7/21/2019 Klas Ici Zam

http://slidepdf.com/reader/full/klas-ici-zam 1/2

KLASICIZAM

Klasicizam je bio književni pravac koji je počeo formirati još u vrijeme renesanse, adostigao je svoj puni procvat u Francuskoj, Njemačkoj,Engleskoj i Rusiji tokom 17. i18. vijeka, da bi u prvim desetljećima 19. vijeka još uvijek ustrajao u nekim

književnostima u vidu pseudoklasicizma(lažnog klasicizma). 

klasicizam (franc. classicisme, prema lat.classicus: koji pripada najvišoj klasi), stil ulikovnim umjetnostima, književnosti i glazbi kojemu je središnji uzor umjetnostklasične Grčke i Rima, a glavno mu je načelo zahtjev za objektivnošću, strogošćuoblika i jednostavnošću. Za razliku od renesanse, umjetnost klasicizma ne obraća seizravno uzornim djelima i kanonima antike, već preko estetičkih načela. Iako su senagovještaji klasicizma osjećali već u kasnoj renesansi, njegov se puni procvatdogodio u XVIII. st., osobito u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj, dok su mu seučinci osjećali i u različitim neoklasicističkim strujama do prve polovice XX. st.

Karakterizira ga nasljedovanje antičkih književnih uzora, formi, stila i sadržaja, kao islijeđenje strogih pravila književnog oblikovanja, uzvišenost stila, važnost jasnoće,mjere, harmonije i kompozicije, njegovanje poučnosti i visokih etičkih vrijednosti, kao iprevladavanje racionalnog principa nad strastima, osjećajima i neobuzdanommaštom te formalnim i sadržajnim prekomjernostima. Osobito se snažno razviou francuskoj književnosti.

Književnost je po tome hijerarhijski uređen sustav književnih vrsta, koje se razlikujupo stilu, tematici, načinu izražavanja i drugom, pri čemu su ep i tragedija najcjenjenijeknjiževne vrste kojima pripada visoki stil, dok se komedija koristi niskim stilom.

Središnje ličnosti francuskog klasicizma su pisci uzornih tragedija Pierre

Corneille i Jean Racine te komediograf Jean Baptiste Poquelin Moliere, koji seudaljuje od strogih klasicističkih normi, ali njeguje racionalnost, kompozicijska načelai didaktičnost.

Prema nekim obilježjima svojih djela, predstavnicima klasicizma u njemačkojknjiževnosti mogu se smatrati J. W. Goethe i F. Schiller, u talijanskoj književnosti V.Monti i V. Alfieri, u engleskoj književnosti J. Dryden i A. Pope, a u ruskoj književnosti A. D. Kantemir, M. V. Lomonosov i Gavrila Deržavin.

Označuje stil i razdoblje koje je započelo u XVII. st. i trajalo do pojave romantizma.Javio se najprije u Francuskoj, gdje je obilježio najznačajniji dio XVII. st., a tijekomXVIII. st. proširio se na njemačku, englesku, talijansku, rusku, poljsku i druge

književnosti. Izvan Francuske klasicizam je bio manje značajan kao razdoblje pa seuglavnom svodio na stil koji odlikuju jednostavnost, sažetost i jasnoća izraza,poštivanje proskriptivnih pravila, racionalizam, težnja skladu i divljenje antici.Klasicizam je polazio od pretpostavke da je grčko-rimska književnost uzor sklada isavršenstva, da su u njoj sadržana estetska pravila koja su stalna i nepromjenljiva tesluže kao uzorak i autoritet. Držeći se plana i pravila, književnost klasicizma tražila jetočnost i red pod vodstvom razuma. Glavni je izvor teorije klasicizma u antičkimretorikama i poetikama (posebno onih Aristotela i Horacija), a glavnu ulogu u širenju irazvijanju njihovih ideja u novovjekovlju imali su svojim teorijskim spisima ikomentarima mnogobrojni talijanski humanisti (M. G. Vida, Lodovico Castelvetro idr.).

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

7/21/2019 Klas Ici Zam

http://slidepdf.com/reader/full/klas-ici-zam 2/2

 Vjerovali su da umjetničko stvaranje nužno proizlazi iz prirodne nadarenosti, nonadahnuće samo po sebi nije dovoljno: potrebna je i metoda. Metoda počiva narazumu, koji se bori s pretjeranim izljevima mašte i osjećajnosti kako bi ih obuzdao iusmjerio. Razum je u stvaralačkome činu načelo svjesnoga, kritičkog odabira.Osnovni su elementi klasicističke teorije njegovanje kulta antike i kulta pravila.

Nasljedovanje antičkih uzora vrijedi samo onda kada znači stvaralačko natjecanje snjima, poticaj za stvaranje djela, a poštovanje pravila podrazumijeva pridržavanjenačela vjerodostojnosti (istinolikosti), doličnosti i teorije književnih rodova. Teorijarodova najizrazitije se odrazila na strukturu klasicističke tragedije. Osobito je bilaraširena važnost pravila o jedinstvima, koje je klasicizam preuzeo od Castelvetra tetrima jedinstvima (mjesto, vrijeme, radnja) dodao i četvrto, tj. zahtjev za jedinstvomtona u djelu. Svrha je klasicističke književnosti bila povezivanje korisnoga s lijepim,prema Horacijevu načelu docere et delectare.

Prvo je veliko djelo francuske klasicističke književnosti tragikomedija »Cid« (1637)dramatičara P. Corneillea, koja se još donekle opirala najstrožim klasicističkim

pravilima, a potom su nastale njegove »prave« klasicističke tragedije »Horace«(1640), »Cinna« (1642) i »Polyeucte« (1643). Nakon velikih klasicističkih uspjeha,Corneille se ipak vratio svojemu primarnom nadahnuću, baroknom ukusu. Njegovnasljednik i suparnik J. Racine pravi je klasicistički genij, ujedno (uz Boileaua) i jedinipravi klasicist francuskoga XVII. st. Njegova su djela klasicističku teoriju pretočila uknjiževnu izvedbu. Osobito se ističu tragedija »Berenika« (1670), klasicističko remek-djelo u najužem smislu riječi, te tragedija »Fedra« (1677). U svim je klasicističkimtragedijama riječ o borbi između dužnosti i strasti koja se zbiva u samim junacima izavršava s različitim ishodima (jedna od bitnih razlika između Corneillea i Racinea).U središtu je zanimanja čovjek, njegove dvojbe i sudbina, pojedinac kao diočovječanstva, zbivanja u kojima se ostvaruju sinteze pojedinačnog i općega,konkretnog i apstraktnoga.

Treće veliko ime francuskoga klasicizma, Molière, kronološki i stilski smješta seizmeđu Corneillea i Racinea. Držao se osnovnih klasicističkih načela u kompoziciji,ali samo kada je to dopuštao sadržaj. Njegova je najvažnija zadaća bila zabavitipubliku. Odmjeren, racionalan i didaktičan, u osnovi je bio sklon realizmu. Zato ječesto odstupao od pravila, koja su za komediju ionako bila nešto slobodnija. Međunjegove visoke klasicističke komedije, pisane stihom i s poštivanjem klasicističkihpravila, ubrajaju se »Škola za žene« (1662), »Mizantrop« (1666), »Tartuffe« (1669) i»Učene žene« (1669), a mnogobrojna druga remek-djela tek su donekle slijedila

klasicističku doktrinu, često se oslanjajući i na baroknu poetiku. Klasicistička proza,koja se odlikuje konciznošću i jasnoćom, najbolja je ostvarenja dala u djelima B.Pascala, F. de La Rochefoucaulda, Madame de La Fayette i J. de LaFontainea (sentencija, roman, basna). Klasicizam je u Francuskoj trajao i usljedećem, XVIII. st., pretvarajući se u rokoko, a konačno ga je smijeniosentimentalizam i predromantizam, potkraj XVIII. i početkom XIX. st. Iz Francuske seklasicizam širio u europske književnosti s racionalizmom razdoblja prosvjetiteljstva.

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)