kis, danilo
Transcript of kis, danilo
Danilo Kiš
Biografija
1935, 22. februara u Subotici rođen Danilo Kiš, od oca Eduarda
Kiša (do njegove trinaeste godine Eduard Kohn), mađarskog
Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke - kao
njihovo drugo dete (prvo je kći Danica rođena 1932).
1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad.
1939. U Novom Sadu, u Uspenskoj crkvi kršten po pravoslavnom
obredu u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj. "..
1941. Počinje rat. "... ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41.
godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta
četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao
sa razredom "Bolje rat nego pakt" (tu zagonetnu rečenicu sa
asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u
izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u
poluprofilu, kao na markama
1942. Januar: novosadski "hladni dani"; ubijene su stotine
vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21.
1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka)
u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. "
Danilo Kiš piše svoje prve pesme.
1947. Milica Kiš, sa svojom decom Danicom i Danilom,
posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata,
Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša.
1951. Umrla Milica Kiš.
1954. Završava srednju školu na Cetinju.
1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi
student na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom
književnosti.
1960. Završava poslediplomske studije odbranom rada "O nekim
odlikama ruskog i francuskog simbolizma".
1961. Na odsluženju vojnog roka (mart 1961-mart 1962) u Bileći
i Delnicama.
1962. U izdanju beogradskog "Kosmosa" objavljena prva dva
Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44
1962-1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski
jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi
daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo.
1965. Objavljen roman Bašta, pepeo
1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U
izdanje u okviru izabranih dela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku
uvrstio i priču "Eolska harfa".
1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz "porodičnog
ciklusa".
1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će
nekoliko godina kasnije vratiti.
1973-1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na
Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča
1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.
1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča
1977. Nagrada "Ivan Goran Kovačić" za knjigu Grobnica za
Borisa Davidoviča.
1978. Objavljena polemička knjiga Čas anatomije; u toj knjizi Kiš
je izložio književnoteorijske postavke na kojima počiva Grobnica za
Borisa Davidoviča i u odbrani svojih stavova (ne samo književnih),
superiorno (kako je tvrdila većina kritičara) odbacio napade na sebe
i svoju knjigu.
1979. Nagrada Željezare Sisak za knjigu Čas anatomije.
1980. Nagrada Grand aigle d'or de la ville de Nice za celokupan
književni rad. "Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne
čini da ih zaslužiš."
1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja
života sa Pascale Delpech
1983. U okviru Djela Danila Kiša po prvi put objavljene knjige
Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih.
1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka
Enciklopedija mrtvih
1986. Dobija nagradu "Skender Kulenović" i francuski orden
"Vitez umetnosti i književnosti".
1987. Sedmojulska nagrada.
1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu
nagradu i dve značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji
(Premio di Tevere) i u Nemačko
1989. U martu boravi u Izraelu gde sa ekipom Avala filma i
rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i
Ženi Lebl, dvema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka
(Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija
emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život.
Američki PEN dodeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu
prevedene na tridesetak jezika
15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen
u Beogradu, po pravoslavnom obredu
Djela:
1. Mansarda satirična poema [1962] (roman)
2. Psalam 1962] (roman)
3. Basta pepe [1965] (roman)
4. Rani jadi: za decu i osetljive [1969] (pripovetke)
5. Pescanik [1972] (roman)
6. Poetika [1972] (eseji)
7. Po-etika, knjiga druga [1974] (intervjui)
8. Grobnica za Borisa Davidoviča: sedam poglavlja jedne
zajedničke povesti [1976] (pripovetke)
9. Čas anatomije [1978] (polemička knjiga)
10. Noć i magla [1983] (drame)
11. Homo poeticus [1983] (eseji i intervjui)
12. Enciklopedija mrtvih [1983] (pripovetke)
13. Gorki talog iskustva [1990] (intervjui)
14. Život, literatura [1990] (intervjui i eseji)
15. Pesme i prepevi [1992] (pesme i prepevi)
16. Lauta I oziljci [1994] (pripovetke)
17. Skladište [1995] (tekstovi iz zaostavštine)
18. Varia [1995] (eseji, članci, pripovetke)
19. Pesme, Elektra [1995] (pesme; adaptacija drame Elektra)
Danilo Kiš
Autobiografija
Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je
trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga
koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum
(Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i
želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom
sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike
ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i
svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih
neće vratiti.
Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan
legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj
godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna „amazonka“,
koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska
retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom.
U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih
zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u
Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje
trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju,
gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao
sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku
biblijsku egzegezu. „Uznemirujuća različitost“, ono što Frojd naziva
Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim
poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na
mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma
par excellence.
Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini
fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos
prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio
pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i
književno nasleđe.
Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je
shvatila, ne bez žaljenja, da su romani „izmišljotina“ i odbacila ih
jednom zauvek. Ta njena averzija prema „pustim izmišljotinama“
prisutna je latentno i u meni.
Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na
Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i
komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za
likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo
Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak
Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Nemicu koju
sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio
primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam
godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za
to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.
Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao
Simonuti stariji, koga smo prozvali „Paganini“, ne samo zbog
izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio
stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada
sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske
romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.
U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim
mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i
jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat.
Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina,
koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom
predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.
Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam
diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu
književnost.
Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u
Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u
desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim,
ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz
kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti
harmonika.
Nož sa drškom od ružinog drveta
Mirku Kovaču
Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici, ima
jedinu nesreću (neki to zovu srećom) što je istinita: ona je zapisana
rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka. Ali da bi bila istinita na
način o kojem njen autor sanja, morala bi biti ispričana na
rumunskom, mađarskom, ukrajinskom ili jidišu; ili, ponajpre, na
mešavini svih tih jezika. Tada bi, po logici slučaja i mutnih, dubokih
i nesvesnih zbivanja, blesnula u svesti pripovedačevoj i po koja
ruska reč, čas nežna kao teljatina, čas tvrda kao kindžal. Kada bi,
dakle, pripovedač mogao da dosegne nedostižni i stravični čas
vavilonske pometnje, čule bi se ponizne molbe i užasna preklinjanja
Hane Kšiževske, izgovorena na rumunskom, na poljskom, na
ukrajinskom, naizmence (kao da je pitanje njene smrti samo
posledica nekog velikog i kobnog nesporazuma), da bi se u
predsmrtnom grču i smirenju njeno buncanje pretvorilo u molitvu za
mrtve, izgovorenu na hebrejskom, jeziku postanja i umiranja.
Pozitivan junak
Mikša (zovimo ga zasad tako) zašivao je dugme za manje od
deset sekundi. Upalite šibicu i držite je među prstima. Od trenutka
kada ste je ukresali do onog časa kada vas oprlji po prstima, Mikša
je već prišio dugme na oficirskom mundiru. Reb Mendel, kod koga
je Mikša radio kao kalfa, ne može da poveruje svojim očima.
Pričvršćuje naočari, uzima šibicu, i kaže, na jidišu: »Dede, još
jednom, her Miksat.« Mikša ponovo udeva iglu, reb Mendel se smeši
zagledan u kalfu, zatim naglo baca šibicu kroz prozor i pljuje u
prste. Mikša, koji je već prišio dugme na mundir her Antoneskua,
trijumfalno kaže: »Reb Mendel, dovoljna je jedna jedina šibica da
spali celokupna naftonosna polja Ploeštija.« Dok ovaj gleda u daleku
budućnost osvetljenu ogromnim požarom, reb Mendel sa ona dva
još vlažna prsta naglo poteže dugme na mundiru i zakovrće ga kao
da zavrće vrat piletu. »Her Miksat«, kaže. »kad ne biste mislili tako
glupo, mogli biste postati odličan majstor... Znate li da se petrolejski
izvori u Ploeštiju procenjuju na nekoliko miliona galona sirove
nafte?« — »To će biti divan plamen, reb Mendel«, kaže Mikša
zagonetno.
Nadmudrivanje
Mikša nije postao majstor. Zašivao je dugmad još dve godine kod
reb Mendela, slušajući njegova talmudijska mudrovanja, a onda je
morao da ode, praćen prokletstvom. Jednoga dana, bilo je to s
proleća značajne 1925. godine, reb Mendel se požalio da mu je
nestala košinšinska kokoška. »Reb Mendel«, odgovorio mu je Mikša,
»potražite lopova među Židovima.« Reb Mendel je shvatio težinu
uvrede i jedno vreme nije više pominjao svoju košinšinsku kokošku.
Mikša je takođe ćutao; čekao je da reb Mendel savlada svoj ponos.
Starac se borio sam sa sobom, stavljajući na oltar svoje talmudijske
oholosti svaki dan po jednu kokošku. Bdeo je sa štapom u ruci u
kokošarniku, do zore, plašeći tvora lajanjem nalik na pseće.
Predzoru bi zaspao, i iz kokošarnika bi nestala još jedna kokoška.
»Neka me kazni veliki pravednik koji je rekao da su svi živi stvorovi
jednako vredni njegove pažnje i milosti«, kaže reb Mendel devetog
dana. »Zar može jedna košinšinska kokoška koja vredi najmanje pet
červonaca da bude ravna jednom tvoru koji uništava siromahe i još
smrdi nadaleko?« — »Ne može, reb Mendek, kaže Mikša, »ne može
se ravnati kokoška koja vredi pet červonaca sa smrdljivim tvorom.«
Ništa više ne kaže. Čeka da tvor uništi što uništiti može i da dokaže
reb Mendelu da njegove talmudijske brbljarije o jednakosti svih
božjih stvorenja ne vrede ništa sve dok se pravda ne ostvari na
zemlji, sredstvima zemaljskim. Jedanaestog dana, reb Mendel,
umoran od uzaludnih bdenja, podnaduo i crvenih očiju, s kosom
punom perja, staje pred Mikšu i počinje da se udara u grudl: »Her
Miksat, pomozite!« — »U redu, reb Mendek, kaže Mikša. »Iščetkajte
kaftan i povadite perje iz kose. Stvar prepustite meni.«
Klopka
Klopka koju je Mikša sklepao bila je daleka kopija onih kakve je
nekada pravio njegov deda u Bukovini: mutna i nostalgična
uspomena. Izvan ovog značenja, to je bio jedan običan sanduk od
tvrdih bukovih dasaka, sa poklopcem koji se otvara spolja ali ne i
iznutra. Kao mamac, stavio je jedno jaje za koje je nedvosmisleno
utvrdio da u njemu već trune, kao u kovčegu, košinšinsko pile.
Ujutro, čim je stupio u dvorište, Mikša je znao da se životinja
uhvatila: smrad je dopirao sve do kapije. Reb Mendel se međutim
nije pomaljao iz kuće. Skrhan dugim bdenjima, prepustio se snu i
sudbini. Mikša pomilova svojom teškom seljačkom rukom još jedinu
preostalu reb Mendelovu kokošku, koja se beše skamenila od
straha, i pusti je u dvorište. Onda podiže poklopac sa zupcima od
krivih eksera i, u trenutku kada se pomoli kroz napuklinu vlažna
životinjska njuška, vrati ga snažnim udarcem šake. Ne manje
spretno proturi zarđalu žicu kroz nozdrve tvora, veza mu šape i
obesi životinju o dovratak. Smrad užasan. Prvo napravi jedan rez
oko grla, kao grimizna ogrlica, zatim još dva druga u samom korenu
šapa. Zagulivši kožu oko vrata, zaseče za prste još dva proreza,
nalik na rupice za dugmad.
Probuđen stravičnom cikom životinje ili košmarnim snom,
odjednom se stvori tu reb Mendel. Pritiskuje nos skutom zgužvanog
kaftana i zakrvavljenim i užasnutim očima gleda u živo i krvavo
klupko koje se, okačeno o žicu, grči na dovratku. Obrisavši nož o
travu, Mikša se uspravlja i kaže: »Reb Mendel, oslobodio sam vas
tvorova jednom zauvek.« Kada je najzad uspeo da progovori, glas
reb Mendela zazvučao je promuklo i strašno, kao glas proroka:
»Operite krv sa ruku i lica. I budite prokleti, her Miksat.«
Posledice
Mikš! je uskoro shvatio na svojoj koži šta znači reb Mendelovo
prokletstvo: u celoj antonovskoj oblasti majstori su tražili preporuke
za kalfe niotkog drugo' do od reb Mendela. A na pomen Mik šina
imena, Jevrejin bi počinjao da bulazni na jidiš5 i hebrejskom,
naizmence, udarajući se u grudi i čupajući kosu kao da je reč o
samom Dibuku. Nije hteo da ga primi na posao ni reb Jusef, najgori
od svih majstora, ne samo među krojačima. Doznavši za reb
Mendelovo prokletstvo, otpustio je Mikšu posle svega dva dana.
Mikša je zauzvrat svečano obećao da će se jednog dana osvetiti za
uvredu koju su mu naneli talmudisti.
Ajmike
Iste godine Mikša upoznaje nekog Ajmikea, E. V. Ajmike, koji se
predstavljao kao student prava. Taj je Ajmike do skora radio kod
firme Digtarjev u svojstvu nadzornika stovarišta, ali je bio otpušten,
bar tako je tvrdio, zbog ilegalne delatnosti. Mikša i Ajmike, zbliženi
istom mržnjom, pokušavaju da zarade nešto za život učestvujući u
hajkama koje grof Bagrjan organizuje u okolini i gde antonovski
lumpen-proletarijat služi samo kao zamena za pse u kružnim
lovovima bukovičke i zakarpatske gospode. Sedeći u teškom hladu
brestovih šuma, dok u daljini odjekuju lovački rogovi i čuje se
nervozno lajanje kerova, Ajmike govori Mikši o budućnosti bez
kerova, gospode i lovačkih rogova. Kada odjekne halali, Mikša jedva
uspeva da dotrči do mesta gde se proliva krv divljeg vepra i gde
gospoda, uz pakleno štektanje doga, nazdravljaju jedan drugom iz
krivih, srebrom optočenih rogova-pehara koji se ispijaju na dušak.
Taj isti Ajmika (koji se posle dva meseca ponovo zapošljava u
stovarištu firme Digtarjev), na jednom tajnom sastanku u podrumu
neke kuće u predgrađu Antonovke prima Mikšu u organizaciju.
Istovremeno zahteva od njega da se ponovo zaposli, kako ne bi u
njemu otupela revolucionarna oštrica.
Slučaj ide Mikši na ruku. Jednog avgustovskog popodneva, dok
leži na ivici jarka kraj poštanskog druma na izlazu iz Antonovke,
prolazi u čezama her Baltesku. »Je li istina«, pita, »da si odrao živa
tvora i prevrnuo mu kožu kao rukavicu?« — »Istina je«, odgovara
Mikša, »mada vas se to ništa ne tiče, her Baltesku.« — »Od sutra
možeš da radiš kod mene«, kaže her Baltesku, nimalo uvređen
Mikšinom drskošću. »Samo da znaš, dovikuje mu, jagnjad su
astrahanska.« — »Ko zna da odere živa tvora, taj zna da prevrne i
astrahansku kožu, ne praveći rez za palce«, viče za njim Mikša,
samouvereno.
Zadatak
Krajem septembra, Mikša se vraća biciklom sa dobra her
Balteskua, antonovskog trgovca krznom. Iznad šuma diže se crven
oblak koji naveštava jesenje vetrove. Usput mu se priključuje na
svom sjajnom biciklu Ajmike i vozi neko vreme uporedo s njim, bez
reči. Zatim mu zakazuje sastanak za sutradan uveče i na raskršću
naglo skreće u sporednu ulicu. Mikša dolazi tačno u zakazano
vreme i daje ugovoreni znak. Ajmike mu otvara vrata, ne paleći
svetlo. »Biću kratak«, kaže Ajmike. »Svakom sam od članova
zakazao sastanak na drugom mestu i u drugo vreme. Žbiri su se
pojavili samo na jednom od tih mesta.« (Pauza). »U Vodenici
Bagrjanovih«, kaže najzad. Mikša i dalje ćuti. Čeka da se izgovori
izdajnikovo ime. »Ne pitaš«, kaže Ajmike, »kome sam zakazao
sastanak u Vodenici Bagrjanovih?« — »Ko je da je«, kaže Mikša
lakonski. »ne bih voleo da budem u njegovoj koži.«
Ajmike mu nije te večeri rekao ime izdajnika. Nije mu ga rekao
nikad. Kao da nije želeo da preko njegovih usana pređe to
obeščašćeno ime. Samo mu je rekao da veruje u njegovu (Mikšinu)
odanost i mržnju. I rekao mu je: »Videćeš lice izdajnika. Samo pazi
da te privid ne prevari: lice izdajnika može poprimiti izgled najveće
pravednosti.«
Mikša provodi jednu besanu noć. Pokušava da navuče
smrtonosnu masku izdajnika na lice svojih saboraca, ali ona prileže
uz crte svakog od njih, i nikome ne pristaje sasvim. Opasan
gumenom keceljom, krvav do lakata, ceo sutrašnji dan provodi u
klanju i prepariranju jagnjadi na imanju her Balteskua. Uveče se
umiva na pojilu, oblači svečano odelo, stavlja crveni karanfil u obod
šešira i dolazi biciklom do šume. Put do vodenice nastavlja peške;
kroz jesenju šumu, gazeći po gustom lišću koje ugušuje strašnu
odlučnost njegovih koraka.
Lice Izdajnika
Naslonjena na zarđalu ogradu vodojaže, zagledana u mutne
virove, čeka ga Hana Kšiževska. Tu kraj islužene i trule vodenice
Bagrjanovih, gledajući kako voda odnosi žuto lišće, mora da je
razmišljala o sumornoj prolaznosti godišnjih doba. Imala je pege na
licu (sada, u polumraku jesenje večeri jedva vidljive), ali to nije
morao biti pečat izdajstva, te sunčane mrlje; možda pečat rase i
prokletstva, ali ne i pečat izdaje. Došla je pre nekih mesec dana u
Antonovku, pobegavši iz Poljske gde ju je policija tražila. Pre nego
što se domogla granice, preležala je pet sati u ledenoj vodi
rezervoara lokomotive, krepeći svoj duh stihovima Bronjevskog.
Drugovi su joj izradili lažne papire, pošto su prethodno proverili
njenu prošlost: ona je bila besprekorna u svojoj shematičnosti (osim
male mrlje građanskog porekla). U Munkačevu je davala privatne
časove iz nemačkog (sa jakim jidiš uticajem), služila je kao veza
između munkačevske i antonovske ćelije, čitala je Klaru Cetkin i
Lafarga.
Izvršenje zadatka
Držeći se načina na koji je postupio i Ajmike, Mikša nije
progovorio ni reči. Na to je, istinu govoreći, imao više prava nego i
sam Ajmike, tim pre što je on video Lice Izdajnika. Da li mu se u tom
trenutku učinilo da uz lice Hane Kšiževske, lice posuto sunčanim
mrljama kao peskom, prileže obrazina izdajnika kao zlatna
posmrtna maska? Dokumenta kojima se služimo govore strašnim
jezikom činjenica i u njima reč duša ima prizvuk bogohuljenja. Ono
što se s pouzdanošću može utvrditi jeste sledeće: u ulozi izvršioca
pravde, Mikša je stavio, bez reči, svoje kratke prste oko devojčinog
vrata i stezao ih je sve dok telo Hane Kšiževske nije klonulo. Onaj
koji je izvršio svoj zadatak, tada je na trenutak zastao. Trebalo je,
kako to zahtevaju strašna pravila zločina, ukloniti leš. Nagnuvši se
nad devojku, osvmuo se oko sebe (naokolo samo preteće senke
drveća), zatim ju je uhvatio za noge i dovukao do reke. Ono što se
dalje zbilo, od časa kada je gurnuo telo u vodu, liči na neku
starinsku priču u kojoj se, kako bi pobeda pravde bila zagaranto
vana, smrt služi raznim lukavstvima da bi izbegla žrtvovanje dece i
devica: u središtu koncentričnih krugova, Mikša ugleda telo
utopljenice i začu njene bezumne vapaje. To nije bio privid, niti
utvara koja se pojavljuje nečistoj savesti ubica. To bejaše telo Hane
Kšiževske koja je presecala ledenu vodu paničnim i sigurnim
pokretima, oslobađajući se teškog gunja od jagnjeće kože sa dvama
crvenim ljiljanima prišivenim u visini struka. Ubica (koga još ne
bismo smeli zvati tim imenom) gleda skamenjeno kako devojka
odmiče ka drugoj obali i kako se kožna bukovička dolama spušta niz
brzi rečni tok. Nedoumica traje samo tren. Pojurivši nizvodno,
Mikša se domognu železničkog mosta i stiže na suprotnu obalu u
istom času kada se iza njegovih leđa začu dug jauk lokomotive voza
koji je svoj dolazak naveštavao još izdaleka kroz zvučno vibriranje
šina. Devojka leži u priobalnom mulju između kvrgavih stabljika
vodenih vrba. Teško dišući, pokušava da se ispravi, ne više i da
pobegne. Dok joj zariva u grudi svoj kratki bukovički nož sa drškom
od ružinog drveta, i sam znojav i zadihan, Mikša jedva može da
razabere po koju reč iz drhtave, mutne, grcave navale slogova koji
dopiru kroz blato, krv i jauke. Udarce zadaje hitro, sad već s nekom
pravednom mržnjom koja daje zamah njegovoj ruci. Kroz kloparanje
točkova voza i potmulu tutnjavu železne mostovne konstrukcije,
devojka počinje da govori, da ropće, na rumunskom, na poljskom, na
jidišu, na ukrajinskom, naizmence, kao da je pitanje njene smrti
samo posledica nekog velikog i kobnog nesporazuma čiji je daleki
koren u vavilonskoj pometnji jezika.
Onaj koji je video kako vaskrsava mrtvac, s tim se privid neće
poigrati. Mikša izvadi utrobu iz leša, kako ne bi telo isplivalo, zatim
ga gurnu u vodu.
Neidentifikovan leš
Oglas što ga je češka policija objavila u listu Hlasatel policejni i u
kojem je dat opis jedne utopljenice od osamnaest do dvadeset
godina, zdravih zuba i riđe kose, nije imao nikakvog odziva. Telo je
pronađeno posle nedelju dana, nekih sedam milja nizvodno od
mesta gde je izvršen zločin. Identitet žrtve međutim nije utvrđen,
uprkos zainteresovanosti policija triju susednih zemalja da reše
zagonetku. Kako je to bilo nesigurno vreme uzajamnih sumnjičenja i
špijuniranja, shvatljiva je ta briga. Za razliku od dnevnih listova, koji
su takođe objavili vest o utopljenici, pomenuti je policijski glasnik
dao detaljan opis rana koje su dovele do smrti. Pošto je naveo sve
povrede u predelu grudi, vrata i leđa, nabrojeno je dvadeset i sedam
udaraca nanetih »oštrim predmetom, po svoj prilici nožem«. Jedan
od članaka govori o načinu na koji je leš oslobođen trbušnih organa
i pri tom se pominje mogućnost da je izvršilac zločina neko lice koje
raspolaže »nesumnjivim poznavanjem anatomije«. Slučaj je, uprkos
izvesnim sumnjama, navodio na pomisao o zločinu iz strasti i kao
takav, posle šestomesečne uzaludne istrage, stavljen ad acta.
Zagonetne veze
Krajem novembra 1934. antonovska policija hapsi izvesnog
Ajmikea, E. V. Ajmike, pod sumnjom da je podmetnuo požar u
stovarištu firme Digtarjev. Taj je događaj pokrenuo čitav lanac
zagonetnih i tajanstvenih veza. Ajmike se u času izbijanja požara
sklanja u obližnju seosku krčmu, gde jasne osmice krivudavih
tragova guma njegovog bicikla u gustom jesenjem blatu dovode
policiju kao po Arijadninom koncu. Policajci odvode preplašenog
Ajmikea; iza toga sledi fantastično i neočekivano priznanje: on je bio
taj koji je obaveštavao vlasti o tajnim političkim sastancima u
podrumu kuće u ulici Jefimovska 5. Uz masu konfuznih i
protivurečnih razloga koji su ga naveli na taj postupak, navodi svoje
simpatije prema anarhistima. Nisu mu poverovali. Izdržavši još
nekoliko dana u samici i pritešnjen unakrsnim ispitivanjem, Ajmike
je pomenuo slučaj ubijene devojke. To je trebalo da bude ključni
dokaz u njegovu korist: kako su članovi čelije imali nesumnjive
razloge da posumnjaju .da ih neko potkazuje, morao je da žrtvuje
nekog od članova. Hana Kšiževska, koja je pristupila organizaciji tek
odskora, bila je najpogodnija, iz više razloga, da bude proglašena
izdajnikom. Naveo je pri tom detaljan opis devojke, mesto i način
njenog pogubljenja, kao i ime izvršioca.
Priznanje
Kada je Čehoslovačka zaključila sa Sovjetskim Savezom pakt o
međusobnoj pomoći, i time bar za određeno vreme odložila uvek
osetljivo pitanje granica, policiji obeju zemalja otkrili su se široki
horizonti međusobne saradnje. Češka je policija dostavila Sovjetima
imena nekoliko Sudetskih Nemaca, dokazanih špijuna Rajha, a
Sovjeti su im za uzvrat dali podatke o nekim bivširn češkim
građanima, uglavnom bez većeg značaja za sovjetsku obaveštajnu
službu ili o onima koji svoje bekstvo u Sovjetski Savez nisu mogli da
objasne jasnim ideološkim razlozima. Među ovima je bilo i ime
izvesnog Miksata Hanteskua, zvanog Mikša. Kako su u njemu češke
vlasti videle samo ubicu, jer im nije bilo teško povezati slučaj
ubijene devojke sa nestankom Hanteskua i sa Ajmikeovom izjavom,
zatražile su njegovo izručenje. Sovjetski organi tek su tada obratili
pažnju na građanina M. L. Hantešija koji je radio u sovhozu
Krasnaja Svoboda. Bio je vredan radnik u klanici, dvostruki udarnik.
Uhapšen je novembra 1936. Posle devet meseci samice i užasnih
mučenja, u kojima su mu izbijeni gotovo svi zubi i slomljena ključna
kost, Mikša je zatražio da mu dovedu islednika. Dali su mu stolicu,
list loše hartije i olovku. Rekli su mu: »Piši i ne izvoljevaj!« Mikša je
priznao, crno na belo, da je pre nešto više od godinu dana ubio, po
partijskoj dužnosti, izdajnika i provokatora imenom Hana Kšiževska,
ali je odlučno poricao da ju je silovao. Dok je svojim tvrdim
seljačkim rukopisom pisao priznanje, sa zida skromne islednikove
kancelarije posmatrao ga je portret onoga kome se moralo verovati.
Pogledao je Mikša u taj portret, u to dobroćudno lice sa osmehom,
dobro lice mudrog starca, tako nalik na njegovog dedu, pogledao ga
je molećivo i sa strahopoštovanjem. Posle meseci gladovanja,
batinanja i mučenja, ovo je bio jedini svetli trenutak u Mikšinom
životu, ova topla i prijatna islednikova kancelarija gde pucketa stara
ruska peć, kao nekad davno u kući Mikšinih u Bukovini, ovaj mir
gde ne dopiru urlici zatvorenika i potmuli udarci, ovaj portret što
mu se očinski smeši sa zida. U naglom zanosu vere, Mikša napisa
svoje priznanje: da je bio agent gestapoa, da je radio na podrivanju
sovjetske vIasti. Tom prilikom je naveo još dvanaest saučesnika
velike zavere. Evo njihovih imena: I. V. Torbukov, inženjer, I. K.
Goldman, šef pogona hemijske fabrike u Kamerovu, A. K. Berlicki,
geodeta, partijski sekretar sovhoza, M. V. Korelin, sudija
pokrajinskog suda, F. M. Oljševska, predsednik kolhoza
Krasnojarsk, S. I. Solovjeva, istoričarka, E. V. Kvapilova, profesor,
M. M. Nehavkim, sveštenik, D. M. Dogatkin, fizičar, J. K. Maresku,
slovoslagač, E. M. Mendel, majstor krojač, M. L. Jusef, krojač.
Svi su dobili po dvadeset godina. Onaj koji je imenovan vođom i
organizatorom zavere, A. K. Berlicki, streljan je, uz huku upaljenih
traktorskih motora, u zoru osamnaestog maja 1938, u dvorištu
zatvora Butirka, zajedno sa dvadeset i devet članova jedne druge
zavereničke grupe.
Mihail Hantesku umro je od pelagre u logoru Izvestkovo uoči
nove godine 1941.
Krmača koja proždire svoj okot
Borislavu Pekiću
Zemlja večnosti
Prvi čin tragedije ili komedije (u skolastičkom značenju te reči),
čija je središna ličnost izvesni Gould Verskojls, započinje, kao svaka
zemna tragedija: rođenjem. Pozitivistička prezrena formula sredine
i rase primenljiva je na ljudska bića bar u onoj meri u kojoj je
primenljiva na flamansko slikarstvo. Prvi čin ove drame započinje,
dakle, u Irskoj, »najdaljoj Tuli, zemlji s onu stranu znanja«, kako je
naziva jedan Dedalusov dvojnik; u Irskoj, »zemlji tuge, gladi,
očajanja i nasilja«, kako je naziva jedan drugi istraživač, manje
sklon mitu a više tegobnoj zemaljskoj prozi. Međutim i kod ovog
drugog izvesna lirska izveštačenost nije, čini se, u skladu sa
surovošću predela: »Najviši stepenik zalaska, Irska je poslednja
zemlja koja gleda kako se gasi dan. Noć je već nad Evropom, kad
koso sunce još obavija purpurom fjordove i pustinje zapadne. No
neka se navuku tmasti oblaci, neka se stropošta zvezda, i ostrvo
ponovo postaje, kao u legendi, onaj daleki kraj zaogmut maglama i
tminama što je dugo za moreplovce označavao među poznatog
sveta. A s onu stranu je prolom; mračno more u kojem nekad mrtvi
nalažahu zemlju večnosti. Njihove crne barke, na žalovima čudnih
imena, svedoče o dobu kada putovanja imađahu nečeg od
metafizike: one pozivaju na snevanje bez obala, bez povratka.«
Ekscentrici
Dablin je grad koji gaji menažeriju ekscentrika najznačajniju u
čitavom zapadnom svetu: plemenito razočarani, agresivni boemi,
profesori u redengotima, suvišne prostitutke, čuvene pijanice,
odrpani proroci, fanatični revolucionari, bolesni nacionalisti,
mahniti anarhisti, udovice nakinđurene češljevima i nakitom,
zakukuljeni sveštenici — vas bogovetni dan duž Lifija defiluje ova
karnevalska kohorta. Burnikelova slika Dablina omogućuje nam da
barem naslutimo, u nedostatku pouzdanih izvora, ono iskustvo koje
će Gould Verskojls morati neminovno poneti sa ostrva, iskustvo koje
se uvlači u dušu kao što se uvlači u pluća, za sparnih letnjih
popodneva, užasni smrad ribljeg brašna iz fabrike konzervi na
domak luke.
U jednoj brzopletoj anticipaciji skloni smo da vidimo tu
karnevalsku kohortu i kao poslednju sliku koju će, u brzom
preletanju slika, ugledati naš junak: plemenitu menažeriju irskih
ekscentrika (kojima je na neki način i sam pripadao) kako se spušta
duž Lifija, sve negde do sidrišta, gde nestaje kao u paklu.
Crna Bara
Gould Verskojls je rođen u jednom od tih dablinskih predgrađa
na domak luke, gde je slušao pisak brodova, taj prodorni jauk koji
kazuje pravdoljubivom mladom srcu da postoje svetovi i narodi i
izvan Dubh-Linna, te crne bare u kojoj smrad i nepravda pritiskuju
više nego drugde. Na primeru svog oca, koji se od potkupljivog
carinika uzdigao do još bednijeg (u moralnom smislu) činovnika, i od
strasnog Paraelovca do ulizice i puritanca, Gould Verskojls je stekao
odvratnost prema svojoj otadžbini, odvratnost koja je samo jedan od
vidova izopačenog i mazohističkog rodoljublja: »Napuklo ogledalce
devojke za sve, krmača koja proždire svoj okot«, zapisuje Verskojls
u svojoj devetnaestoj godini ovu surovu rečenicu koja se više odnosi
na Irsku nego na roditelje.
Zamoren uzaludnim naklapanjima u mračnim pivnicama gde se
kuju lažne zavere i gde smišljaju atentate lažni sveštenici, pesnici i
izdajnici, Gould Verskojls upisuje u svoju beležnicu rečenicu koju
izgovara neki visoki kratkovidi student, i ne sluteći da će te njegove
reči imati tragične posledice; »Kogod ima malo samoljublja, ne
može podneti da ostane u Irskoj i odlazi u izgnanstvo, bežeći iz
zemlje na koju se sručila gnevna ruka nekog Jupitera.«
Ovo je zapisano pod datumom od 19. maja 1935.
U avgustu te iste godine ukrcava se na trgovački brod Ringsend
koji plovi za Maroko. Posle trodnevnog zadržavanja u Marselju,
Ringsend isplovljuje bez jednog člana posade; tačnije govoreći,
mesto radiotelegrafiste Verskojlsa zauzima neki novajlija. Februara
1936. Goulda Verskojlsa nalazimo kraj Gvadalahare, u petnaestoj
anglo-američkoj brigadi koja nosi ime legendarnog Linkolna. Tada
mu je dvadeset i osam godina.
Izbledele fotografije
Pouzdanost dokumenata, makar bili nalik na palimpseste, ovde
za trenutak prestaje. Život Goulda Verskojlsa nejasno se brka sa
životom i smrću mlade španske republike. Posedujemo samo dva
snimka; sa nepoznatim borcem pored ruševina nekog svetilišta. Na
poleđini, ispisano Verskojlsovom rukom: »Alcazar. Viva la
Republica!« Njegovo visoko čelo pokriveno je do pola baskijskom
kapom, na usnama mu lebdi osmeh u kojem se može čitati (iz
današnje perspektive) trijumf pobednika i gorčina pobeđenih:
protivurečni odblesci koji grade, poput bore na čelu, senku stamene
smrti. Grupni snimak sa datumom od 5. novembra 1936. Snimak je
vrlo nejasan. Verskojls je u drugom redu, još uvek sa baskijskom
kapom nakrivljenom na čelo. Pred postrojenom četom pruža se neki
izrovan predeo i ne bi bilo teško poverovati da se nalazimo na
groblju. Da li je to počasna četa koja je ispalila salve u nebo ili u
živo meso? Lice Goulda Verskojlsa ljubomorno čuva tu tajnu. Iznad
postrojenih vojnika, u dalekim modrim visinama lebdi aeroplan, kao
raspeće.
Oprezno domišljanje
Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom
kaputu kojeg je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je
samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako
juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima
anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji
su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare,
spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga
kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini
Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta,
razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija; vidim
ga kako ispaljuje čitav šaržer u vazduh na avione, nemoćan, da bi
odmah zatim pao, zasut vatrom, zemljom i šrapnelom; vidim ga kako
trese mrtvo telo studenta Armana Žofroa, koji je umro na njegovim
rukama, negde u blizini Sentandera; vidim ga kako sa prljavim
zavojem na glavi leži u improvizovanoj bolnici na domaku Gihona,
slušajući buncanja ranjenika, među kojima neko doziva boga na
irskom; vidim ga kako govori sa nekom mladom bolničarkom koja ga
uspavljuje kao dete, pevajući mu pesmu na nekom njemu
nepoznatom jeziku, da bi, u polusnu, opijen morfijumom, video još
samo kako se ona penje u krevet nekog Poljaka sa amputiranom
nogom i čuo odmah zatim, kao u košmaru, njeno bolno ljubavno
roptanje; vidim ga, negde u Kataloniji, kako sedi u improvizovanom
štabu bataljona kraj Morzea i ponavlja očajničke pozive u pomoć,
dok radio iz obližnjeg groblja emituje vedre i samoubilačke pesme
anarhista; vidim ga kako pati od konjunktivitisa i od dijareje; i vidim
ga kako se, go do pojasa, brije pored bunara čija je voda zatrovana.
Međučin
Krajem maja 1937, negde u predgrađu Barcelone, Verskojls traži
raport kod komandanta bataljona. Komandant, koji je tek prevalio
četrdesetu, liči na dobro držećeg starca. Nagnut nad pisaćim
stolom, stavlja svoj potpis na smrtne presude. Njegov zamenik,
zakopčan do grla i sa sjajnim lovačkim čizmama, stoji kraj njega i
pritiskuje upijač posle svakog potpisa. U sobi je sparno. Komandant
briše lice batistanom maramicom. U daljini se čuju ritmične
eksplozije granata teškog kalibra. Komandant daje rukom znak
Verskojlsu da govori. »Šifrovane poruke dospevaju u nepoželjne
ruke«, kaže Verskojls. »U čije?« pita komandant, pomalo odsutno.
Irac okleva, pogledajući podozrivo u zamenika komandanta.
Komandant tada prelazi na rečnik sa Verdena: »Kaži, sinko, u čije
ruke.« Irac ćuti za trenutak, zatim se naginje preko stola i šapne mu
nešto na uvo. Komandant ustaje, prilazi Verskojlsu, prati ga do vrata
i tapše ga po ramenu kao što se tapšu regruti i zanesenjaci. To je
sve.
Poziv na putovanje
Košmarnu noć između trideset i prvog maja i prvog juna (1937)
Verskojls provodi kraj Morzea, šaljući stroge poruke na isturene
položaje prema brdima Almeire. Noć je sparna i osvetljena
raketama koje daju predelu izgled nestvarnog. Pred svitanje,
Verskojls predaje Morzea nekom mladom Baskijcu. Irac odlazi u
šumu, na desetak koraka od radio-stanice, i, iscrpljen, leže u vlažnu
travu, licem prema zemlji.
Budi ga štapski kurir. Verskojls pogleda prvo u nebo, zatim na
svoj sat: nije spavao više od četrdeset minuta. Kurir mu predaje
zapovest, tonom koji nije u skladu sa njegovim činom: u luci se
nalazi brod na kojem ne funkcioniše radio; izvršiti popravku; po
obavljenom poslu, izveštaj podneti pomoćniku komandanta; Viva la
Republica! Verskojls hita u šator, uzima kožnu torbu sa alatom i
odlazi sa kurirom prema luci. Na vratima carinarnice neko je tokom
noći ispisao belom bojom koja se još sliva pobedničku parolu: VIVA
LA MUERTE. Na otvorenom moru, daleko od doka, nazire se kroz
jutarnju izmaglicu silueta nekog broda. Kurir i mornari u čamcu kraj
mola izmenjuju nepotrebne lozinke. Verskojls seda u čamac i ne
osvrnuvši se prema obali.
Okovana vrata
Naokolo plutaju nagorele daske, po svoj prilici ostaci nekog
broda koji je tokom noći torpedovan u blizini obale. Verskojls
posmatra pepeljasto more i to ga, po svoj prilici, seća prezrene i
prezrenja dostojne Irske. (Ne možemo poverovati da u tom
prezrenju nema i trunke nostalgije.) Njegovi saputnici ćute, zauzeti
svojim teškim veslima. Dospevaju ubrzo u blizinu broda i Verskojls
primećuje da ih prate sa gornje palube: kormilar je dodao dalekozor
kapetanu.
Evo nekih tehničkih pojedinosti, možda nevažnih za dalji tok
priče: to je stari drveni parobrod od nekih petsto tona i zvanično
prevozi antracit za francusku luku Ruan. Bakarni delovi —
rukohvati, zavrtnji, kvake, prozorski okviri — skoro su zeleni od
patine, a brodska zastava, prekrivena ugljenom prašinom, teško se
može identifikovati.
Kada se Verskojls popeo uz klizave brodske stepenice od užadi,
praćen dvojicom mornara sa čamca (jedan mu je uzeo iz ruke kožnu
torbu kako bi se gost lakše popeo), na palubi više nije bilo nikog.
Ona ga dva mornara odvedoše u jednu prostoriju u potpalublju.
Prostorija je prazna a vrata okovana onom istom bronzom bez sjaja.
Verskojls čuje kako se ključ okreće u bravi. U istom času shvata da
brod isplovljuje; kao što shvata, pre s besom nego s užasom, da je
uleteo u klopku, naivno kao kakav žutokljunac.
Putovanje je potrajalo osam dana. Tih osam dana i noći Verskojls
je proveo u potpalublju, u tesnoj kabini kraj mašinskog odeljenja,
gde je zaglušna buka mašina sakatila, kao žrvanj, tok njegovih misli
i njegova sna. U nekom čudnom pomirenju sa sudbinom (sasvim
prividnom, videćemo) on nije udarao pesnicom u vrata, nije dozivao
u pomoć. Nije izgleda čak ni pomišljao na bekstvo, uostalom
uzaludno. Umivao se ujutro nad limenim lavaboom bez ogledala,
pogledao bi hranu koju su mu tri puta na dan dodavali kroz okrugli
prozor na okovanim vratima (haringe, lososi, crni hleb), zatim bi, ne
okusivši ništa sem vode, ponovo legao na tvrdi mornarski krevet bez
posteljine. Zurio je kroz prozor kabine u jednoliko talasanje pučine.
Trećeg dana, Verskojls se budi iz košmarnog sna: na uskoj klupi
nasuprot njegovom ležaju sede dva čoveka i ćutke ga posmatraju.
Verskojls se naglo uspravlja.
Saputnici
Plavih očiju i zdravih, belih zuba, saputnici se smeše Verskojlsu
prijateljski. Sa nekom neprirodnom učtivošću (neprirodnom za
mesto i trenutak), i oni naglo ustaju i izgovaraju svoja imena uz lako
klimanje glave. Verskojlsu, koji se takođe predstavi. slogovi
njegovog sopstvenog imena odjednom se učiniše sasvim nepoznatim
i tuđim.
Sledećih pet dana tri su čoveka provela u tesnoj i vreloj kabini
iza okovanih vrata u strašnoj hazardnoj igri nalik na poker u troje u
kojem se gubitak plaća životom. Prekidajući, diskusiju samo da bi
pojeli na brzinu parče sasušene haringe (četvrtog dana putovanja i
Verskojls je počeo da jede) ili da bi osvežili osušena usta i odmorili
se od sopstvenog nadvikivanja (i tada bi nesnosna buka mašina
postajala samo naličje tišine), tri su čoveka govorila o pravdi, o
slobodi, o proletarijatu, o ciljevima revolucije, zapenjeno dokazivali
svoja uverenja, kao da su namerno izabrali tu polumračnu prostoriju
broda u međunarodnim vodama kao jedini mogućni objektivan i
neutralan teren za ovu strašnu igru argumenata, strasti, uverenja i
fanatizma. Neobrijani i znojavi, zavrnutih rukava i ispošćeni,
raspravu su prekinuli samo jednom: kada su, petog dana putovanja,
dva posetioca, (za koje znamo, pored njihovih imena, još samo toliko
da su imali oko dvadeset godina i da nisu bili članovi posade broda)
ostavili Verskojlsa nekoliko sati nasamo. Za to vreme Irac je čuo,
kroz zaglušnu buku mašina, kako sa palube dopiru zvuci nekog
fokstrota, koji mu se učini poznatim. Pred ponoć muzika je naglo
zamrla i posetioci se vratiše, podnapiti. Saopštiše Verskojlsu da je
na brodu slavlje: na osnovu kablograma koji je radiotelegrafista
primio tog istog popodneva, brod Vitebsk je promenio ime u
Ordžonikidze. Ponudiše ga votkom. Ovaj odbi ponudu, u strahu da
ne bude otrovan. Mladići to shvatiše i ispiše votku smejući se
Irčevom nepoverenju.
Iznenadni i neočekivani prestanak buke mašina naglo je
prekinuo razgovor u kabini, kao da je taj ubitačan ritam bio ritualna
pratnja koja je sve dotle davala snagu i polet njihovim mislima i
njihovim argumentima. Sada su ćutali, sasvim zanemeli, i osluškivali
pljuskanje talasa o bokove broda, bat koraka po palubi i dugo
klizanje teških lanaca. Bila je prošla ponoć kada su se otključala
vrata kabine i kada su tri čoveka napustila svoje boravište puno
opušaka i ribljih kostiju.
Lisice
Vitebsk-Ordžonikidze bio se usidrio na pučini, devet milja od
Lenjingrada. Iz snopa dalekih svetiljki na obali, uskoro poče jedna
da se izdvaja i da se uvećava; a vetar donese, kao prethodnicu, buku
snažnih motora čamca koji se bližio brodu. Tri čoveka u uniformi,
jedan u činu kapetana i dva bez oznake čina, priđoše Verskojlsu i
uperiše u njega svoje revolvere. Verskojls podiže ruke. Oni ga
pretresoše, zatim mu vezaše uže oko struka. Verskojls poslušno siđe
niz stepenice od užadi i zauze mesto u motornom čamcu, gde ga
privezaše lisicama za bakarni naslon sedišta. Posmatrao je
avetinjsku siluetu broda osvetljenog snopom reflektora. Video je
kako niz stepenice od užadi spuštaju, sa konopcem vezanim oko
struka, i njegova dva saputnika. Uskoro su sva trojica sedela jedan
kraj drugog, vezani lisicama za polugu sedišta.
Pravedna presuda
Ostaće po svoj prilici tajna za istraživače savremenih ideja pravi
ishod one bitke rečima i argumentima koju su tokom šest dana i
noći vodili Irac Gould Verskojls i njegova dva saputnika. Kao što će
ostati tajna, psihološka i pravno krajnje zanimljiva, da li je mogućno
da čovek, pritešnjen strahom i očajanjem, bude u stanju da snagu
svojih dokaza i svog iskustva izoštri do te mere da bez spoljnjeg
pritiska, bez primene sile i torture, poljulja u svesti druga dva
čoveka sve ono što je u njih ugrađivano tokom dugog niza godina,
vaspitanjem, lektirom, navikom i dresurom. Jer možda i ne treba
smatrati sasvim proizvoljnom odluku sudskog veća koje je, po nekoj
višoj pravdi, izreklo istu strogu osudu (osam godina zatvora) svakom
od trojice učesnika duge igre ubeđivanja. Jer ako i poverujemo da su
ona dvojica (Vjačeslav Ismailovič Žamoida i Konstantin Mihailovič
Sadrov, tako su se zvali) uspeli da u teškoj i iscrpljujućoj ideološkoj
polemici poljuljaju izvesne sumnje koje su se javile u glavi
republikanca Verskojlsa (sumnje koje su mogle imati dalekosežne
posledice), postojala je i sasvim opravdana bojazan da su i oni sami
pretrpeli pri tom pogubni uticaj izvesnih protivdokaza: iz
nemilosrdne bitke ravnopravnih protivnika, kao iz krvave borbe
petlova, niko ne izlazi neoštećen, bez obzira na to kome će pripasti
tašta slava pobednika.
(Za vreme istrage, Verskojls će tvrdoglavo poricati đa je onog
kobnog dana, prilikom raporta, došapnuo komandantu bataljona da
šifrovane poruke dospevaju u Moskvu; on tada još nije mogao znati
da je pred istražiteljem stajao izveštaj zamenika komandanta u
kojem su Verskojlsove reči, koje su sadržavale opasnu i svetogrdnu
sumnju »da sovjetska tajna policija nastoji dograbiti komandne
položaje u Republikanskoj armiji« bile ponovljene doslovce. Jedan
kratak susret sa samim pomoćnikom komandanta — Čeljustnikovim
— na tranzitnoj stanici u Karagandi, rasvetliće mu tu tajnu:
komandant je saopštio svom pomoćniku Verskojlsovu poverljivu
izjavu kao da je reč o nekom dobrom vicu.
Finale
Tragove dvojice Verskojlsovih pratilaca gubimo u Murmansku,
na obali Barentsovog mora, gde su jedno vreme, tokom strašne zime
1942, ležali u istom odeljenju logorske ambulante, poluslepi i
iscrpljeni od skorbuta: zubi im behu poispadali i ličili su na starce.
Gould Verskojls je umoren novembra 1945, u Karagandi, posle
neuspelog pokušaja bekstva. Njegov zaleđeni goli leš, vezan žicom,
okrenut naglavce, bio je izložen pred logorskim ulazom kao
opomena onima koji su sanjali nemoguće.
Post scriptum
U spomen-knjizi pod naslovom Ireland to Spain, koju je izdala
dablinska federacija veterana, ime Goulda Verskojlsa pogrešno je
zavedeno među stotinak irskih republikanaca palih u bici kod
Brunete. Tako je Verskojls doživeo nemilu slavu da bude proglašen
mrtvim nekih osam godina pre svoje stvarne smrti. Čuvena bitka
kod Brunete, u kojoj se hrabro borio bataljon Linkoln, odigrala se u
noći između osmog i devetog jula 1938. godine.
Mehanički lavovi
Hommage a André Gide
Ljudina
Jedina istorijska ličnost u ovoj priči, Eduar Erio, vođa francuskih
radikala, predsednik komisije inostranih poslova, gradonačelnik
Liona, narodni poslanik, muzikolog itd., zauzeće ovde možda
nedovoljno značajno mesto. Ne stoga, kažimo to odmah, što je od
manjeg značaja za tok same priče od one druge osobe koja se ovde
pojavljuje, neistorijske ali i ne manje stvarne, nego naprosto zato što
o istorijskim ličnostima postoje i druga dokumenta. Ne zaboravimo:
Eduar Erio bio je i sam pisac i memorijalista, političar od velikog
ugleda, čija se biografija može naći u svakoj iole pristojnijoj
enciklopediji.
Jedno svedočanstvo daje ovakav opis Erioa:
»Krupan, snažan, širokih ramena, ćoškaste glave pokrivene
gustom čekinjastom kosom, lica kao kosirom istesana i presečena
kratkim gustim brcima, taj je čovek odavao utisak velike snage.
Njegov glas, divan već po sebi, prilagođen najtananijim
zasenčenjima i najmodularnijim akcentima, lako je dominirao nad
svakim metežom. Znao je njime da vlada majstorski, kao što je znao
da vlada majstorski i izrazom svoga lica«. Isto svedočanstvo daje
ovakav opis njegovog karaktera: »Bio je to pravi spektakl videti ga
za govornicom gde prelazi s ozbiljnog na šaljiv ton, od poverljivog
do jerihonskog objavljenja nekog principa. A pojavi li se neko ko mu
protivureči, on prihvata taj mali izazov i, dok taj drugi razlaže svoj
stav, jedan se širok osmeh razliva po licu Eduara Erioa –
preuranjeni predznak jedne sverazarajuće primedbe koja će netom
izazvati buru smeha ili aplauza a na sveopštu konfuziju sagovornika
uhvaćenog u stupicu. Taj je osmeh, istina, nestajao čim bi kritika
bila izrečena uvredljivim tonom. Takvi bi ga napadi dovodili do besa
i izazivali u njemu žestoku reakciju, utoliko pre što je on uvek bio na
oprezi — osetljivost koju su mnogi proglašavali sujetom«.
Onaj drugi
O drugom važnom učesniku ove priče, A. L. Čeljustnikovu,
znamo pouzdanije samo toliko da je imao oko četrdeset godina, da
je bio visokog rasta, malo pogrbljen, plavokos, da je bio brbljiv,
hvalisavac i ženskar i, do skora, urednik ukrajinskog lista Nova
zora. Igrao je odlično poker i ajnc i znao je da svira na harmonici
polke i častuške. Ostala svedočanstva o njemu jako su protivurečna,
pa stoga možda i nevažna. No ja ih zapisujem, iako neki izvori
navode na opravdanu sumnju: da je bio politički komesar u
španskom građanskom ratu i da se istakao u konjičkom puku u
borbama kod Barcelone; da je jedne noći spavao sa dve bolničarke
iako pod malaričnom visokom temperaturom; da je nekog Irca,
osumnjičenog za sabotažu, prevarom doveo na sovjetski teretni brod
Ordžonikidze a pod izgovorom da treba na brodu da se popravi
radio-primopredajnik; da je (uostalom) lično poznavao
Ordžonikidzea; da je tokom tri godine bio ljubavnik žene jedne vrlo-
vrlo poznate ličnosti (i da je upravo zbog toga dospeo u logor); da je
u školskoj amaterskoj družini u Voronježu igrao Arkadija u komadu
Ostrovskog Šuma.
Ukoliko navedena svedočanstva odišu izvesnom sumnjom i
nepouzdanošću, pogotovu ova poslednja, jedna od Čeljustnikovih
priča, ona koja se odnosi na Erioa, makoliko izgledala na prvi
pogled kao plod fantazije, vredna je da se zabeleži. I ja to činim
ovde dakle zato što u njenu verodostojnost teško može da se
posumnja; najzad, sve govori u prilog tome da su izvesne
Čeljustnikovljeve priče, makoliko neobične, ipak zasnovane na
stvarnim događajima. A kao najpouzdaniji dokaz može da nam
posluži činjenica da je priču koja sledi potvrdio na izvestan način
sam Eduar Erio, jedna blistava inteligencija (»une intelligence
rayonnante«), kako je s pravom rekao za njega Daladje. Ispričaću
dakle taj davni susret između Čeljustnikova i Erioa onako kako
znam i umem, oslobodivši se začas strašne more dokumenata koji
zatrpavaju priču, a sumnjičavog i radoznalog čitaoca upućujem na
navedenu bibliografiju gde će naći potrebne dokaze. (Možda je bilo
pametnije da sam se opredelio za neki drugi oblik saopštavanja, esej
ili studiju, gde bih sva ova dokumenta mogao da upotrebim na
uobičajeni način. Ali dve me stvari sprečavaju u tome: nepogodnost
da se živa, usmena svedočenja pouzdanih ljudi navode kao
dokumentacija; a kao drugo: nisam mogao da se lišim zadovoljstva
pripovedanja koje daje piscu varljivu ideju da stvara svet i, dakle,
kako se to veli, da ga menja.)
Telefon i revolver
Te studene novembarske noći hiljadu devetsto trideset i četvrte
godine, Čeljustnikov, spoljni saradnik lokalnog lista, zadužen za
pitanja kulture i borbe protiv religije, spavao je, go kao od majke, u
velikom plemićkom krevetu u toploj sobi na trećem spratu u ulici
Jegorovka. Njegove sjajne čizme malinove boje bile su uredno
naslonjene na krevet, dok su mu odeča i rublje bili razbacani svuda
po sobi i izmešani, u neredu (znak strasne hitnje) sa svilenim
ženskim rubljem. U sobi se osećao topli vonj znoja, votke i kolonjske
vode.
Čeljustnikov je sanjao (ako mu je verovati) kako treba da izađe
na scenu i da odigra neku ulogu, po svoj prilici Arkadija iz Šume, ali
kako ne može da nađe nigde svoju odeću. Užasnut (u snu), čuje
kako zvoni zvono kojim ga pozivaju na scenu, ali on stoji na mestu
kao skamenjen, sedi zapravo, go i dlakav, nemoćan da pokrene
udove. Odjednom kao da se sve to zbiva na pozornici, zavesa je
dignuta, kroz bleštavu svetlost bočnih reflektora koji ga osvetljavaju
i drže u unakrsnoj vatri svojih snopova, nazire gledaoce, gore na
balkonu i dole u parteru, njihove glave ozarene ljubičastim oreolom.
U prvom redu čini mu se razaznaje članove Pokrajinskog komiteta, a
među njima jasno razabira i svetlu ćelu druga M., glavnog urednika
Nove zore, koji se zacenio od smeha i koji mu dobacuje nešto
podrugljivo i uvredljivo, nešto što se odnosi na njegovu
(Čeljustnikovljevu) muškost. A zvonce iz šminkernice jednako zvoni,
sve upornije i sve jače, pa se Čeljustnikovu čini (u snu) da je to
zapravo požarno zvono, da su se po svoj prilici upalile zavese i da će
istog ovog časa doći do opšte bežanije i panike, a on će ostati tu, na
sceni, go kao od majke, i nepokretan, izložen milosti plamena.
Desna mu se ruka naglo oslobađa začaranosti i, na granici sna i
budnosti, on je nagonski pruža prema revolveru koji, po staroj
dobroj navici, drži pod jastukom. Čeljustnikov pali svetlo na noćnom
ormaru i pri tom obara čašu s votkom. U magnovenju shvata da su
sada čizme važnije od nagana, hitro uskače u njih kao u sedlo. Žena
glavnog urednika Nove zore meškolji se u snu, zatim, probuđena i
sama zvonjavom, otvara svoje lepe, tek malko podbuhle azijatske
oči. Telefon je odjednom zaćutao i njima laknu. Nastaje mučno
dogovaranje, polušapatom. Nastasja Fedotjevna M., zbunjena i
preplašena, pokušava da navuče prsluk koji joj je dobacio sa gomile
Čeljustnikov. U tom telefon počinje ponovo da zvrji. »Ustani«, kaže
Čeljustnikov u istom času kada stavlja revolver za pojas. Nastasja
Fedotjevna gleda ga užasnuto. Čeljustnikov tada prilazi usplahirenoj
ženi, poljubi je između bujnih grudi i kaže joj: »Podigni slušalicu«.
Žena ustaje, Čeljustnikov je ogrće svojim kožnim kaputom,
kavaljerski. Odmah zatim čuje ženin glas:
»Koga? Čeljustnikova?« (Muškarac stavlja prst na usta.) »Pojma
nemam«. (Pauza). Zatim žena spušta slusalicu, u kojoj se čulo naglo
prekidanje veze, i stropoštava se u fotelju. »Iz Rajkoma«. (Pauza).
»Kažu da je hitno«.
Fascikla
Pre nego što se vratio u svoj hladni stan na Sokolovskom
prospektu, Čeljustnikov se dugo motao po zavejanim ulicama. Išao
je zaobilaznim putem, uz Dnjepar, tako da mu je bio potreban čitav
sat da stigne kući. Skinuo je kožni kaput, nalio čašu votke i upalio
radio. Nije prošlo ni pet minuta, telefon je zazvonio. Pustio je da
zvoni tri puta, a onda podiže slušalicu. Na trenutak je odglumio da
je iznenađen ovim kasnim pozivom (već je bilo prošlo dva), a onda
reče da će, kad je već stvar hitna, stići najdalje za pola sata. Samo
da se obuče, jer se upravo bio skinuo. U redu, odgovaraju mu,
poslaće po njega kola, stvar je hitna. Drug Pjasnikov će mu sve
objasniti usmeno.
Drug Pjasnikov, sekretar Rajkoma, prešao je na stvar bez
okolišenja: sutra oko jedanaest pre podne stiže u Kijev građanin
Eduar Erio, vođa francuskih radnika. Čeljustnikov reče da je čitao u
novinama o njegovom dolasku u Moskvu, ali da nije znao da će
posetiti i Kijev. Pjasnikov ga onda upita da li zna on, Čeljustnikov,
od kolike je važnosti poseta jednog takvog čoveka. Ovaj reče da zna
(mada mu nije bilo baš najjasnije u čemu je značaj te posete i kakvu
on ima u svemu tome ulogu). Kao da je shvatio Čeljustnikovljevu
neupućenost, Pjasnikov mu poče objašnjavati: građanin Erio, uprkos
svojim simpatijama, gaji izvesne tipično buržoaske sumnje prema
tekovinama revolucije. Naveo je mnoge pojedinosti iz života i rada
Eduara Erioa, naglasio njegovo sitnoburžoasko poreklo, citirao
mnoge njegove stavove, naveo njegovu ljubav prema klasičnoj
muzici i prema naprednim pokretima u svetu i naglasio ulogu koju
je odigrao u priznavanju zemlje boljševika (tako je rekao: stran
boljševikov) od strane Francuske. Najzad Pjasnikov izvadi iz fioke
pisaćeg stola jednu fasciklu i poče da je lista. »Evo«, reče, »na
primer ovo. Citiram: Nemogućno je čak i jednom nereligioznom
Francuzu (kao što vidite, Erio se oslobodio religioznih predrasuda...
ako mu je verovati), čak i jednom nereligioznom Francuzu, da ne
digne svoj glas protiv proganjanja svestenika; (drug Pjasnikov tu
ponovo zastade i podiže pogled na Čeljustnikova: »Razumete?«
Čeljustnikov kimnu glavom, a Pjasnikov dodade: »Za njih su
sveštenici još uvek neka vrsta svetih krava, kao kod naših mužika...
ondašnjih, naravno«), jer i to predstavlja takođe atak na slobodu
mišljenja. Atak uostalom sasvim nepotreban... I tako dalje, i tako
dalje«, reče Pjasnikov i zaklopi fasciklu. »Mislim da vam je sad sve
jasno?» — »Da«, reče Čeljustnikov i nali sebi čašu vode. Ostao je u
kabinetu druga Pjasnikova do četiri ujutro. A već u sedam bio je na
nogama. Do dolaska voza ostalo mu je bilo ravno četiri sata.
Sati i minuti
To značajno jutro u životu A. L. Čeljustnikova odvijalo se, sat po
sat, ovako: u sedam, buđenje, telefonom. Čeljustnikov ispija našte
srca čašu votke, umiva se u hladnoj vodi, go do pojasa. Oblači se,
glanca čizme. Za doručak prži jaja na primusu, jede ih s kiselim
krastavcima. U sedam i dvadeset telefonira u Rajkom. Drug
Pjasnikov govori preko zalogaja, izvinjavajući se: nije napuštao
kancelariju cele noći, odremao je malo u fotelji, za stolom; pita
Čeljustnikova da li se oseća dobro; zakazao mu je, veli, sastanak sa
Avramom Romaničem, šminkerom, u foajeu pozorišta (ulaz za
glumce) za četiri posle podne; neka bude tačan. U sedam i
dvadesetpet telefonira Nastasji Fedotjevnoj. Posle duge pauze
(odozdo već trube kola poslata iz Rajkoma), čuje usplahireni glas
žene glavnog urednika Nove zore. Ona ne može nikako da shvati
kako su mogli, sinoć, da ga traže kod nje. Ona je očajna. Ako M. (to
jest njen muž) dozna za stvar, ona će se otrovati. Ona neće moći
podneti tu sramotu. Da, da, otrovati; mišomorom. Čeljustnikov jedva
uspeva da kroz bujicu njenih reči, tepanja, jecaja i šaputanja proturi
koju reč utehe: neka ona ništa ne brine, sve je to slučajnost, on će
joj već stvar objasniti, ali sad mora hitno da krene, dole ga čekaju
kola. A na mišomor i da ne pomišlja... U sedam i po seda u crni
automobil koji ga čeka pred kućom; nešto pre četvrt do osam stiže u
Rajkom. Drug Pjasnikov ima podnadule crvene oči; ispijaju po jednu
votku, zatim se dogovaraju i telefoniraju od osam do devet i po, iz
dve kancelarije, kako ne bi smetali jedan drugom. U devet i po drug
Pjasnikov, čije su oči kao u zeca, pritiska jedno od dugmadi na
velikom pisaćem stolu od orahovine i čistačica unosi čaj na
poslužavniku. Dugo srču vreli čaj, bez reči, smešeći se jedan
drugom, kao ljudi koji su obavili težak i odgovoran posao. U deset
sati odlaze na stanicu i proveravaju obezbeđenje. Drug Pjasnikov
zahteva da se skine transparent sa natpisom Religija je opijum za
narod i da se zameni na brzu ruku jednim drugim, sa pomalo
metafizičkim prizvukom: Živelo sunce, dole noć. Tačno u jedanaest,
kada voz sa visokim gostom ulazi na peron, Čeljustnikov se odvaja iz
odbora za doček i staje sa strane među oficire iz obezbeđenja, koji,
u civilu i sa prtljagom, predstavljaju slučajne i radoznale putnike
koji spontanim aplauzom dočekuju prijateljskog gosta iz Francuske.
Pošto je jednim hitrim pogledom osmotrio Erioa (učinio mu se
nekako beznačajnim, valjda zbog beretke), Čeljustnikov izađe na
sporedni izlaz i hitro se odveze kolima.
Kada je stigao pred Sofijski sabor bilo je tačno dvanaest sati.
Prošlost
Katedrala Svete Sofije izgrađena je kao mutna uspomena na
slavne dane Vladimira, Jaroslava i Izjaslava. Ona je samo daleki
model korsunskog manastira, nazvanog tako po »svetom gradu«
Kersonu ili Korsunu. Hronika učenog Nestora beleži da je već knez
Vladimir doneo iz Korsuna, grada svog krštenja, ikone i statue
crkvene kao i »četiri bronzana konja«. Ali između tog prvog kamena
za temelje crkve što ga je postavio blaženopočivši Vladimir i istorije
Svete Sofije protećiće još mnogo vode, krvi i leševa slavnim
Dnjeprom. Stara će se slovenska božanstva još dugo opirati slavnom
kaprisu kijevskog princa koji prihvata jednobožačku veru
hristijansku, a paganski će se ruski narod boriti sa paganskom
surovošću protiv »sinova Dag-Boga« i još će dugo puštati svoje
ubojne strele i koplja niz vetrove, »decu Striboga«. Surovost
pravovernih nije međutim manje surova od paganske surovosti, a
fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i
efikasniji.
Slavni Kijev, majka ruskih gradova, imaće početkom jedanaestog
veka oko četiri stotine crkava i, po kazivanju Djetmara od
Merzeburga, biće »rivalom Konstantinopolja i najlepšim biserom
Vizantije«. Privolevši se tako vizantijskom carstvu i veri, Rusija će,
kroz pravoslavlje, pristupiti jednoj drevnoj i rafinovanoj civilizaciji,
ali će zbog svoje šizme i odricanja od rimske vlasti biti ostavljena na
milost i nemilost mongolskih osvajača i neće moći da računa na
zaštitu Evrope. Ova šizma dovešće pak do izolacije ruskog
pravoslavlja od Zapada; crkve će se graditi na znoju i kostima
mužika, ne znajući za visoki zamah gotskih tornjeva, a u domehu
osećanja Rusija neće biti zahvaćena viteštvom i »tući će svoje žene
kao da kult dame nikad nije postojao«.
Sve je to manje-više ispisano na zidinama i freskama Kijevo-
Sofijskog sabora. Ostalo su samo istorijske datosti od manjeg
značaja: osnovao ga je Jaroslav Silni (1037), u večni spomen dana
kada je odneo pobedu nad paganskim Pečenjezima. A da majka svih
ruskih gradova, Kijev, ne bi imao šta da zavidi Konstantinopolju, on
naredi da se uz portal crkve sagrade velelepna Zlatna Vrata. Slava
je ta bila kratkog veka. Mongolske su horde, pokuljavši iz stepe
(1240), sravnile slavni grad Kijev sa zemljom. Ali Sveta Sofija već je
bila ruina: hiljadu dvesto četrdesete srušili su se njeni svodovi, u
isto vreme kada i svodovi crkve zvane Desjatnaja, pobivši na stotine
Kijevljana koji se behu u njih sklonili kako bi izbegli surovi masakr
koji im behu spremili Mongoli. U svom Opisu Ukrajine, objavljenom
u Ruanu 1651, gospar od Boplana, normanski plemić u službi
poljskog kralja, beleži reči nalik na epitaf: »od svih kijevskih crkava
ostadoše samo dve za spomen naraštajima; a ostale su samo žalosne
ruine: reliquiae reliquiarum«.
Najčuveniji mozaik ove crkve, Bogorodica koja blagosilja, bejaše
slavljena od Kijevljana pod nazivom »nerušimaja stena«, nerazrušivi
zid — daleka aluzija na dvanaesti stih Himne akatista. Legenda
međutim opravdava taj naziv na drugi način: prilikom rušenja crkve,
svi zidovi se behu oburvali, osim apside, koja je ostala neoštećena
blagodareći Devici-matroni u mozaiku.
Cirkus u božjoj kući
Makoliko se na prvi pogled činilo da je izvan osnovnog toka naše
priče (videćemo, uostalom, da je to udaljavanje sasvim prividno), ne
možemo da ne spomenemo na ovom mestu one čudnovate freske
koje ukrašavaju zidove kružnih stepeništa što vode na gornji sprat,
odakle su prinčevi i boljari, njihovi gosti, mogli da prisustvuju
bogosluženju ne izlazeći iz dvora. Te su freske otkrivene ispod
svežeg sloja 1843, ali zbog hitnje i radoznalosti, majke otkrića i
sagrešenja, restauracija je bila obavljena krajnje aljkavo: staroj
patini, sjaju zlata i odežde, bejaše dodat skorojevićki sjaj bogatstva i
raskoši boljarske. Ali izvan ovoga, prizori bejahu ostali netaknuti:
pod modrim podnebljem Bizanta, hipodrom i cirkus, a u prvom
planu, u počasnoj loži, imperator i imperatorka okruženi svojom
svitom; konjušari iščekuju iza barijere da puste svoje propete ate u
arenu; ratnici tvrda lica, naoružani kopljima, praćeni gomilom
kerova, progone divlje zveri; pelivani i glumci izvode svoje veštine
na pozornici pod vedrim nebom; mišićavi atleta drži u ruci dugačku
motku po kojoj se, vešto poput majmuna, pentra jedan akrobata;
gladijator naoružan sekirom ustremljuje se na ukrotitelja sa
medveđom glavom.
Knjiga Konstantina Porfirogeneta koja govori o Ceremonijama na
vizantijskom dvoru, daje nam, u poglavlju pod naslovom Gotske
igre, smisao ovog poslednjeg prikazanja: »Zabave zvane Ludus
gothicus održavaju se, po Volji Njegove Carske Milosti, svakog
osmog dana posle praznika roždenija i tom se prilikom zvanice Nj.
C. Milosti prerušavaju u Gote, stavljajući na sebe obrazine i glave
raznih surovih životinja«.
Toliko o prošlosti.
Pivara
Sad Kijevski Sofijski Sabor pod svojim visokim svodovima
zaklanja deo pivare Spartak, sušaru i stovarište. Ogromne
dvadesetotonske cisterne, stavljene na nogare od greda,
raspoređene su duž zidina, a teške gvozdene bačve raštrkane su
svuda između stubova, do same apside. Sušara je na dva sprata, sa
drvenim rešetkama od visine prozora do arkada. (Stalna
temperatura od 11° Celzijusa izvanredno je pogodna za klijanje
korisnih bakterija koje daju pivu specifičnu aromu.) Kroz jedan od
bočnih prozora koji je skinut, prolaze aluminijumske cevi, povijene
kao sulundari, i vezuju sušaru sa flotacijom koja se nalazi u velikoj
prizemnoj baraci na nekih sto metara od crkve. Skele i merdevine
spajaju rešetke, cevi i cisterne, a nakisli miris hmelja i slada unosi
među drevne zidine miris beskrajnih stepa posle kiše. Freske i oltar
prekriveni su (na osnovu jednog skorasnjeg dekreta) dugim jutanim
kulisama koje su spuštene niz zidove poput sivih barjaka. Na mestu
gde je nekada stajala (tačnije rečeno gde i sada stoji, pod sivom
koprenom) Prečista, »začuđena iznenadnom pojavom Arhangela«,
sada je okačen portret Oca Naroda u teškom pozlaćenom okviru:
rad akademskog slikara Sokolova, zaslužnog umetnika. Kroz snežnu
vejavicu probija se starica iz gomile i pokušava da poljubi ruku
Blaženog, da je poljubi onako mužički, narodski. Ovaj se smeš)"
starici i stavlja joj ruku na rame, očinski. Vojnici, radnici i deca
gledaju taj prizcr zadivljemm pogledima. Ispod portreta, na istom
ziau, gde se između jute nazire mutna svetlost dvaju prozora —
zidne novine i grafikoni. Čeljustnikov, onako mamuran i ošamućen
mirisom hmelja, posmatra grafikon proizvodnje, kao da posmatra, u
groznici, sopstvenu temperaturnu listu.
Ponovna restauracija
I. V. Braginski, »učesnik revolucije, seljački sin, boljševik»,
glavni inženjer pogona, skida kačket, češe se po glavi, okreće
hartiju u ruci i čita je valjda već po treći put, bez reči. Celjustnikov
za to vreme razgleda unutrašnjost crkve, diže glavu prema visokim
svodovima, zaviruje iza skela, odmerava u sebi težinu kazana i
cisterni, kalkuliše mrdajući suvim usnama. Ovi ga visoki islikani
svodovi podsećaju na malu drvenu crkvu u njegovom rodnom selu
kada je, nekad davno, sa svojim roditeljima odlazio na bogosluženja
i slušao mrmljanje popova i pevanje pastve: »uspomena daleka i
nestvarna, koja je bila zamrla u njemu, novom čoveku s novim
pogledima na život. O onom što se dalje zbilo toga dana u Sofijskom
saboru, imamo svedočanstvo samog Čeljustnikova: »Ivan Vasiljevič,
učesnik revolucije, seljački sin, boljševik, utrošio nam je dva sata
dragocenog vremena na uzaludno naklapanje i ubeđivanje.
Smatrajući da je ispunjenje mesečne norme u proizvodnji piva
važnije od crkvenih prikazanja, zgužvao je naredbu Narkoma i bacio
mi je u lice. Uprkos saznanju da vreme neumitno prolazi, ja sam
pokušao da ga urazumim i da mu objasnim da je u opštem interesu
da se crkva osposobi za bogosluženje. Najzad sam ga, nemoćan
pred njegovom tvrdoglavošću, odveo u kancelariju i u četiri oka mu
poverio tajnu, ne pominjući ime zvanice. Ni taj argument nije mu bio
dovoljan, kao ni nekoliko telefonskih poziva koje sam sa poljskog
telefona u njegovoj kancelariji obavio sa rukovodećim ljudima.
Najzad sam morao da potegnem poslednji argument: uperio sam u
njega svoj nagan. (...) Sto dvadeset zatvorenika dovedenih iz
obližnjeg oblasnog logora pod mojim su ličnim rukovodstvom izvršili
ponovnu restauraciju crkve tokom nepuna četiri sata. Jedan smo
deo sušare prislonili uz zid i zakamuflirali jutanim pokrivačima i
šatorskim krilom koje smo prebacili preko skela kao da je u pitanju
stvarna restauracija istočnog zida. Bačve i cisterne izneli smo i
otkotrljali na balvanima (samo ljudskom snagom i bez ikakve
tehnike) u dvorište barake gde se nalazila flotacija... U petnaest do
četiri seo sam u kola i tačno u zakazano vreme bio sam u foajeu
pozorišta, gde me već čekao Avram Romanič.<
Brada i kamilavka
Navodimo i dalje svedočanstvo Čeljustnikova:
»Drug Pjasnikov mu je (to jest Avramu Romaniču) bio sve
objasnio i čak mu je, kako mi je kasnije rekao, podneo na potpis
izjavu kojom se ovaj obavezuje da će ćutati o svemu kao o državnoj
tajni. To je očigledno delovalo: ruke Avrama Romaniča drhtale su
dok mi je nameštao bradu. Mantiju sa ljubičastim pojasom i
kamilavku pozajmili smo na revers iz fundusa pozorišta, a u pismu
upravi naveli smo da su nam te stvari potrebne za članove agit-
brigade koja se sprema da daje po selima i radnim kolektivima
predstave antireligiozne sadržine. Avram Romanič se, dakle, nije
više raspitivao i sav se bio predao poslu; čak su mu uskoro i ruke
prestale da drhte. Nema šta, bio je to čovek svoga posla! Ne samo
što je napravio od mene pravog pravcatog protojereja, nego mi je
čak, po sopstvenoj inicijativi, stavio i lažan trbuh. »Kad ste videli,
rekao je, kad ste videli, građanine Čeljustoikov, mršavog protu?« s
čime sam se ja složio. I bez obzira na sve što se kasnije dogodilo s
njim (o čemu ovde nemam nameru da govorim), tvrdim da je Avram
Romanič zaslužan za celu stvar skoro u istoj onolikoj meri koliko i ja
sam: dao mi je nekoliko dragocenih saveta koji su mi, bez obzira na
činjenicu što sam već imao izvesno scensko iskustvo, bili od
ogromnog značaja. »Građanine Čeljustnikov«, rekao nu je već
sasvim zaboravivši na strah i ponesen svojim poslom, »nemojte ni na
trenutak da smetnete s uma: brada, pogotovu ovakva brada, ne nosi
se glavom, nego bistom, poprsjem. Stoga morate, sada odmah, za
ovo kratko vreme, da uskladite pokret glave i tela«. Čak mi je dao i
nekoliko vrlo korisnih saveta što se tiče samog bogosluženja i
pojanja — nauk koji je, bez sumnje, stekao u pozorištu. (A možda i u
sinagogi, đavo bi ga znao.) »Kad vam ponestane reči, građanine
Čeljustnikov, mrmljajte u basu. Mrmljajte što više, kao da se ljutite
na pastvu. I prevrćite očima kao da proklinjete boga kome služite
makar i privremeno. A što se tiče pojanja...« — »Nemamo sad za to
vremena«, rekao sam mu. »Pojaćemo kasnije, Avrame Romaniču!»
Čizme malinove boje
Čeljustnikov se zadržao u šminkernici nešto više od jednog sata;
relativno kratko vreme kad se ima u vidu transformacija koju je
doživeo. A. T. Kašalov, koga su svi zvali prosto Aljoša, šofer
Rajkoma, onaj isti koji ga je dovezao, poljubio mu je ruku pri ulasku
u kola. »To je bila neka vrsta generalne probe«, beleži Čeljustnikov,
»i ona me sasvim oslobodila treme koju sam osetio u trenutku kada
sam ostao bez nadzora i saveta Avrama Romaniča. U prvi mah sam
pomislio da se Aljoša šali, ali sam se uskoro uverio da ljudskom
lakoverju nema granica: da sam se bio pojavio sa carskom krunom
na glavi, on bi, nema sumnje, pao ničice u sneg i blato. Biće
potrebno još mnogo vremena i truda«, dodaje Čeljustnikov, ne bez
gorčine i samoljublja, »da se iz mužičke ruske duše iskorene tragovi
mračne prošlosti i vekovne zaostalosti«.
(Kažimo odmah: Aleksej Timofejič nikad nije tokom svoje duge
istrage priznao, ni pod najtežim mukama, da je toga dana bio
namagarčen. Na suočenju sa Čeljustnikovim u islednikovoj
kancelariji, nepun mesec dana posle tog događaja, on je tvrdoglavo
ostao pri svojoj tvrdnji da je zapravo hteo samo da se pošali sa
građaninom Čeljustnikovim. Uprkos telesnoj iscipljenosti i
slomljenim rebrima, on je sa priličnom uverljivošću branio svoj stav:
kako je mogao da veruje da u kola seda protojerej, kada je u
pozorište dovezao građanina Čeljustnikova? Na pitanje: da li je
tačno da je onoga dana — 21. novembra 1934 — tobožnjem
sveštenom licu, to jest drugu Čeljustnikovu, postavio pitanje »a šta
sa građaninom Čeljustnikovim, treba li da ga čekamo?« Aljoša je
odgovorio odrečno. Na pitanje: Da li je tačno da je tobožnjem
sveštenom licu, to jest drugu Čeljustnikovu, rekao: »Uskoro če u
Kijevu biti lakše sresti irvasa nego sveštenika«, odgovorio je takođe
odrečeno. Na pitanje: da li je tačno da ga je tobožnje svešteno lice,
to jest drug Čeljustnikov, pitao izmenjenim glasom: »A šta će vama,
sinko, sveštenici?« a da je on, A. T, Kašalov, odgovorio: »Za dušu
pomolitsja grešnuju«, optuženi je odgovorio takođe odrečno.)
U pet i trideset crna se limuzina zaustavila kraj neosvetljenog
crkvenog ulaza i protojerej-Čeljustnikov zadignu skute mantije i na
trenutak blesnuše njegove sjajne čizme malinove boje. »Da li sad
shvataš, durak«, reče Čeljustnikov Aljoši koji je buljio zabezeknuto
čas u njegovu bradu, čas u njegove čizme, »da li sad shvataš?«
Kadionica
»Bogosluženje je počelo nekoliko minuta pre sedam«, beleži
Čeljustnikov koji nam, uostalom, daje i detaljan tok celog
ceremonijala. (No izvesna stvaralačka potreba da se živom
dokumentu dodaju možda nepotrebne boje, zvuci i mirisi, to
dekadentno sveto trojstvo modernih, ne dozvoljavaju mi da ne
zamislim i ono čega u Čeljustnikovljevom tekstu nema: treperenje i
pucketanje sveća u srebrnim čiracima donesenim iz riznice
kijevskog muzeja — i tu se dokument ponovo upliće u našu
zamišljenu sliku —; odsjaj plamena na avetinjskim licima svetaca, u
lučnoj sferi apside, na naborima dugog hitona Device-Matrone u
mozaiku i na ljubičastom ogrtaču na kojem se ističu tri bela krsta;
sjaj čađi i pozlate na oreolima i okvirima ikona, na crkvenim
sasudama, putiru, kruni i kadionici, zanjihanoj u polumraku uz
ciliktanje svojih lanaca, dok se miris tamjana, duša četinara, meša
sa nakislim mirisom hmelja i slada.) »Čim je uleteo drug Rilski«,
nastavlja Čeljustnikov, »i počeo da se krsti, uzeo sam kadionicu i
počeo njome da mašem iznad glava naše pastve. Pretvarao sam se
da ne primećujem ulazak novih vernika, mada sam, kroz dim
tamjana, jasno razabro u polumraku ćelu druga M. i čekinjastu kosu
građanina Erioa. Tiho, na prstima, došli su do sredine crkve i tu su
zastali. Trema koju sam osetio u času kada su ušli, namah me je
napustila i, jednako mašući kadionicom, krenuh prema njima
mrmljajući. Građanin Erio je imao ruke prekrštene ali ne kao za
molitvu, nego je držao jednu pesnicu u drugoj, u visini prepona,
čvrsto stiskajući svoju baskijsku kapu. Kada sam ih pokadio,
produžih još nekoliko koraka, zatim se osvrnuh: građanin Erio je
gledao u plafon, zatim se nagnu prema svom prevodiocu, a ovaj
prema drugu Pjasnikovu. Onda sam zamahnuo kadionicom prema
Nastasji Fedotjevnoj koja kleknu i pognu glavu ubrađenu crnom
maramom. Ne okrećući se, baci na mene jedan brz pogled pun
ohrabrenja koji rasprši u meni i poslednje tragove treme. (Od
njenog jutrošnjeg straha nije bilo ostalo ni senke na njenom licu.)
Pored Nastasje Fedotjevne klečala je, ruku prekrštenih na molitvu,
takođe zabrađena crnom maramom, Željma Čavčavadze, stari
partijski radnik, supruga druga Pjasnikova, kao i njihova
osamnaestogodišnja kći Hava, komsomolka. Osim jedne starice, čije
lice nisam poznavao i čije prisustvo nisam mogao sebi da objasnim,
sva su mi lica bila manje-više poznata: pored drugarice Alje, koja
nam je jutros uslužila čaj u kancelariji druga Pjasnikova, tu su se
nalazile još i urednice iz naše redakcije i sekretarice rajkoma, dok
jedan deo ženskih lica, ona koja nisam poznavao, behu bez sumnje
žene drugova iz čeke. Moram priznati: svi su bez izuzetka igrali
svoju ulogu disciplinovano i predano. Pored pomenutih, evo i imena
ostalih drugova, jer smatram, kao što rekoh, njihov udeo u ovoj
stvari ništa manje značajnim od mog sopstvenog udela. (Sledi
četrdeset imena, ponegde popraćenih napomenom: »sa ženom«.)
Zajedno sa dvanaest radnika iz kultbrigade i njihova dva čuvara to
čini sve u svemu nekih šezdeset vernika«.
Posle nabrajanja imena, Čeljustnikov završava:
»Drug Erio sa svojom pratnjom zadržao se u crkvi svega pet
minuta, mada mi se učinilo da je bio ostao i čitavih petnaest«.
Objašnjenje cirkusa
Bogosluženje je još uveliko trajalo u svom okamenjenom ritualu
kao sa neke freske — gde vernici u zanosu molitve obaraju pogled
čas ka zemlji koja je majka pakla, čas ka nebu, ložnici raja — kada je
Erio sa svojom pratnjom izašao lagano, na prstima, i krenuo da
razgleda čuvene freske islikane uz kružna stepemšta. Istoričarka
umetnosti Lidija Krupenik, koja je bila angažovana za tu priliku,
objasnila je na besprekornom francuskom jeziku (na čemu joj je
iskreno čestitao drug Erio) prisustvo profanih scena u hramu
božjem — zagonetku koja nije mogla izbeći pažnji radoznalog gosta.
»Iako su kružna stepeništa dosta udaljena od samog svetilišta, o
čemu se drug Erio mogao i sam uveriti, ona su ipak integralni deo
hrama i na taj način, kako se nama čini, prisustvo cirkuskih scena u
hramu božjem moglo je izazvati čuđenje i sablazan sveštenika. Mais
ce sont la des scrupules tout modernes, nastavlja Lidija Krupenik,
aussi etrangers aux Byzantins du onzieme siecle qu'aux imagiers et
aux huchiers de vos cathedrales gothiques. Kao što pobožnost vaših
predaka nije bila nimalo povređena nepristojnim pa često i
skarednim scenama kojima behu oblikovane vodorige i mizerikordi,
tako ni uvođenje svetovnog slikarstva u crkve nije imalo u očima
naših pobožnih predaka ničeg sablažnjivog. Poznato je — nastavlja
Lidija Krupenik, dok drug Erio maše glavom zagledan u freske,
posebno zainteresovan za muzičke instrumente predstavljene na
njima — poznato je da su u Konstantinopolju, za vreme vladavine
vladara-ikonoklasta, likovi Hrista i svetaca bili zamenjeni
svojevrsnim satanskim scenama: konjskim trkama i krvavim
prizorima lova na divljač i na ljude». (Drug Erio maše glavom i
prevrće u rukama svoju beretku, kao kakav đak.) »Ne treba da
zaboravimo pri ovom poređenju«, produžuje Lidija Krupenik svojim
ljupkim glasom koji kao da prikriva izvesnu ljutnju, »ni druge
spomenike kulture na zapadu, sa sličnim motivima, kao na primer
tavanicu kapele Palatina u Palermu koja sadrži iste profane motive
kao i Sveta Sofija Kijevska: borbu atleta i robove koji sviraju u flaute
i svirale. I ne treba, najzad, smetnuti s uma ni činjenicu da je Sveta
Sofija Kijevska bila, tout comme les chapelles de vos rois normands,
palatinska crkva, i da su dakle kružna stepeništa vodila u
apartmane prinčeva; na taj način, profane teme tu bejahu sasvim na
svome mestu, n'est-ce pas?«
Drug Erio, kome zebu noge, razgleda freske, bez reči, utonuo u
razmišljanje.
Mehanički lavovi
Sutradan, još pod svežim utiscima sa putovanja, sedeći u toplom
kupeu spavaćih kola na liniji Kijev—Riga—Kenigsberg, grozničav i
uvijen u ćebad, Eduar Erio zapisuje u beležnicu prve svoje utiske.
Jedna činjenica (jedna od onih koje se odnose na našu priču) remeti
čistotu njegovih utisaka: prisustvo prosjaka pred Sofijskim
Saborom. On to svoje čuđenje formuliše ovako: »Ti prosjaci pred
crkvom, mahom kljasti i stari, a katkad i vrlo mladi i naizgled zdravi,
koji se sjatiše oko nas po našem izlasku iz velelepne Svete Sofije,
bez sumnje su ono žilavo pleme ruskih bosjaka i jurodivih
(iourodivy) koji činjahu bizarnu faunu stare Rusije«. (Zatim slede
primedbe o zadacima koji predstoje novoj, mladoj državi.)
Taj isti podatak o prosjacima (i samo ga zato i beležimo)
nalazimo i kod Čeljustnikova: »Pri izlasku iz crkve pohapsili smo
grupu parazita koji su se kao nekim čudom bili tu sjatili, valjda
privučeni mirisom tamjana«.
Prelistavši svoj notes (iz kojeg pokuljaše lica, predeli i razgovori,
čitav jedan svet, tako sličan i tako različit od onog od pre dvanaest
godina kada je prvi put doputovao u Rusiju), Erio pokuša da sažme
sve te utiske, da ih svede na bitno. I, sa njemu svojstvenim
pragmatizmom i duhom, on se doseti da svoja nova zapažanja sažme
(zasad) na najjednostavniji i najefikasniji način: ponoviće posvetu
svoje knjige od pre dvanaest godina, ponoviće je kao znak istrajnosti
svojih ubeđenja i time zapušiti usta zlobnicima. Ponoviće je in
extenso, onako kako ju je napisao tada, novembra 1922, i taj će
predgovor-posvetu uputiti istoj osobi: Eliju-Žozefu Boa, glavnom
uredniku Petit Parisiena. Onda, da proveri ispravnost svoje odluke,
izvadi iz nesesera primerak svoje knjige uvezene u kožu, jedan od
onih dvadeset primeraka od kojih mu je ostao samo još ovaj (Il a ete
tire de cet uovrage 20 exemplaires sur Alfa reserve a Monsieur
Edouard Herriot) i prelete pogledom posvetu (koju dajemo ovde u
prevodu, čime bez sumnje gubimo mnogo od autentičnosti i stila
originala): »Dragi prijatelju; Kada sam krenuo u Rusiju, ne samo što
bejah obasut pogrdama naših najviđenijih psovača, nego su mi
proricali još i najgore nesreće. Najdobronamerniji su me smatrali
slikom i prilikom onog bednog fratra koji je usred srednjeg veka
krenuo iz Liona da pokrštava Tatare i Kane. To bejaše doba kad su
moskovski prinčevi, da bi plašili svoje posetioce, prikrivali pod
svojim prestolima mehaničke lavove čija dužnost bejaše da zareže u
pravi čas i na pravom mestu tokom razgovora. A vi ste, dragi
prijatelju, bili spremni da shvatite moje namere i da poverujete u
moju nepristrasnost. — Vraćam se s jednog putovanja koje je
proteklo sa smešnom lakoćom. Bejah svuda primljen dobre volje.
Nisu napujdali mehaničke lavove da reže na mene; mogao sam da
posmatram u miru i slobodno. Redigovao sam svoje beleške ne
vodeći računa o tome da li ću se nekom svideti ili ne. I ja vam ih
posvećujem u znak pažnje: primite ih. Vaš odani E. Erio«.
Zadovoljan svojom odlukom, odloži knjigu i zagleda se ponovo u
ono što je nazvao melanholijom ruskog pejzaža.
(Konsekvence Erioovog drugog putovanja u Rusiju od istorijskog
su značaja i kao takve izvan interesa naše priče.)
Post festum
A. L. Čeljustnikov uhapšen je u Moskvi, septembra hiljadu
devetsto trideset i osme, četiri godine posle ubistva Kirova (a u vezi
s tim) i nepune četiri godine posle događaja sa Erioom. Sedeo je na
predstavi u bioskopu, kada mu je prišla razvodnica i šapnula mu na
uvo da ga traže hitnim poslom. Čeljustnikov ustade, pritegnu opasač
sa revolverom i izađe u hodnik. »Druže Čeljustnikov«, reče mu
nepoznati »trebaju vas hitno u Rajkom. — Kola čekaju«.
Čeljustnikov opsova u sebi i, po svojoj prilici, pomisli da je u pitanju
ponovo neka velika komedija poput one koju su priredili pre četiri
godine i zbog čega je dobio orden i nnapređenje. Seo je u kola ne
sluteći ništa. Usput su ga razoružali, stavili mu lisice i odvezli u
Lubjanku. Tukli su ga i morili tokom tri meseca, ali nije hteo da
potpiše zapisnik da je podrivao sovjetsku vlast, da je učestvovao u
zaveri protiv Kirova i da se u Španiji pridružio trockistima. Ostavili
su ga u samici još deset dana da razmisli: ili će potpisati priznanje
ili će mu žena biti uhapšena a jednogodišnja kći odvedena u dom za
nahočad. Čeljustnikov se najzad prelomi i potpisa zapisnik u kojem
je potvrdio sve navode optužnice, među ostalima i da je bio
saučesnik zavereničke grupe na čijem je čelu stajao Avram Romanič
Šram. Dobio je deset godina. U logoru je sreo svog starog
poznanika, enkavedeovca, s kojim se nekada zajedno borio u
Španiji. Postao je doušnik. Rehabilitovan je 1958. Oženjen, troje
dece. Godine 1963. posetio je sa grupom turista Bordo, Lion i Pariz.
U Lionu je razgledao spomen-biblioteku slavnog gradonačelnika i
upisao se u knjigu utisaka: »Divimo se delu Eduara Erioa«. Potpis:
»A. L. Čeljustnikov«.
Magijsko kruženje karata
Karlu Štajneru
Doktor Taube, Karl Georgijevič Taube, ubijen je 5. decembra
1956, nepune dve nedelje posle zvanične rehabilitacije i tri godine
nakon povratka iz Norilskog logora. (Taube je, ne računajući
istražni zatvor, proveo u logorima sedamnaest godina). Ovo je
ubistvo ostalo nerasvetljeno sve do juna 1960, kada je u Moskvi
uhapšen izvesni Kostik Koršunidze, zvani Artist ili Orao, stručnjak
za kase, »mečkar« broj jedan, u podzemlju cenjen kao kralj obijača.
Kapetan Morozov, koji je ispitivao Kostika, bio je začuđen njegovim
držanjem: Kostik je drhtao! Taj isti Kostik koji je u svojim ranijim
istragama govorio sa ponosom o sebi i o svom poslu, sa
dostojanstvom kakvo i priliči pahanu njegova kalibra. Čak je znao u
bezizlaznim situacijama da prizna, ne bez ponosa, i ono što se nije
tražilo od njega: neku pljačku (kao, na primer, onu kada je obijena
pošta u Kazanju) koju je počinio dve-tri godine ranije. Ovakvo
priznanje moglo se izvući iz Koršunidzea tim pre što je on, hrabri
noćnik i majstor, imao jednu slabost koja je bila, makoliko da je
ljudska, naizgled u neskladu sa njegovim životom: Kostik nije
podnosio batine. Sama pretnja, podignut glas istražitelja, ili
zamahnuta ruka, pretvarali su Kostika-Artistu, Kostika-Orla, u krpu
od čoveka. A iz krpe nećeš iscediti priznanje. Kapetan Morozov, koji
se u svojoj karijeri već dva puta susreo s njim (jednom u logoru, kao
s doušnikom, a jednom, neposredno zatim, kao sa obijačem) znao je
dakle kako ne treba razgovarati sa Koršunidzeom (osim u slučaju
krajnje nužde, naravno). Kostik bi, uz obećanje da ga neće tući i
vikati na njega (što vređa njegovo dostojanstvo i ubija njegove
moždane ćelije), pričao nadugo i naširoko, sa stručnim
pojedinostima, o svim svojim zahvatima. Bio je rođeni glumac,
glumac inspiracije. Jedno je vreme tokom svog burnog života
pnpadao nekoj amaterskoj pozorišnoj družini gde je svom
prostačkom rečniku dodao izvestan rafinman. (Jedan od njegovih
nadimaka, Dantes, svedoči o tom preobražaju; sam Koršunidze ga je
razlagao na Dante i Dantes: on je svojeručno prosvirao metak kroz
svoju pesničku lobanju i iz tog se slavnog hica rodio ne manje slavni
mečkar). Svoje je glumačko iskustvo proširio kasnije u logorima gde
je bio član kulturbrigade, režiser, glumac i doušnik. Uzgred budi
rečeno: Kostik je svoje robije smatrao sastavnim delom svog posla,
kao što su negdašnji revolucionari smatrali svoje robije
»univerzitetima«; njegova filozofija ne bejaše dakle u raskoraku sa
njegovim življenjem: »Između dve velike role (to je njegova reč)
postoji logična praznina koju treba ispuniti kako najbolje znaš i
umeš«. Treba priznati, u vreme najvećih trijumfa Kostike
Koršunidzea, između tridesetih i pedesetih godina, robije su za
njega bile, kao i za tolike druge razbojnike svake fele, samo
nastavak »slobode«. Milionske gomile političkih bile su izložene
svim ćudima i nastranostima takozvanih socijalno bliskih; u
logorima su se ostvarivali najsmeliji i najfantastičniji snovi
razbojnika: negdašnji gospodari, oko čijih su dača obilazili sitni
lopovi i krupni obijači, sada su postajali sluge, »ađutanti« i robovi
nekadašnjih prognanika iz raja, a gospodarice pravde, ministarke i
sudije, postajale su naložnice i robinje onih kojima su nekad sudile i
držale predavanja o socijalnoj pravdi i o klasnoj svesti, pozivajući se
na Gorkog, Makarenka i druge klasike. Bejaše to, jednom rečju,
zlatno doba zločinaca, pogotovu onih čije je ime u ovoj novoj
hijerarhiji bilo obavijeno - oreolom pahana, što je bio slučaj i sa
imenom Kostika Koršunidzea, zvanog Artist. Kralj podzemlja tek je u
podzemlju pravi kralj; za njega rade ne samo bivši gospodari, nego
se čitave legije ovejanih zločinaca pokoravaju njegovoj volji:
dovoljno je da Koršunidze izjavi svoju želju, rečju ili makar samo
pogledom, pa da čizme malinove boje bivšeg čekiste Čeljustnikova
zablistaju na nogama novog vlasnika (Kostika) ili da se, ljubaznošću
i milošću kuvara, bivšeg podvodača i ubice, pothrani supruga
(bivšeg) sekretara rajkoma, beloputa Nastasja Fedotjevna M.,. i
privede Kostiki, jer Artist voli pretile dame, »belopute i drusle, to je
tip naše, ruske žene«.
Kako je i posle svog dugog priznanja Kostik jednako drhtao (a da
istražitelj nije podigao svoj glas, i čak ga je, da bi ga odobrovoljio i
istovremeno ismejao, oslovljavao sa građanine), kapetan Morozov,
ponesen pre nekim čudnim nadahnućem nego dostavom jednog od
svojih doušnika, dade stručnjacima da uporede Kostikine otiske sa
otiscima nađenim na »svinjskoj nozi«, alatu obijača, kojim je
usmrćen pre četiri godine, u Tjumenju, izvesni Karl Georgijevič
Taube. Nalaz je bio pozitivan. Tako je skinut, bar delimično, veo
tajne sa jednog naizgled besmislenog ubistva.
Slike iz albuma
Karl Georgijevič Taube rođen je 1899. u Estergomu, Mađarska.
Makoliko bili šturi podaci o njegovim najranijim godinama,
provincijalno sivilo srednjoevropskih gradića s početka veka jasno
izranja iz mraka vremena: sive prizemne kuće sa dvorištima koja
sunce u svom sporom promicanju razdeljuje jasnom demarkacionom
linijom na kvadrate ubitačne svetlosti i neke vlažne, plesnive senke
nalik na tminu; drvoredi bagremova koji u proleće odišu otužno, kao
gusti sirupi protiv kašlja i prsne bombone, mirisom dečjih bolesti;
hladni barokni sjaj apoteke gde blista gotika belih porcelanskih
posuda; turobni gimnazium sa popločanim dvorištem (oljuštene
zelene klupe, pokidane ljuljaške nalik na vešala i belookrečeni
drveni zahodi); opštinska zgrada ofarbana u marijaterezijažuto, boju
uvelog lišća i jesenjih ruža iz romansi koje predveče svira ciganska
kapela u bašti Grand-hotela.
Karl Taube, sin apotekara, sanjao je, kao tolika provincijska
deca, o tom srećnom danu kada će kroz debela stakla svojih naočara
pogledati poslednji put svoj grad iz ptičje perspektive odlaska, kao
što se gledaju kroz lupu sasušeni i besmisleni žuti leptiri u albumu
iz gimnazijskih dana: s tugom i gađenjem.
U jesen hiljadu devetsto dvadesete seo je na peštanskoj Istočnoj
stanici u prvu klasu brzog voza Budimpešta—Beč; čim je voz
krenuo, mladi je Karlo Taube mahnuo još jednom svom ocu (koji je
poput tamne mrlje nestajao u daljini sa zamahnutom svilenom
maramicom u ruci), zatim je svoju kožnu torbu hitro preneo u treću
klasu i seo među nadničare.
Credo
Dva značajna razloga stoje na putu boljeg poznavanja ovog
burnog razdoblja u životu Karla Taubea: ilegala i mnogobrojni
pseudonimi kojima se u to vreme služio. Poznato nam je da je
posećivao emigrantske kafane, da je sarađivao sa Novskim, da se
družio ne samo sa mađarskom, nego, još više, sa nemačkom i
ruskom emigracijom, i da je pod imenom Karoly Beatus i Kiril Bajc
pisao članke u levičarskim listovima. Jedan nepotpun i sasvim
nepouzdan spisak njegovih radova iz tog razdoblja obuhvata nekih
sto trideset rasprava i članaka, i ovde navodimo samo nekoliko koje
je bilo mogućno jasno dešifrovati po izvesnoj vehementnosti stila
(što je samo drugi naziv za klasnu mržnju): - Religiozni kapital;
Crveno sunce ili o nekim principima; Nasleđe Bele Kuna; Beli i
krvavi teror; Credo.
Njegov biograf i poznanik iz tih emigrantskih dana, dr Tamaš
Ungvari, daje ovakav opis Taubea:
»Kada sam hiljadu devetsto dvadeset i prve upoznao druga Bajca
u bečkoj redakciji časopisa Ma što ga je u to vreme uređivao
kolebljivi Lajoš Kašak, bio sam iznenađen njegovom, to jest
Bajcovom, skromnošću i mirnoćom. Mada sam znao da je on pisac
Krvavog terora, Credoa i drugih tekstova, nisam mogao nikako da
povežem žestokost njegovog stila sa tim mirnim i ćutljivim čovekom
sa naočarima velike dioptrije koji je delovao nekako stidljivo i
zbunjeno. I začudo — nastavlja Ungvari — češće sam ga čuo da
govori o medicinskim problemima nego o političkim. Jednom mi je
pokazao u laboratoriji klinike u kojoj je radio uredno poređane
posude od stakla sa fetusima u različitim fazama razvitka; svaka je
posuda nosila etiketu sa imenom nekog od ubijenih revolucionara.
Tom prilikom mi je rekao da je svoje fetuse pokazao Novskom i da je
ovom bukvalno pozlilo. Taj mirni mladić, koji je u svojoj dvadeset i
drugoj godini delovao kao zreo čovek, uskoro je došao u sukob ne
samo sa policijom, koja ga je od početka diskretno pratila, nego i sa
svojim saborcima: smatrao je da su naše akcije nedovoljno efikasne,
naši članci mlaki. Posle četiri godine provedene u Beču, razočaran
sporošću revolucionarnih previranja, otputovao je u Berlin gde mu
se činilo da se trenutno nalazi »jezgro i srce svih najboljih
emigranata iz evropske tamnice«. Od tada pa do trideset i četvrte
izgubili smo mu svaki trag. U ponekom članku, pisanom, pod
pseudonimom, učinilo bi mi se, i mislim da se nisam varao, da
prepoznajem Taubeovu rečenicu u koju »kao da bejaše ugrađen
detonator» (kako je to jednom rekao Lukač). Poznato mi je da je sve
do njegovog hapšenja, bio saradnik Ernesta Telmana. A onda smo, s
proleća trideset i pete, čitali njegov govor što ga je održao pred
internacionalnim forumom u Ženevi gde je obelodanio sve užase
Dahaua i jos jednom upozorio svet na opasnost: Sablast kruzi
Evropom, sablast fašizma. Slabići koji behu zadivljeni snagom nove
Nemačke, njenim preplanulim momcima i snažnim amazonkama što
defiluju uz zvuke strogih germanskih koračnica, na trenutak se behu
trgli slušajući Taubeove proročke reči. Ali samo na trenutak: kada je
Taube, izazvan provokacijom jednog poznatog francuskog novinara,
skinuo svoj sako i, zbunjeno ali odlučno, zavrnuo košulju na leđima i
pokazao još nezarasle tragove teških pozleda. Čim je nacistička
zvanična propaganda nazvala Taubeovo istupanje »komunističkom
provokacijom«, oni odbaciše svoje sumnje: za potrebe evropskog
duha potrebni su novi, snažni ljudi, a do njih se dolazi kroz krv i
oganj. Tako je taj isti novinar, koji bejaše na trenutak zabezeknut
živim ranama, odbacio u svom članku svaku sumnju i svaku
očiglednost, zgađen svojom sopstvenom slabošću i malokrvnošću
svoje romanske rase, »koja cmizdri na pomen krvi«.
Duge šetnje
Prešavši litvansko-sovjetsku granicu jednog kišnog jesenjeg dana
hiljadu devetsto trideset i pete godine, doktor Karl Taube postaje
ponovo Kiril Bajc, valjda u želji da jednom zauvek zbriše tragove
moralnih i fizičkih patnji kojima bejaše obeležen. U Moskvu je stigao
(po Ungvariju) 15. septembra, dok jedan drugi izvor navodi nešto
pozniji datum: 5. oktobar. Dva meseca se šetao Taube iliti Bajc
ulicama Moskve kao zamađijan, uprkos pljuskovima ledene kiše i
snežnim vejavicama koje su maglile debela stakla njegovih naočara.
Viđali su ga, naveče, kako ruku podruku sa ženom krstari oko
Kremaljskih zidina, ponesen čudom lampada koje velikim crvenim
slovima osvetljavaju noćnu Moskvu revolucionarnim parolama.
»Hteo je sve da vidi, da vidi i da opipa, ne samo zbog kratkovidosti,
nego da bi se uverio da sve to nije san«, veli K. Š. U hotelu Luks,
gde je stanovala sva elita evropske Kominterne i gde i njemu bejaše
dodeljen stan, malo se zadržavao, a sa negdašnjim saborcima iz
Beča i Berlina družio se nekako bez oduševljenja. Tokom
dvomesečnih danonoćnih lutanja bejaše upoznao Moskvu bolje nego
što je poznavao ijedan grad u svom životu; znao je sve prospekte,
sve ulice, parkove, javne zgrade i spomenike, trolejbuske i
tramvajske linije; znao je već i sve natpise nad radnjama i sve
parole; »učio je ruski, beleži jedan njegov biograf, na jeziku
transparenata i parola, na onom istom govoru-akciji kojim se i sam
najčešće služio.«
Jednog dana shvatio je međutim, ne bez čuđenja, i to da osim
zakopčaiuh i zvaničnih službenika Kominterne nije upoznao takoreći
ni jednog jedinog ruskog čoveka. To iznenadno otkriće duboko ga je
porazilo. Vratio se iz šetnje prozebao i sa visokom temperaturom.
Po svedočenju već pomenutog K. Š.-a, koji je proveo nekih šest
meseci u Norilskom logoru zajedno sa Taubeom, tog dana se
dogodilo sledeće: u trolejbusu, na Tverskom bulevaru, seo je do
Taubea neki čovek s kojim je ovaj želeo da zapodene razgovor; kada
je shvatio da ima posla sa strancem, čovek je naglo ustao i promenio
mesto, promrmljavši neko izvinjenje. Način na koji je to učinio
potresao je Taubea kao udar struje i kao neko naglo i značajno
otkriće. Sišao je na prvoj stanici i lutao po gradu do zore.
Nedelju dana nije izlazio iz svoje sobe na trećem spratu hotela
Luks gde ga je žena lečila čajem i sirupom protiv kašlja. Izišao je iz
te bolesti nekako oronuo i još više ostareo, i energično zakucao na
vrata druga Černomordikova, zaduženog za personalna pitanja.
»Druže Černomordikov«, rekao mu je svojim drhtećim i promuklim
glasom, »ja svoj boravak u Moskvi ne smatram toplicama. Hoću da
radim«. — «Strpite se još samo malo«, rekao mu je zagonetno
Černomordikov.
Podmuklo dejstvo biografije
„Svaka biografija, a pogotovu biografija pisca, ako nije doživela
milost uobličenja, jeste nužno redukcionizam: jedinstvena i
neponovljiva životna priča jednog jedinog i neponovljivog čoveka u
jednom jedinstvenom i neponovljivom vremenu, ono dakle što je čini
različnom; a idealna i zanimljiva bi bila ona koja bi sadržala u sebi
biografiju svih ljudi u svim vremenima.“ (Gorki talog iskustva, str.
182)
1935, 22. februara u Subotici rođen Danilo Kiš, od oca Eduarda
Kiša (do njegove trinaeste godine Eduard Kohn), mađarskog
Jevrejina i majke Milice (rođene Dragićević), Crnogorke - kao
njihovo drugo dete (prvo je kći Danica rođena 1932).
„U tom su se gradu [Subotici], dakle, zbile dve krucijalne
činjenice moga života što ih je udesio Bog ili Slučaj: tu su se susreli
moj otac Eduard Kiš, viši inspektor državnih železnica i pisac
Jugoslovenskog reda vožnje železničkog, autobuskog, brodskog i
avionskog saobraćaja, i moja majka Milica Dragićević, crnogorska
lepotica, prvi put daleko od svog rodnog Cetinja, u poseti kod svoje
sestre. Susret redak, možda jedinstven u ono vreme.“ (Skladište,
325)
„Nemam dece i ova čudna rasa ugasiće se sa mnom. Sa tim
dvema religijama spojila se, u izvesnom trenutku treća,
katoličanstvo, kojem su me učili u školi, u Mađarskoj. Susret između
dva slična i, zbog mnogih strana, različita sveta, svest o ovoj
dvostrukoj pripadnosti bila je kao šok, naročito posle rata. S jedne
strane, epska tradicija srpskih junačkih pesama, koju mi je prenela
moja majka zajedno sa oporom balkanskom realnošću, s druge
srednjoevropska literatura, i dekadentna i barokna mađarska
poezija. U ovu mešavinu, načinjenu od sudara i kontradikcija,
uključiće se moje jevrejsko biće, ne u religioznom smislu, već u
jednoj suštinski kulturnoj optici, kao istraživača.“ (Gorki talog
iskustva, 243)
1937. Porodica Kiš seli se iz Subotice u Novi Sad. „Prve čulne
impresije mog detinjstva potiču iz Novog Sada, koji se nalazi na
nekih sto kilometara južnije od Subotice, niz Dunav. Mirisi, ukusi,
boje. Miris kestenovog cveta, ruže u vazi, kamilice, očeve cigarete,
kolonjske vode na vratu moje majke, čiste krevetnine, mokraće,
mušeme na stolu, kafe, sapuna, začina, kožne trake na očevom
šeširu, sedišta fijakera, železničke stanice, apoteke, praznog kupea
prve klase, remena za podizanje prozora u vagonu, kožnog kofera.“
(Gorki talog iskustva, 184)
„... reci, da li sam sve to izmislio? (Cveće i mirise.)“ (Rani jadi,
32)
1939. U Novom Sadu, u Uspenskoj crkvi kršten po pravoslavnom
obredu u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj.
„...sveštenik mi sipa vodu na teme, ja tražim pogledom svoju majku
koja me začas prepustila brizi krsnoga kuma; miris tamjana,
zapevanje sveštenika, treperenje sveća, lica svetaca na ikonama...“
(Gorki talog iskustva, 185)
Poseta ocu u kovinskoj bolnici. „Imao je povremene napade
neuroze straha - dijagnoza koju sam doznao nekih trideset godina
posle njegove smrti. Tako mi je, naknadno, sa tolikom vremenskom
distancom, postala jasna i ona naša poseta kovinskoj bolnici, godine
gospodnje
1939. Tada mi je bilo nepunih pet godina, no ja se sa izuzetnom
jasnošću sećam vožnje fijakerom, bolničkog parka, očeve prugaste
pidžame. Kao što se sećam i one scene [...] kada je tražio od moje
majke da mu ostavi makaze pod izgovorom da su mu one potrebne
da razveže čvor na lastišu.“ (Gorki talog iskustva, 196)
1941. Počinje rat. „... ja sam u Novom Sadu, školske 1940/41.
godine počeo da pohađam srpsku osnovnu školu, a 27. marta
četrdeset i prve mahao sam jugoslovenskom zastavicom i skandirao
sa razredom 'Bolje rat nego pakt' (tu zagonetnu rečenicu sa
asonantnom rimom čije značenje, dakako, nisam shvatao), dok je u
izlogu brijačnica bio istaknut portret mladog kralja Petra, u
poluprofilu, kao na markama.“ (Gorki talog iskustva, 188)
1942. Januar: novosadski „hladni dani“; ubijene su stotine
vojvođanskih Srba i Jevreja. Porodica Kiš je u Bemovoj 21. „Te
idilične slike, kao u kakvom albumu, tu se prekidaju naglo: iz sna
me trže pucnjava pod našim prozorom, moja majka pali, zatim hitro
gasi svetlo, i, onako u mraku, skida me sa kreveta, i ja znam da to
nije san i mora sna: moja majka drhti. To naglo paljenje i gašenje
lampe i ta karatama pod krevetom u mračnoj sobi, to je kraj tih
svetlih sunčanih slika koje su se ređale u mom sećanju sve dosad.
Odjednom nastaje mrak i polutmina, kao da je cela rolna, naglo
osvetljena, pregorela u mračnoj komori.“ (Gorki talog iskustva, 185)
„Slika je ubrzana kao u kinematografu. Moja sestra i ja sedimo,
dakle, na kauču nagnuti jedno na drugo, sa mađarskim žurnalom u
rukama 'tako da naslov bude jasno vidljiv'. Na jednoj stranici,
fotografija tenka u snegu; tenk je pogođen pancergranatom, kao
čovek koga su udarili pesnicom u pleksus; kraj tenka stoje vojnici
dignutih ruku, a pobednici su uperili u njih svoje oružje. U jednom
montažnom postupku - kao u nekoj projekciji nekih mojih sopstvenih
književnih prosedea - mešaju se slike dve stvarnosti: u kuću ulaze
žandari i vojnici: na puškama blistaju bajoneti. Jedan vojnik zaviruje
pod krevet, zatim otvara ormane, dok drugi drži pušku na gotovs.“
(Gorki talog iskustva, 194). Kišov otac ostaje živ „zahvaljujući
nekom čudu“. „Čudo beše to što su rupe probijene u dunavskom
ledu gde su bacali leševe, bile prepune.“ (Gorki talog iskustva, 202)
U Vojvodini traju progoni Jevreja. „... kako je zakon predviđao da
u mešovitim brakovima sin bude smatran pripadnikom očeve a kći
majčine vere, to je moja majka sašila na svojoj singerici dve
Davidove zvezde, jednu veću i jednu manju, upotrebivši za to
ostatke žute jorganske svile. Stajali smo pred njom, moj otac i ja,
ukrućeni kao na probi odela, a ona je, sa čiodama među usnama,
premeštala zvezde gore-dole po reverima naših kaputa. Da li je moj
otac smogao hrabrosti da u mom slučaju pređe preko naredbe vlasti
ili je, zahvaljujući mom krštenju, uspeo da nađe rupu u zakonu, ne
znam. Ta žuta zvezda nalik na maslačak, još dugo je stajala u fioci
šivaće mašine među šarenim koncima, krpicama i dugmadima; no
osim toga dana, na 'generalnoj probi', nisam je više nikada stavio.“
(Gorki talog iskustva, 186)
„S proleća četrdeset i druge moj je otac rešio da nas nauči
mađarski... Sumorno dvorište, otvoreni prozori sa jarkocrvenim
geranijumima u bobičastim emajliranim loncima. Moja sestra i ja
sedimo na niskoj drvenoj klupi, otac naspram nas u škripavoj
pletenoj fotelji od trske. Odjednom podiže glavu uvis, jer mu je,
valjda, pala pahulja snega na stranicu knjige: Hull a ho, kaže.
Ponovite: Hull a ho. To vam znači, kaže on: Pada sneg. Ta će
meteorološka rečenica, koju sam prvu naučio na mađarskom, stajati
nad mojim panonskim detinjstvom kao moto nad kakvom baladom.“
(Skladište, 388)
Porodica Kiš seli se u zapadnu Mađarsku, u rodni kraj Eduarda
Kiša. „Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela:
veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva 'spavaćom sobom' a drugi
'kuhinjom'. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u
mlakoj boji rastvori ilovača. Pod uticajem vlage i sunca, taj se sloj
potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na
izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom
koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara.
Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila
štala.)“ (A i B; Skladište, 301)
1944. Eduard Kiš odveden je (zajedno sa većinom svojih rođaka)
u Zalaegerseg, a odatle u Aušvic iz kojeg se neće vratiti. „Ja ga do
dana današnjeg vidim kako se penje u kola, fijakere, vozove,
tramvaje. [...] Ili pri našoj poslednjoj poseti, godine hiljadu devetsto
četrdeset i četvrte u Zalaegersegu, u improvizovanom getu, odakle
će otići, nestati zauvek“ (Gorki talog iskustva, 188)
Eduard Kiš bio je viši inspektor državnih železnica, pisac
„Konduktera“ – jugoslovenskog reda vožnje železničkog,
autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja i patio je od neuroze
straha. „Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko štapom,
gazio je mesečarski, idući za svojom zvezdom, koja bi se u
suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive
– na svom crnom zamašćenom geroku.“ (Bašta, pepeo, 126)
Danilo Kiš piše svoje prve pesme. „Prva pesma koju sam napisao
– imao sam tada devet godina – imala je kao temu glad..., dok je
druga, više ili manje u istom periodu, imala kao temu ljubav. Eto, taj
scenario, bol, proganjanje, smrt, i dalje je osnova moga dela.“ (Gorki
talog iskustva, 245)
1947. Milica Kiš, sa svojom decom Danicom i Danilom,
posredstvom Crvenog krsta repatrirana na Cetinje, kod svog brata,
Rista Dragićevića, poznatog istoričara i komentatora Njegoša.
„Njegova će biblioteka, čiji su cvet bili leksikoni i enciklopedije, biti
za mene izvorom bodlerovskih sanjarija; La Petit Larousse illustre,
izdanje iz 1923, sa svojim estampama i planches u boji, 'je seme a
tout vent', posejaće u meni seme opasne radoznalosti.“ (Gorki talog
iskustva, 192)
„U svakom slučaju bolest moje 'uznemirujuće različitosti' nije me
napuštala. Trebalo je prvo ponovo da naučim maternji jezik,
srpskohrvatski, jezik na kome pišem. I da me moji školski drugovi
prihvate, u čemu sam uspeo zahvaljujući herojskim delima sasvim u
duhu crnogorske tradicije: tukao sam se pesnicima s najjačim iz
razreda. To je bilo oslobađanje besa koji sam dugo gomilao i
potiskivao. Jevrejsko dete u Mađarskoj za vreme rata tukli su i
najslabiji.“ (Gorki talog iskustva, 204)
1951. Umrla Milica Kiš. „... posle smrti moje majke i posle one
tri ili četiri godine njene patnje ja više ne verujem u Boga. Ovako
sam to formulisao: ako neko kao što je moja majka mora da pati
toliko mnogo i toliko dugo, to je dokaz da Boga nema.“ (Gorki talog
iskustva, 275)
1953. U časopisu Omladinski pokret objavljena prva Kišova
pesma Oproštaj s majkom. „U gimnaziji sam nastavio da pišem
pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom
redu radi stilske i jezičke vežbe; spremao sam se za pesnika i
izučavao književni zanat.“ („Izvod iz knjige rođenih“, Mansarda,
112)
1954. Završava srednju školu na Cetinju.
„Tamo [na Cetinju], kao što znate, kiše padaju mesecima, ili su
bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovek ostane u kući ili
da se zavuče u biblioteku. Život je u to vreme, život mladih
pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan,
deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave,
kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim
pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv.
porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve
druge mogućnosti za bekstvo, osim knjige. Mislim da me razumete.
Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih
balova, gde sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti
larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za
martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam
na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!“ (Gorki talog
iskustva, 9)
Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu. „Došavši u
Beograd, ja sam se zagnjurio u taj svet tzv. boemije, u 'Tri šešira', u
'Prešernovu klet', i pio sam pošteno, na gladan stomak, ali do dna,
uvek na eks, ali sam čuvao kao svoju tajnu formulu opstanka, jedinu
mogućnu, koju sam pronašao ne u kafani nego takođe u nekoj knjizi.
Verovao sam u verodostojnost te spasonosne formule, te anegdote,
jer ju je rekao onaj čiji život i čije knjige nisu bile protivrečne. 'Kako
ste uspeli, gospodine Tin, da opstanete uprkos boemiji, da toliko
naučite, dok su oni koji su s vama pili, manje ili više svi potonuli?'
Pisac je odgovorio: 'Ja sam noću pio, a danju radio.' Eto, u toj se
anegdoti krije ta čarobna formula koju sam čuvao za sebe i koje sam
se držao. Ja sam danju sedeo u Narodnoj biblioteci i išao na časove,
a noću sam pokušavao, sasvim glupo i uzaludno, da otkrijem tajnu
koju krije boemija. Ne, naravno, ne kajem se. Još uvek verujem da je
empirijsko saznanje ma kakve vrste, pa i boemija, pogotovo ona,
korisno za pisca. Nemojte mi postavljati pitanje kada sam spavao,
jer imam spremljen odgovor: u međuvremenu!“ (Gorki talog
iskustva, 11)
1957. Postaje član redakcije „Vidika“ u čijem uredništvu ostaje
do aprila 1960.
1958. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu kao prvi
student na katedri za Istoriju svetske književnosti sa teorijom
književnosti. „Upisao sam se na Svetsku književnost po liniji
afiniteta prema literaturi uopšte, kao - mlad provincijalni pesnik... -
Želeo sam da prozrem, da izučim zanat pisca, da čitam i da učim i ni
u jednom trenutku nisam se pitao za dalju svoju sudbinu. [...] Tada
sam, u tim svojim godinama učenja, pisao eseje o Verlenu i Petefiju,
pravio recenzije, sarađivao po listovima i časopisima, sve u manje-
više jasnoj nameri: da izučim zanat spisateljski...“ (Varia, 496).
1959. Prvi „prelazak granice“ kod Sežane, na putu za Pariz.
„Tako, reči prešli smo granicu zvuče u čovekovoj svesti kao kakva
čarobna formula posle koje se otvaraju čudesna vrata i predeli
Sezama, no čovek odjednom shvati svu laž i neprirodnost tih
veštački stvorenih barijera, jer pored prozora voza odmiču i dalje
isti večno zeleni borovi, tamne oranice, obrisi planina, jednom rečju
isti neizmenjeni pejzaž koji je ostao i sa one strane. Osim
vavilonskog pomjatanija jazikov, koje je samo zlobna šala bogova, ne
postoje nikakve 'prirodne granice', nikakve barijere između planina
i oranica i sve je to ljudska izmišljotina i prevara. 'Nebo nema
otadžbine. 'Ni zemlja nema otadžbine.“ („Izlet u Pariz“, Varia, 535).
Prvi susret s Parizom. „Sedim u Luci Spasa (‘Au Port de Salut') već
nekoliko noćnih sati i nostalgično pripaljujem svoju gorku 'Zetu' na
plamenu sveće. [...] i razmišljam o tome kako sam se ja to zapravo
obreo u Parizu i sada sedim kao kakav brodolomac u nekoj intimnoj
Luci Spasa. Sedim i pokušava da se setim svojih snova o Parizu, no
nikako ne mogu da vidim onu sliku što sam je pomno gradio u sebi,
čitajući Baudelairea, Prousta, Mallarmea, Verlainea.“ (Varia, 223-
224). Piše romane Mansarda i Psalam 44.
1960. Završava poslediplomske studije odbranom rada „O nekim
odlikama ruskog i francuskog simbolizma“.
1961. Na odsluženju vojnog roka (mart 1961-mart 1962) u Bileći
i Delnicama.
1962. U izdanju beogradskog „Kosmosa“ objavljena prva dva
Kišova romana: Mansarda (satirična poema) i Psalam 44.
„Ja sam se spremao za književni zanat, studirao sam svetsku
književnost, pisao eseje i prevodio, sve u znaku učenja, i moja prva
knjiga Mansarda koju sam nazvao satiričnom poemom, ima u sebi
nečeg od te groznice i taj gorki ukus što ga provincijalac doživljava
u Beogradu. Sve je to u Mansardi suviše poetizovano, pomereno,
iščašeno, ali negde na dnu te knjige stoji neki gorki talog iskustva. A
taj gorki talog iskustva ostaje i ostaće i u kasnijim mojim knjigama,
koje, čini mi se, i nisu ništa drugo do pokusaj traženja moje
sopstvene ličnosti, mog sopstvenog ja, želja da se nađe neka
prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom.“
(Gorki talog iskustva , 12)
„O, Mansarda je 'poema', i ona je, dakle, kao takva, više eho
doživljaja, više kaleidoskop nego li slikovnica. U njoj jedva da ima
realnosti i ona izbegava stvarni svet. Ona je transpozicija. Stoga su
prave slike, pravi doživljaji iz nje izostali... Putovanje u Mansardi je
'putovanje oko moje sobe'.“ (Skladište, 328)
„Taj sam svoj kratki roman [Psalam 44] napisao za nepunih
mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza
jevrejskih opština u Beogradu. [...] Roman sam pisao na osnovu
jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom
posećuje logor gde im se poslednjih dana rata rodilo dete), tako da
sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu.
Slabost te moje mladalačke knjige nije međutim toliko sama ta
intriga, odveć jaka, odveć patetična, koliko jedno fatalno odsustvo
ironične distance - element koji će kasnije postati sastavnim delom
mog književnog prosedea.“ (Gorki talog iskustva, 198)
„[...] u okviru mog 'opusa' ta knjiga [Psalam 44] ima određenu
funkciju, a u prvom redu kao svedočanstvo o jednom traganju i
sazrevanju. S druge strane, ta moja prva dva kratka romana –
Mansarda i Psalam 44, štampana svojedobno tako, u jednom tomu,
sasvim različita, po temama, rukopisu i stilu, tu su da svedoče o
dvema linijama koje će ići naporedo kroz sve moje buduće knjige:
metafizičke opsesije, s jedne, i istorijske, 'dokumentarne'
rekonstrukcije, s druge strane. Naravno, te se dve teme, te dve
opsesije, ne razdvajaju sasvim, nego su u mojim kasnijim knjigama
često isprepletene, ali ta dva paralelna toka mogu se jasno pratiti.“
(Gorki talog iskustva, 199)
Ženi se Mirjanom Miočinović.
1962-1964. Boravi u Strazburu kao lektor za srpskohrvatski
jezik. Tu, u tom alzaškom gradu u koji su možda zalazili i njegovi
daleki preci po ocu, piše roman Bašta, pepeo. „Na osnovu aluzija u
pismima moga oca, njegovi su preci dospeli u Mađarsku, kao trgovci
guščijim perjem, po svoj prilici iz Alzasa, odakle su bili proterani.
Pretpostavljam da su u pitanju ovde njegovi preci sa majčine
strane.“ (Gorki talog iskustva, 193).
Prevodi Lotreamona, Verlena, Kenove Stilske vežbe, rediguje
svoje rane prevode pesama Endre Adija. „Adi me je kastrirao. Kao
pesnika. Kada mi je bilo dvadeset godina bio sam zaljubljen kao
svaki drugi blesavi mladić i počeo sam pisati pesme. [...] U Adijevoj
lirici našao sam po jednu pesmu za svako svoje duševno stanje.
Pomislio sam čemu onda da pišem? Zato sam ga radije prevodio.
Preko njega sam doživeo patnju, ljubav, razne faze života i smrti.
Zahvalan sam samo Bogu što sam mogao da ga sretnem i što od
mene nije postao jedan loš pesnik. Mnogi prozni pisci se oprobavaju
i u lirici, ali od takvih pokušaja uglavnom nastaju samo nedozreli
izdanci. Adi me je sačuvao od toga.“ (Gorki talog iskustva, 251-252).
1963. Tokom selidbe izgubljeno pismo Eduarda Kiša, pismo koje
će u Peščaniku postati „Veliko zaveštanje“. „U vreme kad sam pisao
roman Bašta, pepeo negde između šezdeset druge i šezdeset pete,
otkrio sam, sa užasom, da je iz naše skromne porodične arhive
nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteža kao
jedinu prćiju svog detinjstva, pismo, koje sam u okviru svog
porodičnog mita nazvao Velikim Zaveštanjem, sa jasnom aluzijom
na nesrećnog i ukletog Vijona.“ (Gorki talog iskustva, 28)
1965. Objavljen roman Bašta, pepeo. „U toj knjizi imao sam
problem kako reći vrlo lirske, možda čak i sentimentalne stvari o
manje ili više univerzalnom iskustvu detinjstva. Pisanje ih je moglo
spasiti dajući im malo ironije. Morao sam pronaći kako da izrazim
neke od veoma okrutnih događaja koji su imali takav uticaj na ovu
porodicu, da ne budu puni patosa. Ukratko, u toj mešavini morao
sam da merim so, biber i šećer. Pokušao sam razoriti lirsku čaroliju
time sto sam u baštu smestio velike komade metalnih otpadaka,
kakva je i ta šivaća mašina. Ili taj dugačak spisak imenica iz
leksikona, koji treba da uništi miris bilja u jednom delu knjige.“
(Gorki talog iskustva, 213)
Dovršava zbirku pripovedaka Rani jadi na čije će izlaženje čekati
četiri godine. Dve godine radi honorarno kao dramaturg Ateljea
212. „U dvorištu Ateljea 212, kao da gledaš iza kulisa s one strane
rampe, tj. s ove glumačke, intendantske, šaptačke, tehničke, u tom
dvorištu, između sivih oronulih zidina, neki kamion sa inostranom
registracijom, neki od onih što su dovukli odnekud iz sveta
kartonske dekoracije, kartonske šume i oblake, maske od pepier-
machea, prašnjave kostime od lažne svile, sa lažnim ukrasima, od
lažnog nakita i lažnog zlata, kamion nalik na čergarska kola, s kojeg
skidaju binski radnici svu tu besmislenu dekoraciju, odsutno,
nezainteresovano, kao što se vrši svaka radnja čiji smisao čovek ne
shvata, kao što se rukuje svakim predmetom koji ima značenje
apsurda, to jest koji nema nikakvo značenje za onoga koji njime
rukuje, nego mu naprotiv, sve to izgleda ne samo apsurdnim, sva ta
starudija, nego mu sve to liči još i na neku veliku i skupu lakrdiju,
koja nije zavredela ni pet para, jer binski radnik ne može da shvati,
kao što ne može da shvati ni malograđanin, stvari umetničke izvan
utilitarnog konteksta; jer on, iz aspekta svoje bedne mesečne plate i
svog kuburenja, ne može (s pravom) da razume zašto se sva ta
starudija dovlači iz Španije, iz Rumunije, iz Rusije, iz Južne Amerike,
sve te daščurine, taj papier-mache, ti kartonski oblaci, ti tridenti od
pozlaćenog kartona, te plave i crvene i zelene perike, to okrzano
posuđe iz kojeg ni njegov pas ne bi jeo, te plastične kante koje se na
uglu mogu kupiti za pet-šest hiljada (starih) dinara, taj rasklimatani
nameštaj od najobičnije daske koji on ne bi ni u šupi držao, te krpe,
ta okrzana štukatura, rasklimane fotelje koje se bacaju u pristojnom
svetu na otpad, napukli bubnjevi, ulubljeni tromboni, svećnjaci od
lima sa dogorelim svećama, ludačke košulje, lanci, konopci, šnurovi,
raštimovane gitare, oljuštene klupe, tronošci, venci luka od plastike,
plastično voće, čamci bez dna, vesla, natpisi, oklopi od kartona,
halebarde, sablje, arkebuzi, drvene puške kakvim se danas više ne
igraju ni najsiromašnija deca, ogromne lutke od krpe nevešto
skrojene, jedva nalik na ljudska bića...
Jer taj binski radnik će odstajati negde u bifeu, (negde u bifeu za
binske radnike i 'tehniku') i neće videti da sve to, sva ta starudija,
sva ta besmislica što je doplovila brodom iz Južne Amerike, ili
džambo-džetom, ili na kamionima iz Španije i Rumunije, da svi ti
naizgled besmisleni rekviziti postaju u jednom času (mogu postati)
nekom vrstom čarolije, umetničkim i moralnim čudom, da će te
drvene puške zapucati, da će te halebarde odsecati glave kraljeva ili
pravednika, da će taj čergarski rekvizitarij naterati ljudima suze na
oči, ili izazvati smeh, provalu smeha, radost ili sažaljenje, jednom
rečju ono što se od Aristotela do danas zove katarza (katharsis) i
zbog čega se sva ova drvenarija dovlači preko Okeana, jer to, ipak,
ima nekog smisla, nekog višeg smisla, hoću da kažem.“ (Skladište,
161)
1967. Pronađeno „Veliko zaveštanje“. „Kada je, kao nekim
čudom, to pismo ponovo izronilo na svetlost dana, počeo sam da ga
čitam kao jedino autentično svedočanstvo o svetu o kojem sam pisao
i koje je već, tokom godina, počelo da zadobija patinu nerealnog i
eho mitskog.“ (Gorki talog iskustva, 28)
1969. Objavljena zbirka priča Rani jadi (za decu i osetljive). U
izdanje u okviru izabranih dela Kiš je, 1983. godine, u tu zbirku
uvrstio i priču „Eolska harfa“.
1972. Objavljen roman Peščanik, treća knjiga iz „porodičnog
ciklusa“. „Peščanik je, čini mi se, savršen kao 'techne', u njemu
nema pukotine; Peščanik je ceo jedna pukotina, a ta pukotina jesu
'tesna vrata' kroz koja se ulazi u tu knjigu, ta pukotina je njena
'savršenost', njena zatvorenost, njena neaktuelnost, njena
hibridnost. I sama reč Peščanik u svim svojim značenjima jeste
zapravo metafora za pukotinu, peščanik kao stena od peska jeste
proizvod geoloških potresa i napuklina, peščanik kao klepsidra jeste
pukotina kroz koju protiče pesak-vreme; Peščanik je slika jednog
napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca.
Peščanik je savršena 'pukotina'!“ (Gorki talog iskustva, 39)
„Tačno je samo to da se ove tri pomenute knjige , - Rani jadi -
Bašta, pepeo - Peščanik, u ovom i ovakvom redosledu, s jedne
strane možda dopunjuju, te bi mogle stajati tako poređane kao neki
svojevrstan bildungsroman u dvostrukoj funkciji, jer se u njima
odslikava razvoj zapravo dveju ličnosti, s jedne strane Andreasa
Sama, a s druge D.K.-a, i sve bi to bilo krasno i lepo kad tu ne bi
postojao jedan čudan zakon po kojem se te knjige uzajamno
poništavaju: Rani jadi su sadržani u romanu Bašta, pepeo, dakle
anulirani onim drugim, a obe te knjige, pak, sadržane su u trećoj, u
Peščaniku, dakle takođe anulirane! I tu nije potrebna nikakva uteha.
Rani jadi su skice u bloku, dakako u boji, Bašta, pepeo jeste crtež
grafitom na platnu preko kojeg su došle tamne boje Peščanika,
guste, pastuozne, prekrile konture iscrtane grafitom, a skice iz
bloka prestale su sad već da imaju ikakav smisao i značaj.“ (Gorki
talog iskustva, 52)
„...To su tri komponente autobiografskog ciklusa koje zovem
'Porodičnim cirkusom'. Jednog dana bih voleo da pod ovim opštim
naslovom objavim ove knjige jer one manje ili vise sadrže iste
događaje i imaju isti središnji lik, oca, posmatranog sa tri tačke
gledišta.“ (Gorki talog iskustva, 215). Avgusta 1989. godine Galimar
je prvi ispunio ovu piščevu zelju: La cirque de famille objavljen je u
ediciji L'Imaginaire.
Objavljena knjiga eseja Po-etika.
1973. Dobija NIN-ovu nagradu za roman Peščanik koju će
nekoliko godina kasnije vratiti. „Naravno, jedna književna nagrada,
sa ugledom koji uživa ova koja je meni dodeljena, može podići oko
knjige i oko njenog pisca izvesnu, kako se to kaže, prašinu, prašinu
koja će se kao sve prašine ovog sveta jednog dana slegnuti, a knjiga
će živeti svoj život, usamljenički, slučajni, kao što ga žive sve knjige,
a osama oko nje (i njenog pisca) biće tada još veća, tišina još
stravičnija.“ (Gorki talog iskustva, 30)
1973-1976. Radi kao lektor za srpskohrvatski jezik na
Univerzitetu u Bordou. Piše Grobnicu za Borisa Davidoviča.
„Sedamdesetih godina živeo sam u Bordou, gde sam predavao na
Univerzitetu. Tada sam imao česte i duboke nesporazume u
političkim raspravama. Bio sam istinski uplašen monolitnim
neznanjem i ideološkim fanatizmom mladih. Samo spomenuti
sovjetske logore bilo je svetogrđe. Jedini argumenti koji su mogli,
donekle, da poljuljaju takvu uverenost, bile su upečatljive priče.
Usamljenost u kojoj sam se našao i nemogućnost dijaloga nagnali su
me da napišem te 'uzorne priče'.“ (Gorki talog iskustva, 207).
1974. Objavljena knjiga intervjua Po-etika, knjiga druga.
1976. Objavljena zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča
(sedam poglavlja jedne zajedničke povesti). „...ono što je za mene
važno, jeste da nisam tražio, i pored polemičke iskre koja je
podstakla stvaranje te knjige, da ubedim, raspravljam, ili da
prenesem ideološku poruku. Inače bih pisao eseje ili članke po
novinama. Osnovno je za mene bilo da nađem, u svom domenu,
fikciji, izmišljenom, kraj svoje opsesije i prikrivene polemike sa
totalitarnim svetom i mišlju. Smatrao sam, osim toga, da je moja
moralna dužnost, pošto sam u nekim svojim knjigama govorio o
nacističkom teroru, da priđem, u književnoj formi, tom drugom
najvažnijem fenomenu našeg veka koji je dao sovjetske
koncentracione logore.“ (Gorki talog iskustva, 207)
„Čitalac voli da mu se kaže sve, ali u toj knjizi ja sam se malo
poigravao, otkrivao sam mu neke stvari, a istovremeno sam ga i
obmanjivao. Iako čovek mora biti oprezan, jer ja verovatno najviše
obmanjujem čitaoca kada izgleda da priznajem nešto i kada nudim
mogućnost za razrešenje problema. Ima pravih i lažnih dokumenata,
i čovek nikada ne zna koji je pravi, a koji je lažan. Cilj svakog pisca
je da ubedi svog čitaoca kako se dogodilo sve o čemu on govori, da
je to istina, ali u književnosti nema istine. Sve je to moja lična istina,
onako kako ja vidim događaje u knjigama i dokumentima, kako sam
ja usvojio taj svet, kako sam ga ispljunuo.“ (Gorki talog iskustva,
216)
U jesen počinje „neviđena hajka“ oko Danila Kiša i knjige
Grobnica za Borisa Davidoviča. „Nemojmo se zavaravati! Polemika
oko Grobnice za Borisa Davidoviča bila je u prvom redu politička.
Ko je stajao iza svega toga, tek sad možemo videti, mada sam ja,
naravno, od samog početka znao odakle duva Košava.“ (Gorki talog
iskustva, 270)
1977. Nagrada „Ivan Goran Kovačić“ za knjigu Grobnica za
Borisa Davidoviča.
1978. Objavljena polemička knjiga Čas anatomije; u toj knjizi Kiš
je izložio književnoteorijske postavke na kojima počiva Grobnica za
Borisa Davidoviča i u odbrani svojih stavova (ne samo književnih),
superiorno (kako je tvrdila većina kritičara) odbacio napade na sebe
i svoju knjigu.
1979. Nagrada Železare Sisak za knjigu Čas anatomije.
Od oktobra živi u Parizu u „izabranom izgnanstvu“ (Gorki talog
iskustva, 178) kao jedna vrsta prognanika „u džojsovskom značenju
te reči“ (Gorki talog iskustva, 161). Do 1983. predaje srpskohrvatski
jezik i književnost u Lilu. „U petak sam otputovao u Lil, na časove.
Imao sam desetak studenata; predavao sam im 'jedan od idioma iz
velike porodice slovenskih jezika, koji su ruski i poljski...' Pokušao
sam da iskoristim bučan ulazak gospođe Jursenar u Akademiju da ih
uputim u srpske narodne pesme, koje je gospođa Jursenar cenila, o
čemu svedoče njene Istočnjačke priče. Nisu čitali Margaret
Jursenar. Onda sam pokušao sa ljubavnim pesmama. Sonet. Nisu
znali šta je sonet. U aleksandrincu, kao kod Rasina. Nisu znali šta je
aleksandrinac. (Bez sumnje neka buržoaska smicalica.) Prešao sam
na palatalizaciju i jotovanje. To ih je, izgleda, zainteresovalo. Sve su
beležili u sveske. Tako sam u vozu morao da učim palatalizaciju i
jotovanje.“ (Skladište, 238).
„Volim, dakle, rekoh li, u Parizu, to što se kafane i knjižare
dodiruju ramenom, kao da se podupiru (susret duhova i susret
ljudi); ne volim strukturalistička književna kvazinaučna mudrovanja,
taj plemenit i uzaludan napor da se misao svede na ajnštajnovsku
formulu (jer znam ruske formaliste, znam Šklovskog, i znam da se
delo može raščiniti na proste činioce kao sat, i da se može ponovo
sastaviti da kuca kao ljudsko srce); ne volim sveopštu politizaciju
francuske kulture, njenu 'angažovanost', njeno sartrovanje, njeno
trovanje čistih pesničkih vrela; volim kako Pariz reaguje na aktuelna
zbivanja; živo, strasno, pristrasno; ne volim nombrilizam, parisko,
francusko manihejstvo, gde se sve svodi na uprošćenu, besmislenu
formulu levo i desno, kao na dan poslednjeg suda, gde pariska
inteligencija, davši sebi prerogative Boga i sudije, baca grešnike na
jednu a pravednike na drugu stranu, bez suđenja i bez opoziva;
volim pokretnu biblioteku metroa, tu sporednu Nacionalnu
biblioteku na točkovima; ne volim da slušam parisku inteligenciju
koja se do zamora služi jednim te istim referencama: Marks, Mao,
Frojd, Sartr, a nikad, ili skoro nikad, Montenj, Bodler, Flober,
Kami...; volim toleranciju Pariza, gde ima mesta za svaku
tendenciju, ideju, političku i književnu, taj široki spektar oprečnih
mišljenja koja žive pod istim krovom kako kakva velika, bučna i
zavađena porodica; ne volim kratko pamćenje pariske inteligencije,
koja je odbacila sumnju, taj najdragoceniji intelektualni kompas, i
godinama strasno grešila protiv istine, protiv očiglednosti i protiv
slobode; volim njenu brigu za slobodu, jer i kad je grešila protiv
istine i to je činila iz brige za slobodu; ne volim njenu
neinformisanost, njenu nečuvenu lakovernost, njenu naivnu 'veru u
progres', njen staljinizam kojeg se s mukom oslobađa; volim njenu
spremnost da se pokaje, da prizna svoje dojučerašnje zablude i svoje
dojučerašnje grehe [...].“ (Homo poeticus, 177-178).
1980. Nagrada Grand aigle d'or de la ville de Nice za celokupan
književni rad. „Nagrade [...] primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne
čini da ih zaslužiš.“ (Saveti mladom piscu; Život, literatura, 93)
1981. Rastaje se sa Mirjanom Miočinović. Od tada do kraja
života sa Pascale Delpech.
1983. U okviru Djela Danila Kiša po prvi put objavljene knjige
Noć i magla, Homo Poeticus i zbirka priča Enciklopedija mrtvih. „To
je knjiga [Enciklopedija mrtvih] o ljubavi i smrti, i usudio bih se da
kažem da se pažljivijim čitanjem može otkriti da su eros i tanatos,
kao teme, koje se provlače kroz sve moje knjige, ovde došli do
nekog punijeg izraza. Mislim da je to osnovna stvar koju bih mogao
reći o značenju Enciklopedije mrtvih.“ (Gorki talog iskustva, 132)
„Način na koji opisujem namere onih koji su napisali tu
'enciklopediju mrtvih' isto tako pokazuje moj spisateljski ideal. Uzeti
sitne podatke iz života i raditi tako da to postane mitska, večna
knjiga, otkriti ispod malog broja reči neizmernu i skrivenu
realnost... Ta alegorična dimenzija ponekad mi se čini tako
vidljivom... Međutim, skoro niko je nije zapazio...“ (Gorki talog
iskustva, 238)
„Hteo sam da pokažem kako, u vrlo različitim epohama, postoji
nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti.“ (Gorki talog
iskustva, 209)
1984. Dobija Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka
Enciklopedija mrtvih. „Ta nagrada me, najblaže rečeno raduje, jer je
doživljavam kao priznanje koje posredno daje sam Andrić. Činjenica
što nosi ime Ive Andrića jeste za mene ugodna i prijatna. To je sve
što bih o tome mogao reći. Bojim se da bi svaki drugi razgovor na
temu nagrada mogao biti neugodan, meni zapravo već i jeste
neugodan.“ (Život, literatura, 176)
1986. Dobija nagradu „Skender Kulenović“ i francuski orden
„Vitez umetnosti i književnosti“. „Čoveku je prijatnije da dobije
nagradu, nego pogrdu. Mada ja imam jedan princip koji sam
formulisao u Savetima mladom piscu – primaj nagrade sa
ravnodušnošću, ali nemoj učiniti ništa da ih zaslužiš – i mislim da
sam se do sada dosledno držao toga i prema nagradama imam čistu
savest.“ (Gorki talog iskustva, 154)
Započinje rad na knjizi Život, literatura (A Central European
Encounter, Confidential Talk with Gabi Gleichmann). „Sa švedskim
kritičarem i novinarom Gabijem Glajšmanom pišem knjigu koja se
zove Život, literatura [...] iskoristio bih tu priliku da napravim jednu,
da nazovemo tako, knjigu proza, proznih fragmenata, u koju bi ušle
one teme koje iz raznoraznih razloga nisu obuhvaćene mojim
autobiografskim triptihom. Jer, ne znam iz kojih razloga, najčešće
valjda iz estetskih, a katkad iz psiholoških, mnogi sižei, mnogi
doživljaji nisu uspeli da se uklope u te prozne celine. I s obzirom na
to da verujem, ili sam čak sasvim siguran, da memoare neću nikada
napisati. To valjda ne spada u posao pisca da piše memoare, to mi
nešto više liči na političare i javne ličnosti druge vrste. Dakle,
iskoristiću ovu priliku pisanja te knjige intervjua, kao priliku da
odgovorima dopunim, da doista kažem one stvari koje nikada nisu
doživele milost uobličenja i koje verovatno ne bi nigde mogle da se
pojave ako ih ovde i ovom prilikom ne iskoristim. To su one teme
koje neće postati i ne mogu postati više nikad ni priča, ni roman, ali
nadam se da imaju konzistentnost autentičnog proznog rada. “
(Gorki talog iskustva, 158-159).
U oktobru učestvuje na 48. međunarodnom kongresu PEN-a u
Njujorku. Prvi vidljivi znaci bolesti koju američki lekari
dijagnosticiraju kao rak pluća. Operisan krajem godine u Parizu. „U
naslovnoj priči Enciklopedije mrtvih otac naratorke i glavne ličnosti
oboljeva od raka. [...] Bio sam prilično zapanjen kad sam prošlog
novembra i sam saznao da imam rak pluća. Rekao sam sebi: to ti je
kazna. Period u kojem sam napisao ovu priču podudarao se naravno
sa razvojem mojeg sarkoma, moje guke. Ta paralela nije mogla
ostati bez značaja za mene.“ (Gorki talog iskustva, 228).
„[...] s druge strane ima nečeg neshvatljivog u tom osećanju
krivice. Kad se veoma dobro osećam, pomislim da sa mnom nešto
nije u redu. Možda moja poslednja knjiga barem to potvrđuje: kad
tako misliš, to te i snađe. Nije to, međutim, neka moja jasno
uobličena teorija, pre je to osećanje koje je duboko usađeno u meni.
Skoro sam hteo reći: usađeno u mojoj duši, skoro da sam hteo da
stavim ruku na grudi, ali najmanje pola duše, ili pluća, isečeno mi je
odatle. I svom lekaru rekao sam da se osećam kastriranim. Duhovno
kastriranim. Kad bih ranije rekao: moja duša, položio bih uvek ruku
na tu stranu. Sada je tu prazno.“ (Gorki talog iskustva, 229)
1987. Sedmojulska nagrada. „Nagrade [...] primaj s
ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.“ (Saveti mladom
piscu; Život, literatura, 93)
1988. Izabran za dopisnog člana SANU. Dobija Avnojevu
nagradu i dve značajne međunarodne književne nagrade, u Italiji
(Premio di Tevere) i u Nemačkoj (Preis des Literaturmagazins).
.
1989. U martu boravi u Izraelu gde sa ekipom Avala filma i
rediteljem Aleksandrom Mandićem snima razgovor sa Evom Nahir i
Ženi Lebl, dvema Jevrejkama koje su prošle kroz pakao naših otoka
(Golog i drugih). Od 12. do 15. februara 1990. sarajevska televizija
emitovala je tu dokumentarnu seriju pod naslovom Goli život.
Američki PEN dodeljuje mu Bruno Shulz Prize. Knjige su mu
prevedene na tridesetak jezika.
15. oktobra u Parizu umro je Danilo Kiš. Po svojoj želji sahranjen
u Beogradu, po pravoslavnom obredu. Borislav Pekić je tih dana
zapisao: „U poslednjim, za žive vidljivim, časovima verni je prijatelj
upitao Danila boli li ga šta. 'Da', rekao je. 'Šta?', upitao je prijatelj.
'Život', odgovorio je Danilo.“ (Vidici 4-5/1990, 66)
„Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izlečio od tih
profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od
večnosti itd... Delo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vreme, nije
nemogućno da bih, prilikom prelaska reke smrti u Haronovoj barci,
voleo sa sobom poneti svoja celokupna dela... pitam se da li bi bilo
lakše tako umreti.“ (Gorki talog iskustva, 180)
Aleksandar Lazić, Predrag Janičić
Hommage a Danilo Kiš
"Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i
drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu".
Nikola Berđajev: DUH I REALNOST
"A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do
pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se
umnožiti".
Knjiga proroka Danijela, 12, 4
U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale
i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su
skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu
za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu;
obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim
nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom
starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav,
ubuduće biti manje sa mnom.
Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za
svoj se moral morao izboriti; sam.
Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.
Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo
mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.
Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost;
brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.
U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana
dostaje posjedovanje adrese.
Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem
svijetu što ga je sabio u sebi.
Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.
Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.
U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast,
a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.
Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca,
već od snage njegova uvjerenja.
Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na
retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo
Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru
kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću
živog Daniluške.
Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao
je sebi.
Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto
svečano od njegove ljubavi.
Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne
noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu
da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.
Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što
da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu
Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije
učinio zla.
I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove
će biti zapisane u knjigama.
Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas;
sada je u kući čiji su prozori otvoreni.
S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K.
je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada
se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja.
Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o
čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo
imati stvarne predodžbe?
Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih
njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje
sebi, hranjivu krepost smijeha.
*
Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio
razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli
nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je
među se razdijele.
Milan Milišić
Dubrovnik, 23.10.1989.
Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989.
Mansarda
Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini
izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne
šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je
bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a
u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće
Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta
kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji
se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta
prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i
ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva:
»I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim
kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz
Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa
galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od...
zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb
slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo
se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima
intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili
putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko
bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad
unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!«
Evo nekih mudrosti iz hrama Mansarda:
Jos arta, caci se prostituat!
*
Quod non est in actis (in artis!) non est in mundo.
*
Plenus venter non studet libenter.
*
Nulla dies sine linea.
*
Abyssus abyssum invocat.
*
Nec vivere carmina possunt.
*
Quae scribuntur aquae potoribus.
*
Ho bios brakhus, he de tekhne macra.
*
Castigat ridendo mores.
*
Amo, ergo sum.
*
Credo quia absurdum.
*
Tempora si fuerint nubila, solus eris.
*
Felix qui potuit rerum cognoscere causas.
*
Gnohti seauton.
*
Habent sua fata libelli.
*
Os homini sublime dedit.
*
Pectus est quod disertos facit.
*
Albo lapillo notare diem.
*
Mens agitat molem...
Sećaš li se, Jarče-Mudrijašu, onog krika:
O ubi campi!
One mudrosti koje se nismo hteli pridržavati:
Primum vivere, deinde philosophari.
One gordosti:
Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis. (Stigli smo najzad
ovde gde nam je nestalo globusa.)
Eh, ta mansarda!
Psalam 44
...Seća se: čovek je iz gomile što je bila doterana u dvorište
opštinske zgrade izdvojio najpre jednu prsatu devojku pegava nosa i
naredio joj da pođe sa njim na "naknadni pregled", kako reče, no
onda se pojavi i ta treća osoba, očigledno devojčin otac i reče da će i
on da pođe s njima...
"Valjda da nam držiš sveću!" reče onaj i ritnu ga u stomak a
čovek se skljoka na kolena; onda pritrčaše dva civila i svališe ga
batinama u sneg. Jedan mu stade nogom na vrat, a drugi mu zavi
brkove oko prsta, zatim ih jednim trzajem otrgnu s lica a krv šiknu
po snegu; čovek urliknu i pokuša da oslobodi vrat ispod čizme, no
čovek mu se tada osloni celim telom na vrat; onda onaj prvi izvadi
kratki bajonet što ga je nosio na remenu preko debelog civilnog
kaputa koji mu je dopirao jedva do bedara i odseče čoveku nos,
zatim baci krvavi odrezak pred gomilu: "To je opomena da ne turate
nos svuda", reče. Onaj što je pograbio devojku već ju je dovukao do
stepeništa sa kojih je bio uperen u gomilu mitraljez, i još su mogli
da vide kako se devojka opire i grabi sneg, pa zatim kako već naga i
iscrpena klonu kao onesvešćena, zatim, dok je čovek skidao opasač
sa kaputa, kako ona vrisnu i polete ka gomili, no čovek zamahnu
opasačem i prebaci joj ga preko glave: "Zar se nismo još pomirili",
reče, "sasvim pomirili sa sudbinom": jednom joj je rukom stezao
opasač oko grla, dok joj je drugom izvijao ruku, a bose noge
pritiskao cokulom. Ona pokuša da oslobodi grlo iz omče no čovek
pritegnu opasač i ona pade u sneg, zatim je prevrnu na leđa i s
mukom joj razdvoji kolena kao kada se golim noktima otvara
školjka; - i posle: kako se čovek uspravlja i priteže opasač preko
kratkog sivog kaputa i kako kleknu pored devojke i vadi bajonet, i
ono što nije videla ali je shvatila: kako joj levom rukom pritiska
obraze dok joj se vilica nije razjapila i kako joj onda s dva poteza
razreza usta s obe strane sve do ušiju i kako udara drškom po
zlatnim kutnjacima dok ih ne istrese sebi u šaku: glava je zjapila kao
kakva čudovišna riba-ljudožder; shvatala je i ono što nije videla: za
minđuše nije bio potreban bajonet: kada se tkivo zamrzne postaje
krto i lako puca.
*
U vitrinama logorskog muzeja bile su izložene tašne i novčanici
od ljudske kože. Made in Germany. Uštavljena ljudska koža, kada se
dobro isuši, naliči na pergament. A neispisani, beli list hartije,
pogotovo pergamenta, draži ljudsku maštu, jer svaki je čovek
umetnik i željan da ostavi traga na zemlji. Valjda je baš ta činjenica
navela Ubermenscha da na sasvim anonimnoj i idealno beloj
ljudskoj puti zabeleži svoje inicijale i da time u potpunosti osvedoči
svoje umetničke naklonosti. Ars et artibus, umetnost i zabava, kako
je to proklamovao još stari Horacije, to je oduvek bilo jedno od
suštinskih obeležja svake iole valjanije umetničke tvorevine. A
ljubav je, kao i uvek, samo stimulans. Zato se ne treba čuditi što je
Ubermensch, u vidu nekog umetnički naklonjenog eses-oficira,
izabrao baš damsku toalet-tašnicu za predmet svoga interesovanja.
Pokloniti jednoj dami arijevske krvi toalet-tašnicu od ljudske kože -
to znači dokazati dami bez mnogo cifranja da je ljudski život krajnje
efemerna stvar i da ljudska koža nije ni tako skupa ni tako
dragocena kao što se to misli. A još ako je na takvoj tašnici otisnut
pečat umetnika (dakle čoveka kome nije metafizika strana) u vidu
crteža ili akvarela koji predstavlja jednu kičersku i infantilnu
jedrilicu čija jedra nadima vetar (simbol viših, metafizičkih sila) ili
jedan šablonski krin (simbol nevinosti duše i tela) time je efekat u
potpunosti postignut. Ubermensch trijumfuje u ljubavi i u
umetnosti.
Bašta, pepeo
Jedne jesenje večeri (neka čitalac dozvoli da taj događaj
izdvojimo), jedne sasvim obične jesenje večeri (bilo mi je jedanaest
godina), bez ikakve pripreme, bez najave, bez nebeskih znakova,
začuđujuće jednostavno, banula je u našu kuću Euterpa, muza lirske
poezije. To je bio jedini događaj te sezone, jedina svetlost u statusu
kvo te mutne jeseni. Ležao sam na drvenom sanduku u kuhinji,
pokriven ćebetom preko glave, očajnički rešen da prespavam
jesenju dosadu i da savladam svoju glad stoičkim razmišljanjem o
budućnosti, o ljubavi. Glad rodi istančanost, istančanost rodi ljubav,
ljubav rodi poeziju. A ta moja vrlo neodređena predstava o ljubavi i
o budućnosti pretvarala se u sjajnu, žarkim bojama iscrtanu mapu
sveta (dodatak uz očevu knjigu), u nedostižnost, u očaj. Putovati!
Voleti! O, Afriko, o, Azijo, o, daljino, o, živote moj! Zažmurio sam.
Ispod čvrsto, do bola stisnutih kapaka siva se realnost sukobila sa
ognjem fantazije i buknula rujnim sjajem. Zatim se prelila u žuto, u
plavo, u ljubičasto. Nebesa se otvoriše, samo za trenutak, zasviraše
fanfare, i ja ugledah gologuze anđelčiće koji su, udarajući krilima
kao muve, treperili oko sjajnorumene žiže raja. No to je, velim,
potrajalo samo trenutak. Odmah zatim počeo sam da padam
vrtoglavo u dubinu, i to nije bio san. U meni je treperio neki
veličanstveni, sveobuhvatni ritam, a reči su mi izlazile na usta kao
medijumu koji progovara na hebrejskom. Te su reči zaista bile na
nekom čudnom jeziku, punom neke dotad neviđene zvučnosti. Tek
kada je prošla prva navala tog grozničavog uzbuđenja, ja se
pozabavih njihovim značenjem i otkrih ispod lelujave površine
muzike i ritma neke sasvim obične reči, slične onima iz barkarola
koje je pevao moj otac. Potpuno svestan nemogućnosti vernog
prevoda tih stihova, molim čitaoca da uvaži elemente koji oni
sadrže, od kojih su sazdani, što će moći da posluži kao dokaz da su
ti stihovi nekad zaista postojali. A, evo, cela se ta lirska i fantastična
balada, to autentično remek-delo nadahnuća sastojalo iz ovih
nekoliko reči raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku:
koralni sprud, trenutak, večnost, list, i od jedne sasvim nerazumljive
i tajanstvene reči: plumaserija.
Izbezumljen od straha, sedeo sam još neko vreme zgrčen na
sanduku, zatim saopštih svojoj majci glasom slomljenim od
uzbuđenja: "Napisao sam jednu pesmu."
Gde su nestali sa ovih stranica sjajni ramovi, ljubičasti fijakeri,
cveće što se raspada u vazama? Gde vozovi, gde zaklaćene korpe na
provincijskim stanicama? Gde plava svetlost u kupeima prve klase?
Gde sa zelenog pliša sedišta čipke što se lelujaju kao lepeze? Zar je
tako brzo prestala da funkcioniše mašina za ulepšavanje, kristalna
posuda kroz koju teče struja pri galvanoplastici? Gde je onaj sjaj
pozlate sa starih ramova, osmeh Mona-Lize?
Svedoci smo velikog raspadanja svih vrednosti. Pozlata je, od
vlage i od naglih promena temperature kojima je bila izložena,
počela da otpada sa ramova, a sa njom i boja sa krila anđela-čuvara,
sa Mona-Lizinih usana. Vukući se dugo po železnicama, kao
sporovozna roba, u vreme kada je moj otac igrao svoju životnu
ulogu Ahašveroša, naš se nameštaj okrzao i, kao zaražen filokserom,
počeo da se raspada, da trune. Neke male crvene bubice, što ih je
moja majka nazivala njihovim popularnim imenom "amerikanske
bube", a moj otac Ageronia Mexicana, pretvorile su naše ormare u
olupine izvađene iz mora, bez sjaja i izbušene čitavim lavirintom
tunela. S vremena na vreme, i same od sebe, odvaljivale bi se sa njih
velike površine na čijoj je unutrašnjosti bila ispisana indijanska
poruka čije smo divne hijeroglife tumačili kao glas sa onog sveta. I
singerica moje majke zauvek je nestala u ratnome metežu, izgubila
se kao siroče, pobegla u svet, preosetljiva na potrese. To je bio
težak udarac za sve nas, naročito za moju majku. Nije bila bolje
sudbine ni druga zvučna kutija kojom se nekad kitila i ponosila naša
kuća: naš stari otoman boje trule višnje raspao se negde na nekoj
postaji između Pešte i Kanjiže, ne izneverivši do poslednjeg trenutka
svoj dobar glas: svedoci bi mogli da potvrde da je i u samrtnom
ropcu sačuvao svoju zvonkost. Po pričanju moga oca, koji je bio na
komisijskom uviđaju, njegov glas je u tom trenutku bio najvećma
nalik na klavsen, ukoliko, naravno, i to nije bilo bolesno
preterivanje, halucinacija, delirium tremens. Svuda su sada u našoj
kući carevale vlaga i zelenkastosiva plesan, ta jedina boja u celom
našem domu, boja raspadanja. Sva je nesreća poticala iz činjenice
da se naš gvozdeni šporet u kuhinji nije nikad dao sasvim
razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je
stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se
nismo navikli na dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su
nam oči već bile presahle od suza, počeli smo da se krećemo u tom
plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu, nazvali smo
ga u svom duhovnom jeziku "domaćim ognjištem" i onda smo
kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u
kojima se ostvaruje miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg
ognjišta. Taj smo šporet ložili suvim šišarkama koje smo skupljali u
šumi, s jeseni, i donosili ih kući u velikim džakovima, kao ugalj. Oh,
ti divni rudnici, taj zlatni majdan! O Grofovska šumo, šumo moga
oca! Sa drveća je kapala rosa, a šumska je smola, izmešana sa
mirisom četinara, delovala na nas profilaktično i još ne znam kako.
Tek bilo je neke razdražljive radosti u tim našim šetnjama po šumi, s
jeseni. Pre dolaska mraka vraćali bismo se natovareni džakovima,
pa bismo zastali na ivici čestara da odahnemo i da sačekamo
dolazak večeri. Tada bi se začuo negde u daljini lovački rog, halali,
zatim bi se spustila na nas neka svečana tišina.
U šumi je lebdeo duh našeg oca. Nismo li malopre čuli kako se
ušmrkuje u novine, a šume mu uzvraćaju trostrukim ehom?
"Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode,
kako se ovde brzo smrkava".
Rani jadi
Pogrom
Želja da ne propustim događaj u koji su bile umešane manje-
više sve meni poznate ličnosti iz ulice, kao i moja potajna namera da
razmrsim klupko svih tih događaja u koje se u poslednje vreme bio
upleo moj život, naterali su me da se hrabro pridružim gomili onih
koji su jurili zadihano i koji su me povukli sa sobom. Išao sam rame
uz rame sa financima i vatrogascima, dahtao kao na izmaku snaga i
podešavao disanje prema njihovim koracima. Mislio sam da ću tako
moći da ulovim smisao svih zbivanja koja su me tih dana potresala iz
temelja i na koja nije znala da mi odgovori ni moja majka. Išao sam
boreći se sa svojim strahom. Sneg nam je škripao pod nogama,
tabao se i postajao tvrd kao pločnik, krt i zvonak. Gomila je tapkala
po snegu kao kakva golema stonoga, a iz njenih se usta podizala
para, čista i bela. Kroz zavesu smrdljivih isparenja i dahtanja do
mene je dopirao, i pored snežnog filtra, miris jeftinih parfema,
nakisli miris znoja koji se širio iz zelenih uniformi financa i plavih
mundira vatrogasaca. Odjednom se začuo tresak stakla koje je
svojim bleskom poput munje sevnulo iznad gomile, a za njim je
usledilo kao daleki eho, prštanje dasaka i, najzad, dah olakšanja
kada je kapija popustila pod pritiskom.
Stajao sam uporno pod tremom magacina, hvatajući se za
peševe kaputa, za suknje žena, bivao potiskivan i odbacivan, vraćao
se opet uporno i zavlačio se kroz tu šumu nogu, nošen svojim
strahom, uveren da sam tu, u srcu opasnosti, ponajbolje zaklonjen
od tih ljudi, znajući da se ne smem udaljiti iz sigurnog zaklona
njihove razjarenosti, da se ne smem udaljiti od te mnogočlane mase
ni za razmak jedne ruke, jer bi me mogli dohvatiti i zgaziti nogama.
Kako su se vrata magacina otvorala prema vani, iskrslo je
pitanje kako da se raskrile, jer niko nije hteo da se udalji iz prvih
redova, pa je nastala paklena galama, vitlanje štapova i urlici,
toptanje nogu i zapomaganje. Odjednom su se, ni sam ne znam
kakvim čudom, velika jednokrilna vrata zasekla u tu crnu masu kao
oštrica noža. Već je bio počeo da se hvata neki plavičasti sumrak u
velikim kockama, poput nekog golemog lifta što se spušta između
visokih zidova kao u svoje ležište. Vazduh je mirisao na petrolej i
sapun, a iz razjapljenih usta magacina kuljali su slojevi najrazličitijih
mirisa, kao prethodnica narandži i limunova, mirišljavih sapuna i
začina. Zatim su počele da nadiru, uz jeftine zvuke lima, neke
četvrtaste konzerve koje su sevale u mraku svojim bezopasnim
mesinganim sjajem, kao kakvi noževi iz escajga, svežnjevi sveća
zavijenih u plavi pakpapir zveckali su kao sasušene kosti, jabuke su
padale s tupim zvukom, da bi bile odmah zatim smrskane pod
nogama, kao sažvakane. Iz mrkih papirnih džakova kuljao je šećer,
škripeći pod nogama i mešajući se sa razgaženom susnežicom. Ljudi
su s mukom izlazili iz gomile, noseći u naručju neke zamotuljke, kao
decu. Brašno je lebdelo u vazduhu kao puder, taložeći se na
obrvama i dajući ljudima neki svečan izgled, skoro šaljiv, praznički.
Jedna je žena zasecala zubima svitak svile, koji je izvadila ispod
kaputa. U svetlosti šibice, koja joj je na tren osvetlila lice, ugledao
sam njene zube rumene u odsjaju svile. Gledao sam kako se jedna
bala cica s cvetićima uporno mota oko nogu i oko glava gomile, kao
trake krep-papira u novogodišnjoj noći. Taj je šareni cic počeo
opasno da se steže; žene počeše da vrište. No kako se unutrašnje
kretanje gomile time bilo samo još više uzburkalo, ljudi stadoše da
se dave i da se otimaju, da cepaju taj cic razjareno, no on je
odnekud jednako izvirao, kao reka, nadolazeći. Kada su u magacinu
ostali samo goli zidovi i mrak, gomila se poče hitro razilaziti,
odnoseći svoj plen pod kaputima.
Stajao sam sad po strani, kao pravednik, pošteđen osvete.
Tada me primeti jedna žena dobra srca i, prolazeći pored mene,
tutnu mi u ruku neku konzervu oblepljenu šarenim papirom, na
kome je pisalo velikim crvenim slovima SPAGHETI A LA
MILANESE. Stiskao sam dugo tu kutiju u naručju, ne znajući šta da
radim s njom, nemajući hrabrosti ni da je bacim ni da je odnesem
kući. Gledao sam prestravljeno gospodina Antona, financa, koji je
stajao na jednom buretu i bacao uvis konfete.
Livada
Išao je obalom reke, ka Bakši. U vazduhu se osećao miris ozona
pomešan s mirisom već prezrele zove. Sveži su se krtičnjaci crveneli
kao kraste. Onda odjednom granu sunce. U travi planuše ljutići.
Zamirisa kamilica, polje postade teško od obilja mirisa. Gledao je
kako njegov pas grize jagorčevinu, dok mu se niz njušku cede zelene
bale. Onda i on leže u travu potrbuške, kraj krtičnjaka koji se
isparavao kao pogača. Grizao je zubima stručak još vlažne kiselice.
Bio je bosonog, u kratkim pantalonama od tamnoplavog lana.
Između prstiju na rukama korile su mu se ranice od šuge.
(U to vreme još nisam ni pomišljao da ću ikada pisati priče, ali
sam pomislio: "Gospode, kako sam nemoćan pred ovim cvećem!")
A u džepu je stiskao dva miliona plavih ratnih novčanica, kojima
je trebalo da plati sumpor u šipkama.
Pred lekarevom kućom trzao se na lancu veliki bernardinac.
Bio je besan od presitosti.
(Znao sam da ću morati da lažem: dva miliona, zapravo, ne
vrede ništa.)
"Šta je, momče?" upita lekar.
Bio je u belom mantilu koji je mirisao na mentol-bombone.
On pruži ruku i raširi prste:
"Šuga", reče dečak.
(Sve to ne može trajati večno, mislio sam u sebi. Neka se lekar
pozabavi mnome pola sata, plus put natrag, cela ova neprijatnost
završiće se najdalje za jedan sat. Kroz jedan sat, kroz pola sata čak,
vraćaću se obalom Kerke, a doktor, pretvaranje, laž i stid – sve će to
biti prošlost. Sve će mi to biti iza leđa, kao rep u bernardinca. Sve
će to biti prošlost. A nikad dotle nisam pravio razliku između ta dva
vremena. Tada sam, tog dana kod lekara, naučio: kada ti je mučno,
treba da misliš o onome što dolazi posle. To je kao livada u
povratku.)
Lekar mu napisa recept, po navici, onda se predomisli i pocepa
ga i dade mu dve šipke sumpora umotane u celofan. Dečak onda
pokvasi grlo i vrati se sa livade kojom je već koračao u mislima:
"Koliko vam dugujem, gospodine?"
"Koliko imaš novaca?" upita lekar.
"Dva miliona gospodine", reče dečak.
(A već je išao livadom i odsecao štapom glave zvončića. Lekareva
se vila i pas, i sve to već nalazilo iza njega. I da je hteo, nije mogao
da to vreme ponovo dohvati – mogao bi se samo vrteti ukrug kao
pas koji hoće da dohvati svoj rep zubima.)
"A šta se može kupiti za dva miliona, mladiću?"
"Ne znam, gospodine."
(A znao je. Jedno jaje. Najviše toliko.)
"Ništa", reče lekar.
(A on je već bio sasvim blizu svoje kuće. Bio je zapravo već na
brvnu i gledao je na trenutak kako voda otiče, kao vreme.)
Išao je, dakle, obalom reke ka selu. Išao je kao pobednik. U
jednom je džepu stiskao dva miliona plavih ratnih novčanica, a u
drugom dve šipke sumpora zavijene u celofan.
I već je video: Ana, njegova sestra, i njegova majka pred
vratima. Ana krvari izmedju prstiju.
Baciće šipke na sto i reći će:
"Razmutiti u masti. Mazati uveče, pred spavanje."
Onda će za trenutak zaboraviti (namerno), pa će se prisetiti.
Baciće novčanice na sto:
"Ovo nije hteo da uzme", reći će. "To ništa ne vredi. I on zna
da to ništa ne vredi."
Ali pre toga: stajaće na brvnu i gledaće kako voda otiče.
Zamišljao je svoju majku kako muti sumpor u limenoj zdelici.
Kao žumance. Dođe ti da ga pojedeš.
Vraćao se obalom reke ka selu. Pobednik nad vremenom, još
uvek nemoćan pred cvećem i livadom.
*
Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom
čergu svog lutalaštva, žalosnu prćiju mog detinjstva. Naš istorijski
kofer, sad već oguljen i s kopčama koje svaki čas popuštaju sa
zarđalim praskom, kao stari pištolji-kremenjače, isplovio je iz
potopa sam i pust, kao mrtvački sanduk. U njemu sad leže samo
žalosni ostaci mog oca, kao u urni pepeo: njegove fotografije i
dokumenta. Tu su još i njegova krštenica i školska svedočanstva, te
neverovatne tore ispisane kaligrafskim rukopisom neke daleke
prošlosti, skoro mitske, dragocena svedočanstva mrtvog pesnika,
istorijski arhiv njegove boljke: prepisi sudskih parnica, papiri
Fabrike četkarskih proizvoda u Subotici (koju je on doveo do
bankrotstva), dekreti, rešenja o postavljenju, unapređenja za šefa
staničnih postaja, zatim dva njegova pisma – "Veliko i Malo
zaveštanje" – kao i otpusnice iz bolnice u Kovinu...
Kakvom sam tada bio mišlju vođen kad sam tu čudesnu arhivu
prokrijumčario u naš kofer, krišom od naše majke? To beše, bez
sumnje, rana svest o tome da će to biti jedina prćija mog detinjstva,
jedini materijalni dokaz da sam nekad bio i da je nekad bio moj otac.
Jer bez svega toga, bez tih rukopisa i bez tih fotografija, ja bih danas
zacelo bio uveren da sve to nije postojalo, da je sve to jedna
naknadna, sanjana priča, koju sam izmislio sebi za utehu. Lik mog
oca bi se izbrisao iz sećanja, kao i toliki drugi, i kad bih pružio ruku,
dohvatio bih prazninu. Mislio bih da sanjam.
Tu porodičnu arhivu, koju sam probrao tada pred odlazak, a
po svojim sopstvenim merilima, sad vidim – pouzdanim,
prokrijumčario sam u kofer zajedno sa svojim đačkim sveskama i
knjigama, odabranim: od svezaka sam poneo samo dve, one sa
svojim školskim sastavima, a od knjiga đačku Bibliju, Mali katehizis,
vrtlarski priručnik za drugi razred, Mein zweites deutsches Buch od
gospođe Lujze Haugseth Lamacs, Hodočašće dečjih srdaca, koje je,
na osnovu crkvene pesmarice, sastavio Dr Carolus Gigler, censor
dioecesanus. Tu je još bio i jedan od mojih najdražih romana iz
petparačke serije, Kapetan Srebrnog zvona, i najzad i pre svega,
kao kruna tog arhiva, Jugoslovenski zemaljski i internacionalni
KONDUKTER, autobuski, brodarski, železnički i avionski, iz 1938.
godine, čiji je glavni urednik bio moj otac (i koji će doživeti svoju
ponovnu afirmaciju i svoju čudesnu metamorfozu, svoje uzašašće, u
jednoj od mojih knjiga). Taj sam kondukter stavio među svoje stvari,
među moje knjige, kao dragoceno nasleđe.
(Iz baršunastog albuma)
Peščanik
66
Živeo sam lepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i
mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči
tom velikom trenutku posle kojeg prestaje svako dostojanstvo i
svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt
dugo plutanje po talasima večnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam
mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam
želeo da sakupim sve što mi bejaše blisko, ljude, ptice, zveri i bilje,
sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga
tela i svoje duše. Želeo sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao
faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želeo sam da bude
sve onako kao što bejaše i pre toga: da mi u večnosti pevaju ptice.
Želeo sam da Haronovu barku zamenim jednom drugom, manje
beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu večnosti
oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca
čovekova, da gluvu prazninu večnosti oplemenim kukanjem
kukavice i pevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pesničku gorku
metaforu, razvio sam je strasno i dosledno, do kraja, do konsekvenci
koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i
obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i
obratno, iz smrti u večnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja
sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža
sebičnosti smrti, i moja se svest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa
sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu
strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i
ljubavi koji činjahu taj život. Želeo sam, dakle, i još uvek želim, da
odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smestim
u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se
oni poslednji put spuste. Želeo sam da prokrijumčarim u ništavilo tu
čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz
vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmernosti: kroz
vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju,
zgusnuti je snagom volje, vere, inteligencije, ludila i ljubavi
(samoljublja), zgusnuti je u tolikoj meri i pod takvim pritiskom da
zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i izneti je
van domašaja mraka i zaborava. Ako ne što drugo, ostaće moj
materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a što je to
drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan
život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim,
božanskim ništavilom. Ili će ostati makar - ako u velikom potopu
potone i sve to - ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i
kao dalek eho. Možda će neko videti tu svetlost, možda će čuti taj
daleki eho, senku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svetlosti,
tog svetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati
na svet moje beleške i moje herbarijume s panonskim biljem (i to
nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt
jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila - dokaz
ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.
.
Po-etika, knjiga druga
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna
paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha,
a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema
tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih
paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru
društvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato što mu taj
društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili
ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog
entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan
tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne
slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za
zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije,
ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih,
filozofskih, etičkih, književnih itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne
ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid
individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu
meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske
lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo
pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka
Žila. To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je
jedina osobina da ume da prebledi na pomenu jedne jedine teme:
Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova "tajna" da ume da
prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to
ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski
čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake
rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi
znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je
ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav
portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj
shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno
biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja,
on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički),
literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u
odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po
opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu,
potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo
prema drugim nacijama, nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji
i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta. Nacionalista
je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg
otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje
vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije
kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne
interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih
ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe -
nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist.
Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to
su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije
moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam
je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po
etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se
obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom
nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše "iz
naroda i za narod", koji svoj individualni glas, tobože potčinjava
višim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u
srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla
LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik,
niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar
nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac
ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu
znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih
drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više
sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje
nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije
antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na
famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog
konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od
vidova nacionalizma, prikrivenog. Nacionalizam je, dakle,
prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha,
jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što
su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti,
nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na
nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i
više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni
alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš
je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od
relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje
samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste
nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata,
ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak
imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.
Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni,
skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da
bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni,
jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od
njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda
izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje
njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe
sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim,
jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa,
ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad
konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov
bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim
drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on
sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo
porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti
nacionalista znači biti individuum bez obaveze. "To je kukavica koja
ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju
naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak,
ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile;
nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od
konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog
antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj
zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na
marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među
konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer
mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne
učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a
individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje
drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je
refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz
tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...
(1973)
Grobnica za Borisa Davidoviča
Makarenkova kopilad
U plavičastom polumraku ćelije gde se kolutaju oblaci dima,
ležeći na steničavim pričnama pobočke kao boljari, četiri kartaša-
razbojnika okreću među krnjacima požutelih zuba prljavu slamčicu
ili sišu mahorku zavijenu u debelu zabalavljenu cigaru, dok se oko
njih tiska šarena gomila kibicera što zadivljeno gleda lica čuvenih
ubica i njihove tetovirane grudi i ručerde (jer karte ne mogu videti,
karta je za pahane, karta se ne sme pogledati, osim ako je bačena,
inače te može skupo stajati). No dovoljna je milost biti na ovom
razbojničkom olimpu, u blizini ovih što u pobožnoj tišini drže u
svojim rukama sudbinu drugih, sudbinu koja kroz magijsko kruženje
karata zadobija u očima kibicera privid slučaja i fatuma; biti njima
na usluzi, podložiti za njih peć, dodati im vodu, ukrasti za njih
peškir, biskati im košulje ili se, na njihov mig, baciti u gomili na
nekog od onih dole i ućutkati ga jednom zauvek kako ne bi svojim
buncanjem u snu ili na javi, svojim proklinjanjem neba, ometao
neumitni tok igre u kojoj samo bezimeni arkan sa rednim brojem 13,
označen bojom krvi i vatre, može da preseče ili da spali svaku
iluziju. Stoga je dovoljna sreća što si gore, na pričnama, u blizini
tetoviranih bogova, Orla, Zmije, Zmaja i Majmuna, i što možeš da
slušaš bez straha njihova tajanstvena bajanja i njihove užasne
psovke koje skrnave sa psom i đavolom rođenu majčicu, jedinu
svetinju razbojničku. Tako se, eto, pomalja iz plavičastog polumraka
slika tih zločinaca, Makarenkove kopiladi, koji se pod mitskim
imenom socijalno bliskih prikazuju, eto već nekih pedeset godina,
po pozorištima evropskih metropola sa proleterskom kapom
mangupski nakrivljenom na čelo i sa crvenim karanfilom među
zubima, ološi koja će u baletu Dama i huligan izvesti svoju čuvenu
piruetu preobražaja razbojnika u trubadura i ovcu koja pitomo pije
vodu iz dlana.
(Magijsko kruženje karata)
Telefon i revolver
Te studene novembarske noći hiljadu devetsto trideset i četvrte
godine, Čeljustnikov, spoljni saradnik lokalnog lista, zadužen za
pitanja kulture i borbe protiv religije, spavao je, go kao od majke, u
velikom plemićkom krevetu u toploj sobi na trećem spratu u ulici
Jegorovka. Njegove sjajne čizme malinove boje bile su uredno
naslonjene na krevet, dok su mu odeća i rublje bili razbacani svuda
po sobi i bili izmešani, u neredu (znak strasne hitnje) sa svilenim
ženskim rubljem. U sobi se osećao topli vonj znoja, votke i kolonjske
vode.
Čeljustnikov je sanjao (ako mu je verovati) kako treba da izađe
na scenu i da odigra neku ulogu, po svoj prilici Arkadija iz Šume, ali
kako ne može da nađe nigde svoju odeću. Užasnut (u snu), čuje
kako zvoni zvono kojim ga pozivaju na scenu, ali on stoji na mestu
kao skamenjen, sedi zapravo, go i dlakav, nemoćan da pokrene
udove. Odjednom, kao da se sve to zbiva na pozornici, zavesa je
dignuta, kroz bleštavu svetlost bočnih reflektora, koji ga
osvetljavaju i drže u unakrsnoj vatri svojih snopova, nazire
gledaoce, gore na balkonu i dole u parteru, njihove glave ozarene
ljubičastim oreolom. U prvom redu čini mu se razaznaje članove
Pokrajinskog komiteta, a među njima jasno razabira i svetlu ćelu
druga M., glavnog urednika Nove zore, koji se zacenio od smeha i
koji mu dobacuje nešto podrugljivo i uvredljivo, nešto što se odnosi
na njegovu (Čeljustnikovljevu) muškost. A zvonce iz šminkernice
jednako zvoni, sve upornije i sve jače, pa se Čeljustnikovu čini (u
snu) da je to zapravo požarno zvono, da su se po svoj prilici upalile
zavese i da će istog ovog časa doći do opšte bežanije i panike, a on
će ostati tu, na sceni, go kao od majke, i nepokretan, izložen milosti
plamena. Desna mu se ruka naglo oslobađa začaranosti i, na granici
sna i budnosti, on je nagonski pruža prema revolveru koji, po staroj
dobroj navici, drži pod jastukom. Čeljustnikov pali svetlo na noćnom
ormaru i pri tom obara čašu s votkom. U magnovenju shvata da su
sada čizme važnije od nagana, hitro uskače u njih kao u sedlo. Žena
glavnog urednika Nove zore meškolji se u snu, zatim, probuđena i
sama zvonjavom, otvara svoje lepe, tek malko podbuhle azijatske
oči. Telefon je odjednom zaćutao i njima laknu. Nastaje mučno
dogovaranje, polušapatom. Nastasja Fedotjevna M., zbunjena i
preplašena, pokušava da navuče prsluk koji joj je dobacio sa gomile
Čeljustnikov. U tom telefon počinje ponovo da zvrji. "Ustani", kaže
Čeljustnikov u istom času kada stavlja revolver za pojas. Nastasja
Fedotjevna gleda ga užasnuto. Čeljustnikov tada prilazi usplahirenoj
ženi, poljubi je između bujnih grudi i kaže joj: "Podigni slušalicu."
Žena ustaje, Čeljustnikov je ogrće svojim kožnim kaputom,
kavaljerski. Odmah zatim čuje ženin glas: "Koga? Čeljustnikova?"
(Muškarac stavlja prst na usta.) "Pojma nemam." (Pauza.) Zatim
žena spušta slušalicu, iz koje se čulo naglo prekidanje veze, i
stropoštava se u fotelju. "Iz Rajkoma."
(Pauza.) "Kažu da je hitno."
(Mehanički lavovi)
Jednog svetlog jesenjeg dana dok ruča u salonu čuvenog alpskog
sanatorijuma Davos, gde leči svoje bolesne živce i načeta pluća, i
gde ga je posetio jedan od članova Internacionale, izvesni Levin,
prilazi im doktor Grinvald, Švajcarac, učenik i prijatelj Junga,
autoritet u svojoj oblasti. Razgovor se vodi, po svedočenju
pomenutog Levina, o vremenu (sunčani oktobar), o muzici (povodom
nedavnog koncerta neke bolesnice), o smrti (bolesnica je sinoć
ispustila svoju muzikalnu dušu). Između mesa i kompota od dunja,
koje im donosi livrejisani kelner u belim rukavicama, doktor
Grinvald, izgubivši nit razgovora, kaže svojim nazalnim glasom, tek
da bi prekinuo mučno ćutanje koje je na trenutak zavladalo: "U
Petersburgu je neka revolucija." (Pauza) Kašika u ruci Levina je
zastala; Novski se trže, zatim krenu rukom prema svojoj cigari.
Doktor Grinvald oseća izvesnu nelagodnost. Trudeći se da da svom
glasu izraz najveće ravnodušnosti, Novski pokušava da smiri
drhtanje: "Molim? A gde ste to čuli?" Doktor Grinvald, kao da se
izvinjava, kaže da je tu vest video jutros u gradu, izloženu u
vitrinama telegrafskih agencija. Ne sačekavši kafu, samrtno bledi,
Novski i Levin napuštaju hitro salon i odlaze taksijem u grad. "Čuo
sam kao u bunilu", beleži Levin, "žamor koji je dopirao iz salona i
ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz
izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo
u prošlost kao u mutnu vodu."
(Grobnica za Borisa Davidoviča)
Čas anatomije
Probni kamen činjenica
Šizopsihologija
"Moderna forma fantastike jeste erudicija", rečeno je povodom
Borhesa, ako se ne varam. Ova kratka konstatacija sadrži, međutim,
čitavu jednu poetiku moderne literature i, rekao bih, ta je navedena
formulacija zapravo temelj celokupne moderne literature. Šta se
tom formulom želi reći? Da je vreme izmišljanja prošlo, da čitalac
više ne veruje u izmišljotine, jer mu je moderno vreme, u
konstelaciji "svetskog sela" koje umnožava bizarna fakta stvarnosti,
pokazalo da ona famozna fraza Dostojevskog da "ništa nije
fantastičnije od stvarnosti" nije samo spretna doskočica jednog
književnika, već se ta fantastika stvarnosti prikazala modernom
čoveku kao fantastična stvarnost: sablasni prizor grada nalik na
mesečevo tle, sa dvesta hiljada mrtvih i do čudesnih razmera
iznakaženih ljudskih telesa, jeste prizor do kakvog je
srednjovekovna (ipak) fantazija jednog velikog pesnika mogla
dospeti jedino snagom najsmelije uobrazilje, zamišljajući sličan
prizor samo negde izvan ovog sveta, u dalekim predelima večne
kazne i ispaštanja. Hirošima je središna tačka onog fantastičnog
sveta čiji se obrisi počinju nazirati negde sa prvim svetskim ratom,
kada se užas tajnih društava počiva ostvarivati kao masovno
prinošenje ritualne žrtve na oltar ideologije, Zlatnog teleta,
religije... Kažem "tajna društva", jer reč je o okultizmu: količina
nagomilanog zla i surove fantastike stvarnosti ne može se tumačiti
isključivo istorijskim i psihološkim činjenicama, već pre onim što
Maklin, zajedno sa Kestlerom, naziva, na osnovu paranoidnog
ponašanja homo sapiensa, šizofiziologijom, čija je pak logična
konsekvenca – šizopsihologija. I tu više, ni na književnom planu,
nisu dovoljni takozvani psihološki pristupi zasnovani na dihotomiji
dobra i zla i na moralnim kategorijama kao što su deset Božjih
zapovesti ili sedam smrtnih grehova sa kojima se čovek rve:
alegorija, taj, valjda, najstariji od umetničkih (pre svega književnih)
pristupa čoveku i svetu (čija je krajnja konsekvenca u umetnosti tzv.
psihologija), pokazala se nemoćnom u tumačenju čovekovog
paranoidnog ponašanja. Sa ovakvim saznanjem, pisac više ne
pristupa svojim junacima da bi njihove postupke protumačio
psihološkim ključem prekršene zabrane ili moralne doslednosti, već
pokušava da sakupi, kao Truman Kepot u knjizi Hladnokrvno, masu
onih dokumenata i činjenica čiji mahniti i nepredvidljivi spreg stvara
jedan besmislen masakr, u koji ulaze jednako sociološki, etnološki,
parapsihološki, okultni i slični motivi koje tumačiti na starinski
način bilo bi više nego besmisleno, jer u pozadini svega toga nalazi
se šizopsihološko ponašanje čoveka, paranoidna, što znači
fantastična stvarnost: dužnost je pisca da tu paranoidnu stvarnost
fiksira, da ispita taj suludi splet okolnosti, snagom dokumenata,
ispitivanja, istražnog postupka, i da ne pokušava da, na svoju ruku, i
proizvoljno, daje dijagnoze i predlaže lečenje i lekove.
Psihološki pristup
Psihološki pristup je, najčešće, polje banalnosti, a pisac
svojevrsni diletant koji tobože snagom svog talenta otkriva uzroke
zla (u socijalnoj i psihološkoj sferi podjednako) i predlaže radikalna
rešenja, makar ta rešenja bila sugerirana samo implicite. Jeftina
(spisateljska) psihologija povlači za sobom i jeftina rešenja, najčešće
na moralnom planu: pisac postaje ikonofil ili ikonoklast (svejedno) u
okviru postojećih društvenih sprega: crkve, nacionalizma, ideologije
ili okultizma.
"Građa za sižejno oblikovanje"
Povesti poput one o Borisu Davidoviču ili bilo koje druge iz
knjige Grobnica za B.D. zahtevale su da se manje-više svi podaci
stave pred "probni kamen činjenica", kako bi to rekla gospođa
Jursenar. A to će reći: umesto proizvoljnog izmišljanja (jer reč je,
uslovno rečeno, o istorijskoj temi i istorijskim ličnostima, nekad
datim pod pravim imenom, nekad u nekoj vrsti foto-robota), držati
se dokumenata i istorijskih činjenica, pre svega na nivou fabule.
("Fabula je, zapravo, tek građa za sižejno oblikovanje" - Šklovski).
Izmisliti (recimo) da je jedan borac iz redova španske republikanske
vojske kidnapovan i odveden u sovjetski logor bilo bi danas, i
gledano iz današnje perspektive, mogućno: masa činjenica i
istorijskih dokaza idu na ruku takvoj vrsti uobrazilje. No, imajući u
vidu krajnju osetljivost teme, što će reći duboko usađenu i
ljubomorno čuvanu sujetu velikog broja intelektualaca, a tu mislim,
pre svega, na zapadne tzv. leve intelektualce, koji ne žele da se
suoče sa određenim činjenicama, jer bi one mogle izvršiti u njihovoj
svesti i duhu duboke potrese i nužno revidiranje njihovih
mladalačkih ideala (kad sve bejaše čisto kao sunce), imajući, dakle,
u vidu tu i takvu osetljivost i psihološko slepilo, ja sam bio primoran,
izabirajući teme za svoj ciklus priča, da se poslužim fabulama u čiju
se autentičnost ne bi smelo posumnjati.
Opsesivne teme
Biti profesionalnim piscem, danas i ovde, što će reći imati
literaturu kao jedinu strast i vokaciju, to znači živeti u stalnom
sukobu sa sobom i sa svetom. Sa sobom, jer svaka druga delatnost,
makar bila i komplementarna u neku ruku sa literaturom, čini vam
se izneveravanjem svog sopstvenog stava i dara, kao neka vrsta
nadoknade i izgubljenog vremena; kao neka vrsta izdaje prema
samome sebi. No, na žalost, ja uprkos tome, tom jasno određenom
opredeljenju za literaturu, ne pišem kao profesionalac, nego kao
"pesnik", što će reći bavim se isključivo svojim sopstvenim
opsesivnim temama, u nekoj vrsti pesničkog zanosa, i biram samo
one teme i probleme koji me opsedaju intimno, što će reći
intelektualno i moralno ili u nekoj lirskoj simbiozi intelektualno-
moralnog. Prostije rečeno, ja nemam unapred izabranu temu kao
takvu, po logici best-selera, "teme dana" ili narudžbine, već sedam
za sto u onom retkom času (sve ređem) kada se prepunila čaša,
kada je jedna intelektualna, moralna ili lirska dilema i sumnja
narasla u meni do takvih razmera da osećam potrebu da je nekom
saopštim. Odatle ta moja skromna bibliografija, pet-šest knjiga,
odatle njihova relativna kratkoća, uprkos evidentnoj činjenici da su
te knjige izašle ispod "ispisanog pera", što će reći iz vešte ruke. Čini
mi se da su i kratkoća (tipična za savremene pisce), kao i
fragmentarnost dela, posledica upravo tog "pesničkog pristupa"
fenomenima stvarnosti, jer taj u suštini lirski prosede ne trpi epsku
dužinu ("nadahnuće je kratkotrajno"). Ako u ovom i ovakvom stavu
ima nečeg dostojnog poštovanja, onda je to u prvom redu činjenica
da vešta ruka spisateljska ne želi i ne može (iz nekog višeg
moralnog razloga) da se bavi literaturom kao profesijom, uprkos
proklamovanim i dokazanim principima, uprkos jasnom opredeljenju
za literaturu u smislu "svagdanjeg hleba".
Moje prve knjige, pa i taj tzv. "porodični ciklus", nastale su iz
mog mladalačkog (ipak) traženja odgovora na lirska i metafizička
pitanja: odakle sam? ko sam? kuda idem? pitanja koja, zbog nekih
mutnih i sudbinskih okolnosti (rasa-sredina-momenat), ostaju,
uprkos završenim knjigama – još uvek otvorenim i nejasnim, no za
mene već više neaktuelnim, bezbolnim: u svojim knjigama ja sam
umesto odgovora postavio sebi samo nova pitanja, ali oslobodio sam
se lirskog pritiska na sasvim starinski i, izgleda, efikasan način:
puštanjem krvi iz žile-kucavice na mestu gde je taj pritisak bio
najjači, duga se mora završila i ja sam se osetio oslobođenim kao
posle buđenja iz košmara ili posle seanse na divanu
psihoanalitičara-šarlatana. Stvarnost (napisanih knjiga) zamenila je
fikciju mučnih pitanja.
Što se tiče Grobnice za B.D., i ona je nastala po sličnom
(neprofesionalnom) prosedeu, što će reći kao posledica jedne
opsesivne teme: biti savremenikom dvaju sistema opresije, dveju
krvavih istorijskih zbilja, dvaju sistema logora uništenja duše i tela a
da se pri tome u mojim knjigama pojavljuje samo jedan od njih
(fašizam), dok se drugi (staljinizam) previđa po sistemu psihološke
slepe mrlje – ta opsesivna intelektualna ideja, ta moralna i
moralistička mora pritiskala me je u poslednje vreme sa takvom
silinom da sam morao da pribegnem tom "puštanju lirske krvi" na
žili-kucavici. Iščitavši obilje literature, leve i desne, uglavnim
nebeletrističke, na temu staljinističkih čistki i logora, u meni je
narasla do stida i kajanja ta opsesivna misao da se mi manje-više svi
ponašamo kao Pavlovljevi psi, da su naši uslovni refleksi još jedini
pravi spiritus movens-i našim lirskim i epskim (književnim)
postupcima, da mi balimo kao ti psi na zvuk posmrtnih zvona i na
danse macabre logorskih (aušvicovskih) orkestara, a ti nam uslovni
refleksi ponašanja i mišljenja diktiraju i onu po literaturu
najopasniju rabotu koja se sastoji u ponavljanju stereotipija
mišljenja, stavova, likova, odnosa. Kada je ova misao dobila svoju
lirsku težinu, kada je narasla do stida i kajanja, do saznanja, ja sam
počeo da pišem svoje priče u nekoj vrsti pesničkog grča, relativno
lako i brzo, kao kad se čovek oslobađa more sna, sa osećanjem neke
lagodnosti (uprkos temi) koja me je oblila. To je bila neka vrsta
duhovnog olakšanja kakvu osećaju možda samo teški grešnici posle
ispovesti na samrtnom času.
Psi i knjige
Sve ono, sve ono što je došlo zatim, to je samo cena te
stvaralačke radosti: sav taj mahniti koloplet, književnici, doušnici i
fariseji koji su pokušali i koji pokušavaju da nađu smisao i
opravdanja (za sebe) ovakvom mom drskom postupku, ovakvom
zahvatu, ovakvom mom razbijanju klišea, gde njihov pseći njuh gubi
svoju pseću oštrinu, pa umesto da se nahrane mesom, što im je
stavljeno na dohvat ruke, izgubivši sasvim svoje (pavlovljevske)
navike, počinju da laju i da ujedaju, jer je i to deo njihovih
(uspavanih) uslovnih refleksa.
Sita je spisateljska bagra (uprkos objektivnom stavu kritike ili
upravo zbog njega, uprkos čitaocima i dobronamernim piscima,
istina retkim) prihvatila moju knjigu kao lični izazov – što ona i
jeste, a naravoučenije knjige shvatila je mnogo bolje nego što sam
se ja tome mogao nadati, pa je počela da joj iznalazi smisla i
opravdanja, da je lišava moralnog i ideološkog aspekta (gde se ta
bagra oseća takođe ignorantski). Knjiga je ta – po njima – jer oni ne
znaju da misle osim u klišeima – samo varijacija na temu "stradanja
Jevreja" i kao takva periferna, lokalna, irelevantna, sumnjiva.
U jednoj jedinoj tački ti su pisci, imali sve prste ili ne, imali
"muda" ili nemali, imali usta puna slatkih reči ili nemali, sasvim u
pravu: priča o Darmolatovu jeste priča o njima, ona je neka vrsta
alegorije u kojoj su se oni lako prepoznali.
Psi laju a karavan prolazi...
*
Činjenica je, velim, da pisac ima svoje mitsko genealoško
stablo kao drevne plemićke loze, i grb svog porekla s gordošću
ističe na svom rukopisu, na svom palimpsestu: to je kao vodeni žig
na hartiji na kojoj piše; vidljiv znak porekla. A kad je pisac tabula
rasa, a hartija mu bez vodenog žiga (govoreći simbolično), onda mu
ne ostaje ništa drugo nego da se pozove na istorijsku tradiciju, da
stvori svoje lažno porodično stablo ne na književnoj baštini, ne na
(evropskom) kulturnom nasleđu, nego na istorijskom, na lokalno-
mitskom. To su oni lažni knezovi i boljari sa lažnim krunama,
ljiljanima, lorenskim krstom i svakojakim simbolima što su ih dali da
im se utisnu na hartiju u vidu mandata, i koji proglašavaju sebe
čuvarima vladarskih pečata i narodnih predanja, čistote jezika i
čistote folklornih običaja, svoju nacionalnu pripadnost smatraju
svojom duhovnom prćijom, kao da se pisac može roditi sa lozom,
kao da se kulturna tradicija može posisati sa majčinim mlekom, kao
da se duhovno plemstvo ne ostvaruje jedino duhom, koji je,
bodlerovski rečeno, la noblesse unique, plemstvo jedino. I sasvim je
u pravu Eliot: "Tradicija se ne može naslediti, a ako vam je
potrebna, morate je (gospodo) steći velikim trudom."
Noć i magla
Predgovor
Dramolet (što je možda srećniji naziv od suviše tehničkog izraza
TV drama) Noć i magla nije plod čiste fantazije; ličnosti, koje se tu
pojavljuju pod imenom gospođe Rigo i Emila, transkripcija su
stvarnih osoba. Kada sam posle nekih dvadeset godina hodočastio u
onaj kraj Mađarske gde sam proveo deo detinjstva, nisam našao
svoju učiteljicu; bila se odselila u Peštu, gde sam je potražio. Postala
je narodni poslanik i, kako se to kaže, aktivistkinja. Njen muž je
imao takođe značajnu, mada lokalnu funkciju. Bez obzira na neka
dobra dela koja su nam za vreme rata učinili, pouzdano pamtim da
su oboje bili simpatizeri njilaša, mađarskih fašista. Podsećanja na
takvu prošlost mojih junaka urednik TV-programa je, iz prevelike
opreznosti, izbacio, tako da se ovaj moj dramski prvenac sveo na
neku vrstu lirske varijacije na temu vremena i sećanja, a od
pomenute aluzije ostao je samo naslov – doslovan prevod
nacističkog Nacht und Nebel, čije je značenje uredniku izgleda
izmaklo.
Papagaj je dalek refleks tzv. "lipanjskih gibanja" iz godine
1968. Glavna ličnost je papagajski brbljiv, sentimentalan,
poluobrazovan mladić, nakljukan opštim mestima; "crvena
buržoazija", zaplašena i dezorijentisana, u početku se ponaša
poltronski, a na kraju "puca iz svih oruđa". Ako se dobro sećam, u
osnovi drame nalazi se neki fait divers (kako Francuzi zovu
kriminalističku stranu novina i života) ili je neki sličan fait divers
usledio posle emitovanja ove drame na televiziji.
Na početku dramske igre Drveni sanduk Tomasa Vulfa stoji
srećna zamisao – ili nesrećno odsustvo boljih ideja – nekog od
urednika televizije, koji je predložio sedmorici pisaca, među kojima i
meni, da napišu dramsku varijaciju na temu jednog od smrtnih
grehova. Pošto sam već imao gotov model u ličnosti koja mi može
poslužiti kao paradigma lenjosti, to sam predlog prihvatio. Anegdota
o drvenom sanduku je, dakle, autentična, kao što je autentična i
ličnost nesrećnog pisca koji provodi život čekajući nebeske znake
nadahnuća. Za model mi je poslužio moj negdašnji prijatelj, kojeg
sam upoznao u Strazburu, i čija se oblomovska figura nadvija kao
senka nad celom tom edukativnom dramom. Volju su mu bili ubili u
nekom od nemačkih logora, gde je bio odveden kao dete, preživevši
pre toga pakao varšavskog ustanka. Živeo je od skromnih ratnih
reparacija i u svetu svojih košmara. Verovao je, naivno, da je za
literaturu iskustvo stradanja dovoljno.
Što se tiče druge ličnosti u drami, doktora, ona je nastala
kontaminacijom dveju stvarnih osoba, koje sam takođe poznavao:
jednog starog dobrog Rusa i jednog starog dobrog profesora
keramike i crtanja, poreklom Mađara iz Češke, koji mi je, negda,
uplatio sumu za tečaj francuskog jezika. Mada u ličnosti pisca iz
drame ima bez sumnje deo i mog smrtnog greha – pošto je moj
odgovor na pitanje iz Prustovog upitnika: Koju manu najlakše
praštate? upravo lenjost – nadam se ipak da te dobre ljude nisam
sasvim izneverio i da nisam povredio njihovu uspomenu.
Homo poeticus
Između nade i beznađa
Kada bih hteo da sažmem na najkraćem mogućnom prostoru ono
saznanje koje sam stekao iskustvom, ličnim kao i civilizacijskim,
dakle lektirom, saznanje koje čini kvintesenciju moga pisanja, onda
bi se to moglo svesti na sledeće: u osnovi ljudskog iskustva leže dve
u suštini kontradiktorne pozicije (i tu se pozivam na Kestlera,
jednog od mojih učitelja): pozicija "jogija" i pozicija "komesara".
Pozicija "jogija" jeste metafizički i ontološki status, obuzetost
poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija
društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju,
nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva
načina gledanja na stvari, na egzistenciju. Ako se osvrnem sada na
svoje sopstveno "delo" (reč koju stavljam pod navodnike, sledeći
Borhesov primer), onda vidim da se te dve pozicije dijalektički
prepliću u tih mojih sedam-osam knjiga, i to još od one prve, u kojoj
su se pojavila godine 1962, u jednom tomu, dva moja kratka
romana. Prvi se zvao Mansarda a drugi Psalam 44. Prvi je imao
podnaslov "satirična poema" i bio je nekom vrstom mladalačkog
portativnog inventara metafizičkih razmišljanja i sanjarija, dok je
drugi bio nekom vrstom dokumentarne proze sa temom iz Aušvica.
Ta se linija naizgled protivurečnih no u suštini komplementarnih
pristupa svetu i pojavama nastavila u mojim knjigama sve do dana
današnjeg i te se dve osnovne linije mogu pratiti ne samo iz knjige u
knjigu nego, najčešće, i u okviru jedne te iste knjige. "Jogi" i
"komesar" uzajamno se razdiru. Gledano dakle iz aspekta tog
ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog
žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam?
kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen
ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred
osnovnim pitanjima svi smo isti). To su knjige tipa Bašta, pepeo ili
Peščanik. Na drugoj liniji, sa predominantnom pozicijom
"komesara", napisana je Grobnica za Borisa Davidoviča i već
pomenuti Psalam 44. Svi moji tekstovi, dakle, kao što rekoh,
svedoče o toj dvojnosti, o tom razdiranju, o tom menjanju ugla
gledanja. A šta bi literatura i mogla biti drugo do to: krik i pitanje,
uvek novo i uvek bez odgovora, čoveka zagledanog u paskalovske
užasavajuće prostore a, s druge strane, sagledavanje svoje
sopstvene epohe i svog vremena iz neke mogućne istorijske
perspektive, hoću da kažem iz nekog mogućnog socijalnog i
sociološkog aspekta, kako bi se kroz pisanje i samim aktom pisanja
čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije nikakva
"učiteljica života", nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota. I,
naravno, pisanje i nije ništa drugo do pokušaj, uvek uzaludan i
beznadan, da se svi ovi golemi problemi dodirnu, da se na trenutak
osmisle sredstvima književnim, da se tom sveopštem haosu istorije i
ljudskog postojanja da, trenutno, neki smisao i ostvari neka nada.
Jer književnost jeste oblik nade, književnost zatrpava, ponore koje je
sama stvorila, kako to govoraše Marsel Rejmon. No književnost
jeste i to: strasno opredeljenje i borba "komesara" za socijalnu
pravdu, za osmišljavanje istorije i njenih tokova. Naravno, pisac zna,
mora znati, da sve što čini i na tom planu jedva da je efikasnije od
njegove "borbe sa smrću", da se tako izrazim, no on ipak ulazi u tu
unapred izgubljenu bitku, jer se on kladi jednako na večnost kao i
na sadašnjost, mada zna da je svaka opklada unapred izgubljena.
Tako on živi i piše između nade i beznađa...
Dozvolite mi još samo jednu primedbu. Što se tiče pisca danas i
ovde, hic et nunc, hoću reći u današnjem našem svetu, on će biti
suđen, verujem da će biti suđen – i čini mi se da je taj strašni sud
istorije i pravde već počeo da zaseda – u prvom redu u zavisnosti od
njegovog stava, od njegovih pozicija prema dvama krucijalnim
fenomenima ovoga veka (ukoliko to nije jedan te isti fenomen):
prema logorima istrebljenja, onim hitlerovskim i onim staljinskim.
Svaki pokušaj, makar i najzaobilazniji, makar i u zametku, bilo
kakvog ideološkog opravdanja tog fenomena – logora – u ime
takozvane "istorijske nužnosti", "klasne borbe", "rasne čistote",
"novog čoveka" i slično, diskreditovaće svako delo, svakog pisca,
jednom zauvek i nemilosrdno. Usuđujem se reći: da će u skoroj
budućnosti, ako sve ne ode dođavola, odgovornost pisca biti
odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema
stvarnosti logora. Jednih i drugih, podjednako.
Kako je ovaj tekst napisan pro domo mea, to se usuđujem da
izrazim i svoju nadu i uverenje da knjige koje je velikodušno
nagradio ovaj žiri, ne dozvoljavaju čitaocu da, u odnosu na logore,
Aušvic i Kolimu podjednako, podmiri svoju savest nekom lagodnom
teorijom "istorijske nužnosti" i "svetle budućnosti" kojima se
pravdaju masakri istorije. A da, istovremeno, te knjige nisu
doprinele mržnji, ni klasnoj, ni rasnoj. I to je sve. Možda nedovoljno
za jednu savest i za jedno "delo". Ali ja sam želeo da opravdam ovu
nagradu pred svojom vlastitom savešću i da u svoju pesimističku
koncepciju literature unesem zračak optimizma. Literatura, ipak,
nečemu služi. Ljudskoj savesti. (1980)
Enciklopedija mrtvih
"Carstvo nebesko počiva na temeljima od laži – nastavlja Simon,
pogledavši u nemilosrdno sunce – a krov mu je na dve vode, od laže
i paralaže. I njihovi su spisi sastavljeni od lažnih reči i lažnih
zakona, svaki je zakon po jedna laž: deset zakona, deset laži... Nije
im dovoljno što je taj njihov Elohim tiranin i osvetoljubiv i zao kao
kakav zli starac, nego još treba da mu se divite, da padate pred njim
na zemlju ničice, da ne mislite ni na šta drugo do na njega! Da ga
nazivate, tog tiranina, jedinim i svemogućnim i pravednim! I da se
pokoravate njemu jedinome! O, narode samarijski, kakvi su to
šarlatani koji te posećuju, koji ti pune uši lažima i lažnim
obećanjima? Oni su prisvojili za sebe njegovu milost, a od vas traže
da mu se pokoravate bez roptanja, da snosite sve nevolje života,
rane, bolesti, trešnje, povodnje, kugu, a da ga pri tom ne kunete.
Zašto bi inače zabranjivali da mu uzimate ime u usta? Laž je, velim,
narode samarijski, sve što vam propovedaju Petar i Pavle, sve je to
laža i paralaža njihovih učenika, sve je to strašna i golema podvala!
Zato: ne ubij! Jer ubijanje je njegov posao, tog njihovog Jedinog i
Svemogućeg i Pravednog! Njegovo je da kolje i da ubija decu u
kolevci, majke pri porođaju i starce bezube! To je njegov zanat;
zato: ne ubij! To je njegovo i slugu njegovih da ubijaju! Oni su jedini
pozvani za to! Oni su određeni da budu vukovi, a vi da budete ovce!
Stoga se, narode samarijski, prepusti njihovim zakonima!... I zato:
ne bludniči, da bi mogli oni da odvode za sebe cvet tvojih devojaka!
I zato ne zavidi bližnjemu svome, jer nemaš šta da mu zavidiš! Oni
traže od tebe sve, dušu i telo, duh i misao, a zauzvrat ti daju
obećanja; za tvoju sadašnju pokornost, i tvoju sadašnju molitvu i
tvoje sadašnje ćutanje daju ti šarenu lažu obećanja, obećavaju ti
budućnost, budućnost koje nema..."
*
"... A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje
misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog
življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru,
na zveri što se međusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa
u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju
svoje mužjake, na pčele što umiru posle uboda, na bol majki koje
nas rađaju, na slepe mačiće što ih deca bacaju u reku, na užas riba
u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se nasuče na obalu, na tugu
slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu
lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas
prolivenog semena, na nemoć ostarelog tigra, na trulež zuba u
ustima, na mirijade mrtvog lišća što se taloži u šumama, na strah
tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnezda, na paklene muke
gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog
rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa,
na rane, na bol slepaca..."
*
"Svaka je zemlja zemlja i svejedno je gde čovek seje. Prava je
zajednica kada se čovek i žena izmešaju."
"Svaki čovek i svaka žena?" upita Petar i umalo se od čuđenja
ne obrnu.
"Žena je urna blaženstva", reče Simon. " A ti, kao svaki
smetenjak, jednako zatvaraš uši kako ih ne bi zagadio hulom, i
sklanjaš pogled ili bežiš kad nemaš šta da odgovoriš."
Tu sledi duga teološka rasprava o Elohimu, o kazni, o kajanju,
o smislu života, o odricanju, o duši i telu, sve to izmešano
skolastičkim dokazima i citatima na hebrejskom, grčkom, koptskom
i latinskom.
"Duša je alfa i omega", zaključi Petar. "Dobro je ono što godi
Bogu."
"Dela nisu dobra ili loša po sebi", reče Simon. "Moral određuju
ljudi a ne Bog."
"Dela milosrđa jesu zarok večnosti", reče Petar. "Čuda su
dokaz za one koji još sumnjaju."
"Može li vaš Bog da popravi oštećenje jedne device?" upita
Simon, pogledavši svoju pratilju.
"On ima duhovnu moć", reče Petar, očigledno zbunjen tim
pitanjem.
Sofija se smeškala dvosmisleno.
"Da li ima, hoću da kažem, fizičku moć?" nastavi Simon.
"Ima", reče Petar bez oklevanja. "Onaj koji je izlečio gubavce,
onaj koji je..."
"... Pretvorio vodu u vino et caetera et caetera", prekide ga
Simon.
"Da", nastavi Petar. "Njegov zanat su čuda i ..."
"Mislio sam da je njegov zanat stolarstvo", reče Simon.
"I milosrđe", reče Petar.
Najzad, razljućen zbog tolike Petrove tvrdoglavosti i upornog
pozivanja na Njegova čuda, Simon reče:
"Mogu da učinim čuda kao taj vaš Nazarećanin."
"Lako je to reći", uzvrati Petar i glas mu zadrhta.
"On je naučio na egipatskim vašarima razne veštine", reče
jedan od Petrovih učenika. "Treba se pribojavati podvala."
"I vaš je Nazarećanin – kako se ono zvaše? – mogao da nauči
egipatske magije", reče Simon.
"Čudo se zbilo više puta", reče Petar.
(Simon Čudotvorac)
.... Ali ono što čini tu enciklopediju jedinstvenom na svetu – ne
samo zato što je unikatna – to je način na koji su opisani ljudski
odnosi, susreti, pejzaži; ono obilje detalja od kojih je sastavljen
ljudski život. Podatak (na primer) o njegovom mestu rođenja,
potpun i tačan ("Kraljevčani, opština Glina, srez sisački, oblast
Banija") popraćen je još i geografskim i istorijskim pojedinostima,
jer tamo je sve zapisano. Sve. Predeo njegovog rodnog kraja dat je
tako živo da sam se, čitajući, prelećući zapravo redove i pasuse,
osećala kao da sam bila tamo, u srcu tog predela: sneg na vrhovima
dalekih planina, gola stabla, zaleđena reka po kojoj, kao na
Brojgelovim pejzažima, promiču na čkaljkama deca, među kojima
sam videla jasno i njega, svog oca, mada tad još ne bejaše moj otac,
nego samo onaj koji će biti moj otac, onaj koji je bio moj otac. –
Zatim bi predeo naglo ozeleneo, buknuo bi cvet na stablima,
ružičast i beo, procvetavaju na moje oči bokori gloginja, sunce
preleće iznad sela Kraljevčani, zvone zvona sa seoske crkve, muču
krave u štalama, a na prozorima kuća sja rumeni odraz jutarnjeg
sunca i topi ledene stalaktite na oluku.
Onda sam videla, kao da se sve to na moje oči odvija, kako se
kreće ka seoskom groblju pogrebna povorka. Četvorica gologlavih
muškaraca nose čamov sanduk na ramenu, a na čelu povorke
korača, sa šeširom u ruci, čovek za koga znam – tako i piše u Knjizi –
da je moj deda po ocu Marko, muž pokojnice koju ispraćaju na večni
put. Tu stoji sve i u vezi s njom, uzrok bolesti i smrti, godina
rođenja, tok bolesti. I piše u čemu je sahranjena, ko ju je okupao, ko
joj je stavio novčiće na oči, ko joj je vezao bradu, ko je sanduk tesao,
gde je stablo posečeno. Mislim da iz ovoga možete naslutiti, bar
približno, količinu informacija koju unose u Enciklopediju mrtvih oni
koji su uzeli na sebe težak i hvale dostojan zadatak da zabeleže –
bez sumnje objektivno i nepristrasno – najviše što se može zabeležiti
o onima koji su završili svoj zemaljski put i uputili se ka večnom
trajanju. (Jer oni veruju u čudo biblijskog uskrsnuća, i ovom
golemom kartotekom samo pripremaju dolazak tog časa. Tako će
svak moći da pronađe ne samo svoje bližnje nego, u prvom redu,
svoju sopstvenu zaboravljenu prošlost. Ovaj će registar tada biti
velika riznica sećanja i jedinstven dokaz uskrsnuća.) Očigledno, za
njih nema razlike, kada je u pitanju život, između nekog banijskog
trgovca i njegove žene, između seoskog popa (a to je bio moj
pradeda) i seoskog zvonara, nekog Ćuka, čije je ime takođe
zapisano u knjizi o kojoj govorim. Jedini uslov – to sam odmah
shvatila, jer mi je izgleda ta misao došla još pre nego što sam i
uspela da je proverim – da bi se ušlo u Enciklopediju mrtvih jeste da
onaj čije je ime tu zapisano ne bude zastupljen ni u jednoj drugoj
enciklopediji. Ono što mi je zapelo za oko pri prvom pogledu, dok
sam prelistavala tom "M" – jedan od hiljadu tomova na to slovo –
jeste odsustvo poznatih ljudi. (To sam začas proverila, okrećući
promrzlim prstima stranice, tragajući za imenom mog oca.) U
Enciklopediju ne bejaše, kao posebna jedinica, unesen ni
Mažuranić, ni Mejerholjd, ni Malmberg, ni Maretić, iz čije je
gramatike moj otac učio, ni Meštrović, koga je jednom video na
ulici, ni Maksimović Dragoslav, strugarski radnik, kojeg je poznavao
moj deda, ni Milojević Tasa, prevodilac Kauckog, s kojim je moj otac
razgovarao jednom kod "Ruskog cara". Enciklopedija mrtvih delo je
neke sekte ili verske organizacije koja je u svom demokratskom
programu istakla egalitarističku viziju sveta mrtvih - bez sumnje
inspirisanu nekom od biblijskih postavki – a sa namerom da se
ispravi ljudska nepravda i da se svim Božjim stvorenjima da jednako
mesto u večnosti. Shvatila sam uskoro i to da Enciklopedija ne seže
u daleku tamu istorije i vremena, nego da počeci ove knjige datiraju
negde posle 1789. Ova čudna eruditna kasta mora da ima svuda po
svetu svoje privrženike koji riju po čituljama i po biografijama ljudi,
uporno i diskretno, a zatim obrađuju podatke i dostavljaju ih ovoj
centrali koja se nalazi u Stokholmu. (Nije li možda, pitala sam se na
trenutak, i gospođa Johanson njihov adept? I nije li me dovela u ovu
biblioteku – pošto sam joj poverila svoju nesreću – da bih otkrila
Enciklopediju mrtvih i našla u njoj zrno utehe?) To je sve što mogu
da znam, da slutim o njihovom radu. Razlozi njihovog tajnog
delovanja mislim da se mogu otkriti u dugoj tradiciji crkvenih
progona, a s druge strane, rad na enciklopediji kao što je ova
zahteva izvesnu razumljivu diskreciju, kako bi se izbegao pritisak
ljudske sujete i sprečio pokušaj korupcije.
*
...Jer – a to je mislim osnovna poruka sastavljača Enciklopedije –
nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića, sve što se na prvi
pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovek zvezda za
sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i
neponovljivo. (Stoga sastavljači Enciklopedije mrtvih, tog
veličanstvenog spomenika različitosti, insistiraju na pojedinačnom,
zato im je svako ljudsko stvorenje svetinja.)
(Enciklopedija mrtvih)
Gorki talog iskustva
Nauka, nauke zapravo, svojim su čudima i obmanama pridobile
svet: svet o naukama zna isto toliko malo koliko i o umetnosti, ali u
čuda nauke veruje, kao što je verovao, i veruje još uvek, u Hristova
ili derviška čuda. Futurologija, astronomija, eugenetika, seksologija,
kibernetika, hibernacija i druga čuda, zajedno sa atomskim čudom,
prikazali su svetu neka od svojih čudesa, kao što ih je Hristos
pokazao nekad svetu, pretvorile su vodu u vino, ali i vino u vodu, i
već svako se dete bavi futurologijom, a da pri tom ne zna o svetu u
kojem živi ništa, njegovo saznanje ne ide dalje od tog poverenja u
nauku, jer to današnje dete, hoću da kažem današnji čovek, video je
poneko od čuda te nauke; što se tiče astronomije, video je mesec
izbliza, što se tiče eugenetike, vidi kako deca narastaju, "pa su
nekoliko santimetara viša od svojih dedova", svedok je tzv.
seksualne revolucije ili čak i njen učesnik, sociologija mu je
odgovorila jasno na sva pitanja, jasno da jasnije ne može biti, dva
puta dva jesu četiri, progresivni pobeđuju, nazadni su pobeđeni ili
biće pobeđeni još koliko sutra, kibernetika je neka vrsta usavršene
računaljke naših očeva, hibernacija je besmrtnost bogatih, sutra već
pristupačna i nama, a atomska bomba je probušila obraz
čovečanstva, kao obraz fakira ili derviša, bezbolno, bez krvi, za tili
čas, i time potvrdila da su čuda nauke jedina čuda, a, eto, srce se
čovekovo presađuje s jednog čoveka na drugog, s mrtvog na živog, i
uskoro će to srce, tako bar tvrde, biti zamenjeno svinjskim srcem i
čovek će početi da rokće kao svinja. A tom današnjem čoveku, koji
veruje slepo u sva čuda nauke, sve je odjednom postalo jasno, nema
više problema na ovom svetu ili ih bar neće biti sutra, i njemu je
svejedno, kao što je svakom dobrom Hrišćaninu svejedno što su se
ribe umnožile u znaku hristovskog čuda samo jedan jedini put, pa
mu je svejedno što uz optimistička nagađanja futurologa o našoj
svetloj budućnosti stojimo i dan-danas u potpunom mraku što se tiče
bitnih pitanja čovekovih: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo? Ko smo
i odakle smo u mraku kosmičkih prostranstava, odakle smo to došli
na svet sa ovom svešću o svetu, i da, dakle, živimo u najdubljem
mraku teorija i nagađanja a da nam nauka tu ništa ne može pomoći,
ni biologija, ni astronomija, ni genetika, ni evolucija čak; kao što mu
je svejedno što uz astronomiju, koja je stekla puno poverenje svih,
mi još uvek živimo u znaku astrologije, i što umesto u zvezde mi
buljimo u astrološke kalendare, a moderne žene, kao znak svoje
emancipacije i svog "poverenja u nauku", kao i poslovni ljudi i
"umetnici" i dan-danas svoj dan ne započinju a da nisu pogledali u
svom astrološkom kalendaru kako im se piše u taj dan, zdravlje –
poslovi – ljubav; poverenje u nauku, slepo poverenje, a da pri tom,
uz seksualnu revoluciju u koju verujemo slepo, slepo se rastržemo
od ljubomore i od ljubavi, novine su pune krvavih zločina u znaku
seksualne revolucije, godišnje su bar dva muškarca kažnjena
najokrutnijom kaznom od seksualno prosvećenih žena koje isteruju
svoja praiskonska prava nožem ili oštrom britvom, kao u kakvoj
grčkoj tragediji, sociologija postaje svojina svih, kafane su pune
socijalnih teorija zasnovanih na novinskim člancima, a da, pri tom,
sagovornici o sociologiji znaju upravo samo toliko koliko su pročitali
u novinama, dva puta dva jesu četiri, jedan plus jedan jesu dva,
starost se pobeđuje pilulama protiv zaboravnosti (čudo nauke!) i
uspešno savlađuje sistemom gospođe Aslan, sistemom koji se, u
divotnoj koordinaciji svih nauka, može kupiti ispod ruke u parku kod
Pravnog pod nazivom gerovital, što je pak u tesnoj vezi sa
seksualnom revolucijom, i sa hibernacijom (hibernacija spolova), još
kad nam doktor Bernar, ili neki drugi doktor, presadi svinjsko srce,
moći ćemo da rokćemo kao svinje! U čuda nauke, dakle, ne možemo
sumnjati, i čemu tu onda filozofirati, čemu tu onda mudrovati i
zanositi se glupostima, gubiti svoje dragoceno vreme iskustvom
filozofije koja je pokazala svoj potpun debakl, i poezije koja je posle
osvajanja meseca, pogotovo od tada, postala sasvim besmislenom.
Jer pevati bez čarolije meseca, priznaćete, nije baš mudro a
ponajmanje savremeno. No upravo zbog svih ovih čuda nauke, i
uprkos njima, iskustvo nas umetnosti uči jedinom mogućnom
saznanju, uči nas sumnji, umetnost je, po Paundu, "antena vrste", i
umetnost je, umetničko saznanje, još poslednja instanca, poslednje
utočište ljudskog duha. Kad budu svi roktali svojim svinjskim
srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati
ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.
(1973)
*
Ideologije ovog veka uništile su živote pojedinaca, stotine
hiljada, miliona. U čemu vi vidite metafizičko određenje čoveka?
Polazim od toga da mi ništa ne znamo. Metafizika je neka
vrsta poezije u prozi. Čovek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle
dolazimo, ne znamo kuda idemo i ne znamo zašto postojimo.
Religija, filozofija i poezija pokušavaju da daju odgovor na to pitanje.
Kad kažem poezija, imam na umu književnost u celini. Ali, ni
religija, ni filozofija ni poezija nisu u stanju da nas svojim
odgovorima ubede. U sva tri slučaja imamo posla samo s formama
poetske transformacije našeg traganja za odgovorom na ta
egzistencijalna pitanja. Nauku, ovom prilikom, izostavljam. Ali, i
nauka za koju mnogi još uvek misle da će pre ili kasnije rešiti sve
suštinske probleme, predstavlja, u krajnjoj liniji, samo još jedan
poetski pokušaj da se razumeju ljudi i stvari.
Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku sveta ili na
početku čovekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu
prazninu. One su najjednostavniji način da se čoveku stvori utisak
kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se
zasniva veliki uspeh ideologija, ili tačnije: na tome se zasnivao
njihov veliki uspeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo
religiji, mitu.
U tom kontekstu hteo bih da razgovaramo o još jednom
"aspektu verovanja", o vašem verovanju u "moć knjige". Kako stoji
stvar s tom "moći knjige"? Koji su činioci presudni za to da jedna
knjiga "ima moć"?
Tim pitanjem bavio sam se još u Enciklopediji mrtvih. Nije
opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati jednu jedinu. Ljudi koji
su pročitali samo jednu knjigu – bila to Biblija, Koran, ili Mein
Kampf – najžešći su fanatici religioznih ili političkih verovanja.
Problem, međutim, postoji i ako posmatramo ukupno dejstvo
književnosti na čoveka. Uzmimo Nemce: istorija pokazuje da oni
spadaju među narode s najvišim nivoom kulture. Nemci imaju pisce
svetskog ranga, i mnogo čitaju. Ali, iako su imali Getea, Šilera,
Herdera, Lesinga, Hajnea i Kanta, kod njih je nastao nacizam, oni su
stvorili koncentracione logore uništenja, ubijali Jevreje i ostale
pripadnike "nižih rasa". To što su čitali pomenute autore, što su
vaspitavani u humanističkom duhu nije predstavljalo nikakvu
prepreku njihovom padu u varvarstvo.
Krajnje je problematična i teza da pisci svojim knjigama u
načelu služe nekoj "dobroj stvari". Kojoj "dobroj stvari" služe?
Mnogi pesnici i pisci su svojim poemama i romanima uvek iznova
izdavali humanističke ideje i ideale – u Nemačkoj, u Rusiji, i drugde.
Pisali su laži koje je izrodio njihov revolucionarni romantizam. Taj
revolucionarni romantizam rasplamsavao je u njihovim mozgovima
imaginaciju koja im je omogućavala da laž prikazuju kao istinu.
Verujem da za samoga sebe mogu da kažem da svojim
knjigama nikada nisam izdao istinski ljudske ciljeve. Da ih ne bi
izdao, svaki pisac svestan svoje odgovornosti mora tragati za
formama umetničkog izraza koje mu omogućavaju da nađe istinu -
bile te forme autobiografske ili dokumentarističke. On mora dobro
da se čuva imaginacije na koju je uticala ideološka ili revolucionarna
vera.
Gospodine Kiš, jednom ste govorili o svom "pesničkom
pogledu na svet", o svom "tragičnom osećanju života". Smatrate li
da je život apsurdan, kao što bi se moglo pretpostaviti po sudbinama
koje slikate u svojim knjigama?
Za život jednog čoveka sigurno nije mnogo podsticajno da se
prepušta nekom pesimističkom osećanju. Ali, za mene je van sumnje
da nad ljudskim životom uopšte počiva senka duboke tragike. Već
sam rekao: mi ne znamo odakle dolazimo, i još manje znamo kuda
idemo – od jednog ništavila drugome. Između jednog i drugog,
moramo da se nosimo s problemima egzistencije, starenja, bolesti i
s nizom drugih stvari. Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja
nam daje izvesnu utehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav
pruža utehu.
Mi pisci smo privilegovani, za nas postoji još i književnost,
umetničko stvaralaštvo; ono nam daje iluziju da ne živimo uzalud,
bez smisla, da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko. Možda
postoje i druga rešenja, druge iluzije, recimo religija. Što se mene
tiče, ja ni u kom slučaju ne osporavam da na svet gledam s
pesimizmom, a znam da nešto od tog pesimizma izbija i iz mojih
knjiga: uprkos njihovom ironičnom aspektu, čitalac često oseća
strah. Možda je taj pesimistički odjek, koji plaši slabe, razlog što
moja dela nisu tako popularna kao dela nekih drugih autora.
S obzirom na svoja iskustva s totalitarnim ideologijama i
sistemima našeg stoleća, vi u svojim knjigama žestoko branite
jedinstvenost i singularnost čoveka. Slažete li se da ljudska
individualnost danas i na Istoku i na Zapadu u podjednakoj meri
ugrožava nadmoć kolektiva?
O tom problemu danas mislim nešto drugačije nego pre deset
godina. Dozvolite da vam što mogu jasnije izložim svoje stanovište.
Svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a istorijsko iskustvo
poučava da čovek u uslovima neslobode razvija bitno radikalnije,
egoističnije mehanizme za sprovođenje i očuvanje svojih interesa
nego u liberalnoj državi koja normalno funkcioniše. S druge strane,
u ljudima koji su prinuđeni da žive pod vladavinom totalitarnih
sistema često se razvijaju kvaliteti i vrednosti koji se bez pritiska
ekstremnih situacija nikada ne bi razvili.
Prilično dobro poznajem sovjetsku kulturu i književnost. Na
njihovom primeru može se jasno pokazati kako totalitarni pritisak
na jednoj strani izvlači na površinu negativna ljudska svojstva, ono
varvarsko, dok na drugoj podstiče čoveka na najherojskije napore.
Nadežda Mandeljštam, udovica pesnika Osipa Mandeljštama, koga
su ubili Staljinovi dželati, na veličanstven način reprezentuje mnoge
druge ruske pesnike, pisce i intelektualce koji nisu izdali svoje
drugove – uprkos teroru kojim su bili okruženi i koji nije zaobišao ni
njihove živote. I ja se tu pitam nisu li poezija, književnost, kultura
bile oni činioci koji su sačuvali te ljude od izdaje.
No, u isti mah se postavlja pitanje nije li upravo odsustvo
poezije u metaforičkom kao i u direktnom smislu reči bilo uslov da
se rodi slobodan čovek Zapada, makar i po cenu da mu to oduzme
dušu.
U svakom slučaju, suviše bismo pojednostavili stvari ako
bismo tvrdili da je potlačeni čovek suštinski rđav, dok je slobodan
čovek suštinski dobar. Stvari ne stoje tako. U stvarnosti ljudska
svojstva pod datim okolnostima vrlo često proizvode sasvim
suprotne efekte, tako da kod ljudi u totalitarnim komunističkim
sistemima možemo naći u mnogo čemu bolje kvalitete nego kod onih
u slobodnom delu Evrope ili na Zapadu uopšte. To znači: određeni
negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj meri samo u uslovima
ekstremnog pritiska. Književnost nam možda daje odgovor na taj
čovekov problem, jer kad ona ne bi pružala svedočanstvo o visovima
i ponorima ljudskog postojanja, ljudske psihe, smrt jednog deteta
bila bi ravna smrti jedne ovce.
Mi, naravno, možemo poći od toga da naročito jaka forma
tlačenja deformiše i na kraju ukida čovekovu sposobnost za
ljudskost, ali kod nekih budi i neslućene snage otpora, pobune.
Dolazi do neke vrste "procesa hemijskog preobražaja". I zato bih
rekao da totalitarni sistemi naročito oštro iznose na videlo pozitivna
i negativna svojstva ljudi kojima vladaju.
Ali, kad pratite tok istorije kroz vekove, možete li u njemu da
otkrijete neki ljudski napredak?
Ne mogu. Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovečanstvo
napredovalo u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu
antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija. U
toj tački, potpuno se slažem s Arturom Kestlerom. Jugoslovenski
pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti
vek slikom majmuna koji upravlja avionom. To odlično definiše
situaciju u kojoj se nalazimo. Tokom vekova i vekova svoje znane
istorije, čovek nije izmenio svoju duhovnu strukturu. Ako – primera
radi – uzmemo samo period posle drugog svetskog rata, suočeni
smo s bezmernim ljudskim žrtvama koje je donela kulturna
revolucija u Kini, s užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima
koja su delo Pol Potovih crvenih Kmera u Kambodži, sa suludim
religioznim ratom u Severnoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu
i ništa manje brutalnim ratom između Irana i Iraka, s krvavim
mahnitanjem fundamentalizma, i tako dalje.
Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od
ratova u antici ili srednjem veku. Možda su čak "klasični ratovi" bili
manje užasni, jer čovek tada još nije raspolagao razornim
sredstvima kakva su danas uobičajena. Morali bismo biti vrlo naivni
da bismo verovali kako je današnji čovek drugačiji, razvijeniji. Ja
sam, u načelu, uveren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće,
da se ponavlja uvek u svojim rđavim aspektima.
(1989)
Život, literatura
Saveti mladom piscu
Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca
donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o
vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u "vozove istorije", jer je to samo glupava
metafora.
Imaj uvek na umu misao: "Ko pogodi cilj, sve promaši."
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši
uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se
ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi
golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija
posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je
treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se "užasavajuće doslednosti".
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa
ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog
nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi
zamenio ni za jedan drugi.
"Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta
svojih". (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje "društveno koristan posao".
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i
prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik
do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš
iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za "prosečnog čitaoca": svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci "savest čovečanstva": video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje
pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: "s budalom se ne prepiri".
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o
ukusima ne vredi raspravljati.
"Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u
pravu." (Poper)
"Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti:
da poverujemo da možda svi imaju pravo." (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe
čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u "naučno mišljenje".
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš
beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u
pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i "svesnu nejasnost" - ti težiš za
jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen "socijalističkog realizma" napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu "angažovana književnost" ćutiš kao riba: stvar prepuštaš
profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da
se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto
đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak
kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)
(1984)
Endre Adi (1877-1919)
Rođak smrti
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
(1907)
Naricati, naricati, naricati
Čekati, dok ponoćni zvon tinja,
Da se donese crna škrinja.
Ne pitati zbog kog je patnja,
Zvoniti dok ne mine pratnja.
Pod baldahinom i crnim velom
Nositi raspelo belo, pred opelom.
Pod teškim srebrom pognuti pleća,
Daviti se u dimu sveća.
S tamnim senama u boj stati
I tihe psalme zapevati.
Slušati orgulje pečalne
I zvona posmrtnih ječanje.
Kročiti preko zeva grobova
U pratnji slugu, božjih robova.
Mrznuti u začaranoj noći,
Gledati tuđeg mrtvaca u oči.
Drhtati na mesečini kobnoj,
Uzdisati na humci grobnoj.
Poreći prošlost, jecajući,
Zamađijano, klecajući.
Oprostiti svakom. Pokajnički
Grliti sanduk, očajnički.
Testament strašni sricati,
i naricati, naricati, naricati.
Marina Cvetajeva (1894-1941)
Gatanje
Ko što pred carevima i knezovima padaju zidine –
Spadnite, tugo-čame-gorčine,
S moje mlade rabe Marine
Pravovernice.
Prošumite poput prolećnih voda, kradom,
Nad mojom rabom
Mladom.
(Zlatan prsten ded u vodu baci,
Po grudima jajce kotrljaj u šaci?)
Od slatkih reči, od besa-nica,
Od groznih zmija, od groznica,
Od saveta družbenica,
Od čoveka od opaka,
Od mladih prijatelja –
Od starih kneževa –
Zaklanjam gospodaricu-kneginju,
Mladu moju, vernu moju rabinju.
(Nakloni lice,
Raspoli jajce!)
Nek rastu njeni dvorovi
Iznad snežnih litica,
Nek jure njeni putovi
Iznad oblaka-ptica.
Nek joj se zemaljski knezovi
Klanjaju sve dublje,
Nek joj u kesi zazvone
Zlatne rublje.
Rđa – s noža.
S tebe, gospoža,
Žal!
(21. maj 1917)
* * *
B. Pasternaku
Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja sveta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zaverenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!
(24. mart 1925)
Pol Verlen (1844-1896)
Sentimentalni razgovor
U pustom parku, niz sleđene staze,
minuše načas dve čudne prikaze.
Oči su im mrtve, a usne im trome
jedva čujne reči sa naporom lome.
U pustom parku, niz sleđene staze,
dozvaše prošlost dve čudne prikaze.
- Da li se još sećaš davnog žara svoga?
- A zašto želite da se setim toga?
- Da l' zadrhtiš kada neko me spomene?
Da li u snu viđaš moju dušu? – Ne, ne.
- Ah! ti davni dani kad smo usne svoje
spojili u sreći! – Da, da, mogućno je.
- Sijaše nam nada sa neba modrine!
- Nada je odbegla u nebeske tmine!
Koračahu tako kroz travu svelu,
samo noć je čula reč im neveselu.
(1868)
U meni sve jače plače
Polako nad gradom daždi
(Artur Rembo)
U meni sve jače plače
dok nad gradom kiša lije,
kakva se to čama stače
do srca što gorko plače?
O tiše, tiše, kiše,
po zemlji i po krovu!
Za srce što uzdiše
o tiše, pesmo kiše!
Plače, bez smisla plače
duša što je patnja kuša.
Zar neverstvo neko jače?
Zar bez smisla grca, plače?
Najgore su patnje, čame,
kad ne zna zašto, s čega,
bez ljubavi i bez čame
srce same tuge mame!
Lauta i ožiljci
A I B
A
(The magical place)
Iz Kotora (Kotor se trouve dans la region de la Zeta, en
Yougoslavie, dans le golfe de Cattaro, une embouchure de la mer
Adriatique) treba krenuti oko pet sati. Posle sat vožnje uz strme
serpentine treba negde zastati i čekati.
Dan treba da je vedar, ali je potrebno da na zapadu bude
nekoliko belih oblaka i da liče na krdo belih slonova.
Onda treba obuhvatiti pogledom more, planine, nebo.
Zatim nebo, planine, more.
I treba da znate pouzdano da je vaš otac išao ovim putem,
autobusom ili taksijem koji je iznajmio u Kotoru, i da ste uvereni da
je posmatrao ovaj isti prizor: sunce koje na zapadu izranja iz oblaka
koji liče na krdo belih slonova, visoke planine koje se gube u
izmaglici, tintanotamno plavetnilo mora u zalivu, grad u podnožju
planina, belu lađu koja pristaje uz gat, fabriku sapuna iz čijeg
dimnjaka kulja gust dim, a golemi vitraži gore svetlošću požara.
Treba još obratiti pažnju na zrikanje zrikavaca (kao navijanje
miliona ručnih časovnika), jer se inače to može lako zaboraviti, kao
što se može ne primetiti, zbog postojanosti, miris dlakavog pelina
kraj puta.
Zatim treba sve drugo zaboraviti i posmatrati iz te božanske
perspektive susret elemenata: vazduha, zemlje, vode.
Tada će vam se, ako su ispunjeni svi uslovi, javiti osećanje
večnosti, što ga je Kestler nazvao “okeanskim čuvstvom”.
P.S.
Jedan moj prijatelj, foto-reporter, snimao je po odobrenju
kapetana, na jednoj sovjetskoj krstarici ukotvljenoj u Kotoru. Zatim
je, sa obale, snimio, širokim objektivom, krstaricu i pejzaž zaliva.
Kada je razvio traku, traka je bila crna kao crna noć.
Saznanje večnosti, “okeansko čuvstvo” daje na filmskoj traci
samo mrlje, nezavisno od tehnike brujaža (brouillage), crvene, crne
ili zelene, ukoliko je prilikom snimanja izostala neka od senzacija:
sluha, njuha ili vida.
Taj je isti prizor posmatrao moj otac, godine 1939 (pet godina
pre nego što će nestati u Aušvicu), a godine 1898. gospodin
Sigmund Frojd, koji će posle toga usniti svoj čuveni san o trima
Parkama.
B
(The worst rathole I visited?)
Spolja:
Kuću s jedne strane zaklanja seoska kurija, s druge drvena
štala, a sa lica nisko stablo bukve. Kuća je od blata, krov od
potamnele cigle koja je mestimice razbijena ili razmaknuta. Vrata su
niska, tako da odrasla osoba može da uđe samo ako se sagne do
pojasa. Prema drvetu, koje se nalazi na nekih desetak metara od
izbe, gleda jedan prozor površine pola m2. Taj se prozor otvara
prema vani. S druge strane, prema “bašti”, gde se nalazi latrina i
zapušten komad neobrađene zemlje zarasle u korov, gleda okrugao
svetlarnik ugrađen direktno u zid. Taj je prozor delimično razbijen.
Otvor je zatrpan krpama.
Iznutra:
Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela:
veći, 2x2, i manji 2x1. Prvi se naziva “spavaćom sobom” a drugi
“kuhinjom”. Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u
mlakoj vodi rastvori ilovača. Pod uticajem vlage i sunca, taj se sloj
potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na
izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom
koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara.
Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila
štala.)
U većoj prostoriji nalaze se dva drvena kreveta i dva ormana
odmaknuta od zida nekih desetak santimetara. Na podu je, ukoso,
prostrta krpara – od ulaznih vrata do kuhinje. U kuhinji, u uglu,
nalazi se jedan limeni šporet, dva-tri lonca koja vise na velikim
ekserima i jedan drveni sanduk koji služi kao ležaj i kao ostava. Kraj
šporeta se nalazi gomila gnjilih i vlažnih šišarki koje služe za
loženje. U kujni je gust dim, tako gust da se oni koji sede na
sanduku ili na drvenim niskim hoklicama jedva vide. Glasovi im
dopiru kroz dim kao kroz vodu.
"Tu je stajao budilnik, na ovom ekseru", kažem čoveku koji me
je dovezao iz Pešte kolima. "Odneo ga je neki pijani ruski vojnik,
četrdeset i pete."
"Ovde će stajati ploča", kaže čovek ironično u času kada smo
izašli. "Na njoj će pisati: OVDE JE ŽIVEO JUGOSLOVENSKI
KNJIŽEVNIK D. K. OD 1942. DO 1947."
"Srećom, kuća je predviđena za rušenje", kažem.
"Šteta", kaže čovek koji me je dovezao iz Budimpešte kolima. "Da
imam foto-aparat snimio bih ovo."
P.S. Tekstovi A. i B. vezani su tajanstvenim vezama.
*
Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali
moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već
srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on
valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim
imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne
bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne
sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam
jeziku govorio. To što pamtim, jesu slike: zaljuljana palma i oleandri
negde kraj nekog mora, Dunav koji teče mutnozelen pored livada,
jednu brojanicu: en-den-dina, ti-raka, tina...
(Apatrid, 26)
Skladište
LA PART DE DIEU
1. Negde tokom februara - marta 1976, ako me sećanje ne
vara, u svom stanu u Rue de Carros, u Bordou, u blaženoj samoći i
dokolici, završio sam priču pod naslovom "Grobnica za Borisa
Davidoviča"; prilika za slavlje! Sutradan, da, čini mi se to bejaše
sutradan, ili kroz dva dana, još u zamahu stvaranja što ga pesnici
zovu "nadahnućem", reč koju smatram svetogrdnom, i koju bih
najradije zamenio rečju koncentracija ili radost stvaranja (a to nije
ništa drugo do prestanak idiosinkrazije i ironičnog odnosa prema
svetu i umetnosti, prema samom sebi u krajnjem slučaju), dakle u
tom stanju još prisutnog uzbuđenja i odsustva idiosinkrazije, ulazim
u knjižaru čija topologija nikog možda ne zanima ali koja je meni
značajna i draga (pogotovu iz ove perspektive), u knjižaru, Molat, ne
više intimnu kao one male knjižare od negda, i kakvih još ima i u
Bordou i u Parizu, nego u knjižaru koja već prerasta u svojevrsni
provincijski FNAC, ali koja još nije monstrum kao ona u Rue de
Rennes u Parizu – Vavilonska biblioteka i Lavirint istovremeno – no
u kojoj su već knjige poređane po jednoj klasifikaciji, proizvoljnoj
dakako, koja opasno ukida udeo slučaja i sreće. No sad svejedno.
Negde tamo gde se nalaze odvojene knjige o magiji i o okultnim
naukama, kakve sad cvetaju u svetu kao uvek u doba dekadencije,
nalazim dakle knjigu o inkviziciji i otkrivam u sadržaju, nasumce,
povest o nekom Baruhu i shvatam, na brzinu, da je taj Baruh po
nečemu rođeni brat Borisa Davidoviča. Kao čovek koji odlaže čas
naslade, intelektualne ili čulne, uzimam knjigu, stavljam je na
stranu, prebiram po ostalim knjigama, polako, ali u nekoj vrsti
groznice, u nekoj vrsti ozarenja, još pre nego što sam je čestito
otvorio, još pre nego što sam shvatio da se u toj knjizi, u toj
ispovesti u senci lomače, krije sledeća moja priča, razvijena
metafora jedne ofucane istorijske (i političke) metafore i paralele.
Odlazim sa knjigama kući, čitam ispovest Baruhovu i već znam šta
ću i kako ću...
2. Dok pišem, gledam da se oduprem omamljujućoj snazi
dokumenata, da se prepustim tkanju proze kojoj su "dokumenta"
samo potka. Kasnije ću uneti što je potrebno uneti, proveriti što je
potrebno proveriti. Pišem povest Svete Sofije kijevske, na osnovu
fotografije i šturih podataka, pokušavam da oživim sliku, kao na
filmu, da zamislim mužike kako grade hram Božiji "svojom krvlju i
kostima". Tekst je već gotov, liči na dokument, na istorijski izvor. A
onda otkrivam – treba li reći: slučajno! - knjigu koja me dezavuiše,
ne u tom smislu što raniji podaci nisu tačni ili su nedovoljni, nego u
prvom redu stoga što su suviše pesnički dati, suviše "nalik na
dokument" ali ne još i dokument. Upoređujem taj svoj raniji tekst o
Svetoj Sofiji kijevskoj, sa ovim novim, neizmišljenim: onaj je prvi,
onaj što je pisan "napamet", poetičan i bled, sad odjednom upoređen
sa ovim drugim, dokumentarnim. Svaki se nauk plaća.
3. U toj istoj priči "Mehanički lavovi", u istom poglavlju,
zapisao sam, napamet, slučajno, ime nekog ruskog slikara, bilokog i
bilokoje ime, nekog slikara koji je – jedan od stotine hiljada,
ovekovečio Oca Naroda, i pišem dakle Sokolov, prvo ime koje mi
pada na pamet. Kasnije, u onoj istoj studiji o ruskom slikarstvu i
umetnosti, u kojoj sam našao podatke o Svetoj Sofiji, otkrivam među
umetnicima koji stvaraju dvadesetih i tridesetih godina, ime nekog
Sokolova! Ne verujući svojim očima, proveravam podatke: I. A.
Sokolov (1890), slikar i graver, zaslužni umetnik SSSR-a, itd., koji je
poznat po svojim portretima, među kojima i po portretu J. V.
Staljina! Đavo je opet umešao svoje prste.
4. Sedamnaestog jula ove godine javlja mi se telefonom neka
nepoznata dama koja, zajedno sa svojim mužem, iz Francuske dolazi
u posetu Jugoslaviji i na savet mog prijatelja glumca D. Ž. sa
nostalgijom priča o našim zajedničkim beogradskim "belim noćima".
Upoznajem neka beznačajna bića, klasični francuski gošisti, koji mi
pričaju ofucane francuske priče iz kojih jedino možete da shvatite
ljudske gluposti. Kako bih na neki način sprečio tu bujicu banalnosti
da me ne zatrpa i da me ne revoltira, pokušavam da na jedno od
mogućnih pitanja svojih sagovornika odgovorim suvislo, ma koliko
da je to pitanje bilo takođe konvencionalno i izvan svakog interesa
po one koji to pitanje postavljaju: o čemu govori moja najnovija
knjiga (kao da ih se to tiče!). Koristim dakle priliku da im pričam o
svojoj knjizi kao što se pričaju priče deci, kako bi se uspavala i kako
nas ne bi svojim brbljanjem i svojim pitanjima dovela do nervnog
sloma. (Tom prilikom prisećam se jedne Borhesove opaske i
zahvaljujući njoj, čini mi se da sam našao najbolju mogućnu
definiciju razlike između romana i priče: "Roman je ono što se ne
može ispričati, a priča je ono što se može ispričati.") "Sedma priča,
Madame et Monsieur, govori o jednom Francuzu, Eriou, Eduardu
Eriou", nastavljam ja da vezem kao Šeherezada, kako bi taj mučni
sastanak što pre prošao. "Čuli ste za Eduarda Erioa" (slede podaci).
Gospođa odmahuje glavom, gospodin pokušava da se priseti da li je
čuo i, gle, odjednom, kao da se nečeg prisetio, uzima novine (le
Monde) i pruža mi ih trijumfalno. Čitam naslov: "Mere Marie-
Yvonne est morte". Majka Mari-Ivon, benediktinka, preminula je 15.
jula ove godine u svojoj sedamdeset i petoj godini. Pre nego što se
zavetovala, bila je glumica, poznata po svojim intervencijama na
televiziji i u štampi, posebno u Mondu, a povodom raznih
kontroverznih religioznih sižea.
Prelećem pogledom tekst, zatim čitam dalje:
U jednoj od svojih knjiga, Pisma neverniku (Desclee et Ci.
1969) ona izražava svoju punu privrženost svima onima koji traže
Boga i ne znajući, a među kojima beše najslavniji predsednik
Eduard Erio. Ona je već bila objavila pre toga svoju prepisku sa
Erioom, pod naslovom Eduard Erio i Bog (Casterman, 1965). Itd.
Itd.
Datum je jučerašnji, 17. jul 1976.
Pročitati navedene knjige. Dopuniti u drugom izdanju belešku
o Eriou.
Udeo božji u stvaralaštvu! La part de Dieu. Možda sličan onom
koji je imala Sesil Sorel, pre nego što je postala sestra Mari-Ivon, i
Eduard Erio dok je posmatrao melanholiju ruskog pejzaža.
VARIJACIJE NA SREDNJOEVROPSKE TEME
(fragmenat)
On sada ima oko pedeset godina - nikako manje od pedeset,
može samo više - živi u izgnanstvu (kao Kundera), piše na svom
maternjem jeziku, češkom, slovačkom, poljskom, mađarskom,
srpsko-hrvatskom (srpskom ili hrvatskom), možda i na jidišu (mada
mi se čini odveć mlad za to), kao da piše na nekom mrtvom jeziku, i
stoga mu je taj jezik još dragoceniji; govori još i čita na francuskom,
nemačkom, mađarskom, ruskom, od rođenja je dvojezičan, a dva-tri
je naučio kasnije, ali ga svi pitaju, njega, tog jedinog (kako se njemu
čini) čuvara svog dalekog i bliskog maternjeg jezika, pitaju ga zašto
ne piše na francuskom, nemačkom, engleskom - a on već po stoti, po
hiljaditi put objašnjava da se ne piše jezikom, nego celim bićem,
mitosom, tradicijom, svešću i podsvešću, utrobom, sećanjem, svim
onim što se kroz zamah ruke pretvara u automatizam, u slučajnu
metaforu, u asocijaciju, u književnu aluziju, u idiotizam, u nesvesni
ili namerni citat. Jer on - i to ga upravo čini srednjoevropskim
piscem - vuče za sobom užasan teret melodija jezičkih i muzičkih;
vuče za sobom klavir i mrtvog konja, i sve ono što je na tom klaviru
svirano, i sve one koje je taj konj nosio u bitkama i porazima,
mermerne statue i bronzana bradata poprsja, slike u baroknim
ramovima, reči i melodije - reči i melodije nikom izvan tog jezika
razumljive, realije, koje na drugim jezicima treba objašnjavati
dugačkim fusnotama, velikom svetu nepoznate aluzije, ratove,
epove, epske junake, istorijske i kulturološke pojmove, turcizme,
germanizme, mađarizme, arabizme koji imaju svoj jasan i precizan
poluton... jer on ne može da dozvoli sebi kao Rus, kao Francuz, kao
Englez, kao Nemac da ne uči i ne zna nijedan drugi jezik... idiomi,
uzrečice, poslovice, zagonetke, gatke, sinonimi, među kojima treba
da biraš, jer sinonimi nisu iste reči, isti zvuk, ista boja, jer "kara-
tamna noć", sa ovim zvučnim turcizmom, nije isto što i "crna noć",
"tamna noć", jer to "kara" izaziva istorijske asocijacije, podrazumeva
neku etnografsku, etnološku, rekao bih nacionalnu, tešku, gustu,
pastuoznu tamu, tamu punu krikova i jauka, rzanja konja, plača
dece, kuknjavu majki, to je tama crna kao krv, kao gavran, kao dva
"vrana gavrana" iz narodne epske pesme, gde taj novi sinonim
"vran" jeste ako ne nova boja a ono nova nijansa crnog, nov pridev
koji ide uz neke nove imenice, "vrana" je kosa devojačka, na primer,
a to opet nije crna kosa, nije samo crna, nego "crna kao zift" ili
tamna, kao što noć može biti "tavna-tavna", i to više nije ona ista
turska, krvava noć puna jauka i strave, nego noć kada zađe mesec,
kad zamiriše jorgovan, neka spokojna... lirska noć.
I on zna da se sve to, svi ti zvuci, sav taj instrumentarij
njegovog jezika gubi u prevodu, on zna da "black" nije isto što i
"kara", "vran", "taman" i "tavan", on zna da je fr. "noir" zapravo
svetla boja kao što je tvrdio Malarme, a da je "jour" svojim muklim,
dugim "ou" zapravo reč pogodna za noć, kao da se jezik poigrava
značenjima, kao da je nalepio pogrešnu belu etiketu na noć a crnu
na dan, bez ikakvog smisla i logike, i zna da "schwarz" i "Nacht" isto
tako svojom kratkoćom, svojim stakatom nisu isto što i "crn", što i
"tavan", "taman", "kara-taman" ili "noć", "noćca", "kara-tama" i
"kosa vrana". I zna da nijedan prevod, ni najbolji, neće preneti sva
značenja, sve instancije njegovog jezika, sve istorijske, književne,
nacionalne, verske, etnografske, pesničke asocijacije originala, i
smešiće se tužno kad pročita u kritici da njegova knjiga na
francuskom (npr.) zvuči "bolje od originala", gde se podrazumeva da
je original pisan na nekom barbarskom jeziku, i da je smisao svega
toga, tog nerazumljivog barbarskog mucanja postao jasan,
razgovetan, osmišljen tek u prevodu.
Zato se on smeška gorko kada mu kažu: "Pišite na
francuskom, pa vi divno govorite francuski!" jer oni ne znaju da
govoriti divno i pisati nije isto, ne znaju da je piscu jezik sudbina, i
da je svaki pokušaj spoljne intervencije, svako nasilje nad tom
sudbinom poput neke teške operacije ili mutacije gena iz kojih se ne
izlazi čitav, ne izlazi isti.
Varia
JEDNA ŠETNJA GOSPODINA MAKA
Pošto je odložio knjigu
(Džems Džojs: Uliks) g. Mak
se indignirano uputio ka
obali mora da odmori svoj duh.
Pokušava da se reši nekih
sumnji. Utoliko nailazi jedan
sprovod koji ga sasvim skrene
sa puta. G. Mak jednim fanatičnim
naporom želi da
afirmiše svoju volju...
"Ovo se dobro završilo", reče g. Mak vrativši se iz šetnje.
"Dakle", reče neko od upućenih "da li more govori ili ćuti?"
"Idimo redom", reče g. Mak. "Oko dva sam sišao na obalu,
ponevši sa sobom samo svudaprisutne moje cigarete. Vama je,
mislim, jasno da se neću upuštati u džojsovske analize svoje
(pod)svesti, neću vam opisivati samo stanja, već više fakta.
Dosledno tome, zaključujem da sam u tom rusoovskom povratku
prirodi osetio (izvinjavam se za ovu nedoslednost) da bi opisivati
stanja moje podsvesti u tom trenutku o kome hoću da vam govorim
(kao i u ma kom drugom trenutku) bilo u najmanju ruku taština.
Pitate, naravno, zašto? Zato što bi samo jedan trenutak opisan
detaljno, svestrano (a svaki je trenutak krcat sadržajem, ma koliko
nam se čini lišen sadržaja) predstravljao kvantitativno čitav jedan
univerzum, dakle mikrokozam i makrokozam ujedno, a kvalitativna
determinanta tog univerzuma bio bi – haos. Pokušaj povezivanja
svih asocijacija koje su se javile u mojoj svesti i u mojoj podsvesti
dok mi je pogled lutao s kamena na more, s mora na oblak, na pticu
itd. – to bi bio haos pred kojim sam unapred spreman da
bankrotiram. Jer u celom tom postupku svesti ima, prijatelji, bojim
se, nečeg, da tako nazovem, neumetničkog. Znate li šta je umetnost,
u definiciji koju mi je donela ova šetnja obalom mora. Umetnost je
pre svega selekcija asocijacija, smelost uništenja misli još u
zametku. Molim, bez smeška. Ne mislim ovde na delo, na
uobličavanje, na doterivanje, na spaljivanje, i kako se već zovu svi ti
postupci. Mislim na asocijacije (tzv. "strujanja svesti" i sl.) beskrajne
u svom večitom talasanju, u svojoj plimi i oseki, i ako smo mi svesni
te beskrajnosti, jednom reči ako smo mi svesni da iz tog
beskonačnog niza koncentričnih asocijacija možemo registrovati
jedva jedan infinitezimalni deo, jedan atom, onda... Jasno vam je na
šta ciljam. Treba propustiti samo one asocijacije koje su
funkcionalne već apriori, još pre teksta. Funkcionalne za sledeći niz
asocijacija u prvom redu, a ujedno (naravno) i za tekst. Na ovaj
ćemo način biti u stanju da sami doprinesemo apriornom rađanju
jednog sveta – ideja i dela podjednako. Bićemo zatim u stanju da taj
demijurški svet ne bude iskonstruisan. Inače nas može progutati
stihija.
Nazvao sam malopre "neumetničkom" ambiciju da se uhvati i
registruje celokupnost asocijacija. Da. Jer kakav je to, molim vas,
slikar koji nije u stanju da se odluči, da se opredeli i da izabere
najbolju poziciju za štafelaj svoga oka i svoje svesti. Nemojte mi
navoditi "Ruansku katedralu" - ona ide meni u prilog. To su razna
osvetljenja jednog te istog univerzuma.
Prometejska je, hoću da kažem umetnička, stvaralačka –
snaga izbora. Molim. To ne znači da se time uništava sam po sebi
jedan niz asocijacija i time osiromašuje svoj sopstveni doživljaj
sveta. Naprotiv.
Treba izneti na videlo, staviti u delo samo jedan ili nekoliko
određenih, bitnih, centralnih nizova, koji će latentno sadržati u sebi
i sve ostale nizove – od minus do plus beskonačnosti. Cela je stvar u
tome da se nađe baš taj jedan ili taj niz atoma univerzalne
asocijacije. Jasno vam je konačno na šta mislim: tačka manjeg
otpora svesti (to što sam nazvao neumetničkim) u ovom slučaju je u
tome da se s mukom i naporom registruje svaki atom svesti i
podsvesti čak – i da se tobože tako stvara univerzum. Ne.
Univerzum, to su tri jabuke na Sezanovom stolu. Pod tim i tim
uslovima svesti, podsvesti, univerzalija i realija... Ne mislite valjda
da bi broj mogao bitno da utiče na širinu tog univerzuma? Ne
mislite valjda da bi neke druge jabuke (lepše, veće, rumenije;
ružnije, manje, rošavije) mogle da utiču bitno na sliku tog
univerzuma?
* * *
"Iz ovog aspekta", nastavi g. Mak, "da ne ostavim bez
odgovora pitanje koje ste mi uputili na početku (da li more govori ili
ćuti) odgovoriću vam da more govori o svom ćutanju. Stajati
blumovski pred morem to znači biti vođen svojim asocijacijama kroz
sve tajne i dubine mora, razgovarati s ribama i s talasom – a ne
izneti ništa. Džojsovski pak se zaroniti u želji da se opipa oblina
svakog talasa, sagleda boja svih dubina, oseti ukus svih korala – to
znači taštinu. Istina prometejsku. Pregršt relikvija."
"Kasnije sam", nastavi g. Mak, "ispratio jedan voz, zatim
dočekao jedan brod. Zatim sam lutao obalom sasvim neodređeno i
bez plana. Meni, prijatelji, nesezonsko more mnogo bolje prija i više
koristi mom duhu nego kamijevsko vrelo leto. Letnje je more, bar za
mene, suviše ezoterično, banalno čak. Svuda po žalu – jevtine
konzerve turističkog seksa.
A more se kupa s jeseni i zimi. Golo kao od majke. Pod
pazuhom miriše na večnost. Među nogama krije zvezdu."
* * *
"Kada sam se umorio od hodanja", nastavi g. Mak, "rešio sam
da se vratim, ali ne istim putem, uz šine, nego stazom koja vodi
podnožjem brda, malo iznad mora. To bi bila neka vrsta promene
rakursa.
Onda je počelo da zvoni odnekud s brda. To zvonjenje mi nije
dozvoljavalo da budem lišen anonimnosti pred samim sobom. Uz to
je unosilo neku notu podrugljive izuzetnosti, tj. banalnosti u pejsaž
moje šetnje. Svejedno, nije bio lišen prijatnosti.
Tako stigoh do raskršća.
Raskršće je pak ono mesto pred kojim slobodan čovek oseća
svoju afirmaciju. Zato rekoh: idem ovom stazom, a ne onom, samo
zato da krunišem ovu šetnju jednim aktom slobodne volje,
opredeljenja.
Dok sam se naslađivao u magnovenju svojom odlukom, ne
stupajući još uvek na put svog izbora, pomoli se iz borika, koji je
zaklanjao levu stranu staze na kojoj sam stajao, jedan pozlaćeni
krst, zatim sveštenik. Zamislite moje zaprepašćenje. Baš ta staza
koju sam izabrao kao objekat (da se izrazim filozofski) na kome ću
manifestovati svoju slobodnu volju, baš ta staza vodi na groblje. A
da čudo bude još veće, baš u ovom trenutku nailazi sprovod...
"Jedan, dva, tri, četiri, pet..." počeh da brojim do ... 127 (to je broj
kote na raskršću). Ako izbrojim do tog broja a sprovod ne pređe
raskršće i ne oslobodi mi prolaz, doneh hitro odluku u sebi (jer sam
bio više indigniran zbog stereotipnog i filmskog završetka moje
šetnje, nego zanet ili uplašen koincidencijom – uostalom
neizbežnom – koja je spojila naše puteve), ako dakle ovaj mrtvac ne
pređe dotle raskršće – idem i ja u sprovod. Lep završetak moje
šetnje.
No to je i bio jedini način da još jednom afirmišem (ili barem
da to pokušam) snagu svog metafizičkog opredeljenja...
Tako sam, kao što vidite, ne svojom voljom, a ipak s njenim
pristankom, krenuo za pogrebnom stazom koja vodi na groblje."
* * *
"Ako ne bih imao da vam kažem ništa što i vi sami ne biste
zapazili ili osetili, ne bih želeo da vas zamaram. Jer na redu ste i vi...
Mislim, prijatelji, s pripovedanjem. Verujem da je svako od onih za
sandukom imao iste asocijacije kao i ja: budući mrtvaci nose
mrtvaca. I svi su se kao i ja trudili da misle o toj stvari tako
intenzivno (a da i nisu bili svesni toga) da posle ne bi više mogli
misliti o tome. Ili pak nisu o tome mislili ništa. Šta ima tu da se
misli? Jedino mi je bilo nejasno (i žao u isto vreme) šta misle ona dva
dečaka što su zastala u igri i gledaju u pozlatu sanduka. Žao mi je
bilo što nisam mogao da se setim u kolikoj je meri u tim godinama
bilo meni nejasno to što je nejasno. I žao mi je bilo jer mi se čini da
mi je bilo prilično jasno.
Zapazio sam još – tek sada – da se mrtvaci nose s nogama
okrenutim napred. Ako se ima na umu obrnuti red pojavljivanja,
onda se sme, bez metafore u značenju, nazvati cela komedija jednim
spretnim skokom. Originalni salto mortale.
Još ću vam kazati koju o susretima, o tišini.
Ide tako čovek svojim putem i misli: stići ću lepo na vreme.
Sve je u redu. A onda ugleda pred sobom na putu povorku. Znate li,
prijatelji, zašto je zastao, i stoji s izrazom spokojstva na licu, mada
oseća da će ga ovo stajanje sprečiti da stigne na vreme. Kazaću vam
jedan od razloga: on se stidi (pred kim?) da hita ili da bude zaposlen
kada uvidi da se ima kada stići. U ma koje vreme. No, vidite, slični
su razlozi i za tišinu. Tišina je navikavanje.
Ovaj pogreb, međutim, ne bi bio, što se tiče mog opredeljenja,
u dovoljnoj meri poučan, da nije i još jedne dozlaboga smešne
činjenice. Kada sam se već bio na neki način opredelio da idem za
pogrebom, znate li čime sam motivisao suštinu moga opredeljenja?
Dopao mi se osmeh jedne devojke na kraju povorke. Smešila se kao
da se smrt ne tiče njenog mesa.
* * *
"Time sam bio toliko revoltiran da nisam ispratio pokojnika do
stanice Terminus. Skrenuo sam prvom kozjom stazom i približio se
opet toploj golotinji mora. Ležalo je na pesku s čelom zaronjenim u
nebo. Među nogama je nosilo smrt. Pod pazuhom je skrivalo
zvezdu."
(1959)
GOSPODIN MAK SE ZABAVLJA
G. Mak- racionalist parodira
g. Maka – pesnika.
Pri kraju te ravnopravne (da li?)
borbe oseća se da ovaj
drugi pobeđuje zahvaljujući
valjda logici bumeranga. –
Iz (pod)teksta se da lako
zaključiti da je sporni objekt
duha prhnuo poput vampira
iz jedva prozirne tame Džojsovog
Uliksa. Ova činjenica
međutim nije bez značaja.
Jer poznato je da postoje
izvesne genetičke koincidencije
između gospodina Maka i
gospodina Bluma.
* * *
Postoji dozlaboga dosadna doslednost tzv. realističke škole,
koja uporno, već više od dva veka, iznosi zbivanja u spoljašnjem
svetu. Filistarski filtrirana fakta. Filtrirana filistarska fakta.
No postoji i drugi svet. Unutarnji. Isto toliko bitan i realan kao
onaj drugi. Uhvatimo se dakle smelo u koštac sa tim svetom! Vade
mecum: S. Frojd, E. Jung, A. Adler, Ps. Analiza, Kom. Inferiori, Un.
Monolog, Str. Svesti, A. Bergson, Levi-Brihl, Aut. Pisanje,
Kakoseonozvaše itd., itd.
Tehnika filma. Muzička kompozicija (sonatni oblik),
štamparske poštapalice. Itd.
Ali sve to što se naziva svetom psihološke realnosti (nasuprot
neke nepsihološke realnosti) opet je samo jedan od vidova realnosti.
Ipso suo: taj novi vid realnosti nosi istu potencijalnu grešku (istu
nemoć) protiv koje se pobunila i koju je htela da zameni –
jednostranost.
Umesto dozlaboga dosadnih doskočica prastarih pripovedača
kao što su gg. Golsfordi i R. M. di Gar (recimo) čije nam je
objektivno sveznanje postalo otužno (vidi: Virdžinija Vulf) – imaćemo
priliku da čitamo subjektivna strujanja svesti jednog Dž. Dž. i jedne
V. V. i dr. manje talentovanih, čije nam je pak subjektivno sveznanje
postalo ili može da postane u najmanju ruku ... čudno. Zasad samo
to. Obuhvatajući tom reči dva oprečna suda: pozitivan i negativan.
Pozitivno-negativan.
* * *
Šta ima u Uliksu suviše?
Suviše forme.
I čega još?
Suviše jezika. Suviše podsvesti, strujanja svesti, što se sve
može svesti na napor svesti.
Čega ima u Uliksu još suviše?
Isuviše podteksta. Isuviše seksa. Isuviše teksta. Isuviše testa.
(Kao što se vidi iz teksta, strana seksta, strana siksta, strana iksta).
G. BLUM I MOLI
( u horu)
Unutarnji monolog
To je log, to je bog
Monologbog
Jer rad udovoljstvija svog
I bog ima međ nogama rog
* * *
Kazati sve što se nalazi prvenstveno u podsvesti, dakle ono
nerečeno pre svega, ono neviđeno i nepredviđeno - jer ostalo se
podrazumeva. Zato toliko seksa?
Džojs ponekad podseća na one slikare koji su slikali pomoću
lupe: svaka pora, svaka dlačica, svaki miteser na svom mestu. Samo
što je on (ma koliko da njegova analiza ima u krajnjem rezultatu
sintezu) s tom minucioznošću slikao unutarnje pore i mitesere na
fluidnom tkanju duše, dlačice na onom delu podsvesti koji skriva
genitalije i tamne nagone koji upravljaju mehanizmom obljube.
Španska srednjovekovna madona sa očima od dijamanata, sa
veštačkim zubima od liskuna i s kosom od nedavno preminule
infantkinje zvane Čedna. Presveta Deva Marija, virgo intacta, no
toliko (do odvratnosti) slična svome ženstvenom biću i liku da bi je
vatreni španski seljak silovao u crkvenom portalu kada se ne bi
bojao - ipak - nekakve božje kazne, tačnije kada joj telo ne bi bilo -
ipak - od drveta, a oči od dijamanata . . .
Tako su pravili nekad portrete i siluete u Španiji.
Ali to je možda samo naličje medalje.
* * *
Parodija na sve. Na roman (bez romana), na Uliksa, na život,
na smrt, na umetnost, na filozofiju, metempsihozu, proces pisanja,
Dedalusa, Dablin, arijevce, Jevreje, Irce, Engleze, na Svest, na
Podsvest, na seks, na tekst, na poliglotiju, na kulu Vavilonsku, na
kopno, na more, na čoveka, na ženu, na Kirku, na mene, tebe, njega,
nas, vas, parodija na Sve i na Ništa.
Parodija na parodiju. Na tome se drži cela stvar.
* * *
Ima (međutim) u Uliksu nekoliko mesta koja donose osveženje
umornome Radoznalcu Upornome. To su upravo ona mesta gde se
dva sveta (subjektivni i objektivni) spajaju u jedinstvo koje je
simbioza svesti i podsvesti ...
1. Početak "objektivne" šetnje g. Bluma kroz Dablin,
(obuhvatajući i strujanje njegove svesti nad klozetskom šoljom pre
pogreba);
2. Antologijski, divni, nadahnuti suton u kome Divna Devojka –
Gerti – doživljava na domaku crkve svoja prva ljubavna uzbuđenja.
Pomalo hroma, divna Gerti. I one dve: Edi i Sisi. I blizanci. I
(naravno) Blum.
3.Molim monolog na kraju.
* * *
No, naravno, sve gorerečeno pada u vodu ako se setimo (ne
slučajno) Divine Commedije.
Nije li Uliks - božanstvena komedija Novoga doba. Višeslojno
univerzalan. Enciklopedija XIX – XX vv?
Možda malo razuzdaniji. Pustopašniji. Kao i to doba, uostalom.
To je couleur jednog razdoblja istorije.
Pustopašnorazuzdano doba.
* * *
Parodija je neizbežna i neminovna ako objektivnost potčinimo
subjektivnim hirovima jezika.
(1959)
OPROŠTAJ S MAJKOM
Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore...
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.
Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,
samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.
O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže: "Zbogom..."
nježnu ljubav majke koje više nema!
(OMLADINSKI POKRET, 1. april 1953)
NA VEST O SMRTI GOSPOĐE M.T.
Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Požderati toliko mesa, skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.
Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)
(POLITIKA, 12. avgust 1989)
IN MEMORIAM
Angela Richter
SVAKI JE ČOVEK ZVEZDA ZA SEBE*
Uskoro ćemo se oprostiti od ovog veka. U red onih kojima nije
bilo suđeno da pre početka novog milenija bace pogled unatrag,
spada i Danilo Kiš. Mada se on izvan zemlje u kojoj je rođen tretira
kao jedan od trojice velikih „K" istočnoevropske književnosti, tvrdim
da – bez obzira na sve, a to znači i bez obzira na činjenicu da je
njegovo delo objavljeno u više zemalja Evrope – nije stekao istu
popularnost kao druga dva „K": Milan Kundera i György Konrad.
Kiša u evropskom, pa i u svetskom kontekstu još uvek treba
otkrivati u kompleksnosti svega što je napisao.
Upravo Kiš je bio taj koji je razumeo ovaj vek kao niko drugi od
autora u bivšoj Jugoslaviji, a to znači ovaj vek sa njegovim duhovnim
poletima, ali takođe i mračnim ponorima: svetskim ratovima,
totalitarnim sistemima, genocidom i erupcijama nacionalizma.
Angažirati se kao pisac – to za Kiša nikad nije značilo uputiti se u
dnevnu politiku. S druge, pak, strane to nikako nije značilo nemati
posla s politikom. Za to nema ubedljivijeg dokaza od celokupnog
njegovog dela. Međutim, ako Kiš pledira za „Homo poeticusa,
uprkos svemu", onda on oštro pledira za to da ovaj ne sme da bude
potisnut na stranu homo politicusom. Zato 1980. i polemiše sa
očekivanjima zapadnoevropske publike po kojoj „mi treba da
zabavljamo beli svet jedino našim političko-egzotičko-komunarskim
temama." Iskustvo koje je stekao, izgleda, bilo je razlog da se više
puta vraćao tom misaonom kompleksu; više puta se žalio na
isprepletenost i prožimanje književnosti i politike. „... onaj ko hoće
prozom da prosvećuje, da agituje, da vlada, ...da "kaže svetu neke
stvari", ... taj je publicista i najčešće nema s prozom nikakve veze."
Svi mi koji se bavimo književnostima bivšega političkog istoka
znamo na što on cilja - naime, na učestalo primarno određivanje
književnosti njenom vanestetskom funkijom, na štetu estetike - a to
važi i za recepciju i za horizont očekivanja publike.
„Osnovni razlog za pisanje ima svoj izvor u subverzivnom
delovanju biografije", rekao je Sartre čija su shvatanja bila Kišu u
mnogo čemu bliska kao što su mu bila bliska i razmišljanja poljskog
autora Bruna Schulza rodjenog u Galiciji. Poslednji je 1935. godine
pisao Wietkiewiczu: „Ne znam odakle mi u detinjstvu dolazimo do
određenih slika koje su od presudnog značaja za nas. One igraju
ulogu tih poveznih niti i rešenja oko kojih se kristalizira smisao
sveta za nas... Ima donekle sadržaja koji su predodređeni,
pripremljeni i koji nas čekaju na ulazu u život."
1989. neposredno pred smrt, Kišu je dodeljena nagrada Bruno
Schulz. Prisetimo se u tom kontekstu sledećih Kišovih reči: „Bez tog
ambigviteta porekla, bez te‚ uznemirujuće različitosti, što donosi
jevrejstvo i bez nedaća svog ratnog detinjstva, bez sumnje, ne bih
postao pisac." Za Kiša rođenog 1935. na jugoslovensko-mađarskoj
granici kao sina Crnogorke i mađarskog Jevrejina koji je "nestao" u
Aušvicu dok je on sam holokaust mogao izbeći samo zahvaljujući
pravoslavnom krštenju, svi oni dominantni doživljaji ranog
detinjstva koji su vezani za sudbinu Jevreja, postali su kasnije
autorova tematska opsesija.
„Sve vreme je ukradeno od smrti", piše početkom 1999. u
nemačkom časopisu „Sinn und Form" Kišov dobar prijatelj G.
Konrad. „Smrt je onaj pravi protuigrač umetnika. Dostojan
protivnik. Stvaralačkim činom umetnik je tekuće vreme uključio u
duhovni okvir dela. Otuda ne može više pobeći. Svakim čitanjem,
slušanjem umetničko delo postaje obnovljena sadašnjost,
povezivanje predstava koje dosada nisu bile spojene."
U književni život socijalističke Jugoslavije Kiš stupa 1962.
godine, dakle, u dobi od 27 godina svojim prvim romanom
„Mansarda". Ova knjiga koja kao i sva Kišova dela dozvoljava
mnogobrojna tumačenja, eventualno se još može odrediti kao vesela
priča o Orfeju, tom običnom pesniku, i Igoru koji gleda u zvezde i
koji u srcu glavnog grada Beograda traže svoju sreću. Međutim, već
u ovom delu možemo konstatovati da su svi ti intelektualni uzleti,
ljubavni jadi, nezaboravni susreti i imaginarna putovanja u
kombinaciji s imanentnom polemikom protiv ustaljenjih obrazaca
književne prezentacije, odnosno pokušaji da se izvrši dekonstrukcija
etabliranih pripovedačkih modela.
Mladi Kiš zajedno s Mirkom Kovačem, Borislavom Pekićem i
drugima spada u red onih koji u Srbiji i celoj Jugoslaviji nastupaju
da bi se sa svojim specifičnim sredstvima pisanja usprotivili
dominatnoj normi u odnosu na estetski i moralni ideal; oni
najkasnije od sredine šezdesetih godina pojačano izražavaju svoju
sumnju prema objektivnosti društvenih promena u koju se svi u to
vreme zaklinju. Jasno je kao dan da njihovi takođe estetsko
inovativni tekstovi odstupaju od konvencija onih tekstova koji su u
to vreme opšteprihvaćeni u čitavom kulturnom prostoru. Ti tekstovi
znače buntovnost protiv tradiranih uzoraka mišljenja, viđenja i
opažanja. Opažanje i imaginacija se povezuju sa subverzijom
tradicije. Za Kiša to znači da se diferencijalna vrednost njegovih
dela vidi i u načinu mišljenja, i u pripovedačkim uzorcima, koje će
on „obezgraničiti". Taj fenomen je bio jedan od razloga što smo
našoj konferenciji o Kišu koja je održana u Wittenbergu, rodnom
mestu reformatora Martina Luthera, u julu 1999. godine, dali
naslov: Obezgraničene reprezentacije – narušeni realiteti: Danilo
Kiš između etike, književnosti i politike. Svestan opšteprihvaćene
konstatacije Valtera Benjamina po kojoj je kanon uvek dokumenat iz
istorije pobednika čime on još jednom potvrđuje ovu istoriju, sad na
nivou kulture, Kiš je svestan da je breme umetnika koji piše protiv
kanona dvostruko: ono je i problem izraza i problem načina
mišljenja.
Ako je Wittgenstein svojevremeno u svom delu „Tractatus logico-
philosophicus" svima preporučio da se šuti o egzistencijalnim
stvarima jer „o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti",
onda je Kiš taj koji će stalno prakticirati „prelaženje granice".
Početak toga beleži autobiografski motivisana porodična trilogija
„Bašta, pepeo" (1965), „Rani jadi" (1969) i „Peščanik" (1972).
Kišova literatura je usmerena na jedan tragični fenomen, na
misteriozno iščezavanje ljudi koje on sam označava kao jezgro svoje
literature. U pomenutoj trilogiji on taj fenomen egzemplificira,
rekonstruiše i demitologizira u koncentraciji na figuru oca Eduarda
Sama odnosno E.S. Diferencirani pripovedački postupci za
rekonstrukciju izgubljenog sveta u celini kao i pojedinaca koji žive u
njemu, mogu nam služiti kao uputa za to kakva se diferencirana
pitanja u ovom korpusu tekstova pokreću. Najkraće formulisano, to
je pitanje Kišove reprezentacije istorije putem priča, pitanje
reprezentacije toga što se zapravo ne da reprezentirati (prikazati),
pitanje zalaganja za ono što je neizrecivo (treba podsetiti na Kišov
pojam Po-Etike = Etika i poetika), sasvim konkretno, to je i pitanje
mogućnosti da se prikaže holokaust.
Doskočiti istoriji za Kiša znači tragati, tragati pomoću
malobrojnih, veoma ličnih uspomena kao što su fotografije i
razglednice kao predmeti koji motivišu na dalje traganje. „Sakupiću
dakle na gomilu sve te razglednice, tu epohu punu starinskog sjaja i
romantičnosti, pomešaću svoje karte, zatim ću ih razvijati u
pasijansu za čitaoce koji vole pasijans i opoj, koji vole žarke boje i
vrtoglavicu,"9, govori u romanu „Bašta, pepeo" pripovedač Andreas.
Karte se uvek mogu na nov način pomešati.; polagati ih na sto znači
uspostavljati stalno nove kombinacije i konstelacije. Pasijans znači
traganje za izvesnim poretkom u opisima stvari i stanja; to je ritual
koji treba smiriti čoveka da bi se oslobodio straha.10
Istorija koja treba da se rekonstruiše postaje eksperiment, a tom
prilikom se ispituju razne mogućnosti reprezentacije. Tamo gde
prilikom sastavljanja fragmenata (tj. dokumenata i svedočanstava iz
pamćenja preživelih) ostaju prazna mesta, ostaće fantazija kao ono
sredstvo koje će ih odstraniti. Kiš daje fantaziji istu vrednost kao i
autentičnom dokumentu. Poznato je da se ovaj autor vehementno
suprotstavio pokušajima da se iskoristi užas kao takav, što je
najčešće povezano tako da se stalno nižu reči kao što su Aušvic i
holokaust. On u prvi plan stavlja indirektno kazivanje o tim stvarima
i „tehniku pisanja". Njegove slike o istoriji postaju rad na formi koja
pomoću metafora i lanaca asocijacija dobija svoju relevantnost, i to
bez „eksploatacije brojeva mrtvih".11
Singerica drnda kao vozovi (o plaču nevidljivih vozova bilo je reči
već u romanu „Mansarda"); žuta zvezda koja se prišiva na toj
mašini, vodi užurbanim pripremama na put i prinudnim putovanjima
koja će „pored jednog slepog koloseka"12 za porodicu Sam značiti
ukidanje svake iluzije. Ove slike vozova i koloseka apeliraju na
ikonografsko pamćenje, upućuju na istoriju deportacija 20. veka.13
Tragovi Eduarda Sama, penzionisanog inspektora železnice, koji je i
sam autor jednog mesijansko-revolucionarnog reda vožnje, gube se
zbog jednog drugog reda vožnje. A taj je ekstremno ciničan, njegova
zadnja stanica zove se uništenje.
U „Peščaniku" se vidovi traganja dalje radikaliziraju. Polazi se od
jednog jedinog dokumenta u obliku autentičnog pisma oca E.S. Za
autorov uporan i istovremeno strpljiv posao iskopavanja i oprezno
približavanje mogućoj stvarnosti putem različitih pripovedačkih
postupaka i stilova, stoji naslovna metafora „peščanik" čiji se
značenjski potencijal, uostalom, doslovnim nemačkim prevodom kao
Sanduhr (peščani sat) ne može ekvivalentno izraziti.
„Peščanik" stoji za panonske peščare, arheološke iskopine,
peščane dine i najzad za klepsidru. Drukčije rečeno: To
podrazumeva traženje tragova na tlu panonskog mora, geografsko
određivanje mesta u obliku metafore.
„Biti savremenik dvaju sistema opresije, dveju krvavih istorijskih
zbilja, dvaju sistema logora uništenja duše i tela a da se pri tome u
mojim knjigama pojavljuje samo jedan od njih (fašizam), dok se
drugi (staljinizam) previđa po sistemu psihološke slepe mrlje – ta
opsesivna intelektuanlna ideja, ta moralna i moralistička mora
pritiskala me je u poslednje vreme takvom silinom da sam morao da
pribegnem tom‚ puštanju lirske krvi na žili-kucavici..."14
Ovo je citat iz Kišove knjige „Čas anatomije". Razumeti ga treba
u kontekstu te knjige koja je svakako izazvala najveću polemiku u
Jugoslaviji posle 1945. godine. Naime, imam u vidu „Grobnicu za
Borisa Davidoviča". Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti iz
1976. Objavljivanje te knjige sledila je neverovatna kampanja
klevetanja autora i jedna fatalna sudska parnica.15 Ceo taj konflikt
je dokumentarisao B. Krivokapić u knjizi sa drastičnim naslovom
„Treba li spaliti Kiša" (1980). Ipak, bez obzira na sve, u knjizi „Crna
knjiga. Cenzura u Jugoslaviji 1945-91"16 uzaludno ćemo tražiti Kiša
i podatke o toj aferi. U vremenskom kontekstu sedamdesetih godina
Kišovu knjigu treba razumeti kao oštru kritiku javne svesti, koja nije
vezana samo za jednu zemlju. Kiš, koji je kao lektor mnogo godina
boravio u Francuskoj, nije mogao prećutati svoj gnev o ponašanju
mnogih levih intelektualaca koji jednostavno nisu želeli primiti na
znanje postojanje sovjetskih logora jer to „nije (se) nikako uklopilo u
njihove olako stvorene šeme, stoga su pokušali da zažmure pred
stvarnošću, i da tu činjenicu ne uzmu u obzir."17
U sedam jednako strukturiranih novela od kojih šest, između
ostalog, govore o jevrejskim revolucionarima, čiji se tragovi
tridesetih godina gube u Sovjetskom Savezu, Kiš koristi sav
instrumentarij koji pruža savremena proza: služi se tuđim načinima
govora, ređa ih, poseže za književnim i dokumentarnim materijalom
koji već postoji da bi to kombinacijom, pregrađivanjem, parafrazom
i poetskom imaginacijom spojio u novu realnost. Za njenu skladnost
odnosno uverljivost Kiš ne može i ne želi jamčiti; materijal koji je
dala do tada zvanična istoriografija, kombinira se sa iskustvom
tuđeg individualnog sećanja; katkad se sve ironično stavlja jedno
nasuprot drugom. Ovde se Kiš svesno ugleda u Borgesa, ali u
polemičkoj nameri: „Ono što kritika nije zapazila u Grobnici za B.D.,
ma koliko to bilo, čini mi se, evidentno, jeste činjenica da su ovde
izvesni tehnički prosedei, "borhesovski", upotrebljeni na materijalu
na izgled neprimerenom borhesovskom načinu: na fabulama od
istorijske, čak političke relevantnosti, i da su borhesovski solipsizam
i metafizička vanvremenost (kao program) zamenjeni tom
istoričnošću i političnošću, i time je stvoren, ..., jedan na izvestan
način nov književni pristup realnosti."18 Drugim rečima: njegova
verzija Sveopšte istorije beščašća je totalitarističko groblje na kojem
je 20. vek sahranio svoje ideale.19 On je, dakle, Borgesove fikcije
proširio za onu političko-istorijsku dimenziju. U tom trenutku se Kiš
zaista angažira kao homo politicus, ali i kao poet, kao čovek od
pera. Ulogu arhivara savremene istorije on će preuzeti 1989.
godine. Tada će menjati medij; zajedno sa rediteljem Aleksandrom
Mandićem će praviti dokumentarnu televizijsku seriju o Golom
otoku koja je 1990. emitovana i na Sarajevskoj televiziji.
Boris Davidovič Novski, protagonista naslovne novele
„Grobnice", uhapšen je 1930., posle svog uzbudljivog ranijeg života,
na vrhuncu karijere kao narodni komesar za veze i komunikacije.
Uhapšen je pod lažnom optužbom. U vlažnoj kamenoj ćeliji, zvanoj
psetarnik, počinje brutalan proces mrvljenja jedne ličnosti koji će
potrajati. U ovoj epizodi Kiš posebno naglašava prikazivanje odnosa
između islednika Fedjukina i njegove žrtve Novskog. Oba se cenkaju
oko toga kako formulisati priznanje krivice, za koje oba čoveka
znaju da je veoma daleko od istine. U knjizi se nalazi sledeći
komentar: „Obojica su, najzad, verujem, delovala iz razloga koji su
prevazilazili sebične i uske ciljeve: Novski se borio da u svojoj smrti,
da u svom padu, sačuva dostojanstvo ne samo svog lika, nego i lika
revolucionara uopšte, a Fedjukin je nastojao da u svom traganju za
fikcijom i za uslovnostima sačuva strogost i doslednost
revolucionarne pravde i onih koji tu pravdu dele; jer bolje je da
strada takozvana istina jednog jedinog čoveka, jednog sićušnog
organizma, nego da se zbog njega dovedu u pitanje viši principi i
interesi."20
Istorija teksta priznanja demonstrira na pojedinačnom primeru
inscenaciju istorije; ona pokazuje na ovom slučaju, kao i na ostalim
dobro izabranim primerima koji se mogu naći u knjizi, da nizašta
nema apsolutno pouzdanih činjenica. Opreka između onoga što se
zaista desilo i onoga što je konstruisano, teško se da razrešiti, bez
obzira na to što reference koje se nalaze u tekstu kao i signali
intertekstualnosti (između ostalog i oni iz knjige „7000 dana u
Sibiru" Karla Štajnera) jasno upućuju na to da autorova namera nije
apstrahiranje od istorijskog.
„Psi i knjige" – novela koja sledi odmah za „Grobnicom" deluje
kao projekcija naslovne novele što na kraju krajeva vodi čitaoca do
zaključka da staljinizam treba razumeti kao ponovljenu istoriju u
kompleksnoj razvojnoj liniji totalitarnih sistema.
Baruh David Nojman, Jevrejin iz Tuluza, 1330. pred inkvizicijom
priznaje svoj greh koji se sastoji u tome da se vratio jevrejstvu,
pošto je za vreme velikih pogroma bio prešao u katolicizam, od
straha da ne bude ubijen. U jednoj od mnogobrojnih napomena
pripovedač tvrdi da je biografija Nojmana „zapravo prevod trećeg
poglavlja inkvizitorskog registra"21, čiji se rukopis čuva u
Vatikanskoj biblioteci u Rimu. Ova novela, koja razbija vremenski
okvir 20. veka, prelazi u alegoriju koja svedoči o tome kako
pojedinac reaguje u kandžama nadmoćne ideologije koja u ime
„istorijske nužnosti" ne razmišlja o načinu i o sredstvima kako da tu
„nužnost"ostvari.
Realizacijom transtekstualnih veza oba teksta stupaju u dijalog
koji vodi razbijanju mita o vremenu koje nadire. Štoviše, pripovedač
čak izražava svoj osećaj o cikličnom kretanju vremena. Ovome,
uostalom, odgovara i univerzalistička dijagnoza vremena koju je Kiš
dao u jednom od svojih poslednjih razgovora kad je rekao da je u
principu ubeđen u to da se istorija realizira kao kob koja se
neprestrano ponavlja u stravi i užasu.22
Specifično gledište koje je Kiš izabrao za razbijanje stvarnosti, za
razbijanje postojećih diskursa – a to je od presudnog značaja - kao i
razbijanje (re)konstruisanih realiteta na metafikcionalnoj ravni, ne
drži se opšteg kanona nego razvija svoj sopstveni. Ako se „ovome
ulazi u trag, dela se otkrivaju" kaže se u knjizi „Ethik der
Ästhetik"23 (Etika estetike) iz 1994. godine. S obzirom na „slučaj
Kiš", zvanični predstavnici kulturne politike kao i mnogi autori imali
su svoje probleme s takvim postupkom. Zbog neoznačenih citata i
navodnog falsifikovanja istoriografskih tekstova, kao i
dokumentarnih izvora, autor je okrivljen da je izvršio plagijat.
Mnogo kasnije je došlo na videlo to čega je Kiš bio svestan od samog
početka afere, naime, da temelj tog konflikta nije bio tek samo slabo
razumevanje pluraliteta paradigmi u književnoj reprezentaciji
istorijskog događaja i istoriografije. U avgustu 1989. godine Kiš se
još jednom vratio toj kontroverzi i istakao politički aspekt kampanje:
„U laži-memoarima jednog od ondašnjih najviših partijskih
funkcionera, doslovno stoji ovo: „Pročitao sam knjigu D. Kiša
Grobnica za Borisa Davidoviča, koju je kritika mnogo hvalila i
pozitivno ocenjivala. Ne dopada mi se, ni kao literatura (iako u tom
pogledu nije bez vrednosti), a ni po opredeljenjima koje zastupa.
Njegov antistaljinizam je ravan antisocijalizmu. Osim toga, ona je
opterećena i veoma prisutnim cionizmom (čini mi se)."24
Kišova etika obavezuje na ono što on individualno kao pisac
smatra istinitim i relevantnim. On stvara bez uvažavanja
odgovarajućih zvaničnih diskursa u Jugoslaviji. Međutim, vladajuća
se kultura pokazuje kao premalo senzibilna za razlike kao realan
preduslov za toleranciju. U polemičkoj i krajnje višeslojnoj knjizi
„Čas anatomije" on zbog svega toga izražava svoje mišljenje ne
samo o svojoj poetici i o sumnjivim strategijama svojih protivnika
nego i – kao što je to radio već početkom sedamdesetih godina – o
nacionalizmu. Označava ga kao kolektivnu i individualnu paranoju,
kao ideologiju banalnosti i kao totalitarnu ideologiju. Pošto je on
oduvek bio senzibilan posmatrač pomenutih negativnih pojava u
Jugoslaviji, možemo njegovu metaforičku karakterizaciju sebe, kao
„zadnjeg jugoslovenskog pisca", uzeti kao demonstrativnu. 1979.
godine Kiš odlazi za Pariz; otad živi u nekoj vrsti progonstva à la
Joyce, da parafraziram njegovu životnu saputnicu Mirjanu
Miočinović, a to znači u dobrovoljnom progonstvu. Poznato je da je
Kiš bio ubeđen da ljudi – bez obzira na nagrade i priznanja - nisu
razumeli njegovu literaturu. Znao je, kako kaže Mirjana Miočinović,
da je to bila posledica dve stari: njegovog književnog rukopisa koji
nije imao dodirne tačke s narativnim standardima ostale proze u
Jugoslaviji, i njegovih tema koje ne nose ona obeležja na osnovu
kojih bi autor bio bez problema označen kao nacionalni autor. Ova
razmišljanja Mirjane Miočinović su po mom mišljenju bitna u mnogo
čemu. Češki autor Milan Kundera je tek nedavno slikama razjasnio
ovaj opšti problem. On tumači sve ove tzv. male nacije s njihovim –
kako drugi smatraju – nepristupačnim jezicima kao porodice i govori
o tome da „svi (i kritika, i istoriografija, i sopstveni zemljaci) nju,
(umetnost, A.R.) lepe na veliku nacionalnu porodičnu fotografiju i ne
puštaju je odande."25 Ali, ipak je (i to ne samo po Kunderi) znanje
modernog romana u celom svetu, tj. poznavanje velikog konteksta
ono odlučujuće za shvatanje novog.26 Kiš se klonio takvog umetanja
u ovu „porodicu". U svojim „Varijacijama na srednjoevropske teme"
(1986) govori o kulturnim tradicijama Srednje Evrope koje su mu
bliske; njegove teorijske refleksije kao i specifični signali unutar
njegovih dela ukazuju na to da se „prisustvo kulture"27 iz njegove
perspektive uspostavlja baš pomoću onog velikog konteksta koji se
zove svetska literatura. G. Konrad govori o zajedničkom moralnom
jeziku preko kojeg je čovečanstvo povezano. I on ga vidi u svetskoj
književnosti.28
Godine 1983. Kiš objavljuje svoju „Enciklopediju mrtvih", koja je
za mene još jedan dokaz autorovog majstorstva lirskog
komprimiranja metafizičkih tema. U toj knjizi izmeštanje
intelektualca Kiša dostiže svoj vrhunac.
U Parizu gde mu je, slično Nabokovu koga je mnogo poštovao,
ostao jedino jezik, Kiš je uporno težio svom starom idealu
enciklopedije, i to jedne koja bi svim božjim stvorenjima garantovala
isti status za večnost, zato što „svaki (je) čovek zvezda za sebe, sve
se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo."29
U jednoj krajnje zanimljivoj novoj knjizi poznatog stručnjaka
Aleide Assmann pod naslovom „Erinnerungsräume. Formen und
Wandlungen des kulturellen Gedächtnises" (Prostori sećanja. Oblici
i mene kulturnog pamćenja) govori se upravo o tim arhivima za
pamćenje pojedinca, arhivima koje treba shvatiti kao "protiv-
pamćenje", jer se odnose na ono što se obično ne nalazi u arhivima
kao institucijama. Jedan njen primer je takođe i knjiga Danila Kiša.
Neka mi bude dozvoljeno da citiram jedan odlomak koji se odnosi na
"Enciklopediju mrtvih": "Brižljiva ars memorativa ovih knjiga mrtvih
fantastičan je projekat. Artikuliše potrebu koju ne može i ne treba
ostvariti nijedna kultura: Sećanje, slava, pamćenje za svaki
proživljeni život. Time se negira kulturna i psihička neophodnost
zaborava.... Čitaoci pripovetke "Enciklopedija mrtvih" će sve to
čitati kao kontrafaktsku enciklopediju zaborava i uzeće sa sobom
čulni okus bogatstva i punoće celog jednog života, ne-arhivisanog
života, kao nečeg što se ne da pohraniti."30 U njegovoj prozi ništa
nije zanemareno, ..., „sve je tu "bogovski izmešano", ostajući i dalje
prepoznatljivo, sa svojom bojom, svojim individualnim obeležjima,
sa svojom putanjom od cvetanja do propadanja, sa svojim, uprkos
prolaznosti, neizbrisivim tragovima."31
Postmoderno je Kišovo pripovedanje utoliko što je dekonstrukcija
konvencionalne poetike romana putem fragmentarizirajućih i
mistificirajućih strategija, putem oprečnih, faktičkih i mogućih
stavova daleko od jednoznačnih ukazivanja na određena značenja,
očita. Međutim, takođe njegove rane pesme se za mene aktiviraju
ne samo kao postmoderne instalacije u rečima, nego kao poetizacija
svakodnevice, kao poetizacija onog što zapravo znači život. Tu je on,
uostalom, sličan ruskom autoru Ilju Kabakovu. U tom pogledu je
Kišovo delo svakako više od „semantičke igre s onu stranu dobra i
zla"32, više od pokušaja da se stvara jedan samoreferencijalni
umetnički svet i da pri tome ostane. Zar nije štoviše tako da se
delotvornost Kišove umetnosti razvija iz napetog odnosa između
„umetničke imaginacije, oblikovanja i neke tamo izvršene
transformacije životno-društvenog iskustva, kao i – na kraju -
fantazije"?33
Ovo poslednje neka malo ostane za razmišljanje.
Međutim, ima nešto što je svakako van sumnje: Kiš se celog svog
života borio za novi model kulture.
Oktobar 1999.
GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA
Uspomeni Leonida Šejke
Istorija ga je sačuvala pod imenom Novski, što je, nema sumnje,
samo pseudonim (tačnije rečeno: jedan od njegovih pseudonima).
No ono što odmah izaziva sumnju jeste pitanje: da li ga je istorija
zaista sačuvala? U Granatovoj Enciklopediji i njenom aneksu među
dvesta četrdeset i šest autorizovanih biografija i autobiografija
velikana i pratilaca revolucije njegovog imena nema. Hopt u svom
komentaru pomenute Enciklopedije zapaža da su sve značajnije
ličnosti revolucije tu zastupljene i jedino žali »začuđujuće i
neobjašnjivo odsustvo Podvojskog«. Međutim, ni on ne pravi ni
najmanju aluziju na Novskog, čija je uloga u revoluciji u svakom
slučaju značajnija od uloge onog prvog. Tako je, na začuđujući i
neobjašnjiv način, taj čovek koji je svojim političkim principima dao
značenje jednog rigoroznog morala, taj žestoki internacionalista,
ostao zabeležen u hronikama revolucije kao ličnost bez lica i bez
glasa.
Ovim tekstom, makoliko fragmentarnim i nepotpunim, pokušaću
da oživim uspomenu na čudesnu i protivurečnu ličnost Novskog.
Izvesne praznine, pogotovu one koje se odnose na najznačajnije
razdoblje njegova života, razdoblje same revolucije i godine koje joj
neposredno slede, mogu se objasniti istim onim razlozima koje
navodi pomenuti komentator u vezi sa ostalim biografijama: njegov
se život posle 1917. meša sa javnim životom i postaje »deo istorije».
S druge strane, kao što kaže Hopt, ne smemo smetnuti s uma da su
te biografije bile pisane krajem dvadesetih godina: odatle u njima
značajne praznine, diskrecija i hitnja. Predsmrtna hitnja, dodajmo.
Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj: onima koji
su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava,
onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrli morski psi, onima koje
su razneli lešinari u pustinji, gradili su u njihovoj otadžbini
takozvane kenotafe, prazne grobnice, jer telo je vatra, voda ili
zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište.
* * *
Nakon božića 1885, Druga je carska konjička regimenta zastala
na zapadnoj obali Dnjepra da predahne i da proslavi Bogojavljenje.
Knez Vjazemski — u činu konjičkog pukovnika! — izronio je iz
ledene vode Hristovo znamenje u vidu srebrnog krsta; pre toga su
vojnici razbili debelu koru leda dinamitom u dužini od nekih
dvadeset metara; voda je imala boju čelika. Mladi je knez Vjazemski
odbio da mu vežu konop oko struka. Prekrstio se i zagledao svojim
plavim očima u vedro zimsko nebo, zatim je skočio u vodu. Njegov
izlazak iz ledenih virova bio je proslavljen puščanom salvom, a zatim
pucanjem šampanjskih zapušača u oficirskoj improvizovanoj kantini
smeštenoj u zgradi osnovne škole. Vojnici su takođe dobili svoje
praznično sledovanje: po sedamsto grama ruskog konjaka: lični dar
kneza Vjazemskog Drugoj konjičkoj regimenti. Pilo se do kasno
popodne, a slavlje je počelo odmah posle bogosluženja koje je
održano u seoskoj crkvi. Jedino David Abramovič nije prisustvovao
službi božjoj. Tvrde da je za to vreme čitao Talmud, ležeći u toplim
jaslama u konjušnici, što mi se, zbog obilja literarnih asocijacija, čini
sumnjivim. Neko je od vojnika primetio njegovo odsustvo i krenuše
da ga potraže. Našli su ga u pojati (po nekima u konjušnici) sa
nedirnutom bocom konjaka kraj sebe. Naterali su ga silom da popije
piće koje mu je bilo podareno carskom milošću, zatim ga svukoše do
pojasa, da ne bi skrnavili uniformu, i počeše ga šibati knutom.
Najzad ga, onesvešćenog, vezaše za konja i odvukoše do Dnjepra.
Na mestu gde je bio razbijen led, već se bila uhvatila tanka kora.
Gurnuše ga u ledenu vodu, držeći ga vezanog oko struka konjskim
uzdama da ne potone. Kad su ga najzad izvukli iz vode, pomodrelog
i polumrtvog, sasuše mu ostatak konjaka u usta i, držeći mu srebrni
krst iznad čela, zapevaše u horu: Plod čreva tvojego. Predveče su
ga, pod visokom temperaturom, preneli iz konjušnice kod seoskog
»učitelja« imenom Solomon Melamud. Rane na leđima nesrećnog
redova mazala je ribljim uljem šesnaestogodišaja Melamudova kći:
pre nego što će da krene za svojom jedinicom, koja je već izjutra
pohitala da uguši neku pobunu, David Avramovič, još uvek u
groznici, zakle joj se da će se vratiti. Obećanje je održao. Iz ovog
romantičnog susreta, u čiju autentičnost izgleda nema razloga da se
sumnja, rodiće se Boris Davidovič koji će ući u istoriju pod nazivom
Novski. B. D. Novski.
U policijskim arhivima Ohrane zapisane su tri godine rođenja:
1891, 1893, 1896. To nije samo posledica lažnih dokumenata kojima
su se služili revolucionari; nekoliko novčića pisani ili popu i stvar bi
bila sređena: dokaz više o korumpiranosti činovništva.
* * *
Sa četiri godine već je znao da čita i da piše; u devetoj, otac ga je
odveo sa sobom u kafanu Saratov, u blizini jevrejske pijace, gde je
za stolom u uglu, kraj porcelanske pljuvaonice, obavljao svoj
advokatski zanat. Tu su navraćali isluženi carski vojnici, riđih
plamenih brada i dubokih ispijenih očiju, kao i konvertirani jevrejski
trgovci iz okolnih bakalnica, u dugim masnim kaftanima i sa ruskim
imenima koja su bila u neskladu sa njihovim semitskim hodom (tri
hiljade godina robovanja i duga tradicija pogroma stvorili su hod
koji je odnegovan u getima). Mali je Boris Davidovič ispisivao
njihove žalbe, jer već bejaše pismeniji od svog oca. Majka mu je
uveče, vele, čitala Psalme, zapevajući. U desetoj godini jedan mu
stari nadglednik imanja priča o ustanku seljaka iz 1846: tegobnu
priču u kojoj knut, sablja i vešala imaju ulogu izvršioca pravde i
nepravde. U trinaestoj, pod uticajem Solovljevog Antihrista beži od
kuće, ali ga u policijskoj pratnji vraćaju sa neke daleke stanice. Tu
nastaje nagli i neobjašnjivi prekid: nalazimo ga na pijaci gde prodaje
prazne boce za dve kopejke, zatim gde nudi krijumčareni duvan,
šibice i limun. Poznato je da je njegov otac u to vreme pao pod
pogubni uticaj nihilista i doveo porodicu na ivicu propasti. (Neki
tvrde da je tome doprinela tuberkuloza, videći valjda u bolesti
simptome nekog podmuklog, organskog nihilizma.)
Sa četrnaest godina radi kao šegrt u mesarnici gde se kolje
košer; kroz godinu i po nalazimo ga gde pere suđe i čisti samovare u
onoj istoj kafani u kojoj je nekad prepisivao žalbe; u šesnaestoj, u
arsenalu municije u Pavlovgradu gde radi na klasiranju topovskih
granata; u sedamnaestoj, u Rigi, kao dokera, kako za vreme
štrajkova čita Leonida Andrejeva i Šeler-Mihajlova. Iste godine
nalazimo ga u fabrici kutija i ambalaže Teodor Kibel gde radi za
dnevnicu od pet kopejki.
U njegovoj biografiji ne nedostaju podaci; ono što zbunjuje jeste
njihova hronologija (koju samo još više otežavaju lažna imena i
vrtoglavo smenjivanje mesta zbivanja.) U februaru 1913. nalazimo
ga u Bakuu kao pomoćnika ložača na lokomotivi; u septembru iste
godine među vođama štrajka u fabrici zidnih tapeta u Ivano-
Vaznesensku; oktobra, među organizatorima uličnih demonstracija
u Petrogradu. Ne nedostaju ni pojedinosti: policija na konjima kako
rasteruje demonstrante sabljama i crnim kožnim bičevima,
junkerskom varijantom knuta. Boris Davidovič, tada poznat pod
imenom Bezrabotni, uspeva da pobegne kroz sporedni ulaz javne
kuće u ulici Dolgorukovska; nekoliko meseci noćiva sa beskućnicima
u gradskom kupatilu koje se renovira, zatim uspeva da uspostavi
vezu sa nekom terorističkom grupom koja sprema atentate
bombama; pod imenom nočnog čuvara pomenutog kupatila (Novski)
nalazimo ga s proleća 1914. sa okovima na nogama na tegobnom
putu ka centralnoj robijašnici u Vladimiru; bolestan i podvisokom
temperaturom. prelazi etape kroz neku vrstu izmaglice; dospevši u
Narim, gde mu skidaju okove sa izmršavelih i nažuljenih gležnjeva,
uspeva da pobegne u ribarskoj barci koju je našao, bez vesala,
vezanu uz obalu; prepustio je barku brzom toku reke, ali je ubrzo
shvatio da se stihija prirode, kao i ljudska stihija, ne pokorava
snovima i proklinjanjima: našli su ga pet vrsta nizvodno gde ga je
izbacio vrtlog; proveo je nekoliko sati u ledenoj vodi, svestan možda
da doživljava reprizu porodične legende: na obali reke još se držala
tanka kora leda. U junu, pod imenom Jakov Mauzer, ponovo je
osuđen na šest godina zbog organizovanja tajnog terorističkog
društva među robijašima; tokom tri meseca u Tomskoj tamnici sluša
krike i oproštajne reči onih koje vode u smrt; u senci vešala čita
tekstove Antonija Labriole o materijalističkoj koncepciji istorije.
* * *
S proleća 1912, u Petrogradu, u otmenim salonima gde počinje
da se govori sa sve većom zabrinutošću o Raspućinu, pojavljuje se
jedan mlad inženjer po imenu Zemljanikov, u svetlom odelu
sašivenom po najnovijoj modi, sa tamnom orhidejom u reveru, sa
mondenskim šeširom, sa štapom i monoklom. Lepog držanja, širokih
ramena, sa bradicom i tamnom gustom kosom, taj se dendi razmeće
svojim poznanstvima, govori o Raspućinu sa podsmehom, tvrdi da je
lični poznanik Leonida Andrejeva. Priča se dalje odvija po klasičnoj
shemi: u početku nepoverijive prema mladom hvalisavcu, dame
počinju da ga saleču svojim pozivima i otkrivaju njegov nesumnjiv
šarm, pogotovu kada je Zemljanikov uspeo da dokaže tačnost makar
jedne od svojih priča: Marja Gregćrovna Popko, žena visokog
carskog činovnika, ugledala ga je jednog dana u predgrađu kako,
sedeći u crnom lakiranom fijakeru, izdaje naređenja nagnut nad
svojim planovima; vest da je Zemljanikov glavni inženjer zadužen za
postavljanje električnih kablova i instalacija u Petrogradu (vest koja
ima i svoju istorijsku potvrdu) samo je doprinela njegovoj slavi i
uvećala broj poziva. Zemljanikov dolazi u crnom fijakeru na
zakazane sastanke, pije šampanjac i priča o bečkom visokom
društvu sa neskrivenim simpatijama i sa nekom vrstom nostalgije,
zatim, tačno u deset, napušta društvo polupijanih dama i seda u
fijaker. Nikad se nisu mogle dokazati opravdane sumnje da
Zemljanikov ima nezakonitu ženu (po nekima i dete) iz visokog
društva, sumnje koje je izgleda i sam pothranjivao svojim redovnim i
naglim odlascima tačno u deset. Mnogi su međutim to smatrali
delom njegove ekstravagancije, pogotovu posle onog čuvenog
ispada kada je napustio salon Gerasimovih u času kada je Olga
Mihajlovna pevala neku svoju ariju; Zemljanikov je pogledao na svoj
srebrni džepni sat i, na opšte zaprepašćenje, napustio koncert, ne
sačekavši kraj tačke.
Iznenadni i nagli nestanci Zemljanikova iz sveta i života
petrogradskih salona nisu čudili nikog: bilo je poznato da
Zemljanikov u svojstvu glavnog inženjera često putuje u
inostranstvo: dužnost koja mu je utoliko lakše padala što je tim
povodom mogao obnoviti svoju garderobu nekim pomodnim
detaljem i doneti, uz prigodan poklon, i neku novu priču o
mondenskom životu izvan Rusije. Tako je njegov izostanak sa jedne
čuvene salonske zabave s jeseni 1913. mogao izazvati samo žaljenje,
tim pre što je Zemljanikov bio potvrdio telegramom svoj dolazak. Ali
ovoga puta njegovo je odsustvo potrajalo malo poduže i već se
moglo s pravom smatrati da je prisustvo Zemljanikova u
petrogradskim salonima bila samo kratka sezonska priča, jedna od
onih koje doživljavaju tužnu slavu naglog zaborava. (Njegovo je
mesto zauzeo jedan lep mlad kadet koji je donosio sveže vesti sa
dvora, iz neposredne blizine Raspućina, i koji, za razliku od
Zemljanikova, nije imao nikakvih obaveza i ostajao je da zabavlja
društvo do rane zore.) Zaprepašćenje je bilo utoliko veće kada je
ona ista Marja Gregorovna Popko, koja je izgleda volela poput kakve
kraljice da obilazi grad kočijama, otkrila u ulici Stolpinska među
premrzlim i izgladnelim robijašima koji metu ulicu jedno lice koje joj
se učinilo poznatim. Prišla mu je i spustila mu u ruku milostinju; nije
bilo sumnje, to bejaše Zemljanikov.
Tako se duh inženjera Zemljanikova ponovo vratio u salone i
na trenutak zapretio slavi Raspućina. Nije bilo teško utvrditi neke
činjenice: Zemljanikov je koristio svoja česta putovanja u
inostranstvo u sasvim nelojalne svrhe; pri njegovom poslednjem
povratku iz Berlina, u crnim kožnim koferima, ispod svilenih košulja
i skupocenih odela, pogranična je policija otkrila pedesetak
brauninga nemačke proizvodnje. No ono što Marja Gregorovna nije
mogla znati i na šta je trebalo čekati nekih dvadeset godina (to jest
dok se otkriju arhivi Ohrane koje je ukrao ambasador Malakov)
izaziva mnogo veće zaprepašćenje: da je Zemljanikov bio
organizator i jedan od učesnika čuvene »eksproprijacije«
poštanskog furgona, kada je nekoliko miliona rubalja dospelo u ruke
revolucionara, da je, osim zaplenjenih brauninga, u tri navrata
prenosio u Rusiju eksploziv i oružje; da je kao urednik Istočne Zore,
štampane na cigaretpapiru u tajnoj štampariji, lično donosio u
svojim crnim koferima matrice od kaučuka, vrlo nepodesne za
rukovanje; da su spektakularni atentati u poslednjih pet-šest godina
bili njegovo delo: ti se atentati mogu razlikovati od svih drugih:
bombe proizvedene u tajnoj radionici Zemljanikova imale su takvu
razornu moć da su svoje dobro odabrane žrtve pretvarale u gomilu
krvavog mesa i polomljenih kostiju; da je zbog svog arogantnog
držanja (bez sumnje glumljenog) bio omrznut među radnicima koji
su mu bili povereni; da je, po sopstvenom priznanju, sanjao da stvori
bombu veličine oraha i ogromne razorne moći (ideal kojem se, kažu,
bejaše opasno približio); da ga je policija, posle atentata na
guvernera fon Launica, smatrala mrtvim: tri su svedoka potvrdila da
glava izložena u posudi sa alkoholom pripada Zemljanikovu (trebalo
je da se pojavi demonski Azef pa da se utvrdi da glava u špiritusu,
već pomalo smežurana, nije identična sa »asirskom lobanjom«
Zemljanikova); da je bežao dva puta iz zatvora, a jednom sa robije:
prvi put je probio sa drugovima zid na zatvorskoj ćeliji, a drugi put
je nestao za vreme kupanja u odeći nadglednika koji je ostao go; da
je posle poslednjeg hapšenja, dospeo u jevrejskim taljigama preko
granice poznatim Vilkomirskim krijumčarskim putem, preobučen u
putujućeg trgovca; da je živeo sa lažnim pasošem na ime M. V.
Zemljanikov, a da mu pravo ime bejaše Boris Davidovič Melamud
iliti B.D. Novski.
Posle jedne vidne praznine u izvorima kojima se služimo (i
kojima nećemo opterećivati čitaoca, kako bi mogao imati prijatno i
lažno zadovoljstvo da je u pitanju priča koja se obično, na sreću
pisaca, izjednačava sa moći fantazije), nalazimo ga u ludnici u
Malinovsku, među teškim i opasnim ludacima, odakle, preobučen u
gimnazijalca, beži biciklom u Batum. Nema sumnje, ludilo je bilo
simulirano, uprkos potpisu dvojice eminentnih lekara: toga je
svesna i policija koja vodi na spisku i ovu dvojicu lekara kao
simpatizere revolucionara. Njegov dalji put je manje-više poznat:
jednog ranog septembarskog jutra hiljadu devetsto trinaeste, u
samo svitanje, Novski se ukrcava u brod i skriven među tonama jaja
dospeva, preko Konstantinopolja, u Pariz; tu ga danju nalazimo u
ruskoj biblioteci u Aveniji Goblen i u muzeju Gime, gde studira
filozofiju istorije i religije, a uveče u Rotondi, na Monparnasu, sa
čašom piva u ruci i »sa najlepšim šeširom kakav se mogao naći u to
vreme u Parizu«. (Ova aluzija Brusa Lokarta na šešir što ga je u to
vreme nosio Novski nije međutim lišena političkog konteksta:
poznato je da je Novski bio funkcioner moćnog sindikata jevrejskih
šeširdžija u Francuskoj.) Posle objave rata nestaje sa Monparnasa i
policija ga nalazi u vinogradima u blizini Monpeljea u sezoni berbe
sa korpom zrelih grozdova u naručju: staviti mu lisice ovoga puta
nije bilo teško. Da li je Novski pobegao u Berlin ili je bio proteran,
nije nam poznato. Zna se međutim da u to vreme sarađuje u
socijaldemokratskom Neue Zeitungu i u Leipziger Volkszeitungu
pod pseudonimima B. N. Dolski, Parabellum, Viktor Tverdohljebov,
Proletarski, N. L. Davidovič, i da piše, između ostalog, svoj čuveni
prikaz na delo Maksa Šipela: Istorija proizvodnje šećera. »Bio je«,
beleži austrijski socijalist Oskar Blum, »neka čudna mešavina
amoralnosti, cinizma i spontanog entuzijazma za ideje, knjige,
muziku i ljudska bića. Ličio je, rekao bih, na nešto između profesora
i bandita. Ali njegov intelektualni brio bio je izvan svake sumnje. Taj
virtuoz boljševičkog žurnalizma znao je da vodi razgovore koji su
bili isto toliko puni eksploziva koliko i njegovi uvodnici.« (Ova nas
reč navodi na smelu pomisao da je O. Blum mogao biti upoznat sa
tajanstvenim životom Novskog. Ukoliko nije reč o slučajnoj
metafori.) U Berlinu, u vreme objave rata, dok su radnici pozvani
pod zastavu izgledali kao aveti, a kabarei u gustom dimu cigara
odjekivali ženskom vriskom i dok je topovsko meso pokušavalo da
uguši u pivu i šnapsu svoje sumnje i svoja očajanja, Novski je bio
jedini koji u toj evropskoj ludnici nije izgubio glavu i koji je imao
jasnu perspektivu, dodaje Blum.
Jednog svetlog jesenjeg dana dok ruča u salonu čuvenog
alpskog sanatorijuma Davos, gde leci svoje bolesne živce i načeta
pluća, i gde ga je posetio jedan od članova Internacionale, imenom
Levin, prilazi im doktor Grinvald, Švajcarac, učenik i prijatelj Junga,
autoritet u svojoj oblasti. Razgovor se vodi, po svedočenju
pomenutog Levina, o vremenu (sunčani oktobar), o muzici (povodom
nedavnog koncerta neke bolesnice), o smrti (bolesnica je sinoć
ispustila svoju muzikalnu dušu). Između mesa i kompota od dunja
koje im donosi livrejisani kelner u belim rukavicama, doktor
Grinvald, izgubivši nit razgovora, kaže svojim nazalnim glasom, tek
da bi prekinuo mučno ćutanje koje je na trenutak zavladalo: »U
Petersburgu je neka revolucija.« (Pauza.) Kašika u ruci Levina je
zastala; Novski se trže, zatim krenu rukom prema svojoj cigari.
Doktor Grinvald oseća izvesnu nelagodnost. Trudeći se da da svom
glasu izraz najveće ravnodušnosti, Novski pokušava da smiri
drhtanje: »Molim? A gde ste to čuli?« Doktor Grinvald, kao da se
izvinjava, kaže da je tu vest video jutros u gradu, izloženu u
vitrinama telegrafskih agencija. Ne sačekavši kafu, samrtno bledi,
Novski i Levin napuštaju hitro salon i odlaze taksijem u grad. »Čuo
sam kao u bunilu«, beleži Levin, »žamor koji je dopirao iz salona i
ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz
izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo
u prošlost kao u mutnu vodu.«
Neka svedočenja upućuju nas na zaključak da je Novski,
ponesen valom nacionalnog oduševljenja i ogorčenja, vest o primirju
primio, uprkos svemu, kao udarac. Levin govori o nervnoj krizi, a
Majsne-rova prelazi preko tog razdoblja sa saučesničkom hitnjom.
Izgleda međutim da je Novski ipak bez većeg otpora ispustio iz ruke
svoju brzometnu mauzerku, a u znak pokajanja spalio, kažu, nacrte
svojih ofanzivnih bombi i plamenobacača sa dometom od nekih
sedamdeset metara i prešao u redove internacionalista. Neumornog
i svud prisutnog, uskoro ga nalazimo među pobornicima Brestlitov-
skog mira gde deli propagandne letke antiratne sadržine i gde
vatreno agituje među vojnicima, stojeći na -sanducima topovskih
granata, uspravan kao spomenik. U ovom brzom i tako reći
bezbolnom preobraćanju Novskog najveću je ulogu odigrala izgleda
jedna žena. U hronikama revolucije zabe-leženo je njeno ime:
Zinaida Mihajlovna Majsner. Izvesni Lav Mikulin, koji je imao
nesreću da se zagleda u nju, ocrtava njen portret recima kao
urezanim u mramor: »Priroda joj je dala sve: inteligenciju, talenat,
lepotu.«
U februaru 1918. vidimo ga u žitorodnim predeli-ma Tule,
Tambova i Orela, na obalama Volge, u Harkovu, odakle pod
njegovim nadzorom kreću konvoji blokiranog žita ka Moskvi. U
crnoj kožnoj odeći komesara, sa sjajnim čizmama i sa kožnom
šapkom bez oznake čina, isrpaća konvoje držeći ruku na mauzeru
sve dok poslednja lađa ne nestane u maglenoj daljini. Maja sledeće
godine oblači kamuflažnu uniformu i postaje slobodan strelac u
pozadini Denjikina. Strahovite eksplozije na jugozapadnom sektoru
fronta, eksplozije koje se događaju tajanstveno i iznenadno,
ostavljajući za sobom klanicu, nosile su pečat Novskog, kao što
rukopis nosi pečat majstora. Krajem septembra, na torpiljerki
Spartak na kojoj se vije crvena zastava, Novski kreće u Ravelu na
izviđanje; iznenadno, brod naleće na jaku englesku eskadru od
sedam lakih brodova naoružanih topovima od 25 mm; torpiljerka
zaokreće i jednim vratolomnim manevrom, pod okriljem noći koja se
spušta, uspeva da se domogne Kronštata. Ako je verovati
svedočenju kapetana Olimskog, za ovo srećno spasenje posada
torpiljerke treba da zahvali pre lukavstvu jedne žene, Zinaide
Mihajlovne Majsner, nego prisustvu Novskog: ona je bila ta koja je
vodila signalnim zastavicama pregovore sa engleskim kapetanskim
brodom.
Jedno pismo iz tih godina, pisano rukom Novskog, ostaje kao
jedino autentično svedočanstvo te ljubavi, gde se revolucionarna
strast i zanos čula isprepliću vezama tajanstvenim i dubokim:
»...Tek što sam seo na univerzitetsku klupu, dospeo sam u
zatvor. Hapšen sam ravno trinaest puta. Od dvanaest godina koje su
usledile mom prvom hapšenju, više od polovine proveo sam na
robijama. Sem toga, tri puta sam išao teškim putem izgnanstva,
putem koji mi je uzeo tri godine života. Tokom mojih kratkih časova
»slobode«, gledao sam kao u kinematografu kako promiču ružna
ruska sela, gradovi, ljudi i događaji, a ja sam uvek jurio, na konju,
na brodu, na taljigama. Ne postoji postelja u kojoj sam spavao više
od mesec dana. Upoznao sam užas ruske stvarnosti u dugim i
mučnim zimskim večerima kad blede svetiljke Vasiljevskog Ostrova
jedva žmirkaju, a rusko se selo pojavljuje na mesečini u nekoj lažnoj
i varljivoj lepoti. Jedina moja strast bejaše taj mučni, zanosni i
misteriozni zanat revolucionara . .. Oprostite, Zina, i nosite me u
svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.«
Svadbena ceremonija održana je dvadeset i sedmog decembra
hiljadu devetsto devetnaeste na torpiljerki Spartak, ukotvljenoj u
Kronštatskoj luci. Svedočansrva su malobrojna i protivurečna. Po
jednima, Zinaida Mihajlovna je samrtno bleda, »bledilom koje
venčava smrt i lepotu« (Mikulin), i pre je nalik na anarhistkinju pred
streljanje nego na muzu revolucije koja je za dlaku izbegla smrti.
Mikulin govori o belom svadbenom vencu u Zinaidi-noj kosi, tom
jedinom znamenju starih vremena i običaja, a Olimski, u svojim
uspomenama, o beloj gazi koja je poput svadbenog venca obavijala
ranjenu glavu Majsnerove. Isti Olimski, koji se u svojim sećanjima
pokazao objektivnijim od raspeva-nog Mikulina (ovaj prelazi tako
reći ćutke preko ličnosti Novskog) o liku političkog komesara u tom
intimnom času daje i sam sasvim shematičnu sliku: »Lep, stroga
pogleda, obučen monaški i u toj svečanoj prilici, ličio je pre na
mladog nemačkog studenta koji je izašao kao pobednik iz nekog
dvoboja, nego na političkog komesara koji se upravo vratio iz
vatrenog okršaja.« U ostalim detaljima svi se manje-više slažu. Brod
je (dakle) bio na brzinu iskićen signalnim zastavicama i osvetljen
sijalicama, crvenim, zelenim, plavim, crvenim. Posada, koja slavi
istovremeno svadbu i pobedu nad smrću, pojavljuje se na palubi
sveže izbrijana i rumena, pod punim naoružanjem, kao za smotru.
Ali kablogrami, koji su izveštavali generalštab o toku operacije i o
srećnom spasenju, privukli su pažnju oficira Crvene flote koji su
pristizali u plavim šinjelima ispod kojih su obukli belu letnju
uniformu. Torpiljerka ih pozdravlja pištaljkama i klicanjem posade.
Zadihani radio-telegrafista donosi na komandni most, gde su se
sklonili mladenci, nešifrovane depeše sa čestitkama upućenim iz
svih sovjetskih luka od Astrahana do Enzelija: »Živeli mladenci.
Živela Crvena flota. Hura za hrabru posadu Spartaka!«
Revolucionarni savet Kronštata šalje u blindiranim kolima devet
sanduka francuskog šampanjca koji je dan ranije, vele, zaplenjen od
anarhista. Bleh-muzika kronštatskog mornaričkog garnizona penje
se uz pokretni most na palubu, svirajući koračnice. Zbog
temperature od nekih trideset Celzijusa ispod nule, instrumenti
imaju čudan, napu-kao zvuk, kao da su od leda. Naokolo se motaju
motorne lađe i patrolni čamci, pozdravljajući posadu signalima. Sa
isukanim revolverima, stroge trojke čekista tri puta se penju na
palubu, zahtevajući da se, iz razloga bezbednosti, prekine slavlje; tri
puta vraćaju revolvere u futrole na pomen imena Nov-skog i
pridružuju se oficirskom horu koji kliče Gorko! Gorko! Prazne flaše
šampanjca lete preko palube kao ispaljena topovska đulad kalibra
25 mm. U prvo svitanje, kada se sunce u jutarnjoj zimskoj magli
nazire kao vatra dalekog požara, jedan pijani čekista pozdravlja
rađanje novog dana salvom iz protivavionskog mitraljeza. Mornari
leže svuda po palubi, kao mrtvi, na gomilama razbijenog stakla,
praznih flaša, konfeta i zamrzlih barka francuskog šampanjca,
ružičastog kao krv. (Čitalac, verujemo, prepoznaje trapavu liriku
Lava Mikulina, učenika imažinista.)
Poznato je da je ovaj brak raskinut posle osamnaest meseci i
da je Zinaida Mihajlovna, prilikom jednog ilegalnog izleta u Evropu,
postala saputni-com sovjetskog diplomate A. D. Karamazova. Što se
tiče kratkog braka sa Novskim, neka svedočenja govore o mučnim
scenama ljubomore i o strasnim pomirenjima. To da je Novski u
nastupu ljubomore bičevao Zinaidu Mihajlovnu može međutim isto
tako da bude i plod jedne druge ljubomorne uobrazilje — Mikulina.
U autobiografskoj knjizi Talas za ta/asom Majsnerova prelazi preko
svojih intimnih sećanja kao da ih ispisuje po vodi: bič se tu
pojavljuje samo u svom istorijskom i metaforičkom kontekstu kao
knut koji nemilosrdno šiba lice ruskog naroda.
(Zinaida Mihajlovna Majsner umrla je od mala-rične groznice
avgusta 1926. u Persiji. Imala je nepunih trideset godina.)
Nemogućno je, rekosmo, uspostaviti tačnu hrono-logiju života
Novskog u godinama građanskog rata i u godinama koje mu
neposredno slede. Zna se da se tokom 1920. borio protiv
nepokornih i despotskih emira u Turkestanu i da ih je pokorio
surovošcu i lukavstvom, njihovim sopstvenim oružjem; da je tokom
sparnog leta 1921, zabeleženog u analima po invaziji malaričnih
komaraca i muva-zlatica koje sleću na krv u rojevima, bio zadužen
za likvidaciju banditizma u predelu Tambova i da je tom prilikom bio
ranjen sabljom ili nožem, što je dalo njegovom licu surov pečat
herojstva. Na kongresu Istočnih naroda nalazimo ga za
predsedničkim stolom, odsutna, sa večitom cigaretom između
požutelih zuba. Njegov je govor pozdravljen aplauzom, ali jedan
izveštač sa kongresa zapaža odsustvo žara i ugašen pogled onog
kojeg su nekad zvali boljševičkim Hamletom. Znamo takođe da je
jedno vreme vršio dužnost komesara Političke uprave Kavkasko-kas-
pijskog revolucionarnog komiteta mornarice, da je bio član Štaba
artiljerijske sekcije Crvene armije, zatim diplomata u Avganistanu i
Estoniji. Krajem 1924. pojavljuje se u Londonu u delegaciji koja vodi
pregovore sa večito nepoverljivim Englezima; tom prilikom stupa,
na sopstvenu inicijativu, u vezu sa predstavnicima tredjuniona koji
ga pozivaju na sledeći kongres koji treba da se održi u Halu.
U Kazahstanu, u Centrali za komunikacije i veze, poslednjoj
službi za koju znamo da je vršio, kažu da se dosađivao i da je u
svojoj kancelariji počeo ponovo da crta planove i da pravi
proračune: bomba veličine oraha i strahovite razorne moći izgleda
da ga je opsedala do kraja života.
B. D. Novski, predstavnik Narodnog komesarijata za veze i
komunikacije, uhapšen je u Kazahstanu 23. decembra hiljadu
devetsto tridesete u dva sata posle ponoći. Njegovo hapšenje bilo je
mnogo manje dramatično nego što se to kasnije pročulo na Zapadu.
Nije bilo dakle, po pouzdanom svedočenju njegove sestre, nikakvog
oružanog otpora i gušanja na stepeništu. Novski je bio zamoljen
telefonom da hitno dođe u centralu. Glas je bio bez sumnje glas
dežurnog inženjera Butenka. Prilikom pretresa, koji je potrajao do
osam izjutra, odnesena su sva njegova dokumenta, fotografije,
rukopisi, nacrti i planovi, kao i najveći deo njegovih knjiga. To je bio
prvi korak ka likvidaciji Novskog. Na osnovu sasvim skorašnjih
podataka, koji potiču od A. L. Rubine, sestre Novskog, stvari su se
kasnije odvijale ovako:
Novski je bio suočen sa izvesnim Rajnholdom, I. S. Rajnhold,
koji je priznao da je špijunirao na račun Engleza i da je po njihovom
nalogu vršio sabotaže u privredi. Novski je ostao pri svojoj tvrdnji
da ne poznaje i da nikad ranije nije video tog nesrećnog čoveka sa
napuklim glasom i ugašena pogleda. Posle petnaest dana, vreme
koje je ostavljeno Novskom da razmisli, bio je ponovo pozvan pred
istražitelja i bio ponuđen sendvičima i cigaretom. Novski je odbio
ponudu i zatražio je olovku i hartiju da bi se obratio nekim ljudima
sa najvišeg mesta. Sutradan u zoru bio je izveden iz ćelije i upućen
u Suzdalj. Kada su tog ledenog januarskog jutra kola sa Novskim
pristigla na stanicu, kej je bio pust. Na sporednom koloseku nalazio
se jedan jedini stočni vagon u koji odvedoše Novskog. Istražitelj
Fedjukin, visok, rošav i nepokolebljiv, proveo je tada u vagonu nekih
pet sati nasamo sa Novskim (vrata su bila spolja zabravljena)
pokušavajući da ga uveri u moralnu dužnost jednog lažnog
priznanja. Ovi su se pregovori završili potpunim neuspehom. Onda
slede duge noći bez dana provedene u samici suzdaljskog zatvora, u
vlažnoj kamenoj ćeliji poznatoj pod imenom psetarnik, čija je glavna
arhitektonska vrednost u tome što je u njoj čovek kao živ zazidan,
pa svoje zemaljsko biće doživljava, u poređenju sa večnošću kamena
i trajanja, kao česticu prašine u okeanu bezvremenosti. Novski je
već bio čovek narušena zdravlja; duge godine robovanja i
revolucionarni zanos koji se hrani krvlju i žlezdama, oslabili su mu
pluća, bubrege, zglobove. Telo mu je sad bilo prekriveno čirevima
koji su pod udarcima gumenih pendreka prskali i istiskali korisnu
krv zajedno sa nekorisnim gnojem. No čini se da je Novski u dodiru
sa kamenom svoje žive grobnice izvukao neke metafizičke zaključke
koji se bez sumnje nisu mnogo razlikovali od onih koji sugerišu
misao da je čovek samo čestica prašine u okeanu bezvremenosti; ali
mu je izgleda to saznanje došapnulo i neke zaključke koje arhitekti
psetarnika nisu mogli da predvide: ništa za ništa. Čovek koji je
našao u svom srcu tu jeretičku i opasnu misao koja govori o
uzaludnosti sopstvenog trajanja, stoji međutim ponovo pred jednom
(poslednjom) dilemom: prihvatiti privremenost trajanja u ime tog
dragoce-nog i skupo stečenog saznanja (koje isključuje svaku
moralnost i koje je dakle apsolutna sloboda) ili se, u ime tog istog
saznanja, predati zagrljaju ništavila.
Slomiti Novskog bilo je za Fedjukina pitanje časti, iskušenje
najvećeg stepena. Jer ako je u svojoj dugoj karijeri istražitelja sve
dosad uspevao da lomljenjem kičme slomi i volju riajtvrdoglavijih
(pa su mu stoga uvek davali i najtvrđi materijal), Novski je sad
stajao pred njim kao neka vrsta naučne zagonetke, nepoznat
organizam koji se ponaša sasvim nepredvidljivo i netipično u odnosu
na celo-kupnu praksu. (Nema sumnje, u ovoj poštovanja dostojnoj
spekulaciji Fedjukina nije bilo, s obzirom na njegovo više nego
skromno obrazovanje, ničeg knjiškog, i stoga mu je svaka veza sa
teleološkim rasuđivanjem izmicala; on mora da se osećao samo kao
začetnik jedne doktrine koju je formulisao sasvim prosto i svakom
čoveku razumljivo: »I kamen će progovoriti ako mu se polome
zubi.«)
U noći između 28. i 29. januara izvedoše iz ćelije čoveka koji je
još uvek nosio ime Novski, mada to bejaše sada samo prazna
ljuštura bića, gomila gnjilog i namučenog mesa. U ugaslom pogledu
Novskog moglo je da se pročita, kao jedino znamenje duše i života,
ta odluka da se istraje, da poslednju stranicu svoje biografije ispiše
svojom voljom i pri punoj svesti, kao što se piše testament. On je tu
svoju misao formulisao ovako: »Došao sam u zrele godine, zašto bih
kvario svoju biografiju.« Mora dakle da je shvatio da ovo makar
poslednje iskušenje nije samo završna stranica autobiografije koju je
pisao tokom nekih četrdeset godina svesnog života svojom krvlju i
svojim mozgom, nego da je ovo zapravo suma njegovog življenja,
zaključak na kojem sve počiva, a da je sve ostalo (a da je sve ostalo
bilo) samo sporedan traktat, računska radnja čija je vrednost
beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja daje smisao tim
sporednim operacijama.
Dva stražara odvedoše Novskog, podupirući ga sa obe strane,
niz neko polumračno stepenište što je vodilo vrtoglavo u dubinu, u
trostruki podrum zatvorske zgrade. Prostorija u koju ga uvedoše
bila je osvetljena jednom golom sijalicom koja je visila sa tavanice.
Stražari ga pustiše i Novski se zatetura. Čuo je kada se za njim
zatvoriše gvozdena vrata, ali u početku još ništa nije razabirao do
samo tu svetlost koja mu se bolno zasekla u svest. Vrata se onda
ponovo otvaraju i oni isti stražari, ovoga puta predvođeni
Fedjukinom, uvode nekog mladića i osovljuju ga na metar ispred
Novskog. Novski pomisli da je ponovo u pitanju neko lažno
suočenje, jedno od mnogih, i tvrdoglavo stisnu bezube vilice i s
bolnim naporom raširi otekle kapke da osmotri mladića. Očekivao je
da će ponovo ugledati pred sobom nekog mrtvaca ugaslih očiju (kao
što je to bio Rejnhold), ali sa nekom jezom bliskom slutnji ugleda
pred sobom neke mlade i žive oči ispunjene strahom ljudskim,
sasvim ljudskim. Mladić je bio go do pojasa i Novski sa čuđenjem i
sa strahom pred nepoznatim shvati da je mišićavo telo mladića bez i
jedne jedine modrice, bez i jedne jedine rane, sa zdravom tamnom
kožom koju još ne bejaše načela memla. Ali to što ga je najviše
začudilo i uplašilo, to bejaše taj pogled čije značenje nije mogao da
prozre, ta nepoznata igra u koju je bio uvučen, sad kada je već bio
pomislio da je sve svršeno na najbolji mogućni način. Da li je mogao
i da nasluti šta mu sprema genijalna i paklena intuicija Fedjuki-na?
Fedjukin je stajao iza njegovih leda, nevidljiv ali prisutan, nem,
suzdržana daha, ostavljajući mu da se sam doseti, da se užasne od
te pomisli, pa kada mu sumnja koju rađa užas bude došapnula da je
to nemogućno, da mu u tom času sruči istinu u lice, istinu težu od
spasonosnog metka koji bi mu mogao opaliti u potiljak.
Kada je sumnja koju rađa užas došapnula Novskom to je
nemogućno, u istom času začu glas Fedjukina: »Ako Novski' ne
prizna, ubićemo te!«
Mladiću se lice izobliči od straha i pade na kolena pred Novskim.
Ovaj zatvori oči, ali nije mogao, zbog lisica, da začepi i uši i da ne
čuje mladićeva preklinjanja koja su odjednom, kao nekim čudom,
počela da ruše tvrdu stenu njegove odluke, da razaraju njegovu
volju. Mladić ga je preklinjao drhtavim, slomljenim glasom da prizna
u ime njegova života. Novski je jasno čuo kada su stražari repetirali
pištolje. Iza čvrsto stisnutih kapaka u
njemu se istovremeno sa saznanjem bola i slutnje poraza javi
mržnja, jer je imao dosta vremena da razmisli i da shvati da ga je
Fedjukin prozreo i da je resio da ga razori tamo gde se oseća
najmoćnijim: u njegovoj sebičnosti; jer ako je on (Novski) došao na
spasonosni i opasnu misao koja govori o uzaludnosti sopstvenog
trajanja i stradanja, to je još uvijek moralni izbor; Fedjukinov
intuitivni genij naslutio je i to da takav stav govori o jednom izboru
koji dakle ne isključuje moralnost, naprotiv. Revolveri su bez sumnje
imali prigušivače, jer Novski jedva da je čuo pucnje. Kada je otvorio
oči, mladić je ležao pred njim u krvi, prosute lobanje.
Fedjukin ne troši uzaludne reci, on zna da ga je Novski razumeo;
daje znak stražarima da ga izvedu i oni ga uzimaju pod ruku.
Ostavlja mu dvadeset i četiri časa da razmisli u svojoj dobro čuvanoj
ćeliji gde će moći ponovo, »pod mrtvačkim pokrovom od kamena« ,
da utvrdi svoj moralni stav koji mu šapuće demonski na uvo da je
njegova biografija konačna i zaokrugljena, bez pukotina, savršena
kao kakva skulptura. Sutradan, u noći između 29. i 30. januara,
ponavlja se scena: stražari odvode Novskog vrtoglavim kružnim
stepeništem u duboke podrume zatvora. Novski sa užasom
naslućuje da ovo ponavljanje nije slučajno i da je deo jednog
paklenog plana: svaki dan njegova života biće plaćen životom
jednog čoveka; savršenstvo njegove biografije biće razoreno, delo
njegova života (njegov život) biće ovim poslednjim stranicama
unakaženo.
Fedjukinova režija je savršena: mizanscen je isti kao i prošle
noći, isti su stražari, isti Fedjukin, isti podrum, isto osvetljenje, isti
Novski: elementi sasvim dovoljni da se jednom ponovljenom
postupku da značenje identičnosti i neminovnosti, kao što je
neminovan sled dana i noći; različit je samo unekoliko taj mladić što
go do pasa drhti pred Novskim (različit tek koliko se razlikuju dva
uzastopna dana provedena u istoj ćeliji). Fedjukin po svoj prilici
naslućuje u tišini koja je na trenutak zavladala u podrumskoj ćeliji
koliko je današnje iskušenje teže za Novskog od onog od juče;
danas, dok stoji oči u oči sa nepoznatim mladićem, ne ostaje
njegovoj moralnosti ni trunke nade i pribežište u nekoj pomisli koja
bi mogla da mu pritekne u pomoć, pomisli koja bi mogla da mu
došapne, uprkos izvesnim spoljnim i jasnim znacima, da je to nemo-
gućno: sinoćna mu je demonstracija, brza i efikasna, pokazala da
takva misao ne vredi, da je takva pomisao pogibeljna. (A ta će misao
postati sutra i prekosutra^ i kroz tri ili deset dana, još besmislenija,
još nemogućnija.)
Novskom se učini kao da poznaje odnekud tog mladića koji je
stajao pred njim. Imao je belu kožu prošaranu pegama, nezdrav ten,
gustu tamnu kosu i pomalo razroke oči; po svoj prilici je nosio
naočari, i Novskom se učini da naslućuje u korenu njegova nosa
tragove okvira tek skinutih naočara. Pomisao da taj mladić zapravo
liči na njega samog od pre dvadesetak godina učinila mu se
besmislenom i pokušao je da je odbaci, no nije mogao da ne pomisli
u magnovenju kako ta sličnost (ako je stvarna i namerna) nosi
izvesnu opasnost po Fedjuki-novu istragu i može na neki način da se
pripiše kao greška i napuklina u Fedjukinovoj režiji. Ali i Fedjukin sa
svoje strane mora da je naslutio, ako je ta sličnost bila namerna i
plod brižljive selekcije, da će pomisao na sličnost, na identičnost,
neminovno navesti Novskog da uoči i bitnu razliku; ova sličnost
treba samo da mu ukaže na činjenicu da on ubija ljude slične sebi,
ljude čija biografija nosi potencijalno seme jedne buduće biografije,
dosledne, zaokru-gljene, tako slične njegovoj, ali prekraćene na
samom početku, uništene njegovom sopstvenom krivicom tako reći
u začetku; on će svojim tvrdoglavim odbijanjem da saraduje sa
istragom stajati (već stoji!) na početku jednog dugog niza zločina
počinjenih u njegovo ime.
Novski oseća iza svojih leda Fedjukina kako zaustavljena daha
vreba njegove misli, njegovu odluku, kao što oseća i nevidljivo
prisustvo stražara koji stoje sa strane sa revolverima na gotovs,
spremni da izvrše zločin njegovom rukom. Glas Fedjukina zazvučao
je mirno, bez pretnje, kao da saopštava rezultate jedne sasvim
logične operacije: »Umrećeš, Isaijeviču, ako Novski ne prizna.«
Pre nego što je Novski mogao da kaže bilo šta, da smisli bilo
šta, da pomisli na sramne uslove svoje predaje, mladić ga osmotri
kratkovidim očima, sasvim izbliza, a onda mu se unese u lice i šapnu
mu glasom od kojeg Novski zadrhta:
»Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!«
Istog časa odjeknuše dva pucnja, skoro istovremeno, jedva
čujna, kao kad se izvlači zapušač iz šampanjske flaše. Nije mogao da
ne otvori čvrsto stisnute kapke kako bi se uverio u izvesnost svog
zločina: stražari su ponovo gađali iz blizine, u potiljak, s cevima
okrenutim prema lobanji; lice mladića bilo je neprepoznatljivo.
Fedjukin napusti podrum bez i jedne reci, a stražari odvedoše
Novskog i gurnuše ga na kameni pod. Novski provodi košmarne sate
u svojoj ćeliji okružen parovima.
Sutradan uveče, posle smene treće straže, zatraži da ga izvedu
pred istražitelja.
Iste ga noći prebacuju iz kamene ćelije u zatvorsku bolnicu
gde provodi kao u bunilu desetak dana pod budnim pogledom
stražara i bolničkog osoblja, koje je dobilo zadatak da od ovih
sažaljenja dostojnih ostataka stvori čoveka dostojna tog imena.
Fedjukin bez sumnje zna, na osnovu iskustva, da čak i ljudi pravljeni
od manje tvrdog materijala nego što je Novski zadobijaju neku
neslućenu snagu u trenutku kada su prekoračene sve granice i kada
se postavlja još samo časno pitanje smrti: u času umiranja
pokušavaju da iz smrti izvuku najveću mogućnu dobit nekom
tvrdoglavom odlukom koja se najčešće, valjda zbog organske
iscrpljenosti, svodi na herojsko ćutanje; kao što mu je praksa otkrila
i činjenicu da ponovo funkcionisanje organizma, normalan krvotok i
odsustvo bolova, stvaraju kod rekonvalescenata i bivših kandidata
smrti neki organski konformizam koji ima za posledicu, ma koliko to
izgledalo paradoksalno, slabljenje volje i sve manju potrebu za
herojskim razmetanjem.
Optužba da je Novski pripadao špijunskoj mreži koja je radila
za račun Engleza bila je u međuvremenu odbačena, pogotovu posle
neuspelog suočen ja sa Rajnholdom. (Tome su izgleda doprineli
dobrim delom i engleski tredjunioni, koji su podigli u evropskoj
štampi isuviše veliku buku oko hapšenja Novskog i opovrgli kap
sasvim neosnovane i besmislene neke optužbe koje su se u to vreme
bile javile u zvaničnoj štampi: berlinski randevu sa izvesnim
Ričardsom, koji je navodno potkupio Novskog za trideset zlatnika
kao Judu, oboren je nedvosmislenim alibijem rečenog Ričardsa: on
je tog dana bio na sednici tredjuniona u Halu.) Ova nespretna
intervencija tredjuniona stavlja istragu pred nimalo lak zadatak da
dokaže tačnost svojih tvrdnji i da time očuva svoj ugled na mnogo
širem, međunarodnom planu. Trebalo je dakle ispraviti što se
ispraviti može.
Pregovori traju od 8. do 21. februara. Novski oteže istragu,
pokušavajući da u dokument svog priznanja, bez sumnje jedini koji
će ostati posle njegove smrti, unese neke formulacije koje bi mogle
ne samo da ublaže njegov konačan pad nego i da budućem
istraživaču idošapnu, kroz vesto spletena protivurečja i preterivanja,
da ćelo zdanje tog priznanja počiva na laži isceđenoj bez sumnje
torturom. Stoga se sa neslućenom snagom bori za svaku reč, za
svaku formulaciju. Fedjukin sa svoje strane, ne manje rešen i
oprezan, postavlja maksimalne zahteve. Dva se čoveka u dugim
noćima bore sa tim teškim tekstom priznanja, zadihani i iscrpljeni,
nagnuti u gustom dimu cigareta nad tim stranicama, i svaki od njih
pokušava da unese u njih deo svojih strasti, svojih uverenja, svoje
viđenje stvari iz jednog višeg aspekta. Jer, nema sumnje, Fedjukin
zna isto toliko dobro koliko i sam Novski (i to mu daje do znanja) da
je sve to, ceo taj tekst priznanja, sročen na nekih deset gusto
kucanih stranica, najobičnija fikcija koju je on sam, Fedjukin,
sastavljao tokom dugih noćnih sati, kucajući s dva prsta, nespretno i
sporo (voleo je sve da radi sam), pokušavajući da na osnovu nekih
uslovnosti izvuče logične zaključke. I njega nisu dakle zanimale
takozvane činjenice, niti takozvani karakteri, nego te uslovnosti i
njihovo logično funkcionisanje; njegovi se razlozi mogu svesti u
krajnjoj liniji na iste one koje je imao Novski kada je, polazeći od
jedne druge sheme, idealne i idealizovane, unapred odbacivao svaku
uslovnost. Obojica su, najzad, verujem, delovala iz razloga koji su
prevazilazili sebične i uske ciljeve: Novski se borio da u svojoj smrti,
da u svom padu, sačuva dostojanstvo ne samo svog lika nego i lika
revolucionara uopšte, a Fedjukin je nastojao u svom traganju za
fikcijom i za uslovnosti-ma da sačuva strogost i doslednost
revolucionarne pravde i onih koji tu pravdu dele; jer bolje je da
strada takozvana istina jednog jedinog čoveka, jednog sićušnog
organizma, nego da se zbog njega dovedu u pitanje viši principi i
interesi. I ako se tokom kasnijeg razvoja istrage Fedjukin ustremlja-
vao na svoje tvrdoglave žrtve, to dakle nije bio hir neurotična
čoveka i kokainiste, kako neki veruju, nego borba za sopstvena
uverenja koja je, kao i žrtva, smatrao nesebičnim, neprikosnovenim i
svetim. Ono što je izazivalo njegov bes i njegovu lojalnu mržnju, to
bejaše upravo ta bolećiva sebičnost optuženih, njihova patološka
potreba da dokažu svoju nevinost, svoju sopstvenu malu istinu, to
neurotično vrćenje u krugu takozvanih činjenica obuhvaćenih
meridijanima svoje tvrde lobanje, a da ta njihova šlepa istina nije u
stanju da se stavi u sistem jedne više vrednosti, jedne više pravde,
koja traži da joj se prinesu žrtve i koja ne vodi i ne srne. da vodi
računa o ljudskim slabostima. Stoga je za Fedjukina postajao krvni
neprijatelj svako ko nije mogao da shvati tu prostu, skoro golim
okom vidljivu činjenicu da potpisati priznanje u ime dužnosti jeste
ne samo stvar logična nego i moralna, dakle dostojna poštovanja.
Slučaj Novskog je za njega bio utoliko porazniji što ga je on cenio
kao revolucionara i neko mu je vreme, pre desetak godina, bio
uzorom. Onoga dana u stočnom vagonu na sporednom koloseku
suzdaljske postaje, on mu je bio prišao, bez obzira na sve, sa nužnim
respektom prema njegovoj ličnosti i pun poverenja, ali je do-živeo
razočaranje koje je u potpunosti srušilo u njegovim očima mit
jednog revolucionara: Novski nije mogao da shvati; njegova
sopstvena sebičnost (bez sumnje izrasla iz laskanja i pohvala) bila je
u njemu jača od osećanja dužnosti.
Jednog ranog jutra krajem februara, Novski se vraća u svoju
ćeliju iscrpljen no zadovoljan, sa redigovanim rukopisom svog
priznanja koje treba da nauči napamet. Rukopis je prekrajan i išaran
isprav-kama unesenim mastilom crvenim kao krv; čini mu se da je
njegovo priznanje u tolikoj meri teško da mu smrtna kazna ne može
izbeći. Novski se smeši ili mu se samo čini da se smeši: Fedjukin je
izvršio njegovu potajnu nameru i pripremio završno poglavlje
njegove časne biografije: budući će istraživači otkriti pod hladnim
pepelom ovih besmislenih optužbi patetiku jednog života i dosledan
kraj (uprkos svemu) jedne savršene biografije.
Optužnica je dakle konačno redigovana 27. februara, a proces
grupi sabotera predviđen za sredinu marta. Početkom maja, posle
dugog odlaganja, dolazi do nagle i neočekivane promene u
planovima istrage. Novskog sa napamet naučenim tekstom dovode
na poslednju probu u kancelariju Fedjukina; ovaj mu saopštava da je
optužnica izmenjena i daje mu tekst nove optužnice otkucane na
mašini. Stojeći između dva stražara, Novski čita tekst, zatim naglo
zaurla ili mu se samo učini da je zaurlao. Odvlače ga ponovo u
psetamik i tu ga ostavljaju tri dana među ugojenim pacovima.
Novski pokušava da razbije glavu o kameni zid ćelije; tada mu
navlače luđačku košulju satkanu od solidnih vlakana i odvode ga u
bolničku sobu. Vrativši se iz bunila, prouzrokovanog bez sumnje
injekcijama morfijuma, Novski traži da mu dovedu istražitelja.
Fedjukin u međuvremenu uspeva, vodeći napore-do dve
istrage, da iscedi priznanje iz nekog Paresija-na koji je, samo uz
pomoć pretnji i obećanja (a, izgleda, i uz pomoć pokoje čašice)
potpisao izjavu da je on lično predao Novskom prvu sumu novca još
maja 1925, kada je zajedno sa njim radio u fabrici kablova u
Novosibirsku. Taj novac, tvrdio je Paresijan u svojoj izjavi, bio je deo
redovne tromesečne sume koju su primali iz Berlina kao napojnicu
za povoljne aranžmane koje je Novski, preko Paresija-na i
Titelhajma, udešavao za neke strane firme, nemačke i engleske u
prvom redu. Titelhajm, inženjer starog kova i zastarelih nazora, sa
belom jarećom bradicom i cvikerima, nikako da shvati zašto je
potrebno da uvlači u svoje priznanje i druge ljude, koje i ne poznaje,
no Fedjukin je već našao načina da ga uveri: posle dugog opiranja,
stari je Titelhajm, rešen da umre časnom smrću, čuo iz susedne
sobe užasne krike u kojima je prepoznao glas svoje kćeri-jedinice.
Uz obećanja da će joj biti život pošteđen, pristao je na sve
Fedjukinove uslove i potpisao zapisnik i ne pročitavši ga. (Trebalo je
da prođu godine da izađe na videlo istina o Titelhajmo-vima: starac
je u jednom tranzitnom logoru doznao skoro slučajno, od neke
logorašice imenom Gin-zburg, da mu je kći ubijena u zatvorskom
podrumu još tokom trajanja njegove istrage.)
Sredinom maja dolazi do suočenja između ove dvojice i
Novskog. Novskom se čini da Paresijan zaudara na votku;
zapetljavajući jezikom, na lošem ruskom, sručuje mu u lice
fantastične pojedinosti o njihovoj dugogodišnjoj saradnji. Novski
shvata po iskrenom besu Paresijana da je Fedjukin u svojoj
umetnosti da se iscedi priznanje postigao u slučaju Paresijana onaj
idealni nivo saradnje koji je cilj i svrha svake valjane istrage:
Paresijan je, bez sumnje zahvaljujući stvaralačkom geniju
Fedjukina, prihvatio uslovnosti kao živu realnost, stvarniju od magle
fakata, i te uslovnosti obojio emotivno: kajanjem i mržnjom.
Titelhajm, odsutan duhom, sa pogledom okrenutim ka nekom
dalekom, mrtvom svetu, ne može da se seti pojedinosti koje je izneo
u potpisanom zapisniku i Fedjukin mora da ga strogo podseća na
pravila dobrog ponašanja; Titelhajm se polako priseća iznosa,
navodi cifre, mesta i datume. Novski oseća da mu izmiče i poslednja
šansa za spasenje i da mu je Fedjukin pripremio najnečasniju od
svih smrti: umreće kao razbojnik koji je prodao svoju dušu, kao
Juda, za trideset srebrnjaka. (Ostaće međutim po svoj prilici zauvek
tajna da li je ovo bio samo deo smišljenog plana Fedjukina, kako bi
zadobio iskrenu saradnju Novskog, ili je do ponovne promene
optužnice došlo zaslugom onog koji nije želeo da umre nečasnom
smrću.)
Te večeri posle suočenja, Novski ponovo pokušava da izvrši
samoubistvo i time spasi deo legende. Budno oko i pseći sluh
stražara otkrivaju međutim neke sumnjive zvuke, valjda po uzdahu
olakšanja koji dopire iz ćelije umirućeg: sa pokidanim venama
odvode Novskog u bolničku ćeliju gde on uporno trga zavoje i gde
moraju da ga hrane veslački. (I to je sledeći korak ka konačnoj
likvidaciji Novskog.)
Pred tolikom tvrdoglavošću Fedjukin popušta i imenuje
Novskog (na osnovu ranije optužnice) za vodu zavereničke grupe.
Suočen ponaosob sa svakim članom budućeg saboterskog jezgra,
koje se formira pod rukovodstvom Fedjukina, Novski, gledajući u
prazno mrtvim, astigmatičnim očima, prepoznaje u nekim
preplašenim i nepoznatim ljudima one sa kojima je »kovao smele
planove o dizanju u vazduh postrojenja od vitalnog značaja za vojnu
industriju«. Pri tom dodaje izvesne detalje iz napamet naučenog
teksta scenarija. Fedjukin, koji otkriva najzad u Novskom korisnog i
veštog saradnika, prepušta njegovoj sopstvenoj inteligenciji da
izgladi neke protivurečnosti i neslaganja koja se javljaju u kom-
plikovanom scenariju optužnice. (Pri tom Novski koristi svoje
dugogodišnje iskustvo stečeno u carskim robijašnicama i u borbi sa
opreznim prokurato-rima.)
Mirni tok ove saradnje doveden je u pitanje samo jedan jedini
put, krajem maja, kada je Novski suočen sa nekim Rabinovičem. I. I.
Rabinovič je bio Novskom nekom vrstom duhovnog mentora, još 12
najranijih pavlogradskih dana, čovek koji je u svojstvu inženjera i
stručnjaka otkrio talenat Nov-skog i uveo ga u tajne spravljanja
eksploziva. U neredovnim ali stoga ne manje briljantnim studijama
Novskog uloga Isaka Rabinoviča bila je višestruka: on ne samo da
ga je snabdevao savetima i stručnom (tehničkom) literaturom nego
ga je nejednom spašavao svojom intervencijom i svojim ugledom,
kao i visokim kaucijama koje je polagao kod prokuratora za mladog
Novskog. (Pakleni učinak nekih eksplozija koje su potresale
Petrograd oko 1910, izazvale su izgleda opravdane sumnje starog
Rabinoviča i neko ga vreme udaljiše od njegovog isuviše talento-
vanog učenika.) Za mnoge usluge koje mu je učinio, kao i iz
iskrenog poštovanja koje je gajio prema njemu, Novski je uspeo da
mu se oduži u danima građanskog rata: izvukao ga je iz ruku
revnosnih čekista koji su u Rabinoviču videli potencijalnog
atentatora i gajili duboko nepoverenje prema njegovom poznavanju
tajne eksploziva. Ali čini se da je veza između Novskog i Rabinoviča
bila pre svega afektivne prirode: stara priča o idealizovanom ocu i o
otkriću svojih potajnih sanja u ličnosti nekog mladog čoveka u kome
pronalazimo svoje sopstvene crte. Novski odbija da potpiše deo
optužnice koji se odnosi na Rabinoviča. (Međutim prisustvo
Rabinoviča u optužnici bilo je za istragu od prvorazrednog značaja s
obzirom na njegov profil: poreklo, rasa, sredina.) Fedjukin tada
pribegava poslednjem sredstvu: vadi iz fijoke stola predmet sa
priznanjem Paresijana i Titelhajma, predmet koji je u međuvremenu
obogaćen novim detaljima i priznanjima još trojice učesnika onog
što se nazivalo velikom pljačkom državnog novca: sva trojica
imenuju Novskog kao inspiratora i daju pojedinosti o njegovom
karakteru, gde se njegov revolucionarni elan svodi na
beskrupuloznu strast za novcem i bogaćenjem, a njegova se
legendarna askeza prikazuje kao komična maska i lukavstvo; neka
se svedočenja dotiču ranih pariških i petrogradskih dana Novskog,
sa jasnim aluzijama na mondenski život mladog revolucionara koji je
svoje famozne šešire i crvene prsluke kupovao bez sumnje novcem
dobijenim iz dubokih fondova Ohrane.
Novski shvata da nema izbora. U zamenu za protivuslugu
Fedjukina, potpisuje priznanje da je profesor Rabinovič sarađivao s
njim na spravljanju eksploziva; pojedinosti o vrsti šrapnela i
detonatora, o razornoj moći baruta, dinamita, kerozina i trinitro-
toluola, o načinu i mestu spravljanja paklenih mašina i njihovoj
destruktivnoj moći u određenim uslovima, Novski diktira sam u
zapisnik; za protivuslugu, Fedjukin spaljuje u velikoj gvozdenoj peći
u kancelariji, naočigled Novskog, kompromitujući predmet (sada
već nepotreban) o grupi pljačkaša i špekulanata.
Suđenje saboterskom jezgru od dvadeset članova održano je,
iza zatvorenih vrata, sredinom aprila. Po svedočenju izvesnog
Snasereva, Novski je, uprkos povremenoj odsutnosti duha, govorio
sa strašću koju je ovaj pripisivao visokoj temperaturi; »to je bio
njegov najbolji politički govor za koji znam«, dodaje on ne bez zlobe
(praveći jasnu aluziju na one lažne glasine po kojima je Novski bio
loš govornik: prvi, preuranjeni predznak koji je vodio ka rušenju
mita zvanog Novski). Jedan drugi preživeli učesnik ovog procesa
(Kaurin) odaje mu priznanje da, uprkos stravičnoj torturi kojoj je bio
podvrgnut tokom dugih meseci istrage, nije ništa izgubio od svoje
oštroumnosti »koja nas je sve zakopala«. — »To je nekad bio hitar
čovek, pokretljivih i živih očiju, a sada je vukao noge i bio je upalih
obraza, dubokih očnih duplji i izgledao je povremeno sasvim
odsutan; ličio je na fantoma, ali ne na sopstvenog. Ne bar sve dotle
dok nije progovorio; tada je ponovo bio đavo a ne čovek.« Treba
međutim priznati da su ulogu Novskog u ovom procesu dobrim
delom predodredili tredjunioni i emigrantska štampa, tvrdnjom da
se u ličnosti ovog procesa kriju provokatori koji nemaju nikakve
veze sa revolucionarima; Novski je dakle ubitačnu snagu svoje
rečitosti usmerio u tom pravcu, pokušavajući, u nastupu iskrenog
besa, da pobije one argumente menjševika i tredjuniona koji bi
mogli da svedu njegovu biografiju i njegov kraj upravo na ono od
čega se najviše pobojavao i zbog čega je tokom ovih meseci vodio
krvavu borbu na život i smrt.
Državni tužilac, V. N. Kričenko, majstor visokih dela, zatražio
je za petoricu prvooptuženih najtežu kaznu, ali, na opšte čuđenje,
kako kaže Kaurin, nije u svojoj završnoj reci »vukao Novskog po
blatu«. (Sklon sam da poverujem da je uloga Novskog u ovom
procesu bila kupljena po tu cenu.) Na izvestan način odao je čak
priznanje njegovoj ličnosti koja je sačuvala dokraja svoj integritet,
uprkos svemu (što dokazuje njegova iskrena saradnja sa istragom), i
nazvao ga je čak »starim revolucionarom«, naglasivši da je Novski
bio oduvek fanatikom svojih ideja i uverenja koje je u jednom
odsudnom trenutku stavio u službu kontrarevolucije i međunarodne
buržoaske za vere; Kričenko je pokušavao da nade naučno
objašnjenje te moralne devijacije i otkrio ju je u sitnoburžoaskom
poreklu prvooptuženog i u pogubnim uticajima njegovih čestih
boravaka na Zapadu gde se više interesovao za književne tričarije
nego za politiku. Stari je Rabinovič ispričao pred smrt doktoru
Taubeu u kolimskoj bolnici, gde je ležao bolestan od skorbuta i
poluslep, svoj susret sa Novskim u hodniku sudnice posle završenog
procesa. »Borise Davidoviču«, rekao mu je, »bojim se da ste sišli s
uma. Sve ćete nas ukopati svojim pledoajeom.« Novski mu je
odgovorio sa čudnim izrazom lica koji je ličio na senke nekog
osmeha: »Isak Ilič, vi biste morali poznavati običaje pri jevrejskoj
sahrani: u trenutku kada se spremaju da iznesu mrtvaca iz sinagoge
da bi ga odneli na groblje, jedar se službenik Jahvin nagne nad
pokojnikom, zovne ga i po imenu i kaže mu glasno: Znaj da si
mrtav!« Onda je na trenutak zastao i dodao: »Odličan običaj!«
U znak zahvalnosti, i valjda uveren da je izvukao iz smrti što
živ čovek izvući može, Novski u svojoj završnoj reći ponavlja da su
njegovi zločini zaslužili u punoj meri smrtnu kaznu kao jedino
pravednu, da odluku tužioca ne smatra niukoliko preteranom i da
neće uložiti žalbu da mu se poštedi život. Pošto je izbegao pokretni
čvor sramnih vešala, smrt pod puščanim plotunima smatrao je
srećnim završetkom i dostojnim krajem; mora da je osećao, i izvan
ovog moralnog konteksta, da neka viša pravednost zahte-va da mu
dođu glave čelik i olovo.
Ali nisu ga ubili (teže je izgleda izabrati smrt nego život):
kazna mu je preinačena i, posle godinu dana provedenih na crnom
hlebu, ponovno je krenuo tegobnim putem izgnanstva. Početkom
1934, pod imenom Dolski, onim istim koje je nosio u vreme svog
poslednjeg, carskog tamnovanja, nalazimo ga u tek kolonizovanom
Turgaju. (Ne bi trebalo međutim u ovoj promeni imena tražiti
poruku za budućnost, znak prkosa i izazova: Novski je, čini se, bio
rukovođen pre svega praktičnim razlozima: izvesna njegova lična
dokumenta glasila su još uvek na to ime.) Iste godine dobija dozvolu
vlasti da se nastani u još zabitijem Aktubinsku, gde okružen
nepoverlji-vim kolonistima radi na nekom poljoprivrednom imanju
koje gaji šećernu repu. Decembra meseca njegova sestra dobija
odobrenje da ga poseti i zatiče ga bolesnog: Novski se žali na bolove
u bubrezima. U to vreme on već ima nameštene vilice sa zubima od
neoksidirajućeg čelika. (Da li su mu zubi polomljeni prilikom
istrage, kako tvrdi doktor Taube, teško je reći.) Novski odbija njen
zahtev da mu pokuša izdejstvovati kod vlasti dozvolu za preseljenje
u Moskvu: nije želeo da pogleda svetu u oči. »Očekivao je smrt u
rane jutarnje sate«, beleži ona, »koji su se poklapali sa njegovim
hapšenjem: tada bi se skamenio, zastaklio očima i gledao prema
vratima koja nije, međutim, zaključavao. Kada bi prošlo tri sata,
uzimao je gitaru u ruke i pevao tiho neke sasvim nerazumljive
pesme. Imao je zvučne halucinacije i pričinjavali bi mu se glasovi i
koraci u hodniku.« (Tih se godina u Moskvi prepričavala sledeća
anegdota: »Šta nam radi Novski? — Pije čaj sa džemom od ribizli i
svira na gitari Internacionalu. - Ali sa sordinom«, dodaje na to neki
zlobnik.) Poznato je da je Novski tokom strašne zime 1937. ponovo
uhapšen i odveden u nepoznatom pravcu. Sledeće godine otkrivamo
mu tragove na dalekoj Insulmi. Poslednje pismo pisano njegovom
rukom nosi pečat Kema u blizini Solovjejskih otoka.
Nastavak i kraj povesti o Novskom potiče od Karla
Fridrihoviča (koji ga omaškom naziva Podolski, umesto Dolski);
mesto događaja: daleki ledeni Sever, Norilsk.
Novski nestaje iz logora na tajanstven i neobjašnjiv način, po
svoj prilici za vreme jedne od onih strašnih oluja kada su stražari na
tomjevima, oružje i nemački ovčari jednako bespomoćni. Sačekavši
da se smiri purga, kreću potrage za beguncem, prepuštajući se
krvoločnom instinktu svojih pasa. Tri dana logoraši u svojim
barakama uzalud očekuju zapovest napolje!; tri dana se pobesneli i
zapenjeni vučjaci otimaju iz čeličnih ogrlica, tegleći premorene
hajkače po dubokim snežnim nanosima. Četvrtog dana neki stražar
ga otkri u blizini livnice, zaraslog u bradu i nalik na utvaru, gde se
greje uz veliki kotao u kojem se taloži tekuća šljaka. Opkoliše ga i
pustiše vučjake. Privučeni urlanjem pasa uleteše u kotlarnicu:
begunac je stajao na skelama iznad kotla, osvetljen plamenom.
Jedan se revnosni stražar poče penjati uz skele. Kad mu se ovaj
približi, begunac skoči u ključalu tekuću masu i stražari videše kako
nestade pred njihovim očima, kako se izvi kao pramen dima, gluv na
zapovesti, nepokoran, slobodan od vučjaka, od hladnoće, od vrućine,
od kazne i od kajanja.
Taj hrabri čovek umro je 21. novembra 1937, u četiri sata
posle podne. Ostavio je za sobom nekoliko cigareta i četkicu za
zube.
Krajem juna 1956, londonski Tajms, koji po staroj dobroj
engleskoj tradiciji izgleda još uvek veruje u duhove, objavio je da je
Novski viđen u Moskvi, u blizini kremaljskih zidina. Očevici su ga
prepoznali po čeličnim zubima. Ovu vest je prenela sva zapadna
buržoaska štampa, željna spletki i senzacija.