

Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobcde nad fa­šizmom 1945—1975, Beograd, 1975, 38.

140

pri tome posebnu pažnju privlače snage četničkog pokreta na koje se oslanjala vlada u emigraciji. Slabljenje utjecaja i autoriteta tih faktora zapravo je još više obraćalo pažnju Saveznika prema Jugoslaviji. Veliku Britaniju je posebno zabrinjavala dalja sudbina Jugoslavije, pa su s tim u vezi poduzimani i određeni koraci putem kojih su se tražila drugačija rješenja. Izrazita je bila tendencija da se izvrši pritisak za sporazumijevanje NOP-a i umjerenijih predstav­nika građanskih snaga.

Od 268 izabranih delegata iz svih krajeva zemlje na za­sjedanju su zbog otežanih uvjeta komunikacije sudjelovala 142 delegata, »Prvi put u svojoj historiji«, kako je Tito istakao u svom referatu, »naši narodi šalju u taj svoj organ predstavnike koji su iznikli iz njihove sredine, koje oni slobodno biraju i u koje imaju zaista puno povjerenje«.

Treba poći od toga da se AVNOJ na svom Drugom zasjedanju konstituirao »u vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Jugoslavije za vrijeme narodno- oslobodilačkog rata«. Prijelaz u tu novu kvalitetu temeljio se na činjenici da se AVNOJ razvio u vrijeme oslobodilačke borbe »u vrhovnog predstavnika suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline«. U skladu s tim osnovan je i Nacio­nalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao »najviši izvršni i naredbodavni organ narodne vlasti u Jugoslaviji«. Putem njega AVNOJ treba da »ostvaruje svoju izvršnu funkciju«. Time se tom Komitetu daju »sva obilježja narodne vlade«. Takve odluke koje su nastale kao rezultat razvoja revolu­cije činile su ujedno i formalno-pravni prekid veza s poret­kom Kraljevine Jugoslavije. No lime se nije prekidao kon­tinuitet na području međunarodnih pravnih odnosa. Takvim razvojem AVNOJ-a završen je i proces odvajanja političkih i vojnih poslova i kompetencija.

Obrazlažući svoje dalje odluke koje su imale ustavni karakter, Drugo zasjedanje u Jajcu je upozorilo na neke bitne značajke dotadašnjeg razvoja NOP-a. Pošto je istaknu­to da su široke narodne mase u zemlji pod vodstvom KPJ »odlučno krenule putem oružanog otpora protiv okupatora«, naglašeno je da je u toku NOB-a »stvoren potpuno nov od­nos političkih snaga u našoj zemlji, te da mora i u njenoj upravi i državnom vodstvu taj novi odnos snaga biti na odgovarajući način izražen«. Ističući da je NOP u Jugosla­viji iznikao »iz oslobodilačkih pokreta svih naših naroda«, kojima za borbu protiv okupatora »nisu bili potrebni pret­hodni sporazumi o ravnopravnosti«, AVNOJ je naglasio da

141

su oni time »osigurali pravo na samoodređenje uključujući pravo na otcjepljenje ili ujedinjenje s drugim narodima«. U vezi s tim postavlja se opravdan zahtjev naroda Jugosla­vije »da se uspostavi takvo državno vodstvo, koje će i po svom sastavu i po svom programu biti jemstvo da će svim narodima Jugoslavije u federativnoj Jugoslaviji biti i stvarno osigurana istinska ravnopravnost«. U skladu s tim ističe se zahtjev Saveznicima da se ukine potpora izbjegličkoj vladi koja je svojom politikom »pokušavala da skrije pravu volju naroda Jugoslavije«.

Na osnovi navedenih činjenica AVNOJ je donio odluku kojom se emigrantskoj vladi oduzimaju »sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a posebno pravo da pred stranim drža­vama zastupa narode Jugoslavije«. Istom se odlukom za­branjuje povratak u zemlju kralju Petru II Karađorđeviću; pitanje kralja i monarhije treba da riješi narod vlastitom voljom poslije oslobođenja zemlje.

Posebno značenje imala je odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom načelu. Osiguravanje potpune ravnoprav­nosti naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine ističe se kao uspješna brana opasnosti da Jugoslavija postane »domenom bilo koje hege- monističke klike«. Ta je odluka bila kvalitetan korak dalje u ostvarivanju politike KPJ u odnosu prema nacionalnom pitanju.

Odluke u Jajcu bile su u prvom redu izraz snage narod- nooslobodilačkog pokreta. Zaključak da narod odluči o ob­liku vladavine u zemlji poslije rata, temeljio se upravo na bezrezervnom pouzdanju u tu snagu. Drugo zasjedanje AVNOJ-a označavalo je sudbonosan historijski korak na pu­tu utemeljenja nove Jugoslavije kao federacije.

Nova država

Drugo zasjedanje AVNOJ-a po­ložilo je temelj konstituiranju nove državne organizacije Ju­goslavije. Taj novi oblik države bio je rezultat specifičnog razvoja jugoslavenske revolucije u okolnostima drugog svjetskog rata u kojima se revolucionarna akcija spaja s narodnooslobodilačkom borbom. Zbog toga odluke AVNOJ-a nisu imale samo karakter državnopravnih akata nego su po­stale i trajna osnovica jugoslavenske federacije. U Jajcu je

142

istaknuto da je dokaz za federativnu izgradnju Jugoslavije »koja se temelji na najpunijim demokratskim pravima« upravo to što postoje u pojedinim narodima Jugoslavije ze­maljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja.

Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a trebalo je da potvr­de pojedina zemaljska vijeća, što se temeljilo na načelu sa­moodređenja svih jugoslavenskih naroda. Bile su to zapravo skupštine federalnih jedinica koje se kao takve konstituiraju nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a.' Na zasjedanjima zemalj­skih vijeća u toku 1944. donesene su odluke o pretvaranju tih dotadašnjih najviših tijela NOP-a u vrhovne organe državne vlasti. Time su zapravo postavljeni ustavni temelji federalnih jedinica kao federalnih država. Bio je to, dakle, konkretan izraz ostvarivanja prava na samoodređenje naroda Jugoslavije.

Zemaljska vijeća su svojim deklaracijama potvrdila rad svojih delegacija na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, izražava­jući time da ga priznaju kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo koje je ovlašteno da isključivo pred­stavlja novu Jugoslaviju u međunarodnim odnosima. Vijeća su time prihvatila i odluke AVNOJ-a koje se odnose na kralja i izbjegličku vladu. Svako vijeće donijelo je i odluku o konstituiranju vrhovnog organa državne vlasti u federalnoj jedinici. Sam put ostvarivanja te odluke bio je različit u svakoj federalnoj jedinici, ovisno o pojedinim specifično­stima. Od drugih važnijih odluka što su donesene na zasje­danjima zemaljskih vijeća bile su one o narodnooslobodilač- kim odborima koji postaju organi državne vlasti te odluke o pravima građana.

Odluke zemaljskih vijeća imale su ustavni karakter za pojedine federalne jedinice. One su bile izraz demokratskog rješenja nacionalnog pitanja u okviru revolucionarne smjene vlasti što ju je omogućio razvoj jugoslavenske revolucije. Time se u osnovi dovršavao proces konstituiranja državnosti Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slo­venije i Srbije kao federalnih jedinica Demokratske Fede­rativne Jugoslavije.

Pretvaranje AVNOJ-a u najviši organ vlasti zahtijevalo je da se on oslobodi funkcija političke organizacije. Time je započeta akcija konstituiranja Jedinstvene narodnooslobodi- lačke fronte kao političke organizacije koja bi u prvom redu preuzela ulogu mobilizatora novih snaga na osnovi programa NOB-a. Stvaranje JNOF-e temeljilo se na dotadašnjim rezul­tatima u jačanju toga pokreta kao određenog programskog

143

DRl'CO ZASJEDANJE AVNOJ-j Jajce. 29 .XI 1943.

ZAVNO Crne Core i Boke pretvara se u Crnogorsku skupštinu narodnog oslobodjonja Kolašin, 14-15. VII 1944.

Slovenskinarodnooslobodilaćki 1

1 T reće zasjedanjei !l 1 Drugo zasjedanje

odbor pretvara se u 1 ZAVNOH-a ! ! ZAVNOUiH-oSlovenski narodno i Topusko, 8-9 . V 1944. j Sanski Most,osvoboililni svet /v ijeće/ Črnomclj, 19- II 1944. * i

3o.VI - 3.V11 1944.

Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobodjcnja Makedonije Manastir Prohor Pčinjski 2. VIII 1944.

Glavni NOO Srbije pretvara se u Veliku

narodnooslobodilačku

Beograd, II.XI 1944.

Pokrajinski narodnooslobodilaćki odbor .za Vojvodinu /osnovan u studenom 1943/

N A JV IŠ I ORGANI F ED ERALNIH JED INICA D EM OKRATSKE FED ER A TIV N E JUGOSLAVIJE

okupljanja. U vrijeme kada se rukovodstvo NOP-a bori za međunarodno priznanje, JNOF se nametao kao organizacija koja treba da okuplja sve snage protiv neprijatelja. Kao takva ona je voljna prihvatiti suradnju i građanskih politi­čara i njihovih pristaša koji priznavaju program NOP-a. Upravo je od jeseni 1943. proces njihova pristupanja NOP-u dobio osjetno šire razmjere. Naravno da je s tim u vezi rasla i tendencija da se JNOF tretira kao određena koa­licija, tj. da u njezinu sklopu pojedine grupacije sačuvaju svoju individualnost. Jedna od glavnih zadaća rukovodstva NOP-a bit će suzbijanje te opasnosti.

U skladu s konstituiranjem zemaljskih antifašističkih vi­jeća kao državnih organa JNOF se najprije organizira kao politička organizacija u pojedinim jugoslavenskim zemljama.

Već do kraja 1944. u Jugoslaviji je bila u glavnini izgra­đena organizacija nove državne vlasti na čelu s AVNOJ-em i NKOJ-em. U pojedinim zemljama djelovala su zemaljska vijeća kao jedinstveni organi državne vlasti, a u njihovu sklopu odjeli za unutrašnju upravu, pravosuđe, financije, po­ljoprivredu, industriju i obrt, šumarstvo, prosvjetu, socijal­

144

nu politiku, narodno zdravlje, prehranu, informacije, za obnovu zemlje i za neke druge djelatnosti.

Brojnost, rasprostranjenost i organiziranost NOO-a upu­ćuje na stupanj organizacije političke vlasti. Sirom zemlje djeluju brojni odbori: od onih najbrojnijih seoskih do op­ćinskih, kotarskih, okružnih i oblasnih. Osim toga, u okupi­ranim gradovima postoje i ilegalni NOO-i: rajonski, ulični, u poduzećima i ustanovama, zavičajni i si.

S obzirom na različite okolnosti proces jačanja i širenja mreže NOO-a imao je od kraja 1943. različit ritam u poje­dinim krajevima zemlje. Ondje gdje je još postojao okupa­cijski režim i gdje su pojedina područja bila okupirana zbog ofenzive, rad NOO-a bio je posebno težak. Pojedina područ­ja bila su odsječena od ostalog oslobođenog teritorija, što je također utjecalo na uvjete rada NOO-a. Oni su svakako bili najbolje organizirani i postizali dobre rezultate na onim oslobođenim područjima koja su duže imala takav status.

Sto se tiče konkretnog rada NOO-a, treba reći da su oni u teškim ratnim prilikama imali pred sobom brojne akutne probleme i zadatke. Bila su to u prvom redu pitanja orga­nizacije privrede i gospodarskog života, organizacije uprave i sudstva, kulturno-prosvjetnog rada, organizacije zdravstve­ne službe i političko-propagandne djelatnosti.

Najvažnija je zadaća zemaljskih vijeća bila da kontinu­irano usmjeravaju djelatnosti NOO-a. Bili su potrebni dalji napori u izgradnji mreže NOO-a, pogotovo zbog potrebe da se normalizira život u oslobođenim krajevima. Donose se opći propisi i upute u kojima se razrađuje organizacijska struktura, područje rada i odgovornosti NOO-a. U sklopu njihove djelatnosti obavljale su se i sudske funkcije. U prvoj se etapi rješavanje sporova organiziralo u okviru masovnih sastanaka na kojima se sudilo. Od kraja 1943. osnivaju se i oblasni sudovi. Slijede zatim upute zemaljskih vijeća o radu sudova. Suci su birani iz naroda preko NOO-a. Sporovi su najčešće zadirali u područje privatnog i krivičnog prava. Postupak se vodio na načelima narodnog običajnog prava koje se potvrdilo u NOB-u. Djelovali su .i vojni sudovi koji su rješavali pitanja vezana za problematiku vojnih jedinica. Budući da je za sudstvo nedostajalo kvalificiranog kadra, organiziran je niz pravnih tečajeva. Da su sudovi NOO-a uživali velik ugled u narodu, pokazuje i to što su parnične strane iz okupiranih krajeva vrlo često tražile postupak pred sudovima NOO-a.

Osnivanje Privremene vlade DFJ bio je dalji korak u izgradnji sistema vlasti nove Jugoslavije. Time je praktično

10 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 145

ukinut dotadašnji paralelizam vlada. Postojanje Namjesni- štva nije imalo bitniju ulogu jer ono nije imalo važnijih ovlaštenja. Po svom obliku Privremena vlada nije bila na­stavak NKOJ-a, ali je stvarno bila nastavak revolucionarne vlade. To je jasno pokazivao i njen program u kojemu je naglašena uloga NOO-a, narodnih skupština i vlada fede­ralnih jedinica te društveno-političkih organizacija i Jugosla­venske armije. Nije dakle bilo bitno što ta vlada po svom sastavu nije bila monolitna. U njoj je većina zastupala program JNOF-a. Privremena vlada donijela je i odluku o osnivanju vlada federalnih jedinica. I te su vlade bile sas­tavljene od komunista i pojedinih građanskih političara koji su pripadali JNOF-i. Oni su na osnovi toga i ušli u vlade, a ne po nekoj stranačkoj pripadnosti. Njihov program, sa­držan u posebnim deklaracijama, temeljio se na onim zada­ćama što ih je definirala Privremena vlada. Osnivanjem na­rodnih vlada završavao se zapravo sistem organizacije na­rodne vlasti u pojedinim federalnim jedinicama. Po svom sa­stavu one su označavale volju naroda da putem svojih pred­stavnika imenuje svoju vladu od ljudi koji su stekli njegovo povjerenje u toku NOB-a.

U procesu dovršavanja državne organizacije Jugoslavije na načelima koje je postavilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a tre­balo je još riješiti pitanje Sandžaka, Vojvodine i Kosova. ZAVNO Sandžaka je nakon razmatranja svog položaja u Ju­goslaviji donijelo odluku o pripajanju jednog svoga dijela Srbiji, a drugog Crnoj Gori. Predstavnici naroda Vojvodine jednoglasno su se izjasnili na skupštini u Novom Sadu za priključenje autonomne Vojvodine federalnoj Srbiji, što je naknadno prihvatio i potvrdio AVNOJ. Na području Kosova bila je izvanredno teška situacija zbog neprijateljskog djelo­vanja balističkih grupa i posebnih ilegalnih komiteta koje je organizirala Druga prizrenska liga. S njihove strane širila se jaka propaganda o nacionalnoj potlačenosti albanskog sta­novništva i njegovu spasu u okviru »velike Albanije«. Me­đutim, uporna borba protiv tih neprijateljskih grupacija donosila je sve bolje rezultate i utjecala na postupno sređi­vanje prilika. To je i omogućilo stvaranje Albanskog komi­teta kao sastavnog dijela JNOF-e. Rezultat tih i budućih akci­ja bila je Rezolucija o priključenju Kosova i Metohije Fe­deralnoj Srbiji što ju je na svom zasjedanju u lipnju 1945. donio Oblasni NOO Kosova.

Tako je revolucija u svojoj oružanoj etapi postavila te­melje za trajno rješenje pitanja o uređenju odnosa među narodima i narodnostima Jugoslavije kao zajedničkoj državi.

146

6

Obrana revolucije

Put do međunarodnog priznanjaOslobodilački rat u Jugoslaviji

služi kao primjer kako borba malih naroda za svoju slo­bodu i nezavisnost treba da svlada teške zapreke na putu do međunarodnog priznanja. Iako je NOB bila sastavni dio borbe savezničkih zemalja u Evropi protiv fašizma, trebalo je voditi pravu bitku za upoznavanje svjetske javnosti o isti­ni te borbe. U težnji da se vlade i javnost savezničkih zema­lja upoznaju s borbom jugoslavenskih partizana, rukovod­stvo NOP-a je računalo na podršku s te strane, makar i mo­ralnu, jer bi to bio značajan poticaj. Treba reći da su teh­ničke mogućnosti bile vrlo teške za takvu akciju, jer nije postojala potrebna radio-veza ni s jednom savezničkom zem­ljom. A veza s Kominternom bila je još slaba i neredovita. Tim jedinim putem slale su se poruke s podacima o oslobo­dilačkoj borbi u Jugoslaviji, ali one nisu bile popularizirane preko sovjetskih sredstava javnih informacija. Iako je od veljače 1942. Tito imao neposrednu radio-vezu s Kominter­nom, trebalo je još dugo vremena da se postigne željeni cilj, tj. da se popularizira istina o NOB-u u Sovjetskom Sa­vezu i drugim savezničkim zemljama. Naslućivala se politika Moskve, koja je u prvom redu vodila obzira prema odnosima s Velikom Britanijom, a pod okriljem koje je bila jugosla­venska izbjeglička vlada. Propaganda britanske i jugoslaven­ske izbjegličke vlade o D. Mihailoviću kao vođi pokreta ot­pora u Jugoslaviji prihvaćena je bila i u Moskvi, što je, dakako, izazvalo iznenađenje u rukovodstvu NOP-a. U tako

147

teškom trenutku Tito je pokazao potpun smisao za različite osjetljivosti i interese politike Saveznika. Moskva je obavije­štena da se svim silama nastojao izbjeći sukob s D. Mihai- lovićem, ali da je on prešao na pozicije izdaje, tako da je prijeko potrebno razotkriti upravo tu činjenicu. To je bio jedan od glavnih zadataka rukovodstva NOP-a na putu borbe za svoje međunarodno priznanje. Bio je to samo sastavni dio one odlučne borbe koja je povedena protiv četničkog po­kreta kao glavne kontrarevolucionarne snage.

Velike pobjede NOP-a u zapadnim krajevima zemlje i nastanak velikog oslobođenog teritorija u jesen 1942. imali su znatan utjecaj i na stvaranje mogućnosti da se priđe odlučnom obračunu s politikom kraljevske vlade u izbjegli­štvu.

Ta je vlada težila da svoj politički kapital kod Savez­nika održava propagandom prema kojoj je ona inicijator širokog oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji što ga pred­stavljaju Mihailovićeve četničke snage. Mihailovićeva poli­tika, međutim, sve je izrazitije pokazivala tendencije prokla- miranja borbe radi stvaranja »velike Srbije« na osnovi pro­grama restauracije starog sistema bivše jugoslavenske dr­žave. S druge strane, suradnja četnika s okupatorom i usta­šama još je više pokazivala stvarni smisao njihove pozicije. Trebalo je, dakle, učiniti odlučan korak u stavu prema poli­tici emigrantske vlade napuštajući sve dotadašnje obzire. On je javno uslijedio u proljeće 1942, kada je Tito u povodu godišnjice napada fašističkih sila na Jugoslaviju otvoreno i jasno iznio da emigrantska vlada »podupire Dražu Mihai- lovića, koji otvoreno paktira sa okupatorima i bori se protiv nas«. Bio je to početak velikih napora koje je rukovodstvo NOP-a poduzimalo u razotkrivanju prave uloge D. Mihailovića i politike emigrantske vlade u nastojanju da sa stvarnim stanjem dokumentirano upozna savezničke sile.

U toku daljeg razvoja NOP-a rukovodstvo je ulagalo krajnje napore da uputi Saveznike na odgovornost jugosla­venske vlade u Londonu i na apsurdnost njezina legalnog sta­tusa zbog uloge D. Mihailovića u zemlji. To je uskoro jasno i konkretno istaknuto u noti što su je Vrhovni štab NOV i POJ i Izvršni odbor AVNOJ-a uputili vladama SSSR-a, Ve­like Britanije i SAD. Upozoravajući na nepobitnost činjenice da četnici ratuju na strani okupatora protiv NOP-a, ruko­vodstvo NOP-a u noti izjavljuje: »Mi smatramo da se ne mogu poklapati takve činjenice da jugoslavenska vlada u Londonu s jedne 'strane ratuje preko svog ministra Draže

148

Mihailovića i njegovih četnika protiv narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije na strani okupa­tora, a na drugoj strani, u isto vrijeme, koristi se gosto­primstvom saveznika, koristi se diplomatskom podrškom saveznika«. Pošto je zatim istaknuto da je NOV dala dese­tine tisuća žrtava i da se svaki dan daju nove »u teškim i besprekidnim bojevima s okupatorima, ne samo za oslo­bođenje naroda Jugoslavije, nego i za stvar saveznika«, Vr­hovni štab i Izvršni odbor zaključuju da imaju »pravo za­htijevati od saveznika ne samo priznanje naše borbe« nego isto tako »da se oni energično zainteresiraju o slučaju ju­goslavenske vlade i Draže Mihailovića«. U skladu s tim zahtjevom predlaže se u noti, a to nije prvi put, da Savez­nici pošalju svoju komisiju koja bi »utvrdila ovdje u Jugosla viji stvarno stanje i da jedanput zauvijek učini kraj straš­noj prevari i zabludi svjetske javnosti«.

U toku 1943. godine Tita je posebno zaokupljalo pra­ćenje rada emigrantske vlade i držanje Saveznika prema NOP-u i četničkom pokretu. S druge sirane, razvoj doga­đaja na Sredozemlju počeo je sve više usmjeravati pažnju Saveznika, ponajprije Velike Britanije, na Jugoslaviju. Pola­zeći od stava prema jugoslavenskoj emigrantskoj vladi kao legalnoj vladi i o njenom ministru Mihailoviću kao legal­nom predstavniku u zemlji, britanska vlada počela je zahti­jevati od četnika da poduzmu življe oružane djelatnosti pro­tiv okupatora u Jugoslaviji. U takvoj situaciji i NOP ulazi u novu etapu svoje konfrontacije s četnicima, kako bi se vla­dama Velike Britanije i Sovjetskog Saveza što konkretnije dokazalo da postoji suradnja između četnika i okupatora. U emisijama »Slobodne Jugoslavije«, koja je prenosila ratne izvještaje Vrhovnog štaba, dokumentirano se upozoravalo na tu suradnju. Ulagali su se sve veći napori da se pred Saveznicima razotkrije smisao politike četničkog pokreta. Unatoč tome što je britanska vlada prema emigrantskoj vladi pokazivala krajnji obzir, jer je u njoj vidjela izvršitelja svoje težnje za restauracijom monarhističkog poretka u Ju­goslaviji nakon rata, ona se više nije mogla ravnodušno od­nositi prema narodnooslobodilačkom pokretu. Sigurno je tome pridonijela i sovjetska vlada, koja je počela postavljali pitanje D. Mihailovića.

Međutim, da je pitanje odnosa prema emigrantskoj vladi bilo i dalje otvoreno, tj. da su se primjećivali obziri sovjet­ske vlade, pokazao je stav što ga je Kominterna zauzela

149

prema osnivanju AVNOJ-a. Na Titovu obavijest u studenome1942. o akciji da se osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Ju­goslavije u kojemu bi bile »zastupljene sve nacionalnosti Ju­goslavije iz raznih ranijih partija«, Kominterna je odgovorila da je taj čin značajan, ali da se Komitet ne može tretirati »kao neka vrsta vlade«, jer bi to značilo suprotstaviti se emigrantskoj vladi u Londonu. Kominterna je tom prilikom izričito upozoravala Tita da ne treba pokretati pitanje ukida­nja monarhije ni isticati »parolu o republici« jer će se »pi­tanje o režimu u Jugoslaviji« rješavati »poslije oslobođenja zemlje od okupatora«. Rukovodstvo NOP-a prihvatilo je tada sugestiju Kominterne da se ne proglasi osnivanje vla­de, ali se nije moglo suglasiti s taktikom o dvjema etapama narodnooslobodilačke borbe.

Dolazak prvih vojnih savezničkih predstavnika u štabove NOVJ u proljeće 1943. bio je određeni pokazatelj priznanja snaga NOP-a. S druge strane, NOP je upravo u to vrijeme pokazao svoju čvrstinu u velikim bitkama na Neretvi i Su- tjesci, što je, među ostalim, bio i značajan korak u borbi za njegovo međunarodno priznanje. U savezničkoj javnosti otvorenije se govorilo o herojskoj borbi jugoslavenskih par­tizana i o sprezi četnika i okupatora u bici na Neretvi, a počela su se davati i obećanja o materijalnoj pomoći.

Međutim, odnosi velikih savezničkih sila prema NOP-u i dalje su pokazivali svu svoju složenost. Premda je upući­vanje zajedničke vojne misije Velike Britanije i SAD na čelu s generalom F. H. R. Macleanom bio dokaz odavanja priznanja narodnooslobodilačkoj vojsci za doprinos općesa- vezničkoj borbi, nije to još bio dovoljno važan korak u do­tadašnjoj politici prema NOP-u. To svakako potvrđuje i či­njenica što su Britanci sličnu misiju poslali i u štab D. Mihailovića, koji je nakon kapitulacije Italije prešao potpuno u službu Nijemaca. Sovjetski je Savez, unatoč podršci voj­nim uspjesima NOP-a, obavještavao svoje glavne saveznike da ga se ne tiču sukobi između NOP-a i četnika. U tom smislu treba shvatiti i raspuštanje Kominterne u svibnju1943. što dakako nije značilo da Staljin time želi napustiti svoju rukovodeću ulogu u međunarodnom komunističkom pokretu. Naprotiv, on je htio svoj utjecaj zadržati i dalje ga ojačati. Da je KPJ bila jedna od onih koje su se odupi- rale takvim tendencijama, jasno pokazuje i Titovo izjašnje- nje o raspuštanju Kominterne što ga je uputio njenom Izvršnom komitetu. Tito je tom koraku dao značenje histo­rijske odluke koja će prema njegovu uvjerenju »u najsko­

150

rije vrijeme dati ogromne rezultate u borbi za pobjedu nad zajedničkim neprijateljem čovječanstva — fašističkim osva­jačima«.

Pošto se Roosevelt upoznao s uspjesima NOVJ u listo­padu 1943. preko svoga predstavnika u savezničkoj vojnoj misiji pri Vrhovnom štabu, mijenja se prema NOP-u done­kle i stav Sjedinjenih Američkih Država, koje su inače da­vale potpunu podršku D. Mihailoviču i bile pod utjecajem propagande jugoslavenske emigrantske vlade.

Svi su ti momenti iziskivali da se budno prati dalja poli­tika Saveznika prema Jugoslaviji, te da se skupljaju sve in­formacije do kojih se moglo doći. Tito je bio svjestan da dalje konsultacije između Saveznika ne mogu mimoilaziti pitanje Jugoslavije, a u tom su pogledu problemi odnosa prema NOP-u i budućnosti zemlje bili na prvom mjestu. Trebalo je zbog toga pravodobno i jasno obznaniti kakva su gledišta rukovodstva NOP-a. Tito ih je već u listopadu 1943. iznio zapadnim saveznicima i Sovjetskom Savezu pretpo­stavljajući da će se sigurno o Jugoslaviji razgovarati na kon­ferenciji ministara vanjskih poslova u Moskvi. Ističući da su ga ovlastili »Antifašističko vijeće Jugoslavije, Hrvatske i Slovenije i Vrhovni štab NOV i POJ«, Tito je upozorio na ove momente:

»1. Mi ne priznajemo ni jugoslavensku vladu ni kralja u inostranstvu, zato što oni dvije i po godine, čak i sada, podržavaju saradnika okupatora, izdajnika Dražu Mihailo- vića i zato snose punu odgovornost za to izdajstvo pred narodima Jugoslavije.

2. Mi nećemo dozvoliti njihov povratak u Jugoslaviju, jer bi to značilo građanski rat.

3. Govorimo u ime ogromne većine naroda da on želi demokratsku republiku koja se oslanja na narodnooslobodi- lačke odbore.

4. Jedina legitimna vlast naroda — to su narodnooslo- bodilački odbori s antifašističkim vijećem na čelu«.

Odluka međusavezničke konferencije u Teheranu, gdje su se potkraj studenoga 1943. sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, »da se jugoslavenskim partizanima pruži pomoć u opskrbi i opremi u najvećoj mogućoj mjeri, a također i akcijama komandoskih jedinica«, imala je svakako veliko značenje u daljem pomaganju NOVJ, koja je time dobila status saveznika. Bio je to, dakle, korak dalje na putu da se prizna i narodnooslobodilački pokret.

151

Drugo zasjedanje AVNOJ-a, koje je postalo nosilac suve­reniteta nove Jugoslavije prekinuvši državnopravni kontinui­tet sa starom monarhijom, bilo je istodobno i potpuna afir­macija dotadašnjeg razvoja narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji. Jasne i precizne formulacije historijskih odluka u Jajcu o stvaranju Jugoslavije kao demokratske federa­tivne zajednice postale su jake mobilizatorske poluge u da­ljem procesu širenja političke osnovice NOP-a. One su ujed­no bile i odlučujući činilac rastakanja onih struktura koje su svoje političko držanje i djelovanje temeljile na čekanju nekog svog momenta.

Međutim, odluke u Jajcu najneposrednije su zadirale i u probleme budućih odnosa Saveznika prema NOP-u. Oduzi­manje emigrantskoj vladi prava zakonite vlade i zabrana da se kralj Petar vrati u zemlju bile su odluke koje su zaista mogle pretskazivati dalji pritisak na rukovodstvo NOP-a. Tito zbog toga nije ni tražio od Saveznika da ih priznaju, svjestan da će i onako na njih reagirati. Odluke Drugog za­sjedanja AVNOJ-a posebno su pogodile vladu Velike Brita­nije. Churchill je obavijestio Tita da Britanija napušta D. Mihailovića, ali da to ne može učiniti i s kraljem Petrom. Bio je to zapravo početak novog pritiska. Tito je jasno dao do znanja da ne mogu postojati dvije vlade kada se govori o jedinstvu oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda, što je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a konkretno došlo do izražaja. Rješenje je samo u ukidanju vlade u Kairu i pri­znanju NKOJ-a kao jedine jugoslavenske vlade. U tom smi­slu treba da se odlukama AVNOJ-a podredi i kralj Petar. Bio je to čvrst i dosljedan stav.

Treba istaći da je u međunarodnom priznanju NOP-a va­žan korak učinjen Churchillovim govorom u Donjem domu u veljači 1944. godine. On je odao visoko priznanje borbi jugoslavenskih partizana na čelu s Titom protiv okupatora kao značajnom prilogu borbi Saveznika, ali se ni on nije mo­gao pomiriti s činjenicom da je kralju Petru zabranjen povratak u zemlju. U tom cilju Churchill je poduzeo odre­đene korake. Primorao je kralja Petra da raspusti vladu B. Purića i da se osnuje nova s predsjednikom I. Šuba- šićem na čelu. Sigurno je da su se iza toga koraka krile nove britanske kombinacije. Pravi im je cilj bio da se spasi kralj kao faktor bez koga se ne bi mogla rješavati dalja sudbina Jugoslavije. Sve se to zasnivalo na ideji da će Šu- bašićeva vlada moći »udružiti sve snage u zemlji«.

152

Treba reći da Sjedinjene Američke Države u tom trenut­ku nisu pokazivale interesa za razumijevanje situacije u Ju­goslaviji, tako da se nisu odricale ni kralja Petra ni D. Mi- hailovića. Sovjetski Savez se priklonio uklanjanju D. Mihai- lovića, ali nije bio protiv kralja Petra. Iz dodira s članovima sovjetske misije koja je u veljači 1944. stigla na oslobođeni teritorij postalo je jasno da se Sovjetski Savez neće sup­rotstavljati britanskoj politici.

Tito je prihvatio ponudu za razgovor sa šubašićem koja mu je upućena nekoliko dana nakon dolaska na Vis. Subašić je trebao da štiti određene britanske interese, a među osta­lima i da isposluje povratak kralja u zemlju. U pregovorima oko sredine lipnja Subašić je bio suočen s načelnim stavom Tita i NKOJ-a da ne može biti nikakvih odstupanja od odlu­ka Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Viški sporazum između Tita i Subašića značio je velik uspjeh u borbi za priznavanje nove Jugoslavije. Formulacija u sporazumu »da će konačno rješenje državnog uređenja donijeti narod poslije oslobođe­nja cijele zemlje« nije, dakako, mogla zadovoljiti Britance. Oni nisu odustajali od daljeg pritiska pretkazujući čak i određenu represivnost. To je osobito došlo do izražaja u susretu između Tita i Churchilla, u kolovozu 1944. u Italiji. Churchill je insistirao i dalje na Titovu sastanku s kraljem Petrom izražavajući kao argumentaciju sumnju o naklonosti srpskoga naroda prema NOP-u. Međutim, NOP je u Srbiji u prvoj polovici 1944. ubrzano jačao, što potvrđuje osniva­nje pet divizija NOVJ i uspješno napredovanje operativne grupe divizija NOVJ koje su izvršile prodor u Srbiju. Tito je poslije povratka iz Italije osobno preuzeo rukovođenje operacijama u Srbiji. On se u susretu s Churchillom suprot­stavio i namjeri komande savezničkih snaga na Sredozemlju da uspostave svoju vojnu upravu u Istri i Slovenskom pri­morju ako dođe do okupacije tih područja, upozoravajući da ondje postoje organi narodne vlasti, o čemu treba voditi računa. U svom govoru u Visu Tito je javno iznio pitanje Istre i Slovenskog primorja te izrazio zahtjev za njihovo sjedinjenje s maticom zemljom.

Za Tita je svakako bilo dragocjeno i iskustvo stečeno u susretu sa Staljinom u Moskvi, kamo je došao oko sredine rujna radi dogovora oko zajedničkih operacija snaga NOVJ i Crvene armije te prolaza sovjetskih trupa kroz sjeverois­točne dijelove Jugoslavije za Mađarsku. Tom je prilikom Staljin izrazio svoju naklonost prema britanskim zahtjevi­ma i preporučio Titu da bude popustljiv kada je riječ o

153

kralju. Samo nekoliko dana nakon Titova odlaska doći će do moskovskog sporazuma između Churchilla i Staljina oko podjele utjecajnih područja u jugoistočnoj Evropi. U Jugo­slaviji je taj utjecaj trebao da bude podjednak (»fifty-fifty«).

S obzirom na sve te momente shvatljivo je što nov spo­razum između Tita i šubašića, sklopljen u oslobođenom Beogradu, nije zadovoljio ni London ni Moskvu. Prema tom sporazumu, Ustavotvorna će skupština nakon oslobođenja zemlje riješiti pitanje povratka kralja u zemlju, AVNOJ je jedino zakonodavno tijelo, a pristupit će se osnivanju jedin­stvene vlade od predstavnika NKOJ-a i nekompromitiranih članova šubašićeve vlade. Tito je pitanje osnivanja te vlade vezao za zahtjev da je Saveznici priznaju.

Nova vlada koju je Tito sastavio na početku ožujka 1945. i u kojoj je od 29 ministarskih resora šubašić mogao naći samo pet prikladnih osoba bila je na neki način i pri­mjer otpora dogovoru u Moskvi, koji Titu nije bio nepoznat. Tito je time zapravo dovršavao jednu veliku bitku: prizna­vanje nove Jugoslavije od Saveznika, ne prihvaćajući nika­kav kompromis kojim bi se moglo dovesti u pitanje očuva­nje osnovnih tekovina revolucije.

Nemoć snaga kontrarevolucije

Nastup kontrarevolucionarnih snaga u Jugoslaviji pokazivao je nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a svoje još veće klasno jedinstvo kada je riječ o odnosu prema narodnooslobodilačkom pokretu. Antikomuni- zam i ekstremni nacionalizam dolaze još više do izražaja zbog težnje njihovih nosilaca da one vanjske faktore kod kojih traže oslonac upozore koliko im je potrebna njihova podrška.

Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, posebno one o federativnom uređenju Jugoslavije, i dalji vidljiv uspon NOP-a, uključujući i pokazatelje njegove međunarodne afir­macije, odrazile su se na držanju snaga kontrarevolucije u Jugoslaviji. U vezi s tim trebalo je rukovodstvo NOP-a vodi­ti računa o tome da je unatoč sužavanju mogućnosti djelo­vanja tih snaga ipak predstojala žestoka politička bitka s njima. Radilo se u prvom redu o odlučujućoj etapi poli­

154

tičke konfrontacije pojedinih kontrarevolucionarnih snaga sa snagama NOP-a radi zadržavanja utjecaja u pojedinim područjima i strukturama stanovništva. Pri tome su oni osobitu pažnju obraćali promjenama u razvoju međunarod­ne situacije, u prvom redu držanju zapadnih savezničkih sila prema pitanju Jugoslavije u najširem smislu riječi. Bez obzira na različite interese pojedinih kontrarevolucio­narnih skupina u situaciji kada su sve jasnije izbijali na površinu njihovi pogledi na vlastitu ulogu nakon svršetka rata, kod svih je ponajprije bila izražena tendencija protiv NOP-a.

Britanska politika napuštanja D. Mihailovića bila je sna­žan udarac emigrantskoj vladi i kralju Petru. Churchillovo priznanje što ga je odao snagama NOVJ i ulozi KPJ izazi­vaju pravi potres u redovima emigracije, gdje se ubrzava proces diferencijacije. Za kralja Petra bio je velik udarac spoznaja da neće doći do savezničkog iskrcavanja na Balka­nu, u koju je mogućnost polagao veliku nadu. Vodstvo čet­ničkog pokreta u zemlji nastoji odmah reagirati na odluke AVNOJ-a održavanjem vlastitog kongresa. Propagira se ob­nova Jugoslavije kao ustavne i parlamentarne monarhije na načelima trijalizma. To je značilo priznavanje nacionalnih posebnosti Srbima, Hrvatima i Slovencima. U okviru takve koncepcije koja je zastupala stvaranje neke vrste federacije nije se u biti mijenjala dotadašnja Mihailovićeva velikosrp­ska politika; isticalo se, naime, da će se u sastavu posebne srpske jedinice ujediniti čitav srpski narod. Ta akcija kojoj se nastojalo dati općejugoslavenski karakter zbog sudjelova­nja predstavnika nekoliko bivših stranaka nije imala sna­žniji odjek. Mihailović nije uspio tim putem ponovno privući demokratsku javnost savezničkih zemalja i ojačati pozicije u zemlji.

Za ocjenu držanja rukovodeće grupe HSS-a u zemlji karakteristične su bile akcije A. Košutića, potpredsjednika bivše stranke. On je uzimao u obzir različite mogućnosti i pravce djelovanja i dogovaranja: od ustaškog vodstva pa do vodstva NOP-a, što je ovisilo o trenutnim situacijama. U proljeće 1944. uspostavlja dodir s vodstvom NOP-a na oslo­bođenom teritoriju u Hrvatskoj. Izbjegavajući pitanje borbe protiv okupatora, Košutić je u svojim prijedlozima za pre­govore s NOP-om polazio od zahtjeva da se HSS prizna kao glavni politički predstavnik hrvatskog naroda. Ponašao se kao da se u ratu nisu zbile nikakve promjene i kao da se može računati sa starom strankom kao nekim čvrstim fak­

155

torom koji će imati važnu ulogu u budućim događajima. Glavna pažnja bila je usmjerena prema pitanju vlasti pos­lije oslobođenja, a aktivno sudjelovanje u NOB-u bilo je sporedno.

S druge strane, u fronti kontrarevolucije poduzet je i niz akcija onih političkih grupacija koje su oslonac tražile kod Nijemaca.

Kada je nakon kapitulacije Italije Slovenija postala u cjelini njemačko okupacijsko područje, osnovana je u Ljub­ljani pod okriljem Nijemaca kvislinška uprava na čelu s bivšim generalom L. Rupnikom, kojega su Talijani 1942. postavili za gradonačelnika Ljubljane. Ta je akcija poduzeta u neposrednoj suradnji s ljubljanskim biskupom G. Rož- manom. Osnivanje domobranstva u Sloveniji trebalo je da pomogne učvršćivanju Rupnikova kvislinškog režima. A slo­venskoj je političkoj reakciji odgovaralo da vodi propagandu za pristup u domobranstvo.

U Makedoniji Nijemci pokušavaju angažirati nacionali­stičku grupu V. Mihajlova. On je smatrao da će se u okolno­stima rata ostvariti njegova koncepcija o stvaranju nezavis­ne ujedinjene Makedonije pod okriljem Nijemaca. To se i pokušalo u kolovozu 1944, kada se očekivala kapitulacija Bu­garske. Međutim, sam se Mihajlov nakon dolaska u Make­doniju uvjerio da nema nikakvih uvjeta za to.

Karakterističan je pokušaj S. Drljevića za stvaranje ne­zavisne crnogorske države. Na Kosovu je osnovana tzv. Druga prizrenska liga koja je bila zagovornik priključenja Kosova »velikoj Albaniji«. U Bosni i Hercegovini neki bivši muslimanski političari poduzimaju pod okriljem Nijemaca akciju za autonomiju, tj. za izdvajanje BiH iz NDH.

Sporazum između Tita i šubašića bio je događaj koji je izazvao oštro reagiranje u redovima snaga kontrarevolucije. Osobito je bila žestoka reakcija četničkih snaga. Izražava se nezadovoljstvo s podrškom koju je London dao šubašiću. Velikosrpske snage optuživale su Šubašića da u svojim pla­novima nije uzeo u obzir četnike kao »najveću i najjaču organizaciju otpora«. I u redovima grupe HSS-ovaca u emi­graciji uslijedila je negativna reakcija na sporazum; njeno je težište bilo na optužbi da su učinjeni izuzetni ustupci NOP-u. U emigrantskoj skupini SLS osobito žestoku akciju protiv toga sporazuma vodio je M. Krek. S druge strane, sporazum je utjecao i na vidljivu diferencijaciju u redovima emigra­cije. Niz pripadnika emigracije, među njima i poznatijih političara, stavlja se na raspolaganje NOP-u. Treba reći da

156

je sporazum izazvao i znatnu propagandu kontrarevolucio- narnih snaga u zemlji. Dok je ustaška propaganda isticala da sporazum omogućuje povratak kralja i uspostavljanje mo­narhije, što dovodi hrvatski narod u položaj prije 10. travnja 1941, velikosrpska je propaganda težila da u srpskom sta­novništvu stvori iluziju o besperspektivnosti NOP-a. Spora­zum je načas mogao izazvati i određeno uznemirenje kod pojedinih pripadnika NOP-a. U jedinicama NOVJ među sla­bije upućenim borcima postavljalo se pitanje: »Pa do sada smo se borili protiv kralja, a sada se s njim pravi spora­zum«. Takve nedoumice i nejasnoće ubrzo su nestale kada je sporazum bio objavljen i kada ga je rukovodstvo NOP-a ocijenilo kao značajnu pobjedu na putu međunarodnog pri­znanja nove Jugoslavije.

U razdoblju koje je nadolazilo postaju karakteristične akcije kvislinških snaga u zemlji radi traženja novih izlaza u očuvanju svojih pozicija. U tom pogledu nastoji se razli­čitim vezama doći u dodir i s raznim savezničkim faktorima, npr. posredstvom rimokatoličke crkve, obavještajnih službi i dr. Karakterističnu akciju predstavlja tzv. puč ustaških mi­nistara Lorkovića i Vokića koji su u suradnji s nekim pred­stavnicima HSS-a stvarali plan za uklanjanje Pavelića i pove­zivanje sa Saveznicima.

Jačanje NOP-a vodilo je iz dana u dan sve ubrzanijem osipanju kvislinških oružanih snaga širom zemlje. Titovi pozivi i proglasi u toku 1944. kojima su obraćao kvislinškim vojnicima da pristupe u redove NOVJ, pokazali su se djelo­tvornima. To se osobito odnosilo na amnestiju koju je Tito predložio u studenome 1944. »za četnike Draže Mihailovića, za hrvatske i slovenske domobrane, koji su se do tada borili protiv narodnooslobodilačke vojske i za one, koji se još bore na strani okupatora, a spremni su da polože oružje«. Dakako, taj prijedlog za amnestiju nije obuhvaćao one »koji su organizirali i izvršavali kriminalne zločine nad narodom«. Titova amnestija zadala je snažan udarac četnicima i domo­branskih snagama, koje zahvaća ubrzan proces osipanja.

Što se rat bližio kraju, snage kontrarevolucije obuhva­ćao je sve veći strah od neizvjesnosti. Dok su razni emigrant­ski faktori nastojali savezničke vrhove uvjeriti u postojanje vlastitog političkog utjecaja u zemlji stavljajući im se na raspolaganje u budućim događajima, dotle je za držanje snaga kontrarevolucije u zemlji bio karakterističan proces njihova daljeg približavanja i pribiranja. Naglo sužavanje njihove političke osnovice zbog slabljenja i osipanja njiho­

157

vih oružanih formacija vodilo .ih je sve većem međusobnom približavanju, iako su ih dijelili različiti, često dijametralno suprotni interesi. Tako dolazi do dodira između pojedinih kontrarevolucionarnih faktora, što se osobito manifestira na području NDH: uspostavljaju se veze između Mihailovića i grupe HSS-a te nadbiskupa A. Stepinca; dolazi do pre­govora između slovenske reakcionarne grupacije s Rupni- kom i biskupom Rožmanom na čelu i ustaškog vodstva; potkraj 1944. povezuju se reakcionarne građanske grupacije u Sloveniji. Postojala je nadalje jednodušna težnja da se što više povećaju snage domobranstva koje bi činile tzv. »slo­vensku nacionalnu vojsku«. Zadaća bi joj bila da preuzme vlast u Sloveniji nakon sloma njemačke vojske. U Ljubljani je »Narodni odbor« na početku svibnja 1945. proglasio »Slovensku Državu«.

Od vrhova katoličkog klera nude se usluge za spaša­vanje NDH. U tom je pogledu karakteristična i posebna po­slanica Biskupske konferencije iz ožujka 1945. u Zagrebu, koja pod parolom »obrane vjere« opravdava potrebu posto­janja ustaške države.

Sigurno je da je sprezi snaga kontrarevolucije »klasni strah« udario vidljiv zajednički pečat. U tom je momentu NDH sa svojom preostalom oružanom silom mogla biti pri­vlačna za te snage u budućim kombinacijama oko svoga spašavanja. No sve su se te akcije i pokušaji pokazali iluzor­nima. Snage kontrarevolucije bile su osuđene na propast, koju su konačno i doživjele svršetkom rata.

Doprinos borbi protiv fažizma

Značenje postignutih rezultata NOP-a u Jugoslaviji, u prvom redu vojnih, ne bi se moglo shvatiti u pravome svjetlu ako se ne bi pokazalo koliki je bio njihov doprinos borbi savezničkih snaga u drugom svjetskom ratu. U spoznavanju toga doprinosa treba poći od uočavanja posebnog geopolitičkog položaja Jugoslavije. Zbog svog središnjeg položaja u jugoistočnoj Evropi ona je, čim je došlo do drugog svjetskog rata, dobila vidljivu važnost u očima glavnih zaraćenih sila u Evropi. Podjedna­ko je za nju raslo zanimanje osovinskih sila i Velike Bri­tanije, a ulaskom Sovjetskog Saveza u rat postao je interes

158

Saveznika znatno širi i kompleksniji. Dalji razvoj rata otkrit će pravo mjesto NOP-a kao spone između bojišta na Sredo­zemlju i u istočnoj Evropi.

No da bi se shvatili ti problemi, treba poći od događaja 27. ožujka 1941, nakon čega je uslijedio napad osovinskih sila na Jugoslaviju. Puč u Beogradu i uvlačenje Jugoslavije u rat trebao je Velikoj Britaniji olakšati položaj u Grčkoj širenjem sukoba na Balkanu, ali sve je to imalo daleko­sežnije značenje za Sovjetski Savez. Naime, izvođenjem na­pada na Jugoslaviju i Grčku odgođena je prethodno plani­rana invazija Nijemaca na Sovjetski Savez za čitavih pet tjedana.

Početak oslobodilačke borbe u Jugoslaviji istodobno je otvorio i proces nepredviđenih potresa u strategiji Trećeg Reicha i Italije u ovom dijelu Evrope, srušivši uvjerenje okupacijskih sila da se radi o potpuno »pacificiranom« pod­ručju. Franta u Jugoslaviji počinje iz dana u dan sve više opterećivati njemačku i talijansku vojnu silu, osjetno rcme- teći njihove planove na drugim bojištima koja su trebala imati veće značenje. U prvoj godini oslobodilačke borbe vezat će se opterećivanje okupacijskih sila u Jugoslaviji za stanje na istočnom bojištu. Borba partizana u Jugoslaviji vezat će sve brojnije njemačke i talijanske vojne snage koje su trebale da budu angažirane na području Sovjetskog Saveza. Pošto su izvukli najveći dio svojih snaga iz Jugo­slavije, Nijemci su nakon travanjskog rata bili u jesen 1941. primorani da upute znatne snage u jačini od dvije divizije u Jugoslaviju. Radilo se upravo o jedinicama koje su tre­bale da budu prebačene na istočno bojište gdje je u zimi 1941. na 1942. nastupila za Nijemce ozbiljna kriza. Zahtjevi fronte u Jugoslaviji bili su već toliki da se moralo odustati od upućivanja tih snaga na istok. Bio je to svakako moment koji je na svoj način onemogućavao učvršćivanje pozicija Nijemaca na istočnom bojištu. I Talijani su planirali da svo­ju armiju, koja je trebala da sudjeluje na istočnom bojištu, sastave od jedinica koje su sudjelovale u napadu i okupaciji Ju- slavije. Naglo širenje oslobodilačke borbe na talijanskom anektiranom i okupacijskom području potpuno je onemogu­ćilo izvlačenje vojnih snaga. Naprotiv, već su od jeseni uslijedila velika pojačanja, tako da je potkraj 1941. u Jugo­slaviji bilo angažirano dvostruko više talijanskih divizija nego u Africi. Za Talijane je dakle jedno sporedno bojište postalo zapravo najveće. Već u proljeće 1942. koncentracija talijanskih trupa u Jugoslaviji bila je tri puta veća nego u

159

LJUDSKI GUBICI PO JED INIH SAVEZNIČKIH DRŽAVA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

U kupno poginulo

Državau tisućam a •/• od ukupnog

stanovništva

SSSR 17 000 11.4

Poljska 5 800 17,3

Jugoslavija 1 705 10,8

Francuska 653 1,5

Velika B ritan ija 363 0.8

SAD 187 0,14

G rčka 558 7

Cehoslovačka 250 1,5

Nizozemska 200 2.2

Belgija 59 0,7

Albanija 28 2,4

VOJNI GUBICI PO JED INIH SAVEZNIČKIH DRŽAVA

Poginulo vojnika

Država •/• od ukupnihu tisućam a ljudsk ih gubitaka

SSSR 9000 52,9

Poljska 123 2.1

Jugoslavija 305 17,9

Francuska 238 36,5

Velika B ritan ija 272 74,9

SAD 180 96,3

G rčka 70 12,5

Cchoslovačka 46 18,4

Nizozemska 3 1.5

Belgija 9 15.3

Albanija 11 39,3

Izvor: Jugoslavija — T rideset godina posle oslobođenja i pobede naa fašizm om 1945—1975, Beograd 1975, 27; P. V. Brajović, Jugoslavija u drugom svet- skom ra tu , Beograd, 1977, 220.

160

Africi, i to je bila najveća grupacija njihovih snaga izvan Italije. Talijanska armija, koja je napokon bila upućena na istočno bojište oko sredine 1942, nije u svom sastavu imala nijedne jedinice iz Jugoslavije.

Unatoč početnim razlikama, i Nijemci i Talijani sugla­sili su se u tome da borbu protiv snaga NOVJ produže i što više pojačaju, kako bi se postigla konačna i što brža pobjeda te lako rasteretila fronta u Jugoslaviji u korist istočnog bojišta. Nijemci su nastojali da u Jugoslaviju ne šalju nova pojačanja, težeći da potrebe nadoknade raspoloživim po­tencijalima u zemlji. No to nije bilo dovoljno. Svako izvla­čenje njemačkih i talijanskih jedinica iz Jugoslavije moralo je biti nadomješteno dolaskom novih. Nesigurnost je bivala sve veća, čemu je posebno pridonosila velika poremećenost u snabdijevanju okupacijskih armija zbog sve češćeg raza­ranja prometnica od jedinica NOVJ. A kolika je bila kon­centracija njemačkih i talijanskih snaga na jugoslavenskom ratištu, uvjerljivo pokazuje to što je u vrijeme odlučne bitke za sjevernu Afriku, potkraj listopada i na početku studenoga 1942. kod El Alameina, bilo tamo mnogo manje talijanskih i njemačkih vojnika nego u Jugoslaviji. S takvom značaj­nom činjenicom svjetska javnost nije bila upoznata, tj. nije

LJUDSKI I MATERIJALNI GUBICI NEPRIJATELJA U POJEDINIM SAVEZNIČKIM ZEMLJAMA

Uništeno

Država

Ubi

jeno

ne

prij

a­te

ljski

h vo

jnik

a i

kola

bora

­ci

onis

taže

lje­

znič

kih

kom

po­

zici

ja

loko

mo-

1

| m

alom

ih

mos

tova

oklo

pnih

1

kola I

SSSR 1 500 000 18 000 9 400 85 000 42 000 10 000 2 855 505

Jugo­slavija 447 000* 1099 I 918 19 759 20 022 3 225 928 309

Poljska 150 000 1465 - 4000 - - - -

Albanija 26 594 - - 2 100 - - - -

CSSR 25 000 200 170 1 600 - - - -

Grčka 19 335 85 957 1 007 30 -

* Procjenjuje se da se od toga broja oko 150 000 odnosi na kolaboracioniste. Izvor: P. V. Brajović, Jugoslavija u drugom svctskom ratu, Beograd,

11 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 161

SITUACIJA U EVROPI SV IBN JA 1943. GODINE

znala da je rat koji se vodi na Balkanu jednako težak kao i onaj na istočnom bojištu i u Sredozemlju.

Nakon bitnih promjena koje u zimi od 1942. na 1943. godinu nastupaju u ratovanju na istočnom bojištu i Sredo­zemlju, tj. kada nastupa Crvena armija na zapad i dolazi do sloma njemačko-talijanskih snaga u sjevernoj Africi, Ju­goslavija privlači sve veću pažnju zaraćenih strana. Posebno raste pažnja Velike Britanije. Nijemci i Talijani uočavaju veliku opasnost od mogućnosti iskrcavanja Saveznika na Bal­kanu te poduzimaju dotad najveće ofenzive protiv snaga NOVJ. U četvrtoj ofenzivi imale su njemačko-talijanske

162

snage, potpomognute manjim kvislinškim snagama, oko 108 000 vojnika, a u petoj ofenzivi više od 120 000. Bile su to osjetno veće brojke nego u bici kod El Alameina.

Radi osiguravanja svog strategijskog prostora Nijemce je više zabrinjavao Balkan nego Italija. To podruje zahva­ća rat nakon iskrcavanja anglo-američkih jedinica na Siliciju u srpnju 1943. U Jugoslaviji Nijemci drže više divizija nego u Italiji. Dok su nakon kapitulacije Italije svojim brzim djelovanjem Nijemci uspjeli zaustaviti napredovanje američ­ke i britanske armije na Apeninskom poluotoku, jugoslaven­sko ratište je zahtijevalo maksimalna naprezanja. U Jugo­slaviji su tada Nijemci angažirali petnaest divizija, dok su u Italiji imali samo devet divizija. Takvo uspješno vezanje brojnih njemačkih snaga na teritoriju gdje se vodila NOB, moralo je naići na otvoreno priznanje Saveznika. Ta je uloga NOVJ došla pogotovo do izražaja u proljeće 1944, kada Nijemci nisu mogli odvojiti nijednog vojnika iz Jugoslavije za frontu u Italiji, gdje su Saveznici bili poduzeli velik proboj. Za Saveznike bila je znatna pomoć i to što su jedi­nice NOVJ držale u svojim rukama otok Vis, a djelatnost Mornarice NOVJ bivala je sve veća. Sve je to osiguravalo talijanski dio jadranske obale koju su držali Saveznici.

Posebno značenje dobiva jugoslavensko ratište u drugoj polovici 1944. Tada ono zapravo postaje karika u neprekinu­toj savezničkoj fronti u Evropi od istoka do zapada, a us­postavlja se i neposredna operativna suradnja između NOVJ i Crvene armije nakon njena izbijanja na istočnu granicu Jugoslavije u rujnu 1944. Osobito težak zadatak dobiva NOVJ kad je trebalo spriječiti da se oko 350 000 njemačkih vojnika i 10 000 motornih vozila iz Grčke i Albanije prebaci preko Jugoslavije. Ta uspješno izvršena zadaća znatno je olakšala napredovanje Crvene armije preko mađarske nizije.

U završnoj ofenzivi jedinica NOVJ, tj. od ožujka 1945, Nijemci su težili da stvore što čvršću frontu pružajući žestoki otpor. Nastojali su usporiti napredovanje Jugosla­venske armije, kako bi uspjeli izvući glavninu svojih snaga iz Jugoslavije. Njihova fronta prema zapadnim saveznicima u Italiji bila je znatno oslabljena.

U doprinosu što ga je NOP Jugoslavije dao borbi ujedi­njenih naroda protiv fašizma ne može se mimoići udio i pomoć Jugoslavena u pokretima otpora pojedinih zemalja (Francuska, Italija, Nizozemska, Cehoslovačka, Belgija i dr.), a posebno Grčke i Albanije.

163

JUGOSLAVENSKA ARMIJA 15. SVIBNJA 1945. GODINE

Form acije Broj Boraca(ukupno)

Arm ije 4K orpusne grupe 2K orpusi (izvan a rm ija) 5

Divizije: 55— pješad ijske 53— zrakoplovne 2

800 000Brigade: 242

— pješad ijske 203— artilje rijske 31— inžen jerijske 5— tenkovske 2— konjičke 1

Izvor: B. Gledović, D oprinos Jugoslavije pobedi nad fašizmom, Vojnopoli- tiik i Informator, 4/1975.

ORUŽANI OTPOR U OKUPIRANIM ZEMLJAMA EVROPE

DržaveBroj partizana

u najvišem usponu oružanog otpora

A lbanija 70 000

A ustrija 1200

Belgija 50 000

Bugarska 30 000

Cehoslovačka 65 000

Danska 45 000

Francuska 500 000

Grčka 122 000

Italija 250 000

Jugoslavija 803 000

L uksem burg 3 000

M ađarska 2 500

Norveška 77 000

Poljska 60 000

U okupiranom d ijelu SSSR-a 250 000

Izvor: V. Strugar, Drugi svetski ra t — iskustvo Jugoslavije, zbornik: Sim­pozij drugi svjetski ra t i m ir među narodim a, Zagreb, 1972, 216.

164

7

Na pragu novoga društva

Slom buržoaskog poretka

Budući da su izgubile svoje po­zicije, stare građanske snage pokušavale su uz pomoć svojih vanjskih zaštitnika da drugačijom taktikom u svojoj politici uspore proces društvenih promjena u zemlji. Slom oružanih snaga kontrarevolucije bio je ujedno i slom pojedinih gra­đanskih koncepcija, u prvom redu velikosrpske i veliko- hrvatske kao najopasnijih. Preostale su još neke mogućno­sti onih građanskih snaga koje su zagovarale stari poredak, a nisu se kompromitirale u toku rata. Mogućnost njihove infiltracije u novi politički poredak davala je određene nade u jačanje njihova utjecaja. Dakako, takve se tendencije ne bi mogle ostvarivati bez vanjskog oslonca u zainteresiranim savezničkim krugovima. Konkretno je to došlo do izražaja u preporuci predstavnika velikih sila na Krimskoj konferen­ciji u veljači 1945. da se proširi sastav AVNOJ-a nekompro­mitiranim poslanicima Narodne skupštine Kraljevine Jugo­slavije koji su izabrani na parlamentarnim izborima 1938. No takvo spajanje vijećnika AVNOJ-a s nekadašnjim posla­nicima jednog građanskog nedemokratskog parlamenta nije bilo prirodno s obzirom na nove političke odnose u zemlji koji nastaju kao rezultat pobjednosne revolucije. Ali upravo jt zbog te svoje snage vodstvo nove Jugoslavije prihvatilo tu preporuku. Pokazalo se naime da među bivšim poslani­cima i nema dovoljno njih koji se nisu kompromitirali, pa su došli u obzir i pojedini pripadnici starih stranaka. Time

165

je zapravo nastavljeno pojačavanje pritiska. Iza predstavnika građanskih snaga bili su u prvom redu interesi Velike Bri­tanije. Ti se predstavnici nastoje infiltrirati u mehanizam nove vlasti i legalizirati svoju djelatnost kao određena poli­tička opozicija. Tu svoju političku akciju temeljili su na uvjerenju o uživanju jačeg društvenog utjecaja.

U ljeto 1945, kada se održava Potsdamska konferencija velike trojice, rastu nade i oživljava djelatnost građanskih snaga. Međutim, društveno-politička osnovica revolucionarne vlasti sve je više jačala. Politika bratstva i jedinstva naroda iskazivala se kao najjača sila u prevladavnju sukoba što su ih začinjale građanske snage. Nastavljajući s izvršavanjem svoje uloge vodeće snage, KPJ se brzo prilagođavala novom stanju. Njezina organizacija se omasovljuje. Zadaci koje iz dana u dan nameće obnova zemlje ,i utemeljivanje procesa socijalističke izgradnje uvjetovali su porast članstva. Isto­dobno se KPJ suočava s velikom opasnošću različitih sek- taških tendencija u svojim redovima i u drugim političkim organizacijama. One su u mnogo čemu bile uvjetovane teš­kim međunarodnim položajem zemlje i podrškom što su je imale neporažene građanske snage. To sektaštvo se ogledalo u odnosu prema pasiviziranom dijelu stanovništva u ratu i prema onima koji su se zavedeni našli u službi neprijatelja. KPJ osobito razvija svoj ideološko-politički rad, i to ne samo u članstvu nego i izvan njega, objašnjava značenje dalje izgradnje političkog i privrednog sistema.

Posebno značenje dobiva uloga Narodne fronte Jugo­slavije. Na osnivačkom kongresu u kolovozu 1945. NFJ je definirana kao »osnovna politička snaga za očuvanje i učvrš­ćenje demokratskih tekovina NOB i za izgradnju nove Demo­kratske Federativne Jugoslavije«. U NFJ ulaze i neke druge političke stranke i grupe. One su priznale rukovodeću ulogu KPJ u NFJ, koja inače nije imala neku klasičnu koalicijsku strukturu. Narodna fronta je razvila neobično široku poli­tičku, ekonomsku i kulturno-prosvjetnu djelatnost u sta­novništvu, a ujedno je imala važnu ulogu u ostvarivanju programa KPJ, u obnovi zemlje i u suzbijanju opozicijskih tendencija građanskih grupacija. Na ostvarivanju svih tih za­dataka djelovale su i za njih se pripremale ostale veće poli­tičke organizacije: jedinstveni sindikati radnika i namješte­nika Jugoslavije, USAOJ, SKOJ, AFŽ i dr.

Mehanizam narodne vlasti sve se više konsolidira. To su potvrdili izbori za narodne odbore u drugoj polovici

166

1945. godine. Sastav odbornika se filtrira, što vodi otpadanju onih koji su bili protiv novog političkog poretka.

Pošto je pretvoren u Privremenu narodnu skupštinu na Trećem zasjedanju u kolovozu 1945, AVNOJ nastavlja svoj rad. Premda je sastav toga najvišeg organa vlasti Demokrat­ske Federativne Jugoslavije izmijenjen ulaskom poslanika Narodne skupštine izabranih 1938. godine i jednog broja predstavnika starih građanskih stranaka, to ipak nije utje­calo na bitniju izmjenu u odnosu snaga. Glavnina sastava PNS zastupala je program Narodne fronte. Međutim, u tom se tijelu iz redova pridošlih poslanika stvara malobrojna opozicijska grupa regrutirana uglavnom iz Demokratske

ŠTETA STO JU JE JUGOSLAVIJA PRETRPJELA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Djelatnost U tisućama dolara SAD*

U k u p n o 9 144 889

Industrija 428 077Rudarstvo 271 741Obrt i kućna radinost 85 057Trgovina 236 974Željeznički promet 432 413Occansko i obalno brodarstvo 69 688Riječni promet 41329Građansko zrakoplovstvo 3 385Automobilski promet 46 553Putovi, mostovi i hidrotehnički objekti 142 711PTT promet 25 623Poljoprivreda i stočarstvo 1 659 387Ribarstvo 11 987Šum arstvo 243 154Zgrade javnih ustanova 190 930Kulturno-prosvjctnc ustanove 359 508Ustanove i spomenici kulture i um jetnosti 3 613 637Ustanove narodnog zdravlja 60 650Plemeniti metali — novčanice 145 159Privatne zgrade 764 915Pokućstvo i osobne .potrobe 312 011

* Prema vrijednosti dolara u 1946. godini.>m m 5-^lf75 l3B e ^ ra d T1975 * 29 godina P°sle oslobođenja i pobede nad fa-

167

stranke na čelu s M. Grolom. Nalazeći se izvan Narodne fronte, ona je pokušavala da oko sebe okupi svu građansku opoziciju. Bit njenih akcija bili su zapravo napadi na nov poredak. Grol je polazio od gledišta da je sporazum sklop­ljen između Tita i šubašića označavao podjelu vlasti između građanska snaga i KPJ, pa je na tome temeljio opravdanost svojih akcija. Obezv.rijeđivao je zakonitost organa narodne vlasti nastalih u revoluciji, izražavao nepovjerenje u federa­tivno uređenje države, osporavao nacionalne posebnosti Make­donaca i Crnogoraca, zalagao se za uspostavu višestranačkog sistema. Bila je to, dakle, politika ignoriranja tekovina jugo­slavenske revolucije. Za kratko vrijeme »demokratska opo­zicija« našla se posve osamljena, bez ikakva odjeka u Skup­štini. Doživjevši poraz b.ila je primorana da se povuče.

Otpor ostataka građanskih snaga manifestira se u razli­čitim oblicima i akcijama. Zajednička im je tendencija da se spriječi sređivanje ekonomskih odnosa i prilika, kako teko­vine NOB-a ne bi dobile svoju ustavno-pravnu podlogu; da se oteža borba za međunarodnu stabilizaciju nove Jugosla­vije, što je došlo do izražaja u njezinoj borbi za rješavanje pitanja zapadnih granica; pokušava se raspaljivati šovini- zam, nacionalni defetizam i si. U taj otpor uključuju se različite snage. Ostaci naoružanih kvislinških grupacija koji nisu uspjeli da se povuku iz zemlje razvijaju terorizam. Preostale skupine četnika, ustaša, Bele garde, balista i dru­gih, kojih je ukupno bilo oko 12 000, bile su već do kraja 1945. godine snažnim angažiranjem jedinica Jugoslavenske armije i KNOJ-a likvidirane na polovicu. Jedan od važnijih faktora toga otpora bili su i vrhovi rimokatoličke i srpske pravoslavne crkve. Oni izbjegavaju svaku suradnju s organi­ma vlasti. U rujnu 1945. rimokatolički su biskupi posebnim poslanicama otvoreno napali društveni sistem i vlast pod optužbom da se proganja vjera. Crkva se pokazala instituci­jom koja će se najteže miriti s dubokim društvenim pro­mjenama u Jugoslaviji.

Na taj se način pokušavala stvarati posebna psihoza, kako bi se utjecalo na održavanje izbora za Ustavotvornu skupštinu 11. studenoga 1945. U tu se akciju uključuju i gra­đanski političari u emigraciji zahtijevajući da se izbori stave pod nadzor Saveznika. Uvidjevši da na izborima ne može postići značajniji rezultat, Demokratska stranka M. Grola s još nekim političkim grupacijama pribjegava apstinenciji. Svoj prilog otežavanju situacije daju i neki drugi političari, npr. I. šubašić, podnoseći ostavke na svoje položaje.

168

No sve su te akcije ostale bez uspjeha. Narodna fronta slavila je na izborima za Ustavotvornu skupštinu veliku po­bjedu. Narod je potvrdio tekovine oslobodilačke borbe i revolucije. Novoizabrana Ustavotvorna skupština proglasila je 29. studenoga 1945. godine republiku. Deklaracija Skupšti­ne ističe da ona donosi odluku kojom se »u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar II Kara- đorđević sa cijelom dinastijom Karađorđevića lišava svih prava koja su njemu i dinastiji Karađorđevića pripadala«. Federativna Narodna Republika Jugoslavija je »savezna na­rodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedi­njeni u Jugoslaviji«. Dalju osnovicu za provođenje revolucije dat će prvi Ustav FNRJ koji je Ustavotvorna skupština pro­glasila 31. siječnja 1946. godine.

do 1945. godine u prvom redu dolazila do izražaja oslobo­dilačka komponenta, promjene u društveno-ekonomskoj strukturi nisu se mogle provoditi sličnim tokom. To ne znači da na početku i tijekom razvoja oslobodilačke borbe nisu nastajale i prve klice kao nagovještaji novih društveno-eko-

IZBORI POSLANIKA ZA USTAVOTVORNU SKUPŠTINU U 1945. GODINI(u tisućama)

Novi odnosi u vlasništvu i mijenjanje društvene strukture

Budući da je u revoluciji od 1941.

Glasalo

Vijeća

ukupnoza kandida­te Narodne u kutiju

bez liste

Za Savezno vijeće 8 383 7 432 88,7 | 6 725 90.5 707 9.5

Za Vijeće8 383 7 413 88.4 6 575 88,7 838 11.3 175

169

Izvor: Jugoslavija — Tridese t godina posle oslobođenja i pcbede nad fa­šizmom 1945-1975, Beograd, 1975, 39-40.

nomskih odnosa. U razvojnoj liniji tih promjena uočavaju se dvije etape: razdoblje do jeseni 1944, kada su te pojave tek u začecima, i vrijeme nakon toga, kada dolazi do dub­ljeg zahvata u strukturu buržoaskog vlasništva.

Dinamika promjena u društveno-ekonomskoj strukturi ovisila je u prvom redu o poretku osnovnih ciljeva oslobodi­lačke borbe. Borba za jedinstvo svih rodoljubnih demo­kratskih snaga protiv okupatora i njegovih suradnika, za nacionalnu nezavisnost i ravnopravnost bili su takvi ciljevi NOB-a da su radikalnije promjene u vlasničkim odnosima dolazile u drugi plan. Rukovodstvo NOP-a nije u tom pogledu davalo potanje javne izjave. Naprotiv, zagovaranje linije os­lobodilačke borbe bilo je povezano s upozoravanjem da neće biti radikalnih promjena »u odnosu na društveni život i dje­latnost«, već da će se o tim pitanjima donositi rješenja po­slije rata. Problemi ekonomskih promjena ne postavljaju se na dnevni red ni u vrijeme takvih značajnih prekretnica kao što je bilo Drugo zasjedanje AVNOJ-a i stvaranje NKOJ-a, kada se donose odluke o stvaranju nove Jugoslavije kao federacije i o oduzimanju prava izbjegličkoj vladi da pred­stavlja Jugoslaviju. Naprotiv, isticalo se pravo nepovredi­vosti privatnog vlasništva i mogućnosti samoinicijative u privrednoj i poljoprivrednoj djelatnosti. Bio je to zapravo najefikasniji put u konfrontaciji s građanskom klasom, tj. s njezinim pokušajima da se razvoju rata dade što žešći kla­sni sukob radi osvajanja vlasti.

170

Valja međutim konstatirati da su se od početka oslobo­dilačke borbe, iako u ograničenoj mjeri vršile određene pro­mjene u društveno-ekonomskoj strukturi. No kao što se u toku oslobodilačke borbe s tako definiranim ciljevima u jednoj privredno nerazvijenoj zemlji nije moglo od početka nastupati s programom korjenitih društvenih promjena, tako se, naravno, nisu mogle mimoilaziti ni težnje za socijalnom preobrazbom. Organi nove vlasti bili su izraz tih revolucio­narnih promjena, a put prema konačnoj pobjedi obilježavali su i koraci ograničavanja buržoaskog vlasništva. U obraču­nima s građanskim snagama koje su bile u službi okupatora ili se borile za restauraciju starog poretka, KPJ je zapravo iskazivala karakter budućeg društvenog uređenja.

Osnovni oblik koji nagovješćuje društveno-ekonomske promjene u prvoj etapi bile su konfiskacije, tj. »zapljene imovine narodnih neprijatelja«. Ta je imovina postajala »narodna svojina« i nalazila se pod upravom NOO-a. Po svom karakteru konfiskacija je u prvom redu kvalificirana kao politička kazna suradnicima okupatora, iako je imala i svoje ekonomsko značenje. Taj je oblik razvlašćivanja bur­žoazije ostao nepromijenjen i nakon oslobođenja. No provo­dili su se, iako u znatno manjoj mjeri, i drugi oblici koji upućuju na promjene u društveno-ekonomskoj strukturi. Njih su uglavnom primjenjivali organi narodne vlasti. Tako se za potrebe NOVJ vrše rekvizicije, na slobodnim područ­jima raspodjeljuje se zemlja u korist siromašnih seljaka, ukida se napoličarstvo, seljaci se oslobađaju starih obaveza. Ponegdje se pokreće i pitanje agrarne reforme. Neka indu­strijska poduzeća prelaze u ruke NOO-a i postaju društvena svojina. Bez obzira na svoj neznatan opseg, te su mjere svakako pokazivale svoj socijalni smisao i perspektivu budu­ćih dubljih društvenih promjena.

Valja nadalje istaći da su već od početka oslobodi­lačke borbe u pojedinim područjima i trenucima snage NOP-a ispoljavale osjetno veći radikalizam od njegove služ­bene linije. NOP kao snaga koja je okupljala antifašistički i demokratski orijentirane elemente nije gradio svoju dru- štveno-političku osnovicu samo od pripadnika najširih na­rodnih slojeva; u njemu su se nalazili i pripadnici buržoazije i srednjih slojeva. Radikalan odnos prema njima, kada je riječ o promjenama u strukturi vlasništva, uvijek je skrivao opasnost i negativno se odražavao na razvoj NOB-a. Istica­nje parola o provođenju kolektivizacije, o potrebi razvlašći­vanja bogatih značilo je zapravo iskrivljavanje zacrtane poli-

171

tike KPJ, a time je najčešće slabio njen politički utjecaj u ustaničkim masama. Pojave sektaškog odnosa prema pi­tanjima društveno-ekonomskih promjena pojavljivale su se i u pojedinim područjima gdje ustaničke mase nisu još do kraja shvaćale bit oslobodilačke borbe. S njihove strane dolazi i pritisak da se ubrzaju te promjene, opravdavajući to revolucionarnim ciljevima NOB-a.

Gledajući u cjelini, sve navedene pojave oko procesa društveno-ekonomskih promjena u prvoj etapi NOB-a ne­sumnjivo pokazuju stremljenja širokih masa, apstrahirajući činjenicu da se često nije vodilo računa o taktičkim zahtje­vima i specifičnostima revolucije.

Od kraja 1944. godine nastupa etapa dalekosežnih pro­mjena u društveno-ekonomskim odnosima. Taj proces sve više obilježavaju oblici masovne eksproprijacije koja dobiva svoju pravnu osnovicu. To je put stvaranja državnog sek­tora privrede. Eksproprijacija zahvaća imovinu njemačkog okupatora, suradnika neprijatelja i ratnih zločinaca. I tu se ponegdje javljaju sektaški odnosi, jer se pojedini nedužni građani kvalificiraju kao ratni bogataši i si.

Nacionalizacija stranog i domaćeg kapitala počinje se provoditi tek potraj 1946. godine. Na to su u prvom redu utjecali problemi vezani za međunarodni položaj Jugoslavije. Morali su se vršiti određeni ustupci zapadnom kapitalu, u prvom redu engleskom, kako bi se osigurala jača podrška na mirovnim pregovorima. Valja istaći da ni objektivni uvjeti još nisu bili sazreli za preuzimanje ustanova koje bi se na­cionalizirale, a narodna vlast još nije raspolagala kadrom koji bi odmah preuzeo objekte dotadašnjih privatnih vlas­nika i nastavio rad.

Što se tiče karaktera agrarne reforme koja je nastupila u ljetu 1945, ona je u mnogo čemu odražavala posebnosti jugoslavenske revolucije. U prvom redu, nacionalizacija ze­mlje nije se provodila odmah nakon svršetka rata. Da bi se objasnila ta činjenica, treba imati na umu da bi eksproprija­cija seljačkih gospodarstava izazvala krupne političke poslje­dice u zemlji kojoj je struktura najvećim dijelom bila seljač­ka i u kojoj je seljaštvo masovno sudjelovalo u NOB-u. Una­toč tome, agrarna je reforma dovela do značajnih promjena u strukturi sela, a otvorila je i put stvaranju seljačkih ko­lektivnih i krupnih državnih gospodarstava. Ona je i u psi­hološkom smislu izvršila važnu ulogu: likvidirala je mnoge običaje na seoskim imanjima koji su pokazivali podložnost seljaka — bivšeg kmeta prema veleposjedniku »gospodinu«.

172

Dakako, sve su te mjere kojima je bio cilj da promijene društveno-ekonomsku strukturu nailazile na otpor buržoazi­je. On se pružao u različitim oblicima: u izigravanju zakon­skih propisa, skrivanju imetka, izazivanju anarhije na trži­štu i dr. Posebno su nosioci privatne ekonomike, koja us­tavnim propisima nije bila isključena, nastojali izjednačiti svoj sektor s državnim. Sve su to biLi pokušaji koji nisu mogli ugroziti već uhodani proces društveno-ekonomskih promjena i odnosa.

Oružana pobjeda jugoslavenske revolucije omogućila je i stvaranje uvjeta za bitne izmjene u socijalnoj strukturi predratnog društva. Iako te izmjene počinju u pravom smi­slu riječi zbog promjena u načinu proizvodnje poslije rata, tj. u drugoj etapi revolucije, ipak su u toku oslobodilačke borbe učinjeni prvi koraci u tom smislu. Polarizacija stanov­ništva na one koji su sudjelovali u revoluciji i na one koji su se borili protiv nje podrškom okupatoru ili težnjama za restauracijom starih društvenih odnosa, neminovno je uvje­tovala da se poduzmu određene revolucionarne mjere soci­jalističkog karaktera. Primjenom spomenutih mjera u struk­turi vlasništva udareni su temelji vlasništva nove države,

BURŽOAZIJA PRIJE I NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)

Prije rata Nakon rata

U k u p n o <02 000 U k u p n o 164 905

Seoska buržoazija: Ostaci seoske buržoazije:

— posjednici s više od 20 na zemlje 310 000

— posjednici do 35 ha zemlje 40 000

Gradska buržoazija: 492 000 Ostaci gradske buržoazije 124 905

— krupni samostalni privrednici 364 000

Ostaci krupnih samostalnih privrednika 20 000

— visoki javni funkcionari 49 000 _

— visoki činovnici u privredi _

— slobodna zanimanja 48 000 Slobodna zanimanja 12911

— ostali - Ostali privatnici 91 994

Izvor: V. Milić, Revolucija i socijalna s truk tu ra, Beograd, 1978, 69.

173

koje se dotad nalazilo u rukama buržoaske klase. Promjene u vlasničkim odnosima na zemlji poslije prve agrarne re­forme vodile su nestajanju krupnog zemljišnog posjeda u rukama veleposjednika. Oni na taj način gube osnovicu svoje društvene i ekonomske moći. Nacionalizacijom koja je provedena u jesen 1946. i zatim u proljeće 1948. i kojom je bio zahvaćen privatni sektor u industriji, bankarstvu, prometu i veletrgovini završen je proces eksproprijacije buržoaske klase. Time je zapravo ta klasa ekonomski nestala pretvorivši se u klasni ostatak.

Prema tome, u procesu promjena u klasnoj strukturi jugoslavenskog društva nastavila se borba društvenih klasa započeta u toku rata i nakon njegova svršetka. U etapi soci­jalističkog etatizma taj se proces razvija znatno većom brzi­nom. To je upravo omogućila oružana etapa izmijenivši od­nose klasnih i političkih snaga.

Ta duboka promjena u vlasničkim odnosima ogleda se i u novoj raspodjeli nacionalnog dohotka. Iz poduzetih revo­lucionarnih mjera proizašle su i radikalne promjene u udje­lu buržoaske klase u nacionalnom dohotku.

»SREDNJI SLOJEVI« P R IJE I NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)

Prije ra ta N akon rata

U k u p n o 8 906 000 U k u p n o 8 410 471

Poljoprivrednostanovništvo: 7 190 000 7 908 502

— seljaci s posjedom od 2 do 5 ha 3 590 000 4 239 605

— seljaci s posjedom od 5 do 20 na 3 600 000 3 668 897

N epoljoprivrednostanovništvo: 1716 000 501 969

— zanatlije 506 000 361212

— ostali sitni priv rednic i 343 000 — Trgovci 101 033

— javni službenici (i crkva) 581 000 _ -

— nam ještenici u p riv red i 286 000

— zanatski namještenici 'kod privatnika 39 724

Izvor: V. Milić, Revolucija i socijalna struktura, Beograd, 1978, 72.

174

Revolucija je time otvorila dubok proces promjenama u klasnoj strukturi jugoslavenskog društva, što je posve jasno došlo do izražaja u etapi socijalističkog etatizma. Političko i ekonomsko razvlašćenje buržoazije dovelo je do njenog smanjivanja na svega jednu petinu. Duboke promjene nastale su i u redovima »srednjih slojeva«, koji su inače či­nili najveći dio predratnog društva. U poljoprivrednom di­jelu te strukture došlo je do manjih izmjena, jer agrarna reforma nije pogađala seljaštvo sa srednjim posjedom, koje je inače prije rata činilo oko 55% čitavog stanovništva. Pogođena je bila ponajviše seoska buržoazija. Radikalnije

GLOBALNA SLIKA SOCIJALNE STRUKTURE JUGOSLAVENSKOG DRUŠTVA NEPOSREDNO NAKON RATA (1947)

Socijalni slojeviUkupno

stanovništvoI •/. od I ukupnog

stanovništva

•/• odsvojegrupe

U k u p n o 15 772 098 100,0

Državni sektor 3 413 300 21,6 100,01. Slojevi manualnog rada: 1 993 508 12,6 -

— kooperativno seljaštvo 228 545 1.4 6,7— kooperativni obrtnici 7 752 — 0.J— radništvo 1 757 211 11.2 51,4

2. Slojevi nemanualnog rada 1 419 792 - -— službenici i namještenici 1419 792 9.0 41.6

Privatni sektor1. Najamna radnička klasa i

ćinovništvo: 751 798 4.8 100,0— radništvo 712 074 4.6 99,5— službenici i namještenici 39 724 0,2 0,5

2. Klasni ostaci: 11 151 365 70.7 100,0— seljaštvo 10 564 215 67,2 94,7— obrtnici 361 212 2,2 3.2— trgovci 101 033 0,6 1.0— slobodna zanimanja 12 911 — 0,1— industrijski i zanatski

privatnici 111994 0.7 1.0

Ostali (umirovljenici) 455 635 2,9 -

Izvor: V. Milič, Revolucija i socijalna struktura. Beograd, 1978, 80.

175

promjene nastale su u nepoljoprivrednom dijelu »srednjih slojeva« znatnim smanjivanjem broja obrtnika, sitnih priv­rednika i javnih službenika.

Revolucija je otvorila perspektivu širokim radnim slo­jevima. Oslobodivši se dominacije buržoazije i spajajući se sa sredstvima za proizvodnju, radnička je klasa bilježila brz kvantitativan porast. Najdublje promjene svoga društvenog bića doživljava seljaštvo. Zauzimajući važnu ulogu u poljo­privrednoj proizvodnji, ono se u svom sastavu homogenizira, a budući da je zahvaćeno procesom sve brže socijalne po­kretljivosti, omogućen mu je izlaz iz predratne društveno- -ekonomske krize i stagnacije.

Jugoslavenska socijalistička revolucija u kojoj su ma­sovno sudjelovali široki radni i siromašni slojevi otvorila im je na taj način put progresa.

Slamajući političku moć poražene građanske klase, pob­jedničke snage revolucije na čelu sa KPJ otvorile su put zamjene starih oblika novima, tj. put izgradnje socijalistič­kog društvenog poretka. Proces uklanjanja starih odnosa vodio je nastajanju novih oblika ponašanja i odnosa među ljudima prožetih novim shvaćanjima i novim vrijednostima u skladu s novim načinom proizvodnje. U borbi za podi­zanje i jačanje temelja nove eknomske osnovice i nove društvene svijesti revolucija će se sukobljavati s pojedinim snagama koje će se odvajati od njezine matice ili s nosio­cima starih društvenih odnosa. U svojoj oružanoj etapi, od 1941. do 1945. revolucija nije mogla dokraja da se obračuna sa starom društvenom sviješću. Ta će svijest i dalje u raz­ličitim oblicima i manifestacijama izbijati na površinu, po­sebno u pojedinim kriznim trenucima novog društva. U sukobima i sučeljavanjima sa svim tim snagama revolucija će ispitivati i potvrđivati svoju postojanost.

176

Odabrana bibliografija*Antonic Zdravko, O nekim pitanjima revolucionarnih kretanja u

Bosni i Hercegovini (1941 —1945), Treći program, Radio-Beo- grad, br. 28,1976.

Apostolski Mihailo, Osvoboditelnata vojna na makedonskiot na­rod (1941 — 1945), Skoplje 1965.

Apostolski Mihailo, Ustanak naroda Jugoslavije — osnovna pret­postavka za saradnju balkanskih naroda u borbi protiv fa­šizma, zbornik: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa, Beograd 1973.

Apostolski Mihailo, O nekim karakteristikama ustanka i revolu­cije u Makedoniji, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Ju­goslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, I, Beograd 1977.

Apostolski Mihailo — Hristov Aleksandar — Terzioski Rastislav, Položaj okupirane Makedonije u drugom svetskom ratu (1941 — 1944), JIC 3/1963.

Autonomne pokrajine u Jugoslaviji (društ'eno-politički i pravni aspekti), Beograd 1967.

AVNOJ i narodnooslobodilačka borba u Bosni i Hercegovini (1942 — 1943), zbornik, Beograd 1974.

Bakarić Vladimir, Aktuelni problemi sadašnje etape revolucije, Zagreb 1967.

Bakarić Vladimir, Društvene klase, nacija i socijalizam, Zagreb 1976.

Bakarić Vladimir, Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, Zagreb 1974 (I), 1978 (II).

* Ovaj bibliografski dodatak sadrži određeni izbor iz veoma opsežne lite­rature o ratu i revoluciji u Jugoslaviji 1941—1945. god. U njemu su obuhva­ćena tek ona djela koja po svom sadržaju cjelovitije obraduju pojedine probleme, pojave i razdoblja, ili pak s obzirom na svoj pristup prinose dubljem razma­tranju pojedinih pitanja. Dakako da je takav izbor umnogome rezultat autorove osobne prosudbe, pa je zasigurno propušten niz značajnih djela koja bi se ovdje mogla uvrstiti po nekom drugom kriteriju . Ipak ovaj izbor služi čitaocu kao orijentacija u relevantne rezultate jugos’avenske historiografije.KRATICE: CSP — Časopis za suvrem enu povijest, Zagreb; JIC — Jugoslovenski istorijski časopis. Beograd; PIS — Prilozi za istoriju socijalizma, Beograd; VIG — Vojnoistorijski glasnik, Beograd.

12 — Jugoslavenska socijalistička revolucija 177

Bandić Milan, Cvet i steg — Književnost narodnooslobodilačke borbe, Beograd 1975.

Bihaćka republika 4. XI 1942 — 29. I 1943, Bihać 1965, zbornik članaka, knj. 1 i 2.

Bilandžić Dušan, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi, Zagreb 1978.

Boban Ljubo, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928 — 1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja, sv. I—II, Zagreb 1974.

Bojić Mehmedalija, Titova politička i vojna strategija i neke nje­gove najvažnije odluke 1943. godine, VIG 2—3/1977.

Borbeni put žena Jugoslavije, Beograd 1972.Borković Milan, Komunistička partija Jugoslavije u Srbiji 1941 —

1945, knj. II (1943— 1945), Beograd 1974.Božić Ivan — Cirković Sima — Ekmečić Milorad — Dedijer Vla­

dimir, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972.Brajović Petar, Jugoslavija u drugom svetskom ratu, Beograd

1977.Britanska politika prema jugoistočnoj Evropi u drugom svjet­

skom ratu, Zagreb 1978.Broz Josip Tito, Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941 — 1945,

Beograd 1947.Broz Josip Tito, Politički izvještaj CK KPJ, Peti kongres Komu­

nističke partije Jugoslavije, Beograd 1948.Broz Josip Tito, Govori i članci, I, II, Zagreb 1959.Broz Josip Tito, Četrdeset godina revolucionarne borbe Komuni­

stičke partije Jugoslavije, Socijalizam, 2/1959.Broz Josip Tito, Vojna djela, I — IV, Beograd 1961.Broz Josip Tito, Borba i razvoj KPJ između dva rata, Beograd

1977.Broz Josip Tito, Govor u povodu promocije za doktora vojnih

nauka, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.Broz Josip Tito, Sabrana djela, Beograd 1977 (I — IV), 1978 (V).Colić Mladen, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, Beo­

grad 1973.Colić Mladen, Kolaboracionističke oružane formacije u Jugosla­

viji 1941 — 1945. godine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.

Cvjctičanin Veljko, Klase i klasna struktura suvremenog društva, Zagreb 1974.

Četrdeset prva — ustanak naroda Jugoslavije, Beograd 1961.Cizmić Ivan, Prilog za istraživanje doprinosa naših iseljenika

borbi naroda Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, zbornik: Iseljeništvo naroda i narodnosti Jugoslavije i njegove uza­jamne veze s domovinom, Zagreb 1978.

Colaković Rodoljub, Pravi odgovor na pitanje: čija je Bosna i Hercegovina, zbornik: AVNOJ i NOB u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1973.

Culinović Ferdo, Razvitak narodne vlasti, Zagreb 1946.Culinović Ferdo, Razvitak jugoslavenskog federalizma, Zagreb

1953.Culinović Ferdo, Stvaranje nove jugoslavenske države, Zagreb

1959.Culinović Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd 1970.Damjanović Pero, Tito pred temama istorije, Beograd 1977.Deakin F. W. D., Bojovna planina, Beograd 1973.

178

Dedijer Vladimir, Josip Broz Tito — Prilozi za biografiju, Beo­grad 1953.

Dragić Đorđe, Sanitetska služba u partizanskim uslovima ratova­nja, Beograd 1959.

Drugi svetski rat 1939 — 1945, Beograd 1973.Drugi svetski rat, pregled ratnih operacija, I —V, Beograd 1957,

1961, 1964, 1967, 1970.Društvenopolitički sistem SFRJ, Beograd 1976.Đuretić Veselin, Neki elementi konstituisanja revolucije u nas,

Gledišta 2/1971.Đuretić Veselin, Teorijsko-metodološki smisao odnosa klasnog i

nacionalnog u NO ratu, Politički život Jugoslavije 1914 — 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdanja.

Đurović Smiljana, Prilog periodizaciji istorije socijalističke revo­lucije u Jugoslaviji u uslovima savremenih istoriografskih saznanja i tendencija, Istorijski glasnik, 1 —2/1970.

Federalizam i nacionalno pitanje. Zbirka radova, Beograd 1971.Ferenc Tone, Nacistička raznorodovalna politika v Sloveniji v

letih 1941 — 1945, Maribor 1968.Geršković Leon, Historija narodne vlasti, Beograd 1957.Glišić Venceslav, Uloga i značaj »Užičke republike«, zbornik:

NOR i revolucija u Srbiji 1941 — 1945, Beograd 1972.Glišić Venceslav, Komunistička partija Jugoslavije u Srbiji 1941

— 1945, knj. I (1941 — 1942), Beograd 1975.Glišić Venceslav, Prilog izučavanju Lenjinovog shvatanja revolu­

cije i stvaralačka primena u narodnooslobodilačlcoj borbi, Treći program, Radio-Beograd, br. 28, 1976.

Gošnjak Ivan, Tito — strateg revolucije i tvorac narodne armije, Beograd 1964.

Hadri Ali, Narodnooslobodilački pokret na Kosovu 1941 —1945, Beograd 1973.

Hristov Aleksandar, Stvaranje makedonske države 1893— 1945, Beograd 1971.

Huljić Veseljko, Prilog proučavanju socijalnoklasnih opredjelji­vanja za otpor i oružanu borbu pod rukovodstvom KPJ, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija. I, Beograd 1977.

Hurem Rasim, Kriza narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine, Sarajevo

Istorija makedonskog naroda, knj. III, Period između dva svet- ska rata i narodna revolucija (1918 —1945), Beograd 1970.

Istorijske pretpostavke republike Bosne i Hercegovine, Prilozi, 4, Sarajevo 1968.

Istoriografija i revolucija, Gledišta, 1/1972.Iz istorije narodnooslobodilačkog rata i revolucije, Treći prog­

ram, Radio-Beograd, br. 28, 1976.Janković Milorad, Značaj savetovanja u Stolicama u strategiji

narodnooslobodilačkog rata, Vojno delo, 6/1976.Jelit- Ivan, Komunistička partija Hrvatske 1937—1941, Zagreb

Jelić Ivan, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941 —1945, Zagreb 1978.Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941 —

1945, Zagreb 1977.

179

Jovanović Batrić, Crna Gora u NOR-u i socijalističkoj revoluciji Beograd 1960.

Jugoslavija trideset godina posle oslobođenja i pobede nad fa­šizmom 1945 — 1975, Beograd 1975.

Kačavenda Petar, SKOJ i omladina u Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima Jugoslavije 1941 —1945, Beograd 1975.

Kardelj Edvard, Put nove Jugoslavije, Beograd — Zagreb 1946.Kardelj Edvard, Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, Beo­

grad 1960.Kardelj Edvard, Tito i Komunistička partija Jugoslavije, Komu­

nist, 1. I 1968.Kardelj Edvard, Politička i vojna strategija narodnooslobodilač-

kog ustanka i socijalističke revolucije u Jugoslaviji i Titova stvaralačka uloga u njenom koncipiranju i realizovanju, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.

Klanjšček Zdravko, O strategiji i taktici NOV i PO Slovenije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.

Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, zbornik radova,1 —II, Zagreb 1970.

Kljaković Vojmir, Promjena politike Velike Britanije prema Jugoslaviji u prvoj polovici 1943. godine, JIC 3/1969.

Kljaković Vojmir, Drugo zasjedanje AVNOJ-a i Teheranska kon­ferencija, zbornik: AVNOJ i NOB u Bosni i Hercegovini, Beo­grad 1974.

Kljaković Vojmir, Problemi zapadne granice Jugoslavije u narod- nooslobodilačkom ratu, ČSP 1/1975.

Kljaković Vojmir, Problemi diferenciranja sadržine oslobodilač­kog rata i pokreta otpora, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.

Kljaković Vojmir, O elementima socijalističke revolucije u oslo­bodilačkom ratu naroda Jugoslavije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijali­stička revolucija, I, Beograd 1977.

Kljaković Vojmir, Tito — državnik i strateg (1944—1945), VIG2 — 3/1977.

Kljaković Vojmir, Međunarodni okvir jugoslavenske revolucije, Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beo­grad bez godine izdanja.

Končar Ranko, Ideja o autonomiji Vojvodine i KPJ, Istraživanja, I, Novi Sad 1971.

Končar Ranko, Neka pitanja odnosa narodnosti prema revoluciji, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.

Kosanović Đorđe, Ekonomskopolitička delatnost narodne vlasti u toku narodnooslobodilačke borbe, Zagreb 1964.

Kostić Uroš, Oslobođenje Istre, Slovenačkog primorja i Trsta 1945. Ofenziva jugoslovenske 4. armije, Beograd 1978.

Kovačević Branko, Omladina Jugoslavije u 1941. godini, Beograd 1973.

Krizman Bogdan, Vanjska politika jugoslavenske države 1918— 1941. Diplomatsko-historijski pregled, Zagreb 1975.

Leković Mišo, Ofanziva proleterskih brigada u 'leto 1942, Beograd 1965.

Leković Mišo, O nekim značajnim sednicama Centralnog komi­teta KPJ u toku 1942. godine, JIC 3 — 4/1971.

180

Leković Mišo, Najznačajnije Titove odluke u prvim dvema godi­nama narodnooslobodilačkog rata, VIG 2 — 3/1977.

Leković Mišo, Neki problemi Centralnog komiteta KPJ i Vrhov­nog štaba NOPOJ 1941. godine u vezi sa rukovođenjem, CSP 3/1977.

Lukač Dušan, Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918—1941, Beograd 1972.

Lukač Dušan, Revolucija u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1941 — 1945, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.

Ljubičić Nikola, Titova strategija, Vojno delo, 1/1977.Marjanović Jovan, Prilozi istoriji sukoba narodnooslobodilačkog

pokreta i četnika Draže Mihailovića u Srbiji 1941. godine, Istorija XX veka, I, 1959.

Marjanović Jovan, Ustanak i narodnooslobodilački pokret u Srbiji 1941, Beograd 1963.

Marjanović Jovan, Tradicija i istorija u dvadesetom veku, Treći program, Radio — Beograd, proljeće 1972.

Marjanović Jovan, Narodnooslobodilački rat i socijalistička revo­lucija 1941 — 1945, Beograd 1975.

Marjanović Jovan — Morača Pero, Naš oslobodilački ral i narod­na revolucija 1941 — 1945, Beograd 1958.

Mikuž Metod, Boji Komunistične partije Jugoslavije za zahodne meje (1941 — 1945), Zgodovinski časopis, 1958 — 1959.

Mikuž Metod, Pregled zgodovine NOB v Sloveniji, Ljubljana 1960 (knj. 1), 1961 (knj. 2), 1973 (knj. 3, 4 i 5).

Miladinović Milan, Moralna svojstva komunista Jugoslavije u NOR-u i revoluciji, Beograd 1972.

Miladinović Milan, Etika i tradicija narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, Bečej 1975.

Milić Vladimir, Revolucija i socijalna struktura, Beograd 1978.Miljanić Gojko, Neki problemi rukovođenja ustankom 1941. go­

dine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija. I, Beograd 1977.

Mirković Mijo, Ekonomska struktura Jugoslavije 1918—1941, Za­greb 1952.

Mirnić Josip, Denacionalizatorska politika mađarskog okupatora u jugoslavenskim zemljama 1941, Godišnjak Filozofskog fa­kulteta u Novom Sadu, X, 1967.

Mitrović Andrej, Vreme netrpeljivih. Politička istorija velikih država Evrope 1919 —1939, Beograd 1974.

Morača Pero, Odnosi između KPJ i Komintcrne od 1941 —1945, JIČ 1—2/1969.

Morača Pero, Jugoslavija 1941, Beograd 1971.Morača Pero, Narodnooslobodilačka borba Jugoslavije 1941 —

1945, Beograd 1975.Morača Pero, Stolice — jedan od međaša u razvitku rata i revo­

lucije, Vojno delo, 6/1976.Morača Pero, Prilog temi revolucija i kontrarevolucija u narodno-

oshabodilačkom ratu, Treći program, Radio-Bcograd, br. 28,Morača Pero, Tito strateg revolucije, Beograd 1977.Morača Pero, Proces konstituisanja platforme KPJ u oslobodilač­

kom ratu i revoluciji, Politički život Jugoslavije 1914— 1945, zbornik radova, Beograd, bez godine izdan ia.

Morača Pero — Bilandžić Dušan — Stojanović Stanislav, fstorija Saveza komunista Jugoslavije, kratak pregled, Beograd 1977.

181

Nađ Košta, Tito — vojskovođa oslobodilačkog rata, Vojno dclo, 1/1977.

Narodni front i komunisti — Jugoslavije, Cehoslovačke i Poljske 1938— 1945, Beograd 1968.

Narodnoosvobodilna vojna na Slovenskem 1941 — 1945, Ljubljana 1976.

Neretva — Sutjeska 1943, zbornik radova, Beograd 1969.Nešović Slobodan, Privredna politika i ekonomske mere u toku

oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, Beograd 1964.Nešović Slobodan, Inostranstvo i nova Jugoslavija 1941 — 1945,

Beograd — Ljubljana 1964.Nešović Slobodan, Diplomatska igra oko Jugoslavije 1944— 1945,

Zagreb 1977.Nešović Slobodan, Jugoslavija — Bugarska, ratno vreme 1941 —

1945, Beograd — Sarajevo 1978.NOB i socijalistička revolucija, Socijalizam 5/1975.Novak Viktor, Magnum Crimen, Zagreb 1948.Omladina u antifaštističkom pokretu Jugoslavije 1936—1945,

zbornik radova, Bihać 1972.Oreščanin Bogdan, Vojni aspekti borbe za svjetski mir, nacional­

nu nezavisnost i socijalizam, Zagreb 1964.Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i

socijalistička revolucija, zbornik radova, 1 — 2 Beograd 1977.Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941 —1945, I — II, Beograd

1963. i 1965.Osma konferencija zaerebačkih komunista u razvoj KPJ — SKJ

kao moderne partije radničke klase (Zbornik radova naučnog skupa), Zagreb 1978.

Pacor Mario, Jugoslovenska revolucija, Istorija revolucija XX veka, Beograd 1970.

Paić Ivo, O Titovim govorima ratnim jedinicama, Vojno delo, 5/1975.

Pajović Radoje, Kontrarevolucija u Crnoj Gori. Četnički i fede- ralistički pokret 1941 —1945, Cetinje 1977.

Pantelić Milojica, Suština i osnove karakteristike oružane borbe u NOR-u 1941 —1945, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.

Pašić Najdan, Nacionalno pitanje u savremenoj etapi, Beograd 1976.

Peta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije, zbornik radova, Zagreb 1972.

Peti kongres Komunističke nartiie Jugoslavije, 21—28. jula 1948. Stenografske bilješke, Zagreb 1949.

Petranović Branko, Političke i nravne prilike za vreme Privreme­ne vlade DFJ, Beograd 1964.

Petranović Branko. O metodološkom pristupu izučavanju isto- riie narodne vlasti, VIG 3/1968.

Petranović Branko, Promene u društveno-ekonomskoj strukturi Jugoslavije u toku NOB, PIS, 6, 1969.

Petranović Branko, Tradicija i društvena sredina u narodnooslo- bodilačkom ratu i revoluciji naroda Jugoslavije 1941 — 1945, Treći program, Radio — Beograd, nroljeće 1972.

Petranović Branko, O nolitičko-psihološkim pojavama u narodno- oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije kao historiografskoj temi, Glasnik cetinskih muzeja, 5/1972.

182

Petranović Branko, Konstiluisanje ustavnog poretka nove Jugo­slavije (Privremena narodna skupština), Marksistička misao, 3/1975.Petranović Branko, Politički sistem oružane revolucije u Jugo­slaviji i pitanje njegove ustavne potvrde, Međunarodni rad­nički pokret, 4/1975.

Petranović Branko, Revolucija i kontrarevolucija kao sukob dve svesti, Treći program. Radio — Beograd, br. 28, 1976.

Petranović Branko, AVNOJ — revolucionarna smcna vlasti 1942 —1945, Beograd 1976.

Petranović Branko, Vodstva građanskih stranaka i njihova poli­tika za vreme rata i revolucije naroda Jugoslavije, Politički život Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd bez godine izdanja.

Pijade Moša, Izabrani spisi, tom I, Beograd 1965 (knj. 3 i 4), 1966 (knj. 5).

Plenča Dušan, Nacionalne manjine i jedinice stranih narodnosti u NOP-u, VIG 6/1960.

Plenča Dušan, Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku drugog svjetskog rata. Beograd 1962.

Pleterski Janko, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje 1918 — 1941, Beograd 1971.

Pleterski Janko, Perspektiva federativnog uređenja u novoj Jugo­slaviji kao faktor narodnooslobodilačke borbe. ČSP 3/1973.

Pokreti otpora u Evropi 1939 —1945. Beograd 1968.Politički život Jugoslavije 1914 —1945, Zbornik radova, Treći

program, Radio — Beograd, bez godine izdanja.Pregled istoriie Saveza komunista Jugoslavije. Beograd 1963.Prelević Miloš, Društvena suština vojne sile. Beograd 1972.Prelević Miloš. Npki aspekti društvene suštine vojne sile NOR-a,

zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opšte- narodni rat i socijalistička revolucija, II. Beograd 1977.

Prelević Miloš. Marksizam u odbrani socijalističkog društva, Beograd 1977.

Prilozi posvećeni 30-godišniici oružanog ustanka. VIG 2/1971.Prilozi Dosvećeni 30-godišnjici oslobođenja zemlje i pobjede nad

fažizmom, VIG 1/1975.Prilozi nosvećeni 35-godišnjici Savjetovanja u Stolicama, VIG

1/1977.Prilozi posvećeni Titovim jubilejima, VIG 2 — 3/1977.Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Ju­

goslavije, zbornik radova, Bihać 1967.Prvo i Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobo­

đenja Jugoslavije 26. i 27. novembra 1942, 29. i 30. novembra 1943, Zagreb 1963.

Radišić Đorđe, Kultura i umetnost u oslobodilačkoj borbi kao elemenat socijalističke revolucije, JIČ 3 — 4/1971.

Radonjić Radovan. Sukob KP.I sa Kominformom i društveni ra­zvoj Jugoslavije 1948 — 1950, Zagreb 1976.

Rapajić Nikica, Organizacija poljoprivrede u narodnooslobodilač- koj borbi 1941 —1945, Zagreb 1955.

Razvoj socijalističke revolucije u Jugoslaviji. Predavanja Politič­ke škole SKJ »Josip Broz Tito«, Kumrovec 1975/6, Beograd

183

Ristiđ Pavle, Problem odnosa između federacije i federalnih jedi­nica sa posebnim osvrtom na Jugoslaviju, Beograd 1967.

Saje Franček, Belogardizem, Ljubljana 1952.Simović Vojislav, AVNOJ — pravno-politička studija, Beograd

1958.Simović Vojislav, O aktuelnosti proučavanja odluka Drugog za-

sedanja AVNOJ-a, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 3 — 4/Simpozij Drugi svjetski rat i mir među narodima, Zagreb 1972.Sirotković Hodimir, Društveno-političke prilike u Jugoslaviji uoči

Pete zemaljske konferencije KPJ, Peta zemaljska konferenci­ja Komunističke partije Jugoslavije, zbornik radova, Zagreb1972.

Srbija u ratu i revoluciji 1941 —1945, Beograd 1976.Stanisavljević Đuro, Nastanak i razvitak četničkog pokreta u

Hrvatskoj (1941 —1942), Islorija XX veka, IV, Beograd 1962.Stanišić Milija, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, Beo­

grad 1973.Stanišić Milija, Idejne osnove i razvojni procesi vojne organiza­

cije NOR-a Jugoslavije, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.

Strčić Petar, Vanjskopolitička borba Josipa Broza Tita za Istru od 1941. do 1945. godine. Rijeka 1978.

Stugar Vlado, Jugoslavija 1941 —1945, Beograd 1970.Surčulija Živko, Društvena anatomija nacionalizma. Socijalni

izvori i koreni nacionalizma u modernom društvu, Beograd 1976.

Šnuderl Maks, Zgodovina ljudske oblasti, Ljubljana 1950.Soškić Budislav, Omladinski pokret u narodnoj revoluciji 1941

— 1945, Beograd 1959.Šuvar Stipe, Nacije i međunacionalni odnosi, Zagreb 1970.Šuvar Stipe, Nacionalno i nacionalističko (eseji i polemički pri­

lozi), Split 1974.Šuvar Stipe — Jelić Jordan — Magdalenić Ivan, Društvene pro­

mjene i djelovanje komunista u selu, Zagreb 1968.Talijanski iredentizam i jadransko pitanje, CSP 1/1975.Titovo revolucionarno delo i misao, Socijalizam 5/1977.Titovo vojno delo, zbornik, Beograd 1977.Tomasevich Jozo, The Chetniks, Stanford 1975.Trgo Fabijan, Četvrta i peta neprijateljska ofenziva — zimske i

proljetne operacije u Jugoslaviji 1943, zbornik: Neretva — Sutješka 1943, Beograd 1969.

Trgo Fabijan, Vojna strategija i nacionalni faktor u narodnooslo- bodilačkom ratu, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Jugo­slavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, I, Beo­grad 1977. _.

Trgo Fabijan, Oslonac na vlastite snage — bitno obilježje Titove strategije, zbornik: Titovo vojno delo, Beograd 1977.

Trgo Fabijan, Izvornost Titove strategije narodnooslobodilačkog rata, VlG 2 — 3/1977. , ___

Tuđman Franjo, Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1960.Ustanak u Jugoslaviji 1941. i Evropa, zbornik radova, Beograd

1973.Vasiljević Jovan, Mornarica Narodnooslobodilačke vojske Jugo­

slavije, Beograd 1972.

184

Vinaver Vuk, KPJ i spoljna politika Kraljevine Jugoslavije 1939 — 1941. godine, PIS, sv. 9, 1974.

Vinski Ivo, Klasna podjela stanovništva i nacionalnog dohotka Ju­goslavije u 1938. godini, Zagreb 1970.

Vinterhalter Vilko, Životnom stazom Josipa Broza, Beograd 1968.Vlahović Voljko, Neki aspekti borbe za istinu o oslobodilačkom

ratu i revoluciji naših naroda, Vojno delo, 3/1975.Vojvodina 1941, zbornik, Novi Sad 1967.Vujošević Jovan, Pripadnici stranih nacionalnosti u Narodnoo-

slobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Komunist, 20. VI — 12. IX 1963.

Vujošević Jovan, Karakter italijanske okupacije u Jugoslaviji 1941 —1943. godine, zbornik: Oslobodilačka borba naroda Ju­goslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, II, Beograd 1977.

Vujović Đuro, 0 elementima građanskog rata u narodnooslobo- dilačkom ratu, Treći program, Radio — Beograd, br. 28, 1976.

Zbornik radova simpozijuma povodom 30-godišnjice Prvog kon­gresa partizanskih lekara Jugoslavije, Bosanski Petrovac, 21 —23. septembra 1972, Beograd 1973.

Značenje Drugog zasjedanja AVNOJ-a za socijalističku revoluciju u Jugoslaviji, Zagreb 1963.

Žalac Tomo, Škola i odgoj u narodnoj revoluciji, Zagreb 1965.Živković Dušan, Postanak i razvitak narodne vlasti u Jugoslaviji

1941 — 1942, Beograd 1969.Živković Dušan, Koncepcije rukovodstva NOP-a o stvaranju na­

rodne vlasti u 1941. godini, VIG 1/1969.Živković Dušan, Narodni front u Jugoslaviji 1935 —1945, Beograd

1978.Živković Dušan, Koncepcije KPJ o narodnoj vlasti, Politički ži­

vot Jugoslavije 1914—1945, zbornik radova, Beograd, bez go­dine izdanja.

Živković Nikola, Ratna šteta koju je Nemačka učinila Jugoslaviji u drugom svetskom ratu. Beograd 1975.

185

Sadržaj

Predgovor1. R at i k riza gra đ a n sk o g d ru štv a ................................

Slom jedne p o l i t ik e ..................................................Tendencije i sukobi unutar građanske

k l a s e ....................................................... .Negativna bilanca kapitalizma . . . . . .Okupacijske sile i njihovi interesi . . . . .

2. M o g u ćn o st re v o lu c ije .

Komunistička partija Jugoslavije — revolucionarna snaga . . . .

Karakter »revolucionarne situacije« .Program borbe za nacionalno i

socijalno oslobođenje3. F iz io n o m ija k o n tra re v o lu c ije

U službi okupatora............................Za restauraciju staroga poretka Tendencije biološkog uništavanja . Oslobodilački pokret — faktor

zbližavanja snaga kontrarevolucije .4. T e m e lj i i sn a g e re v o lu c ije

Rukovodeća uloga K PJ.................................Značenje nacionalnog p itanja ......................Okupljanje političkih snaga oko programa

narodnooslobodilačkog pokreta Značajke strategije oslobodilačkog

r a t a .......................................Armija revo luc ije ......................Temelji narodne vlasti . . . .Uloga slobodnih teritorija .

5

77

10192734

344951

5757636871

7979

93110115119

186

Dramatika unutar društvene strukture Prema kulturnoj revoluciji . . . . .

5. Revolucionarna smjenav l a s t i ...........................

Najviše političko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta .Temelji federacije.....................................................Nova država................................................................

6. Obrana revolucijePut do međunarodnog priznanja . . . .Nemoć snaga kontrarevolucije . . .Doprinos borbi protiv fašizma . . . . .

7. Na pragu novoga društva

Slom buržoaskog poretka . . . . . .Novi odnosi u vlasništvu i mijenjanje

društvene s t ru k tu re .....................................Odabrana bibliografija

122130

134134138142147147154158

165165169177

187

Josip Mallć

Grafički urednik Tomislav Juklć

L ektor M arija Rožlć

K orektor Mlllvoj PHJa

Tiskanje završeno u ožujku 1979.

B-577 1