Misli iz knjige

‘J..e li vas ego?’

autorice Ingrid Divković

Danas osjećam.

Da mi nije svejedno kakve ljude puštam u svoj život.

Da mi nikada neće biti svejedno.

Danas znam.

Nije neka pamet biti pametan među idiotima.

Odrastao među djecom.

Treba znati biti pametan među pametnima.

Velik među velikima.

Danas vjerujem.

Da je ljubav u potpunosti oslobođena ega.

Nepremostivnih granica.

Okusa gorčine i jada.

Ako nije, onda nije ljubav.

Danas živim. Slobodu.

Jer znam da nisu lanci nikada u rukama drugih.

U našim su rukama.

ŽIVOT.

Ispuni sve želje.

Ništa nije bez rizika.

Nisu sve suze tužne.

I nisu svi osmijesi sretni.

Tog sam dana upoznala druge,tuđe ljude.

Teško je biti drugi.

Biti drugi boli.

Razara.

Uvijek me zanimalo tko su ti drugi?

Zidovi. Ljudi. Sve je to isto.

Tog sam dana upoznala zidove od ljudi.

Kada se odlučimo na uzimanje

više nego na davanje?

Gospodin EGO je uzimao.

To je bio njegov najdraži posao.

Na koncu,

neki se zidovi samo u glavama ruše.

U životu, kad te krene krene.

Ili na bolje ili na gore.

Bože kako nekim ljudima ide.

Drugima stoji ko ukopano.

Da. Lako je biti sretan, ispunjen, nasmiješen.

Kada si na svijetloj strani klackalice.

Ali šta kada se nađemo,

na mračnoj strani svojih želja?

Oštećeni ljudi.

Oštećene klackalice.

Svinje ničim ne možeš zasititi,

jer hraniš nezasitne životinje.

Svinje bi se posramile ljudi koje ja poznajem.

I ne.

Ja nisam bolja od drugih.

Samo sam bolje tužnija.

Ništa ne rastura čovjeka tako duboko

kao osjećaj samoće u gomili.

A k vragu, još je gore kada se ta samoća

odigrava u ljubavi.

Među plahtama.

Netko od Narcisa bježi,

netko mu se poklanja.

Osjećala sam.

Kako se teško pomicati prema naprijed,

kada su ti noge uronjene u beton.

Držao me zavezanu.

Slobodnu, na mjestu.

Ledila sam se na njemu.

Bio je najveći ledeni zid na koji sam se ikad naslonila.

Šta je jedan pad u odnosu na tolike visine?

Napokon.

Topli krevet. Komad tišine.

Strast je sveta.

Ljudi su strast ostavili samo za krevete.

Ranjavamo. Često druge.

Još češće sebe.

O životu sam najviše naučila

od najranjivijih skupina ljudi.

Onih koji ne rade ništa.

I onih koji rade sve.

Ne možeš čovjeka učiti onome,

što ne nosi u sebi.

Najgore su mutne slike,

mutni ljudi.

Bilo je bitno otići.

Odletjeti. Iz kaveza.

U slobodu.

Rekoh si.

Sve je dostižno.

I nemoguće jednom zakuca na vrata.

Slutila sam.

Bez rizika nema slobode.

Bez hazardiranja nema uspjeha.

U slutnji, i izvan nje.

Neki nas ljudi jednostavno (pre)poznaju.

Pod kišnim smo oblacima svi isti.

Svi mokri do kože.

A sigurnost?

Sigurnost je za prave ljude.

Pravi ljudi ne guraju kamen uz brdo.

Čemu bol ako ne ubija?

(evo ti Sizife i kamen i brdo, idi pa se jebi...)

Ljudi poput nas. Ljudi poput njih.

U njihovim si očima slab.

U svojima ljudsko biće.

Prečesto se dokazujemo nebitnim ljudima.

Prečesto volimo ledene ljude.

Gledam ga. Razdvajaju nas svjetovi.

Njemu je ego bio ušiven na ramenu.

Muška su ramena velika i snažna.

Biti snažan?

Znači li to uzgajati mišiće?

Biti hladan i otrovan?

(vraga.)

Biti snažan znači susresti se s vlastitom

numinoznošću a da ne pobjegneš.

Živjeti s njom i hraniti je.

Prestala sam rasti. To sam dugovala njemu.

Željela sam njih.

Željela sam nule.

Željela sam vrijediti.

Nakon gorkog slatko ima bolji okus.

Znam, probala sam.

Šta je kamen manje više na putu prema gore?

Kocke najčešće bacaju oni koji nemaju šta izgubiti.

Sanjaj veliko.

Riskiraj malo, ali zauvijek.

Gomila polomljenih ljudi.

Osjećala sam.

Gdje je srce mrtvo sve ostalo je mrtvo.

Muškarci koji su prošli kroz moj život?

Svi odreda luđaci.

Poneki normalan.

Tek toliko da unese ravnotežu u ovo moje ludilo.

Kraj tog sam muškarca propadala.

Na propast se nisam palila.

Ako već na njega jesam.

Meni su suđene treće adrese.

Treći ljudi.

Moji ljudi.

Nekima su ljubavne boli postelje s pet zvjezdica.

Nekima su plahte tek bijeli neispisani papir.

U mom su životu trojke

šestice.

Ispod i iznad kože.

Za ljubav je (ne)potrebno troje.

Držati distancu.

Ne oslobađati osjećaje.

Toplina iznutra.

Hladnoća izvana.

Život u oblaku.

Postoje razgovori koji se nikada ne dovrše.

I ljubavi koje se nikada ne dogode.

Sva sreća.

Nažalost sve radimo,

samo da se ne sretnemo sa sobom.

Ljubav?

Ona je na kraju krajeva i sado i mazo.

Svi u životu biramo svoju stranu medalje.

‘Ako ovako nastaviš slomit ćeš ga.’

‘Meni se lome predrasude,

ne ljudi.’

Rekoh mu.

Idem. Glavom kroz zid. Uvijek.

Pa nešto će se slomiti.

Glava ili zid.

Ljudi su,

teška srca priznajem,

najveći razarači na svijetu.

Budalo osvijesti se.

Ne govori se DA onome tko zaslužuje NE.

Stani ludo.

Ne možeš vječno trčati sprint.

Njih i nije briga što ti trčiš.

Uvijek iste.

Uvijek tako različite.

Praznine su zato stvorene.

Da se pune.

Nama.

Izgorite.

Lomite.

Potrošite sve.

Samo nemojte biti mrtvi.

Na kraju balade.

Zar je koliko lica imamo?

Bitno je da svoje pravo lice pokažemo pravoj osobi.

Za druge je ionako potpuno,

svejedno.

Koga čekaš da se desiš sebi?

I za kraj...

Iako ja vjerujem da je ovo tek početak.

Hvala svima vama koji ste pročitali moju knjigu.

Hvala svima vama koji ćete to tek učiniti.

A i vama koji nećete.

Hvala vam.

Što ste bili dijelom mog putovanja.

Što to još uvijek jeste.

Hvala mojoj obitelji.

Mojoj sestri.

Koja me razumjela i onda kada ja sebe nisam razumjela.

Hvala njemu koji me voli.

Ingrid Divković

‘J..e li vas ego?’

(drugo, izmijenjeno izdanje)

vlastita naklada autorice

Ingrid Divkovic © 2015. sva prava zadržana.