Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima

Katedra za grafički dizajn i slikovne informacije

Grafički fakultet Sveučilišta u Zagrebu

KARAKTERIZACIJA LIKA POMOĆU

ELEMENATA KOMPOZICIJE I EKSPOZICIJE

U DIGITALNOJ FOTOGRAFIJI

SEMINARSKI RAD

Nositelji kolegija i voditelj rada:

Dr. sc. Maja Strgar Kurečić, doc.

Ime i prezime studenata:Nestić Ivona,

Priselac Dino, Ivančić Emili, Ujdenica

Lana

Prosinac 2015.

Sadržaj

1.0 Sažetak

2.0 Uvod

3.0 Razrada

3.1 Osvjetljenje

3.2 Bijeli balans

3.3 Fokus

3.4 Vrijeme eksponiranja

3.5 Kompozicija

4.0 Zaključak

5.0 Literatura

1.0 Sažetak

Svrha ovog rada je istražiti utjecaj elemenata kompozicije i ekspozicije na dojam fotografije,

odnosno njihov utjecaj na karakterizaciju subjekta. Kroz niz portreta subjekta uz mijenjanje

elemenata kompozicije i ekspozicije, pokušat ćemo potvrditi tezu da promjenom tih varijabli

možemo stvoriti niz portreta koji subjekt prikazuju na potpuno različite načine, te utvrditi

važnost tih elemenata kod fotografije karaktera.

Ključne riječi

digitalna fotografija, portret, kompozicija, ekspozicija

2.0 Uvod

Portret

Portret je naziv za sliku, fotografiju, skulpturu ili drugo umjetničko djelo koje prikazuje osobu

sa naglaskom na licu i njegovom izrazu. Namjera je prikazati osobnost, jedinstvenost, čak

ponekad i samo raspoloženje osobe koja se prikazuje. Na portretima oči osobe često su uperene

u objektiv ili slikara kako bi kontakt između promatrača i lika bio što intenzivniji, osobniji,

dublji. Česti su i auto-portreti.

U dvodimenzionalnim portretima ovisno o položaju glave razlikujemo profil, poluprofil i en

face.

Portretna fotografija postoji od kad postoji sama fotografija a postala je izrazito popularna

sredinom devetnaetog stoljeća sa pojavom potrebe za jeftinim portretima. U počecima bilo je

mnogih izazova, kao što su ekspozicije koje su trebale trajati tridesetak sekundi te estetika tog

doba koja je naginjala slikovnom stilu, nježnim prijelazima. Modeli su bili posjednuti ispred

bezlične pozadine, osvjetljeni blagim svjetlom prozora iznad sebe ili bilo kakvim svjetlom koje

se dodatno reflektiralo zrcalima.

Danas su portretne fotografije postale nužnost, te osim umjetničke funkcije mogu se koristiti

da zadovolje i onu birokratsku te poslužiti za upotpunjavanje dokumenata.

Karakterizacija lika

Nastojanje digitalne fotografije da vjerno zabilježi trenutak postojanja proteže se ne samo na

fizičku stvarnost scene ili subjekta, već i na neopipljivu kvalitetu stvarnosti koju bismo mogli

nazvati duhom, ugođajem ili karakterom te scene ili subjekta. Kako u književnosti pisac

slikovitim opisima ambijenta nastoji postaviti ugođaj scene ili karakter lika kojeg uvodi, tako

i u digitalnoj fotografiji, postoji težnja za dočaravanjem esencije onoga što želimo zabilježiti.

Karakterizacija lika može se ostvariti na mnogo različitih načina, postavljanjem subjekta u

kontekst, odnosno u njegovo prirodno okruženje, prikazom ponašanja subjekta u određenoj

situaciji, korištenjem određenih boja, određene kompozicije i slično.

U Gestalt psihologiji istraženi su i dokazani utjecaji različitih odnosa oblika i formi na

percepciju promatrača.

Gestalt je primjenjiv in a digitalnu fotografiju, odnosno poznavanjem te teorije, možemo

naučiti koristiti elemente fotografije, formu i oblik, u korist dublje karakterizacije lika

pobuđivanjem određenih emocija u promatraču.

[1]“Pojam geštalt označava jedinstvenenu cjelinu, koja ima karakteristike koje su

drugačije od njezinih sastavnih dijelova i koja se ne može svesti na jednostavan zbroj

elemenata ili dijelova od kojih je sastavljena. Karakteristike te cjeline nije moguće

objasniti karakteristikama pojedinih elemenata ili njihovim jednostavnim

sumiranjem. Geštalt je cjelina koja je puno više od samog zbroja njenih sastavnih

elemenata.”

Elementi fotografije

Fotografiju čini skup elemenata koji ulaze u njeno stvaranje i pridonose njenom konačnom

dojmu, i iako na kraju zajedno rezultiraju fotografijom koja je više od samog zbroja tih djelova,

svaki od tih elemenata ima svoje mogućnosti i domenu djelovanja i kao takve ih valja

samostalno objasniti.

U ovome radu pobliže ćemo objasniti ulogu i mogućnosti ekspozicije, kompozicije, svjetlosti

i boje u karakterizaciji lika u digitalnom portretu.

Metoda istraživanja teme

Istraživanje ove teme biti će provedeno kroz fotografiranje istog subjekta, s različito

organiziranim gore navedenim elementima u nastojanju da se postigne oblikovanja različitog

karaktera.

Elementi fotografije koje smo istraživali:

Osvjetljenje i kontrast – kako utječe količina svjetla na fotografiji na karakter lika

Kompozicija – ispituje se što govori kompozicija subjekta koja oponaša vertikalu, horizontalu,

kosinu ili piramidu. Ovdje spada i kadriranje – prikazujemo li subjekt iz profila, poluprofila ili

en face. Također se istražuje kako prazan prostor u kadru utječe na dojam lika.

Ton boje/white balance – osim predviđenih postavki za white balance (dnevna svjetlost,

oblačno itd), mijenjali smo i dominantnu količinu određene boje kako bi postigli drugačije

efekte na dojam subjekta

Dubinska oštrina – ispituje se kako stavljanje objekta u fokus ili izvan fokusa utječe na

karakterizaciju lika

Pokret – različitim dužinama ekspozicije manipulira se dojam statičnosti ili dinamičnosti lika

Hipoteze

Kontrast- veliki kontrast stvara dojam strogoće, čvrstoće, krutosti

Svjetlost- velika količina svjetlosti stvara dojam nježnosti, mladosti, tama, s druge strane

ostavlja mističan, strašan, nepredvidljiv dojam

Horizontala- ostavlja dojam bezopasnosti, nevinosti

Vertikala- naglašena vertikala predstavlja dominaciju, moć, autoritet

Ton boje- topli tonovi ostavljaju dojam doma, topline, prisnosti, pristupačnosti, hladni tonovi

pobuđuju opreznost, hladnoću, udaljenost, manji stupanj povezansoti i pristupačnosti

Ploha- oblik ploha i njihov odnos može pojačati utjecaj ostalih elemenata.

Oštrina- oštre fotografije doimaju se stvarnijima, konkretnijima, čvršćima, za razliku od

mutnih, koje asociraju na nestabilnost, nesigurnost, ponekad čak i ludost i agresiju )

3.0 Razrada

3.1.Osvjetljenje

Osvjetljenje je najvažnija stavka kod fotografiranja, ne samo zato što svjetlost čini fotografiju

već zato što i načinom osvjetljavanja uvelike utječemo na ugođaj koji ta fotografija pobuđuje.

Ako je svjetlost informacija, nedostatak svjetlosti na motivu smanjuje količinu informacija koje

čitamo. Motiv postaje misteriozniji, javlja se želja za otkrivanjem te tamom skrivene istine.

Tamnije fotografije, iako teže hvataju pažnju, tu pažnju zadržavaju dulje zbog nastojanja

promatrača da otkrije ono što se krije u crnilu.

Pretpostavka koju ćemo provjeravati jest da velika količina svjetlosti stvara dojam nježnosti,

mladosti, tama, s druge strane ostavlja mističan, strašan, nepredvidiv dojam. Pretpostavljamo

također da veliki kontrast stvara dojam strogoće, čvrstoće, krutosti.

Na ovim primjerima vidimo podksponiranu, normalnu i preeksponiranu fotografiju.

Isti subjekt u istoj pozi na zadnjoj fotografiji djeluje dobroćudno i prijateljski, dok je na prvoj

zastrašujuć, misteriozan i neodređen.

Potvrdili smo da više svjetlosti ublažava dojam subjekta, čineći ga bezopasnijim no ne nužno

mlađim. Tamnija slika uistinu ostavlja mističan dojam. Velik kontrast u ovom slučaju nije

pridonio dojmu čvrstoće i krutosti, nego prethodno spomenutoj misterioznosti odnosno

dramatičnosti subjekta.

Količina svjetla na fotografiji, zaključujemo, može se koristiti za naglašavanje određenih

karakteristika i dobivanje vrlo efektnog dojma.

3.2. Bijeli balans

Temperatura osvjetljenja i temperatura same fotografije također mijenja naše doimanje motva.

Pretpostavka koju ćemo provjeravati jest ta da topli tonovi ostavljaju dojam doma, topline,

prisnosti, pristupačnosti dok hladni tonovi pobuđuju opreznost, hladnoću, udaljenost, manji

stupanj povezansoti i pristupačnosti.

Tungsten:

Cool white flourescent:

Fine weather:

Cloudy:

Shade:

Flash:

Tungsten je žarulja te dakle predstavlja idealnu postavku za snimanje u zatvorenom prostoru,

na umjetnom osvjetljenju. Dobivena fotografija djeluje objektivno, realistično ali s time i

nekako daleko i hladno.

Cool white flourescent postavka je u našim studijskim uvjetima snimanja dala crvenkastu

nijansu fotografiji. Ti su je tonovi učinili romantičnom, nježnom, ženstvenom.

Fine weather postavka (sunny na nekim aparatima) naglasila je žute, narančaste i zelene tonove

no fotografija još uvijek djeluje relativno prirodno. Ima dojam pozitivnosti, optimističnosti,

otvorenosti, srdačnosti, pristupačnosti.

Cloudy postavka naglašava žute, a pogotovo zelene i narančaste tonove, još više od sunny

postavke. Ne djeluje ispravno ni ujednačeno, neki djelovi su preeksponirani. Subjekt djeluje

vrlo osunčano.

Shade postavka posebno naglašava narančasto-žute tonove te ih je svakako previše. Djeluje

izrazito toplo, no i ovdje uočavamo preeksponirane djelove. Prenosi se dojam topline.

Flash postavka naglašava iste tonove kao i prethodne dvije fotografije te daje dojam topline.

Iako na većini tih toplih fotografija ima preeksponiranih djelova, čini se kao da je subjekt

osvjetljen vatrom ili suncem ili nečim sličnim, toplim, što daje određeni ugođaj.

Pretpostavke su, dakle, potvrđene. U fotografiranju težit ćemo(najčešće) imati idealni white

balance kako bi realno prikazali ono što fotografiramo. No želimo li naglasiti neku posebnu

osobinu nekog subjekta, možemo izmijeniti postavke kako bi malo promijenili dominantne

tonove na slici i time izazvali drugačiji ugođaj u promatrača. White balance-om možemo

regulirati dojam topline-hladnoće, pristupačnosti-udaljenosti, karakterističnog-općenitog. Ako

želimo regulirati neke druge karakteristike i dojmove, namjestiti ćemo white balance u

suglasnosti sa uvjetima u kojima snimamo.

3.3. Fokus

U ovom segmentu istraživali smo kako stavljanje objekta u fokus ili izvan fokusa utječe na

karakterizaciju lika. Pretpostavka je da se oštre fotografije doimaju stvarnijima, konkretnijima,

čvršćima, za razliku od mutnih, koje asociraju na nestabilnost, nesigurnost, agresiju i slično.

Na prvoj fotografiji lik je pravilno fokusiran i jasno se vide sva njegova obilježja. Druga

fotografija fokusira se na prostor između lika i objektiva, pa pogled promatrača, kao da je

zamućen i neusredotočen.

Na zamućenoj fotografiji djevojka se čini pomalo zamišljeno, promatrač si postavlja pitanje o

razlogu mutnosti, te s toga fotografija poprima novu, introspektivnu dubinu. Fotografija se

može promatrati samo kao prikaz osobe, ali kada se fotografiju gleda analitički, otvara se cijeli

spektar pitanja i osjećaja koje bismo inače propustili. Zbog čega je djevojka mutna? Kakvo

emotivno stanje može predstavljati zamućenost prikaza? U usporedbi sa pravilno izoštrenom

fotografijom, mutna djevojka djeluje kao da se osjeća zbunjeno, nedefinirano, nesigurno. Njene

misli, mogli bismo reći, nisu konkretne, stabilne, kao misli djevojke na prvoj slici. Ona zna

točno tko je, i zna točno koji je njen slijedeći korak.

Što je fotografija zamućenija, to je lik postaje apstraktniji i nedefiniraniji samim time što se

manje prepoznaje. U tom smislu, zamućenje uvelike utječe na percepciju promatrača.

3.4. Vrijeme eksponiranja (pokret)

Početna pretpostavka za ispitivanje utjecaja vremena eksponiranja na karakterizaciju lika jest

ta, da korištenjem duge ekspozicije, možemo prikazati promjenu lika kroz vrijeme, odnosno,

dasada više ne hvatamo trenutak, nego skup trenutaka stapamo u jedan prikaz. Prikaz ponašanja

može uvelike produbiti karakter lika jer dobivamo bliži uvid u njegove reakcije.

Na prve dvije fotografije uhvaćeni pokret prikazuje lika usred prepričavanja priče i doprinosi

opisivanju lika unutar situacije. Lik je prikazan u žaru prepričavanja dogodovštine i prikaz

pokreta pokazuje nam žustrinu kojom se lik unio u trenutak. Treća i četvrta fotogarija prikazuju

emotivno stanje lika. Zbunjenost, nesigurnost i nestabilnost na trećoj, i strah na četvrtoj

fotografiji. Treperavost u prikazu oživljava lika i prenosti strah i trepet, odnosno neodlučnost.

3.5 Kompozicija

Rakursi

Istražit ćemo kako snimanje iz različitih rakursa utječe na dojam lika kojeg snimamo. Koristili

smo crno-bijelu fotografiju kako boja ne bi utjecala na dojam.

Ravnina pogleda:

Gornji rakurs:

Donji rakurs:

Ravnina pogleda je kut kamere koji se najčešće koristi pri fotografiranju. To je iz razloga što

se kutem ne želi sugerirati određena atmosfera niti položaj subjekta. Fotografija je prilično

objektivna.

Gornji rakurs, iako u ovom slučaju nije doveden do krajnosti, čini da se subjekt doima malenim,

uplašenim i slabim. Ukratko, dobiva se dojam njegove potčinjenosti.

Donji rakurs doprinosti dojmu važnosti, veličine i moći subjekta.

Planovi

Total prikazuje cijelog čovjeka u prostoru ili sam prostor. Služi za upoznavanje sa scenom i

subjektom.

Total:

Srednji plan prikazuje cijelog čovjeka – od stopala do tjemena - staje taman u kadar. Američki

plan (ameriken) pokazuje čovjeka od koljena do tjemena.

Srednji plan:

Srednji plan – američki:

Bliski plan je jedan od najčešćih planova. Prikazivanjem od pojasa do tjemena on približava

likove, naglašava gestikulacije.

Bliski (blizu) plan:

Srednje krupni plan (od poprsja do tjemena – fokus se stavlja na lice, što doprinosti bliskosti):

U krupnom planu glava čovjeka ispunjava cijeli kadar. To je najintimniji plan jer se mogu jasno

vidjeti sve emocije.

Krupni plan:

Detalj (usmjerava pažnju na nešto konkretno):

Kompozicija elemenata u prostoru

Snimili smo nekoliko fotografija po kompozicijskim elementima i prikazali piramidalnu,

dijagonalnu, horizontalnu i vertikalnu kompoziciju.

Piramidalna (stabilnost, simetrija):

Horizontalna:

U ovom slučaju portreta, budući da nije uobičajena niti prirodna, ostavlja dojam nelagode,

ispadanja iz kadra. Međutim, da je subjekt možda legao na podu i pogledao u kameru koja je u

ravnini njegovih očiju, fotografija bi davala dojam mirnoće i statike.

Vertikalna (dojam napretka, rasta, uzdignuća, progresa):

Dijagonalna (dojam pokreta i dinamike):

Vrste portreta

En face je vrsta portreta u kojem je kamera postavljena ravno ispred lica subjekta. Glava je

obično nenakošena. Posebno se pazi na pravilo trećina u kadriranju. Ovakva vrsta portreta daje

simetričan, vjeran, objektivan prikaz lica. Također djeluje vrlo blisko i osobno.

Poluprofil je način prikazivanja između profila i en face-a. Često se čuje: „ovaj kut snimanja ti

laska“ tj. subjekt pod nekim kutom izgleda privlačnije, bolje nego kada se snima u profilu ili

en face. Ovaj vrsta portreta daje trodimenzionalniji prikaz nego ostala dva, te djeluje dosta

prirodno i opušteno, nenamješteno.

Profil prikazuje obris osobe te djeluje distanciranije i neosobnije od profila. Vide se samo neki

dijelovi i aspekti lica, s naglaskom na nosu i kosi. Subjekt djeluje udaljeno, nepristuno,

zaokupljeno nečim drugim.

Smještaj lika u kadar

Posljednja stvar koju smo proučavali bila je kako pozicija subjekta u kadru utječe na naš dojam.

Odnos ispunjenog i praznog prostora, također.

Na ovoj fotografiju pozornost je na samom ambijentu.

Ovdje objekt kao da izlazi iz kadra što daje dojam slučajne fotografije, spontanosti i

nenamještenosti ali također i greške i neusklađenosti.

Ovo je u potpunosti ispunjen kadar gdje je sva naša pozornost u cijelosti na liku.

Na samu kompoziciju fotografije utječu brojni elementi. Rakursi, planovi, kompozicija u

prostoru, sve su to elementi kojima stvaramo različiti dojam na snimljenoj fotografiji.

Rakursima, odnosno različitim kutevima snimanja mijenja se odnos kamere na objektu, a

njihovom promijenom izazivamo drukčiji doživljaj samoga objekta. Planovi, s druge strane,

govore nam u kakvom su odnosu glavni objekt i okolina te na taj način mogu prikazivati objekt

u cijelosti, njegov dio, detalj i slično.

Kompozicija također ima u svoju klasičnu podijelu na piramidalnu, horizontalnu, vertikalnu i

dijagonalnu, a takve vrste kompozicije nam govore po kojoj liniji su smješteni objekti.

4.0 Zaključak

Ovim seminarom istražili smo ulogu elemenata kompozicije i ekspozicije

digitalne fotografije u karakterizaciji lika. Postavili smo početne hipoteze koje

smo testirali fotografiranjem likova na različite načine i sa različitim postavkama,

te smo analizom dobivenih fotografija pokušali potvrditi postavljene teze.

Zaključak do kojega smo došli jest taj da se elementi ekspozicije i kompozicije

mogu koristiti kao pomoć kod naglašavanja karaktera lika, i iako u nekim

slučajevima značajno pridonose dubokom ocrtavanju karaktera lika, ponekad nije

dovoljno koristiti se isključivo tim elementima, već bi dodadni načini

karakterizacije lika primjerice smještanjem u prostor uređen na način da

direktnije upućuje na sami karakter.

5.0 Literatura

https://en.wikipedia.org/wiki/Portrait

http://www.cunterview.net/index.php/Cunterview-radionice/Planovi-i-rakursi.html

http://www.psiholoskicentar-razvoj.hr/?p=40

http://kresimirmikic.com/kutovi-snimanja-ili-rakursi/