Slaven Ravlić

SOCIOLOGIJA I PRAVNI STUDIJ

Uz povijest Katedre za sociologiju (1906–2006)

1. UVOD

Sociologija kao akademska disciplina u Hrvatskoj je nastala i dugo

se razvijala prvenstveno u okviru Pravnog fakulteta u Zagrebu. Njezina

povezanost sa studijem prava ne izgleda ni slučajna ni iznimna s obzirom

na ukupni razvoj sociologije. I na drugim prostorima, posebno u srednjoj

Europi, sociologija se uglavnom razvila u sklopu pravnog studija. Brojni su

vodeći sociolozi po naobrazbi bili pravnici. Međutim, postoji i druga

strana. U mnogim se zemljama sociologija razvila odvajanjem od filozofije,

a prve su katedre uspostavljene na filozofskim fakultetima, čak i u srednjoj

Europi (primjerice u Češkoj). Isto tako, i u Hrvatskoj se središte razvoja

sociologije kasnije trajno pomjerilo prema filozofskim fakultetima, a

odvajanje od filozofije bilo je glavno pitanje u oživljavanju hrvatske

sociologije u 1960-ima. Odatle povezanost sociologije i pravnog studija ne

izgleda ni tako jasna ni tako jednostavna, a pitanja o prirodi te povezanosti

zahtijevaju pomno razmatranje.

Zašto se u nas sociologija kao akademska disciplina pojavila i

afirmirala upravo na pravnom fakultetu? Zašto su naši prvi sociolozi bili

pravnici? Kako to da su, kad se sociologija bude obnavljala i afirmirala u

1950-ima i kasnije, većina sociologa bili pravnici? Kako to da se

sociologija kao samostalna katedra, u različitim uvjetima, na Pravnom

fakultetu u Zagrebu održala već sto godina? Najčešće se navode barem tri

osnovna razloga za to. Prvo, osnivanje i razvoj sociologije proizašao je iz

tradicije pravnih studija koji su se na dugo razvijali kao središta svih

društvenih znanosti, što je ostalo jedno od njihovih bitnih obilježja. Drugo,

osnivanje sociologije bio je odgovor vladajuće strukture na povećanu

društvenu patologiju koji je upravo pravni fakultet kao tradicionalni bastion

obrane poretka trebao dati (Mitrović, 1982, 120-121). Treće, osnivanje i

razvoj sociologije proizašlo je iz potrebe pravne znanosti i struke da

osvijestiti društvene uvjete svoga funkcioniranja.

Ta tri razloga, iako se mogu shvatiti kao povezana, zapravo

razumijevaju tri različita tipa argumentacije, koji se oslanjaju na različite

polazne pretpostavke i imaju različite domašaje. Prvi tip argumentacije

oslanja se na činjenicu da je početni razvoj sociologije "faktički isprepleten

s tadašnjom pravnom znanošću. Pravo je još do duboko u 20. stoljeće bilo

studium generale o društvu, pa se i sociologija, kad je uspjela postati

predmet u visokoj nastavi, pojavljuje najčešće u nastavnim planovima

pravnih fakulteta." (Pusić, 1989, 8). Tim tipom argumentacije može se

donekle uvjerljivo objasniti rani razvoj ne samo sociologije nego i

ekonomije i politologije u nas. Međutim, on nije dostatan kao objašnjenje

kasnijeg razvoja. Drugi tip argumentacije oslanja se na stajalište o

konzervativnoj prirodi pravnih fakulteta. Ni taj tip argumentacije nije bez

osnove, ali je i njegov domašaj ograničen na objašnjenje razloga

uspostavljanja sociologije u okviru pravnih fakulteta. Treći tip

argumentacije usredotočuje se na specifičnu povezanost pravnog studija i

sociologije, koja proizlazi iz unutarnjih potreba pravne znanosti i studija

prava, te razvoja pravnih disciplina. U prilog mu se može navesti da su

istaknuti pravnici 19. stoljeća shvaćali pravo kao društveni fenomen,

društvenu instituciju koja je povezana s drugim društvenim institucijama, te

su u skladu s takvim stajalištem razvijali pristupe koji su uključivali

elemente sociološke teorije i analize (npr. Jhering, Duguit, Erlich). Na

sličan je način hrvatski pravnik Baltazar Bogišić razvio jedan sociološko-

povijesni pristup pravu. No, to je tek dio argumentacije. Drugi, važniji dio

tog tipa argumentacije proizlazi iz razvoja pojedinih pravnih područja i

2

disciplina. "Pravna je nauka stoljećima dominirala područjem društvenih

znanosti, tako da je, u svojim vrhovima, prodrla do najširih i

najzanimljivijih problema općeg društvenog značenja prava, logike njegova

razvoja u društvu, interesnih i vrijednosnih implikacija, perspektiva

njegova rasta i propadanja. U isti mah pojedine su pravne discipline

zahvaćale svaka svoju specijalnu ´sociološku´ problematiku, društvene

uvjete svog funkcioniranja u odnosu na specifično područje koje reguliraju.

Od ustavnog prava koje je sterilno bez odgovarajućih analiza političkog

sistema i razvoja, preko odnosa građanskog i privrednog prava prema

makro- i mikroekonomskoj problematici, upravnog prava prema upravnim

znanostima, krivičnog prema kriminologiji, kriminalistici, sudskoj

medicini, psihologiji i psihijatriji, porodičnog prema sociologiji obitelji i

tako dalje." (Pusić, 1989, 8). Pravo se toliko "proželo" sociologijom da je

ne samo bilo "prirodno" da se sociologija uspostavi i afirmira povezana s

pravnim studijem, nego i da se razvija u toj povezanosti i u vrijeme kad se

njezino središte razvoja pomjerilo drugdje i kad ona osamostalila u poseban

sveučilišni studij.

U ovom se radu nastoje problematizirati neki aspekti odnosa

sociologije i pravnog studija na primjeru povijesti sociologije kao

predmeta, katedre i discipline na Pravnom fakultetu.1 U prvom se dijelu

rada ukratko rekonstruira povijest Katedre za sociologiju, dok se u drugom

dijelu pokušavaju pokazati posebne društvene uvjetovanosti pojedinih faza

u njezinom razvoju, kao i njihove specifičnosti kako s obzirom na razvoj

sociologije kao discipline tako i s obzirom na njezin razvoj u odnosu na

pravni studij.

2. KRATKA POVIJEST KATEDRE

1 Prva verzija ovog rada izložena je na okruglom stolu "Hrvatska sociologija prvih sto

godina", koji je u organizaciji Hrvatskog sociološkog društva i Pravnog fakulteta u

Zagrebu održan 3. XI. 2006. u Zagrebu.

3

Povijest sociologije kao akademske discipline u Hrvatskoj počinje

1906, kad je na Pravnom fakultetu u Zagrebu osnovana Katedra za

kriminalne znanosti i sociologiju, prva katedra za sociologiju u Austro-

Ugarskoj.2 Katedra je osnovana kraljevskim rješenjem od 9. 3. 1906. pod

nazivom Katedra za pomoćne kriminalne znanosti i sociologiju (Artes

adiutrices juris criminalis et sociologia), a Ernest Miler je bio imenovan

javnim redovitim profesorom za kriminalne znanosti i sociologiju, prvim

profesorom sociologije u Austro-Ugarskoj.3 Nastava je počela zimskim

semestrom 1906/07. s kriminalnim znanostima kao obveznim predmetom u

4. godini u oba semestra i sociologijom kao neobveznim predmetom u 2.

godini u oba semestra. Stanje se promijenilo nakon I. svjetskog rata.

Odobrenjem Povjereništva za prosvjetu i vjere od 21. 6. 1919. u nastavni je

plan Pravnog fakulteta u 1919/20. unesen novi predmet Sociologija kao

obvezan u prvoj godini u oba semestra, a pomoćne kriminalne znanosti su

postale neobavezni predmet. Sociologija je tako 1919. stekla puni

akademski status. Do 1934. katedra se zvala Katedra za kriminalne znanosti

i sociologiju.4 Te su godine pomoćne kriminalne znanosti ukinute a katedra

je promijenila ime u katedru Sociologije i statistike. Raspisan je natječaj i

2 Rekonstrukcija povijesti katedre u ovom odjeljku u velikoj se mjeri oslanja na rad

Nikole Tintića (Tintić, 1996), koji obuhvaća razdoblje do 1967/68. U proučavanju građe

korisne sugestije dali su mi Marino Jureković i Stjenko Vranjican.3 Ključnu ulogu u osnivanju katedre imao je Nikola Tomašić, profesor političke

ekonomije na Pravnom fakultetu i istaknuti mađaronski političar, bliski suradnik

Khuena-Hedervaryja, saborski zastupnik i kasnije hrvatski ban (1910-12), iznimno

utjecajna osoba u ekonomskom i političkom životu Hrvatske i Austro-Ugarske

Monarhije (Lovrić, 1997, 396).4 Nakon Milerove smrti 1928. raspisan je natječaj za "katedru za kriminalne znanosti i

sociologiju", ali nastavničko mjesto nije popunjeno. Sve do 1933/34. katedra je nosila

naziv Katedra za kriminalne znanosti i sociologiju. Stoga je pogrešno ono što je pisao

Gašparović, a potom i drugi oslanjajući se na njega, da je "katedra poslije Prvog

svjetskog rata 1919, postala katedrom samo za sociologiju koja tako postaje obavezan

predmet”.

4

na njega se javio Dinko Tomašić, koji je 12. 2. 1935. bio izabran u zvanju

docenta. Tomašić je potom 1937. postao izvanredni profesor, a 11. 3. 1940.

izabran je za redovnog profesora. U ljeto 1940. odlazi na studijski boravak

u SAD.

Za Tomašićeva boravka u SAD-u nastavu je u studenome 1940.

honorarno preuzeo Vuk Vernić, koji je u listopadu 1939. izabran za

asistenta-dnevničara na Pravnom fakultetu (radio je upravo pri katedri

sociologije), a već u svibnju 1940. za asistenta-vježbenika pri katedri za

političku ekonomiju. Nakon rješenja Ministarstva prosvjete NDH od 23. 8.

1941. da je Tomašiću "zbog otsutnosti u inozemstvu" prestala služba na

Fakultetu, Vernić je obavljao nastavu i 1941/42. Nakon njegova uhićenja i

zatvaranja u logor Jasenovac (potom razmjene i odlaska u partizane, gdje je

poginuo), nastavu iz predmeta Uvod u nauku o društvu, kako je predmet

nazvan, vodio je 1943/44. i 1944/45. kao pomoćni nastavnik Zlatko

Gašparović. 5

Gašparović je 1945. uklonjen s Fakulteta, 1948. je vraćen ali kao

voditelj Biblioteke; kasnije je zadužio sociologiju kao vrstan bibliograf.6

Nastavu je 1945/46. obavljao Ivo Milić, a od 1946/47. do umirovljenja

1977. predmet je predavao Oleg Mandić, u početku kao Osnove nauke o

društvu, a od 1948/49. kao Osnove marksizma-lenjinizma do 1951/52, kad

se predmet spaja s Teorijom države i prava u jedan predmet Teorija države

i prava s uvodom u društvene nauke. Od 1959/60. predmeti se razdvajaju,

pa se nastava sociologije ponovno obavlja pod predmetom Osnovi nauke o

društvu. Kao zamjena za odsutnog Mandića, te ga je godine predavao

5 Gašparović je između ostalog 1944. preveo i objavio Uvod u sociologiju Hansa

Freyera u biblioteci "Kultura i priroda" koju je uređivao u Nakladi "Dubrava".6 Nakon umirovljenja 1964. Gašparović je napisao više biografskih članaka o hrvatskim

sociolozima u Sociološkom leksikonu (1982), te sastavio tri značajne sociološke

bibliografije: Bibliografija socioloških radova objavljenih u Jugoslaviji u periodu 1959.

– 1969. (1970), Bibliografija radova sociologa Jugoslavije objavljenih 1969. – 1973.

(1974) i Bibliografija radova sociologa Jugoslavije 1974. – 1979. (1981).

5

Ferdo Čulinović. Od 1962/63. godine, uz Mandića, predaje i Milan

Bosanac.

Katedra i predmet Osnove nauke o društvu 1967. mijenja ime u

Sociologija, naziv koji ostaje do danas. Od 1968/69. uveden je predmet

Sociologija uprave (kao obvezni predmet usmjerenja na Upravnom smjeru

na četvrtoj godini) a 1987/88. Sociologija prava (kao izborni predmet na

četvrtoj godini). Za prvi predmet zaslužan je Eugen Pusić, koji ga je dugo

predavao, a za drugi Josip Kregar. Nakon integracije Pravnog fakulteta s

Visokom upravnom školom 1968. na katedru dolazi Stjepan Pulišelić, a

1977. Stanko Petković. Potom na katedru dolaze Petar Nasakanda (1983) i

Petar Tepić (1985). Od 1985. na katedri je Josip Kregar. Od 1999. do 2006.

na katedri je bio Darko Polšek. Ukupno je na Katedri od osnivanja do danas

djelovalo 18 nastavnika i asistenata.

3. TRI FAZE RAZVOJA

Od osnivanja do danas povijest katedre prošla je kroz nekoliko faza

koje su na različite načine bile povezane s poviješću hrvatske sociologije: u

prvom, formativnom razdoblju katedra je bila središte razvoja sociologije;

u drugom, razdoblju dominacije socijalističke ideologije, nakon II.

svjetskog rata, katedra je promicatelj marksističke teorije društva, a u

trećem razdoblju, uspostave i afirmacije sociologije kao samostalne

discipline, od kraja 1960-ih, katedra se razvija kao dio ukupnog razvoja

sociologije u Hrvatskoj, čije je središte Odsjek za sociologiju Filozofskog

fakulteta i druge samostalne sociološke jedinice (odsjeci i instituti), ali i

kao poseban sociološko-pravni segment, sastavnica modernog studija

prava, koja stoga ima i svoje specifično predmetno područje. Svako od tih

razdoblja u povijesti Katedre i sociologije na Pravnom fakultetu obilježile

su neke ličnosti, koje su unutar širih društvenih uvjeta značajnije utjecale

na njezin profil i smjer razvoja: u prvom razdoblju to su bili Ernest Miler i

6

Dinko Tomašić, u drugom Oleg Mandić, dok je u trećem razdoblju, kao

rezultat veće integracije sociologije u studij prava, uz Stanka Petkovića i

Josipa Kregara, jedna od središnjih ličnosti razvoja sociologije na Pravnom

fakultetu bio Eugen Pusić, koji formalno i nije bio član Katedre za

sociologiju.

3.1. Formativno razdoblje hrvatske sociologije

U prvom, formativnom razdoblju naša se sociologija razvijala u dva

relativno različita smjera, koje su oblikovali dva prva profesora na Katedri

za sociologiju. Prvi smjer je izravno proizašao iz potreba razvoja pravne

znanosti, prije svega kaznenog prava, te je značio njezino jasnije društveno

utemeljenje, dok je drugi značio unošenje jedne šire sociološke perspektive

u pravni studij.

Ernest Miler je ostavio snažan trag ne samo u sociologiji i u

kriminologiji, nego i u cjelini akademske zajednice. Studirao je pravo u

Beču i Zagrebu, gdje je 1890. i doktorirao. Nakon studija radi u sudu i

državnom odvjetništvu u Zagrebu, gdje je 1903. promaknut u zamjenika

državnog odvjetnika. Istodobno počeo je kao privatni docent na Pravnom

fakultetu 1901/02. predavati Teoriju o kazni. Zainteresirao se za probleme

kriminaliteta, te odlazi na studij u Berlin i Pariz, gdje počinje rabiti

sociološki pristup. Na to je posebno utjecao boravak u Berlinu, u seminaru

čuvenog kriminaliste Franza Liszta, osnivača njemačke sociološko-

pozitivističke škole u kaznenom pravu, koji je zastupao ideju o

uvjetovanosti kriminaliteta socijalnim, posebno ekonomskim faktorima.

Miler je predavao sociologiju ne samo na Pravnom fakultetu, nego od

1924. i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Tri puta je

bio dekan Pravnog fakulteta, a dva puta, 1917/18. i 1926-28, rektor

sveučilišta.

7

Miler je uglavnom predavao po udžbeniku Franklina Giddingsa

Načela sociologije, koji je objavljen 1896. a koristio se i na europskim

sveučilištima.7 Udžbenik je 1924. i preveo u skraćenom obliku za potrebe

studenata.8 Autorski se uglavnom orijentirao na sociologiju kriminaliteta,

te na političku i urbanu sociologiju. 1902. objavio je brošuru Zločinci u

umjetnosti i književnosti, a 1903. raspravu o zločinačkim tipovima u

Shakespearovim dramama. Slijede brojne studije i članci, od kojih se

izdvajaju opsežan prikaz knjige Enrica Ferrija Sociologija kriminaliteta, u

tri broja Savremenika 1908, opsežan prikaz Morganova Drevnog društva u

Mjesečniku 1912, te rasprave Problem autoriteta (Nova Evropa, 1924),

Grad sa sociološkog stanovišta (Nova Evropa, 1925), Politička etika

(Mjesečnik, 1926) i Teorija evolucije (Savremenik, 1927). Pisao je i o

socijalnim idejama i učenjima Kropotkina, Tarda i Gumplowitza.

Dinko Tomašić je sociologiju drukčije usmjerio. Bio je vodeći

hrvatski sociolog između dva svjetska rata, a njegovo djelo, dugo

prešućivano, danas je živi dio naše sociološke baštine (Štulhofer, 1997a;

Gašparović, 1982a). Njegove dvije predratne knjige, Društveni razvitak

Hrvata (1937) i Politički razvitak Hrvata (1938), ponovno su objavljene

1997. u izdanju Naklade Jesenski i Turk, a o njegovim se idejama

raspravlja. Tomašić je diplomirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u

Zagrebu. Usavršavao se u Italiji i Francuskoj, a od 1932. do 1934. bio na

studijskom boravku u SAD. Tu se upoznao s američkom sociologijom,

posebno s rezultatima čikaške škole. Nakon povratka postaje nastavnik na

Pravnom fakultetu i uključuje se u djelatnost Hrvatske seljačke stranke.

Polovicom 1940. odlazi na studijski boravak u SAD i trajno ostaje.9 Na

početku se bavio demografijom, a od polovice 1930-ih orijentira se na

7 Samo u godini kad je prvi put objavljen 1896. taj je udžbenik izišao u tri izdanja.8 U Predgovoru knjige Miler je naveo: "Izostavio sam ona mjesta, koja sam držao od

sporedne važnosti." Izostavio je pojedine dijelove pa čak i rečenice ili dijelove pojedinih

rečenica (ukupno gotovo polovicu knjige), a nije navodio mjesta na kojima je nešto

izostavio. Taj postupak tada nije bio neuobičajen.

8

kulturalnu sociologiju, oblikuje shvaćanje sociologije kao "teorije o

kulturi". Kulturu shvaća kao društveno naslijeđe, kao skup iskustava i skup

sredstava za primjenu tih iskustava koje od prošlih generacija ostaju onima

koji dolaze nakon njih. Skup sredstava čini materijalnu (vanjsku) kulturu, a

skup samih iskustava duhovnu (unutarnju) kulturu. Za Tomašića je kultura

"sredstvo kojim čovjek zadovoljava svoje potrebe, ona omogućuje čovjeku

da se prilagodi sredini; ali što je najvažnije, kultura pretvara pojedince u

organizirane skupine, kojima daje izvjestan kontinuitet i time donekle

determinira ponašanje pojedinaca" (Tomašić, 1935, 494-495). Na temelju

toga on istražuje kulturno-povijesne osobitosti hrvatskog društva. Razvija

ideju Antuna Radića o ratarskom i stočarskom narodu i seljačkoj kulturi u

poznatu teoriju o zadružnoj i plemenskoj kulturi, kao dva tipa

suprotstavljene autohtone kulture.

Tomašićeva kulturalna sociologija vrhunac je razvoja naše predratne

sociologije, koja nam je uz njegove radove, dala i sjajnu sociološku studiju

pravnika i poslijeratnog profesora ekonomske politike na Pravnom

fakultetu Rudolfa Bićanića, Kako živi narod (1936). Nakon Tomašićeva

odlaska u SAD 1940, nastupa razdoblje pada, koje nije rezultat tek njegova

odlaska nego novih prilika koje su onemogućavale razvoj sociologije.

Njegov je odlazak simbolično označio svojevrsni dugi odlazak sociologije s

ovih prostora.

3.2. Marksizam i sociologija

Drugo razdoblje, osobito na početku, obilježava odbacivanje

sociologije kao građanske znanosti i sastavnice građanske ideologije.

Marksizam se shvaća kao jedina znanstvena spoznaja društvenih fenomena,

cjelovit pristup i metoda analize koju samo treba primijeniti na određenom

9 1943. izabran je za izvanrednog profesora sociologije na Indiana University u

Bloomingtonu, gdje predaje do umirovljenja 1972.

9

segmentu.10 Zato se umjesto sociologije uvodi marksizam-lenjinizam ili se

ona drukčije potiskuje. Međutim, nakon prvih procesa demokratizacije

početkom 1950-ih, dolazi do obnove sociologije u obliku marksistički

zasnovane opće teorije društva. Takva se sociologija na Pravnom fakultetu

izvodila pod nazivom Osnovi nauke o društvu, a istaknuti je njezin

predstavnik Oleg Mandić, čiji je udžbenik Uvod u opću sociologiju (1959)

bio prva sistematizacija marksističke sociologije (Štulhofer, 1997, 447).

Iako često ocjenjivan kao sociolog koji dosljedno primjenjuje historijski

materijalizam, što je suptilniji naziv za dogmatskog marksistu, Mandić je

znatno pridonio početnoj obnovi i afirmaciji sociologiju u pedesetim

godinama.

Oleg Mandić je bio široko obrazovan pravnik, koji je svoja znanja

primijenio i u bavljenju sociološkim temama. Studirao je pravo u Beču i

Sieni, gdje je 1929. i doktorirao. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavao

je sociologiju i teoriju države i prava. Jedan je od osnivača i prvi

predsjednik Jugoslavenskog društva za sociologiju 1954, a nakon

izdvajanja iz Jugoslavenskog udruženja za filozofiju i sociologiju, bio je

prvi predsjednik Jugoslavenskog udruženja za sociologiju 1960. Bio je član

odbora Međunarodnog udruženja za sociologiju i Američke akademije za

političke i društvene znanosti. Pisac je udžbenika Država i pravo (1958) i

10 Iz takvog pristupa slijedi nemogućnost autonomne konstitucije društvenih znanosti te

razumijevanje tzv. građanskih društvenih znanosti kao građanske ideologije. S jedne se

strane, prihvaćanjem marksizma, sužava mogućnost uspostave posebnih znanosti o

društvu ili se one čine ovisnima o marksističkim polazištima i metodi. S druge pak

strane, ako društvene znanosti nisu utemeljene na marksizmu ili ne prihvaćaju

historijskomaterijalistički pristup u tumačenju zbilje, one se pokazuju kao ideološko

stajalište građanskog društva i njihova je znanstvenost zapravo ideološko izvrtanje ili

prikrivanje stvarnog društvenog stanja i procesa. Za velikog hrvatskog intelektualca

Miroslava Krležu, čvrsto privrženog tom konceptu, socijalizam je bio realna negacija

građanske društvene znanosti, koja svojim pristupom ne može doseći istinitu spoznaju

zbilje. Socijalizam se, kaže on u eseju "Sociologija i socijalizam", “javlja kao negacija

negacije, to jest kao negacija sociologije”, “negacija ovakvih socioloških formula, koje

neće da vide ni moralne ni materijalne istine” (Krleža, 1963, 179 i 184).

10

Opća sociologija (1969), koji su doživjeli više izdanja, te redaktor Rječnika

sociologije i socijalne psihologije (1977), koji je napisao s Milanom

Bosancem i Stankom Petkovićem. Jedan je od utemeljitelja marksističke

sociologije države i sociologije religije. Bavio se i sociologijom nacije.

Njegova studija Postanak i odumiranje nacije (1954), objavljena je 1966.

na njemačkom u Münchenu. (Gašparović, 1982).

3.3. Prema modernom studiju prava

Treće razdoblje označava predmetno i disciplinarno

osamostaljivanje sociologije, te njezin razvoj prema potrebama modernog

studija prava, posebno kroz sociologiju uprave i sociologiju prava.

Simbolično počinje promjenom naziva katedre u Sociologija, a obilježava

je etabliranje sociologije na Pravnom fakultetu i njezino veće okretanje

prema problematici pravnog i političkog sustava, te njezino teorijsko i

metodološko moderniziranje. To se etabliranje izrazilo i kroz uspostavu

studija socijalnog rada i djelovanje skupine sociologa oko Vlade Puljiza.

Kad je riječ o Katedri za sociologiju taj je razvoj ponajprije vezan uz

Stanka Petkovića i Josipa Kregara, te uz Eugena Pusića, koji nije bio član

Katedre, ali je utjecao na njezino profiliranje i na razvoj modernog

sociološko-pravnog studija na Fakultetu i izvan njega.

Svestrano i temeljito obrazovan, Stanko Petković je diplomirao na

Pravnom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Fakultetu

političkih znanosti. Od 1961. radi na Visokoj upravnoj školi a od 1968. do

umirovljenja 2004. na Pravnom fakultetu. Od 1984. predstojnik je katedre

za sociologiju i glavni urednik Zbornika Pravnog fakulteta. Unio je u

sociologiju socijalno-psihološki pristup, metodološku strogost i empirijsku

posvećenost. Značajna je njegova istraživačka studija Faktorska analiza

ideoloških sindroma (1983) i knjiga, u suradnji s Josipom Kregarom,

11

Ogledi o društvenim procesima i institucijama (1994), u kojoj je glavni

autor.

Josip Kregar je diplomirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u

Zagrebu, na kojemu radi od 1982, prvo na katedri za nauku o upravi kod

Eugena Pusića, a od 1985. na katedri za sociologiju. Kao predavač,

istraživač i voditelj istraživačkih projekata, pisac i redaktor tri sveučilišna i

jednog srednjoškolskog udžbenika, kao javni intelektualac, aktivan u

nevladinim udrugama i javnosti, te kao autor knjiga Politički aspekti

odnosa građana i uprave (1982) i Nastanak predatorskog kapitalizma i

korupcija (1999) i mnogih studija, Kregar je sociologiju usmjerio prema

problemima lokalne uprave i samouprave, korupcije i ljudskih prava,

pravne kulture i političkih stranaka. Time ju je afirmirao i kao sociološku i

kao pravnu disciplinu.

Eugen Pusić je značajno utjecao na oblikovanje moderne upravne

znanosti u Hrvatskoj, ali je pridonio razvoju i naše sociologije i

politologije. Završio je pravni studij s doktoratom u Zagrebu 1939. Poslije

rata radio je u upravi, obnašajući značajne upravne dužnosti, od 1955. do

umirovljenja 1986. predaje nauku o upravi na Pravnom fakultetu.

Utemeljio je poslijediplomski studij iz upravno-političkih znanosti.

Predavao je i na Višoj školi za socijalne radnike i Visokoj upravnoj školi.

Bio je koordinator niza projekata Instituta za društvena istraživanja,

savjetnik glavnog tajnika Ujedinjenih nacija za organizaciju tehničke

pomoći u socijalnim službama. U njegovim je djelima jasno izražen

sociološki pristup, posebno u knjizi Društvena regulacija (1989),

temeljnom djelu naše sociologije prava. Uz to, Pusić je jedan od pokretača i

s Rudijem Supekom koordinator studijske grupe "Čovjek i sistem", koja je

od 1971. okupila vrhunske društvene znanstvenike s područja bivše

Jugoslavije. U cjelini, Pusić je jedan od najzaslužnijih što su naše društvene

znanosti već u 1980-im započele teorijsko i metodološko moderniziranje,

koje se izražavalo u ideologijskom neutraliziranju i teorijskom

12

pluraliziranju (prihvaćanju načelno jednakog statusa različitih teorijskih

orijentacija i pristupa), te u strožem znanstvenom i strukovnom profiliranju,

osobito kroz razvoj posebnih disciplina i okretanje prema empirijskoj

verifikaciji. Taj proces još nije dovršen.

4. ZAKLJUČCI

Istraživač predratne sociologije na prostoru nekadašnje Jugoslavije

Milovan Mitrović u svojoj je knjizi zamijetio da je sociologija iznevjerila

mnoga očekivanja, uglavnom je bila liberalna u svom formativnom

razdoblju unatoč očekivanju da bude konzervativna i režimska. "Jednom

uspostavljena, ona je živjela svojim vlastitim životom i odisala jednim

liberalnim duhom, koji je često bio napredan, iako po pravilu nije bio

revolucionaran." (Mitrović, 1982, 121). To pokazuju i njezin formativni

razvoj vezan za Katedru za sociologiju, ali i njezina kasnija povijest. Zato

što je bila liberalna, ali nije bila revolucionarna, u proteklih je sto godina

često bila potiskivana i ograničavana. No u povoljnijim prilikama, kojima

je i sama pridonosila, umjela je koristiti šanse, pa i postići značajne

rezultate. To pokazuje i povijest Katedre za sociologiju i razvoj sociologije

na Pravnom fakultetu.

Razvoj sociologije na Pravnom fakultetu poglavito je bio vezan za

Katedru za sociologiju. Ona je na početku bila središte razvoja sociologije

u Hrvatskoj, potom je dijelila njezinu ograničenost u sklopu marksističke

teorije društva, da bi se u trećoj fazi sve više razvijala kao sastavnica

modernog studija prava. Tako se jedan razvojni put, koji je počeo s

Ernestom Milerom i njegovim povezivanjem kaznenog prava i sociologije,

učvrstio i proširio moderniziranjem i punim etabliranjem sociologije u

pravni studij te razvojem nekih socioloških disciplina usmjerenih prema

pravu i pravnoj znanosti. Takav je razvoj proširio područje sociologije

13

izvan same katedre, pa je ona postala na širi i složeniji način integrirana u

pravni studij.

Unatoč ovim relativno čvrstim temeljima, sociologija na Pravnom

fakultetu i danas se nalazi pred značajnim izazovima. Oni proizlaze prije

svega iz razumijevanja prava kao društvenog fenomena i osvještavanja

potreba pravnog obrazovanja i prakse. U tom smislu, pred sociologijom se

otvaraju mogućnosti razvoja barem u tri uzajamno povezana segmenta.

Prvo, kao uvodnu disciplinu pravnog studija sociologiju je potrebno

usmjeriti kako na daljnji razvoj osnovnog korpusa općih socioloških

spoznaja, tako još više na one sadržajno-tematske sklopove koji su važni za

cjelinu pravne znanosti (osnove sociologije prava) i za njezine posebne

discipline (obitelj, devijantnost, pravne ideje i ideologije, političke

institucije). Drugo, na temelju vlastitih potreba razvoja i iskustava vodećih

pravnih studija u Europi i svijetu, mora se cjelovito zasnovati i razvijati

sociologiju prava kao temeljnu sociološko-pravnu disciplinu na pravnom

studiju, koja ima iznimnu važnost za pravno obrazovanje i pravnu praksu

(Cotterrell, 1998). Treće, potpunija integracija sociologije u pravni studij

zahtijeva razvijanje i nekoliko specifičnih socioloških disciplina

(sociologija uprave, sociologija pravnih profesija, sociologija pravnih i

političkih ideja).

LITERATURA

Cotterrell, Roger (1998), "Why Must Legal Ideas Be Interpreted

Sociologically?", Journal of Law and Society, 25 (2).

Gašparović, Zlatko (1982), "Mandić, Oleg", Sociološki leksikon, Beograd,

Savremena administracija, str. 334.

14

Gašparović, Zlatko (1982a), "Tomašić, Dinko", Sociološki leksikon,

Beograd, Savremena administracija, str. 703-704.

Krleža, Miroslav (1963), “Sociologija i socijalizam”, Eseji IV, Zagreb,

Zora.

Lovrić, Edo (1997 [1928]), "Dr. Ernest Miler (nekrolog)", Mjesečnik

Pravničkog društva u Zagrebu, 54(1928), br. 11, str. 496-504. Pretiskano u

Pravni fakultet u Zagrebu, knj. III, sv. 2, Zagreb, Pravni fakultet u

Zagrebu, str. 395-403.

Mitrović, Milovan (1982), Jugoslavenska predratna sociologija, Beograd,

Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije.

Pusić, Eugen (1989), Društvena regulacija, Zagreb, Globus.

Štulhofer, Aleksandar (1997), "sociologija", Hrvatski leksikon, Zagreb,

Naklada leksikon, sv. 2, str. 447-8.

Štulhofer, Aleksandar (1997a), "Pogovor. Dinko A. Tomašić, naš prvi

moderni sociolog". U: Dinko Tomašić, Politički razvitak Hrvata, Zagreb,

Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.

Tintić, Nikola (1996 [1970]), "Pravni fakultet u Zagrebu", Spomenica u

povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, sv. 2, Zagreb,

Sveučilište u Zagrebu, 1969-1970, str. 21-62. Pretiskano u Pravni fakultet

u Zagrebu, knj. I, sv. 1, Zagreb, Pravni fakultet u Zagrebu.

Tomašić, Dinko (1935), "Predmet i metoda sociologije", Mjesečnik

Pravničkog društva u Zagrebu, LXI, br. 11-12.

15