Jane Feather Gotovo Neduzna

Bosnaunited & Crowarez

RafaelaR & Anna

1


RafaelaR & Anna

2

Jane Feather

Gotovo nedužnaPRVA KNJIGA TRIOLOGIJEGOTOVO


RafaelaR & Anna

3

Dragi čitatelji,Gotovo nedužna meni je posebno draga ljubavna priča čija me junakinja iznenadilasvojom snagom dovitljivošću, a glavni lik priče uvijek će mi biti jedan od najdražih.Mlada Magdalen odrasta iza neprobojnih zidova jedne engleske tvrđave i ne zna daje nezakonita kći moćnog engleskog princa i njegove ubijene francuske ljubavnice -nitida je, otkako je došla na svijet, pijun u borbi između Engleske i Francuske. Zna samo dačezne za uzbuđenjima. Jednog dana, kao odgovor na njezine molitve, u njezinu sezaštićenu svijetu pojavljuje impozantni Guy de Gervais, pravi vitez na bijelom konju, iodvodi je odande.Za Magdalen, to je ljubav na prvi pogled. Jedna i jedina ljubav njezina života.Međutim, Guy vidi samo svoju obvezu da čuva Magdalen dok se ne uda za njegovanećaka i tako ispuni svoju političku sudbinu. Tada dužnost pozove Guya na krvava bojnapolja u Francuskoj, a kad se vratio, vrijeme ie preobrazilo Magdalen u opčinjavajućesenzualnu ljepoticu. Plemeniti se vitez odjednom nađe u najžešćoj bitki svoga života:protiv silne žudnje prema ženi koju ne može imati.Nadam se da će vas oduševiti Magdalenina i Guyeva strastvena ljubavna priča, te daćete jednako uživati čitajući kao i ja dok sam je pisala.

Uz najtoplije želje,Jane Feather


RafaelaR & Anna

4

Prolog

CARCASSONNE,1360.

Žena se smiješila i upravo je taj smiješak u njegovu trbuhu uvijek pokretao zmijepožude, a kožu mu je prožimala žudnja. To se čak i večeras događalo.Čovjek je uzvratio smiješak i ispružio ruku kako bi dotaknuo bujnu tamnu kosu kojajoj se spuštala do koljena, blistava uz djevičansku bjelinu njezine lanene košulje.Djevičanska se bjelina kosila s njezinim izbočenim trbuhom.- Čini se da ništa ne može umanjiti tvoju ljepotu, Isolde.Primila je kompliment kao nešto posve prirodno. Počela se poigravati voskom štose cijedio s lojanice na stolu ispred nje, stvarajući mekane kuglice. Imala je duge nokte.Čovjek je osjetio buđenje u svojim preponama. Koliko su mu puta tijekomstrastvenog zagrljaja ti nokti grebli leđa, ti maleni bijeli zubi grickali rame u vrelininjihovog sjedinjavanja?Okrenuo se i prišao uskom prozoru ugrađenom u zid kule samostana Carcassonne.Vidio je samo crno noćno nebo i jednu zvijezdu. U prostoriji je vladala duboka tišinakoju nije narušavalo čak ni pucketanje cjepanice na ognjištu, struganje njezine stolice pokamenom podu niti šum vina što teče iz vrča u pehar. Osjetio je kako su mu se na tajposljednji zvuk ukočila ramena. Ostao je leđima okrenut sobi dok nije progovorila. Adotad je prošla minuta ili malo više.- Dođi i pij sa mnom, Johne. Večeras si čudno raspoložen. Tko zna kad ćemo opetbiti zajedno. -Govorila je slatkim i laskavim glasom, a njemu se okretao želudac.- Da, i ovaj je susret bilo paklenski teško organizirati - rekao je i okrenuo se. Nastolu su stajala dva kositrena pehara vina. Posesivno je obavila ruku oko onoga ispredsebe. Čovjekova su se puna strastvena usta nasmiješila, ali su mu vjeđe ostale napolaspuštene, skrivajući izraz u njegovim očima. Svjetlost svijeće zasjala mu je u zlatnoj kosikad se sagnuo i poljubio joj usta, podatna pod njegovim nježnim usnama. Kako je to bilolako.- Imam dar za tebe - rekao je i polako se uspravio.Njezine su sive oči zasjale, kao i uvijek pri nečemu takvom. - Što?- Dar za krštenje našeg djeteta - odgovorio je.- Večeras moram otići radi borbi u Burgundiji, a ti ćeš roditi i dugo ostati u izolacijiprije nego te opet uzmognem vidjeti.- Gdje je? - Ustala je od stola, visoka i graciozna unatoč nabreklu trbuhu. Zračila je,blistave tamne kose, svjetlucavih sivih očiju i punih crvenih usana, sad željnorastvorenih. Velikodušnost njezina ljubavnika uvijek je prinčevska.Pokazao je kožnu vrećicu na klupi kraj vatre. -Zašto sama ne pogledaš?Kretala se odmjerenim koracima i sagnula se nad vrećicom. Bešumno je zamijeniopoložaj kositrenih pehara na stolu.


RafaelaR & Anna

5

- Zaboga, prekrasan je! - Podigla je zlatan pehar s dvije ručke, ukrašen smaragdima irubinima.- Pogledaj unutra - tiho je rekao.Polako je izvadila nisku safira, svaki veličine crvendaćeva jajeta. - Ah, Johne, uvijekuspijevaš. -Promatrala ga je s onim istim smiješkom. Je li to bio tračak žaljenja unjezinim očima? Ako i jest, u trenu je nestao.- Popijmo - rekao je. - Zdravica djetetu. - Podigao je pehar. Uzela je onaj kraj svojestolice i prinijela ga usnama.- Za ljubav, Johne.- Za ljubav - rekao je i popio.Gledala ga je kako pije prije nego je iskapila svoj pehar, a zatim mu pošla u zagrljaj,tako topla, tako puna ljubavi... tako podmukla. No strast se ipak razbudila, čak i dok je nasvojem trbuhu osjećao udarce djeteta u njezinoj utrobi.- Zašto nosiš žičanu košulju? - odjednom je pitala, prošavši rukom ispod njegovetunike. - To baš nije prikladno za ljubavni sastanak.- Ceste su opasne - rekao je, prstom joj prelazeći po obrazu. - Odmetništvo je u ovimkrajevima posve izvan kontrole. - Opet ju je privukao u zagrljaj, kušajući vino nanjezinim usnama.Tada se začuo zvuk što ga je očekivao. Prodoran zvuk roga, njegov vlastiti glasnikkoji je u velikom dvorištu pozivao na oružje. Njegovi su ljudi spremni za napad, ma kakobio izveden, premda napadači ništa ne znaju o špijunu čije su riječi na samrti, izvučenemučenjem, upozorile njihove žrtve.Žena se izvukla iz njegova zagrljaja. - Što je to? Iz kamenog prolaza iza teškihhrastovih vrata začulo se trčanje, teturanje. Vrata su se naglo otvorila.- Ledi, izdani smo. - Fratar u franjevačkoj halji stajao je i držao se za prsa iz kojih jestršao držak bodeža. Čudno, ali nije bilo krvi. Tada je pao i iz rane je potekla krv.- Što je ovo? - Žena se uhvatila za vrat, užasnuto zureći u svojeg ljubavnika. - Što siučinio?- Ono što si ti kanila učiniti meni - rekao joj je posve mirnim glasom.Naglo se okrenuo i izvukao bodež iz pojasa. Zario ga je duboko u vojnikova prsa, uzraku zaustavivši njegov skok preko mrtvog fratra. Vojnik se srušio i iz ruke mu je nakamene ploče pao opasan nož s dvije oštrice.Očajnički se hvatajući za grlo, žena se odjednom počela gušiti, iskolačenih očiju. -Što si mi učinio?- Ono što si ti kanila učiniti meni - ponovio je.Naglo je pogledala pehar na stolu, a lice joj je izražavalo stravu. Odjednom sepresamitila. -Pomogni mi! Za Boga miloga, pomogni mi!Spustio ju je na pod, ali nije mogao osjećati saža- ljenje za ženu koja trpi muke što ihje njemu namijenila. Samo je ona znala je li otrov u peharu milosrdno brz ili mu je usvojoj poremećenoj duši namijenila smrt u mukama. Oči su joj se brzo zamućivale, tijelose ritmički grčilo, ali kao da više ničega nije bila svjesna. Kleknuo je kraj nje i brzopromrmljao riječi odrješenja, dopuštene papinskim dekretom. Unatoč svim njezinimgrijesima, teškim i mnogobrojnim, unatoč krvlju ukaljanim rukama, nije ju mogao


RafaelaR & Anna

6

prepustiti paklenom prokletstvu. Dok je šaptao nad njome, opazio je još nešto, nekedruge grčevite pokrete njezina tijela. Dijete se borilo da dođe na ovaj svijet.Trenutak je neodlučno klečao. Dijete je bilo njegovo, ali je raslo u takvoj utrobi damu ništa nije značilo. Ako ode, umrijet će kraj svoje majke. Vjerojatno će ionakoumrijeti. Kakve izglede ima nedonošče? No nešto u toj praiskonskoj borbi, slijepojpotrebi tog života da iziđe, nije mu dopuštalo da ode.Podigao je ženinu košulju i pomogao djetetu da dođe na svijet dok je njegova majkaumirala. Začudio se jer je djetešce odmah udahnulo i zaplakalo. Djevojčica je bilasićušna, ta razvijala se samo osam mjeseci, ali je izgledala sasvim zdravo. Dok je tihi plačpotresao malo tijelo, zurila je u njega.U ovoj je odaji bilo dovoljno smrti. Uzeo je nožić s pojasa te prerezao i vezaopupčanu vrpcu. Tada je umotao bebu u svoj krznom podstavljen plašt i otišao s mjestarođenja i smrti.


RafaelaR & Anna

7

Prvo poglavlje

U potleušici od pletera i blata bilo je mračno, mračno i hladno. Kroz rupu na krovu,koja je služila kao dimnjak, puhao je leden vjetar, a vlažnim se zrakom širio dimslabašne vatre. Unatoč hladnoći, buhe su skakale u pljesnivom rogozu na zemljanompodu i dijete se rastreseno udarilo po nozi, posve usredotočeno na pjenastu površinutekućine u plitkoj zemljanoj posudi.- Što tu možeš vidjeti, luda Jennet? - zadivljeno je šapnula, uzalud tražeći čarobnuporuku koju je žena uvijek uspijevala vidjeti.Luda je Jennet odmahnula glavom i hihotala se, s više ironije nego humora. - Zovume ludom, ali imam više pameti nego svi oni zajedno, mala djevo, i nemoj to zaboraviti.- Ne, neću - reče Magdalen, bojeći se da je ne uvrijedi u tako ključnom trenutku. -Što vidiš?Krezuba starica počne monotono govoriti: -Široka vodena i kopnena prostranstva.To je bilo veoma razočaravajuće. - Hoću li ja poći onamo? - upita dijete, želeći izslike izvući neko značenje.- Tko bi to znao. - Luda Jennet s mukom ustane i usnama prinese kožnu plosku,otpivši nekoliko gutljaja. -Tko bi to znao. - Nadlanicom prljave kvrgave ruke obriše usta.Magdalen je iz iskustva znala da više neće biti nikakvih otkrića nakon što ludaJennet počne piti iz ploske. Žalosno je ustala i otresla svoju narančastu haljinu od grubogplatna. Znala je, premda to u polumraku nije mogla vidjeti, da se na nju moglo zakvačitimnogo gadnih stvari. - Rekla si da ćeš mi pripremiti čini koje će mi pomoći da se neštodogodi.- A što bi željela da se dogodi, mala djevo? - Starica posegne do police ugrađene uzidu i spusti neku kutiju.- Nešto - reče Magdalen. - Bilo što.Luda je Jennet škiljila u nju. - Jednoga dana to više nećeš željeti. Doći će dan kad ćešse moliti da sve ostane isto. Ma kako loše bilo, poželjet ćeš da tako ostane jer ćeš sebojati nečega goreg .Magdalen je zadrhtala. S ludom Jennet nikad ne možeš biti siguran temelje li senjezine tvrdnje na vidovitosti ili ih tek tako iznosi.- Daj mi ruku.Djevojčica je poslušno ispružila ruku, s dlanom nagore, gledajući kako žena prebirepo kutiji, bira i nešto joj stavlja na dlan. Vidjela je dlake, sićušne kosti, zmijsko oko, mačjizub i nešto slično pepelu. Magdalen je zurila, fascinirana i prestrašena tim jasnimdokazom da žena ima moć bacati čini.- Tri noći to stavljaj ispod jastuka - reče Jennet- i pazi da za večeru jedeš samo juhu. Čarolija neće djelovati ako se prejedeš.Magdalen je razmišljala o stavljanju takve zbirke ispod jastuka na krevetu što gadijeli sa svojom tetom i srce joj je malo zadrhtalo, ali ju je u grlu istodobno škakljao


RafaelaR & Anna

8

smijeh. Progutala je smijeh, bojeći se da bi žena, koja joj je dala tako krasan dar, tomogla smatrati pomanjkanjem poštovanja, zahvalila joj i oprezno šmugnula iz straćare.Nažalost, nije bila dovoljno oprezna.Lord Bellair stajao je na kruništu dvorca Bellair i zurio prema gustoj, mračnoj šumiRadnor. Mogli bi ih napasti baš iz tih gustih i tajnih dubina, te zato stražari budno paze usva četiri zvonika tvrđave. Zadatak je lordova Marcher, a lord Bellair je jedan od njih,štititi granicu od osvajača iz velških nizina. Lordovi uime kralja upravljaju lenima,raspoređenima duž granice. Lord Bellair je itekako svjestan važnosti svoje dužnosti, kaoi časti što je to podrazumijeva.Međutim, ovog tmurnog olujnog dana u veljači, lord Marcher očekuje posjetiteljekoji dolaze u miru, po poslu koji ga silno muči. Vrane su letjele i graktale nad tvrđavom skruništima i puškarnicama, te četiri masivne obrambene kule. U sredini okruženogprostora uzdiže se golema glavna kula, nadvisujući radne nastambe kompleksa,zasjenjujući labirint trijemova i unutrašnjih dvorišta.Iznenadna provala bučnog smijeha nadglasala je graktanje vrana i druge zvukove utvrđavi, čekića i nakovnja iz kovačnice, zveckanja orme, čvrstih koraka iz dvorištagarnizona. Čovjek na kruništu okrenuo se i pogledao u dvorište. Dva su se paža lovila,jureći između vojnika koji su im se rugali ili ih ohrabrivali, ovisno o raspoloženju. Jedanje dječak visoko držao baršunastu kapu livreje Bellaira dok je bježao pred drugim, kojije ostao bez kape. U sve su se to bučno i gorljivo uključila dva žuta mastifa.Uvjerivši se da je riječ samo o bučnoj igri, što je više odgovornost paževihgospodara nego njegova, lord Bellair odlučio je nastaviti proučavanje obzora. No tada jeopazio jarkonarančastu mrlju priljubljenu uza zid vanjskog dvorišta.Ljutito je stisnuo usne. Postojao je samo jedan mogući razlog da je ona ondje.Potleušica lude Jennet smještena je u najudaljenijem dijelu vanjskog dvorišta. Bojeći senjezinih moći, nitko se ne usuđuje protjerati je iz dvorca, ali je posve izolirana. Posjećujuje samo oni koji su zbog vlastitih potreba dovoljno očajni, ili oni koji duboko suosjećaju snjezinim potrebama.Lord Bellair, obavijen krznom obrubljenom tunikom, hitro je sišao kamenimstubama. Stigao je u unutrašnje dvorište baš kad se djevojčica pojavila iz središnjegprolaza.- Gdje si bila? - oštro je pitao, premda je znao odgovor.- Kod lude Jennet, gospodine - odgovorila je Magdalen. Laganjem ništa ne bipostigla.Lord Bellair promatrao je dijete s uobičajenom mješavinom nelagode i zbunjenosti.Neprirodno je da jedanaestogodišnjakinja neodoljivom smatra prljavu staricu kojastalno nešto gunđa i čara. Zašto se ona ne boji vještice poput svakog drugog djetetanjezine dobi i odgoja? Haljina joj se zaprljala i odvezala se vrpca na dugoj smeđojpletenici. Opazio je da nešto stišće u šaci.- Što imaš u ruci?Magdalen je proučavala kamene ploče na tlu, pitajući se može li sačuvati tajnu. Noznala je da ne može. Polako je otvorila šaku i razotkrila gnusnu hrpicu na dlanu. - To ječarolija.Lord Bellair ustukne. Kakvo bi se dijete na taj način bavilo čarobnjaštvom? Zar ju jerođenje tako obilježilo? Jedanaest se godina mučio kako bi nadvladao taj biljeg i još će


RafaelaR & Anna

9

jednom pokušati. Želio joj je uzeti tu odvratnu, zastrašujuću zbirku i baciti je na tlo. Nonije se usudio. Ako u tome doista ima neke čarolije, nije se usudio u to petljati. Čini senetaknute moraju vratiti onamo odakle su došle.Uzeo je djevojčicu za slobodnu ruku i odveo je natrag u vanjsko dvorište, te dostraćare lude Jennet. Odgurnuo je kožu obješenu na vratima i zbog smrada zadržao dah.Luda je Jennet blebetala iz sjenki.- No, no, milorde. Došli ste posjetiti ludu staricu? Kako vam mogu pomoći? Želite lispremnu curu... ili moć da u njoj uživate? Mislim da je to za vas prošlost. - Njezin jepodrugljiv smijeh - uštao poput suhog lišća.To nisu bile riječi za dječje uši i lord Bellair istodobno je osjećao ljutnju i nelagodu.Gurnuo je djevojčicu. - Vrati one gnusne stvari!Magdalen je ušla dublje u straćaru i čini oprezno spustila na pod. - Zahvaljujem,gospo, ali ne smijem to prihvatiti.Stara Jennet ništa nije odgovorila. Lord Bellair i djevojčica šutke su izišli.Vanjskim su dvorištem prošli u tišini i ušli u unutrašnje. Magdalen se pomirila skaznom koja slijedi. Lagano je trčkarala kako bi pratila nestrpljive, ljutite očeve korakedok je marširao u glavnu kulu i kroz lukom nadsvođena vrata u veliku dvoranu dvorca.Kad su ušli, stari je lovački pas, ispružen ispred masivnog kamina, podigao prosijeduglavu, ali su užurbani sluge, koji su postavljali svježu rogožinu i lavandu, jedva pogledaligospodara i dijete dok su se penjali kamenim stubištem iz dvorane. Dugim su prolazomstigli do ženskog krila dvorca.Lord Bellair išibao je Magdalen u spavaćoj odaji što ju je dijelila sa svojom tetom.Ništa nisu govorili sve dok to nije obavio. Djevojčica nije ni zucnula, premda su joj suzenavrle na oči. Vratio je šibu na policu kraj ognjišta i okrenuo se, još uvijek namršten.Stajala je okrenuta mu leđima, ukočenih ramena i pazeći da on ne vidi njezine drhtaveusne i suze u očima.Umorno je odmahnuo glavom jer ju nije razumio, protiv volje poštujući ponos kojijoj nije dopuštao da mu pokaže svoju povrijeđenost. Ipak je želio da ona pokaže baremmrvicu kajanja. Samo naznaku, i tada bi on mogao popustiti, ali ona je ostalanepokolebljiva u svojoj odluci da mu nimalo neće pomoći.Ona je tako vatreno, neukrotivo, neprirodno dijete. Čak i dok se po tko zna koji putkorio zbog korištenja riječi "neprirodno" za jedanaestogodišnje dijete, znao je da tonajtočnije izražava ono što osjeća. Je li joj tako suđeno, ili ju je prošlost okaljala? Jedno ilidrugo. Zapitao se što će joj horo- skop predvidjeti, ali je naglo odbacio tu misao. UzBožju milost, djetetova budućnost neće biti njegova briga. A ta bi budućnost trebalapočeti danas.Zaputio se prema vratima i bez ljutnje rekao: -Danas očekujem goste. Bit ćeš impredstavljena u velikoj dvorani. Čekaj ovdje da tvoja teta dođe po tebe. - Vrata su se zanjim zatvorila i ključ se okrenuo u bravi.Magdalenine su suze sad slobodno tekle. Tekle su zbog bolova nakon šibanja, aliviše zbog njezine vlastite čudne naravi koja joj ne dopušta da se dolično ponaša. U njojstvara nestašne želje da pleše, pjeva i uvijek mora biti u pokretu. Ne može mirno sjeditis ručnim radom ili lutnjom, ne može obuzdati svoju razigranost i radost svoje duše, nemože osjećati pripadnost ovoj tmurnoj, vlažnoj pograničnoj zemlji hladnoga kamena igustih šuma. Ipak, nije znala za drugo. O njoj su skrbili samo njezin otac i teta. Duboko u


RafaelaR & Anna

10

srcu znala je da za nju čine sve što mogu, premda se čini da ih uvijek uspijeva razočarati.Ne može ih optužiti da su nepravedni. Zašto onda katkad u njoj vrije nezadovoljstvo,zašto je uvjerena da joj ovdje nije mjesto, da nikad nije ni bilo, da su ti ljudi samousputni prolaznici u njezinu životu? Bacila se potrbuške na krevet, ali nije sklonaplakanju i uvijek se brzo smiri. Suze su brzo presušile jer joj je nagađanje o gostimaskrenulo misli s bolova.Ostavivši Magdalen, lord Bellair potražio je svoju sestru. Našao ju je u njezinuurednom salonu, zagrijanom rasplamsanom vatrom, osvijetljenom debelim voštanicamau zidnim svijećnjacima. Kameni je pod bio prekriven kožama, višekraki svijećnjakosvjetljava dugi stol ispod uskih prozora kroz koje dopire slabašna dnevna svjetlostveljače.Ledi Elinor podigla je pogled s veza kad je njezin brat ušao. - Dobro jutro, brate. -Njezin je smiješak nestao kad mu je vidjela izraz lica. - Zar nešto nije u redu spripremama za goste?- Koliko znam, sve je u redu. - Prišao je vatri i ispružio ruke prema plamenu. - Želiobih da malo bolje pripaziš na Magdalen, Elinor. Opet je bila kod lude Jennet.Ledi Elinor dotakne čvrste nabore svojeg vela. - Ona je kao živo srebro, Roberte.Nije ju moguće cijelo vrijeme nadzirati. Jesi li je kaznio?- Naravno. - Uzdahnuo je. - Ali što misliš, koliko će dugo ta lekcija djelovati?- Dok je ne prestane boljeti - reče Elinor, odloživši konac i iglu. - No tvoje ćestarateljstvo uskoro završiti. -Pronicavo ga je pogledala.- Ne bih želio da ponašanje moje štićenice ukaže na nedostatke u odgoju - rekao je. -Tu smo odgovornost nosili jedanaest godina, a ipak sumnjam u naš uspjeh. Ona je takoneobično dijete...- Tvoj je zadatak bio samo držati je na sigurnom dok ne odraste, izvan dohvata onihkoji bi joj mogli željeti zlo -prekine ga sestra. - Tu si dužnost besprijekorno izvršio.Snažna je i zdrava, ne zna tko je ni što je, sve prema uputama.Bellair kimne, gladeći svoju prosijedu bradu. Njegova je sestra rekla istinu, ali jeipak osjećao da je na neki način zakazao. Bez ikakvog iskustva s djecom, pokušao jeispuniti svoju dužnost, nije zanemarivao ni dobrotu ni pravedno kažnjavanje, ali takopoman i nepristran odgoj nije dao očeki- vane rezultate. Magdalen nije bila običnodijete. Mogao je jedino zaključiti da odgojem nije uspio trajno djelovati na njezinenaslijeđene osobine. Što će u njoj otkriti oni koji će je odvesti?Ispred velike kapije dvorca začuo se prodoran zvuk trube. Lord Bellair stigao je doprozora baš kad se i iznutra oglasila truba. Spustili su most preko opkopa, otvorili velikavrata i četa strijelaca i samostrijelaca umarširala je u place d'armes. Iza njih, naukrašenim konjima spletenih griva, jahalo je šest vitezova stjegonoša s tunikamaispupčenih zlatnih motiva preko oklopa. Na čelu je jahao vitez u plavoj i srebrnoj tunici ikraj njega štitonoša koji je nosio stijeg sa zmajem na azurnoj i srebrnkastoj podlozi. Nazačelju su bili štitonoše, paževi i četa mačevalaca. Takva vojska da bi se jednu djevojčcuodvelo iz pogranične tvrđave. No s druge strane, ceste su bile pune razbojnika, adjevojčicu očekuje zacrtana sudbina.- Stigli su - reče i krene do vrata. - Moram ih dočekati u unutrašnjem dvorištu.Pripremi Magdalen za predstavljanje unutar sat vremena


RafaelaR & Anna

11

Ledi Elinor požurila je u svoju odaju i rekla sluškinji neka odmah donese vrućuvodu. Otključala je vrata i ušla. Zaboravivši na svoje nedaće, Magdalen je klečala naprozorskoj dasci i promatrala vrevu u dvorištu. Paževi i konjušari trčali su kako biprihvatili uzde i postavili blokove za silaženje s konja. Preteča je još uvijek sjedio nasvojem konju, u znak poštovanja prema domaćinima spustivši svoju trubu strokutastom zastavicom. Njezn je otac pozdravljao viteške goste koji su sjahali irazmjenjivali uljudnosti, a paževi lorda Bellaira nudili su im pehare dobrodošlice. Tadasu ispod Magdalenina prozora ušli u veliku dvoranu, u pratnji svojih štitonoša i paževa.Naoružana se četa razišla po vojarni garnizona, a konje su poveli u konjušnice i napašnjake iza stražnje kapije.- Tko su oni, miledi? - Magdalen je sišla s prozorske daske kad je, uz tiho šuštanješirokih baršunastih skuta, ušla njezina teta.- Gosti iz Londona - odgovorila je Elinor. - Pokaži mi ruke. - Odmahnula je glavomkad je vidjela kako su prljave i ispucanih noktiju. - Moraš dobro oprati lice i ruke, teponovno splesti kosu. Pogledajmo koja će haljina biti najprikladnija. - Otvorila je ormar.- Poslao ih je kralj? - pitala je Magdalen. Umočila je krpu u vruću vodu i njomepovršno tapkala po licu.- Nebesa, dijete, valjda ne očekuješ da ćeš se tako riješiti prljavštine! - Umjesto dajoj odgovori na pitanje, Elinor je nestrpljivo uzela krpu i žustro joj oprala lice. - Sad skinitu staru košulju i odjeni ovo.Haljina je bila od teškog svečanog baršuna. Magdalen je s gnušanjem nabrala nos.Mrzila je taj materijal. Bio je težak, nespretan i sve ju je svrbjelo od vrućine. Ali ništa nijerekla, već je samo otkopčala jednostavan pojas narančaste košulje-haljine i skinula jepreko glave.Elinor je ublažila ton. - Vidiš kako ćeš lijepo izgledati.Grimizno ti dobro stoji, amožeš staviti i kapu od srebrnog brokata.- Je li kralj poslao posjetitelje? - opet je pokušala Magdalen. Mirno je stajala dok jojje vezivala vrpce gornjeg dijela haljine i oko struka učvršćivala pojas od isprepletenegrimizne i srebrne svile.- To je do tvojeg oca - reče joj teta, pomalo oštro. - On će ti reći ono što smatra datrebaš znati.Magdalen je nato skupila usne, no oduvijek je tako, pa nije željela novim pitanjimaizazivati daljnje prijekore. - Hoće li otac prirediti veliku gozbu za njih?- Da, svakako, a ja moram poći u kuhinju vidjeti je li sve u redu - reče Elinor,odjednom rastresena. - Hajde sad, idemo u veliku dvoranu gdje možeš iskazati svojepoštovanje. Potom smiješ mirno sjediti u mojem salonu dok opet ne pošalju po tebe.Drugi dio plana nije se osobito svidio ledi Magdalen, ali je, misleći na jutarnjulekciju, prešutjela prigovore i oborena pogleda izdržala tetino proučavanje.- Dobro, bit će u redu. - Namjestivši joj usku kapu od srebrnog brokata, Elinor jeizrazila svoje zadovoljstvo. -Požurimo.Magdalen je slijedila tetu prolazom do kamenih stuba koje vode u dvoranu. Okovelikog kamina stajali su lord Bellair i njegovi gosti s kositrenim peharima u rukama.Pratnja vitezova okupila se izvan kruga topline, pomno pazeći da im ne promakne nekipoziv.


RafaelaR & Anna

12

- Ah, gospodo, smijem li vam predstaviti moju sestru, ledi Elinor, i moju kćer,Magdalen. - Lord Bellair ih je čekao i koraknuo naprijed čim su se pojavile na stubama.Magdalen je poslušno iskazala poštovanje sedmorici vitezova na čijim se tunikamavidjela crvena ruža Lancastera. No djevojčica je gledala samo jednoga gosta, muškarcakoji je, činilo se, bio mlađi od ostalih, premda su oni predstavljeni kao njegovi vazali.Visok čovjek, gotovo metar i devedeset, širokih ramena. Glatko obrijan, s gustomcrvenozlatnom kosom koja mu je u valovima padala do krznenog ovratnika plavo-srebrne tunike. Vedre su plave oči ispod gustih obrva sa zanimanjem proučavaledjevojčicu. Zaboravivši na pravila ponašanja, Magdalen je svojim bistrim sivim očimaproučavala njega i zaključila da je on veoma naočit lord.Guy de Gervais, jer tako se lord zvao, odjednom se nasmijao i kvrcnuo je ispodbrade. - Lijepo se drži, milorde Bellair, posve uspravno, a rekao bih da ima i dobru dušu,ako je suditi po njezinim očima. - Glas mu je bio iznenađujuće blag za tako masivnotijelo.Lord Bellair kimne. - Vjerujem da je tako, milorde. No otac Clement ne bi se uvijeksložio.Magdalen je lagano porumenjela na to spominjanje njezine noćne more, dvorskogkapelana koji katkad pretjerano revno brine za duše svih u zamku. Budući da on nadzirenjezino učenje, više je puta trpjela zbog njegova entuzijazma.Lord de Gervais umirujuće se nasmiješio. - Zar katkad zapadate u neprilike, malenadjevo?Magdalen je posramljeno oborila oči, svjesna da je sad u središtu pozornosti zbognjegovog dobronamjernog proučavanja.Opet se nasmijao. - Neću očekivati odgovor. - Okrenuo se, uhvatio lorda Bellaira podruku i maknuo se od ostalih. -Zna li dijete išta o mojoj misiji?Bellair je odmahnuo glavom i čelo mu se opet smrknulo. - Smatrao sam da je timene bih trebao opterećivati. Ima bujnu maštu i određenu živahnost koja nije uvijekprimjerena. Ako se usprotivi ideji... -Slegnuo je ramenima. - Mislio sam da nema smislaunaprijed se baviti eventualnim problemima.- Razumljivo. - De Gervais je gladio bradu i opet pogledao djevojčicu koja je nekakozbunjeno stajala kraj svoje tete. - Ona ništa ne zna... ni u što ne sumnja?Bellair opet odmahne glavom. - Vjeruje da sam ja njezin otac.- A njezina majka?- Magdalen samo zna da je umrla odmah nakon porođaja. Za nekoga tko je takoprirodno znatiželjan, slabo se zanimala za tu temu.- Bila je naporna štićenica? - Plave su oči odjednom zasjale od razumijevanja.- Nije baš bilo lako - Bellair reče nakon trenutka razmišljanja. - Učinili smo što smomogli, ali moram priznati da u njoj ima nečeg neobičnog. Nisam to uspio iskorijeniti.Otac Clement rekao bi da smo bili previše obzirni, da moramo istrgnuti zlo iz duše,zajedno s korijenom. - Uznemireno je potezao svoju bradu. - No ja ne vjerujem da u njojima zla. -Zabrinuto je šutio, kao da bi još nešto rekao, ali oklijeva.- Dakle, što vi mislite? - blago ga potakne De Gervais.Bellair slegne ramenima. - Njezino je rođenje obavijeno prokletstvom. Sigurno jetime obilježena.


RafaelaR & Anna

13

Guy de Gervais se namrštio. To je moguće te ako postoji mrlja, bilo bi dobro da buduunaprijed upo- zoreni oni kojih se to tiče, premda to neće promijeniti već gotoveplanove. - Želio bih nasamo s njom razgovarati, ako nemate ništa protiv - rekao je. - Želiobih steći dojam o njezinoj osobnosti. Ne želimo se ovdje predugo zadržavati, ali zadatakmoramo obaviti pa je najbolje da to učinimo bez odgađanja.- Zaruke?- Večeras s opunomoćenikom, ako se to može organizirati.- Nakon večernjice - složio se lord Bellair. - Vi ćete je osobno obavijestiti?- Osim ako vi to želite. - Uljudno se nasmiješio.- Ne polažem nikakva prava na taj zadatak. Slušat će vas jednako kao i mene.De Gervais to nije komentirao pa su se vratili do skupine kraj vatre.- Magdalen, lord De Gervais želi s tobom nasamo razgovarati - reče lord Bellair išutne u vatru cjepanicu koja je iskliznula. - Pazi na svoj jezik i dobro ga slušaj.Magdalen je iznenađeno pogledala spomenutog viteza. Kakvog bi posla takoimpozantan čovjek mogao imati s njom?Ceremonijalno se naklonio, premda su mu oči veselo svjetlucale. - Hoćete li miukazati čast, ledi Magdalen, i prošetati sa mnom?Smeteno se naklonila. - Svakako, gospodine, ako želite. - Oprezno je spustila prstena ponuđenu ruku, a on ih je odmah pokrio svojima. Na taj su dostojanstven način izišliiz velike dvorane u hladno jutro.- Hoćemo li prošetati perivojem? - pitao je. -Ondje manje puše.- Ako želite - krotko je ponovila djevojčica, mada ta plahost nije zvučala istinito.Pogledao ju je. - No, želite li vi, damoiselle?Okrenula je lice nagore i pogledala ga u oči. -Iskreno, gospodine, radije bihprošetala kruništima. To je inače zabranjeno, ali u vašoj pratnji... - Nije dovršila rečenicu,no njezino je lice jasno izražavalo želju.- Ako se ne bojite vjetra - susretljivo je rekao i skrenuo prema kamenim stubama -onda svakako idemo do kruništa.Popeli su se gore i vjetar je doista bio jak i oštar, ali Magdalen, u svojoj teškojbaršunastoj haljini i vunenom donjem rublju, nije osjećala hladnoću. Potrčala je doprsobrana i nagnula se prema tamnoj šumi koja se u tmurnom zimskom danu doimalapoput beskrajne mračne površine.- Gotovo tri mjeseca nije bilo napada - rekla je, a De Gervais je bio siguran da je unjezinu glasu čuo tračak žaljenja.- Zvučite čeznutljivo - primijetio je i zaputio se do kamene klupe uklesane uprsobran.Vragolasto se osmjehnula. - Barem je uzbudljivo kad se to dogodi.Ovo neće biti onako neugodno kako se bojao, pomislio je De Gervais, ako ona žudiza uzbuđenjima. Sjeo je i potapšao klupu, pozivajući je da sjedne kraj njega.Magdalen je s nelagodom promatrala tvrdi kamen. - Šibana sam tijekom proteklogsata.- Ah. - Shvatio je, opet ustao i nastavio polako hodati. - Kakav ste prekršaj počinili?


RafaelaR & Anna

14

Oklijevala je. Hoće li se ovaj lord groziti njezinih postupaka jednako kao otac i teta?Shvatila je da u njemu ne želi izazvati gnušanje, a ipak ju je neki perverzni poriv tjeraoda ga testira. - Posjetila sam ludu Jennet - smiono je rekla. - I dobila od nje čini.- Čini za što? - Nije zvučao ni iznenađeno niti zgroženo, već zainteresirano.- Da se dogodi nešto zanimljivo - odgovorila je.Neko je vrijeme vladala tišina, a ona se ohrabrila i s iznenadnom tihom žestinomnastavila: - Kako netko može biti sretan ako nema što raditi osim učiti psaltir s ocemClementom koji nikad nije zadovoljan i uvijek ocu podnosi loš izvještaj o meni, ili sjeditis tetom i šivati porube? Nemam se s kim igrati, nemam s kim razgovarati. Katkad otackaže da ga smijem pratiti u lov ili sokolarenje, ali tada ga nečim razljutim pa mi zabrani.- Njezin je glas odavao bolnu usamljenost. - Volim plesati, pjevati i igrati se. Želim jahati,gađati lukom i strijelom, loviti sa sokolima, ali sve to nemam s kim raditi osim spaževima, što nije dopušteno. Ovdje je tako hladno, mračno i turobno, i meni kao daovdje nije mjesto - dovršila je glasom koji je izražavao očajničku zbunjenost.Kad je organiziran odgoj ovog djeteta, nitko nije razmišljao o usamljenosti što će jeosjećati u divljini pograničnog područja gdje će joj jedino društvo biti postarijausidjelica i udovac srednjih godina bez djece. Vodilo se računa jedino o tajnosti isigurnosti u anonimnosti. Morali su je odgojiti tako da bude odgovorna žena, ako je toBožja volja, ali sretno se djetinjstvo nije smatralo potrebnim ili čak poželjnim. Guy deGervais zamišljeno je pred ustima lupkao rukama u rukavicama.Mrštio se dok je zurio u djevojčicu koja je zabrinuto ušutjela, kao da je neštorazotkrila zabranjeno. Pramenovi smeđe kose izvukli su se ispod kapice na široko čelo.Sive oči s dugim i tamnim trepavicama bile su široko razmaknute ispod lijepooblikovanih obrva. Lice joj je bilo savršeno srcoliko zahvaljujući visokim jagodičnimkostima i suženoj bradi s dubokom jamicom. Naslijedila je očeva usta, previše široka zatradicionalnu djevojačku ljepotu, ali De Gervais još nije vidio njezin smiješak. Imala jemalen, lijepo oblikovan nos i uši priljubljene uz glavu. De Gervais je jednom vidioportret njezine majke - portret koji se u najvećoj tajnosti čuva u vojvodinoj privatnojodaji. Sličnost je bila nevjerojatna, ali Isolde de Beauregard svojom je ljepotom i svojimotrovom zapalila cijelu zemlju. Bilo je teško zamisliti da bi ova vatrena i živahnadjevojčica ikad mogla razviti prepredene vještine i spoznati da moć jedne ljepoticemože...- Nisam namjerno bila drska, gospodine. -Tjeskobne su riječi prekinule njegovorazmišljanje. -Nećete reći mojem ocu?Nasmiješeno je odmahnuo glavom. - Ne, ni u snu. Osim toga, postavio sam vampitanje i vi ste mi iskreno odgovorili. Tome se ništa ne može zamjeriti.S olakšanjem je odahnula i opet se okrenula prsobranu. - O čemu ste željeli samnom razgovarati, gospodine?- Kako bi vam se sviđalo sa mnom otputovati u London? - Zaključio je da nemasmisla okolišati.Naglo se okrenula i zapanjeno ga pogledala. - U koju svrhu, gospodine?- Pa, da se udate.- Za vas?- Ne, ne za mene. - Nasmijao se na tu apsurdnu pomisao. - Za mojeg nećaka koji jepod mojim skrbništvom.


RafaelaR & Anna

15

Magdalen je nastavila zuriti u njega. Nije da joj je ideja o sklapanju braka bila neštonovo. Znala je da će je do dvanaeste godine smatrati spremnom za udaju, baš kao što jeznala da će njezin otac izabrati mladoženju na temelju koristi što će je iz toga izvući, biloda je riječ o savezu, moći, posjedima ili novcu. Brak je osnova diplomacije, čin kojimobitelji i nacije trguju i dobivaju političku podršku, a njoj nije palo na pamet preispitivatiodluku što su je za nju donijeli. Lordovi Marcher su moćni plemići, samo kraljevi vazali,pa je mogla očekivati da će za nju dogovoriti važan brak. No to joj je prikazano na nagaoi previše užurban način. Zašto je sedam vitezova radi toga moralo doći u očev dvorac?Zašto joj on nije rekao za tu odluku, već je to prepustio ovom lordu? O, sviđao joj se lordi vjerovala mu je, ali nešto joj je tu bilo čudno, a Magdalen je mogla brzo nanjušiti svakuneobičnost.- Dakle, što kažete? - De Gervais se naslonio na prsobran i pozorno je promatrao.- Zašto vaš nećak nije s vama? Zar je na zlu glasu, grbav, škiljav?De Gervais se nasmijao. - Ne, nije. Vidjet ćete da je sasvim u redu. Ali ovo jedugotrajno putovanje, tjedan dana u svakom smjeru. On ima obveze i mora učiti. Ja samovdje u njegovo ime i bit ću opunomoćenik na zarukama koje će se održati prije negoodete iz ove kuće. Dakle, što kažete?- Kako se zove?De Gervais je gladio bradu. Očito neće dobiti odgovor prije nego ona postavi svojapitanja i ne bude zadovoljna, premda njezin odgovor može biti samo jedan.- Edmund de Bresse. Njegov otac, moj polubrat, bio je sieur Jean de Bresse, feudalnigospodar Pikardije. Njegova je majka bila kći vojvode od Guisea.- Ali zašto je on pod vašim skrbništvom?- On i njegova majka zarobljeni su prije otprilike četiri godine, nakon što je moj bratpoginuo u borbi. Ledi je umrla brzo nakon toga, a dijete je dodijeljeno meni na skrb.Magdalen je grickala donju usnu. U tome je otkrila zanimljive zagonetke. Zašto jeovaj lord vazal engleskog kralja kad je obitelj njegovog polubrata očito iz Francuske? Izašto njezin otac želi stvoriti savez s jednom od moćnih feudalnih obitelji iz Francuske?Nije aktivno sudjelovao u tom ratu koji traje već trideset godina jer je za svoga kraljabranio velšku granicu. Ali ona ništa nije znala o politici. Razlozi za takav izbor nisu bilinjezina briga, pa se vratila na daleko važnija pitanja.- Koliko ljeta ima?- Četrnaest.- Kakvog je karaktera?- Takvog da će vam zacijelo biti blizak. Nije osobito sklon učenju i često su ga šibalijer je zanemarivao svoje lekcije. - Nasmiješio se. - Bolje se osjeća sa svojim drugovima usportu, gađanju kopljem, streličarstvu, sokolarenju, lovu. Ali nema ništa protiv plesanjaili glazbe.- On je štitonoša?- Da, u mojem kućanstvu, i za dvanaest mjeseci zaslužit će svoje viteške ostruge.- Ali ako se rat nastavi, hoće li se boriti za Englesku ili za Francusku? - Zbunjeno semrštila jer joj se činio nepremostivim problem tako podijeljenih lojalnosti.- Takva teška pitanja nisu namijenjena umovima djeva - rekao je Guy de Gervais,odlučivši okončati ispitivanje koje je postajalo sve neugodnije. - No dakle, kako ćete vi


RafaelaR & Anna

16

odgovoriti na moje pitanje? Ako ga se još uvijek sjećate nakon inkvizicije kojoj ste mepodvrgnuli.Šokirala ju je oštrina njegova tona, kao da je pogriješila kad mu je ukazalapovjerenje. - Ako su moja pitanja bila drska, milorde, molim vas da mi oprostite. -Ukočenim je glasom nastojala prikriti svoju povrijeđenost.- Nisu bila drska, već samo prekobrojna - odgovorio je. - Ali bila su poštena. Dakle,moram li vas ponovno zamoliti za odgovor?- Zar ću morati poći sama?Lord de Gervais uzdahne. - Pratit će vas ledi Elinor i vaše sluškinje, a ledi Elinorostat će uz vas dok se posve ne snađete pod paskom moje supruge.Normalno je da ima suprugu, pomislila je Magdalen, mada je nekako željela da jenema. - A... a moj otac? - nastavila je. - Ali jasno, on ne može napustiti obranu kraljevstva.- Sama je odgovorila na vlastito pitanje. - On će ostati ovdje.- Lord Bellair će ostati ovdje - rekao je, pomno birajući riječi. Njezin će otac biti navjenčanju.- Kad moramo krenuti?- Je li to odgovor na moje pitanje?Magdalen se zagledala preko tmurnog, nimalo gostoljubivog krajolika ispodkruništa. Iz dvorišta na drugoj strani čula je zamorno poznate zvukove života u tvrđavi.Njezin otac katkad mora odlaziti u London kako bi iskazao poštovanje svojemfeudalnom gospodaru, kralju. A njoj je već dojadilo ovo turobno mjesto... i na krajukrajeva, djeva se mora udati. Kako će biti vidjeti London? Ondje živjeti? Nikad ranije nijenapustila svoj dom. Njezin budući muž zvuči sasvim ugodno... i na kraju krajeva, djeva semora udati.Pogledala ga je svjetlucavim očima i blistavo mu se nasmiješila, prvi put. - Bit ćuspremna poći s vama, milorde, kad god želite .Nasmijao se. Smiješak je djelovao zarazno. - Onda se vratimo k ostalima. Zaruke ćese obaviti danas nakon večernjice.Nešto joj je palo na pamet dok ga je slijedila natrag u dvorište. - Edmund de Bresse,gospodine, što on zna o meni?- Pa, da ste dražesni, plemenitog podrijetla, da imate bogat miraz - ležerno jeodgovorio. - Više od toga ne treba znati.- Ali kako ste znali da sam dražesna ako me niste vidjeli? Mogla sam biti užasnokozičava, ili šepava, ili škiljava, ili ...- Ali niste ništa od toga - odgovorio je. - To mi je prije nekoliko mjeseci u pismurekao lord Bellair. O takvim se stvarima ne odlučuje na brzinu.- Neobično je da meni ranije nisu ništa spomenuli -zamišljeno je rekla, poskakujućiniza stube uz njega. - I smatram veoma nepravednim da sam bila išibana na dan mojihzaruka. Da sam znala za vaš dolazak, ne bih otišla tražiti čini kod lude Jennet. Srećom,lordu De Gervaisu je to bilo sasvim logično.Uspio je promrmljati da i on to smatra nepravdom, ali je istodobno izbjegao temu otome zašto nije unaprijed upozorena na za nju stvorene planove.


RafaelaR & Anna

17

Kad su se vratili u veliku dvoranu, ondje je vladala velika užurbanost jer sepripremala gozba u čast gostiju. Ledi Elinor nadzirala je postavljanje velikog stola, ali jepožurila k njima čim ih je ugledala.- Magdalen, moraš ići u moj salon i ondje mirno sjediti. Danas ćeš jesti u dvorani, aliželjela bih da se kloniš nevolja dok te ne pozovu. Milorde, odvest će vas u odaje za goste.Moj će vas brat čekati u južnoj kuli kad se osvježite.- O, ja ću odvesti milorda do njegove odaje -spremno će Magdalen, zavukavši ruku unjegovu ogromnu šaku. - Donijet ću ružmarina iz perivoja i staviti ga na njegov jastuk.Ledi Elinor je iznenađeno trepnula, a Guy de Gervais se nasmijao. - Tako mi svega,miledi, bio bih počašćen kad biste joj to dopustili. Takva je nježna pažnja prema gostusamo za pohvalu.- Doista, gospodine, vjerujem da imate pravo - reče ledi Elinor. - No, to je ipakpomalo neobično. Međutim, ne smije se potiskivati dobre namjere. Onda idi, nećakinjo,ali kasnije moraš ravno u moj salon.Dvorac Bellair osmišljen je za obranu, ne kao kućanstvo, ali lord De Gervais ništanije mogao zamjeriti svojem smještaju. Plahte na krevetu bile su od najfinijeg platna, agospodarica kuće i njezine žene lijepo su ih izvezle. Debele su draperije štitile odpropuha. Mekane su kože pokrivale pod i vatra je veselo plamsala u kaminu. Njegov gaje paž već čekao s vodom mirisnom od lavande i čistom odjećom.De Gervaisa je zabavljalo kako njegova malena pratiteljica kritički pregledava odajupoput iskusne domaćice. - Nedostaje samo ružmarin - ustvrdila je. -Odmah ću gadonijeti. - Odjurila je, a paž je odmah prišao i pomogao mu da se oslobodi pojasa za mač,tunike i žičane košulje.Upravo je skidao podstavljeni haljetak ispod žičane košulje kad su se vrata opetotvorila i djevojčica se pojavila s grančicama ružmarina u ruci. Lijepo ih je složila nanjegov jastuk i smiješeći se okrenula.- Eto, ovo je baš lijepo, ne mislite li?De Gervais je teški haljetak pružio pažu i protegnuo se u mekanoj lanenoj košulji sfinim ažurom što ga je njegova žena napravila oko vrata i na rukavima. -Doista je lijepo,

damoiselle, i ja vam zahvaljujem na ljubaznosti. - Odgovor je bio znak da bi trebala otićite se pomalo smutio kad je sjela na visok stolac kraj vatre, i dalje mu se blistavosmiješeći.- Sjedit ću i razgovarati s vama dok se odijevate. Tada ću vam pokazati put do južnekule i očeve odaje.- Kako ćete objasniti svoj neposluh kad vaša teta ode u salon i vidi da niste ondje? -Uzeo je krpu koju je njegov paž umočio u toplu mirisnu vodu i stavio je na lice, uživajućiu ugodnom milovanju koje mu je opuštalo napetu kožu.- Uobičajeno je da kći kućedomaćina pomaže viteškom gostu oko njegovog oklopa -nedužno je rekla, mašući nogama.


RafaelaR & Anna

18

- Ne vjerujem da bi vas takvo izvrtanje trebalo ili moglo spasiti od posljedica daljnjeneposlušnosti -primijetio je dok je uvlačio ruke u široke rukave šarene tunike od zeleno-zlatnog platna.- Ali ako ste me vi zamolili da ostanem.- Ali nisam. - Zakopčao je velike zlatne gumbe duge tunike. - Dodaj mi pojas, Edgare.- Na bokove je pričvrstio težak pojas s umetnutim smaragdima i zlatnom kopčom.Paž se široko smiješio, očito se zabavljajući, a Magdalen je žalosno kliznula sa stolca.- Kad se udam -izjavila je - ići ću kamo me bude volja.- Kad se udate - Guy de Gervais naglašavao je svaku riječ jer je neke stvari trebalorazjasniti - živjet ćete pod mojim krovom dok oboje ne budete dovoljno stari zaosnivanje vlastitog kućanstva. Disciplina u mojoj kući neće vam se činiti manje strogomnego ovdje... što vam Edgar može reći.Paž se još šire nasmiješio. - Doista nije, milorde. I ledi Gwendoline katkad zna bitiveoma stroga.Magdalen ih je sumnjičavo pogledavala, pokušavajući procijeniti je li tozadirkivanje. Tada je iz prolaza čula dozivanje. Ruka joj je poletjela do usta. -O, to jemoja teta. Sakrit ću se u ormar.- To nikako. - Lord se pridružio pažu u sni- jehu. Prišao je vratima i širom ih otvorio.- Tražite li Magdalen, miledi? Upravo se vratila i donijela ružmarin, a ja sam je zamolioda mi još nekoliko minuta pravi društvo. - Kretnjom ju je pozvao naprijed.U tom se trenutku Magdalen zaljubila u lorda De Gervaisa. Koraknula je do njega. -Baš sam krenula u salon, gospo. Tko će milorda otpratiti u južnu kulu?- Pa, Giles, svakako - rekla je ledi Elinor i pokazala paža lorda Bellaira koji je čekaoispred gostinjske odaje. - Požuri, dijete. Ne smiješ naše goste zamarati svojimbrbljanjem.Lord De Gervais je smiješeći se gledao kako malena figura polako odmiče premakružnim stubama za obiteljske odaje na drugom katu glavne kule. Kad bi se Edmundadalo nagovoriti da dio svojih mnogobrojnih interesa posveti svojoj nevjesti, mogli bi seveoma dobro slagati. Međutim, nije ga zabrinjavala ta neobičnost koju je lord Bellair unjoj slutio. Lord Marcher nije navikao na djecu, ali Guy de Gervais jest. Premda unjegovu braku nema djece, pod svojim skrbništvom ima, osim nećaka, dvije sestrične isvoju polubraću i polusestre, potomke iz trećeg i posljednjeg majčinog braka. Vjerovaoje da u kćeri Isolde de Beauregard vidi samo narav kojoj ograničenja ne odgovaraju, a toje zacijelo naslijedila od svoje majke, ako ne od oca. Na kraju krajeva, to je karakteristikakoja određuje Plantagenete.Deset minuta kasnije, odjeven u zeleno-zlatnu tuniku i ispod nje smaragdno zelenehozne, krznom obrubljen kaputić i podstavljen plašt, slijedio je Gilesa do okrugle odajeu južnoj kuli. Službena prostorija bila je jednostavno namještena hrastovim stolom snekoliko stolica. Pod je prekrivala samo jedna koža ispred kamina. Svijeće suosvjetljavale hrpu pergamena na stolu. To je bio ured lorda Bellaira i njegov je tajnik,pogrbljen nad papirima, marljivo radio.- Kako je prošao vaš razgovor s Magdalen? -Bellair je gostu ponudio stolicu i Gilesurekao neka natoči vino.De Gervais je čekao da paž ode prije nego je odgovorio. - Bez poteškoća. Zanima jemnogo toga, ali nije se skanjivala.


RafaelaR & Anna

19

- Nadam se da je pristojnost obuzdala njezinu znatiželju - suho će lord Bellair.De Gervais se nasmiješio. - Ne morate se bojati po tom pitanju. Vidim da gospodintajnik prikuplja potrebne dokumente.- Ovdje je originalni dokument kojim se dijete povjerava meni na brigu do trenutkakad je vojvoda odluči pozvati k sebi. Gospodin Cullum sastavlja potrebno odricanje odskrbništva te vas imenuje mojim nasljednikom. To će biti zapečaćeno pred svjedocima.De Gervais kimne. Veoma je dobro razumio želju lorda Bellaira da sve budebesprijekorno riješeno. Mora se službeno potvrditi da je ispunio svoju obvezu. Uz takvopodrijetlo i sudbinu koja je za nju planirana, Magdalen bi se lako mogla naći u središtuneke buduće zavjere, a razuman čovjek ne bi želio da ostanu neke veze iz prošlosti kojega mogu inkriminirati.- Kad bi se vjenčanje trebalo obaviti?De Gervais je gladio bradu. - U roku od šest mjeseci. Najprije se treba pozabavitipitanjem zakonitosti, ali vojvoda blisko surađuje s Rimom. Treba sklopiti neke nagodbe.- Slegnuo je ramenima kao da želi reći da je uvijek tako. Ako je dovoljno moćan i imačime pregovarati, čovjek na papinskom sudu uvijek može kupiti ono što mu treba,osobito u ova vremena papinskog raskola kad nadmetanje između papinskog sjedišta uAvignonu i onoga u Rimu potiskuje sva duhovna pitanja. Johna od Gaunta uopće nećezanimati duhovnost, već samo ono što mu njegova moć i novac mogu kupiti kodpristupačnog pape - na kraju krajeva, treba mu samo jedan.- Zacijelo ćete s ledi Elinor željeti raspraviti o nekim stvarima - bez okolišanja rečeRobert Bellair. -Ona će znati do koje je faze sazrijevanja djevojčica stigla. - Njegov sesugovornik složio, pa je pozvao Gilesa i poslao ga po ledi Elinor.Ledi je očekivala poziv i o toj temi govorila jednako otvoreno kao i njezin brat. -Zasad ima veoma malo naznaka ženske zrelosti, lorde De Gervais. Vjerujem da malokasni u razvoju. Poznavala sam druge jedanaestogodišnje djevojčice koje su mogle ubračnu postelju uskoro nakon dvanaestog rođendana, ali vjerujem da će proći više odgodinu dana prije nego Magdalen dobije mjesečnicu. Njezino tijelo još nije posveformirano.- Neće se žuriti s konzumiranjem braka - reče De Gervais. - Kad se savez sklopi,ostalo može čekati. Vojvoda također smatra da se njezina sposobnost rađanja ne smijepreopteretiti, što se često događa kad u bračnu postelju dospiju premlade djeve. Nodrago mi je da sam čuo vaše mišljenje, miledi. Nadam se da ćete ostati s njom uHamptonu nekoliko mjeseci tako da svoje znanje o djetetu prenesete mojoj ženi, lediGwendoline.- Rado ću pomoći vašoj gospi kako god budem mogla. No bit ću potrebna bratu prijeproljetnih napada i željela bih se vratiti prije Uskrsa.Lord De Gervais shvatio je da brat i sestra svoju dužnost smatraju obavljenom, i toje shvaćao. Jedanaest su godina snosili odgovornost, uvijek svjesni da će njihove obvezezavršiti za manje od dvanaest godina. Zavoljeli su djevojčicu, ali je tu naklonost uvijeksputavala spoznaja da veza neće biti trajna - no djevojčica to nije znala i zato ju jezbunjivao osjećaj da zapravo ne pripada ovamo, s tim ljudima. No djetinjstvo jerazdoblje zbunjenosti, nije li? Da nije tako, odrasli ljudi ne bi bili pripremljeni zasnalaženje u svojem svijetu.- Svakako, gospo, bit ćemo vam veoma zahvalni na vremenu što ga možete odvojiti.


RafaelaR & Anna

20

Ledi Elinor se naklonila. - Kad želite doći za stol, brate?- Kad god nas pozovete - srdačno će Robert. - Vjerujem da smo milord De Gervais ija zaključili naš posao. Preostaju još samo zaruke. Otac Clement će obred obaviti u crkvinakon večernjice. Magdalen shvaća da će lord de Gervais biti opunomoćenik za svojegnećaka?- To sam joj objasnio - reče de Gervais. - Hoćete li dopustiti da za stolom sjedi pokrajmene, lorde Bellair? Želio bih je bolje upoznati. To bi moglo olakšati cijelu situaciju.Robert Bellair se osmjehnuo, lupkajući po doku- mentu što mu ga je pružio tajnik. -Prema onome što ovdje piše, lorde De Gervais, vi odlučujete o svemu što se odnosi naMagdalen, kćer Njegove Milosti vojvode od Lancastera i Isolde de Beauregard.- Ali ne želim da ona bude toga svjesna - oštro će Gervais. - Mora vjerovati, dokNjegova Milost ne odluči drukčije, da vi imate očinski autoritet nad njome.- Onda ćemo tako postupiti - složio se lord Marcher. - Pođimo u dvoranu.Te je večeri Magdalen, osjećajući se važno i uzbuđeno, stajala kraj lorda De Gervaisaispred oltara u crkvi dvorca. - Što mi je činiti? - pitala je i treptala jer su je od tamjanapekle oči.- Stavit ću prsten na vaš prst i zaručiti se s vama u Edmundovo ime, a tada vi trebatereći: 'Ja, Magdalen, zaručujem se s vama, Guy, opunomoćenikom Edmunda de Bressea, iBog mi je svjedok.' Onda ćete mi dati prsten.Kraj nje je stajao lord Bellair i pružio joj običan zlatan prsten, rekavši joj, više iznavike: - Pazi da ti ne padne.- Jasno da ću paziti, gospodine - povrijeđeno je odgovorila.Bilo je baš onako jednostavno kako su joj rekli. Postavljeno je nekoliko pitanja. Nasva su odgovorili lord De Gervais i lord Bellair. Guy de Gervais stavio joj je tanak zlatanprsten na srednji prst, ona je govorila onako kako joj je rečeno, dala je prsten DeGervaisu i on ga je stavio u džep.Magdalen je u zoru idućeg jutra žurno sišla i potražila lorda De Gervaisa. Nijerazmišljala o tome zašto ga želi vidjeti, ali on je postao njezin zaručnik, makar samo kaoopunomoćenik, i smatrala je da ima pravo na njegovo društvo. Smela se kad su joj reklida su on i vitezovi s domaćinom otišli u lov na jelene.Razmišljajući kako to pokazuje pomanjkanje obzira prema glavnom liku u sadašnjojdrami, kao da više nikoga nije briga za nju, djevojčica se neutješno vratila u žensko krilo,a ondje ju je odmah uhvatila teta i primorala da sudjeluje u pripremama za odlazak.Lovci su se vratili veseli i razdragani, lovački su rogovi trubili, a na začelju su početiri lovca nosila dva jelena obješena na štapovima. Bučna se gozba odvijala u velikojdvorani, čula se glazba svirala i lira, ali je lord Bellair odredio da će žene danas jestiodvojeno. Magdalen je jela s tetom u njezinu salonu, prigovarajući u sebi zbog nepravdeprema ženama.Također nije uspjela nasamo razgovarati s lordom De Gervaisom prije odlaska, tridana kasnije, a dotad je već zaključila da je zaručenost žalosno i jadno stanje, bez ijedneod očekivanih prednosti. No čak joj ni to nezadovoljstvo nije pokvarilo uzbuđenje kad jeugledala povorku jahača koja se u zoru na dan polaska složila na place d'armes. Malačeta ljudi lorda Bellaira pratit će ih do granice Bellairova teritorija, što je pitanje


RafaelaR & Anna

21

kurtoazije. Vojnici vitezova, osvježeni nakon velikodušne gostoljubivosti koja im jeukazana, bili su odmoreni i spremni, a mazge nakrcane prtljagom stajale su rezignirano istrpljivo.Magdalen je uzalud tražila vlastitog konja. Lord De Gervais je stajao i razgovarao snjezinim ocem kad im je žurno prišla. - Ispričavam se što vas prekidam, gospodine, aligdje je moj konj? Nigdje ne vidim Malapert.- Ti ćeš jahati sa mnom, Magdalen - reče joj De Gervais. - Tvoja teta i njezine ženejahat će s konjušarima.- Ali želim jahati sama - izlane Magdalen, ne razmišljajući o pristojnosti. - Ne želimda me se nosi kao malo dijete.Reakcija lorda Bellaira na tu drskost bila je posve predvidljiva. De Gervais jepodigao ruku i tako prekinuo prijetnje kaznom. - Ne, oprostit ćemo joj drskost. Akodjevojčica želi jahati, onda ćemo joj to dopustiti dok se ne umori.- Neću se umoriti - odlučno će Magdalen, ohrabrena uspjehom.- Dat ću ti najviše četiri sata - dobacio joj je izazov, nasmijavši se... - Idi rećikonjušaru neka pripremi tvog konja.Ispunjena zadovoljstvom i olakšanjem, Magdalen nije ni opazila suptilnu promjenuautoriteta koju je ta razmjena razotkrila. U bilo kojim drugim okolnostima, itekako bi jezbunilo očevo prepuštanje odluke strancu. Samo bi uplitanje inače bilo nezamislivo. Nolord De Gervais je u bujnoj dječjoj mašti brzo poprimao božanske osobine, a sve što jeradio činilo se magičnim pa su se njegovi postupci doimali neuobičajenima.Tada su uslijedili vreva i uzbuđenje polaska. Lord Bellair obećao je da će za manjeod godinu dana doći u London i ona mu je obavila ruke oko vrata, zagrlivši ga sgorljivošću koja ga je iznenadila. Dostojanstveno se pozdravila s paževima, a zatim ješirokim smiješkom i namigivanjem pokvarila dojam. Služinčad, koja ju je poznavalatijekom njezina odrastanja, došla joj je poželjeti sve najbolje, a ona je izjahala krozveliku kapiju i preko mosta, mahnito mašući svojem domu i pitajući se zašto ju jeodjednom obuzela sjeta.Tada se oglasio rog i uzbuđenje je iz njezinih misli izbacilo sve osim potrebe daodgovori na izazov lorda De Gervaisa. Dok se sunce uzdizalo, jahala je uz njega ponosnouspravna. Već je bila gotovo sredina jutra kad su je bolna leđa primorala da malo pogrbiramena. Kad je treći put nesvjesno stavila ruku iza sebe i protrljala križa kako bi ublažilaukočenost, Guy se sagnuo sa svoga konja, uhvatio je ispod ruku i podigao na sedloispred sebe.- Ako se danas iscrpiš, sutra ništa nećeš moći.- Jesu li prošla četiri sata? - usrdno je pitala. Nasmiješio se, pogledao prema suncu irekao: -Za dlaku.Zadovoljno uzdahnuvši, Magdalen se udobno smjestila u njegovu naručju.


RafaelaR & Anna

22

Drugo poglavlje

Svanulo je svibanjsko jutro, nježna paučina praskozorja ispod gotovo prozirnogneba s jedva zamjetljivom najavom sunca na istoku.- Na noge, pospanke. Ovo nije jutro kad bi djeve trebale ljenčariti pod plahtama!Morate se pripremiti za svibanjsku svetkovinu. - Smijao se i velikom rukom naglostrgnuo pokrivače, stvarajući kaos među djecom koja su cičala i migoljila se poput tekizleglih voluharica.- O, to je naš brat - Mary je ustvrdila očito. - Zar je vrijeme za kićenje stupa? -Izmigoljila se izvan polubratova dohvata, hihoćući se.- Lijenčine, bit ćete pravi sretnici ako uopće budete vidjeli svibanjski stup. Zvono zajutarnju misu oglasilo se prije deset minuta - rekao je, uhvatio je i izvukao iz kreveta.Ostale njegove sestre hvatale su ga za koljena u uzaludnom pokušaju da ga izbace izravnoteže. Začas su im se iz susjedne odaje pridružila jednako razigrana malena braća ibitka je postala donekle neravnopravna.Magdalen je promatrala igru kao i obično, čvrsto se omotavši pokrivačima. Kao iuvijek, dio nje želio je da se i s njom igra jednako tako veselo i nesputano, ali je ovaj većidio znao da bi joj bilo veoma neugodno. No nije to učinio... nikada. Krevet što ga jedijelila s njegovom sestričnom, Catherine, uvijek je ostajao netaknut. Kad bi jutarnja igrazavršila, veselo bi pozdravio dvije starije djevojčice i katkad ih šaljivo povukao za kosute izišao iz odaje kako bi se njegova bučna braća i sestre odjenuli.- Milorde, nikad se neće spremiti ako ne prestaneš s tim ludorijama. - LediGwendoline pojavila se na vratima, napola se smijući i napola ga koreći. - Ispred kapijeveć se čuju zvukovi svetkovine i bilo bi žalosno kad bi ova kuća jedina propustilasvibanjsku proslavu.Njezin je muž otresao djecu sa sebe poput psa koji dlaku oslobađa kapljica kiše. -Onda požurite, inače ćete propustiti krunidbu kraljice.- Mislim da bi Magdalen trebala biti okrunjena za svibanjsku kraljicu - reče malaMargaret. - Najbolje pleše i ima tako lijepu kosu.- O, kakve gluposti, Meg - ukori je Magdalen, porumenjevši.Guy de Gervais joj se nasmiješi. - Nisam siguran da su to gluposti. Što misliš, miledi?- Okrenuo se svojoj ženi, smiješeći joj se nježno i zabrinuto, kao i uvijek. Svatko je mogaovidjeti da je ledi Gwendoline bolesna. Koža joj je bila smrtno blijeda, tijelo mršavo ikrhko, oči upale.Stajala je naslonjena na dovratak i mužu uzvratila smiješak. Svima je bilo vidljivo dameđu njima ima mnogo ljubavi. - Mislim da se sirota djevoj- čica već dovoljno rumenjela- reče. - Idi na doručak, mužu, i prepusti dadilju njezinu poslu.Na vratima se okrenuo kao da se nečega sjetio. -Magdalen, ti i ja ćemo kasnijeotputovati u grad. Bilo bi dobro da se odjeneš pažljivije nego inače.Izišao je prije nego je uspjela odgovoriti. No ostali su žamorili i zavidno nagađali.


RafaelaR & Anna

23

- To sigurno ima veze s tvojim vjenčanjem - rekla je Catherine dok se naga protezalakraj kreveta. - Ali nije rekao da će Edmund putovati s vama.Magdalen je zagnjurila glavu u ormar i njezin se odgovor nije čuo. - Još semjesecima neću udati -rekla je jasnije kad se izvukla iz ormara i izvadila haljinu odvezenog platna. - Čini se da ne rastem dovoljno brzo. - Zavidno je pogledala propupalegrudi druge djevojčice, sitne dlačice ispod njenih pazuha i ispod trbuha. - Moja tetaElinor rekla je da još najmanje godinu dana ne mogu očekivati mjesečnicu.- Onda imaš mnogo sreće - reče Catherine. - Jer to je velika gnjavaža, nije li tako,gospo?Gwendoline je pomagala dadilji pri odijevanju malenih, bez komentara slušajućirazgovor starijih djevojčica, i s uzdahom se složila. To je za nju bilo više od gnjavaže.Gotovo je stalno krvarila, i to već šest mjeseci. Iskušala je pripravke liječnika i slušalasavjete babica. Puštali su joj krv tako da je gubila svijest, tjednima je ležala u krevetu, aliništa nije zaustavilo stalno istjecanje životne tekućine. A sad su nastupili i bolovi, kao dajoj netko zabija nož u utrobu. Ali to nikome nije rekla. Guy nije mogao podnijeti ni patnjuza koju zna, a ona je sve to lakše trpjela ako nije osjećala njegovu bol, strah i gnjev.- No to kašnjenje, Magdalen, neće odgoditi tvoje vjenčanje, već samo trenutak kadćete ti i tvoj muž doista postati bračni par - rekla je, pitajući se zašto nikome ranije nijepalo na pamet da to djevojčici objasni.- O. - Magdalen je kratko razmišljala o tome i slegnula ramenima. Činilo se da toništa posebno ne mijenja. - Znate li zašto moram ići u London, miledi? - Zakopčala jegumbe svoje haljine. - Je li to zbog vjenčanja?- Ima neke veze s time - neodređeno će ledi Gwendoline. - Sigurna sam da će lord DeGervais sve objasniti. Daj da ti poravnam pojas. Zavrnuo se na leđima.Zašto se rijetko kada dobije jasan odgovor na jasno pitanje, pitala se Magdalen, neprvi put. Ledi Gwendoline znala je zašto ona mora ići u London, djevojčica je u to bilasigurna. Međutim, bez obzira na razlog, samo ju je putovanje radovalo. Rijetko je moglasama uživati u društvu lorda De Gervaisa koji tijekom mjeseci provedenih u njegovukućanstvu nije izgubio nimalo svojeg božanstvenog sjaja.Napokon se odjenuvši, uzbuđena skupina djece izjurila je iz svoga krila kamenogvlastelinskog dvorca. Građevina se nalazila na brežuljku i stoga nije imala opkop ipokretni most, premda su se na kutovima vanjskih zidova nalazile promatračke kule.Djecu je u jednom od dva unutrašnja dvorišta čekala skupina mladića, paževi i štitonošeu De Gervaisovu kućanstvu. Među njima je bio Edmund de Bresse. Kad se njegovazaručnica sjurila niza stube uz vijorenje pletenica, prišao joj je s buketom nevena što ihje, prije nego su prve zrake sunca osušile rosu, ubrao na riječnoj obali. Dok joj je uzkićeni naklon pružao cvijeće, bio je naglašeno svjestan korektnosti svoje romantičnegeste.Magdalenje izgledala zadovoljno i iznenađeno, ali joj je posve promaknuo značajdara u smislu udvaranja, pa na naklon nije odgovorila prikladnim kniksom. - Jao, kakolijepo, Edmunde. Stavit ćemo ih u kosu - veselo je rekla i podijelila cvjetove ostalima. -Ali moramo ih još ubrati na poljima putem do sela, jer svi moramo imati krune ivjenčiće.Guy je promatrao prizor, smiješeći se u sebi. Odobravao je Edmundovu gestu,smatrajući da ukazuje na dobro naučene lekcije o kavalirskom ponašanju, ali


RafaelaR & Anna

24

Magdalenina je reakcija pokazivala da ne zna primiti udvaranje. Ima previše bezazlenunarav, razmišljao je, i možda nikad neće postati vješta u koketiranju. Edmund je davaosve od sebe, ali njegova će zaručnica prije skakati od veselja pri pomisli na posjetkonjušnici ili jahanje uz lovačke pse nego kad čuje sjetnu glazbu Edmundove lire ilipoziv za tihu šetnju perivojem. Očekivao je da će momak uskoro odustati i vratiti sesvojim zanemarenim prijateljima, sportu i vježbanju s oružjem, što mu je uvijekpričinjalo najveće zadovoljstvo. Lord De Gervais mu to ne bi zamjerio, premda jerazumio Magdaleninu nesposobnost da pronikne u duh igre. Kad se djevojčicu ravno izdjetinjstva gurne u brak, ima veoma malo vremena za razvoj i uživanje u romantičnimigrama.To je ionako neprikladno za brak, pomislio je i okrenuo se prema kući. Ta jeinstitucija čisto poslovna i romantične su zavrzlame rasadnik nedopuštenih veza. Nodok je o tome razmišljao, kroz nadsvođeni je prolaz u drugo dvorište opazio Gwendolineu razgovoru s upraviteljem imanja. Mučila ga je njezina krhkost. Oboje su znali da jojsmrt kuca na vrata i on je mnoge noći proveo klečeći pred oltarom u crkvi, moleći se zasnagu da podnese taj gubitak.Vjenčali su se prije deset godina, kad je on imao šesnaest, a ona trinaest godina.Tijekom zatišja u dugom razvučenom sukobu između Engleske i Francuske poslali su gakao paža na dvor vojvode od Lancastera. John od Gaunta ga je zavolio i osigurao musavez s moćnim saksonskim Redefordeima. Taj je savez promijenio situaciju mlađegsina i postao je engleski feudalni gospodar, što je pojačalo lojalnost njegovoj novojdomovini. Gwendoline mu je donijela posjede i ogroman miraz, a uz to je bogatstvostigla moć i grofovski naslov. Zauzvrat se osobna zaštita Johna od Gaunta proširila naobitelj Redeforde, pa je vojvoda stekao vazala na kojeg je mogao računati unajdelikatnijim pitanjima, kao i na to da će se boriti za njega i za kralja.U braku nije bilo djece, no kako su dječje odaje u Hamptonu zauzeli Guyevi štićenici,lord i ledi imali su pune ruke posla. Trebalo je upravljati nasljedstvima, odreditiobrazovanja, voditi brigu o fizičkom zdravlju, dogovarati brakove. U svemu se tomevodilo računa o potrebama vojvode od Lancastera. Dječje odgovornosti njegovih vazalatrebale su ići njemu u korist, posebno u sklapanju braka između De Gervaisova nećaka iMagdalen od Bellaira.- Guy? - Gwendoline je ostavila upravitelja i prošla ispod luka do njega, a uska jehaljina isticala njezinu ekstremnu mršavost. - Jesu li djeca otišla?- Da, uz mnogo uzbuđenja. Siroti Edmund dao je Magdalen buketić cvijeća, a ona gaje odmah podijelila ostalima, što ga je prilično posramilo pred prijateljima. -Nasmijao sei ležernom je gestom uhvatio ispod ruke, kao iz nježnosti, no oboje su znali, premda tonikad ne bi otvoreno priznali, da je želi pridržati jer je nemoćna .- Pitam se što će vojvoda misliti o njoj - zamišljeno će Gwendoline. - Prošećimovoćnjakom, milorde.- Sumnjam da će se time uopće opterećivati. - Guy skrene prema dvorišnim vratima.- Dosad nije pokazivao zanimanje za nju. Dijete je samo koristan pijun. Crkva je napokonpriznala zakonitost. Rim je voljan prihvatiti činjenicu da je postojao obvezujući ugovorizmeđu Isolde de Beauregard i vojvode od Lancastera prije njegovog prvog braka,ugovor koji je kasnije raskinut, ali se unatoč tome sva djeca iz te veze smatrajuzakonitima.


RafaelaR & Anna

25

- Ali Magdalen je zacijelo začeta kad je vojvoda bio oženjen - primijetila jeGwendoline dok su ulazili u voćnjak.- Rim ju je ipak proglasio zakonitom - rekao joj je muž i podigao ruku kako biotkinuo procvalu grančicu jabuke. - Rim je dobro plaćen za takvu odredbu. - Stavio joj jegrančicu iza uha gdje se ispod bijele platnene kapice kovrčala njena kosa. -Evo, sad si svibanjska kraljica, slatka moja. - Sagnuo se i svojim usnama dotaknuonjezine te se priljubila uz njega .- Znam kako je tebi sigurno teško, mužu - šapnula je uz njegov obraz. - Silno želimponovno leći s tobom i muči me krivnja jer ti ne mogu biti žena.- Tiho! Kakve su to gluposti? - Zvučao je istinski ljutito i ona je ustuknula pred takoneobičnom reakcijom. - Ne smiješ tako govoriti, Gwendoline. Ti si žena kakvu mogusamo poželjeti i ne želim čuti da govoriš besmislice.- Unatoč tome ... - Skupila je hrabrost kako bi rekla ono o čemu je već dugorazmišljala. - Željela bih da si olakšaš onako kako to muškarcima treba. Moraš uzetiljubavnicu ...- Šuti! - prekinuo ju je, užasnut njezinim riječima, no još ga je više užasnula njegovaduboka nutarnja reakcija na njih. Bio je mlad, muževan čovjek, navikao naporno raditi ijednako se tako opuštati, a dugi su ga mjeseci odricanja stavljali na velike kušnje,premda je to nastojao prikriti pred ženom koja dovoljno pati.- Ako nećeš uzeti ljubavnicu - ustrajno je nastavila tihim glasom, izmučena vlastitimponiženjem - onda moraš posjetiti bludnice.- Rekao sam da te ne želim čuti da tako govoriš - oštro je rekao - i bolje da odmahprestaneš. - No dok je još tako oštro govorio, nježno ju je zagrlio i palcem obrisao suze snjezinih obraza. - Tiho sada, dušo, tiho. Nije to ništa strašno za mene. Ništa u usporedbis tvojom patnjom.- Moja patnja nije tako strašna. - Plačno mu se nasmiješila. - Lako bih je podnosilada nije bola što ga uzrokuje tebi. No svakodnevno se molim s ocem Benedictom, a u selupostoji žena koja je došla iz Shrewsburya i ima velike moći, barem mi Elfrida tako kaže.Sutra idem k njoj.Guy nije vjerovao u molitve ili čudesne moći neke putujuće žene, ali to nije rekao.Samo se nasmiješio i opet poljubio svoju ženu. - Onda ćeš se uskoro oporaviti. Vratimose u kuću. Djeca će se uskoro vratiti, a moram onu nestašnu vragolanku odvesti knjezinu ocu. - Govorio je veoma blagim tonom i njegova se žena tužno osmjehnula. On ječovjek koji voli djecu... čovjek koji bi trebao imati vlastitu djecu. Ali ona mu ih nikadneće roditi.Magdalen je provela jutro nepomućene radosti. Prvi dan svibnja obično se slaboobilježavao u pograničnoj tvrđavi. U okolnim je selima bilo okićenih stupova oko kojihse plesalo, ali nju nitko nije vodio na te svetkovine. Erin, sluškinja koja je s njom došla iz

Bellaira, pričala joj je što se događalo u selu za njezina djetinjstva. Jutrošnji su sedoživljaji posve podudarali s onim o čemu je Magdalen često slušala s bolnom zavišću.Bose, ukrašene vjenčićima od jaglaca, zvončića, nevena i šafrana, plesale su okookićenog stupa. Dječaci i mladići iz sela i vlastelinskog dvorca lovili su ih po rosnimpoljima, a grupa putujućih pjevača svirala je i pjevala drevne, veselo bestidne pjesme odjevičanstvu koje će uskoro biti izgubljeno.


RafaelaR & Anna

26

Djeca iz vlastelinskog dvorca vraćala su se kući, smijući se i pjevajući, nosećiprocvale svibanjske grančice jabuka i trešanja za ukrašavanje velike dvorane dvorca.Magdalen je ispod oka krišom pogledavala Edmunda. Svim se silama trudio uhvatiti je ujurnjavi i zatim ju je odlučno poljubio. Uopće nije bila sigurna je li joj to bilo ugodno, aliEdmund se doimao veoma zadovoljnim. Svi su se smijali i srdačno mu klicali. Njezinalanena haljina, pomno izabrana za putovanje u grad, zgužvala se i zamrljala od trave,kosa joj se izvukla iz pletenica, vrpce su se odvezale i visjele. No svi su bili u sličnomstanju, a u kućanstvu De Gervais nema straha da će takva neurednost uzrokovati kaznu.Za samo dan ili dva shvatila je da su je Edgar i lord De Gervais zadirkivali kad sugovorili o strogoj disciplini u vlastelinskom dvorcu u Hamptonu. To je bilo mjesto svjetlai smijeha, mada je postojala i rutina, učenje lekcija i izvršavanje zadataka, ali uvijek suimali dovoljno vremena za glazbu, igru i veselje. Jedini ozbiljan prekršaj nekoga ukućanstvu bio je uzrujavanje ledi Gwendoline, a kako je ona bila istinski omiljena dama,rijetko je kad netko počinio takav prekršaj, i nikad namjerno.U unutrašnjem su ih dvorištu čekali lord De Gervais i skupina slugu u livrejama, svis crvenom ružom Lancastera na ramenima. Njegova je konja, prekrivena ukrasnomormom i plaštem, držao štitonoša koji je propustio proslavu u selu jer je danas moraoslužiti svojem gospodaru . Magdalenina je malena kobila strpljivo stajala pod paskomjednog konjušara.Djevojčica je dotrčala do njega. - Zar bismo trebali odmah krenuti, milorde? Bojimse da sam žalosno neuredna- I ja se bojim da jesi - prijazno se složio. - Nađi jednu od svojih sluškinja i brzo sepreodjeni. Nemoj da te čekam više od četvrt sata. - Bičem je pokazao suncem obasjansunčani sat nasred dvorišta. Magdalen se hitro udaljila, za dlaku izbjegavši izravni sudars ledi Gwendoline koja je izlazila iz dvorane.- Nećete se danas vratiti? - Gwendoline je prišla mužu, prijekorno se osmjehnuvšineobuzdanoj Magdalen.Odmahnuo je glavom. - Večerat ćemo u Savoyu pa će biti prekasno za povratak kući.- Ionako su ceste noću opasne za putnike -reče njegova žena.- Dobro smo zaštićeni, dušo - rekao je, ali se mrštio dok je promatrao skupinunaoružanih slugu. -Nadam se da neće biti nikakve opasnosti.- Bojiš li se opasnosti za dijete?- U jednom će joj trenutku sigurno zaprijetiti opasnost. Ali ne vjerujem da će to bititako brzo. Njezin je identitet zasad poznat samo nekolicini vojvodinih pouzdanika,premda će sigurno biti glasina, znatiželjnih i zlobnih. No to je još jedan razlog daputujemo samo danju.Opet je pomalo nestrpljivo pogledao sunčani sat. Gotovo je prošlo četvrt sataodobrenih Magdalen. Međutim, pojavila se baš kad je to pomislio, svježa i dražesna učistoj haljini od plavog damasta sa širokom suknjom i bijelim ovratnikom. Pletenice jesavila uz glavu ispod kapuljače od tamnoplave svile.- Nisam zakasnila, je li? - zabrinuto je upitala dok je žurila prema njima.- Ne neoprostivo. Navikao sam čekati djeve i dame dok se uljepšavaju.Ljupko je porumenjela kad je to rekao. Nasmijao se i podigao je na Malapert, a onaje lijepo namjestila skute oko sebe. - Po kakvom poslu idemo u London, milorde?


RafaelaR & Anna

27

- Sve u svoje vrijeme. - Okrenuo se i pozdravio svoju ženu. - Pokušaj se odmarati,dušo. Noćas si premalo spavala.Gwendoline je vjerovala da je svoju nesanicu uspjela prikriti pred mužem, stišćućizube kad ju je boljelo i stežući mišiće da ga ne bi uznemiravala svojim vrpoljenjem. Notrebala je znati da će on to opaziti. - Ujutro ću poći po savjet ženi iz Shrewsburya -ponovila je, gotovo kao da izgovara magične riječi, i podigla lice za njegov poljubac.Zadržao je pogled na njezinu licu kao da ondje želi otkriti tračak nade. Potom se sagnuo is neopisivom je nježnošću poljubio.Magdalen je postala nestrpljiva zbog tog šaptanja i dugotrajnog pozdravljanja. To juje iz nekog razloga uzrujavalo i ljutilo. Meškoljila se na kobili. Životinja se usplahirilakad joj je jahačica slučajno petama stisnula slabine. Čuvši topot, Guy se naglo okrenuo iuhvatio kobiline uzde iznad žvala.- Ti obično nisi nespretna, Magdalen - namršteno je rekao. - Budi mirna dok nebudemo spremni za polazak.Magdalen je porumenjela na neosporan prijekor, ma kako blago izrečen. Grlo joj sestisnulo pa je jedva progutala slinu, pitajući se zašto joj samo riječ kritike Guya deGervaisa znači više od najoštrijih kritiziranja u dvorcu Bellair.Konačno su ipak krenuli i ona je uvrijeđeno jahala u tišini dok se povorka konjanikaspuštala niz brijeg i stigla do ceste za London. Rijeka je vijugala između travnatih obala,uz izrovanu cestu gdje se zimsko blato osušilo, stvarajući oštre izbočine. Živice su podproljetnim suncem ukrašavali procvjetali glog, zimzelen i zlatice. Guy je bio previšezaokupljen razmišljanjem o bolesti svoje žene i razgovoru u voćnjaku da bi opazio što jerazlog Magdalenine šutnje. Što je tišina dulje trajala, to je ona osjećala jačupovrijeđenost. Nije joj čak rekao ni čemu ovo putovanje. Bio je previše zauzet s lediGwendoline da bi njoj uputio makar i jednu riječ. A odjenula je svoju najljepšu haljinu.Nije imala zrcalo, ali je Catherine, kad je zatražila njezino mišljenje, rekla da je kapuljačaveoma elegantna i čini je ženstvenom. Zašto onda na nju uopće ne obraća pozornost?Na cesti je bilo mnogo putnika, ali svi su se sklanjali s puta konjanicima u plavo-srebrnim livrejama, svi su vidjeli i prepoznali crvenu ružu Lancastera. Vitez na čeluočito je bio bogat i moćan plemić, a sitna je figura kraj njega izazivala znatiželjnonagađanje u selima gdje poznaju De Gervaisovu livreju.Magdalen je nešto kasnije shvatila da više ne može biti mrzovoljna. Neprestano jezaboravljala na svoje zamjerke kad bi neki prizor pobudio njezino zanimanje. Najprije jeto bio medvjed koji je plesao, a vodio ga je čovjek u dronjcima i mahao dugim bičem,zatim putujući trgovac s hrpom šalova, igala i vrpci. Brusač je zauzeo položaj uz cestu ižene iz obližnjih sela donosile su mu noževe da ih naoštri dok je skupina žonglerazabavljala ljude koji su čekali.Magdalen je poželjela da ima srebrnjak i dobaci ga žonglerima. Željela je da senakratko zaustave i gledaju. Željela je kušati slastice čovjeka koji je glasno nudio svojurobu sa štanda postavljenog na tržnici gradića Kingstona. No oni su bez zaustavljanjaprolazili uskim ulicama. Preteča je puhao u svoj rog da bi im raščistio put kad bi naišlina neku zapreku, primjerice volove koji vuku lemeš, ili kola sa sijenom, ili skupinubosonogih hodočasnika .Žalosno je uzdahnula kad su prešli mostić na rijeci, gledajući preko ramena kako bijoš jednom vidjela zanimljivu vrevu koja je ostajala iza njih.


RafaelaR & Anna

28

- Tako mi svega, taj bi uzdah dirnuo i samog vraga! -Guy ju je iznenađeno pogledao,trgnuvši se iz razmišljanja. - U čemu je problem?- Ni u čemu, gospodine.- To je bio veoma tužan uzdah ni zbog čega. -Opazio je njezin nesretni izraz lica inamrštio se. -Hajde, reci mi što te muči.- Ne volim kad me netko grdi, vi mi ne želite reći zašto putujemo i ima toliko mnogoza vidjeti, ali mi se krećemo tako brzo da nemam vremena gledati.- To je doista cijeli niz prigovora - ozbiljno je rekao. -Ali tko te grdio? - Posve jezaboravio na svoju oštrinu u dvorištu vlastelinskog dvorca.Magdalen je stisnula usne i nije htjela reći, odjednom shvativši da je to bilo priličnobudalasto .- Pa - rekao je kad je shvatio da neće odgovoriti na njegovo pitanje - da vidim kakomogu ispra- viti druge stvari. Idemo u London da bih te predstavio vojvodi odLancastera. mojem sizerenu. Zanima ga Edmundova situacija, baš kao i moja, pa jenaredio da te dovedem.Magdalen je raširila oči. - On je kraljev sin, nije li tako?- I jedan od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu - bez pretjerivanja reče Guy, pomislivšida John od Gaunta ima neospornu kontrolu nad situacijom u zemlji jer njegova strankakontrolira Parlament u Westminsteru.- Možda ću vidjeti kralja - prigušenim će tonom Magdalen. - Mislite li da bih mogla,milorde?- Ne danas, premda ćemo večerati u palači Savoy i ondje prenoćiti.Djevojčica je na to šutjela, Znala je dovoljno da bi shvatila kako će je u tom slučajuodvojiti od De Gervaisa i predati neznancima. Ta ju je misao zabrinula.- Što se tiče prizora u kojima nemaš vremena uživati - vedro je nastavio - danas namse žuri, ali sutra ćemo se kretati sporije i možeš gledati do mile volje.- Mogu li dobiti i jedan srebrnjak? - To joj je skrenulo misli s onoga što je očekuje.- Mislim da bih toliko mogao izdvojiti. -Nasmijao se.- Koja ti je tričarija zapela zaoko?- Ništa određeno.- No treba imati novca za trošenje, zar ne? Nasmijala se i kimnula. - Edmund medanas poljubio. Mislite li da je trebao?- To zapravo ovisi o tome misliš li ti da je trebao - odgovorio je. - Je li ti se svidjelo?Nabrala je nos. - Nisam sigurna. Miledi kaže da ću se udati čak i ako nemammjesečnicu. Je li doista tako?- Da, ali ostat ćeš s ostalima u dječjem krilu dok ne budeš dovoljno zrela da postanešprava žena svojemu mužu.- Catherine već ima mjesečnicu, ali još nije zaručena. Kaže da bi željela religiozanživot, no ja mislim da bi to bilo veoma dosadno, nije li tako, milorde?- Ne misle svi jednako - naglasio je. - Ali otkad Catherine čezne za samostanom?Nisam to znao.- Imala je viziju prije dva mjeseca, dok je šetala perivojem - reče mu Magdalen. -Vidjela je anđela i prosjakinju. Anđeo je bio veoma lijep, u blistavoj halji i s velikom


RafaelaR & Anna

29

aureolom. Rekao je Catherine da svoj život mora posvetiti siromašnima... To je bilaprosjakinja, razumijete. Kad se Catherine probudila, jer je rekla da je bilo kao da jespavala iako je stajala na nogama, posve se preobrazila.- Shvaćam. - Religiozna histerija u djevojčica Catherineine dobi nije neobična,razmišljao je Guy, ali ipak bi trebao razgovarati sa svojom sestričnom. Počeo je opreznerazgovore o zarukama sa sinom Rogera de Mauroira, ali on joj neće stajati na putu akodoista želi religiozan život. Nadstojnica samostana Cranborne njegova je rođakinja irado bi primila bogato opremljenu sestričnu. Mladi se De Mauroir može čuvati za Alicekoja ima gotovo devet godina i uskoro se može zaručiti.Magdalen je nastavila veselo brbljati sve dok nisu stigli do ulaza u grad. Ondje jeusred rečenice naglo ušutjela i zabezeknuto zurila u neobičan friz nad gradskimvratima. Potrajalo je trenutak dok nije shvatila da su to glave, glave bez tijela i bez mesa,mada su neke imale pramenove kose koja je lepršala na povjetarcu. Nikad nije vidjelatakav prizor jer nikad ranije nije bila u gradu.Šutjela je od zaprepaštenja dok su jahali uskim ulicama. Nije vjerovala da je ikadvidjela toliko mnogo ljudi okupljenih na jednome mjestu. I to kakvih ljudi. Hodali susamouvjereno kao da nikome ne pripadaju, kao da žive u nebeskom kraljevstvu i toznaju. Građani i majstori obrtnici u raskošnim plaštevima, i ukrašeni draguljima, guralisu se među šegrtima u kožnim pregačama i skromnije odjevenim trgovcima. Vladala jeneprestana buka, kakofonija povika i urlika, udaraca i smijeha. Ulični su trgovciuzvikujući nudili svoju robu, a djeca su trčkarala između kopita teretnih konjaupregnutih u teška kola. Na jednom su trgu naišli na čovjeka u kladama. Prizor nije bionepoznat, ali je uvijek zabavan. Netko je oko kažnjenikova vrata prebacio uginulu mačkuu stanju raspadanja i mnoštvo se smijalo njegovoj nevolji dok je pokušavao okrenutiglavu od smrada i ljigavih crva. Magdalen se smijala s ostalima sve dok je čovjek nijepogledao. Njezin je smijeh zamro kad je vidjela bijedu u očajnim očima. Na lijevomobrazu utisnuli su mu slovo F, znak odbjeglog kmeta, te se pitala od čega je ili od kogapobjegao. Ostavili su trg za sobom i ona je zaboravila žigosanog kažnjenika.Njezina je kobila oprezno kaskala po vrhu nasipa što se na obje strane strmospuštao do blatom ispunjenih jaraka. Snažan je momak s košarom ribe s relativno čistogvrha nasipa gurnuo neku staricu, presamićenu pod teretom svežnja pruća, pa je putmorala nastaviti gacajući kroz smrdljivo blato uz cestu. Kreštavo je upozorenje stigloodozgo trenutak prije nego je netko kroz prozor ispraznio noćnu posudu i sadržaj izlio ujarak, poprskavši sve na putu.Lord De Gervais progunđao je psovku kad je smrdljivi sadržaj poprskao plaštnjegova konja. Gradska uredba zabranjuje pražnjenje noćnih posuda kroz prozore nakatu, ali on ništa nije poduzeo protiv počinitelja. Ništa se ne može poduzeti protivgrađana Londona. Oni su sami sebi zakon. Redarstvenici, suci i rulja, nitko ne poštujeodredbe nikakva gospodara, čak ni kralja.S olakšanjem su izjahali iz grada cestom za Westminster, udaljen oko tri kilometra.Ugledali su krovove opatije i velike dvorane kad su stigli do veličanstvenog kamenogzdanja palače Savoy, sjedišta vojvode od Lancastera, koja je dominirala nad cestomizmeđu Londona i Westminstera. Lancasterska se zastava vijorila na središnjoj kuli, aMagdalen se činilo da četiri bijele kule blistaju poput tornjeva na ulazu u raj izilustrirane knjige oca Benedicta.


RafaelaR & Anna

30

De Gervaisov je preteča odsvirao tonove svoga gospodara. - Stigao je lord DeGervais, vazal kuće Lancaster, po pozivu svojeg sizerena.Otvorila se velika kapija vanjskog dvorišta i oni su ujahali u unutrašnju vrevu.Vojvodini su ih ljudi primili s hitrim i ceremonijalnim uljudnostima. Netko je pomogaoMagdalen da siđe s konja pa je stajala i čekala. Guy je sjahao i razgovarao s vojvodinimkomornikom. Sudeći po hitrom pogledu što joj ga je komornik iskosa dobacio, bilo jejasno da razgovaraju o njoj i tada ju je Guy kretnjom pozvao naprijed.- Dođi, odvest će te u žensko krilo gdje se možeš osvježiti nakon putovanja. - Vidioje nezadovoljstvo na njezinu licu i uhvatio je za ruku. - Ničega se ne moraš bojati.- Ali vi ćete me ostaviti.- Moram, na neko vrijeme. Uskoro ćemo poslati po tebe.Morala je poslušati. Paž ju je poveo dvorištem između zgrada u golemo zdanje. Nijeju pozdravio i cijelo je vrijeme bahato šutio, kao da ona nije vrijedna njegove pažnje.Vodio ju je zbunjujuće dugim i vijugavim hodnicima, uza stube i konačno u dugugaleriju. Blaga se sunčeva svjetlost zrcalila na vodi i prodirala kroz okna na uskimprozorima iznad rijeke. Zrak je ispunjavao tihi žamor žena, šuštanje njihovih haljinaraskošnih boja, veseli tonovi lutnje. Sjedile su na niskim stolcima i na jastucimasloženim na sjedalima izdubljenim ispod prozora. Glave su sagnule nad okvirima zavezenje i tiho šaptale među sobom, izgubljene u vlastitom privatnom svijetu.Paž ju je ostavio na vratima i ona je ondje nelagodno stajala jer se nitko na nju nijeobazirao. Morala je na zahod i mučila ju je žeđ, ali nije znala kako bi si mogla pomoći.Koja je od tih žena gospodarica kuće? Zasigurno mora iskazati poštovanje NjezinojMilosti, ali kako to može ako je ne poznaje? U očima su je pekle suze ljutnje na Guya deGervaisa jer ju je ostavio u ovakvoj situaciji.S oklijevanjem je zakoračila u galeriju. Opazila je da su sve žene prekrasnoodjevene, no pozornost joj je privukla skupina žena kraj udaljenog prozora. Jedna jedama prebirala po lutnji i tiho pjevala. Magdalen je skupila hrabrost i zaputila se premanjima.- Molim vas, dobre gospe, gdje je gospodarica ove kuće kako bih joj mogla iskazatipoštovanje?- Nebesa, dijete, odakle si se stvorila? - ljubazno se nasmijala mlada žena utamnocrvenoj haljini uskog gornjeg dijela i zvonolikih skuta, s uskim rukavimazakopčanih gumbima.- Rečeno mi je da ovdje čekam dok me ne pozovu - reče Magdalen. - Došla sam slordom De Gervaisom.Odjednom je zavladala tišina. Tada je starija žena, koja je sjedila u sredini skupine,rekla s naglaskom koji se Magdalen činio čudnim, ali ne neugodnim: - Dođi ovamo,dijete. Ja sam Constanza, vojvotkinja od Lancastera.Magdalen joj je prišla. Žena je bila krupna i crnomanjasta, s tamnim očimaizgubljenim u naborima mesa, kose skrivene ispod kape ukrašene draguljima. Njezina jehaljina bila prepuna ušivenih dragulja da je bilo teško vidjeti od kojeg je materijala.Magdalen joj je izrazila svoje poštovanje i čekala dok ju je žena pomno proučavala.- Kako se zoveš?- Magdalen, miledi. Kći lorda Bellaira, lorda Marchera iz dvorca Bellair.


RafaelaR & Anna

31

Prostorijom se proširio tihi žamor, ali je vojvotkinja odmahnula glavom i namrštenopogledala žene, pa su odmah utihnule.- Daleko si od pograničnih područja, Magdalen od Bellaira.- Da, miledi. Zaručena sam s Edmundom de Bresseom, štićenikom milorda DeGervaisa. - Magdalen je odgovarala na pitanja na formalan način, primjeren u društvuodraslih, oborena pogleda i ruku sklopljenih pred sobom. Samo se u De Gervaisovukućanstvu nije insistiralo na takvim formalnostima između djeteta i odrasle osobe, čakse to nije niti poticalo.- I došla si s lordom De Gervaisom. - Gospodarica kuće dotaknula je svoju bradu nakojoj je, fascinirano je opazila Magdalen, stršilo nekoliko zapanjujuće dugih crnih dlaka.-U koju svrhu?- Kako bi me predstavio Njegovoj Milosti od Lancastera, miledi, jer se on zanima zamilordova štićenika. - Magdalen je opazila kristalni vrč i čaše na stolu uza zid pa ječeznutljivo pogledala onamo, istodobno čvršće stisnuvši bedra ispod haljine unastojanju da obuzda svoju drugu hitnu potrebu.Constanza je slijedila njezin pogled. - Jesi li žedna, dijete?- Da, miledi, strašno, ali mi također treba zahod - žurno je izlanula Magdalen kakone bi propustila trenutak.- Možeš se olakšati iza garderobe. - Vojvotkinja je pokazala zastrta vrata u kutugalerije i Magdalen je odmah požurila u zahod ugrađen u zid, s otvorom iznad dubokogodvodnog jarka.Kad se vratila, rečeno joj je neka si natoči medovine iz vrča i sjedne na stolac krajvojvotkinje. Ležerne su se aktivnosti u dugoj galeriji nastavile i činilo se da više nitko neobraća pozornost na pridošlicu, premda je Magdalen bila zbunjujuće svjesna pogleda išapata usmjerenih na nju sa svih strana galerije.U međuvremenu je lord De Gervais stigao u vojvodinu odaju za audijencije.Predsoblje je bilo krcato onih koji su se nadali da će doprijeti do Lancastera, molitelja,dvoranina, trgovaca. Lord De Gervais je veoma kratko ostao među njima prije nego jekomornik izišao iz odaje za audijencije i pozvao ga unutra.Njegov je sizeren sjedio na stolici od izrezbarene hrastovine, neznatno uzdignute napodiju u dnu prostorije. Nosio je široku halju s rasječenim i dugim rukavima iznaddvobojne crveno-zlatne tunike. Njegova je zlatna kosa prilično posijedjela, ali mu tijelo usrednjim godinama nije izgubilo prijašnju snagu, a plave su oči ostale jednako pronicavei bistre.De Gervais je prešao sag i kleknuo kako bi poljubio ruku svoga gospodara.- Dobro došao, Guy - vojvoda reče s vedrom prisnošću, podigavši ga. - Povucimo seiz ove gužve. Želim nasamo razgovarati s tobom. - S nestrpljivom arogancijom, koja jeobilježje njegova hoda, zaputio se do vrata u drvenom oplatom pokrivenom zidu.Dvorani i namještenici povukli su se unatrag kad su se za vojvodom i njegovim vazalomzatvorila vrata.- Dakle, obavljeno je. Papinski je dekret stigao prije tri dana. - Vojvoda je prišaostolu u unutrašnjoj odaji bez prozora koja se doimala posve izoliranom. Na zidovima suvisjele teške tapiserije, pod je pokrivao debeli sag, pokućstvo je bilo tamno izrezbareno.Jedino svjetlo dopiralo je od vošta- nica koje su stalno gorjele. U prostoriju su vodila dvaputa, kroz odaju za audijencije i stubištem iz vojvodine spavaće odaje na katu. Vrata su


RafaelaR & Anna

32

bila vješto skrivena u zidnoj oplati. Oboja su se vrata danonoćno čuvala jer se ovdjenalaze sve Lancasterove tajne, a mnoge od njih previše su mračne da bi smjele izići nasvjetlo dana.Pružio je Guyu pergament s papinskim pečatom i počeo hodati amo-tamo, a mirnozadovoljstvo u njegovu glasu bilo je jedini pokazatelj unutarnjeg trijumfa. - Sklapanjembraka između moje kćeri i taoca, Edmunda de Bressea, osigurat ćemo podršku De Guiseai De Bressea. Takav savez mora nam osvojiti Pikardiju i pokrajinu Anjou.Guy je kimnuo, proučavajući pergament. Nakon smrti Edmundova oca, posjed DeBressea u Pikardiji stavljen je pod kontrolu regenta koga je imenovao francuski kralj, štoće trajati do nasljednikove zrelosti i plaćanja otkupnine te će tada on preuzetinasljedstvo. Regenta se moralo postaviti jer bi tako bogato prazno gnijezdo bio otvorenpoziv svakom luđaku koji bi ga poželio prigrabiti. Međutim, da je dijete-nasljednik bilo urukama Francuza, ne bi postojala nikakva opasnost promjene političke podrške unutartog lena. No Edmund je bio talac u Engleskoj, pod utjecajem engleskog, a ne francuskogkralja. Njegova se podanička vjernost Engleskoj može osigurati sklapanjem braka spripadnicom klana Lancaster i oprostom od otkupnine. Kad preuzme svoje nasljedstvo,engleskim će interesima osigurati lojalnost De Bressea po očevoj liniji i De Guisea pomajčinoj. Takve dvije političke podrške itekako bi kori- stile engleskom kralju u njegovuosporavanu polaganju prava na francusko prijestolje, a Edmund de Bresse bi za svojeogromno leno imao nasljednike iz dinastije Plantagenet.No dječak će se morati boriti za svoje nasljedstvo, mislio je Guy. Francuski kraljKarlo neće ga tek tako prepustiti vazalu kralja Edwarda. Dječakovo je polaganje pravana leno neosporno. Morat će poći u bitku u kojoj će Edmund zaslužiti svoje viteškeostruge. Iza sebe će imati golemu Lancasterovu moć jer će se Lancaster boriti na stranimuža svoje priznate kćeri. Riječ je o lukavoj prevarantskoj diplomaciji koja možezakazati jedino ako nešto spriječi ili uništi taj brak. Trajno uklanjanje sa scene kćeriJohna od Gaunta bio bi najučinkovitiji način ostvarivanja tog cilja. Takvo bi se uklanjanjeDe Beauregardima moglo činiti kao prikladna osveta za njihov poraz što su ga prijejedanaest godina kod Carcassonnea pretrpjeli od Lancastera. U tom bi sukobu lakomogli stati na Charlesovu stranu, a u takvim se stvarima veoma dobro snalazi tajprepredeni neprincipijelni klan.- Kakva je?Iznenadno je pitanje, postavljeno sa žestinom koja se činila neutemeljenom,prekinulo tmurne De Gervaisove misli. Razmislio je o Magdalen.- Živahna, nestrpljiva kad se mora obuzdavati. Jakog karaktera, ali puna nekemekoće koja žudi za ljubavlju i na nju reagira. Brzo uči ako to želi, ali više je zanimarazonoda nego učenje. Međutim, to nije neobično.- Kako izgleda?- Svijetle puti, sivih očiju tamnosmeđe kose.Sitne građe, zasad još nezrela, ali čini se da će biti ljepotica.Guy de Gervais znao je da Lancaster želi pitati nalikuje li svojoj majci. Ali nije mogaopostaviti to pitanje. Guy ne bi znao kako odgovoriti.- Sam ću je vidjeti - reče John od Gaunta, kao da je čuo Guyeve misli. Prišao jevratima skrivenim u drvenoj oplati i tihim glasom dao upute stražaru koji je vani stajao.


RafaelaR & Anna

33

Magdalen je odahnula od olakšanja kad je primila očekivani poziv.Napravila jekniks pred vojvotkinjom i zahvalila joj na gostoljubivosti te slijedila stražara, jedvačekajući da opet bude s De Gervaisom. Prolazi su bili puni služinčadi, vojnika, paževa ištitonoša u različitim livrejama, pratnje dvorana i prišipetlji na dvoru vojvode odLancastera. Nitko se nije posebno zagledao u djevojčicu koja je žurila za stražarom.Međutim, nije ju odveo u predsoblje, već širokim zavojitim kamenim stubištem dospavaće odaje zidova prekrivenih crveno-zlatnim brokatom. Na baldahinu i zastorimaizvezena je lancasterska ruža, jednako kao na sagu i na presvlakama. Magdalen je u sebipomislila da je to malo previše.- Ovuda. - Stražar je pritisnuo dasku zidne oplate i otvorila su se vrata prema uskimstubama, naoko uklesanim u zidu. Stražar je uzeo baklju iz nosača kraj vrata i podigao jevisoko da bi joj osvijetlio put.Veoma zbunjena, djevojčica ga je slijedila niza stube. U podnožju su se nalazila uskavrata u kamenom zidu. Stražar je teškim štapom, što ga je nosio za pojasom, udario povratima. Iznutra se začuo odgovor i stražar je otvorio vrata, pokazujući joj neka uđe.Magdalen je zakoračila u polumračnu i toplu prostoriju. Vrata su se za njomzatvorila. Lord de Gervais i još jedan muškarac stajali su kraj dugog stola i držali pehareu rukama. Drugi se muškarac pomaknuo kako bi odložio pehar na stol, a svijeća na zidubacila je gigantsku sjenu njegove šake. Djevojčici se u toj neugodnoj atmosferi kosanakostriješila i koža naježila. Kao da joj je netko prešao preko groba... Zašto joj lord DeGervais ništa ne govori? Zašto ondje tako nepomično stoji?- Dođi ovamo. - Progovorio je drugi muškarac i pomaknuo se na jače svjetlo dvijubaklji iznad kamina u kojem je, usprkos toplini svibanjskog jutra izvan ovog tajnogbrloga, gorjela vatra.Magdalen mu je s oklijevanjem prišla. Molećivo je pogledala De Gervaisa, alinjegovo se lice nije smiješilo. U ovom prizoru nije imao nikakvu ulogu, ali ga jeispunjavala bezimena strepnja.Vojvoda je objema šakama obuhvatio lice svoje kćeri i podigao ga prema svjetlu.Osjećala je vrelinu vatre kroz haljinu od damasta. Njegove je šake, ogrubjele od žuljevamačevaoca, osjećala na svojoj čeljusti, a rub masivnog rubina na njegovu pečatnjakuhladno joj je dotaknuo obraz. Morala je gledati bezizražajno lice koje je s takozastrašujućim, nepokolebljivim intenzitetom zurilo u nju, u njezinu nutrinu.- Božje mi krvi! - Odjednom je odgurnuo njezino lice od sebe i prišao stolu,podigavši pehar i iskapivši sve do zadnje kapi. - Božje mi krvi! Nisam vjerovao da ćuikad ponovno vidjeti te oči.Magdalen je znala da je nešto veoma loše. Počela se tresti, premda nije znala zašto.De Gervais joj je hitro prišao. - Čekaj vani - tiho je rekao i poveo je prema skrivenimvratima.- Ali kako sam ga uvrijedila? - cvilila je. - Ne znam što sam pogriješila.- Ništa nisi pogriješila - uvjeravao ju je, gurajući je kroz vrata. - Čekaj sa stražaromna vrhu stubišta. -Vratio se u sobu i lice mu se smrknulo kad je progovorio: - To je bilološe, milorde. Ona je tek dijete.- Ona je Isoldino dijete! - prosiktao je vojvoda. - Dijete nevjerne, ubojičke kurve.Neka joj bude prokleta crna duša! Zar misliš da će ova biti drukčija? Kurve rađaju kurve.- U vlažnom se zraku začuo promukli smijeh prezira i gnušanja.


RafaelaR & Anna

34

- Ne možete njoj pripisivati majčine grijehe -gorljivo će Guy. - Crkva nas tako ne uči.- Znaš kako se to dijete rodilo. - Vojvoda je ponovno napunio svoj pehar i bol mu je,ružna i oštra, iskrivila lice. - Izvukao sam je iz majčina tijela dok se kurva grčila usamrtničkim mukama, grčila se od otrova što ga je meni namijenila! I ti kažeš da je torođenje nedužno!- Ako ste tako osjećali, milorde, zašto ste uzeli dijete pod svoju pasku? Bila je samonepriznato kopile.Lancaster je odmahnuo glavom. - Priznao sam dijete kao svoje, uz dokumente kaodokaz. - Glas mu je bio tih, ispunjen gnušanjem spram samoga sebe. -Volio sam tu kurvu,možeš li vjerovati? Namjeravao sam zbrinuti to dijete. - Govorio je distanciranim,zamišljenim glasom. - Osim toga, u onoj je sobi već bilo previše smrti. - Činilo se kao dagleda u prošlost, da ponovno vidi onu polumračnu odaju u utvrdi samostanaCarcassonne, zaklanog redovnika na vratima, mladog štitonošu s bodežom u srcu. Opetje osjetio vonj smrti, porođajnu krv. Opet je čuo krikove agonije na usnama žene koju jenekoć volio više od života. Žene koju je ubio oružjem koje je ona pripremila za njega.- Vidio sam njezinu majku u tim očima - iskreno je rekao, nudeći objašnjenje zasvoje oštro odbacivanje djeteta, ponovno se vrativši u sadašnjost. - Ima li uopće nekemoje osobine, De Gervais?- Vaša usta, milorde - smjesta će De Gervais, osjećajući da je kriza prošla. - Kao inešto vaše arogancije, čini mi se.Vojvoda se osmjehnuo, priznajući tu činjenicu. - Možda ima majčine oči, ali nosi iobilježja Plantageneta. - Opet je napunio svoj pehar i pio. - Njezin će se legitimitetobjaviti u cijeloj zemlji i vjenčat će se u Westminsteru. Francuskoj ćemo uz velikupompu baciti rukavicu. Nakon vjenčanja, njezin će muž poći u Pikardiju i zatražiti svojeleno.- Što će biti s Magdalen? Naći će se u opasnosti kad se sazna tko joj je otac.- Ti ćeš je čuvati dok se ne uda. Tada se može vratiti u Bellair dok se sve to neokonča. Lord Marcher čuvat će je na sigurnom iza zidina svoga dvorca.Guy de Gervais žalio je djevojčicu koju će tako brzo ponovno ostaviti u divljinipograničnih područja, nakon što odigra svoju ulogu. No znao je da će ondje biti sigurnijanego drugdje, a on nije mogao ponuditi nikakvu razumnu alternativu. On sam poći će ubitku s Edmundom, a budući da je nj ezin otac neće zaštititi, ovdje neće imati nikoga.- Zar joj nećete reći nekoliko ljubaznih riječi, gospodine? - pitao je. - Boji se da vas jenečim uvrijedila, ali ne razumije zašto.Lancaster odmahne glavom. - Ne, danas je više ne želim vidjeti. Ali možeš joj reći dame nije uvrijedila. Objasni joj ono što smatraš potrebnim.Lojalni vazal mora činiti mnogo usluga svojem sizerenu, kiselo je pomislio DeGervais. Rado bi se odrekao ovog posljednjeg zadatka što mu ga je nametnuo Lancaster.Magdalen je od toga dana ušla u svijet zastrašujuće smućenosti. Njezin susret sLancasterom uništio je dio duboko usađenog samopouzdanja. Ipak, rekli su joj da je tajčovjek njezin otac. Nije vjerovala da je vojvodina kći, ma što joj govorili De Gervais i lediGwendoline. Takvo što nije moguće i stoga svojem umu nije dopustila čak nirazmišljanje o tome. No rekli su da ne postoji osoba kojom se dotad smatrala. Izgubila jejedno, ali nije mogla prihvatiti drugo, pa se mučila u osjećaju gubitka i zbunjenosti.


RafaelaR & Anna

35

Neprestani nadzor pod kojim se sad našla pretvorio je staloženo, općenito sretno dijeteu nasilnu buntovnicu tako da se čas prepuštala mahnitim olujama, čas podjednakonaglašenoj mrzovolji. Kao da je taj čovjek, čiji je zadatak bio štititi je, postao simbolsvega nezamislivog što joj se dogodilo. Ni s kim nije htjela razgovarati, odbijala je učiti,nije se htjela igrati s ostalima. Svu je svoju mentalnu i fizičku energiju posvetilaizbjegavanju čuvara, u čemu je dovoljno često uspijevala i time izluđivala De Gervaisa.Govorio je sebi da njezino ponašanje ne iznenađuje, da je prestrašena i nesigurnanakon što su je u toj prepredenoj Lancasterovoj igri tako naglo gurnuli u središtepozornosti. Odveli su je na dvor, posjećivali su je razni ljudi, šaptali su o njoj, čudili se, aona je cijelo vrijeme mrzovoljno i nepomično sjedila, planirajući svoj sljedeći potez ubitki s čuvarom. Penjala se kroz prozore i spuštala niz stablo jabuke, skrivala usokolarniku, podbadala svoju kobilu i preskakivala potoke, a njezini su čuvari ostajaliposve zatečeni.Gwendoline je iz dana u dan sve više slabila i Guy je nesretno gledao kako mu kopnipred očima. No cijelo se vrijeme trudila oko Magdalen, pružajući joj nježnorazumijevanje i dobrotu što ih je nosila u sebi, moleći se da djevojčica prihvati situacijukako bi nestala ova užasna destruktivna oluja nerazumijevanja i bijesa.Guy je jedne večeri našao svoju ženu kako tiho plače od frustrirajućeg očaja zbogMagdalenine nepopustljivosti i izgubio strpljenje. Istukao je djevojčicu i poslao je ukrevet bez večere. Učinak je bio poražavajući, Magdalen je cijelu noć tako grčevitoplakala i dobila groznicu, izgubljena u nekom mučnom krugu tuge i zbunjenosti.Ljekarnik joj je puštao krv, čistili su je tako da je jedva mogla ustati iz kreveta, ali su jojsiloviti jecaji i dalje potresali krhko tijelo. Na koncu je izbezumljena Gwendoline pozvalaGuya koji je došao, sagnuo se nad djevoj- čicom i uklonio joj vlažne pramenove kose sčela. Vjeđe su joj tako natekle da su joj se oči gotovo zatvorile, a njega je obuzelo kajanjei sažaljenje.- Hajde sada - tiho je rekao, svjestan svoje nemoći pred tako golemom tugom. - Tihosada, malena. Smiri se. - Podigao ju je s kreveta i posjeo u krilo. Postupno su se izmeđujecaja razabirale riječi, nesuvisle isprekidane riječi isprike.- Moramo oprostiti jedno drugome - rekao je kad je konačno shvatio što govori. -Izgubio sam strpljenje, ali ne mogu podnijeti da moja žena pati, a ti si je izmučila.Dok ju je tako držao, njezini su se jecaji počeli smirivati i, kao dotad suze, potekle suriječi. Izbacila je iz sebe sav svoj strah, zbunjenost i gnjev, a ledi Gwendoline sjedila jekraj svojeg muža i držala njezinu vlažnu ruku u svojoj. - Nimalo mu se ne sviđam - nakoncu izusti Magdalen. - Ako je on moj otac, zašto me je gledao s takvom mržnjom?Zašto me poslao u Bellair i naveo da mislim da je lord Bellair moj otac? Gdje je mojamajka?- Tvoja je majka mrtva - reče Gwendoline - kao što smo ti objasnili. - Stišćući zube,ispričala je priču za koju su svi znali da je čista izmišljotina. - Samo je kratko bila udanaza Njegovu Milost od Lancastera i umrla je pri porođaju.- Tvoj se identitet iz političkih razloga morao držati u tajnosti - reče Guy. - Kao štosada, radi vlastite sigurnosti, moraš cijelo vrijeme biti čuvana. To sam ti objasnio.Djevojčica se posve umirila u njegovu naručju i samo su povremeni jecaji ukazivalina prijašnji grčeviti plač. Na koncu je podigla glavu s njegovih prsa. Glas joj je biohrapav od plača, ali miran. -Ako mora tako biti, onda dobro.


RafaelaR & Anna

36

Lord i ledi De Gervais razmijenili su poglede olakšanja. Završilo je.Gwendoline je umrla dva tjedna prije nego se ledi Magdalen od Lancastera uWestminsteru udala za Edmunda de Bressea. Umrla je u naručju svojeg muža, a on jejedino mogao biti zahvalan na milosrdnom ništavilu i okončanju neizdržljive patnje.Njegova je patnja bila rak-rana koja se širila iz njegove duše i zahvaćala sve oko njega,zamračujući mu vid tako da je sunce bilo samo mutan hladan krug na zamućenom nebu,otupljujući njegova osjetila tako da raskoš tek pokošenog sijena, svježina lavande i miriscimeta uopće na njega nisu djelovali.Svi su tugovali za toliko omiljenom gospodaricom, ali su svi bili zahvalni da jenjezina muka završila i svi su bili uvjereni da je duša ledi Gwendoline u raju.Magdalenina je tuga bila dvostruka. Tugovala je za ledi Gwendoline, ali ju je mučila iGuyeva patnja. Nije znala kako bi ga utješila, ali nije mogla samo stajati po strani.Vjenčanje će se obaviti kako je planirano, jer kako bi se takav državni i politički događajmogao odgoditi zbog smrti periferne figure? No ignorirala je sve pripreme. Njezin jezaručnik bio previše zauzet vježbanjem za veliki ratni pohod, u kojem će osvojiti viteškeostruge i svoje leno, da bi se bilo čime opterećivao, osim osnovnim činjenicama ovjenčanju koje treba obaviti prije nego otputuje u Francusku. Sva njegova ranijanastojanja da udvara Magdalen padala su na neplodno tlo, pa je vratio svoju pozornostna drugu i najvažniju funkciju j ednog viteza - rat.Magdalen je svoje vrijeme provodila slijedeći De Gervaisa. Uvijek se nalazila uznjega za dugim stolom u refektoriju, na pladnjevima za posluživanje birala je za njeganajbolje zalogaje, punila mu pehar. Ušuljala bi se u njegovu privatnu odaju i sjela u kut,tiho pazeći na njega dok je obavljao svoje poslove ili samo sjedio, zureći u pustošsjećanja. Kad bi nekamo poslovno izišao, čekala je njegov povratak i kritički promatralakako paž skrbi o njegovim potrebama.Guy je bio tek neodređeno svjestan njezine nazočnosti sve do večeri prije vjenčanjakad je otišao u perivoj, za njega bolno mjesto jer je u svakoj sjenci vidio Gwendolinekako bere lavandu, umače prst u pojilo za ptice, saginje se da iščupa korov. Premda muje to bilo bolno, nije se mogao držati podalje te je duge sate hodao stazicama.Te je večeri našao Magdalen kako sjedi ispod stabla marelice i osjetio skrušenokajanje kad se sjetio da se ona sutradan udaje, a on već danima nije s njom razgovarao.Sjeo je kraj nje, ali prije nego je dospio nešto reći, Magdalen je s neobično divljomstrašću šapnula: -Ako nemam mjesečnicu, onda ne mogu poći u krevet s Edmundomprije njegova odlaska u Francusku i brak se može poništiti. Tada se mi možemo vjenčati,vi i ja.Trgnuvši se iz svoje apatije, Guy je šokirano zurio u nju. - Kakve su to ludosti,Magdalen. Uzrujana si.- Ne, gospodine odlučno je odgovorila. -Volim vas, uvijek sam voljela samo vas i uvijek ću samo vas voljeti. Dok je lediGwendoline bila vaša supruga, jasno da to nije moglo biti. Ali sada...


RafaelaR & Anna

37

Naglo je ustao. - Zaboravit ćemo da se ovo ikada dogodilo, Magdalen. Ti si još uvijekdijete usred uzbuđenja i zbunjenosti. Prekosutra se vraćaš u dvorac Bellair gdje semoraš moliti za siguran povratak svog muža i uspjeh njegova podviga.- Molit ću se za vas - rekla je, a sive su joj oči svjetlucale odlučnošću koja ga jezapanjila svojom snagom. Ona je doista dijete Isolde de Beauregard i Johna, vojvode odLancastera.


RafaelaR & Anna

38

Treće poglavlje

Ledi Magdalen de Bresse zaključila je da su turniri tek zbivanja gdje se gromoglasnei bijesne borbe izmjenjuju s dosadnim heraldičkim ceremonijama. Kao dijete, strastvenoje čeznula za prilikom da gleda viteški turnir. Možda je riječ samo o tome da su jojgodine nakon djetinjstva usadile određeni cinizam, ali nije mogla shvatiti, ma koliko setrudila, zašto se ti muškarci za vrućeg kolovoškog popodneva žele obaviti teškimoklopom i napadati jedan drugoga. Njihovi bojni pokliči paraju zrak, a oni se udarajukopljem ili mačem sve dok jedan ne padne s konja i ostane bespomoćno ležati na tlu,poput neke monstruozne ličinke u željeznoj kukuljici.Međutim, te je misli zadržala za sebe. Uzbuđenje i ugodan strah bili su gotovoopipljivi na krcatim redovima sjedala oko turnirskog polja. Na ljetnoj su vrućini takveemocije stvarale znojna čela i ljepljive ruke, a nije pomagala ni raskošna odjeća, osobitokrznom obrubljeni kaputići. No ni muškarci niti žene nisu se obazirali na udobnost kadse po odjeći procjenjuje bogatstvo i status. Magdalen je skapavala od vrućine, osjećala jekako joj se znoj cijedi ispod ruku i skuplja između grudi, te je krišom odmaknula odtijela teški damast svoje haljine da se ne zaprlja.Tijekom svih jutarnjih borbi, žena njoj zdesna molila se svecima za sigurnost svogalorda, bez obzira je li se taj vitez trenutno borio ili ne. Nakon svakog zveketa čelikamonotonu je molitvu prekidao tih uzdisaj mješavine uzbuđenja i straha. Podigla se takogusta prašina da se nije moglo točno vidjeti što se zbiva u borbama i okršajima, premdaje Magdalen sjedila na prvoj klupi u Lancasterovoj loži. Kralj nije došao, pa je susjednaloža bila prazna, a Lancaster je preuzeo zapovjedništvo i nadzor nad turnirom. StijegPlantageneta s francuskim ljiljanom i engleskim leopardom vijorio se nad ložomnatkrivenom grimiznim platnom. Vojvoda je sjedio u sredini baršunom prekrivenogpodija u prednjem dijelu lože na izrezbarenoj stolici ukrašenoj grimiznim draperijama smotivom crvene ruže, Bio je mrzovoljan jer u takvim prilikama nije volio ulogugledatelja, a njegova žena, vojvotkinja Constanza, sjedila je kraj njega nervozna i tiha,svjesna da ne smije ometati njegovu zlovolju.U ograđeni su prostor ušli voditelji ceremonije, trubači i njihovi pratitelji. Magdalense s iščekivanjem nagnula naprijed. Upravo će najaviti događaj koji iziskuje njezinunazočnost. Donekle se slegnula prašina iz prijašnjeg okršaja, čemu je doprinijelo iprskanje vode po areni. Oglasile su se trube, najavljujući privatnu borbu između sieurEdmunda de Bressea i sieur Gillesa de Lamberta.Dva su viteza na masivnim bojnim konjima ušla sa suprotnih strana borilišta, aliumjesto da pričekaju ritualni poziv na oružje, obojica su odjahali do Lancasterove lože.Ondje su podigli vizire i uglas progovorili.- Milorde vojvodo, tražimo dopuštenje za borbu a l'outrance.U gornjim redovima gledališta ljudi su se naginjali naprijed, želeći znati što jerečeno. Seljaci i sluge, koji su se popeli do ograda da bi bolje vidjeli borbe, počeli su tihogunđati zbog odugovlačenja.


RafaelaR & Anna

39

Svjesna neobičnosti ovog zahtjeva, Magdalen je na sebi osjećala pogled svoga muža.Nosio je znak njezine naklonosti, šal od srebrne gaze omotan oko kacige, i dugo je vrelimpogledom gledao u oči. Zbunjeno je pogledala Johna od Gaunta. Jasno se vidjelo njegovonezadovoljstvo.- Pravila ovog turnira nalažu da sve borbe budu a plaisance. Zar privatnu svađudonosite na turnir vještina koji se odvija pod stijegom prijateljstva?- Mi smo iznijeli molbu, milorde vojvodo -jednostavno će Edmund.- Mlada usijana glavo! - Glas je pripadao Guyu de Gervaisu. Odjednom se pojaviokraj Johna od Gaunta. Preko oklopa imao je plavo-srebrni haljetak, ali bio je bez kacige,naoružan samo dvokrakim bodežom zadjenutim za pojas. Sudjelovao je u jutarnjimborbama, ali na borilište će ponovno izići tek u posljednjem okršaju.Uslijedio je tihi razgovor između vojvode i De Gervaisa. Magdalen se, ne okrenuvšiglavu, naprezala da čuje što govore. Iznenađena i prilično posramljena zboguznemirujućeg razvoja događaja, izbjegavala je Edmundov pogled i zurila u zastavice našatorima vitezova iza ograđenog prostora. Pokušavala ih je identificirati, prisjećajući selekcija o heraldici u De Gervaisovu kućanstvu.Mladi su vitezovi sjedili na svojim konjima, ukočeni u svojoj odlučnosti, dok sučekali kako će se riješiti njihov zahtjev da se istinski bore.Gospoda i dame iz vojvodina kućanstva smješteni oko Magdalen nisu ni pokušaliprikriti svoju znatiželju. Njihovo šaptanje i pogledi najčešće su bili usmjereni na mladusuprugu. Nakon povratka njezina muža iz Francuske, tek je počela živjeti na kraljevudvoru pod okriljem kuće od Lancastera, te je fascinirala mnoge i izazivala njihovu zavist.Njezin je muž bio mlad i plemenit, istaknuo se u vojnom pohodu u Pikardiji i sadposjeduje bogato leno. Moralo se vjerovati da su oni par na koji svijet gleda sasmiješkom. Dakle, što se krilo iza ovog neugodnog zahtjeva sieur De Bressea?John od Gaunta slušao je De Gervaisa te okrenuo glavu i zagledao se u svoju kćer. Unjegovim se bistrim plavim očima nazirao tmuran izraz. Rekao je nešto De Gervaisu,uzeo veliki pehar optočen smaragdima što ga je kraj njega držao štitonoša i iskapiosadržaj. Oslonio se na naslone za ruke, nagnuo naprijed i progovorio.- Pravila ovog turnira kažu da će se sve borbe voditi a plaisance. Poštivat ćete tapravila.Više se nije imalo što reći. Vitezovi su spustili vizite i vratili se svaki na svoju stranuborilišta. No ta je borba izazvala neobično zanimanje gledatelja, čak i one većine kojanije znala kakvo je pitanje postavljeno vojvodi. Dogodilo se nešto neobično.- U ime Boga i St. Georgea, pristupite borbi!Guy de Gervais stajao je kraj svoga sizerena, gledao najavu borbe i dva viteza kakose obrušavaju jedan na drugoga. Duljina stremena i povišeno sedlo omogućavali su imda gotovo stoje na leđima golemih konja i bolje kontroliraju svoja koplja. Susreli su se.Propisno zaštićena koplja, u skladu s pravilima borbe a plaisance, sudarila su se ipodjednako raskolila. Razdvojili su se, štitonoše su im pružili nova koplja te su sepripremili za drugi pokušaj. Koplja su klizila po štitovima, drvo se rascijepilo, grumenisuhog tla letjeli su ispod krupnih kopita dok su konji, nošeni vlastitim zamahom,projurili jedan kraj drugoga. Guy se mrštio. Borba je bila loša i mnoštvo je jasnopokazivalo svoje razočaranje. Bila je loša jer su se njih dvojica borili iz nekog drugog


RafaelaR & Anna

40

razloga, a ne zbog uzbuđenja što ga donosi viteški turnir, te se osjećala nepotrebnažestina u nečemu što je trebao biti prikaz elegantne i savršene tehnike.Pogledao je na napetu figuru supruge Edmunda de Bressea. Netremice je zurila uprizor, što je otkrivalo da je svjesna nekog prikrivenog uzroka za ovakvu nespretnugorljivost. U godinama nakon sklapanja braka stasala je u visoku i vitku ženu, lijepooblikovana tijela. Haljina od roza damasta s dubokim izrezom oko vrata otkrivala jemekane obline njezinih grudi. Imala je dug i vitak vrat te bujnu smeđu kosu obavijenusrebrnom mrežicom i biserima optočenom vrpcom. Njezini su se prsti puni prstenjanemirno poigravali rubinima na kopči pojasa, naglašavajući njezinu uzrujanost. No nijemogla znati uzrok svađe koja je odjednom izbila između njezina muža i sieur Gilles deLamberta. Ako je riječ o onome u što sumnjaju njezin otac i Guy de Gervais, upućenost uto ne bi joj koristila.Magdalen je na sebi osjetila Guyev pogled. Kad god bi se našao u njezinoj blizini,bila je naglašeno svjesna njegove nazočnosti. Okrenula je glavu i pogledala ga,smiješkom izražavajući molbu i poziv.Ima očeva usta, puna i strastvena, mislio je Guy, pitajući se hoće li reagirati nanjezinu molbu i sjesti do nje. Željela je znati što se događa, što joj nije mogao zamjeriti,ali morao bi izmišljati za nju i one oko nje, a nije bio siguran je li trenutno za tosposoban. Odmahnuo je glavom i njezinim je licem preletjelo razočaranje i odmahpotom ljutnja. Trebao je očekivati takvu reakciju, pomislio je. Svojeglavost djetetastvrdnula se u aroganciju i odlučnost Plantageneta, karakteristike koje je daleko težepodnijeti.Ustala je i okrenula leđa borilištu, provukavši se kraj redova čvrsto natisnutihkoljena duž klupa. Dok je prolazila, čuo se žamor iznenađenja i neodobravanja. Bilo jeposve neprilično da žena odbija gledati svoga muža na borilištu, osobito ako nosinjezine boje.- Što je to? - oštro će vojvoda kad je stigla do njegove stolice. - Okrećeš leđa svomumužu dok se bori, gospo?Spustila se u dubok kniks. - Željela sam razgovarati s lordom De Gervaisom, milordevojvodo. Vjerujem da on nešto zna o tome zašto bi moj muž želio promijeniti pravilaborbe.- Predlažem da pitaš svoga muža, gospo -promuklim će glasom vojvoda. - On će tireći ako to smatra potrebnim.Mnoštvo je zaurlalo iza nje pa se polako okrenula. Sieur De Lambert zbačen je skonja i sad je zadihano ležao u prašini, pokušavajući se podići. Njegovi su mu štitonošepotrčali pomoći. To je trebalo označiti kraj borbe, ali je Edmund sjahao i izvukao mačkad je njegov protivnik ustao.- Božje mi krvi - gunđao je vojvoda. - Baš mora ustrajati na tome. Možda bih totrebao prekinuti i De Bressea na mjesec dana protjerati s dvora.Drugi je vitez također izvukao mač i njih su dvojica stajali jedan nasuprot drugome,okruženi bučnom gomilom. Mnoštvo je shvatilo da među njima postoji antipatija i svi suželjno iščekivali ishod svega toga.- Neka se iskale, milorde. - Guy je šapnuo prijedlog u vojvodino uho kako gaMagdalen ne bi čula. - Ne bi valjalo da ovo izgleda kao nešto više od hirovitog poriva


RafaelaR & Anna

41

dvojice mladih ljudi usijanih glava. Kasnije kaznite Edmunda zato što je takav gnjev naborilištu opasan i time sebi nije nimalo koristio.- Ledi, predlažem da se vratiš na svoje mjesto- vojvoda kiselo reče Magdalen, koja je još uvijek stajala i zbunjeno se mrštila. -Nema nikakve koristi od stajanja ovdje, i ometaš moj vidik.- Ispričavam se, gospodine. - Ovaj čovjek, kojega Magdalen u svojoj duši još uvijeknije priznavala kao svog oca, nikad za nju nije imao lijepu riječ, i ona je naučila da odnjega može očekivati samo malo kurtoazije. To joj nije smetalo jer je on njoj bio jednakomrzak kao i ona njemu. Odavno se prestala pitati što je uzrok te antipatije. Sad je, ovakoukorena, pogledala Guya, ali on je izbjegavao njezin pogled pa se morala vratiti na svojemjesto.U areni su se dva viteza borila žestinom mladosti i vještinom stečenom tijekomgodina vježbanja u djetinjstvu. Koristili su samo plosnate dijelove mačeva, ali suborilištem odjekivali udarci oružja po kacigama i žičanim košuljama. Žestina borbesvima je bila očita.Magdalen je gledala kako Edmund nezaustavljivo tjera protivnika prema rububorilišta. Ako dotakne ogradu, sieur de Lambert bit će hors de combat, a takav se ishodpočeo činiti neizbježnim. Edmund je možda imao više snage i objema je rukama držaomač, a neshvatljiv mu je bijes nekako omogućavao da prima i ignorira udarce koji supadali po njemu, pa ga ni najmanje nisu ometali u napadu. Sve se više približavaoprotivniku, zahvatio ga je mačem ploštimice po ramenu, a tada se -sieur De Lambertspotaknuo o kamen i tresnuo u ogradu.Mnoštvo je zaurlalo kad je De Lambert podigao ruke i priznao svoj poraz.Magdalen je tek tada shvatila koliko je bila napeta. Na dlanu jedne ruke su odčvrstog stiskanja ostali otisci prstenja druge i ramena su je boljela. Malo se opustila kadsu počele ceremonije voditelja turnira i trubača. Edmund je podigao vizir i pješice stigaodo vojvodine lože kako bi primio ono što je trebala biti čestitka zbog dobre borbe.Međutim, dočekala ga je ledena tišina.Uzbuđeno se rumenilo na njegovim obrazima pretvorilo u bljedilo. U njegovim seočima još uvijek nazirao dio bijesa koji ga je nosio tijekom borbe i sad, kad je doživiojavno poniženje, taj se sjaj ponovno rasplamsao.Guy de Gervais opazio je opasnost u istom trenutku kad i Magdalen. Mladi se čovjekjoš uvijek nalazio u vlastitom svijetu privatne mahnitosti, udarci što ih je dao i primio idalje su strujali njegovim žilama pa je zaboravio pred kim stoji.- Milorde... milorde. - Čuo se jasan i nježan Magdalenin glas koji je prekinuozastrašujuće zatišje iščekivanja. Edmund je bijesan pogled skrenuo s vojvode i okrenuose svojoj ženi.Ustala je i uzela ružu iz vaze kraj sebe. - Dobro si nosio moje boje, milorde. -Smiješeći se, nagnula se preko ograde i dobacila mu cvijet. - Ovo je moj dar tebi.Edmund je automatski uhvatio cvijet dok su njezine riječi prodirale kroz maglu kojaga je obavijala, te je šokirano shvatio koliko je bio blizu katastrofi. - Doista, miledi, što biti željela od mene? -Sagnuo je glavu u naklon.- Pa, poljubac, gospodine - odvratila je. Oko njih se začuo oduševljeni smijeh na tudražesnu razmjenu i rastjerivanje neugodnih dojmova borbe.


RafaelaR & Anna

42

Edmund je prišao bliže loži. - Miledi, taj ću ti dar rado dati. - Ispružio je ruke kad seona nagnula, uhvatio je za nadlaktice i sve iznenadio podigavši je preko ograde ispustivši na tlo kraj sebe. Poljubio joj je usta s požudnom energijom koja je izazvalapljesak gledatelja i rumenilo Magdaleninih obraza.- Uh, milorde - rekla je. - Kako ću se vratiti na svoje mjesto?Guy de Gervais se nasmiješeno nagnuo preko ograde. -Podigni je do mene,Edmunde, pa ću je vratiti ovamo.To je obavljeno bez ikakvih problema, a kad ju je spustio na noge, Guy je s tihimodobravanjem rekao: - To si sjajno izvela, Magdalen. - Oči su joj zablistale na pohvalujedine osobe do čijeg joj je mišljenja stalo .- Ne zaslužuje li to još jedan poljubac, milorde?- Šaptom izgovoreno pitanje kao da se samo stvorilo.Smiješak je nestao. - Doista zaslužuje, miledi -bezizražajno je odgovorio i formalnopodigao njezinu ruku do svojih usana. Tada se okrenuo, ispričao se vojvodi i otišao izlože.Zaputio se do šatora iza borilišta, namjeravajući ozbiljno porazgovarati sa svojimbivšim štićenikom, ali iz misli nikako nije mogao izbaciti Magdalenino šaptomizgovoreno pitanje i nježan sjaj u njezinim očima. Nije zaboravio strastvenu izjavudjeteta prije nego je postala žena, ali je vjerovao da nije na njega djelovala. To je bilasamo gorljivost djeteta koje je tugovalo i previše se uzbuđivalo. Sad se u njemu budilanelagoda. Ono što je maločas zatražila ne može se uspoređivati s djevojčicom koja molislatkiš ili srebrnjak. U njezinu se glasu i očima jasno osjećala senzualnost. Njezino tijeloviše nije tijelo djeteta, njezin govor i ponašanje nisu dječji, a točno je znao kad jeEdmund to dijete pretvorio u ženu.Skrivajući svoju nelagodu fiksiranim smiješkom,Magdalen se vratila na svoje mjesto. Srećom, samo je ona bila svjesna te nelagode irazloga za nju. Nitko nije primijetio ono što se zbilo između nje i lorda De Gervaisa. Noona je bila duboko posramljena. Ipak, znala je da na to nema pravo. Njezin je brakkonzumiran i ona je prava žena sieur Edmunda de Bressea...U dvorac Bellair stigli su prošlog siječnja, a najavio ih je glasnik kojeg su poslalinaprijed. Stisnuta u krznom podstavljen plašt s kapuljačom, Magdalen je stajala nakruništima i čekala. Iza nje pružale su se duge i dosadne godine izoliranosti, godine ukojima se činilo da su svi zaboravili na postojanje kćeri vojvode od Lancastera, suprugeEdmunda de Bressea. Kad su Edmund i De Gervais pobijedili u Pikardiji, i Edmund jepreuzeo vlasništvo nad svojim dvorcem, vojvoda je svojoj kćeri poslao formalnopisamce s čestitkama, obavijestivši je da je njezin muž izvan opasnosti i da se istaknuona bojnom polju. Pismo nije spominjalo Guya de Gervaisa i od njega tijekom svih tihgodina nije primila nikakvu poruku, sve do prethodnoga dana kad joj je glasnik rekao dalord De Gervais prati njezina muža na ovom putovanju u pogranične zemlje, a Edmundde Bresse kao pobjednik dolazi po svoju ženu.Stajala je na kruništima i zurila u daljinu dok joj pred očima nisu počele poigravatitočkice. Stražari na kulama vidjet će ih prije nego ona i tada će se oglasiti zvono koje ćese čuti svugdje u dvorcu. Ipak je stajala, izložena hladnom vjetru u kojem se osjećaosnijeg, i naprezala oči da bi vidjela u daljinu.


RafaelaR & Anna

43

Zvonjava se oglasila s istočne kule trenutak prije nego je i sama opazila kretanje naobzoru. Iz dvorišta se začuo poziv da se izjaše i ona je čula trčanje ljudi, topot kopita,zveckanje orme. Okrenula se i nagnula preko ograde, promatrajući prizor u dvorištu.Lord Bellair spremao se uzjahati. Kao i obično, odjenuo se posve skromno, u običanvuneni kaputić iznad tunike, ali je pred svoje goste izjahao s pratnjom koja će im ukazativeliku čast.Magdalen je sišla s kruništa i impulzivno prešla unutrašnje dvorište te kroznadsvođeni prolaz stigla u vanjsko. Potleušica lude Jennet još se uvijek nalazila uzvanjski zid, no vidjelo se da treba popraviti zidove i rupe na slamnatom krovu. Dim seuzdizao iz središnje rupe i kroz prozor se vidjelo treperenje lojanice.Nije imala vremena za taj posjet, ali ju je nosila neka jaka potreba koju ne bi znalaopisati riječima. Odgurnula je kožu na ulazu i ušla. Kad je ovih dana posjećivala staricu,uvijek joj je donosila nešto iz pecare da joj ublaži bolove u udovima, ili košaru iz kuhinjeda napuni prazan želudac. Otkako se vratila u Bellair, povremeno je uspijevalanagovoriti sluge iz dvorca da iznesu prljavu rogožinu i postave čistu, ali je zbog smradaipak rukom pokrila nos i usta.- Jennet? - Trenutak ništa nije vidjela u mraku, a tada je razabrala figuru sklupčanuna slamarici u kutu. - Jesi li bolesna, Jennet?Kvrgava iskrivljena šaka pojavila se ispod prljave deke. - Dovedi mi fratra, dijete.Spremna sam riješiti se životnih muka. - Starački je glas škripao poput suhe kože. -Želim se ispovjediti prije nego umrem.Magdalen je zurila u smežurano lice. Nije imala pojma koliko bi godina luda Jennetmogla imati. Vjerojatno to ni ona sama nije znala. No živjela je u ovom kutu vanjskogdvorišta otkako ju je Magdalen poznavala i nikad nije izgledala mlađe.- Moj muž dolazi za manje od sat vremena - čula je vlastiti glas. - I još jedan čovjek snjim. Hoćeš li mi gatati, Jennet, posljednji put?- Daj mi ruku. - Naredba je bila iznenađujuće oštra iz bezubih usta u glavi koja jebila gotovo sama kost i koža. Ispod tankih pramenova prljave sijede kose vidjelo sebijelo tjeme, obrazi su joj se posve usukali, oči upale tako duboko da su bile gotovonevidljive.Magdalen je s oklijevanjem ispružila ruku. Kvrgava ju je pandža zgrabila i okrenuladlanom nagore. -Podigni svijeću jer ne vidim dobro. - Magdalen je uzela smrdljivulojanicu s poda i podigla je u zrak. U polumraku je vladala tišina. Tada je Jennet palanatrag na slamaricu. - Ljubav - rekla je. - Ima ljubavi, mnogo ljubavi muškaraca. Imaljubavi i krvi na tvom dlanu, Isoldina kćeri.- Kako ti možeš znati da je to ime moje majke- Magdalen je osjetila strah kakav nikad ranije nije upoznala. Ništa nije znala osvojoj majci, osim one šture priče koju su joj ispričali.- Pošalji mi fratra. Želim odrješenje.Magdalen je neodlučno stajala, nesposobna vjerovati da Jennet neće objasniti svojuzagonetne izjavu. No tada je čula prodoran zvuk trube koji je najavljivao približavanjenjezine budućnosti i znala je da se vrijeme skrivanja u sjenkama bliži kraju. - Reći ću ocuClementu.Šmugnula je van i požurila u glavnu kulu.


RafaelaR & Anna

44

- Ah, tu si! - Elinor je stubištem silazila u veliku dvoranu, obraza rumenih odjutarnjih napora. - Svuda sam te tražila. - Neposlušni sijedi uvojak gurnula je ispodlanene kapice. - Mislila sam da ćeš narediti da se u dvoranu stavi svježa rogožina, ali kadsam maločas ušla, to nije učinjeno i sad više nema vremena.- Ispričavam se, gospo. - Magdalen je pogledala pod. - Smetnula sam to s uma. Nozapravo je još uvijek sasvim svježa. Promijenjena je prije manje od tjedan dana.- Možda, možda - gunđala je Elinor - Ali ne želim da pred našim gostima ispadnemoaljkavi. Jesi li sve prikladno uredila u odaji svoga muža? Ja sam sve naredila za odajelorda De Gervaisa i spavaonice njegovih vitezova i pratnje, ali mislim da se ti morašpobrinuti za udobnost svoga muža.- Da, gospo, i to sam obavila - rekla je Magdalen, zbacila kapuljaču i razotkrila bujnetamne uvojke kose učvršćene fino izrađenom srebrnom vrpcom. -Vatra je zapaljena ivoda se grije. Plahte i draperije su oprane, pod pometen.- Jesi li se ti odjenula tako da mu služiš na čast? - Elinor je kratkovidno zurila u nju.Bila je veoma uzbuđena. U svojem je povučenom usidjeličkom životu imala malo ilinimalo veze s vjenčanjima i konzumiranjem braka, ali je željela da sve prođe kakodolikuje. Budući da su mladenci razdvojeni odmah nakon svadbe, Elinor je napredstojeći susret gledala samo kao na nastavak vjenčanja, ali nije znala je li to ispravnoili ne. Na kraju krajeva, oni su već nekoliko godina u braku.Magdalen je skinula plašt tako da se vidjela haljina od tirkizne svile i kaputić odkrem brokata obrubljen kraljevskim hermelinom, na što je imala pravo zbog svogapodrijetla. - Hoće li ovo odgovarati, gospo?- O, da, veoma prikladno. - Činilo se da je Elinor laknulo. Doista se činilo da jeMagdalen sposobna sama preuzeti kontrolu nad situacijom pa bi se Elinor možda moglaopustiti. - Moram u kuhinju. Bilo je nekih problema s pečenjem labudova. Jedan odkuhinjskih pomoćnika zaboravio je nauljiti ražanj. Budi spremna da u dvorištu dočekašsvoga muža.Magdalen se nasmiješila kad je dama, koju više nije zvala tetom, tjeskobnogunđajući požurila u kuhinju. Bilo je čudno kako su njih dvoje, koji su u početku njezinaživota imali tako apsolutni autoritet, postali posve obični ljudi sa svim svojim manama istrahovima, sa svojom dobrotom i vrlinama. Magdalen je pozvala slugu i poslala gakapelanu s molbom da ode do Jennet, a zatim je nemirno prišla vratima velike dvorane.Vjetar je puhao u naletima, podizao rogožinu kraj vrata i dizao oblake dima s ognjišta.Psima, okupljenima oko vatre radi topline, smetao je dim pa su se pomaknuli unatrag.Ne okrene li se vjetar prije kasnog popodneva, gozba u dvorani neće biti ugodna, ali to jeuobičajeni rizik.Stajala je na stubama i čekala, istodobno osjećajući nestrpljivost i strah.Puls joj se ubrzao kad se oglasio zov trube -podiznog mosta, premda ga jeneprestano očekivala. Kroz udaljeni nadsvođeni prolaz vidjela je place d'armes gdje suse s mosta pojavljivale kombinirane snage, u redovima po tri konjanika. Lancasterski sestijeg vijorio kraj Gervaisova zmaja i sokola obitelji De Bresse. Na čelu su jahali lordBellair i njegova dva gosta.Magdalen je sišla stubama u dvorište kad su iz dvorane dotrčali paževi i donijelipiće dobrodošlice. Stajala je, vlažnih dlanova, u podnožju stuba dok su se praznili pehari.


RafaelaR & Anna

45

Edmund de Bresse samo je površno sličio dječaku kojeg se sjećala, štitonoši koji jeza nju brao nevene i koji ju je poljubio na svibanjskoj svetkovini. Bio je mršav i čvrst,preplanula lica, odlučnih usta i brade čovjeka naviklog zapovijedati. Dobro su mu stajaleviteške ostruge i pojas za kojim je nosio veliki mač.Još dok je uočavala sve to, pogledom je tražila Guya de Gervaisa. Izgledao je kao iranije, samo što je sad bio posve kratko ošišan. Oči jednako plave, tijelo jednako snažno,smiješak jednako vedar dok se smijao nečemu što je rekao lord Bellair. Činilo se da jenestala težina tuge koja ga je mučila onih posljednjih dana u Hamptonu.Prišla je Edmundovu konju. - Želim ti dobrodošlicu, milorde, i zahvaljujem Bogu natvojem sigurnom povratku i uspješnom podvigu.Pogledao ju je, proučavajući njezino lice kao da i on želi vidjeti kakve je promjenevrijeme donijelo njegovoj mladoj ženi koju je jedva poznavao. -Zahvaljujem, gospo -rekao je i pružio uzde svom štitonoši koji je spremno čekao. Sjahao je, uzeo njezinu rukui podigao je do svojih usana.- Doista, Edmunde, zar se tako pozdravlja vlastita žena! - Guy je sišao s konja iprišao im. - Treba joj poljubac. - Nasmijao se, objema rukama obujmio njezino lice ipoljubio joj čelo. - Moraš mu oprostiti, malena, ali dugo smo bili na bojnom polju inedostajalo nam je nježnije društvo.U glasu mu se čulo zadirkivanje, ali i nježnost, baš kao nekoć, i Magdalen je osjetilaoštar ubod silnog razočaranja i zatim ljutnju. Zar ne vidi baš nikakvu promjenu kad seprema njoj odnosi kao prema djevojčici kakva je bila?Bahato je kimnula i okrenula se svomu mužu. -Molim te, uđi, milorde. - Popela sestubama ispred njih i ušla u dvoranu.Guy je bio povrijeđen i zbunjen. Kanio je izgovoriti neki vedar kompliment onjezinoj jasno vidljivoj ljepoti, a ona je hladnom arogancijom Plantageneta zanemarilanjegov pozdrav. Tijekom posljednjih godina imao je malo vremena ili prilike razmišljatio njoj. Vojni pohod u Pikardiji bio je naporan, pobjeda teško izvojevana, i potom jeuslijedio sukob u Bretanji koji ih je sve stavio na veliku kušnju. No na neko je vrijemeoslobođen ratovanja pa je odlučio dovršiti posao za koji se nekako smatrao odgovornim,konačno sjediniti svoje bivše štićenike. Međutim, činilo se da mu kći Johna od Gauntanešto zamjera. Slijedio ih je u dvoranu gdje mu je pozornost privukla ledi Elinor.Edmund je stajao sa strane s Magdalen, dopuštajući da mu neprestano iznova punepehar. Među njima je vladala neugodna tišina. Ljutio se na sebe jer ju nije doličnopozdravio. Jasno, trebao ju je propisno poljubiti. Ona je njegova žena, a ne neka damakojoj treba udvarati. Nije mu trebao Guy deGervais pokazivati kako se treba ponijeti. Tijekom putovanja ovamo bio je silnouzbuđen, neumjereno uzbuđen pri pomisli da će napokon posjedovati svoju ženu, a to ćebiti njegov konačan korak u svijet pravih muškaraca, jer kurve se ne računaju, Ta seuzbuđenost sad pomiješala s ljutnjom na sve i svakoga, što je pokušavao utopiti u vinulorda Bellaira.Odjednom je pružio pehar jednom pažu i obratio se ledi Elinor. Govorio je žalosnonedoličnim tonom jer mu je vino razvezalo jezik pa mu se u glasu osjećala razdraženost istrastvena nestrpljivost. - Ispričavam se, miledi, ali želio bih se povući u svoju odaju.Loše sam odjeven, a želio bih vam ukazati čast.- Ali svakako - smućeno će Elinor. - Poslat ću...


RafaelaR & Anna

46

- Moja će se žena za mene pobrinuti - ustvrdio je, rumenih obraza. - Uobičajeno jeda žena u takvim slučajevima prati muža,Magdalen je problijedjela, a potom porumenjela kad je osjetila da ih svi gledaju.Guy de Gervais okrenuo se prema vatri, sagnuvši se da pogladi lovačkog psa koji muje masivnom glavom gurkao koljeno. Edmund se mogao ponijeti profinjenije, no s drugestrane, još je uvijek veoma mlad, mada je u Francuskoj pokazao hrabrost i snagu ravnebilo kojem muškarcu. Nije nikakvo čudo da je sad gorljiv i požudan, te stoga netaktičan,zbog onoga što ih je ovamo dovelo. Najbolje ih je ostaviti na miru da to sami riješe, pa jenastavio gladiti psa i zamišljeno zuriti u vatru sve dok Magdalen nije ukočeno napravilakniks i sa svojim mužem otišla iz dvorane.Edmundov štitonoša pošao je za njima, ali je njegov gospodar učinio razdraženukretnju, više nervoznu nego ljutitu, i momak je ostao u dnu stubišta.Magdalen se ispred svojeg muža penjala stubama do gostinjskih odaja na trećemkatu. Lord de Gervais je, kako se priliči njegovim godinama i rangu, dobio prvu odaju zagoste, pa je prošla kraj masivnih hrastovih vrata na vrhu stubišta i stigla do odaje nakraju hodnika.- Milorde. - Otvorila je vrata i koraknula ustranu, prepustivši ga ispred sebe. -Nadam se da će sve biti po tvojem ukusu.- Zatvori vrata - rekao je, odjednom muklim glasom. Magdalen ga je poslušala dokjoj je srce divlje lupalo u grudima, te prišla stoliću kraj ognjišta. - Smijem li ti natočitivina?- Zahvaljujem. - Uzeo je pehar, pio i primaknuo ga njezinim usnama. - Zar nećeš pitisa mnom?Magdalen je, forme radi, vinom ovlažila usne. Potom se okrenula i ulila vodu iz vrčau bakrenu zdjelu. - Zacijelo želiš oprati ruke, milorde. - Njezin je glas bio tih,bezizražajan, prikrivao je vrtlog nervoznog iščekivanja.Bacio je šešir od dabrovine na sjedalo u prozorskom udubljenju i skinuo kaputić. -Pomogni mi da skinem žičanu košulju.Premda nisu imali iskustva kao bračni par, oboje su znali što mogu očekivati jednood drugoga. Magdalen je dobro znala koje su njezine dužnosti. Ona mora voditi brigu otijelu svoga gospodara nakon što se izmorio u bitkama ili osiguravao sve što je potrebnonjoj i članovima njegova kućanstva. Pomogla mu je skinuti košulju od žičane mreže,podstavljenu kožnu tuniku, lanenu košulju, čizme i hozne. Umočila je mekanu krpu utoplu vodu i oklijevala. Trebala bi sama oprati njegovo tijelo, ali to nekako nije mogla.Pružila mu je krpu. Edmund je također oklijevao, a zatim ju je uzeo i istrljao se. Dodalamu je ručnik. Šutjeli su dok su obavljali te rituale s kojima se nikad ranije nisu susreli.Magdalen je i ranije vidjela nage muškarce. Vojnici u tvrđavi često su se razodijevalipod ljetnim suncem i kupali u rijeci izvan zidina, ili su jedni druge zalijevali kablovimavode iz bunara u dvorištu. Jasno, te je nesputane aktivnosti krišom promatrala. Garnizonjoj je uvijek bio strogo zabranjen, ali to nije spriječilo usamljenu djevojčicu, koja sedosađivala, da se odšulja onamo kamo ne bi smjela. U Hamptonu se često moglo vidjetiidiota Jacka kako nag trčkara po selu i nitko se na to nije obazirao. No intimnostEdmundova naga tijela u ovoj maloj odaji šokirala ju je tako da je šutjela i izbjegavala gapogledati, čak i dok mu je pomagala. No morala je opaziti njegov oblik i građu, nije jojmogla promaknuti njegova mladenačka gipkost, čvrsti mišići u nadlakticama i bedrima.


RafaelaR & Anna

47

Otkako su se vjenčali, Edmund je živio životom ratnika. Spavao je u jarcima iživicama, u dvorcima i opatijama. Jednom ga je prilikom iscrpljenost svladala u nekojveži osvojena grada pa je, usred pljačkaških trupa, zapaljenih kuća, vrištanja silovanih iranjenih, duboko spavao. Vidio je muškarce ubijene udarcima ili mačevima. Borio seprsa o prsa naoružan samo bodežom, upoznao je opijenost krvoločnošću i užarenoblještavilo pobjede. Svjedočio je mučenju, ničim izazvanom klanju, groznim ozljedama,nepravednim pogubljenjima i sve je to prihvaćao kao neizbježno u ratu. Sad je takođerznao da će ratovanje uvijek biti sastavni dio njegova života.Za to je vrijeme imao mnogo žena, uglavnom kurvi... osim jedne. No nastojao je nerazmišljati o tom činu. Ispovjedio se, pokajao i dobio oprost. Sjećanje ga više ne bismjelo mučiti. Ništa nije znao o djevicama i ništa o damama, a vlastita ga je nagost unazočnosti ove nježne, vitke, posve tihe djevojke istodobno uzbuđivala i smućivala.Njezini su ga nijemi postupci ushićivali i znao je da je to zato što mu je ona žena.Supruge nisu kurve i pokornost koju ukazuju svojim muževima posve je drukčija od oneiskazane za novac ili neku dobrotu.Kad je završio, okrenula mu je leđa i pomno složila ručnik, pazeći na nabore, uvijekiznova poravnavajući tkaninu, ne želeći je vratiti na komodu jer bi to značilo da je njezinzadatak dovršen.- Magdalen!Glas iza njezinih leđa bio je tih, ali odrješit, ruka na njezinu ramenu čvrsta kad ju jeokrenuo prema sebi. Pročitala je strastvenu poruku u njegovim očima, plavima kao unjegova strica, te zadrhtala poput mačića prebrzo uzetog iz legla. Prestravila ju jepotencijalna moć takve strasti, pogled na snagu u ratnikovu tijelu, pomisao na vlastitukrhkost pred tako nadmoćnom silom. Sjetila se načina na koji je Guy de Gervais gledaosvoju ledi, blagosti njegova govora, nježnosti njegovih dodira i poljubaca. Nije znala -kako bi i mogla - za godine strasti između Gwendoline i njezina muža, za žestinu njihovazdrava mladenačkog sjedinjavanja, za mnoge trenutke kad je Guy de Gervais utažiosvoju požudu i potrebu na nježnom tijelu svoje žene, a ona je to prihvaćala s ljubavlju ikao dar ljubavi. Magdalen ništa od toga nije znala, samo je osjećala potrebu za nježnošćui strah od oslobođene snage u nepoznatom muškarcu.Edmund ju je privukao k sebi, jednom joj je rukom obujmio struk i čvrsto stisnuostražnjicu, a drugom podigao bradu i spustio svoja usta na njezina. Osjećala je okus vinana jeziku koji je harao njezinim ustima. Tako ju je stisnuo uza se da joj je bolno gnječiogrudi. Preplavila ju je silna letargija od spoznaje da ne može niti treba učiniti bilo štokako bi promijenila tijek narednih nekoliko minuta. To se u nekom trenutku događasvim ženama, osim ako se ne zarede ili, kao Elinor, postanu usidjelice i žive s muškimrođakom.Pala je na krevet pod težinom njegova tijela, osjetila je ruku ispod haljine,nestrpljivu, grebla joj je bedro od žurbe i potrebe. Pomaknula se da oslobodi haljinu kojase skupila ispod nje, sad jedva čekajući da to prođe, mrzeći grubu ruku koja jeistraživala, premda je bila potpuno sigurna da joj on ne želi nauditi i ne bi je svjesnopovrijedio.Ali on nije mislio. Nije mu palo na pamet da bi se prema Magdalen trebao odnositidrukčije nego prema drugim ženama. Nije znao bolje.Kad je završilo, otkotrljao se s nje i trenutno utonuo u dubok san izazvan tjednomžestokog jahanja, vinom i zadovoljavanjem tjelesne potrebe.


RafaelaR & Anna

48

Magdalen je pomaknula svoje bolno tijelo i suhih očiju zurila u zimski polumrakodaje. Svijeće nisu gorjele i samo je plamsanje vatre osvjetljavalo sivilo. Haljina i kaputićomotali su se oko nje, raskošan joj je materijal stvarao kvrgu ispod križa.Oprezno je sišlas kreveta i poravnala odjeću. Na plahti gdje je ležala bilo je krvi. Njezin muž barem možebiti miran jer ima nepobitan dokaz o djevičanstvu svoje žene, pomislila je, te tiho pošlaprema vratima, lecnuvši se zbog ranjavosti između bedara.Tiho je otvorila vrata i izišla u hodnik, s osjećajem olakšanja zatvorivši za sobomvrata. No olakšanje je bilo kratkotrajno. Suze su joj navrle na oči u tišini i samoćihodnika pa se nakratko naslonila na kameni zid ispod zapaljene baklje.Guy de Gervais popeo se stubama na drugom kraju hodnika. Kanio je ući u svojuodaju kad ju je ugledao jer su hermelin i boja njezina kaputića svjetlucali u svjetlostibaklje. Najprije je imao dojam da gleda mlitavu i slomljenu lutku pa ga je obuzelapanika. Krenuo je prema njoj, napola trčeći, ali se odgurnula od zida prije nego je stigaodo nje i polako se zaputila do stuba.- Magdalen. - Uhvatio ju je za ruku kad je pokušala proći pokraj njega, sagnute glavekao da ga ne želi vidjeti. -Magdalen, što je? Što se dogodilo?Odmahnula je glavom, ali ga nije pogledala u oči. -Ništa neobično, milorde. Moram usvoju odaju, molim lijepo. - Lagano je povukla ruku.Još ju je trenutak držao, pokušavajući shvatiti njezine riječi. Ali naravno, bilo jeočito. Jednostavno je izbacio iz glave sve misli o neizbjež- nom ishodu kad je mladi parotišao iz dvorane. Pustio ju je i dok se udaljavala, vidio je mrlju krvi na njezinoj odjeći iprokleo Edmunda de Bressea kao trapavog, sebičnog, bezosjećajnog nitkova. Tada jeshvatio da Edmund ne zna bolje i nitko se, a najmanje Guy de Gervais, nije potrudiopoučiti ga u tim stvarima. Senzibilnost ne čini ratnika i nitko ne pokušava senzibiliziratimladića koji se sprema u nasilni rat. Ne, muž i žena moraju sami naći svoj put u timstvarima, baš kako su ga našli on i Gwendoline. Ušao je u svoju odaju.Magdalen je stigla do sobe na drugom katu koju je još uvijek dijelila sa svojomtetom i pozvonila za Erin. Mučila se kako bi se riješila svoje zgužvane odjeće kad jesobarica žurno ušla. - Želim se okupati, Erin - kratko je rekla.- Da, miledi. - Erin je napravila kniks. - Hoću li vam pomoći da skinete haljinu prijenego donesem vodu?- Molim te. - Magdalen se prestala boriti s uzicama jer je nestrpljivim i drhtavimprstima napravila uzlove, te pustila djevojci da ih razmrsi.- Zaboga, miledi, na vašoj odjeći ima krvi -uzviknula je Erin, pucketajući jezikom. -Rano je za vašu mjesečnicu.- Nije to - umorno će Magdalen. - Odnesi haljinu i pogledaj možeš li to očistiti.Previše je lijepa da bi se uništila nakon što sam je triput odjenula,Erin je skupila usne, ali ništa nije komentirala. Nije imala ništa protiv povremenogljubavnog susreta s nekim požudnim konjušarom ili slugom, pa je odmah pronašla točnoobjašnjenje za mrlju na haljini. Muž njezine ledi vratio se iz rata kao pobjednik.Magdalen se okupala ispred vatre, a vruća je voda godila njezinu ranjavu tijelu.Krvarenje je prestalo i nije našla nikakvu ozljedu, pa je očito pretrpjela samo prirodneposljedice gubitka djevičanstva. Razmišljala je o osjećaju zlostavljanja koji je pratio tajčin i zaključila da je to zato što čovjek koji ju je uzeo nije razmišljao o osobi u njezinu


RafaelaR & Anna

49

tijelu. Pa, Edmund de Bresse je još zapravo ne poznaje, a kad je upozna, možda će jedrukčije doživljavati.Nakon što je došla do tog zaključka, izišla je iz kade, dopustila Erin da je obriše, teizabrala haljinu od zlatnog baršuna i odgovarajući kaputić od zlatnog brokata obrubljenkrznom. Kći vojvode oc Lancastera dobila je raskošnu garderobu, a za boravka upograničnom području nije ju imala prilike nositi.Odjevena, s kosom ispod fine kape ukrašene draguljima, zaputila se u Edmundovuodaju. Još je spavao kad je ušla, ali se promeškoljio kad je glasno zatvorila vrata.- Milorde, krajnje je vrijeme da ustaneš i odjeneš se za gozbu. - Prišla je krevetu,govoreći mirnim i čvrstim glasom.Edmund je zastenjao, teške glave nakon što je prošla vinska euforija. Dlanom jeprotrljao oči i trepnuo prema figuri kraj kreveta. Tada se sjetio. Posegnuo je za njom,kaneći je povući dolje k sebi, ali se trgnula unatrag.- Milorde, okupala sam se i odjenula za gozbu. Hoću li poslati po tvog štitonošu?Namrštio se, sjeo i tada ugledao osušenu krv na plahti. Počešao se po glavi ipogledao Magdalen, očito ne znajući što bi trebao reći.- To se treba dogoditi - prozaično je rekla - kada djeva izgubi djevičanstvo.- Da, znam - nestrpljivo je rekao i sišao s kreveta.- Dođi, želio bih još jednom, dušice.Odmaknula se od njega. - Ozlijedio si me. Najprije mi mora zacijeliti rana.Izgledao je potišteno. - Ozlijedio? Ali nijedna se dosad nije žalila.- Možda nisu bile djevice - rekla je istim tonom.- Poslat ću po štitonošu.- Želio bih da spavaš sa mnom u ovoj odaji -rekao je, nesiguran pred njezinomsmirenom samouvjerenošću. - Čini se da ovdje nema tvojih stvari.- Kako milord želi - odgovorila je i pošla prema vratima. - Vratit ću se kad se odjenešpa ćemo zajedno sići u dvoranu.Pod kolovoškim se suncem Magdalen nemirno meškoljila na baršunom presvučenojklupi, još uvijek se pitajući što je izazvalo neobično ponašanje njezina muža. Od prošlogsiječnja se u Bellairu njegova strast prema njoj pretvorila u opsesiju. Umjesto da postaneumjerena pod općenito smirujućim učincima familijarnosti i neometanih prilika zazadovoljavanjem, njegova je strast nekontrolirano mahnitala. Ta se strast Magdalen niječinila ni laskavom ni neugodnom. On je njen muž, jednako dobar kao ostali i bolji odvećine, sudeći po onome što je oko sebe vidjela. Premda je istina da joj je njegovoredovito vođenje ljubavi pružalo malo užitka, svakako se trudio da joj više ne nanosi bol.No, ma koliko je gorljiv i revan bio u spavaćoj sobi, u pitanjima viteštva i viteškedužnosti uvijek je bio bistre glave i nemilosrdan, ali je rijetko kad gubio živce.Promatrala je arenu gdje su se obavljale pripreme za završni okršaj turnira. U tomeće sudjelovati svi vitezovi koji su se borili tijekom protekla dva dana, podijeljeni u dvijeprotivničke ekipe. Cijeli se dan nadala da će je Guy de Gervais pitati smije li nositinjezine boje pa je, u iščekivanju takvog trenutka, u rukavu imala svileni rupčić. Alinakon onoga što se dogodilo, bila je neugodno sigurna da joj neće uputiti tu molbu.


RafaelaR & Anna

50

U Edmundovu je šatoru lord De Gervais zamišljeno promatrao mladog čovjeka. -Zašto si se tako nepromišljeno ponio?Edmund je stisnuo usne. - To je bilo pitanje časti, gospodine. - Štitonoša mu je uljemjakog mirisa trljao ruku kojom drži mač jer mu je protivnik kroz težak oklop naniosnažan udarac. Stezao je i opuštao mišiće kako u predstojećem okršaju ne bi bilosmanjenje pokretljivosti.- Objasni! - Guy je govorio razdraženo jer je bio zabrinut. Gilles de Lambert jebrakom povezan s klanom Beauregard, o čemu je Guy upravo obavijestio Johna odGaunta. Je li namjerno izazvao svađu s mužem kćeri Johna od Gaunta?Premda je znao da nema pravo, Edmund je izgledao mrzovoljno jer mu je toispitivanje bilo mrsko. Vojvoda od Lancastera njegov je sizeren, aGuy de Gervais vojvodin je predstavnik. Neuobičajeno nepristojnom psovkomposlao je štitonošu iz šatora.- Sieur De Lambert mi je rekao da je ime De Bresse preko moje žene okaljanonezakonitošću - ukočeno je rekao. - Time se nabacio blatom na moju i na čast moje žene.Guy kimne. Znači, točno je onako kako su sumnjali. Konačno je na njih pala dugasjenka Beauregarda. -Kako si mu odgovorio? - tiho je pitao.Edmund je porumenio kad se sjetio gnjeva. - Lagao sam. Problem se sad možeriješiti jedino borbom.Rekao je istinu i takva borba mora neminovno završiti smrću ili sakaćenjem jednogod protivnika. De Gervais se zamišljeno namrštio. Tog se poslijepodneva činilo daEdmund ima prednost u snazi i vještini, ali ne osobito veliku. Kad bi se ta borbadopustila, ishod bi bio nesiguran, i ma kako završila, posljedice bi iznova otvorile ranekoje bi krvarile diljem Engleske i Francuske.U tom se trenutku na ulazu u šator pojavio paž u Lancasterovoj livreji. - Sieur DeBresse - reče i nakloni se.- Što je? - Edmund se nezadovoljno namrštio na takvu upadicu.- Donosim poruku od Njegove Milosti od Lancastera - reče paž.Guy je mislio da zna kako će poruka glasiti i da će razbjesniti Edmunda, ali jetakođer znao da je to dobar vojvodin potez.- Njegova Milost zabranjuje sudjelovanje sieurEdmunda De Bressea u okršaju - govorio je paž. -Također mu tijekom tri danazabranjuje pojavljivanje u velikoj dvorani palače Savoy.Edmund je problijedio. Nakon što je prenio poruku, paž se žurno povukao. - Neću toprihvatiti! - bjesnio je Edmund.- Nemoj biti gluplji no što je potrebno - savjetovao mu je Guy. - To je prilično blagakazna za tvoje neobuzdano ponašanje. Dostojanstveno je prihvati. -Izišao je iz šatora,napustivši gnjevnog mladog čovjeka.Edmund je urlikom pozvao štitonošu. - Pomogni mi da se izvučem iz ovoga! -naredio je, pokazujući svoj oklop.- Ali... ali okršaj, milorde - zamuckivao je zapanjeni štitonoša. - Treba početi zamanje od četvrt sata.- Ne za mene! - prasnuo je De Bresse, još uvijek izrazito blijed od novog poniženja.Kako će Magdalen objasniti svoje nesudjelovanje u okršaju? Ona će gledati i čekati svog


RafaelaR & Anna

51

viteza, vjerovati da će se ponositi njegovom vještinom. No dovoljno će brzo saznati... Sviće saznati za njegovu kaznu pa će i ona biti posramljena.Polako se oslobađao velikih željeznih ploča koja su mu obavijale tijelo, a obrazi sumu gorjeli od gnjeva i poniženja. - Dovedi moga konja - odrješito je naredio dok je nabokovima namještao pojas kaputića odjevenog preko kožne tunike. Ako ne možesudjelovati u borbi, onda će otići s turnira.- Hoću li poći s vama, milorde? - pitao je štitonoša, držeći uzde jahaćeg konja da DeBresse može uzjahati.- Ne, idem sam. - Ostrugama je dotaknuo pastuha i konj je jurnuo s polja. S borilištasu dopirali zvukovi zveketa čelika i klicanja mnoštva, što je samo pojačalo njegovu željuda što prije ode s mjesta gdje je doživio takvu sramotu.Iza De Bresseova šatora dva su se muškarca u smeđim kožnim haljecima, sbodežima za pojasevima i teškim štapovima u rukama, odmaknula od masivnog deblabukve. Nekoliko metara dalje bili su privezani njihovi već osedlani konji. Začas suuzjahali i galopom krenuli za Edmundom de Bresseom.Edmund je skrenuo s riječne obale prema šumi. Uopće nije razmišljao oopasnostima što ih donosi samotno jahanje kroz šumu krcatu odmetnika, odbjeglihkmetova, lopova i ubojica. Dok je jahao širokom stazom pod krošnjama kroz koje seprosipala sunčeva svjetlost, čuo je pucketanje grančica iza sebe. No tek kad je skrenuo sdobro utabane staze u zelenu vlagu gušće šume, uznemirio ga je prvi osjećaj nelagode.Međutim, taj ga je osjećaj nelagode pripremio. Okrenuo se i izvukao mač kad ga je sdesne strane napao prvi od dvojice. Napadač je zamahnuo bodežem i zasjekaoEdmundovo rame, probivši podstavljeni kožni haljetak, a Edmund je proklinjao svojuglupost jer je izjahao bez žičane košulje. No već je u ruci držao mač i sljedeći je udaracdočekao s dovoljno snage da napadača obori s konja. Tada je između stabala navaliodrugi, također s podignutim bodežem, te se našao u mučnoj šutljivoj borbi. Konj je ispodnjega pao, vrišteći od bola zbog presječene tetive, a Edmund je u posljednjem trenutkuskočio na tlo. Našao se u nepovoljnijem položaju jer su ga obojica napadali, a jedan jeostao na konju i odozgo sa smrtonosnom preciznošću mahao štapom. U glavi mu sezavrtjelo od snažnog udarca, krv mu je curila u oči i tekla iz pesjekotine na ruci kojom jedržao mač. Jedva je disao, osjećajući hladnu sigurnost da će biti poražen. Leđimaprislonjen uz deblo stabla, parirao je udarcima teških štapova sve dok ga nije svladalaagonija bolova i sve se oko njega zacrnilo.Magdalen je na borilištu uzalud tražila crno-zlatnu tuniku svoga muža na kojoj jeizvezen sokol De Bressea. Prepoznala je plavo-srebrnu boju De Gervaisa, a zbunjujućamuževa odsutnost odmah je pala na drugo mjesto u odnosu na njezino zanimanje zaGuyevu vještinu. Unatoč preziru što ga je osjećala prema svemu tome, bila je neobičnozadovoljna i ponosna kad je Guy ostao jedan od samo nekolicine vitezova koji su pozavršetku okršaja ostali na svojim konjima.Nagnula se preko ruba lože i pljeskala s ostalima, nastojeći uhvatiti njegov pogled.Dojahao je do lože da bi iskazao poštovanje vojvodi i ona je hitro izvukla još jednu ružuiz buketa, namjeravajući mu je dobaciti. U svojoj se žurbi ubola u prst i trn joj se zarioispod nokta. Tiho je jauknula i stavila prst u usta, a kad se pribrala, trenutak je većprošao. Primio je čestitke vojvode i dama u njegovoj loži od kojih ga je većina zasula


RafaelaR & Anna

52

svojim cvjetovima. Magdalen je vidjela da mu je pozornost privukla jedna odvojvotkinjinih dama pa je žalosno spustila ružu na pod lože.Kroz trepavice je promatrala otmjenu igru između Guya de Gervaisa i ledi MaudeWyseford. Ta dama nije bila mnogo starija od nje i nedavno je postala udovica. Sad jepoželjna udavača jer je pod zaštitom vojvotkinje Constanze i Magdalen je tijekomposlije-podneva prema njoj osjećala veliku antipatiju.Guy je opazio njezinu mrzovolju i pripisao je neobjašnjenom izbivanju njezinamuža. Dama ne može posebno uživati u promatranju viteškog turnira ako njezin vitezne sudjeluje. Nije na njemu da joj kaže za vojvodinu odredbu, barem ne u javnosti.Zapravo bi to trebao učiniti njezin muž, ukoliko je John od Gaunta ne odluči upoznati sasituacijom. Odbacivši problem kao nešto što se njega ne tiče, odjahao je s borilišta ivratio se u svoj šator da se oslobodi oklopa.Magdalen je čekala muža da je otprati natrag u palaču Savoy. Turnir se odvijao naborilištu u Westrninsteru i mnoštvo se brzo razilazilo, nadajući se da će se prije zalaskasunca maknuti s cesta. Nakon što je obaviještena da je Magdalenin muž tražio da ga ženačeka, vojvotkinja je otišla s vojvodom i onim damama koje nisu poveli njihovi vitezovi.Magdalen je veoma dugo čekala. Dva paža u njezinoj pratnji nastojala su obuzdatisvoje vrpoljenje kad su se sjenke izdužile i radnici u ograđenom prostoru dovršili svojezadatke. Na koncu je poslala paža da u šatoru potraži njezina muža, a ona je ostala u ložidok je u njoj sve kuhalo, previše ljutita i općenito nezadovoljna da bi pomislila kakoEdmundu uopće nije svojstveno takvo pomanjkanje obzira prema njoj.Paž je otkrio da je šator sieur De Bressea prazan. Svuda naokolo spremali su sešatori i savijale trokutaste zastavice, ali svi su se vitezovi razišli. Stajao je u neprilici.Naredba da ostane uz ledi dok sieur De Bresse ne dođe po nju bila je posve jasna anjegov gospodar ne trpi neposluh, no istodobno mu dužnost nalaže da ledi treba štobrže odvest kući, prije nego se sunce spusti na obzoru. Laknulo mu je kad je vidio lordaDe Gervaisa kako, s peharom optočenim draguljima u ruci, izlazi iz vlastitog šatora. Tajlord ima vojvodin autoritet nad Edmundom de Bresseom i znat će mu dati savjet.De Gervais je slušao dječakovu tjeskobnu priču, kimnuo i poslao ga natrag k lediMagdalen, rekavši mu neka ga s njom čeka u loži. Popio je vino, dobacio pehar svomupažu i zaputio se do vojvodine lože. Zaključio je da je Edmund naglo odjahao, takoopterećen povrijeđenim ponosom i osjećajem nepravde da je posve zaboravio na svojdogovor s Magdalen. U danim je okolnostima to možda razumljiv propust, ali je ipakneoprostiv i loše odražava na De Gervaisov odgoj nećaka.Magdalen je našao veoma zlovoljnu. Svoj je gnjev usmjerila na njega kao da je onnekako odgovoran za ponižavajuće zanemarivanje od strane njezina muža.Strpljivo je čekao da tirada utihne kad joj je uzmanjkalo goriva i tada mirno reče: -Ako si rekla sve što si željela, predlažem da pođemo. Pada mrak, a ja uza se nemamnaoružane ljude.- Gdje je Edmund? - pitala je nakon što se ispuhala. - Ne razumijem zašto bi ovoučinio.Kad su krenuli iz lože, Guy joj Je ispričao o Lancasterovim zabranama. - Bio jeveoma uzrujan -rekao je. - Mislim da je nekamo otišao vidati svoje rane i zaboravio nasve ostalo.


RafaelaR & Anna

53

- Neće ponovno zaboraviti - mrko je rekla Magdalen kad ju je De Gervais podigao nakonja. - I ako je njemu zabranjeno večerati u velikoj dvorani, meni nije. Ondje ću jesti, aon može večerati gdje god želi.- To baš nije stav brižne supruge - ukorio ju je Guy, ali ne osobito uvjerljivo.Edmund je svakako zavrijedio kritiku.- Zašto se sa sieur De Lambertom želio boriti a l'outrancet - odjednom je pitala kadsu se našli na cesti. Jedina pratnja bili su im njezina dva paža i Guyev štitonoša.Guy slegne ramenima. - Privatna svađa kakvoj nema mjesta na javnom viteškomturniru. Obojica su trebali biti pametniji.- Ali De Lambert je smio sudjelovati u završnom okršaju. - Njezin je gnjev nestao ipočela je suosjećati sa svojim mužem zbog pričinjene mu nepravde.- Istina - složio se Guy. - No ako se ti usuduieš sumnjati u pravednost odlukeNjegove Milosti, ja se ne usuđujem. - Do koje mjere je zaustavio njezinu radoznalost?Treba se nadati da joj Edmund, ako ga bude ispitivala, neće reći istinu. Sad su oboje znalikako je ona proglašena zakonitom, ali bila bi duboko uznemirena kad bi mislila da senjezin muž zbog toga smatra obeščašćenim.Napali su ih kad su stigli do dijela ceste koji vijuga između guštara kupina i lovora.U večer- njem se zraku osjećao miris lovora pomiješan s bogatim ilovastim mirisombujnog raslinja.Šest muškaraca odjevenih u seljačke haljetke, hozne i čizme, ali naoružanihštapovima i noževima pljačkaša. Pješice su noževima navalili na konje, nastojeći impresjeći arterije i tetive. Guy i njegov štitonoša bili su naoružani mačevima i noževima,ali paževi su imali samo bodeže kojima su se branili od ubojitog napada. Saginjali su se skonja i divlje sjekli dok su napadači trčali prema konjima, vijugajući na sve strane,izbjegavajući sve pokušaje da ih se osujeti. Guy je s opasnom mirnoćom vitlao svojimmačem, krajičkom svijesti opazivši da ih više zanima uništavanje konja nego ljudskiplijen. Zaključio je da to ima određenog smisla. Ostanu li bez konja, bit će četvoricaprotiv šestorice. Ali nitko iz napadačke rulje ne može se nositi s njegovim teškimmačem, kao ni s mačem njegovog štitonoše, a paževi iza sebe imaju mjesece discipline ivježbanja. Tako neorganiziran napad zapravo je ludilo samouništenja. Jedan je konj paoi paž je na vrijeme skočio, nastavivši sjeći nožem. Teški je štap zamahnuo premadječakovu zapešću. Kost se zdrobila i paž je vrisnuo. U idućem je trenutku njegovnapadač pao jer mu je glavu raskolio De Gervaisov teški mač.Magdalen je sjedila na svojem drhtavom konju, očajnički nastojeći smisliti kako bimogla pomoći. Nosila je samo nožić ukrašen draguljima i nije vierovala da bi imalokoristio, osim iz neposredne blizine. Pljačkaši su dosad ignorirali i nju i njezina konja, notada je, neočekivano naglo, jedan od razbojnika jurnuo prema njoj i spretno skočio izanje. Žestoko je stiskao kobiline slabine i udarao je bodljikavom granom kupine.Životinja je pojurila cestom, ostavljajući za sobom krvavi okršaj.Željeli su Magdalen! Zato su Guya i ostale htjeli ostaviti bez konja jer ih ne bi mogliloviti. Napadači su zacijelo dobro plaćeni kad su se usudili krenuti u takav napad protivjačih od sebe, sigurni da će neki od njih umrijeti.Guy je sve to shvatio u trenu, istodobno bijesan na sebe. Trebao je biti spreman nanešto. De Beauregardi su već pokazali svoje namjere i na isti će način nastaviti. Potjerao


RafaelaR & Anna

54

je konja za otmičarom, ali jedan je od napadača sad čvrsto držao uzde i zamahnuonožem prema gore. Konj je udarao kopitima, propeo se, njištao od straha i bola. Umalo jesrušio svojeg jahača koji je bio primoran potratiti dragocjene minute na eliminaciju tograzbojnika.Magdalen je u početku bila tako zaprepaštena onim što se dogodilo da je poputkamena sjedila u sedlu. Iza sebe osjećala je vrelu, znojnu težinu nepoznatog čovjeka kojiju je stisnuo uza se i istrgnuo joj uzde iz ruku. Njezin je konj bio mnogo snažniji od maleMalapert koju je ranije jahala, pa se činilo da guta tlo pod njima. S iznenadnim je užasomshvatila istinu. Taj ju je zlikovac oteo i činilo se da nitko nije pošao za njom.Užas i očaj dali su joj snage. Udarila je laktovima unatrag u čovjekova rebra i smrkim zadovoljstvom čula kako je zastenjao od bola. Naglo je udahnuo i olabavio stisak.Opet je to učinila, odmah, gađajući niže u njegov trbuh, a tada je, gotovo ne znajući štoradi, izvukla noge iz stremena i bacila se ustranu s jurećega konja, uhvativši se za nekugranu. Konj je odjurio dalje, a jahač je povukao uzde. Uskoro će zaustaviti kobilinujurnjavu i vratiti se po svoj plijen. Spustila se na tlo, spremna potrčati u grmlje, kad sedivljim trkom pojavio Guy de Gervais. Njegov je konj obilno krvario iz posjekotine navratu, pjena se vidjela oko žvala i divlje je kolutao očima. Guy je projurio kraj nje,odlučan uništiti njezina nesuđena otmičara koji je izgubio ravnotežu i mučio se da biokrenuo pomahnitalu kobilu.Čovjek se nije dospio pomoliti. Zacijelo je bio svjestan samo plavih očiju, poputsmrtonosnih strelica, i masivnog čovjeka koji se nad njim uzdizao na sedlu, objemarukama stežući teški mač. Mač mu je odsjekao glavu.Magdalen je stajala uz cestu i zurila u klaonicu oko sebe. Činilo joj se da svuda vidimrtve ljude i konje. Potrajalo je trenutak dok nije shvatila da su svi članovi njihovepratnje još uvijek na nogama i jedan od oborenih konja nastoji ustati. Paž čije je zapešćezdrobljeno naslonio se na stablo, jedva pri svijesti.Guy je dojahao natrag, spremajući u korice svoj okrvavljeni mač. Sjahao je kad jestigao do Magdalen, mrka lica dok je gledao njezino smrtno bljedilo i sive oči otupjele odšoka. - Imaš um okretan kao i tijelo, malena - rekao je i uhvatio je za ruke. - Ali sad jegotovo.Zajecala je i bacila mu se na prsa. Trenutak se opirao, osjećajući uza se njezinumekoću i toplinu, podatnost i gracioznost. Osjećao je miris njezine kože, lagani vonjsvježeg znoja, raskošan miris kose. Drhtala je poput prestrašena mačića i on joj nijemogao uskratiti utjehu kakvu joj je pružao kad je bila dijete. Zagrlio ju je i njezin se jecajpretvorio u uzdah zadovoljstva. Njegovo je tijelo reagiralo na njezinu blizinu.Naglo ju je odmaknuo od sebe. - Hajde, nema vremena za ovo, Magdalen. Dobro si sesnašla i nisi ozlijeđena, ali moramo požuriti do Savoya. Dicku hitno treba ranarnik. -Okrenuo se i poveo svoga konja natrag do malene skupine koja je čekala s dva relativnoneozlijeđena konja.Magdalen je gledala dok je blago govorio ozlijeđenom Dicku, rupčićem mu povezaoruku i pomogao mu da se popne na štitonošina konja. Štitonoša je uzjahao iza njega.Drugi se paž popeo na svog konja. Pomislila je da bi trebala pomoći i poći po svojukobilu koja je još uvijek stajala malo dalje niz cestu, prestrašeno oborene glave. Ali ublizini je ležalo bezglavo truplo njezina otmičara i ona je osjećala mučninu.


RafaelaR & Anna

55

Srećom, činilo se da je Guy razumio njezinu nevoljkost jer je sam otišao po životinju.- Osjećaš li se sposobnom za jahanje, Magdalen? - Glas mu je bio miran i blag, kao danisu proživjeli pola sata kaosa i krvi.Magdalen je razmislila. Odgovori li niječno, uzet će je u sedlo ispred sebe. Nonekako je znala da on to ne želi, i za to je sama kriva. Drhtavo mu se osmjehnula.- Da. Posve sam sposobna jahati, milorde.To je bio tako patetično galantan osmijeh da je na trenutak bio u iskušenjuignorirati oprez i podići je na konja ispred sebe, što je u starim danima tako prirodnoradio. No ti su dani davno prošli i Magdalen de Bresse je sad utjelovljenje opasnogiskušenja. Nije znao kako i kad se to dogodilo, već samo da se dogodilo.- Imaš pravu hrabrost Plantageneta, Magdalen od Lancastera - ustvrdio je s mirnimodobravanjem i podigao je na njezina konja.Njegovo se odobravanje Magdalen nije činilo kao adekvatna zamjena za ugodufizičke blizine za kojom je čeznula, ali je to morala prihvatiti.


RafaelaR & Anna

56

Četvrto poglavlje

U velikoj nadsvođenoj dvorani palače Savoy Magdalen je sjedila za glavnim stolom ipogledom uzalud tražila Guya. Ranije ju je, nakon mučnog putovanja, dopratio donjezinih odaja i ondje je ostavio uz savjet da popije malo vina kako bi se oporavila. To jebio razuman i brižan savjet, ali se ona osjećala otpravljenom, kao da njezina uloga uposlijepodnevnoj drami uopće nije bila važna. Ni od Edmunda nije stigla nikakvaporuka, a njegov joj je štitonoša zabrinuto rekao da je lord sam odjahao kad je počeozavršni okršaj.Vojvotkinji je poslala jednog od svojih paževa s molbom da je oslobodi obvezepojavljivanja na banketu u velikoj dvorani. Molbu je odbio John od Gaunta, zahtijevajućida bude nazočna za glavnim stolom. Mogla je jedino zaključiti da je vojvoda želionaglasiti Edmundovu kaznu jer će njegovo izbivanje biti uočljivije ako se njegova ženasama pojavi za stolom.To joj nije popravilo raspoloženje. Ništa nije rekla o napadu na cesti, pa se pitala jeli to trebala navesti kao razlog u svojoj molbi. Vojvoda bi zacijelo imao više obzira da jeznao što je proživjela. Pretpostavila je da su je kanili oteti radi otkupnine, što jeuobičajen zločin otkako su bande razbojnika i plaćenika počele sijati teror u Francuskoji Engleskoj -izravna posljedica rata koja je naoružane muškarce naučila da žive odratnog plijena, a u razdobljima primirja ostajali su bez ičega, bez posla i plaće.Međutim, vojvoda je znao za incident. Guy mu je odmah ispričao što se dogodilo iiznio svoje sumnje da je to povezano s Edmundovim nevoljama na turniru. Prije banketanisu imali vremena raspraviti o tome i Lancaster je sad, duboko zamišljen, sjedio naizrezbarenoj stolici i povremeno iskosa pogledavao nepomičnu figuru svoje kćeri.Stolica njoj slijeva bila je prazna, a nije ni pokušala razgovarati s nekim drugim zastolom. Unatoč nepomičnosti i vidljivu izrazu razdraženosti jedne Plantagenet, činilo seda zrači majčinom životnošću. Lice i tijelo ukazivali su na senzualnost. Pri pogledu nanju čovjek bi pomislio na požudno valjanje u krevetu, na bijele i nage udove isprepleteneu strasti. No postojalo je još nešto, nešto što Isolde nije imala, a John od Gaunta morao jeto priznati. Premda to nije želio, na njega su djelovali njezina čestitost i poštenje.Magdalen se poigravala komadićem guščje paštete, kruhom ga gurajući po svojojzdjelici. Jednosložnim je riječima odgovarala svakome tko ju je pokušao uvući urazgovor, te su je na koncu prepustili njezinim mislima. Znala je da vojvotkinjinimdamama nije simpatična. Djetinjstvo prove- deno u izolaciji, uz izuzetak nekolikomjeseci u De Gervaisovu kućanstvu, ostavilo je na njoj određenu plahost, izbjegavanjeprisnosti, nesposobnost sudjelovanja u ogovaranjima, često zlobnima, koja se međuženama na dvoru smatraju razgovorima. Također je znala da su zbog njezina iznimnapoložaja očito nevoljene, odjednom otkrivene vojvodine kćeri ljudi nesigurni jer nisuznali kako se prema njoj ophoditi. Nisu joj iskazivali poštovanje kao drugojLancasterovoj djeci, ledi Elizabeth i ledi Philippi, i njegovom nasljedniku, mladomHenryu Bolingbrokeu, ali se nisu usudili biti neuljudni. Unatoč tome, fascinirano sunagađali o njezinoj prošlosti.


RafaelaR & Anna

57

No Magdalen nije opazila da su dame ujedno svjesne učinka što ga ona ima namuškarce s dvora. Čovjek bi morao biti slijep da ne vidi poglede koji je prate, da neprimijeti kako se uz nju uvijek nađe netko tko će joj pomoći uzjahati, podići rukavicu,pružiti svježi cvijet za kosu. Zbog takvih pažnji nije bila simpatičnija damama, mada sečinilo da ih ona ne zamjećuje. No s druge strane, nitko nije znao da za ledi Magdalenpostoji samo jedan muškarac, i da taj muškarac nije njezin muž.Pogledom prelazeći po dvorani, Magdalen je popila još jedan gutljaj vina. Komornicisu usmjeravali ljude do stolova prikladnih za njihov rang, a gosti su se provlačili izmeđuposlužitelja s pladnjevima krcatim pečenja, veprovine, srnetine, labuda, sve prekrivenoslatkastim umacima koji su prikrivali svaki neugodan okus, neizbježan za ljetnihvrućina. Vrčevi medovine i vina, dopremljenog iz engleskog lena Aquitaine, dodavali suse duž stolova, ljudi su bili sve bučniji, glazbenici na galeriji više se nisu niti čuli.S velikih dvokrilnih vrata začuo se zvuk trube. Ulazi milord Guy de Gervais, grof odRederfordea - najavio je meštar ceremonija i Guy je, u pratnji štitonoše i paža, polakoušao u dvoranu. Snažna tijela u crno-zlatnoj tunici, sa Gervaisovim zmajem izvezenim naramenu, masivnim zlatnim pojasom na bokovima i zlatnim mamuzama na petama,izgledao je veličanstveno. Glave su se okretale prema njemu i sluge su mu se hitromicale s puta. Dok je prilazio podiju, smiješio se i pozdravljao poznanike, te kratkokleknuo ispred svojeg sizerena i ispričao se zbog kašnjenja. Vojvoda se samo nasmiješiosvojemu miljeniku i pozvao ga da sjedne k večeri.Guy je odmah prišao praznoj stolici kraj Magdalen. -Budući da sam prilikom zarukazastupao tvog muža, miledi, nadam se da i sad smijem zauzeti njegovo mjesto - rekao je.Jednostavnom joj je uljudnošću želio umanjiti nelagodu zbog izbivanja njezinamuža, no kad je sjeo, osjetio je kako je njome prostrujalo uzbuđenje. Osjećao je vrelinunjezina tijela i miris kože, a kad je prema njemu okrenula glavu, opet je u njenim očimapročitao jasnu i odlučnu poruku, vidio gorljivo obećanje na rastvorenim usnama,istodobno osjetivši u sebi duboko senzualno pulsiranje njezina tijela. Činilo mu se da jepreko njegove kože prešla oštrica noža, upozoravajući ga na opasnosti i uzbuđenja.Ali on je navikao na opasnost. - Nadam se da si se oporavila od neugodnogdogađaja, gospo - neutralno je rekao, okrenuo se i oprao ruke u zdjeli što ju je držaonjegov paž.- Nisu me ozlijedili - rekla je. - Niste došli za stol, pa sam se bojala da ste vi moždaozlijeđeni.Pažu je gestom pokazao neka mu napuni pehar. - Ne, gospo, ne ja. No ostao sam uzjadnog Dicka dok mu je ranarnik namještao kost. Nije mu bilo lako.- Zaboga, lorde De Gervais, što se dogodilo? - pitala je ledi Maude i svi u blizininapeto su slušali priču.- Napali su nas odmetnici - rekao je Guy i posve prirodno se nasmijao dok seposluživao mesom s pladnja u rukama njegova štitonoše. - Čini se da su željeli oteti lediMagdalen i zatražiti otkupninu.Svi su željeli čuti priču i on ju je sažeto ispričao, ali s narativnim vještinamastečenim tijekom obuke u mladosti. Magdalen ničim nije doprinijela jer to nitko od njenije tražio. No dok je bez riječi ondje sjedila, bila je sve sigurnija da se tu neštoprešućuje. Ponovno je pogledom preletjela dvoranu. Edmundovu je štitonoši rekla nekajoj javi čim se njegov gospodar vrati, ali Carlovo se četvrtasto lice još nije pojavilo.


RafaelaR & Anna

58

- Večeras je tvoj apetit prilično jadan - primijetio je Guy kad je Magdalen odmahnularukom na košaricu kuhanih grožđica i pladanj slatkiša od badema. Od ranije je znao davoli slatko i često ju je kao dijete zadirkivao zbog njezine sklonosti kremama soraščićem i marcipanu.- Ne znam gdje je Edmund - rekla je, uobičajeno izravno izgovarajući svoje misli. -Osjećam da se nešto dogodilo i moramo poslati ljude da ga traže.- Besmislice - rekao je, grickajući u med umočen badem. Ipak mu je ta zabrinutostza muža donijela određeno olakšanje i omogućila mu da potisne onaj raniji uznemirujućitrenutak - taj trenutak, kao i ostale kojih je bilo tijekom ovog mučnog dana. - Negdje seduri. - Vjerojatno u zloglasnim gradskim četvrtima, pomislio je, ali nije rekao. To bi bioprirodan postupak za svakog mladog čovjeka u sličnim okolnostima. I sam bi takopostupio prije nego mu je Gwendoline usadila gnušanje prema takvim stvarima.Pogledao je ledi Maude. Vojvotkinja mu je dala naslutiti da mu je ta nagradadostupna, ako je želi. Dama ima dobru flamansku krv pomiješanu sa saksonskom izacijelo bi mu mogla podariti djecu jer je u prvom braku rodila zdravo dijete. Donijela bimu dobar miraz, a vojvotkinja je obećala da će godišnjim dohotkom od petsto funtipovećati taj miraz. No odbijalo ga je nešto u crvenilu lica, određenoj tuposti ubezizražajnim zelenim očima, širini bokova, mlohavosti koja počinje bujati na njezinimnadlakticama i oko struka. Skrenuo je pogled na mladu ženu kraj sebe. Uopće ih se nijemoglo usporediti.- Ne vjerujem da se duri - ustvrdila je Magdalen i tvrdoglavo stisnula usta. Naglo jeodgurnula svoju stolicu baš kad su vojvoda i njegova ledi ustali od stola da se povuku usvoje odaje.Kad je cijelo društvo s poštovanjem ustalo, Magdalen je hitro krenula duž stola iusrdnim se glasom obratila vojvodi. - Milorde... milorde vojvodo, smijem li razgovarati svama?Vojvoda je zastao i pogledom potražio Guya deGervaisa koji je pošao za njom. Svi su oko stola besramno slušali.- Što je, Magdalen? - reče Lancaster. Rijetko je koristio njezino ime, premda joj ga jebaš on dao.- Riječ je o mojemu mužu. - Njezine su oči, Isoldine, ali ipak ne Isoldine, izražavalegoruću molbu. -Vjerujem da ga je snašlo nekakvo zlo.Mrštenje Johna od Gaunta moglo je prestrašiti i samog vraga. - Tvojem je mužu tridana zabranjen dolazak za ovaj stol, gospo. Samo ga je to zlo snašlo.Odmahnula je glavom. - Svjesna sam toga, milorde. No vjerujem da je nešto drugoposrijedi. - Zamahnula je rukama tako da je svjetlost svijeća bljesnula na rubinima ismaragdima njezina prstenja. U dvorani je zavladala tišina, sluge su zastale i svi sugledali dramu koja se odvijala među visokorođenima, ali se činilo da ona toga nijesvjesna, kao ni onih koji su slušali na podiju.- Pođi sa mnom - kratko je rekao. - Guy, hoćeš li s nama? - Sišao je s podija i u pratnjisvoje žene prošao dvoranom, a okupljeno je društvo ostalo na nogama dok nisu izišli.Dok je hodala za vojvodom, Magdalenini su se obrazi zarumenjeli jer je odjednompostala svjesna pomutnje koju je izazvala. Željela je pogledati Guya iza sebe, ali se nijeusudila.


RafaelaR & Anna

59

U dvorištu je vojvoda svojoj ženi kratko zaželio laku noć i ostavio je s njezinimdamama, a on se okrenuo prema stubama koje vode do njegove spavaće odaje iz koje sesilazi u privatnu sobu. Magdalen i Guy su ga slijedili.- Dakle? - U mračnoj osami njegove privatne odaje vojvoda se okrenuo svojoj kćeri.- Zacijelo mi želiš reći nešto veoma važno. Ne postoji druga izlika za tako javnu sablazan.- Nešto se loše dogodilo mojemu mužu - jednostavno će Magdalen.Vojvoda je pažu dao znak neka natoči vino i potom ga otpustio. - Kakvu to bujnumaštu imaš? Jesi li vidovita, gospo? - Popio je malo vina i nazdravio Guyu koji je takođerpio. Magdalen nisu ponudili vino. - Treba poslati ljude u potragu za Edmundom - reklaje s mirnom odlučnošću.- Znam da ga je snašlo nekakvo zlo.- Tvoj muž liže svoje rane u nekom ugodnom utočištu - grubo će vojvoda. - Nemamvremena za ovo.- Ne! - Šokirala ju je oštrina vlastitoga glasa. - Ne, milorde vojvodo, nije tako. Neštose dogodilo i ja insistiram da se ljudi pošalju u potragu.Uslijedio je trenutak tišine. John od Gaunta izgledao je onako iznenađeno kako seosjećao, a zatim se, dok je proučavao napetu i odlučnu figuru pred sobom, u njegovimočima pojavio bljesak. - Poslušaj savjet, kćeri- rekao je, prvi put je priznavši okom u oko. - Možda imaš temperamentPlantageneta, ali zapamti da ga imam i ja, a navikao sam ga koristiti.Magdalen ništa nije rekla, ali nije oborila pogled- Zašto to misliš, Magdalen? - Guy je prepoznao prikladan trenutak za svojuintervenciju i progovorio.- Jer me ne bi svjesno zabrinjavao - rekla je. -Očekujem dijete.Dva su muškarca razmijenila poglede kojeMagdalen nije potpuno shvatila. - Sigurna si? - polako je pitao njezin otac.- Da - odgovorila je. - Izostala mi je mjesečnica.- Nije bilo drugih znakova?- Malo mučnine ujutro.- Tvoj muž to zna?- Da, milorde, i veoma je zadovoljan tom viješću. Ne bi me sad nepotrebnozabrinjavao.Vojvoda je gladio svoju urednu bradu. - Nema previše smisla po mraku slatipotragu. Krenut ćemo čim svane .- Veliki broj ljudi s bakljama mogao bi imati uspjeha - reče Guy. - Ako je ledi u pravu,ne bismo smjeli odugovlačiti.Vojvoda se naglo okrenuo Magdalen. - Idi u krevet i pazi na sebe i dijete koje nosiš.Ovo možeš meni prepustiti.Magdalen je pred obojicom napravila kniks i kroz Lancasterovu odaju za audijencijeizišla iz privatne sobe.


RafaelaR & Anna

60

- U ovome vidiš ruku Beauregarda? - Lancaster je, mrka pogleda, ponovno napuniosvoj pehar.- Moguće je. Kad bi uklonili i muža i ženu, podanička vjernost De Bressea vratila bise Francuskoj. Edmund ne bi preživio da je De Lambert pobijedio u borbi a l'outrance.Sigurno su imali rezervni plan za slučaj da De Lambert ne uspije.- A napad na Magdalen je drugi dio - zamišljeno će vojvoda. - Ako su u tom napadukoristili plaćenike, treba vjerovati da su isto učinili u napadu na De Bressea. Zato ne bibilo upleteno ime Beauregard, ali Charles od Francuske znao bi koga treba nagraditi i... -Zastao je, mrko zureći u tamnocrven sadržaj pehara.- I privatno bi uživali u svakom osobnom zadovoljstvu proizišlom iz osvete čovjekukoji ih je nadmudrio - dometne Guy.- Da. - Govorio je hrapavim glasom. - Oni su podlo pleme, ali ipak ne žele razumjetipodlost koja im se obije o glavu. Planirali su me otrovati, dočekati moje ljude u zasjedi imasakrirati ih, no njihova je podlost pobijeđena njihovim vlastitim oružjem. Meni se točini pravednim, ali De Beauregardi na moje postupke gledaju kao da nemaju nikakveveze s njihovima. -Spustio je pehar na stol. - I nikad neće zaboraviti da sam ja uzeodijete, dijete koje su željeli proglasiti svojim, a ja sam ga iskoristio protiv Francuske, atime i protiv njih. U tome je suština, Guy.- Reći ću časniku neka organizira potragu - reče Guy. - Što prije otkrijemo je li doistadošlo do nedjela, to ćemo bolje moći planirati naš sljedeći potez.Sat vremena nakon što je zazvonilo zvono za večernju molitvu i nad palačom jezavladala noćna tišina, Magdalen je čula komešanje u dvorištu. Njezini su prozori ostaliotvoreni kako bi povjetarac ublažio sparinu, a tišinu u vanjskom dvorištu narušili suzvukovi zveckanja konjske orme, povici, topot kopita i trčeći koraci. Skočila je s kreveta,potrčala do prozora i nagnula se van. Dvorište su osvjetljavale baklje naoružanih vojnikau Lancasterovim livrejama, To nije bila obična potraga. Više je podsjećalo na priličnoveliku vojnu silu koja kreće u okršaj. Na čelu se, na masivnom crnom bojnom konju,nalazio Guy de Gervais. Imao je čeličnu kacigu i košulju od žičane mreže i nosio je štit.Magdalen se naslonila na široku prozorsku dasku i dlanovima poduprla bradu. Naleđima je osjetila hladne žmarce strepnje. Zašto on mora u tome sudjelovati? Sigurno inetko drugi može jednako dobro voditi ljude. Nije dobro noću nepromišljeno srljati ušumu. Bojala se za Edmunda, onoga što će naći, ali je njezina duša strahovala za Guya deGervaisa.Noć nije imala kraja i ona ju je provela nemirno se bacakajući i okrećući nazgužvanim plahtama koje su se omatale oko nje kao da imaju vlastiti život. U ponoć jezvono na istočnoj kuli zazvonilo za zornicu, a zatim u tri ujutro za ranu misu. Napokon jeusnula malo prije jutarnjice, kad se palača počela buditi pod prvim jutarnjim zrakamakoje su obećavale još jedan sparan dan.- Miledi ... miledi ...


RafaelaR & Anna

61

Magdalen je zlovoljno zastenjala kad je na ramenu osjetila Erininu ruku i čula njezinzabrinut glas. - Pusti me, Erin. Nisam spremna za buđenje - promrmljala je i zagnjurilaglavu u jastuk.- To je milord vojvoda, mile di - istim će tonom Erin. - Vani je i želi razgovarati svama. On i milord de Gervais.Sjećanje ju je naglo razbudilo. - Vratio se? - Mislila je na Guya, ali je Erin prirodnozaključila da govori o svojemu mužu.Sjenka je preletjela ženinim licem. Već su svi u palači znali za noćni pohod i njegovishod. Neodređeno je odgovorila jer nije na njoj da se petlja u takve stvari. -Ne vjerujem,miledi. Hoću li pozvati Njegovu Milost da uđe?- Da, svakako. - Trepćući kad je Erin razmaknula draperije i u sobu je nahrupilaranojutarnja svjetlost, Magdalen se podigla na jastucima. - Ali najprije mi donesi četkuza kosu. - Prošlo je mnogo vremena otkako je Guy ujutro ušao u njezinu spavaću odaju, aiz nekog razloga taština joj nije dopuštala da je vidi neurednu nakon spavanja, bezobzira na hitnoću.Na Erininu se licu pojavio blag izraz neodobravanja. Ledi Magdalen bi zasigurnotrebala biti previše zabrinuta za svoga muža da bi se opterećivala takvim sitnicama.Međutim, četkala je gustu crnu kosu dok nije zasjala, te prišla vratima gdje je stajaonestrpljivi John od Gaunta u društvu lorda De Gervaisa.Dva su muškarca ušla u spavaću odaju. Magdalen su ugrizla za usnu jer je odmahznala što će joj reći. - Ubijen je?- Našli smo njegova konja - blago će Guy kad je prišao podnožju kreveta. - Mrtvog.Bilo je dokaza o borbi, krvi na tlu ... - Ušutio je.- Ali niste našli Edmunda? - Namrštila se i odjednom se nagnula naprijed tako da jojse kosa rasula po bijelim ramenima, a iznad plahte vidjele su se obline njezinih dojki. -Ako niste našli njegovo tijelo, kako možete biti sigurni da je mrtav?- To je razumna pretpostavka - reče John od Gaunta.- Ali nije činjenica - bila je uporna.- Ne, nije činjenica - složio se Guy. Mislio je da razumije kako joj je teško prihvatitiloše vijesti i zato traži neki način da ih opovrgne. Njegov je glas bio blago odlučan. - Alinema nikakve nade, malena. Ušli smo duboko u šumu i slijedili trag ugaženog raslinja,- Ali ako su to bili odmetnici, sigurno bi okrali tijelo i ostavili ga - bila je uporna.- Možda - odrješito će Lancaster. - No moramo pretpostaviti da je tvoj muž mrtav,mada ćemo zasad samo objaviti da je nestao pa nećeš biti u koroti. Sad imaš obvezuprema njegovu posjedu i imovini u Pikardiji. Treba ih očuvati za njegova nasljednika.Magdalen je ispod plahte dotaknula svoj ravan trbuh i ništa nije rekla.- To je moguće jedino ako se dijete rodi u očevoj kući i zato ćeš odmah otputovati uFrancusku. Lord de Gervais bit će ti pratnja i savjetnik.- Bojite se da će Charles od Francuske pokušati uzeti natrag leno obitelji De Bressekad se pročuje da je moj muž nestao?Lancastera je pomalo iznenadila ta pronicavost. - Da, gospo, upravo se toga bojim, ato leno treba čuvati za Englesku. Sad je na tebi da odigraš svoju ulogu.- Učinit ću to, naravno - polako je rekla. - No nisam li je cijelo vrijeme igrala, milordevojvodo?


RafaelaR & Anna

62

- Što želiš reći?- Teško se može reći da je moja sudbina bila u mojim rukama - smiono je rekla.- To nije ženski posao - odgovorio je, ali je pomislio na njezinu majku koja jevlastitim rukama držala uzde svoga života sve dok joj on to nije oduzeo.Pogledom je potražila Guya de Gervaisa, a u njezinim se očima opet vidjela ona glad.Pokušao se distancirati od toga, pitajući se zašto se ona nikad ne pretvara. No bio jenaglašeno svjestan njezina naga tijela ispod plahte, obline ramena, nadimanja dojki, i natrenutak ga je opčinila njezina gorljivost. Sad je razumio da ništa povezano s njezinimmužem ne može utjecati na tvrdnju što ju je Magdalen izgovorila prije nekoliko godina iuvijek je potvrđivala, bez obzira je li njezin muž bio nazočan ili ne. To je bilo posvedrukčije od ičega što je možda osjećala prema Edmundu de Bresseu, i ona to nikad nećezanijekati. Snaga toga pružala se prema njemu, privlačila ga sve bliže svomu središtu, abio je siguran da ondje leži opasnost i dosad netaknuta strast.Je li Isolde de Beauregard tako privlačila Johna od Gaunta? Isolde je mnoge povuklau to središte ali nikoga tako moćnog kao što je Lancaster. Guy de Gervais znao je zamnoge mladiće koji potajno ljube njezinu kćer, kao i za mnoge muškarce koji je slijedepožudnim očima. Jednako je tako znao da je opčinila svoga muža od trenutka kad je snjom prvi put spavao. Pitao se razumije li ona tu moć koja je bila najjače oružje njezinemajke. Pitao se razumije li je on. Pitao se može li joj odoljeti.John od Gaunta opazio je taj pogled i sadašnjost je na trenutak potamnjela, aprošlost nahrupila. Znao je u kakvoj se opasnosti njih dvoje nalaze, osjećao je moćizmeđu njih jer je i sam doživio isto.Naglo je udahnuo. Njega se ne tiče ako Guy de Gervais učini kurvu od kurvinekćeri... ipak, ona je i njegova kći...No samo dok krvno srodstvo može iskoristiti za vlastite ciljeve, grubo se podsjetio.Nikad mu ranije nije zaprijetila opasnost da to izgubi iz vida i zato ga je naljutio sadašnjitrenutak slabosti. Okrenuo se na peti i tako prekinuo opčinjenost koja ih je na trenutaksve svladala.- Pripremi se za odlazak, gospo. Putovat ćeš u stilu koji odgovara tvojem rangu ipratit će te tvoje dame. Lord de Gervais imat će pedeset kopljanika i dvjesto vojnika.Pedeset kopljanika... jedan vitez ili štitonoša i dva pratitelja za svako koplje - stopedeset ljudi. Golema sila za jednostavnu pratnju. Magdalen se pitala zašto na putovanjuočekuju nevolje. Trenutno je vladalo primirje između Francuske i Engleske, nelagodno inesigurno, svakako, ali uvijek je tako. Mogla je jedino zaključiti da to smatrajupotrebnim radi zaštite od skupina raspuštenih vitezova i vojnika koje teroriziraju cijelikraj.Vrata su se za njima zatvorila, a ona je ležala i razmišljala o Edmundu. Zašto je takosigurna da nije mrtav? Sigurno je u nevolji, ali je živ. Sjetila se riječi lude Jennet: ljubav ikrv na njezinu dlanu. Znala je da ovdje ima ljubavi i krvi, baš kao što je znala da Edmundde Bresse nije otišao iz njezina života. Još neće tugovati za njim, ali će ispuniti svojudužnost prema njemu i djetetu koje nosi. Zauzet će svoje mjesto kao gospodarica dvorcaBresse u zemlji širokih prostranstava preko mora.Sjetila se onog davnog dana kad joj je Jennet proricala o vodi, kad je išibana zbogdruženja s vješticom, a Guy de Gervais ujahao je u njezin život... stigao je i neće tako brzootići.


RafaelaR & Anna

63

Ljubav koju je osjećala za njega je sila koja se nije mogla zanijekati. Tako je dugobila suštinski dio njezina bića koji ju je definirao, utješna u svojoj apsolutnoj sigurnosti,razvijala se vlastitim tempom. Ostvarit će se kad bude vrijeme. To je znala jednakosigurno kao što je znala da Edmund nije mrtav. Nije znala što će ispasti iz te zbrke, niti ježeljela znati. Činilo se da takve buduće brige imaju malo važnosti u usporedbi s ljubavljukoja sve pokreće.


RafaelaR & Anna

64

Peto poglavlje

Dva tjedna kasnije isplovili su iz Portsmoutha s tri broda što ih je John od Gauntarekvirirao, zajedno s kapetanima i posadom, trgovcima koji su ih morali prepustitiprincu sve dok su mu trebali. To je bila uobičajena praksa na koju se nitko nije bunio jersu trgovci svoje negodovanje zadržavali za sebe.Magdalen je bila uzbuđena. Kad su tri broda s križnim jedrima isplovila s jutarnjomplimom prema Calaisu, stajala je kraj ograde na Elizabeth. Slušala je kako kapetan sprednje palube mornarima izvikuje upute vokabularom koji joj ništa nije značio. Nošenivjetrom koji im je napunio jedra, tri su broda klizila po mirnim vodama Solenta. Nadruga dva broda smjestila se pratnja, konji i konjušari. Magdalen i njezine dame, lord DeGervais i njegova osobna pratnja, te dvadeset vitezova vazala putovali su na Elizabeth načijem su se jarbolu vijorili stjegovi sa zmajem De Gervaisa i lancasterskom ružom.Zaražen njezinim uzbuđenjem i uživanjem u galebovima, slankastom okusu vodeneprašine, laganom klizanju trupa po mirnoj plavozelenoj vodi Solenta, Guy joj je prišao.Zbunjivao ga je njezin stav prema Edmundovu nestanku. S mirnom je sigurnošću reklada ne vjeruje da je mrtav i stoga neće žalovati, ali će za njegove odsutnosti učiniti onošto smatra svojom dužnošću. Guy nije znao kako bi na to odgovorio. Na koncu jezaključio da nema nikakve štete ako prihvati njezin stav. Kad bude spremna, sama ćeshvatiti istinu.Međutim, još od dana viteškog turnira bilo mu je teško zadržati distancu međunjima. Bilo bi jednostavno da se prema njoj mogao ponašati na stari način, ležeranočinski način koji mu se činio tako prirodnim dok je bila dijete. Magdalen de Bresse nijedijete i on je previše svjestan njezine ženstvenosti i bistrine sivih očiju koje su ga takočesto promatrale s neustrašivim ciljem.Svježina ranojutarnjeg morskog zraka, tako ugodna promjena u odnosu na sparnoljeto u Londonu, kao da je rastjerala paučinu zbunjenosti, pomela komore njegova umagdje vrebaju žudnje koje se ne usuđuje priznati. Spustio joj je ruku na rame i ona senasmiješeno okrenula.- Nije li predivno, milorde? Opet možemo disati! Točno se tako i on osjećao pa sevedro nasmijao. -Pogledaj, ono je otok Wight. - Pokazao je dugi oblik na obzoru zastrt jutarnjomizmaglicom. - Tijekom poslijepodneva proći ćemo kraj Needle Rocksa. Ondje je došlo domnogo havarija.- No mi se toga ne moramo bojati - rekla je Magdalen, ali nije uspjela prikritizabrinutost u glasu. Premda je uživala u svježem zraku i neobič- nom gibanju, čvrsto jevjerovala da Bog za ljude nije predvidio putovanja po vodi. - Bit će lijepo vrijeme, zar ne?Guy je pogledao nebo gdje je izmaglica zamrljala sunce pa se doimalo kao raspršenasvjetlost u tankom oblaku. - Savršeno - uvjeravao ju je. - No u svakom slučaju, proćićemo Needle Rocks prije sumraka, a na pučini se nemamo čega bojati.


RafaelaR & Anna

65

Magdalen je to s povjerenjem prihvatila i povukla ga do zaklonjenog mjesta napalubi u zavjetrini kabina. Ondje su ispod prugaste tende postavljeni jastuci za putnikeda bi uživali u morskom zraku i trubadur je prebirao po lutnji, svirajući neku tugaljivumelodiju.Nije se imalo što raditi, osim uživati u toplini, laganom gibanju i prisilnomljenčarenju. Ručak sredinom jutra bio je raskošan obrok jer su ponuđene pite oddivljači, dimljeno guščje meso, svježi bijeli kruh i kompot od gljiva, ubranih tog jutra napoljima oko Portsmoutha. Na moru ne bi trebali provesti više od tri dana pa bi jedinanevolja trebao biti stari bijeli kruh, zadovoljno je mislila Magdalen dok je iz kositrenogvrča pijuckala vino začinjeno mirodijama. Zatvorila je oči pa joj je sunčeva toplinamilovala vjeđe i pod njima stvarala blag ružičast sjaj. Glazbenik je nastavio prebirati polutnji i ona je utonula u ugodan san.Kad se probudila, povjetarac je postao hladniji i lord De Gervais više nije bio krajnje. Zadrhtala je i sjela. -Erin, donesi mi ogrtač. Odjednom je zahladilo.Erin je otišla u skučenu kabinu dodijeljenu Magdalen i njezinim dvjema ženama.Uza stijenke su složene željezom okovane škrinje pune odjeće, porculana, stakla iposteljine, dio Magdalenina miraza. Na podu su se nalazile dvije slamarice za sluškinje, atreća je postavljena na drveno udubljenje ispod sićušna okrugla prozora.Našla je krznom podstavljen ogrtač i donijela ga na palubu. Lord de Gervaisponovno se pojavio i stao uz ogradu. Mrštio se na izraženije uzdizanje i spuštanje trupana zapjenjenim valovima. Nebo je poprimilo žućkasto-ružičastu nijansu.- Čini se da nešto nije u redu. - Stisnuvši ogrtač oko sebe, Magdalen je stala krajnjega. - Što je?- Ništa - rekao je s ležernošću koju nije osjećao. - Vidiš, prolazimo kraj NeedleRocksa.Magdalen je pogledala lijevo i vidjela opako nazubljene šiljke uzdignute izzapjenjenog mora na najudaljenijem rubu otoka Wight. Zadrhtala je i nesvjesno zavuklaruku u džep ogrtača. Prstima je obavila krunicu i pomicala usne u bezglasnoj molitvi.More u podnožju nazubljenih stijena nekako je uzavrelo, što ju je podsjetilo na pakao iprokletstvo koji čekaju one koji se ne ispovijedaju.Prošli su kraj stijena i izišli iz prirodnoga zaklona što ga pruža otok. Otvoreno semore doimalo drukčijim. Bilo je sivo, a ne plavozeleno, i valovi su bili veći. Magdalen jepomislila na pitu od divljači i odmah to požalila.- Mislim da ću ići u kabinu.Guy je samo kimnuo, kao da ju je jedva čuo, i doista je jedva zapazio njezin odlazak.Uistinu se činilo da nešto nije u redu. Pošao je na prednju palubu gdje su stajali kapetan ikormilar, netremice promatrajući veliko križno jedro što ga je vjetar napinjao.Kormilareve ruke na kormilu pobijeljele su od napora dok se borio sa sve jačom silom.- Što je? - upita Guy.Kapetan odmahne glavom, - Nailazi oluja, milorde. To je jedino objašnjenje. Već samto doživio, a najgore je kad naiđe ovako iznenada. Prije sat vremena ništa nijeupozoravalo na ovo, a i sad je to samo malo više od komešanja zraka.- Zašto se ne vratimo? - Guy je osjećao čovjekovu zabrinutost pa je preko ramenapogledao otok Wight koji se još uvijek nalazio umirujuće blizu.


RafaelaR & Anna

66

- To nam ne dopuštaju plima i vjetar, milorde. Ne bismo uspjeli zaobići NeedleRocks. Nemamo drugog izbora, osim dospjeti što dalje na otvoreno more, skratiti jedra,čekati da prođe i nadati se da nas neće baciti na stijene. -Kapetan se naglo okrenuo izaurlao neka prekriju otvore palube. - Najbolje da siđete u potpalublje, milorde.Guy je još neko vrijeme stajao uz ogradu i gledao kako druga dva broda izvode istemanevre kao i Elizabeth. Vjetar se pojačavao i u njemu se osjećala mokra, gorka oštrina.Valovi su udarali o trup, a prskanje više nije bilo blaga osvježavajuća vodena prašina,već ledeno zapljuskivanje. Nebo se smračilo kao da je noć, premda je bilo tek petposlijepodne.- Milorde, trebali biste sići! - Kapetanov se povik izgubio u iznenadnom fijukuvjetra. Pred njima je more zakuhalo, uzdiglo se u stožastom vrtlogu i jurnulo premaplovilu koje se Guyu sad činilo kao igračka od triješća. Ispred trupa pojavio se sivo-zeleni dol između dva vala i brod je pramcem uronio u ravan vodeni zid.Voda je silovito tresnula po palubi, a udarac je oborio Guya. Uhvatio se za ogradu isvom se snagom držao dok brod nije uzdigao pramac iz dola i more se povuklo s paluba.No prema njima je jurio sljedeći vodeni zid i on se, shvativši da na palubi ne može biti odkoristi, bacio kroz vratašca potpalublja kako ga more ne bi odnijelo. Kroz mahnitanjevjetra i urlanje mora čuo je konje na obližnjim brodovima. Kopitima su udarali o drvenepregrade, a oluja je odnosila njihovo prestravljeno njištanje.U potpalublju se nije tako osjećalo mahnitanje vjetra i mora. No vladao je mrklimrak jer se, zbog propinjanja i mahnite borbe broda s oceanom, nisu mogle upalitisvijeće. Svuda oko sebe čuo je krikove. Mornari i putnici zazivali su milost svetaca imolili se za spas. Teturao je do svoje kabine i bacio se na ležaj, svjestan da će samo takoizbjeći ozljede. Za divno čudo, nije osjećao mučninu, premda je kroz tanke stijenke čuokako drugi putnici pate. Čuo je stenjanje svojeg štitonoše i paža koji su ležali na podukabine i povraćali. Kad se nakon sat vremena situacija nije smirila i krikovi oko njegaslabili su od iscrpljenosti i očaja, sišao je s ležaja, prekoračio momke koji su i daljepovraćali, te nesigurnim koracima krenuo do Magdalenine kabine.Oči su mu se privikle na mrak pa je vidio tijela iskrivljena na podu, ali su se povicikojima su molili milost i spas pretvorili u stenjanje. Magdalen je posve tiho ležala nasvojoj slamarici.Teturao je do nje, a strah mu je stegnuo utrobu. Brod se nagnuo i on je pao nakoljena, uhvativši se za rub udubljenja gdje je Magdalen ležala. Tada je vidio da grčevitodrži noćnu posudu kao da je to pojas za spašavanje, ali su joj oči bile otvorene ibezizražajne.Dotaknuo joj je lice. Koža joj je bila vlažna i ljepljiva, ali je reagirala na njegov dodir.- Krvarim -šaptom je izustila te zastenjala i nagnula se nad noćnu posudu. Tijelo joj segrčilo, ali više nije imala što povratiti.U prvom trenutku nije razumio što je rekla, no tada je vidio tamnu mrlju ispod nje.Pred očima mu se, u mučnom sjećanju, pojavila Gwendoline. Očajnički se okrenuoprema dvjema ženama na podu, ali je odmah vidio da od njih ne može očekivati pomoć.Obje su ničice ležale, nesposobne pomoći ni sebi, a kamoli svojoj ledi.- Krvarim - opet će Magdalen. - Ne prestaje. Teturao je do naslaganih škrinja igrozničavo ih otvarao, tražeći nešto što bi upilo istjecanje. U trećoj je škrinji našaoplahte i ručnike te se vratio do ležaja. Na ruci je osjetio vlažnu ljepljivost kad ju je nježnopodigao, odmaknuo njezine skute i ispod nje raširio dvostruku plahtu. Oko tijela joj je


RafaelaR & Anna

67

omotao ručnik i čvrsto ga stegnuo između njezinih nogu u očajničkoj nadi da ćezaustaviti krvarenje .- Je li to dijete? - šapnula je, bespomoćnošću malog djeteta prihvaćajući njegovupomoć.- Vjerujem da jest - tiho je rekao. - Pokušaj što mirnije ležati. - Podigao joj je glavu ipridržavao noćnu posudu kad je ponovno očajnički zastenjala, ali više ništa nije imala usebi i srušila se natrag na ležaj. Divlje njihanje i valjanje nemilice se nastavilo.Osjećala je jake grčeve u trbuhu i znoj joj je izbio po čelu. - Umrijet ću.Nećeš umrijeti! - Zbog vlastitog je straha gnjevno govorio. - Donijet ću ti nešto da tibude lakše.- Ne ostavljaj me! - Njezina je ruka potražila njegovu, a u glasu joj se osjećao užaspri pomisli da će opet ostati sama u ovom groznom mraku, krvariti, osjećati grčeve kojisu povezani s tom užasnom mučninom, a ipak imaju drukčiji uzrok. - Ne ostavljaj me -opet je preklinjala.- Samo na trenutak - obećao je, odlučno stavio njezinu ruku na pokrivač i ustao.Nije izbivao više od pet minuta, ali kad se vratio, ona je bezglasno plakala od bolovai strave zbog izdaje vlastita tijela.- Popij malo ovoga. - Skinuo je poklopac kožne ploske i primaknuo je njenimusnama. Okrenula je glavu od jakog trpkog mirisa, ali je bio uporan pa je na koncuotvorila usta. Vatrena ju je tekućina pekla u grlu i zaustavila se u želucu, a njoj se činiloda je napravila plamteću rupu.- Još - rekao je. Popila je još gutljaj i njezino je izmučeno tijelo počelo osjećatimrvicu olakšanja. Što je više gutala, to su grčevi bili manje bolni i obuzela ju je silnatromost. Čak je i divlje bacakanje broda postalo nevažno kad je njezino tijelo odustalood borbe.Cijelu je noć ostao uz nju, često mijenjajući zaprljane plahte i ručnike, primoravajućije da pije žesticu kad god se činilo da će njezino tijelo opet trpjeti bolove i mučninu. Nijeimao pojma hoće li žestoko piće na duge staze imati štetan učinak, no to mu se činilonevažnim u usporedbi s potrebom da joj ublaži trenutne muke. Nemirno je spavala, a onje strepio zbog krvarenja koje tijekom dugih sati tmine nije prestajalo.U zoru se oluja konačno smirila. Brod je raširio jedra i uhvatio vjetar te su svi moglipredahnuti nakon noćnih patnji. Guy je bez milosti probudio Erin i Margery koje suiscrpljeno utonule u san. Blijedih lica, s mukom su ustale sa slamarica i užasnuto sezagledale u svoju gospodaricu. Činilo se da je jedva svjesna, a oko nje su vidjele hrpekrvlju natopljenih plahti i ručnika.- Vode, milorde - Erin je uspjela procijediti. - Trebat će nam topla voda.- Dobit ćete je. - Izišao je iz kabine i na palubu, s olakšanjem gutajući čist hladanzrak nakon smrada u potpalublju. Kapetan je rastreseno procjenjivao noćnu štetu, zadivno čudo, samo dva slomljena jarbolska križa. Nije imao vremena za nevolje svojihputnika, ali je pristao da se u kuharovu prostoru ispod prednje palube zapali žeravnik.Guy je svom smrtno blijedom pažu naredio neka se pobrine za grijanje i nošenje vodesluškinjama ledi Magdalen. Tada je otišao do skrovitog kutka na palubi i duboko disao,nastojeći obuzdati svoju paniku.


RafaelaR & Anna

68

Sat vremena kasnije čuo je tihi glas iza sebe. Okrenuo se i ugledao Erin, još uvijekblijedu i drhtavu nakon vlastite muke. - Onda? - Riječ je izgovorio oštrije no što jenamjeravao, ali se bojao.- Miledi je izgubila dijete, milorde - reče Erin.- To sam i mislio. Ali kako je ledi Magdalen?- Krvarenje je slabije, milorde, i vjerujem da će se oporaviti. Ali veoma je slaba.Olakšanje je bacilo zlaćani sjaj na sivo jutro, uljepšalo masne letargične valove.Gubitak djeteta težak je poraz za Lancasterove planove, ali Guya de Gervaisa u tomtrenutku uopće nije bilo briga za te planove.- Doći ću dolje i pogledati kako je.U kabini je Magdalen u lanenoj spavaćici ležala na čistim plahtama i ravnomjernodisala, premda su joj lice i usne ostali bezbojni. Otvorila je oči dok je stajao nad njome,bacajući sjenku pred slabašnim svjetlom što je dopiralo kroz okrugli prozorčić.- Milorde?- Da. - Uzeo ju je za ruku. - Uskoro će ti biti dobro, malena. Nije se dogodilo ništastrašno.Slabašno mu je stisnula prste. Tijekom mučnih noćnih događaja među njima jestvorena prisnost i promijenila njihov odnos na načine koje još nije razumjela. - Alimislim da će milord vojvoda to smatrati jako važnim - šapnula je. Grlo ju je boljelo odpovraćanja. - Dijete je trebalo učvrstiti polaganje prava Plantageneta na imanja Bresse.- Ti ćeš učvrstiti polaganje tog prava - rekao je. - Zakonita si nasljednica imanjasvoga muža i ti si Plantagenet.- Da, valjda. - Zatvorila je oči. Nije imala dovoljno vremena naviknuti se na dolazakdjeteta pa je osjećala tek površno razočaranje zbog gubitka. Na kraju krajeva, takvi sugubici česta pojava. - Čini se da sam veoma pospana, milorde.- Onda spavaj. - Sagnuo se i usnama joj dotaknuo čelo. Koža joj je bila hladna, bezprijašnje vlažne ljepljivosti, i on je na trenutak osjetio vrtoglavicu od olakšanja. Neće jeizgubiti onako kako je izgubio Gwendoline. Usporedba se sama od sebe stvorila, a kad jeo tome razmislio, znao je da je istinita sa svim svojim implikacijama.Rano poslijepodne šestoga dana mala je flota stigla u luku Calais. Guy je poslao naobalu štitonošu da se pobrine za smještaj, a potom je s ostalima raspravljao o šteti što juje oluja nanijela ljudima i konjima. Izgubili su pet konja koje je trebalo riješiti muka jersu polomili svoje noge u divljem, prestravljenom udaranju. Dok su obuzdavali životinje,dva su konjušara pretrpjela ozljede, ali ako se izuzme malaksalost izazvana morskombolešću, Guy je imao razloga osjećati da su dobro prošli.Štitonoša se vratio i obavijestio ga da se najbliža opatija, dovoljno velika da svimapruži smještaj, nalazi u St. Omeru, tridesetak kilometara od obale.Guy se namrštio. Prije mraka ne mogu prijeći tridesetak kilometara. Magdalen seposve oporavila. Do spontanog je pobačaja došlo veoma rano u trudnoći pa neće imatitrajnih posljedica, a mladost i općenito dobro zdravlje imaju svoje uobičajene prednosti.Međutim, nakon one olujne noći nije izlazila iz kabine i nije ju želio umaratitandrkanjem u kolima po lošim cestama.


RafaelaR & Anna

69

- Odvedi ledi Magdalenine žene u najveće konačište u gradu - rekao je. - Pobrini seda ledi dobije privatnu odaju. Njezine žene neka je urede s vlastitom posteljinom idrugim stvarima. Meni će odgovarati bilo kakav smještaj.Ljudi će se morati sami snaći. Mogu naći smještaj kod mještana, milom ili silom, ilise do jutra utaboriti na plažama i okolnim područjima.Sišao je u potpalublje i našao Magdalen kako posve odjevena sjedi na ležaju. Četkalaje kosu, ali je odložila četku kad je ušao i blistavi joj je smiješak ozario lice.- Hoćemo li sad sići s ovog broda? Ne vjerujem da ću ikad ponovno ploviti morem.- Bojim se da ćeš možda morati - rekao je i uzvratio joj smiješak, ne razmišljajući,baš kao ni ona, o novoj vezi među njima. - Osim ako se više nikad ne kaniš vratiti uEnglesku. Dođi, odnijet ću te do palube. -Podigao ju je na prsa, a ona mu je posveprirodno obavila ruke oko vrata i spustila glavu na rame.- Sigurna sam da bih mogla hodati, ali ovo je daleko ugodnije.U glasu joj se osjećalo koketiranje dok ga je gledala blistavim očima. Njegovo jetijelo reagiralo na to, ali je strogo rekao: - Magdalen, ne želim slušati takve primjedbe.- Ali ja mislim da želiš - tiho je rekla, a ta jasna odlučnost nije imala nikakve veze skoketiranjem. U njemu je to izazvalo drhtaj predosjećaja i krv mu je brže kolala žilama.Prije nego je uspio još nešto reći, pomaknula se u njegovu naručju i s gorljivom munestrpljivošću uhvatila glavu. Spojila je usta s njegovima i on više ni na što nije mislio,osim na vlažnu toplinu njezinih usta, obline njezina tijela i pritisak njezinih dojki nasvojim prsima. Usta su joj imala okus meda, koža mirisala slatko poput svježeg mlijeka,tijelo joj je u njegovu naručju ležalo mekano i nježno kao djetetovo, a ipak se u njemuosjećalo pulsiranje žara uzbuđene ženstvenosti.Predugo se prepuštao trenutku što ga je ona stvorila, sjedinjavanju što ga jeizmamila... prepuštao se jer ga je vukla sve bliže onom središtu gdje su se vrtložile dotadnepoznata opasnost i strast. To je bio poljubac u kojem se čovjek utapa, on u njoj, ona unjemu, poljubac koji nema nikakve veze s ranijim poljupcima koji su bili kao mlijeko ivoda u usporedbi s vatrom i ledom ovog sjedinjavanja usta.No stvarnost se na koncu ugurala između njih. Bacio ju je na ležaj kao da se opekao.- Božje mi krvi, Magdalen, što te spopalo? - Prošao je rukom kroz kosu, dotaknuo usnekoje su mu još uvijek bridjele. - Ti nisi slobodna žena. Zar bi se upustila u preljub? To jesmrtni grijeh.- Volim te - jednostavno je rekla. - Meni se to ne čini grešnim. Davno sam rekla,nakon smrti ledi Gwendoline, da se ne bih trebala udati za Edmunda, ali ti nisi htioslušati.- Prestani! - Glas mu je podrhtavao od straha pred vlastitim oslobođenim žudnjama.- Govoriš opasne ludosti. Pamet ti se smutila.Tvrdoglavo je odmahnula glavom. - Nije. Ne znam što treba učiniti po pitanjuEdmunda, ali možda ću ga uspjeti navesti da shvati.Na trenutak uvjeren da je uistinu poludjela, možda zbog svega što je pretrpjela, Guyje zurio u nju. - Tvoj muž je mrtav - na koncu je rekao.Odmahnula je glavom. - Ako to vjeruješ, onda ne razumijem zašto govoriš osmrtnom grijehu. Ali on nije mrtav. Znam to.


RafaelaR & Anna

70

Guy se okrenuo na peti, izišao iz kabine i tresnuo vratima za sobom. Podjednako seljutio na sebe i na Magdalen. Ona je postupila impulzivno, a on je to trebao spriječiti, ilibarem prekinuti. No bio je izgubljen, nije imao ni volje ni snage promijeniti tijek tihtrenutaka, a posve je sigurno znao da se, ukoliko želi izbjeći ponavljanje nečeg sličnog,mora držati na distanci.Magdalen je na palubu iznio snažan mlad štitonoša i smjestio je u nosiljku, a uz njusu hodale njezine žene. Krajičkom je oka opazila kako Guy daje naredbe časniku, ali nijeju pogledao. U Coq d'Oru smještena je u odaju iz koje se pružao pogled na trg. Plahte naslamarici bile su njezine, kao i draperije, a Margery je osobno žustro pomela pod kadnije bila zadovoljna mlitavim nastojanjima kuhinjske pomoćnice. Međutim, te supogodnosti bile slab nadomjestak za buku.Odaja se nalazila točno iznad glavne prostorije konačišta i kroz pukotine izmeđupodnih dasaka dopirali su zvukovi vike, smijeha i poneke glasne pjesme. S trga se čulaneprestana ulična buka, štropot željeznih kotača po kaldrmi, povici uličnih prodavača,svađe pijanih mornara. Sve je prožimao vonj ribe. Konačište se nalazilo u sjeni crkve pasu, povrh svega ostaloga, zvona pozivala na dnevne molitve. Na koncu se Magdalenčinilo da će joj glava puknuti te je zaključila da bi čak i neravna cesta bila bolja od ovoga.Poslala je Erin neka zamoli lorda De Gervaisa da je posjeti u njezinoj odaji, ali sedjevojka vratila s porukom da je milord previše zauzet. Rekao je neka mu prekosluškinje pošalje poruku.Magdalen je frustrirano grickala nokat. - Onda pitaj milorda koliko se dugonamjerava ovdje zadržati jer mi glava puca.Guy nije bio nimalo zadovoljniji vlastitim smještajem, skučenim i prljavimpotkrovljem gdje su žohari brzali u kutove, a iz velikih je bačvi postavljenih uza ziddopirao smrad ribljeg ulja. Međutim, do jutra nije kanio nastaviti putovanje, aMagdalenina mušičava poruka nije mu popravila raspoloženje. Oštro je rekao Erin dasvojoj gospodarici kaže neka stavi krpice u uši ako joj smeta buka.Taj je savjet Magdalen primila prilično razdraženo i rekla da će ustati. - O, miledi, tobi bilo glupo - pobunila se Erin. - Još ste slabi kao janje.- Besmislice. Dovoljno sam jaka i još ću više ojačati ako prestanem s timmelankoličnim izležavanjem. Pomogni mi da se odjenem jer idem potražiti milorda. Akoon neće doći k meni, onda ja moram poći k njemu.No malo se smela kad je otkrila kako je nesigurna na nogama kad je prvi putpropisno ustala. Kratko se držala za dovratak te odlučno zakoračila u smrdljiv hodnik.Klimavo drveno stubište vodilo je do glavne prostorije konačišta i ona je opreznosilazila, podigavši skute da ne bi pokupila prašinu i druge otpatke u kutovima. Njezinesu se cipelice povremeno lijepile za stube pa ih je morala odlijepiti od masne prljavštine.Prostorija u prizemlju bila je krcata i zaudarala je po znoju i ustajalom pivu, što jenadjačavalo vonj ribe. Zavrtjelo joj se u glavi, no progurala se kroz mnoštvo premavanjskim vratima. Erin je rekla da se lord De Gervais spremao izići sa svojim pažern, paće ga zacijelo uhvatiti na povratku bude li čekala vani, na svježem zraku i suncu.S olakšanjem je sjela na klupu uza zid konačišta i zatvorila oči.- Miledi, oprostite mi na drskosti, ali ovo nije mjesto za vas.Nepoznati ju je glas natjerao da otvori oči. U gledala je muškarca srednjih godina, sčizmama i mamuzama kao u viteza. Najprije je pomislila da ga je već negdje vidjela jer


RafaelaR & Anna

71

joj se nešto na njemu učinilo poznatim, ali ne bi znala reći što. Nešto u njegovim očima,možda, sivim poput njezinih. Imao je mršavo lice, velik istaknut nos, gotovo nevidljivausta. Nije joj se sviđao njegov izgled. Druga njezina pomisao, možda više plod mašte, bilaje da se doima nekako čudno prijeteći, premda nije mogla prigovoriti njegovu naklonu iosmijehu.- Gospodine? - Bahato je uzdigla obrve, pokazujući čistu aroganciju Plantageneta.- Sieur Charles d' Auriac, miledi De Bresse. - Opet se naklonio, uzeo njezinu ruku iprinio je svojim usnama. -Oprostite mi što ometam vaš mir, ali javna ulica doista nijemjesto za damu. Ako biste prihvatili moju pratnju, nekoliko koraka dalje nalazi se malivrt gdje možete bez ometanja uživati na suncu.- Dosad me nitko nije ometao, gospodine - rekla je, a njezina neuljudnost proizlazilaje iz razdraženosti zbog njegove drskosti, ali i nelagode.Oči su mu se smračile i onaj dojam prijetnje postao je gotovo opipljiv. Magdalen jeodjednom osjetila strah. No zasigurno se ne mora bojati. Iza nje su vrata konačišta,sigurnost je nadohvat ruke.- Uvjeravam vas da vam samo želim biti na usluzi -rekao je i lagano joj spustio rukuna podlakticu. - Molim vas, dopustite da vam pokažem vrt. Ondje ćete naći samoredovnike. Pripada prezbiterijancma, ali oni će vam rado pružiti utočište.Sve što je rekao bilo je tako razumno i ništa u njegovoj odjeći ili ponašanju nijepobijalo dojam da doista ima viteški status. Zašto je onda bila tako uvjerena da joj želizlo? Skrenula je pogled ustranu prema ulici kad je osjetila da joj je neznatno pojačaostisak oko podlaktice. Baš kad je odlučila istrgnuti ruku iz njegova stiska i bezoklijevanja jurnuti natrag u konačište, lord De Gervais i njegov paž pojavili su se na trgu.- Milorde de Gervais! - glasno je zazvala. Charles d' Auriac je pogledao prekoramena, pustio joj je ruku i bez riječi se udaljio.Guy je požurio k njoj. - Što radiš ovdje vani?- Željela sam s tobom razgovarati - rekla je. - Budući da ti nisi htio doći k meni, činilosa da ja moram doći k tebi.Namrštio se i poslao paža u konačište. - Tko je maločas bio stobom?- Čovjek koji mi se ni najmanje nije svidio - rekla je.- Sieur d' Auriac, mislim da je rekao. Znao je moje ime premda mu ga nisam rekla.- To nije osobito čudno. Calais je malen grad i svi znaju sve o svima. - Stajao je inamršteno je promatrao.- Nisi smjela izići bez pratnje.- To je i on rekao. Želio je da s njim pođem u vrt prezbiterijanaca, tvrdeći da ćuondje moći bez ometanja uživati na suncu. - Lagano je zadrhtala. - Ne znam zašto, aliprestrašio me.- Na koji način? - Guy je osjetio nelagodu.Osjećala sam da bi me mogao primorati da pođem s njim - rekla je, pažljivo birajućiriječi.- Otmica?- Znam da je to glupost, ali tako sam osjećala. Također sam osjećala da bih gatrebala poznavati, kao da na njemu ima nečeg poznatog... gotovo kao neko sjećanje... -Ušutjela je i slegnula ramenima. - Ne mogu naći prave riječi.


RafaelaR & Anna

72

Guyevo se mrštenje pojačalo. Nije se mogao sjetiti nikakva razloga iz kojeg bifrancuski vitez prijetio Magdalen, bez obzira kako zaobilazno, ako je znao da je dama.Bilo bi drukčije da ju je smatrao uličarkom koja se odmara ispred krčme i otvorenopoziva sve naokolo. U takvim bi okolnostima grubo nagovaranje bilo sasvim prirodno.Povrh toga, Calais je pod engleskom vlašću i dama je tek sišla s engleskog broda podlancasterskom zastavom. Niti jedan Francuz ne bi je uvrijedio ili bio neuljudan da jeznao da je došla s tog broda. Osim... Ali ne, prerano je da De Beauregardi učine nekipotez na francuskom tlu.- Vrati se u svoju odaju - rekao je. - Sad ti je valjda jasno da otvorena ulica nijeprikladno mjesto za tebe.- Zar mi nećeš praviti društvo? Žalosno je dosadno kad sam sama, a doista više nemoram ležati. Možda bismo mogli malo prošetati? - S nadom se nasmiješila.De Gervais se ponovno našao na skliskom tlu. -Uopće ne želim tvoje društvo -okrutno je rekao. - Idi unutra. Ako ujutro želiš otići odavde, pobrini se da se dobroodmoriš.I ono malo boje nestalo je iz njezinih obraza, a izraz u njezinim očima bio je onaj štoga je vidio kad ju je davno kaznio jer je uzrujala Gwendoline. Sad ga je, jednako kao itada, podsjetio na izdano i ranjeno lane. Potom se okrenula i bez riječi ušla u konačište.S crkve se oglasilo zvono za večernjicu, ali se buka odozdo nije smanjila. Erin jedonijela večeru u odaju, jelo od paklara i pitu od jegulje. - Zašto nemaju mesa? -nemoćnoje pitala Magdalen. - U nosnice mi se uvukao smrad ribe pa ne mogu podnijeti još i takavokus na jeziku.- Ali ovo je dobra pita, miledi - javila se Margery, podigavši pogled sa svog tanjura. -Nećete vratiti snagu ako ne budete jeli.Magdalen je okrenula glavu na jastuku i zatvorila oči.Sat vremena kasnije s trga su se čuli zvukovi glazbe i glasnog smijeha. - O, imažonglera, miledi - uzvikne Erin i nagne se kroz prozor. - I pantomimičara.- O, da, i vidi, ondje je skupina onih ludih plesača -dometne Margery, a Erin ju jeuhvatila za pregaču jer se previše nagnula van. - Vidjela sam ih u Lincolnu. Tako plešujer su opsjednuti. Dođite vidjeti, miledi.Magdalen umorno uzdahne. Nije nalazila entuzijazma za demonske plesače. Glavaju je još uvijek boljela, ali to nije bio razlog njezine trenutne mrzovolje. - Zašto ne pođetedolje ako se želite pridružiti mnoštvu?- O, ne bismo vas mogle ostaviti, miledi - snebivala se Erin, premda su joj očiblistale. - Zašto i vi ne pođete?Magdalen odmahne glavom. - Ne, nije mi do toga, ali vas dvije pođite. Večeras miviše niste potrebne.Nakon što su tek reda radi protestirale, Erin i Margery zaogrnule su se plaštevima skapuljačama i potrčale na trg gdje su krikovi i veselje postajali sve razuzdaniji.Magdaleninim se zavidnim ušima činilo da sve to izmiče kontroli. Povukla je plahtupreko glave i zagnjurila lice u jastuk.Zacijelo je usnula jer je soba bila u mraku kad je sljedeći put otvorila oči, mada se idalje čula buka s trga i svjetlost baklji treperila je pod prozorom. Nije znala što ju je


RafaelaR & Anna

73

probudilo, ali joj je srce divlje lupalo i usta su joj se osušila. Tada je ugledala sjenkuispred prozora, golemi lepršavi oblik nalik šišmišu, te shvatila da ju je neko šesto čuloupozorilo na opasnost i probudilo. Otvorila je usta da vrisne kad se figura s uzdignutomrukom okomila na nju, držeći nešto zaobljeno i svjetlucavo.Kad se svjetlucava stvar spustila prema njoj, bacila se ustranu i nož se zario ujastuk. Vrisak nije želio izići iz njezina grla, već je ondje zapeo, težak i beskoristan. Bacilase na pod kad je kukuljicom zastrta osoba oslobodila oružje i ponovno napala. Tada sevrisak oslobodio, ali se izgubio u buci s trga. Zgrabila je plahtu s kreveta i bacila je nanapadača. Omotala se oko ruke u kojoj je držao nož, pa je prostački opsovao. Opet jevrisnula i naga potrčala prema vratima. Mučila se sa zasunom jer su joj prsti bili skliskiod znoja izazvanog strahom. Golema je sjenka rasla na vratima iznad nje pa je znala dajoj se napadač nalazi iza leđa. Očajnički se sagnula ispod uzdignute ruke baš kad su sevrata naglo otvorila.Ono što se dalje događalo ostalo je kao u nekoj magli. Skutrila se uza zid dok su seGuy de Gervais i nepoznati čovjek bijesno borili. Tada je Guy odjednom ostao sasmeđom redovničkom haljom u ruci, a čovjek u hlačama i košulji bacio se premaotvorenom prozoru. Vještim se pokretom popeo na zabat i nestao preko krova.- Zašto me želio ubiti? - zajecala je i bacila se u Guyev zagrljaj, tresući se od glave dopete. Držao ju je, zagrlivši njezino nago tijelo, i tiho joj šaptao u kosu dok drhtanje nijeprestalo. - Nisam vjerovala da će netko čuti moj vrisak - uspjela je izustiti. - Vani vladatakva buka.- Prolazio sam kraj vrata - rekao je - inače te ne bih čuo. - Opet je počela drhtati i onje naglo postao svjestan njezine nagosti, svilenkastih oblina stražnjice pod svojimrukama, uzdizanja i spuštanja dojki na svojim prsima. Odmaknuo je ruke, ali se tihopobunila i privinula se bliže.- Zagrli me. Tako mi je hladno i bojim se. Činilo se da nema drugog izbora. Opet ju jezagrlio, ne pazeći kamo stavlja ruke. - Gdje su tvoje žene, malena? - Preko njezine jeglave namršteno promatrao praznu odaju.- Dopustila sam im da se odu zabaviti na trg - rekla je i priljubila se uz njega,osjećajući kako joj kožu miluje toplina njegova tijela, osjećajući još nešto... Činilo se dajoj koža postaje živa ondje gdje su je doticale njegove ruke, a trbuh su joj ispunilileptirići.- To je bilo glupo na ovakvu mjestu. Nisu obje smjele otići. - Međutim, riječi nisuzvučale onako ljutito kako je želio. Postao je svjestan njezinih ukrućenih bradavica nasvojoj košulji i buđenja vlastita tijela. Uloživši silan napor, odmaknuo se od nje i podigaoplahtu s poda. - Ogrni se ovime pa ti neće biti hladno.S očitom je nevoljkošću uzela plahtu. - Više bih voljela da me ti zagrliš.Bespomoćno ju je pogledao, nesposoban djelovati na njezinu odlučnost da ih obojeuvali u vrtlog opasnosti i obeščašćenja. - Počinila bi smrtni grijeh - rekao je, ali je i samčuo da njegovu glasu nedostaje uvjerljivosti. Više nema smisla da niječe vlastite žudnje,ni pred njom ni pred sobom. Čak više nije bio siguran isplati li se pokušavati kontroliratite žudnje. No sve dok je John od Gaunta službeno ne proglasi udovicom, preljub je imeigre u koju bi se upustila. Istina, mnogi je igraju bez ikakva ustručavanja, ali njemu tonije tako lako.- Volim te - rekla je, kao i mnogo puta ranije. - A vjerujem da i ti mene voliš.


RafaelaR & Anna

74

Volio ju je, naravno, i to je već neko vrijeme znao, premda to ni samom sebi niježelio priznati. No to ništa nije promijenilo. Ne odgovorivši, prišao je prozoru i zagledaose u kaotičan prizor na trgu. Sve se pretvorilo u sveopću raskalašenost, vino seprolijevalo u jarke, tijela su se spajala u sjenkama, a neki se čak nisu potrudili nipotražiti takvo skrovište. Iz neke su se uličice čuli ženski krikovi, no bilo je nemogućeprocijeniti jesu li to krikovi straha ili užitka. Magdalenine pohotne cure zacijelo su izvankontrole, pomislio je. Treba se nadati da niti jedna od njih neće ostati s punim trbuhom.Magdalen je, obavijena plahtom, stala kraj njega. Dotaknula mu je ruku i zagledalase u njegovo lice, kao da ondje želi vidjeti nekakvu potvrdu, ali kad je progovorila, višenije spominjala zabranjenu st rast. -Zašto bi me netko pokušao ubiti?- Noć takve zabave i raskalašenosti donosi pljačkaše, ubojice, odmetnike - rekao jejer joj u ovoj fazi nije namjeravao reći istinu, da noćašnji napad nije slučajnost. Činilo seda ne sumnja u objašnjenje i on se okrenuo te s poda podigao redovničku halju,namršteno je proučavajući. Obična halja bez ikakvih posebnih znakova koji bi otkrilikome pripada, ili tko ju je nosio ako su to dvije različite osobe, što se činilo vjerojatnim.- Postavit ću stražara pred tvoja vrata - rekao je. -Imam osjećaj da se tvoje žene nećetako brzo vratiti.- Ne ostavljaj me samu - rekla je, ponovno sa strahom u glasu. - Mogao bi se vratitidok tebe ne bude.Guy je neodlučno stajao. Shvatio je da su svi njegovi ljudi sad već zacijelo u priličnološem stanju, a zvuk pijanog teturanja u hodniku nije obećavao uljudnost i obzirnostdrugih u konačištu. - Neka bude, ostat ću s tobom dok se tvoje žene ne vrate. Ali idi ukrevet.Kratko ga je zamišljeno promatrala, kao da procjenjuje situaciju, okrenula se premakrevetu, polako skinula plahtu i jednako polako podigla koljeno na madrac. Naglo jeudahnuo, svjestan da su njezini pokreti namjerno provokativni, čine neku vrstu poziva,premda trenutne okolnosti nisu prikladne ni za takav poziv ni za prihvaćanje istog.- Pristojno se ponašaj - grubo je rekao i prišao krevetu. - Upadaj. - Pljesnuo ju je pozaobljenoj stražnjici kako bi naglasio svoje riječi, a ona je poskočila i hitro se zavuklaispod pokrivača.- Kvariš veselje - optužila ga je.- Rekao sam ti da neću sudj elovati u toj igri -ustvrdio je.- O da, hoćeš. - Zatvorila je oči i povukla plahtu do vrata. - Želim ti laku noć, milorde.Trenutak je stajao i promatrao je, nesposoban zaustaviti osmijeh koji mu se pojaviona usnama. Činilo se da je izgubljen, no izgubljen ili ne, morao se pobrinuti za njezinusigurnost. Sjedio je na klupi u prozorskom udubljenju kad je buka na trgu konačnopočela jenjavati i ljudi su se povlačili u obližnje uličice ili ostajali ondje u pijanom snu.Ima li sieur D' Auriac neke veze s noćašnjim napadom? Tko je D' Auriac? Morat će semalo raspitati. Stvar će prepustiti Olivieru, crnomanjastom čovjeku iz Provanse s tijelomi okretnošću majmuna, jednako vještom u otkrivanju informacija i u uvlačenju na mjestagdje nema što tražiti. On je zacijelo najcjenjeniji i najdragocjeniji član De Gervaisovepratnje.


RafaelaR & Anna

75

Margery i Erin pojavile su se u ponoć, neuredne, zajapurene i zaplićući jezicima.Kad su na klupi u prozorskom udubljenju ugledale lorda De Gervaisa, strah i krivnjapojavili su se i njihovim mutnim očima.- Miledi je rekla da smijemo poći, milorde - cvilila je Erin.- Je li također rekla da se smijete vratiti u ovom stanju? - pitao je ljutitim šaptom. -Dok ste se vi valjale i orgijale na ulicama, vaša je gospodarica bila u velikoj opasnosti.Imate sreće što vas neću dati šibati zbog nemara i razuzdanog ponašanja. - Pošao jeprema vratima. - Krećemo u zoru. Pobrinite se da vi i vaša gospodarica budete spremneza polazak čim svane.Međutim, u zoru je postalo jasno da je nakon noćašnjeg provoda nemoguće okupitinjegovu raštrkanu pratnju i vojnike. Oni koji su pronađeni uglavnom su bili nesposobni,a činilo se da su on i Magdalen jedine dvije osobe iz velike grupe ljudi koje ne trpeposljedice raskalašenog ponašanja. Čak je i njegov paž veoma pažljivo pomicao glavu inije bio osobito brz u izvršavanju zadataka. Guy se pomirio s još jednim danom i noći uCalaisu, no uspjeli su krenuti dalje tek za tri dana. Neki gnjevni stanovnik grada optužioje dva njegova čovjeka za krađu, a potom su uslijedili istraga i mirenje koji su trajalicijela dva dana. Guy se živcirao, ali je znao da ne smije ignorirati takve pritužbefrancuskih žitelja, već ionako nezadovoljnih zbog nametnute im podložnosti engleskojkruni.Nakon što joj je Guy dopustio da se kreće po gradu uz naoružanu pratnju dvojiceštitonoša i paževa, Magdalen je manje prigovarala zbog produljenog boravka u bučnomsmrdljivom konačištu. To bi se moglo činiti kao pretjerano velika pratnja da nije biloonog noćnog napada i Magdalen je s vedrom zahvalnošću prihvatila zaštitu. Snaga joj sebrzo vraćala dok je lutala kroz lučku vrevu i pod toplim rujanskim suncem uživala unepoznatim prizorima, zvukovima i mirisima.No konačno su ipak nastavili putovanje. Magdalen i njezine sluškinje vozile su se upokrivenim kolima, ali su ih debeli jastuci na klupama slabo štitili od poskakivanja itandrkanja po neravnoj cesti. Pratnja u svjetlucavim košuljama od žičane mrežepredstavljala je zastrašujući prizor dok su marširali. Preteča je puhao u svoju trubu nasvaku potencijalnu prepreku na njihovu putu i svaki put bi se uvis podizale trokutastezastavice Lancastera i De Gervaisa. Stvarali su dojam bojne sile s kojom se nije poželjnopetljati, a mjesno je stanovništvo, naviklo na takve skupine koje su harale i pljačkale,drhtalo od straha dok nisu mirno prošli.Ugledali su krov opatije u St. Omeru dok su zvona pozivala na večernjicu, ali Guy jeodmah naslutio da nešto nije u redu kad su stigli do vratarnice u zidinama. Zasigurno suih iz daljine vidjeli kako se približavaju i on je očekivao da će ih hospitalac dočekati,pozdraviti i odvesti u dvoranu za goste. No kamena je kapija bila čvrsto zatvorena, arešetkasti otvor na vratima ništa nije otkrivao. Rekao je pažu neka povuče zvono krajkapije. Slušali su kako zvonjava unutra odjekuje neobično šuplje, kao da u opatiji nemanikoga.Napokon se začuo zvuk sporih koraka, kao da je za svaki korak potrebno uložitiizniman napor. Rešetka se otvorila i pojavilo se umorno izborano lice. Ispod bijelogredovničkog vela i crne kukuljice promatrale su ih blijede tužne oči.- Ne mogu vam ponuditi pomoć, prijatelji - rekla je opatica, niti ne pokušavšiotvoriti kapiju.


RafaelaR & Anna

76

- Zašto, kako to? - upita Guy. - Dobre sestre ove opatije molimo odmor za putnike. Unašoj skupini ima žena ...- A unutar ovih zidina ima kuge - jednostavno će opatica.Guy je nesvjesno koraknuo unatrag, a brza molitva St. Catherine, njegovoj sveticizaštitnici, nezvana se pojavila na njegovim usnama. Nakon katastrofalne pandemijeprije četrdeset godina kuga se uvijek iznova pojavljivala i nikoga nije štedjela. Obarala jebogate i siromašne, lordove i seljake, božje sluge jednako često kao i proklete.- Neka vam se Bog smiluje, sestro, i svima u vašoj kući - rekao je. Rešetka sezatvorila i on se okrenuo svojim ljudima. Paž ga je promatrao krupnim prestrašenimočima.- Milorde, jesmo li zaraženi?Guy odmahne glavom. - Ne, momče. Nismo ušli unutar kapije.- Što je bilo, milorde? Zašto nam uskraćuju ulaz? -Magdalen je s olakšanjem sišla izkola i pomalo mu ukočeno prišla.- Sestre imaju kugu - rekao joj je. - Noćas ćemo potražiti smještaj u gradiću.No kad su desetak minuta kasnije stigli do St. Omera, našli su se pred zatvorenimvratima, a stražari unutra bili su prestrašeni i ratoborni - prestrašeni zbog veličine iborbenog izgleda skupine, a ratoborni jer nisu imali drugog izlaza. - U zemlji ima kuge -rekli su Guyu. - Nikakve putnike ne puštamo unutar ovih zidina.To ima smisla, mislio je Guy. Izolacija je jedini način da se neka zajednica zaštiti, alitako je on ostao bez krova nad glavom. Naravno, mogao bi pokušati ući silom, u čemu bivjerojatno uspio, ali nije bio u ratu s građanima St. Omera i nije želio provesti noć međuneprijateljski raspoloženim ljudima.Magdalen je odlučno sišla jer joj je već bila puna kapa vožnje u kolima i bila je jakogladna. - Ako imate šatore, gospodine, zašto se ne možemo utaboriti kao vojnici? -Pokazala je ravnicu oko njih. - Ondje je lijepa rijeka i ima dovoljno drva za vatru.- Mogli bismo - rekao je - ali to nije prikladan smještaj za ledi De Bresse.- Ledi De Bresse misli da jest - odlučno je rekla. - Ne pada mi na pamet ništaugodnije. Večer je tako lijepa.Večer je doista bila lijepa, zrak blag i ispunjen mirisima bosiljka i kadulje, biljakakoje gusto rastu na riječnoj obali. Kuhari će bez većih poteškoća pripremiti večeru nažeravnicima što ih nose u kolima s prtljagom, ljudi će ugodno spavati pod zvijezdama, aimaju i dovoljno šatora za one kojima trebaju.- Oduvijek sam to željela - reče Magdalen, razborito povećavši težinu na svojojstrani vage.Djelovala je tako gorljivo vragolasto da se Guy morao nasmijati. Tada je u njezinimočima vidio dubok senzualan sjaj koji je pobijao dojam nestašluka. Vidio je punastrastvena usta rastvorena u smijehu i bijele zubiće kako grickaju donju usnu, te ga jebez daha ostavila žudnja jača od ičega što je ikad osjetio.- Svih mi svetaca, Magdalen - šapnuo je - kakvim to čarolijama vladaš? Doista siprava kći svoje majke.- Što je s mojom majkom? - Sive su se oči iznenađeno raširile. - Što ti znaš o mojojmajci?


RafaelaR & Anna

77

- Znam da je opčinjavala muškarce - rekao je, odjednom s distanciranim pogledom. -Znam da je izluđivala muškarce svojom ljepotom i... - No tu se prekinuo, naglo shvativšišto govori i kome to govori. I svojom prepredenošću, bio bi rekao, ali to nije mogao rećiovom dražesnom nevinašcu koje još ne poznaje i ne razumije vlastite moći.Magdalen nikad nitko nije govorio o njezinoj majci, osim spominjanja njezinaimena, a sad su se otvorile nove mogućnosti kad je vidjela Guyev izraz lica, čula njegoveriječi, opazila nagli prestanak njegove priče.- Ne razumijem - s oklijevanjem je rekla. - Je li dobro ako sam poput moje majke?Guyeve su se oči opet fokusirale. - Svi u sebi nosimo dio naših roditelja - žustro jerekao. - To je sasvim normalno. Imaš usta Johna od Gaunta, njegovu aroganciju iodlučnost, a naslijedila si nešto i od svoje majke.Rekavši to, okrenuo se i pošao posavjetovati sa svojim vitezovima o mudrostipodizanja tabora ispred zidina neprijateljski raspoložena grada.Ispunjena čudnim uzbuđenjem, Magdalen je odšetala do rijeke. Činilo joj se da će senešto napokon ostvariti. Bez obzira što je to naslijedila od majke, riječ je o nečemu štouznemiruje Guya de Gervaisa, nečemu što presijeca njegovu odlučnu povučenost kao štobodež siječe vosak.Na uzvisini iznad riječne obale podigli su šatore i zrak su uskoro ispunile ugodnearome pečene divljači i govedine, zaliha što su ih donijeli izEngleske. Ispred šatora postavljen je dugi stol od dasaka i kad su se na nebupojavile prve zvijezde, svi su sjeli k večeri. Obrok je organiziran sa svim ceremonijamakao u vlastelinskom dvorcu De Gervaisa u Hamptonu, paževi su posluživali svojevitezove, sluge su nosili krcate pladnjeve mesa od žeravnika do stola, trubaduri susvirali kad su se upalile baklje da rastjeraju mrak s vedrog gostoljubivog prizora.Magdalen je sokom od pečenja obilno zalila svoj kruh. Bila je tako gladna da jenakratko zaboravila da mora delikatno jesti pa je progutala gotovo cijeli komad kruhaprije nego je svojim nožićem odrezala komad govedine.- Ne sjećam se kad sam zadnji put bila tako gladna -povjerila je Guyu i rupčićemobrisala masne prste. -Valjda zato što nismo ručali.- Post obično ima takav učinak - primijetio je i popio nekoliko gutljaja vina iz peharašto su mu ga dodali. - No drago mi je da si se posve oporavila.- Da, sutra namjeravam jahati - odlučno je ustvrdila. - Poskakivanje u kolima doistaje nepodnošljivo. Osim toga, to je tako neugodan način putovanja.Guy se nasmijao. - Ni meni se ne bi sviđao. No ako namjeravaš jahati, možda bi bilobolje da što prije odeš na počinak.- Misliš li da ima vukova? - odjednom će Magdalen, svjesna mračnih prostora okonjihova čarobna kruga.- Vjerojatno. Ali neće se približiti vatrama i ljudi će cijelu noć stražariti.Magdalen zadrhti. - Radije bih se suočila s naoružanim redovnikom nego svukovima .Oštro ju je pogledao. - Ne moraš se bojati ni jednog ni drugog, malena.- Ne misliš li da je neobična slučajnost što mi je netko dvaput pokušao nauditi?Onom prilikom kad su nas napali odmetnici u Westminsteru i neki dan?- Ovo je vrijeme bezakonja - nehajno je rekao.


RafaelaR & Anna

78

- U Westminsteru smo putovali kasno i bez prikladne pratnje. Kao da smo prizivalinevolje. One noći... -Slegnuo je ramenima. - U cijelom je gradu vladao kaos, a pljačkašimato savršeno odgovara.Kimnula je, poigravajući se mrvicama kruha. - No tu je i Edmund.- Edmund je bio sam u šumi, a zna se da ondje vladaju odmetnici.- Da, valjda je tako. - Podigla je ruku i prikrila zijevanje.- Hajde, odvest ću te do tvog šatora gdje te čekaju sluškinje. - Ustao je. - Šator jepremalen za sve tri, ali one mogu spavati odmah ispred šatora.Magdalen se namrštila. - Ne bojiš se da bi ih netko mogao zlostavljati? - Pogledala jenaokolo i vidjela vojnike kako sjede kraj žeravnika, čiste oružje, jedu večeru, jedandrugome dodaju vrčeve piva i medovine. Činilo se da svuda vlada priličan red, ali što ćese dogoditi kad se ugase svjetla?- Sumnjam da će primati neželjene pozornosti - suho je rekao, sjetivši seneobuzdanosti od neke večeri.Magdalen se tiho nasmijala i polako zavukla ruku u njegovu. Na trenutak se ukočio ipokušao povući ruku, ali je odustao. Gesta se činila tako prirodnom. No svojstvo te gestepromijenilo se na krajnje uznemirujući način. Njezin mu je mali prst počeo kružiti podlanu. Izrazito tajnoviti, senzualni pokreti koji su ukazivali na vlažna i topla mjesta, namekane otvore i vješta milovanja. Oštro ju je pogledao i vidio da ga promatra, po izrazunjegova lica procjenjuje kakav učinak ima njezina nestašna igra. Osjetio je da ponovnopopušta, neumoljivo klizi prema središtu gdje ona sjedi i vuče svoj mamac. Gdje jenaučila takve stvari? To je posve suprotno od nevinosti. Ali zašto je uopće smatra takonevinom? Posve mu je jasno stavila do znanja što od njega želi, kao i to da zna da on odnje želi isto. Takva jasnoća i usredotočenost na cilj nisu komponente nevinosti. Moždanikad nije ni bila nedužna. Na kraju krajeva, žene su dospjele na svijet zato da bimuškarce dovodile u iskušenje i, kao što je John od Gaunta rekao, Magdalen je stigla nasvijet u prokletom trenutku, u trenutku zla. Ona sa sobom donosi dvostruku opasnost.No još dok je razmišljao o tome u pokušaju da se odmakne od ruba te opasnosti,ona se opet tiho nasmijala tihim, senzualnim, vragolastim smijehom, i on je znao da jeveć izgubljen, da samo pokušava dobiti na vremenu. Unatoč tome, naglo ju je ostavioispred šatora, samo joj kratko zaželjevši laku noć.Šator je doista bio veoma malen i imao je mjesta samo za jednu slamaricu. Bilo jepreviše hladno da bi spavala naga kako je navikla, pa se u košulji zavukla ispodpokrivača. Ležala je i slušala kako tabor postupno tone u tišinu. Neki je divlji pas zalajao,a drugi su odgovarali na melankoličan zvuk. Magdalen se naježila. Bilo je nečega u tompozivu, nečega divljeg, praiskonskog, usrdnog, što joj se zavuklo u dušu i izazvaloreakciju za kakvu je sad malo trebalo. Val joj je polako prožeo tijelo, duboka strastvenažudnja koja joj je zagrijala kožu bez obzira na noćnu svježinu.Znala je što želi i znala je da je došlo vrijeme za to, premda se u njezinoj glavi nisuformirale nikakve riječi objašnjenja ili planiranja.Omotavši se krznom, tiho se primaknula otvoru šatora. Stražar je drijemao nasvojem položaju i čula je hrkanje Erin i Margery s tla kraj šatora.Šmugnula je van poput prikaze, uspravna, a tamno krzno i njezina tamna kosastopili su se s tminom. Naokolo su svjetlucale zapretane vatre. Malo dalje vidjela je


RafaelaR & Anna

79

baklje u rukama stražara, duž ruba tabora. Konji su se vrpoljili i rzali, privezani zastupove u blizini vatri. Inače je u usnulom taboru vladala tišina.Na noćnom je povjetarcu Gervaisov zmaj lepršao nad njegovim šatorom. Osjećajućikako joj noćna rosa na travi vlaži bose noge, bešumno je šmugnula onamo. Nije bilonikoga tko bi je vidio kako prolazi, osim napola budnog paža koji se najeo zelenih jabukaiz voćnjaka i sad je trpio neugodne posljedice. Ali on je vjerovao da je riječ o prikazi kojuje pred njegove oči izmamio pokvaren želudac, pa se samo šaptom pomolio St.Christopheru.Guy nije spavao. U šatoru je slabašno gorio fenjer. Glava mu je bila puna snova,tijelo nemirno od čežnje. Vjerovao je da je u suštini suzdržljiv čovjek. Bio je vjeranGwendoline, ako se izuzme povremeno zadovoljavanje tijekom bojnih pohoda, kadprolivena krv i smrtna opasnost izazivaju požudu koja izbija kao nekakav čir na koži štoga treba brzo i čisto probušiti kako se ne bi zagnojio, zagađujući um i tijelo. Nakon smrtisvoje žene upuštao se samo u slična zadovoljavanja puti, i to jedino kad se potreba nijemogla obuzdati. Nakon Gwendoline, nikad nije poželio neku određenu ženu.Sve dosad. Njegova žudnja za djevojkom bila je tjelesna, moćna pulsirajućaopsjednutost, ali i nešto više. Oslobađanje bi potražio negdje drugdje da se radilo samo oonom prvom. Smirio bi svoje zagrijano tijelo i posvetio se drugim stvarima. No nešto uIsoldinoj kćeri, neka aura opasnosti, strasti i obećanja, čvrsto ga je držalo u svojimpaučinastim nitima. Bilo je nečega i u njezinoj vrckavoj naravi, aroganciji i odlučnosti,uvijek spremnom smijehu, fanatičnoj lojalnosti osobi ili cilju, što ga je ispunjavalodubokim ushićenjem.Osjetio je njezin miris, onaj poseban miris po svježem mlijeku i medu, čak i prijenego je vidio sjenku koja je šmugnula u njegov šator. Duboka spoznaja o neminovnostiizgnala je iz njega svaki protest.Odbacila je svoj krzneni plašt i zavukla se ispod pokrivača kraj njega. - Bojala samse spavati sama s obzirom na pse i vukove i redovnike s noževima.- Zašto nisi pozvala svoje žene? - Povukao je košulju, izvukavši je ispod nje.- Zvala sam, ali nijedna nije došla. - Naga se ispružila uz njega.- Gospo, vjerujem da lažeš.- Da - priznala je i poljubila mu liniju čeljusti te vrhom jezika dotaknula kut njegovihusta. - No što bi drugo žena mogla učiniti u takvim okolnostima?Privukao ju je k sebi i priljubio svoje tijelo uz njezino. Osjećao je toplinu ondje gdjeje njezina koža dodirivala njegovu, kao i hladnoću na mjestima gdje nije bilo tako.Odmaknuo je pokrivač tako da joj je svjetlost fenjera obasjala rame. Bijelo je ramesvjetlucalo i vodilo njegov pogled do delikatnih oblina njezinih dojki. Prešao joj je rukompo tijelu, od uha do boka, osjećajući nježne obline i udubljenja. Dlanom joj je pokrio bok,raširio ga na bedru, povukao joj nogu preko svojih bedara, otvarajući njezino tijelo.Magdalen je zadrhtala dok se prepuštala strastvenom, duboko intimnom milovanju.Usnama je milovala udubljenje njegova ramena, jezikom kušajući slano-slatku kožu doksu joj bedra klizila po mišićavoj čvrstini njegovih. Osjetila je kako raste uz njezin trbuh ipomaknula ruku da bi dotaknula ukrućeni ud, milujući ga, istražujući vrele dijelovenjegova tijela kao što je on istraživao njezino.Predivno, strastveno, tiho vođenje ljubavi imalo je vlastiti integritet, posve drukčijiod svih prošlih iskustava, i stvaralo je vlastito obećanje budućnosti. Kad je uronio u nju,


RafaelaR & Anna

80

činilo joj se da ju je posve obujmilo njegovo tijelo, i ništa nije definiralo oblik njezinatijela na ležaju kao odvojenog od onoga s kojim se sjedinila. Kad se nakon cijele vječnostinestajanja povukao iz nje, obuzeo ju je golem osjećaj gubitka i suze su joj navrle na oči, anjezine su se ruke stisnule oko njega kao da bi ga mogla vezati uza se.Razumio je te suze i držao je u svojem zagrljaju kad se okrenuo na ležaju. Bezglasnoje plakala uz njegovo rame, priljubljena uz njegovo toplo tijelo, i on je osjećao velikuranjivost njezine krhkosti, a ranije je bio svjestan samo goleme moći njezine strasti,ravne njegovoj, koja ih je oboje zapalila.Usnula je sa suzama još uvijek mokrim na trepavicama, a njegovo joj je rame bilovlažno ispod obraza. Ležao je i slušao slavujevu radosnu, strastvenu pjesmu, harmonijukoja kao da ne priznaje nikakve granice ljubavi, nikakve nepremostive prepreke radosti.


RafaelaR & Anna

81

Šesto poglavlje

- Nemam više što učiniti za njega, oče opate. -Redovnik se umorno podigao s koljenakraj slamarice u sobičku kamenih zidova i poda. - Noćas će sve završiti, ako tako trebabiti. Opat je stajao i promatrao slomljeno tijelo na slamarici. Nesvjesno je držao ruku naraspelu što ga je nosio na prsima, kao da u tome traži snagu, cilj, pravu odluku. -Pomazan je i odriješen od grijeha. Mirno će dočekati smrt. - Sagnuo se nad tijelom ikrižem dotaknuo plavkaste usne. - Pođi u miru, sine, ako moraš napustiti ovaj svijet. -Između usana na hladnom i sivom licu izišao je slabašan dah.Redovnik je uzeo pehar vina zagrijanog s aromatičnim biljem i primaknuo gačovjekovim ustima. Tekućina je curila jer ju nije progutao. Brat Armand obrisao jebeživotna usta i mokrom krpom prešao po širokom čelu gdje je pulsirala velikapurpurna oteklina.- Pošalji po mene ako dođe k sebi. Teško je kad čovjek umre bez imena i međuneznancima. - Opat je izišao, a brat Armand sjeo je na stolac kraj ležaja, bdijući uzbolesnika. Gotovo je nemoguće vjerovati da bi netko mogao preživjeti takve ozljede, aako umre, neće se moći odrediti koja je od strašnih rana izazvala smrt. Posjekotina nanjegovoj glavi dovoljno je duboka da je udarac mogao raskoliti lubanju. Samo jedna odmnogih ubodnih rana i posjekotina izazvanih mačem mogla je biti dovoljna da čovjekiskrvari. Ipak, nekako se nastavilo slabašno disanje, premda je očišćeno i imobiliziranotijelo ostalo nepomično ispod pokrivača.Svanula je zora, a čovjek je još uvijek živio. Brat Armand ponovno mu je peharomvina dotaknuo usne i ovaj put opazio jedva zamjetljivo pomicanje grla, pokušaj gutanja.Vjeđe su zadrhtale, veoma slabašno, a redovnik je čekao prvi pokazatelj da čovjek osjećabolove. To bi također bilo jedva zamjetljivo, ali bi ukazivalo na činjenicu da uizranjavanu tijelu još uvijek pulsira život. Usta su zadrhtala, nosnice su se gotovoneprimjetno raširile, ali je to bilo dovoljno da redovnik zapazi povratak osjeta. Prekoupalog, smrtno blijedog lica preletjela je sjenka napetosti, što je ukazivalo na panikuizazvanu silnim bolovima.Brat Armand prišao je žeravniku u kutu sobe i počeo pripremati ekstrakt maka kojiće žrtvi pomoći zadržati zdrav razum tijekom agonije iscjeljivanja.- Milorde ... milorde ... Guy de Gervais zastane i pogleda naokolo. Ponovno je čuošaptom izgovoren poziv, ali nije vidio tko šapće. Dugi vanjski hodnik dvorca Bressepružao se pred njim, tapiserije su šuštale uz hladne kamene zidove kroz čije se uskeprozore pružao pogled na opkop i ravna prostranstva Pikardije. Opet se začuo šapat. Bioje siguran da zna tko šapće, ali gdje je ona, za ime svijeta? Nastavio je hodati i činilo seda ga šapat prati. Na kraju hodnika nalazila su se vrata okrugle odaje smještene ubastionu dvorca. Vrata su bila odškrinuta. Više se nije čuo šapat, već samo tišina pustog


RafaelaR & Anna

82

hodnika i slabašan zov vojničke trube iz garnizona. Bila je sredina poslijepodneva ičinilo se da dvorac drijema pod neuobičajeno toplim listopadskim suncem.Guy de Gervais uđe u sobu kule. Vrata su se za njim odmah zatvorila i teška je šipkapala na svoje mjesto .- Eto, milorde, namamila sam te u svoju mrežu! - Nasmijana se Magdalen leđimanaslonila na vrata. - Lukav trik, nije li? Davno sam ga otkrila u dvorcu Bellair. Moraššaptati iza tapiserija i zvuk se pronosi hodnikom kao kroz šuplju cijev. Jednom sam toučinila peraču suđa i on je vrišteći pobjegao, uvjeren da ga progoni duh. - Nasmijala se. -Ali ti nisi mislio da je to duh, zar ne, milorde?- Ne - prijazno se složio - nisam mislio da je duh. - Sjeo je na široku prozorskuklupicu i promatrao je, zabavljajući se. - Shvatio sam da je to zločesta djevojka spremnana vragolije.- Nije tako - pomalo ozlojeđeno zaniječe Magdalen. Činilo se da Guy katkadperverzno uživa u oživljavanju starih uspomena. Njezini su se prsti marljivo bavilikukicama haljine.- Magdalen, nema vremena za to - reče Guy, još uvijek se zabavljajući, alirezignirano svjestan buđenja još nečega u sebi.- Da, ima - na svoj uobičajeni način ustvrdi Magdalen. Otkopčala je draguljimaoptočen pojas ispod svojih grudi. - Čak i ako ga nema, treba ga stvoriti. Ne misliš li? -Pojas je uz mukli udarac pao na pod i ona je spustila haljinu niz ramena. Mekani svileninabori pali su joj oko gležnjeva. Sad je na sebi imala samo bijelu lanenu košulju koje sejednako hitro i vješto riješila.Tijekom tog razodijevanja Guy se nije maknuo sa svog mjesta na prozorskoj klupici,uživajući u spirali spolnog uzbuđenja, osjećajući toplinu sunca na zatiljku, udišućiMagdalenin miris u sobici, topli ženstveni miris njezine odjeće, kože, kose, pogledomgutajući nježne obline njezina tijela. Ona je žena koja muškarca može dovesti do usijanesmućenosti, a kako je odavno priznao da se ne može oduprijeti toj moći, pustio je dapolako i nezaustavljivo raste u njemu.- Ako nemamo vremena za ovo, mislim da ga ti uludo tratiš dok tako besposlenosjediš. - Magdalen je prišla prozoru. Mršteći se od koncentracije, pozabavila se velikomkopčom njegova pojasa. Oprezno se pozabavila bodežem u futroli na njegovu boku.Sagnula je glavu pa je sunce izvlačilo raskošne tamne dubine njezine spletene kose.- Voljela bih da sagneš glavu - rekla je. - Inače ti ne mogu maknuti ovratnik. Previsoksi za mene.Poslušno je sagnuo glavu da ukloni zlatom obrubljen ovratnik, znak ranga i časti.Otkopčala je gumbe tunike i gurnula je niz njegova ramena. Ispod je imao samo košuljujer za mirnog popodneva u dvorcu nije trebalo nositi podstavljen haljetak ili žičanukošulju. Vještim je prstima odvezala uzice hozni provučene kroz rupice na rubu košulje.Tada se košulja pridružila ostaloj odjeći na podu.I dalje se mršteći od koncentracije, Magdalen mu je prstom prešla po prsima,zadržavši se na uskoj bijeloj crti stare rane koja se pružala do njegova trbuha. Pogledalaga je, blago se i tajnovito nasmiješila te mu vrhom jezika dotaknula bradavice. Vlažnihitri dodiri ubrzali su mu dah i izazvali rumenilo uzbuđenja na koži. Njezini su prstistigli do njegovih raskopčanih hozni.- Prvo čizme, malena - rekao je, uspijevajući zvučati lijeno i nonšalantno.


RafaelaR & Anna

83

Gricnula mu je rame, hitro ga kaznivši, te se spustila na koljena i pozabavilanjegovim čizmama. Oslonio se rukama na prozorsku klupicu i ispružio noge da bi muizula čizme.- Ustani - naredila je i vratila se na hozne.- Krajnje si naporan, milorde.- Mislio sam da sam veoma popustljiv - pobunio se i ustao da bi mu hozne gurnulaniz bokove. - Zar ne izgleda kao da sam pripravan u svemu ti udovoljiti, gospo? -Nestašno se nasmiješio dok se oslobađao posljednjeg komada odjeće.Magdalen je zamišljeno nakrivila glavu i proučavala njegovo tijelo. - Rekla bih daizgleda, milorde - rekla je te tugaljivo dodala: - Ali kad ćeš nešto učiniti po tom pitanju?Dosad sam sve ja radila.- Ovo je tvoj plan - podsjetio ju je. - Čini mi se pravednim da ti budeš odgovorna zanjegovu provedbu. - Gestom je pokazao malu okruglu prostoriju. U njoj se nalazio samostol od grubih dasaka i dva stolca, te vučja koža ispred praznog ognjišta. Ništa drugo.Premda mu u ovako uzbuđenom stanju i ne treba ništa drugo, pomislio je. Mogao jezamisliti niz ugodnih načina da se snađu s onim što imaju, ali ga je vragolasti porivtjerao da vidi što će Magdalen s ovako oskudnim namještajem.Pogledom je slijedila njegovu gestu, prvi put uočivši manjkavosti u njihovuokruženju. - Na podu? -nesigurno je predložila.Odmahnuo je glavom. - Previše tvrdo, malena. - Na vučjoj koži? - pokušala je, ali jošnesigurnije.- Buhe.Magdalen se na trenutak smela, a zatim se priljubila uz njega. Zavukla mu je rukeoko tijela, dlanovima kružila po leđima i stražnjici, priljubivši donji dio tijela uz njegov,dok je sa sigurnošću osobe koja je na poznatom terenu grickala i lickala dahom mumilujući prsa, sigurna u svoju sposobnost da dobije željenu, očekivanu reakciju.Trenutak bolnog iščekivanja držao je ruke podalje od nje, još uvijek je zadirkujućisvojim odbijanjem da preuzme inicijativu. Imao je čvrstu kontrolu nad sobom, svjestanda će zbog ovog zaigranog odbijanja predaja biti još dojmljivija. Odjednom nesigurna,Magdalen se zbunjeno odmaknula. Tada je vidjela njegov izraz lica i iz njezinih je očijunestalo oklijevanje.Nasmijavši se, uhvatio ju je oko struka i podigao na prozorsku klupicu. - Dopustida ti pokažem kako se ljubav može voditi u ovako nepovoljnom okruženju, mala mojaraskalašenice. - Rukama joj je obujmio lice i spustio usta na njezina, držeći joj glavu.Rastvorila je usne u dobrodošlici njegovu vrelu jeziku i obavila mu noge oko struka,nudeći mu svoje otvoreno tijelo. Vrpoljila se na hladnoj prozorskoj klupici od hrapavogkamena, namještajući se uz njega kako bi mogla pratiti njegov ritam. Spustio joj je rukena bokove i pridržavao je dok je u njima bujala strast, a kad je napetost postalaprevelika, prsnula je u prasku ushićenja. Držao ju je uza se dok su se njihova tijelastapala, a predivna je tromost zamijenila napetost.- Uvijek bi trebalo naći vremena za to - promrmljala je Magdalen kad je opet moglagovoriti. - Mislim da bi ovo trebala biti naša soba. Ne vjerujem da je netko drugi koristi iovo je tako pust dio dvorca.Nasmijao se i izišao iz nje, spustivši je s prozorske klupice. - Ako ćemo ovopretvoriti u naviku, onda bismo trebali donijeti deku ili nešto slično. Bojim se da ćešdobiti ogrebotine i rane od čestog korištenja prozorske klupice. -Brzo ju je poljubio. - No


RafaelaR & Anna

84

iskreno rečeno, ljubavi, zatekla si me u veoma neprikladnom trenutku. Moji su ljudistigli s izvještajima iz okolnih područja i moram ih saslušati, a zatim posjetiti garnizon.Priča se o odmetnicima koji haraju naokolo, a vanjske zidine treba popraviti.- Ne bismo li večeras mogli poći u lov sa sokolima kraj rijeke? - Magdalen je navuklakošulju preko glave.- Zar danas poslijepodne nemaš nikakvog posla? -Dok je pričvršćivao pojas, Guy jeuzdigao obrvu. Magdalen je dobro poznavala dužnosti i odgovornosti gospodaricedvorca pa mu je bila glavna pomoćnica u vođenju golemog kućanstva. Guy vodi imanjejer nema sieur De Bressea, no opazio je da Magdalen neke zadatke obavlja s višeentuzijazma nego druge.Uzdahom je potvrdila njegove misli. - Da, imam, i to mi se nimalo ne sviđa. Slugazadužen za kruh i smočnicu kaže da nedostaju tri štruce kruha i tvrdi da je kriva jednaod sluškinja koje poslužuju za stolom. Ne uspijem li riješiti problem, treba se obratitimajordomu, a on će to nakon večere vjerojatno prenijeti tebi i mali će problem postativeliki.Guy kimne. On je bio konačni sudac u svim spornim pitanjima, kućanskim i vojnim,koji se tiču dvorca, njegovih stanovnika i okolnih sela. Njegova je dužnost posredovati usvađama, dijeliti pravdu, davati nagrade i činiti usluge, ali je manje svakodnevneprobleme radije prepuštao drugima. - Zašto ti se taj zadatak ne sviđa?- Jer ne vjerujem da je kriva jedna od sluškinja. - S poda je podigla draguljimaoptočen pojas koji je namigivao na suncu. - Vjerujem da pekar iz grada ima dogovor sčovjekom koji razvozi kruh. Daje manje od onoga što je plaćeno i zatim dijele profit. Aliobojica već dugo opskrbljuju kućanstvo pa nitko neće vjerovati da su nepošteni.- Ako je tako, onda ne mislim da je riječ o sitnom problemu - rekao je. - Oslobodit ćute tog zadatka, ako želiš.- Doista želim - rekla je i skrušeno se nasmiješila. - No mislim da se osobno moramkonfrontirati s pekarom i dostavljačem.Guy se nasmijao i dao joj savjet. - Učini to, ali u društvu majordoma. On će cijenitišto si ga uključila i njegova će nazočnost pojačati tvoj autoritet... kad zaključiš tko jeodgovoran, meni možeš prepustiti dijeljenje pravde. -Podigao joj je bradu i poljubio jojkut usta. - Završim li s izvještajima, možemo prije večernjice poći do rijeke.Tada je izišao i vratio se u unutrašnje odaje dvorca gdje su se iznad velike dvoranenalazile obiteljske prostorije. U privatnoj radnoj sobi gospodara dvorca, smještenoj uzveliku bračnu odaju u središtu obiteljske rezidencije, čekao ga je tajnik u društvuOliviera. Guy ga je ostavio u Calaisu sa zadatkom da otkrije sve što može o Charlesud'Auriacu.Dok je podnosio izvještaj, Olivierove pronicave crne oči zvjerale su naokolo, sveopažajući na svoj instinktivan i neprocjenjiv način. Ništa mu nije moglo promaknuti, makako nevažno bilo, i uvijek je na isti način promatrao svoju okolinu, poznatu ili sasvimnovu.Istraga je špijuna odvela u Toulouse, dom De Beauregarda, i odande u Carcassonne,utvrđeni samostan kojim je Bertrand de Beauregard upravljao za francuskoga kralja.Majka Charlesa d' Auriaca bila je sestra Isolde de Beauregard. Znači da je Charles d'Auriac Magdalenin bratić u prvom koljenu. Olivier je mnogo saznao tijekom tri tjedna


RafaelaR & Anna

85

pranja suđa u kuhinjama dvoraca De Beauregarda. Guy de Gervais slušao je obuzet svevećim nemirom.Olivier je pričao o hitnom pozivu upućenom muškarcima klana koje je otac pozvao snjihovih lena. Čuo je šaptanja o neuspjelom pokušaju ubojstva Isoldine kćeri u Calaisu,šaptanja što ih je s lakoćom čovjeka koji zna gdje i kako treba slušati čuo iza tapiserija ikroz hrastova vrata. Pričao je o čovjeku, Charlesu d' Auriacu, koji se doimao kao da imagorući cilj, i o Bertrandu de Beauregardu, Charlesovu ujaku, patrijarhu čiji cilj kao da senije poklapao s onim njegova nećaka. Bilo je riječi izgovorenih u ljutnji, a autoritetstarijeg ušutkao je nećaka, ali Olivier nije uspio otkriti u čemu se ne slažu, osim da je toimalo neke veze s događajem u Calaisu. Samo je znao da bi okupljanje klana,Bertrandovih sinova, trebalo riješiti problem.Želeći što prije prenijeti te informacije svomu gospodaru, napustio je provincijuRoussillon prije velikog sastanka i brzo se vratio u Pikardiju. Bore od umora usječeneoko usta i prašnjava odjeća svjedočili su o njegovoj žurbi.- Dobro si to obavio - rekao je Guy i otvorio sef u željezom okovanom ormaru odcedrovine. Izvadio je tešku kesu i dobacio je čovjeku koji ju je vješto uhvatio. Guy senasmiješio, premda su ga dobivene informacije zabrinjavale. - Ti si dobar i odan sluga,Olivier. Sad se odmori.Čovjek je tihim i brzim koracima izišao, a Guy je stajao i namršteno zurio krozprozor prema jugu, odakle će stići prijetnja...Za to je vrijeme Magdalen šetala voćnjakom jer je odlučila odgoditi mučno pitanjenestalih štruca kruha. Bilo je vruće i sparno, a ose su marljivo zujale oko otpalog voća uvisokoj travi. Voćnjak se nalazio blizu vanjskih zidina dvorca, okružen vlastitim visokimzidom, i nudio samoću kakvu je teško naći u uzavrelom životu dvorca, koji po izgledu isvojim mnogim raznovrsnim funkcijama nalikuje pravom gradu.Ispunjavala ju je ugodna tromost tjelesnog zadovoljenja, a njezin je um spokojnoispitivao i istraživao ljubavnu zavrzlamu u kojoj se našla. Znala je da njezin muž nijemrtav. Tu spoznaju više nije ponavljala Guyu jer ga je to uzrujavalo i bacalo oblak nadnjihovu zajedničku radost.Nije mu rekla ni to da je sve sigurnija da je opet zatrudnjela. Ta je činjenica bilaizvor tajne sreće i željela ju je još neko vrijeme zadržati za sebe. Samo Erin i Margeryznaju da je na brodu izgubila dijete i tu će tajnu obje čuvati. Ovo će dijete, Guyevo dijete,pred ostatkom svijeta zauzeti mjesto onog koje je izgubila, a iza ovih zidina i daleko odEngleske lako će se zatajiti svaku nepodudarnost u vremenu. Unuče Johna od Gauntanaslijedit će leno obitelji De Bresse, a dijete Guya de Gervaisa bit će njegova čvrsta vezas djetetovom majkom. Ostaci sumnji proizišlih iz osjećaja časti što ih je Magdalen,unatoč njihovoj ljubavi, slutila u Guyu izgubit će snagu i postati slabašni prigovori kojineće ojačati i nauditi toj ljubavi.Instinktivno je znala da ona mora voditi računa o toj zavrzlami, da je Guy trenutnouhvaćen u čarobnom svijetu opčinjenosti, da je očaran njome i voljan se prepustiti struji.No kad se okolnosti promijene i počnu djelovati na njihov magični svijet, što jeneminovno, onda će i njegova očaranost izblijedjeti. Ukoliko ne nađe neki način da spasinjegovu savjest, izgladi njegove sumnje, pojača opčinjenost čvršćim, opipljivijimsponama, izgubit će tu ljubav koja joj još od djetinjstva znači više od života. Luda je


RafaelaR & Anna

86

Jennet rekla da na njezinu dlanu vidi ljubav i krv. Mnogo ljubavi, ljubavi muškaraca. Akoje to njezina sudbina, onda je tek počela.Neobično, ali ta razmišljanja nisu utjecala na njezinu ugodnu tromost dok je šetalaispod kvrgavih voćaka i zaobilazila trule kruške na tlu. Kći Johna od Gaunta i Isolde deBeauregard nije sumnjala u svoju sposobnost da ostvari ono što želi, ono što zna da semora dogoditi ako ne želi da njezin i život Guya de Gervaisa postanu besmisleni.U unutrašnjoj odaji bez prozora i zidova pokrivenih tapiserijama bilo je petmuškaraca. U kaminu nije gorjela vatra, ali su baklje u zidnim nosačima stvarale isvjetlost i toplinu. Jedan od muškaraca zbacio je kratak plašt što ga je nosio iznad šarenetunike i posegnuo za vrčem medovine na sredini stola. Ulio je tamnu slatku tekućinu ukositreni pehar i popio nekoliko gutljaja.- Charles me nije uvjerio da više dobivamo njezinom otmicom nego smrću.Bio je stariji od ostalih, prosijede kose i brade, ali su mu oči bile jednako sive i jasnose vidjela obiteljska sličnost.- Ona je Isoldina kći - mirno će Charles d' Auriac.- To znamo - reče jedan od ostalih, Marc, nestrpljivo se obrecnuvši.Želio sam reći, bratiću, da je ona doista Isoldina kći - jednako mirno pojasni Charles.U toploj zagušljivoj prostoriji zavladala je kratka tišina. - Želiš reći da bi moždamogla biti... - Govornik zastane, birajući riječi. - Moglo bi se i nju iskoristiti kao njezinumajku?- Nikad nitko nije iskorištavao Isolde, Marc - oštro ga ispravi stariji čovjek. - Radilaje samo ono što je željela i u većini je slučajeva zavodila samo po vlastitom izboru.- Ali s Lancasterom...?- S Lancasterom je naišla na izdajstvo. -Bertrand de Beauregard, Isoldin brat, govorio je ono što je mislio. - Zbog toga ćemomu se osvetiti i istodobno obaviti dobar posao za kralja. Ja kažem da ona mora umrijeti.Charles d' Auriac tražio je prave riječi. Pravila pokornosti i uljudnosti zahtijevala suda se povuče pred stavom starijeg. To je već jednom učinio, pristao je da se to pitanjerazmotri, ali nije se mogao povući prije nego ih još jednom pokuša navesti da shvatenjegov stav. Otkako ju je vidio kako sjedi ispred konačišta u Calaisu, njezina mu je slikaispunjavala dane i uznemiravala noći. Organizirao je pokušaj umorstva i da je to uspjelo,vjerojatno više ne bi razmišljao o tim ustima i očima, nesvjesnoj gracioznosti i arogancijivitkog tijela, bahatom glasu, nečemu rijetkom i suptilnom što zrači iz nje i muškarčevuglavu ispunjava prizorima bijelih isprepletenih udova i vrelog požudnog daha. Ali ona jepreživjela napad i sad on ne može podnijeti pomisao na uništenje tog tijela, pretvaranjeu prah tog senzualnog obećanja, a tako se dobro može iskoristiti i mnogi iz toga moguprofitirati.Milorde - počeo je. - Pomislite na Isoldino uskrsnuće u liku njezine kćeri. Muž joj jemrtav. Ona to sigurno zna, premda njezinu ocu ne odgovara da to sad otvoreno prizna.Čim se makne iz Lancasterova kruga, više neće biti ljepilo koje posjede obitelji De Bressedrži za Englesku. Ne pada mi na pamet bolja osveta protiv Lancastera od okretanjanjegove vlastite kćeri protiv njega, pretvaranja nje u lik žene koju je ubio.


RafaelaR & Anna

87

- Znači, uporno ostaješ pri svome. - Bertrand se zavalio na stolici i gladio bradu.Charlesa je ohrabrivao sjaj koji mu se nazirao u očima. - Što bi učinio s njom kad bi jeoteo?- Pa, oženio bih je, milorde - smiono će Charles.- Dvostruko bih je povezao s majčinom obitelji i zatim je iskoristio za naše ciljeve.Vjerujem da posjeduje moć, kad bismo je naučili da je prepozna i koristi, da čini sve onošto je činila njezina majka, pa i više.- Meni se čini da je djevojka zarobila tebe, Charles.- Bertrand se osmjehnuo. - Zalažeš li se za to jer je želiš u svom krevetu?- Ne samo radi toga - reče njegov nećak. - Premda priznajem da prema njoj osjećamsilnu žudnju. No to je manje važno od onoga što bismo s njom mogli postići kad bi bilapod našom kontrolom.- Priznajem da razmišljanje o tako suptilnoj osveti Lancasteru pruža određenozadovoljstvo. Uzeti j e kao našu i pretvoriti u oružje protiv njega.- Možda bismo je mogli pretvoriti u oružje koje će ga uništiti. - Gerard deBeauregard prvi se put oglasio.- Da, kad bi preuzela zadatak što ga njezina majka nije uspjela obaviti. - Sjaj u očimanjegova oca pretvorio se u bljesak. - Zasad ne znam kako jer sa svojim ocem ne možekoristiti metode kojima ga je uhvatila njezina majka. Lancaster ima malo skrupula, ali nevjerujem da bi se upustio u incest.Svi su se nasmijali i ugođaj se u sobi razvedrio. Ispružili su noge ispod stola iposluživali se medovinom. Charles d' Auriac je znao da je dobio bitku.- Ako se dama pokaže svojeglavom... - zamišljeno će Gerard. - Kako ćemo jeprimorati na suradnju?- Postoje načini i sredstva. - Bertrand slegne ramenima. - Tu ne očekujempoteškoće.- Kao ni drugdje - reče Charles. - Odmah bih otputovao u Pikardiju da našojrođakinji zaželim dobrodošlicu u Francusku. S obzirom na primirje između našihzemalja, to bi bio posve prikladan potez.- Doista. - Bertrand ustane od stola. Ovih su ga dana brzo hvatali grčevi u nogama.Krv više nije tekla kao ranije i mučila ga je stara rana u bedru kad bi dulje sjedio. Hodaoje amo-tamo i rukom prelazio po neobično oblikovanom dršku bodeža za pojasom. Imaoje oblik zmijske glave i krvavo crveni rubin umjesto oka. - Kako predlažeš da se riješimolorda De Gervaisa? Djevojka je pod njegovom zaštitom, a mislim da on nije čovjek kojegje lako nadmudriti.- On ne zna ništa loše o meni - reče Charles. - Možda ga muče sumnje, ali u vrijemeprimirja ne može odbiti rođaka koji je došao u kurtoazni posjet. Učinit ću sve što mogukako bih utišao njegove sumnje i steći ću povjerenje dame. S otmicom ćemo pričekatidok se on ne udalji iz dvorca. - Oči su mu na trenutak izgubile fokus. - Ima mnogo togašto bi ga moglo odvući... napad odmetnika na sela pod upravom obitelji De Bresse, ilimožda poziv njegovog sizerena, ili poziv sa susjednog lena. Mislim da je to najmanjiproblem.


RafaelaR & Anna

88

- Onda ćemo stvar prepustiti tebi, Charles. -Bertrand pođe prema vratima. - Ako seza tim ukaže potreba, zatraži podršku svojih bratića. I što prije dovedi Magdalen odLancastera u tvrđavu Carcassone. Ova je obitelj predugo čekala osvetu,Vrata su se zatvorila za patrijarhom i četiri su se mlađa muškarca vidljivo opustila. -Ni u grobu neće mirovati ako nepravda što ju je Lancaster nanio De Beauregardimaostane neosvećena - reče Marc. - No tebe je ta žena opčinila, bratiću. Obećava li ugodnetrenutke u krevetu? - Svi su se nasmijali, ali njihov bratić u tome nije sudjelovao,- Nešto više od toga - reče, birajući riječi. - Nešto što čovjeku obećava neopisiveužitke, Ukoliko nisam posve u krivu, ona ima le diable au corps, a ja to želim iskusiti,prijatelji.- Opasan sport - progunđa Philippe de Beauregard. -Pričalo se da je njezina majkaimala vražji pečat na sebi, a one koji su se prepustili iskušenju, opekao je kao da jekiselina.- Njezina je majka bila opasna žena. - Charles d' Auriac ustane od stola. - Opasna jernije nosila jaram niti jednog muškarca. Namjera mi je Magdalen od Lancastera uhvatiti umoj jaram, kao i u onaj njezine obitelji po majčinoj strani. Zauzdat ćemo moć i vražjipečat kako nama odgovara. -Krene prema vratima. - Opet ćemo razgovarati kad se vratim iz Pikardije. Tada ćuviše znati o torne kako je najbolje nastaviti.


RafaelaR & Anna

89

Sedmo poglavlje

Magdalen se dosađivala. Grickala je kolač od badema i poželjela da njezin susjed zastolom na podiju obraća malo više pozornosti na nju. Guy de Gervais bio je domaćinvelikoj skupini putujućih vitezova koji su zatražili smještaj pod njegovim krovom, ačinilo se da za njih pripremljena gozba traje već cijelu vječnost. Osjećala je laganuglavobolju od vina, vrućine i žamora glasova u krcatoj dvorani. Odmah ispod podija, gdjeje sjedila za stolom kraj muškarca koji je zastupao gospodara dvorca, okupili su sevitezovi nižeg ranga iz kućanstva i iz putujuće skupine, a iza njih štitonoše i paževi. Ustražnjem dijelu dvorane natiskivale su se bučne skupine manje važnih pripadnikakućanstva.Među putnicima nije bilo visokorođenih žena, pa je Magdalen bila jedina dama napodiju. To ju je oslobodilo tereta da mora nekoga zabavljati, ali je također izazivalodosadu. Zbog glasne buke u dvorani jedva je čula glazbenike s galerije, a sav razgovoroko stola vodio se o putovanju njihovih gostiju. Putovali su u Italiju kako bi podržalivojvodu od Anjoua u polaganju prava na napuljsko prijestolje. Kako se razina vina uvrčevima spuštala, tako je raslo uzbuđenje. Rat je jedino što vitezovi razumiju, a kakonije bilo borbi između Engleske i Francuske, morali su naći neki drugi opravdani razlogza uporabu svojih mačeva i kopalja. Poticali su Guya da im se pridruži, a Magdalen jebilo prilično jasno da se njegova sadašnja uloga zaštitnika i savjetnika usamljenoj imlađahnoj gospodarici dvorca smatra slabom zamjenom i neuvjerljivom izlikom.Njezina stolica bez naslona za ruke bila je tako blizu Guyevoj da bi i najmanjakretnja priljubila njezino bedro uz njegovo. Oči su joj vragolasto zasjale. Zavukla je rukuispod nabora stolnjaka od damasta. Prstima mu je lagano prelazila po bedru i osjetilakako su mu se mišići nesvjesno stegnuli. Nestašno je nastavila istraživati, nedužno sesmiješeći svima oko stola dok je njegovo tijelo oživljavalo,Guy se našao u neprilici. Želio se nasmijati jednako kao što je želio uživati unestašno vještom milovanju, ali mu se u trenutnim okolnostima niti jedna od tih reakcijanije činila prikladnom. Zavukao je ruku ispod stola, čvrsto joj uhvatio zapešće i vrationeobuzdanu ruku u njezino krilo.Magdalen je popila gutljaj vina i razmišljala o svojem sljedećem potezu. Ova biigrica svakako razvedrila inače dosadnu večeru. Nogu u zlatom vezenoj baršunastojcipelici pomaknula je ustranu, kliznula stopalom uz njegovu nogu i savila nožne prste uzmišićavi list. Nije uslijedila trenutna reakcija pa je pojačala pritisak, a njezini su mu senožni prsti zavukli u udubljenje iza koljena. Njezin se smiješak proširio kad je nagloudahnuo i maknuo nogu. Njezino ju je stopalo slijedilo. U svojoj je koncentraciji na tuzabavnu igru zaboravila na ostale za stolom, na sluge koji su brzali naokolo, na štitonošei paževe iza svake stolice.Guy nije mogao dalje odmaknuti nogu jer bi i susjeda s druge strane uključio uMagdalenine vragolije, a ukoliko je želio zadržati ozbiljno lice, nije smio ni pomislitikako bi sieur Roland de Courtrand reagirao na intiman dodir domaćinove noge. Ostao jeposve nepomičan i ležerno pitao sieur De Courtranda žele li on i njegovi drugovi sutra


RafaelaR & Anna

90

poći u lov na vepra. Srećom, pitanje je izazvalo bujicu pijanih podsjećanja na prošleodlaske u lov, a Guy je mogao neprimjetno svratiti pozornost na Magdalen koja je toočito zahtijevala. Nonšalantno je zatvorio ono malo prostora koliko ga je bilo izmeđunjihovih stolica.Ovih je dana u njoj počeo opažati nešto drukčije. Radilo se o nečemu neodredivom,nekakvoj mekoći, kao da su njezini rubovi neznatno zamrljani. Činilo se da nad njomelebdi aura, svjetlucava poput bisera, koja je duboko iz nje izvlačila ugodnu toplinu. Bilaje nestašna i pozitivna kao i uvijek, jednako radosno senzualna, ali s nekom drugomdimenzijom koja se više isticala kad je bila sama, kao da je razmišljala o nekoj tajni iprivatnom izvoru zadovoljstva.Zavukao je ruku ispod stola i uštipnuo je za bedro, dovoljno jako da je poskočila.Pogledala ga je s iznenađenim prijekorom u očima i protrljala svoje bedro, ali on sesamo mirno nasmiješio i opet se okrenuo sieur De Courtrandu.Magdalen je razmišljala o svojem sljedećem potezu kad je osjetila kako se ispod njenešto zavlači. Sekundu je ukočeno sjedila, a potom se, manje disciplinirana od Guya,zagrcnula od smijeha kad je shvatila da to on sa strane uvlači ruku ispod njezinestražnjice. Dugi nabori njegova rasječena rukava spustili su se na svilene skute njezinehaljine, skrivajući njegove marljive prste. Vrpoljila se, najprije kao da protestira, potoms određenim ciljem jer je shvatila kako će se njezini pokreti uskladiti s njegovima.Jezikom je dotaknula usne i opet posegnula za peharom vina, polako pomičući svojetijelo dok je uzbuđenje raslo, a lica oko nje nejasno su se stopila s pijanim glasovima.Guy je, držeći pod kontrolom vlastito uzbuđenje, nastavio raspravljati sa susjedomo lovu na vepra, istodobno dovodeći Magdalen, koja je šutjela kao zalivena, dogrozničavog vrhunca. Osjetio je kako se ukočila uz njegovu ruku, zadržavajući dah utrenutku klimaksa, te se opustila i tiho uzdahnula. Tada je povukao svoju ruku.- Nadam se da si naučila lekciju - rekao joj je u uho. Lice joj je oblilo dražesnorumenilo, oči su joj blistale, usne su joj bile vlažne i crvene, i njega je pogodila silinavlastite žudnje.Magdalen je odgurnula svoju stolicu. - Nadam se da ćete me ispričati, mes sieurs.Ostavit ću vas uz vaše vino. - Pobjegla je iz dvorane kako bi joj vecernji zrak rashladiouzavrelu krv.Žurila je preko unutrašnjeg dvorišta i kroz kapiju izišla u vanjsko. Place d'armesobavijala je tišina jer su vojnici spavali, a samo su stražari marširali po kruništima ipromatrači motrili iz četiri kule. Kruništa više nisu bila zabranjeni teritorij, pa se popelastrmim kamenim stubama do širokog parapeta s kojeg se pružao pogled na grad upodnožju brda, te ravnice i šume iza njega. Možda je to zemlja širokih prostranstavakoju je luda Jennet davno vidjela u vodi.Dvorac Bresse izgrađen je na vrhu brda s masivnom glavnom kulom i obiteljskomrezidencijom u sredini, a druge su se građevine širile naokolo sve do vanjskih zidina.Duboki je opkop okruživao te zidine, a jedini pristup dvorcu bio je preko podiznogmosta i kroz podiznu rešetku. Teško je zamisliti da bi mogao uspjeti napad na takvuutvrdu, mislila je Magdalen naslonjena na ogradu. Iza opkopa na padini brda nalazile suse seoske kolibe i njihove male okućnice, u podnožju je bio grad Bresse, s jedne stranezaštićen dvorcem, a s preostale tri vlastitim zidinama.Čula je kako pijančevanje u velikoj dvorani iza nje postaje sve neobuzdanije. Bakljestražara bljesnule su u iznenadnom naletu vjetra koji je stigao s mračne ravnice. Mrak je


RafaelaR & Anna

91

prekrivao kolibe i grad, ljudi su mirno spavali, svjesni da na njih pazi njihov feudalnigospodar, da ih štite njegovi vojnici,Oblaci su zastirali nebo pa nije bilo mjesečine i samo je Sjevernjača provirivala krozoblake, Magdalen je odjednom zadrhtala u svojoj svilenoj haljini. Iz pregrijane jedvorane izišla bez plašta, a već je početak studenog i sparni listopadski dani gotovo susamo sjećanje. Zaželjela je laku noć stražaru koji je prošao kraj nje i sišla u vanjskodvori- šte. Dok je prolazila kraj hambara, čula je zvukove hrvanja i opazila da su vrataodškrinuta. Znatiželjno je zastala. Čula je žensko cičanje i hihotanje te smijeh dubljegaglasa i još hrvanja.Očito je da se netko dobro zabavlja. Magdalen je hitro pošla dalje. Ona je odgovornaza ponašanje žena iz dvorca i trebala se s pravedničkim gnjevom okomiti na prekršitelje,ali nije imala volje za ulogu koja joj nimalo ne pristaje, osobito ne u njezinu sadašnjempoložaju. Nezakonita se djeca prilično lako apsorbiraju u zajednicu dvorca kojapragmatično prihvaća ljudske slabosti, istodobno ih glasno osuđujući unutar crkvenihzidova.Vrata velike dvorane bila su otvorena i zvukovi raskalašene zabave nisu jenjavali.Pogledala je unutra i vidjela da je prizor postao razuzdaniji otkako je otišla. Lord DeGervais inače ne dopušta neobuzdano ponašanje u javnosti, što ga drugi prečestosankcioniraju, ali je večeras očito odlučio udovoljiti svojim gostima, a time i vlastitomkućanstvu. Još uvijek je sjedio za stolom na podiju i objema rukama držao pehar vina.Promatrao je razuzdani prizor ispod podija gdje su ljudi plesali, pjevali i ganjali jednidruge oko stolova. Njegovi su gosti uglavnom bili zauzeti vinom i onim ženama koje suse pokazale spremnima za malo igre s vitezovima i za ono što bi kasnije moglo uslijediti.Magdalen je stajala i gledala, protiv volje fascinirana. Nije znala ono što je Guy znao,da postoje trenuci kad je određena popustljivost potrebna kako bi se muškarcioslobodili energije koja se inače troši u bitkama. U dvorani se odvijala određena vrstabitke i on je znao da će popustiti napetosti nakupljene tijekom dva mjeseca relativneneaktivnosti. To je slično puštanju krvi u bolesnika. Ujutro će svi biti pročišćeni, madaiscrpljeni.Naglo je podigao pogled, osjetivši Magdaleninu nazočnost prije nego ju je vidio kakoraširenih očiju stoji na drugom kraju dvorane. Rukom je napravio brzu zapovjednukretnju. Trenutak je oklijevala pa se, očito nevoljko, okrenula i otišla. Još uvijek nijemogla staloženo trpjeti njegovo nezadovoljstvo i nije ga ničim željela izazivati, čestoobuzdavajući prirodne porive nimalo suzdržljive naravi. Ako je Guy svjestan svoje moćiu tome, nikad to nije iskorištavao.Popela se vanjskim stubištem na drugi kat goleme rezidencije. Njezine su se odajenalazile u ženskom krilu dvorca jer se nije mogla smjestiti u bračne odaje što ih, sasvimprirodno, zauzima zastupnik gospodara dvorca Bresse. Njezina je spavaća odaja bilaraskošno namještena pernatim krevetom, ormarom, tkanim sagom i zidnimtapiserijama. U susjednoj privatnoj odaji bili su zahod i zastorima okružena kada, ali zaMagdalen su bila važnija skrivena vrata iza tapiserije koja vode u unutrašnje prolazekroz debele kamene zidine. Dvorac je bio pun takvih tajnih vrata i uskih prolaza koji sučinili skrovitu mrežu za one koji ne žele da se zna za njihovo kretanje.Erin i Margery čekale su je drijemajući kraj vatre. -Ima mnogo pijančevanja, miledi -zijevne Erin i ustane. - Milord to inače ne dopušta.


RafaelaR & Anna

92

- Ne - složila se Magdalen. - Ali ima goste i možda je to za njih prikladnagostoljubivost. - Mirno je stajala dok su je žene razodijevale, a zatim se ogrnula krznomobrubljenim baršunastim ogrtačem. -Dobro mi iščetkaj kosu, Erin. - Sjela je na niskistolac ispred kamina.- Svakako, miledi. - Erin se smiješila dok je uklanjala srebrne ukosnice i otkopčavalafinu srebrnu vrpcu što je držala bujne tamne uvojke. Dobro je znala zašto ledi Magdalenželi da joj kosa blista. Tamna se masa spuštala gotovo do poda i ona je dugim mirnimpotezima vukla četku.- Posljednjih nekoliko dana nemate mučninu, miledi. - Margery se okrenula odormara nakon što je svilenu haljinu objesila u mirisnu unutrašnjost.- Ne, mislim da je to prošlo. - Njih su dvije znale za njezinu trudnoću, i čije dijetenosi. No pratile su je iz dvorca Bellair kad je kao jedanaestogodišnja djevojčica prvi putodanle otišla i Magdalen je bila sigurna u njihovu odanost. - Hoćeš li mi donijeti peharzačinjenog vina, Margery? Onda možete poći na počinak. Noćas mi više nećete trebati.Margery je napravila kniks i otišla u kuhinju, natkrivenim prolazom spojenu srezidencijom i velikom dvoranom. U kuhinji nije vladala uobičajena vreva užurbanihkuhara i slugu jer je i osoblje iskoristilo sveopću razuzdanost. Vatre su zanemarene islabo su gorjele jer su oni koji su na njih trebali paziti iskoristili nedostatak nadzora iodjurili po vlastitom poslu. Margery je pripremila vruće vino začinjeno mirodijama,nestrpljivo šutnuvši šarenog psića koji je u potrazi za ostacima dolutao iz dvorišta. Isama se željela pridružiti veselju pa je kositreni pehar žurno odnijela u odaju svojegospodarice.Erin je jednako željno kao i Margery iščekivala obećanu zabavu, pa im nije trebalodvaput reći da ostave gospodaricu koja je, kose blistave na svjetlosti svijeća i s pićem uruci, sjedila ispred kamina. Spremno su prihvatile naputak da ne trebaju dolaziti ako ihne pozove, a najvjerojatnije će ih pozvati tek ujutro.Pijuckajući začinjeno vino i ispruživši noge prema vatri, Magdalen je utonula usanjarski trans i pitala se koliko će vremena proći dok Guy zaključi da je udovoljiokurtoaziji i da svoje goste može prepustiti noćnoj raskalašenosti.Kad su se zvukovi iz dvorane prigušili, upalila je svijeću i kroz skrivena vratašmugnula u dug mračan prolaz. Svijeća je treperila, ali je pružala dovoljno svjetla. Uzidovima prolaza nalazila su se mnoga vrata koja su se otvarala iza tapiserija ili ugarderobama iz kojih se moglo pristupiti tajnama drugih odaja. Vrata odaje gospodaradvorca iznutra nisu skrivena jer je, kad je gradio dvorac, cijelu mrežu tajnih prolazaupravo za njegovu uporabu osmislio otac Guyeva polubrata, Jean de Bresse.Magdalen je osluškivala, ali ništa nije čula. Tiho je podigla podmazani zasun iodškrinula vrata. Kako je i očekivala, soba je bila prazna. Guyevi paževi i štitonošeposlužuju gospodara u velikoj dvorani i, kad odluči poći u krevet, samo će jednom odnjih narediti da mu posvijetli put do sobe. Kliznula je unutra i zatvorila vrata. Bacila jesvijeću u vatru i navukla baršunaste zastore oko velikog kreveta. Potom je šmugnula umračnu špilju, skinula ogrtač i sklupčala se ispod pokrivača, čekajući.Zacijelo je nakratko usnula jer se prenula na zvuk glasova iza zastora, a nije čula daje netko ušao. Mirno je ležala i slušala. Guy je razgovarao s mladim Stefanom koji mu jepomagao da se razodjene i navuče dugi kućni ogrtač. Tema razgovora bila su zbivanja uvelikoj dvorani, a momak je dobio i nekoliko kratkih savjeta o umjerenosti. Magdalen jesjela i rukama obujmila koljena.


RafaelaR & Anna

93

Kad je Stefan želio razmaknuti zastore oko kreveta, Guy je odmahnuo glavom. - Ne,momče, ostavi ih. Pođi na počinak. - Nije mu promaknuo značaj navučenih zastora, a kadsu se vrata za pospanim pažem zatvorila, sjeo je kraj vatre i čekao razvoj događaja.Magdalenina se glava pojavila između zastora. - Želim ti laku noć, milorde.- I ja tebi, miledi - uljudno je odgovorio. Magdalen ga je upitno promatrala. - Jesi lipijan, milorde?- Ni najmanje.- Svi ostali jesu - primijetila je.- Pijanice, svi oni - složio se. - Mislio sam da si već odavno u krevetu.- Što i jesam, milorde. - Razmaknula je zastore i s lakoćom skočila s kreveta. - Akocijelu noć namjeravaš sjediti, onda ti se moram pridružiti.Raširio je ruke i ona mu se, topla i mekana naga, smjestila u krilu i spustila mu glavuna rame. Ležerno ju je milovao, uhvatio joj bradu i jednako ležerno spustio usta nanjezina.- Večeras si bila zločesta, Magdalen.- Da, nisam li? - složila se uz tihi smijeh. - Ali ni izbliza onako zločesta kao ti, milordeDe Gervais.Nasmijao se uz njena usta. - Tu si lekciju itekako zaslužila.- I u njoj itekako uživala.- Vjerujem da jesi - ozbiljno se složio i malo je pomaknuo na koljenu kako bi rnogaolakše istraživati raskošne obline njezina tijela. Svilenkasta se koža mreškala podnjegovim dodirima. Kosa joj je mirisala po cvijetu jabuke iz destilirane cvjetne vodicekojom su je prale njezine žene, a parfem se opojno miješao s mednim naznakama svejačeg uzbuđenja. Izvijala se i prela, sva se pretvorila u senzualno obećanje, trenutnoreagirajući, kao i uvijek.- Moram ti nešto reći - promrmljala je uz njegovo uho dok ga je milovala vrelimjezikom. Tiho je zastenjao i ukrutio se pod njezinom toplom zavodljivom težinom.- Onda mi to brzo reci, ljubavi, prije nego izgubim sposobnost slušanja o bilo čemu.- Trudna sam. - Brzo je šapnula te riječi.Ruke su mu se zaustavile. Znači to je drukčije na njoj, ono nešto neodredivo što jeopažao posljednjih tjedana,- Zar nisi zadovoljan? - Pogledala ga je s tjeskoborn u glasu i očima.Na jednoj mu je razini to pričinjalo slađe zadovoljstvo od ičega što je ikad osjetio.Ali na drugoj ... Potisnuo je to drugo. - Da, ljubavi moja, zadovoljan sam. - Umirujuće senasmiješio i maknuo joj taman pramen kose s čela. - Trebao sam to očekivati, jasno, ali iznekog razloga nisam.- Sigurno se dogodilo na samom početku - rekla je. -Erin misli da će se dijete roditi usvibnju ili lipnju.Neko je vrijeme šutio, razmišljajući, kao i ona ranije, da bi se dijete koje je izgubilarodilo u ožujku ili travnju. Uz malo dobre organizacije, to bi se dijete moglo smatratinasljednikom Edmunda de Bressea. Ta mu pomisao nije donijela ni zadovoljstvo niolakšanje.- Jesi li dobro? - pitao je.


RafaelaR & Anna

94

- Izvrsno. - Protegnula se uz njega i obavila mu ruke oko vrata. - Predivno samzadovoljna jer nosim tvoje dijete.Dopustio je da ga obujmi tiha potvrda njezine ljubavi, da ga cijeloga prožme, donesemu radost dovoljno duboku da nadvlada tugu što ju je osjećao zbog svega što ne možebiti. Milovao joj je leđa, razmišljajući o opasnostima trudnoće, o onoj užasnoj olujnojnoći na brodu. - Moraš se čuvati, malena. Više neće biti jahanja s lovačkim psima, nidugih putovanja.- Ali osjećam se savršeno dobro i snažno. Više nema čak ni jutarnje mučnine. -Uspravila se. - Ne mogu šest mjeseci ležati u krevetu, Guy.- Ne smiješ riskirati nakon onoga što se zadnji put dogodilo - rekao je. Nagnuo seunatrag i lagano joj držao bokove. - Sam Bog zna da je to riskantno i u najboljimuvjetima, a ovo je veoma brzo nakon spontanog pobačaja.- Voljela bih da ti nisam rekla ako ćeš me držati pod staklenim zvonom.- Dušo, neću te držati pod staklenim zvonom, ali ću ti zabraniti nepotrebnonaprezanje .- Ali kako bi ti mogao znati što je nepotrebno? Što muškarci znaju o tim stvarima?- Sasvim dovoljno - ustvrdio je. - A ono što ne znamo, možemo pogoditi. Ne želim seviše prepirati.Namršteno ga promatrajući, Magdalen je grickala nokat na palcu, napolarazdražena i napola dirnuta tom brigom za koju je osjećala da će se pokazatiograničavajućom i napornom. Tada je slegnula ramenima. Ovo nije pravi trenutak zaprepirku, a ima i mnogo ugodnijih načina na koje mogu provesti vrijeme. Baš je kanilazapočeti jedan od tih načina kad je noć proparala mahnita zvonjava.- Uzbuna - rekla je kad je Guy progunđao psovku, podigao je sa svojih koljena iustao. - Zvone na uzbunu.- Vrati se u svoje odaje - naredio je dok je dugim koracima hodao prema vratima. -Odmah.- Je li to napad?- Idi! - Iz hodnika su se čuli trčeći koraci.Magdalen je u zadnji tren zgrabila ogrtač s kreveta i šmugnula u tajni prolaz jer suse naglo otvorila vrata Guyeve odaje i uletjeli su štitonoše i paževi.- Milorde ... milorde ... zvone na uzbunu - dahtao je Stefan. - Odmetnici napadajugrad.- Prestani brbljati i donesi milordov podstavljeni haljetak - odrješito će štitonoša. -A ti, Theo, donesi košulju od žičane mreže.Geoffrey je štitonoša koji bi zadovoljio i najizbirljivijeg gospodara, pomislio je Guy,zahvalan da ne mora sam davati zadatke paževima dok mu se glavom vrtlože misli. Bašsu izabrali pravu noć, kad pola ljudi u dvorcu nije u stanju uzeti oružje i izjahati. Baremće vojnici u garnizonu biti trije- zni. Nisu dobili dopuštenje da se pridruže gozbi, a dobrosu znali kakva je kazna za neposluh.Magdalen je jurila prolazom do vlastitih odaja, zbacila ogrtač i u ormaru potražilaodjeću. Na njezin su poziv dotrčale rumene Erin i Margery, ali ne samo od uzbuđenja.- Kažu da je riječ o napadu na grad, miledi - obje su dahtale. - Usred noći!


RafaelaR & Anna

95

- Nimalo kršćanski - suho će Magdalen. - Pomognite mi da se odjenem. Imat ćemomnogo posla prije nego ova noć završi... Ne, ne tu haljinu, previše je fina za ono što ćemomorati raditi. Donesi mi onu od smeđe vune.Smeđa vunena haljina bila je jednostavnog kroja, ukrašena samo srebrnim pojasompričvršćenim na boku. Njezin malen, draguljima optočen bodež visio je u koricama i krajnjega baršunasta kesa s korisnim stvarima kao što su škarice, igle i ključ sefa gdje senalazi njezin nakit. Uzela je plašt koji joj je pružila Erin i požurila iz svojih odaja. Sišla jevanjskim stubama u unutrašnje dvorište. Svuda je vladala vreva i strka dok jeneumoljivo zvono na uzbunu izvlačilo ljude iz pijanog sna i raskalašenosti.Na place d'armes bilo je više reda. Baklje su osvjetljavale prizor, konjanici su sepenjali na konje, strijelci se uredno složili u redove iza njih. Magdalen je opazila da su svinjihovi gosti ondje, naoružani i već na svojim bojnim konjima. Poziv na oružje i vonjbitke očito su bili dovoljno jaki da rasprše posljedice pijančevanja. Stjegovi su lepršali nasve jačem vjetru i odmah je ugledala Guya koji je preko oklopa nosio haljetak saGervaisovim zmajem.Podigao je vizir i promatrao prizor oko sebe. Na čelu kolone njegovih vitezovavijorili su se stjegovi De Gervaisa i De Bressea.Željela je poći k njemu, reći mu nešto ohrabrujuće, pomoliti se za njegovu sigurnost,ali je znala da ne bi dobro primio takvu žensku slabost. Osjećala je, čak i iz daljine,ratnikovo uzbuđenje pred iščekivanjem bitke. Takvo uzbuđenje nadilazi čak i nježnostljubavnika. Život je posvetio ovome i ničemu drugome, a tako će biti sve do njegovesmrti.Spustio je vizir, preteče su odsvirali bojni zov i Guy de Gervais je na čelu svojihvitezova izjahao ispod podizne rešetke. Mostom je odjekivao topot masivnih konja.Vojničke su trube svirale svoje sablasno veličanstvene pozive, a Magdalen jepotrčala stubama do kruništa i odande gledala kako se gromoglasna sila obara na onekoji su se usudili napasti podanike sizerenstva De Bresse. Most preko opkopa podignutje kad ga je prešao i posljednji strijelac, a potom je spuštena i podizna rešetka kako bidvorac, za izbivanja njegovih branitelja, bio zaštićen od mogućnosti invazije. Zrak jeispunjavao dim iz grada, čula je vrisak i krikove, kao i udaranje kugli ispaljenih iz topovapo gradskim zidinama.Naglo se okrenula i vratila u vanjsko dvorište. Imala je vlastitog posla, a nemakoristi od nagađanja o zbivanjima izvan dvorca. U velikoj su se dvorani još vidjeli dokazinoćašnje razuzdanosti, Prevrnuti stolovi, vino proliveno po rogožini, psi koji čeprkaju zaostacima. Majordom je već počeo okupljati pospane, mamurne sluge.- Trebat će nam vode, majordome - reče mu Magdalen. - Napretek vruće vode.- Da, miledi, poslat ću naredbu u kuhinju. -Majordom je i sam izgledao priličnonezdravo, opazila je Magdalen, no trudio se nadzirati čišćenje dvorane u koju će sevratiti bojovnici. Trebat će im voda i dovoljno prostora za skidanje oklopa kako bi semogle zbrinuti njihove lakše rane .Teži ranjenici morat će u bolnicu i Magdalen je požurila onamo. Laknulo joj je kad jevidjela da se gospodin Elias, ljekarnik, očito nije pridružio sinoćnjem pijančevanju.Žustro ju je pozdravio, pokazao redove ležajeva, zalihe zavoja, ulja i ljekovitih masti,kotlove na oba kraja duge prostorije u kojima je ključala voda. Njezin nadzor nadpripremama za primanje vojnika bio je očekivan. To je bio zadatak gospodarice dvorca,


RafaelaR & Anna

96

a ona je odrasla u pograničnoj utvrdi jednog lorda Marchera i imala za primjer lediElinor od Bellaira.Uvjerivši se da je sve u redu, vratila se na kruništa. U gradu se više nije čulovrištanje, mada je u sivilu zore još uvijek lebdio oblak dima. Iz daljine se čuo slabašanzveket čelika, ali to je dopiralo s ravnice iza grada. Očito je da su otjerali odmetnike. Zarnisu očekivali tako veliku obrambenu silu? Kao što je uobičajeno za te lutajućerazbojničke bande, možda su se zadovoljili uzimanjem onoga što su mogli prije nego suih primorali na povlačenje.Kad je već posve svanulo, Magdalen je promatrala s kruništa i vidjela da sutopovske kugle oštetile sjeverne zidine grada. Ako su razbojnici ušli u grad, onda je bilorazloga za vrištanje. Kasnije će posjetiti grad i vidjeti kako bi se mještanima moglopomoći zalihama iz dvorca, ali sad je mislila jedino na Guyev povratak.Međutim, sunce se već popelo prilično visoko na nebu prije nego je vidjela da semasa konjanika približava gradu. Kretali su se u pravilnom redu, a one koji su zaostajali,ranjenike i nosače nosila, štitila je skupina vojnika. U mirnom jutarnjem zraku čula sevojnička truba, zov pobjede. Svi su stjegovi ponosno lepršali dok se skupina penjalauzbrdo. Podignuta je rešetka i spušten je most, a oni su ušli u place d'armes.Guy de Gervais jahao je na čelu, a uspravno je držanje naglašavalo njegove prirodneprednosti visine i širine tijela. Dok ga je gledala kako ujaše u place d'armes, Magdalen jeduboko udahnula da se smiri, te jurnula niza stube. Usporila je pri dnu i prišla muodmjerenim, dostojanstvenim koracima gospodarice dvorca.- Zahvaljujem Bogu na pobjedi, milorde. I zahvaljujem na vašoj zaštiti. - Ritualne sujoj riječi s lakoćom klizile s jezika, ali su sadržavale mnogo više od rituala kad ga jepogledala. Opet je podigao vizir i blistavim joj plavim očima proučavao lice,procjenjujući učinke njezina bdijenja. Uzela je pehar koji joj je pružio paž i pružila ganjemu.- Zahvaljujem, miledi - tiho je rekao i popio okrepljujući napitak prije nego jeodjahao do bloka za uzjahivanje gdje je tijelo u nespretnom oklopu spustio s visokogbojnog konja.Magdalen je ušla u dvoranu i ondje dočekivala vitezove i njihove ljude. Žene izdvorca čekale su kako bi im pomogle nakon što skinu oklope i odjeću, pružajući impehare kuhanog vina da se okrijepe, te toplu vodu, mirisna ulja i ljekovite masti za izudarane mišiće.Magdalen se kretala među njima dok Guy nije ušao u dvoranu. Tada se odlučnozaputila prema njemu. - Ja ću se pobrinuti za milorda - rekla je pažu koji je pošaonaprijed. - Ti mu pomogni da skine oklop. - Njezina je dužnost, kao gospodarice dvorca,da se pobrine za čovjeka koji je branio nju, njezinu imovinu i njezine vazale. - Ali najprijemi donesi ulja.- Bilo bi bolje da si u krevetu - rekao je Guy kad se paž udaljio. Skinuo je kacigu. - Imislim da ovo nije posao za tebe. - Kretnjom je pokazao krcatu dvoranu gdje su semuškarci nagih prsa i razvezanih hozni prepuštali njezi nazočnih žena i paževa.- Ja mislim da jest - tiho se usprotivila. - Ledi Elinor nije okretala leđa takvimstvarima. Zašto bih ja to činila?- Ledi Elinor je njegovala svoga brata - podsjetio ju je uz umoran uzdah. - Od tebe bise moglo očekivati da njeguješ svog muža.


RafaelaR & Anna

97

- Ti zauzimaš mjesto mojeg muža - odgovorila je s istom mirnom odlučnošću. - Akone želiš da to činim ovdje u dvorani, onda se povucimo u tvoju odaju pa ću se ondjepobrinuti za tebe.Guy ju je pogledao i u očima mu se, unatoč umoru, pojavio osmijeh. Magdalen jeponovno u svojem najodlučnijem izdanju, a zapravo nije mogao osporavati njezinulogiku. Nitko ne bi doveo u pitanje doličnost njezinih postupaka, ali sve se moradogađati u dvorani, među ostalima. Skinuo je podstavljeni haljetak. - Kako želiš, miledi.Kratko je kimnula i pozvala jednu od sluškinja. -Donesi vruće vode za miorda.Kao i uvijek, uživala je u čvrstom vitkom tijelu, širini njegovih prsa, mišićima bedra inadlaktice, ali ničim nije pokazala svoje neprilično zadovoljstvo dok je obavljala ritualnepostupke, pripremajući vruće mokre krpe za čišćenje i vlaženje kože prije nanošenjaulja, a potom utrljavajući ulja u mišiće sa svom snagom što ju je imala.- Eto, milorde. - Pomalo zadihana, odmaknula se od njega. Na čelu su joj blistalesićušne kapljice znoja, svjedoci vrućine u dvorani i obavljanja zadataka što ih je samasebi nametnula. - Nadam se da se osjećaš opuštenije.- Naprotiv, miledi - promrmljao je. - Samo si stvorila napetosti ondje gdje ih ranijenije bilo.- Sram te bilo, milorde - ukorila ga je, ali su joj oči blistale unatoč umoru. - Nakonnoći provedene u boju, ne vjerujem da imaš snage za nešto drugo osim počinka.- O, kako imaš malo vjere - zadirkivao ju je, ponovno odjenuo košulju i počeovezivati uzice hozni. -No svakako je vrijeme da ti pođeš u krevet.- Moj posao nije gotov, milorde. - Vlažnom je krpom obrisala masne ruke prije negoje podlakticom prešla preko čela. - Braniteljima ovog dvorca treba poslužiti jelo i piće.- Ali to nećeš ti raditi - rekao je. - Cijelu si noć probdjela.- Nisam jedina. - Gestom je obuhvatila prepunu dvoranu. - Rekla bih da u ovomdvorcu nema nikoga tko je noćas otpočinuo.Promatrao ju je lagano se mršteći. Uopće nije slično Magdalen da se s njim prepire,premda je znao da je za to itekako sposobna. - Želio bih da odeš u krevet -polako jerekao.- Želio bi da zanemarim svoje dužnosti? - rekla je. -Ja sam gospodarica ovog dvorca,milorde .- A ja sam gospodar ovog dvorca - ustvrdio je. - I kao takav oslobađam te tvojihdužnosti i nalažem da odeš u krevet.Magdalen je neodlučno stajala. Potrebu da dovrši svoj posao u dvorani osjećala jekao osobni imperativ. Nije u redu da ode prije nego sve bude propisno organizirano zaudobnost onih koji su noćas branili nju i njezine vazale. No kao i uvijek, nije željelaizazivati Guyevo nezadovoljstvo.- Uopće nisam umorna - pokušala je. - Željela bih dovršiti ono što sam započela.Zagledao se u umorne oči i tamne sjenke podočnjaka. Njezino je bljedilo djelovalonekako prozirno, a to ga je odjednom podsjetilo na Gwendoline i njime je prostrujaostari strah. - Poslušat ćeš me u ovome - rekao je tonom kakav je samo jednom ranijekoristio s njom, veoma davno. Pogledao je naokolo. - Erin! Margery!


RafaelaR & Anna

98

Dvije su žene ostavile ono što su radile i požurile na njegov poziv. - Otpratite milediu njezinu odaju i smjestite je u krevet - naredio je. - Dobro na nju pazite. Njezino stanjenije prikladno za noćno bdijenje.- Da, milorde. - Obje su napravile kniks. - Pripremit ću zdjelu bijelog kruha iusirenog mlijeka - reče Erin. -Dođite, miledi.Čak i da je Magdalen željela nastaviti prepirku, bilo je nezamislivo da to učini unazočnosti svojih sluškinja. Pošla je s njima ne osvrnuvši se, a Guy je zamišljeno stajao,požalivši zbog svoje oštrine. Razumio je zašto je željela obaviti svoju dužnost i to jecijenio. Poticao bi je u tome da nije trudna, ali je odjednom u njegovim očima postalaizrazito ranjiva, fokus svih njegovih strahova, živi podsjetnik na njegovu bespomoćnostpred Gwendolininim bolnim kopnjenjem. Neće dopustiti da zbog prirodnih ženskihopasnosti izgubi Magdalen, ne ako joj posebna pažnja i njega mogu priskrbiti zdravlje isigurnost.Magdalen je malo govorila dok su je Erin i Margery pripremale za spavanje. Čula je,ali nije reagirala na njihovo uzbuđeno čavrljanje i nagađanje o noćnoj bitki i trenutnomstanju u gradu. Žene su njezinu šutnju pripisale umoru, a zapravo je s užitkom utonula upernatu mekoću kreveta. Također joj je prijala zdjela usirenog mlijeka i bijelog kruhazaslađenog medom. Sunce je obasjavalo njezin jastuk, ali kad je Erin počela navlačitizastore oko kreveta, rekla joj je neka ih ostavi. Bilo je nečeg ugodnog i utješnog u ležanjuu toplini i mekoći uz jarku sigurnost dnevne svjetlosti i uobičajene zvukove života udvorcu.Probudila se sredinom poslijepodneva, obuzeta predivnim osjećajem ugode. Tijelojoj je bilo toplo i letargično, udovi teški od opuštanja. Sunce je i dalje sjalo, a iz dvorištagarnizona čula je trubu koja je oglašavala promjenu stražara. Sjela je i posegnula zazvonom kojim će pozvati svoje sluškinje.- Ah, budni ste, miledi. - Erin je donijela pladanj do kreveta. - Donijela sam vam juhui pecivo.Morate čuvati snagu. Milord kaže da moramo posebno paziti na vas.Magdalen se prvi put sjetila jutarnje prepirke. Uzdahnula je. Očito će biti onako lošekako se bojala, ako ne i gore. - Milord previše brine - rekla je i uzela pladanj. - Željela bihda zdravim razumom ublažiš njegove upute. - S užitkom je pojela malo goveđe juhe.- Miledi, ne usuđujem se - iskreno će Erin. - Bio je veoma jasan u svojim uputama.Želi da ga posjetite u njegovoj radnoj sobi kad ustanete - dodala je i pošla premaormaru. - Koju ćete haljinu odjenuti?Magdalen je razmislila. - Jesu li vitezovi još uvijek ovdje?- Da, miledi, ali je milord odredio da će on i gosti danas sami večerati u velikojdvorani.- Onda nije važno koju ću haljinu nositi - pomalo kiselo reče Magdalen. Lord DeGervais očito želi da ona ostatak dana i večer provede u mirnoj samoći.Odjevena u običnu haljinu od svijetlozelenog platna s običnim pletenim pojasomoko struka, pošla je javnim hodnikom do milordove radne sobe.Stefan je otvorio vrata kad je pokucala. - Želim vam dobar dan, miledi. - Naklonio se.- Dobar dan, Stefane. - Nasmiješila se momku koji nije mogao imati više od dvanaestgodina. - Koliko sam shvatila, iskazao si se u noćašnjoj borbi.


RafaelaR & Anna

99

Stefan je porumenio. To je bila njegova prva bitka i još nije bio siguran je li gaužasan strah što ga je obuzeo u jednom mučnom trenutku zauvijek obilježio kaokukavicu.- Možeš otići - reče Guy de Gervais. Stajao je kraj vatre, jednom se rukom oslanjaona policu iznad kamina i podigao nogu na stalak za klade. Nasmiješio se Magdalen kad jezakoračila u sobu. Stefan je za sobom zatvorio vrata.- Dobro si spavala? - Kretnjom ju je pozvao k sebi.- Da, hvala na pitanju, milorde. - Zaustavila se pred njim.Rukama joj je obujmio lice, pomno ga proučavajući, vrhom prsta prešavši ispodočiju gdje više nije bilo podočnjaka. - Ljutiš se na mene, malena - rekao je, ne pustivši jojlice. Magdalen je iznenađeno shvatila da je to istina. Možda nije bila baš ljutita, alisvakako uzrujana. - Koliko sam shvatila, danas ćeš večerati sam s gostima. - Govorila jeukočenim tonom.Kimnuo je. - Nisam stekao dojam da si sinoć uživala u njihovom društvu. Mislio samda bih te danas mogao toga osloboditi.Obrazi su joj se zarumenjeli. - Je li to jedini razlog?- Koji bi drugi mogao biti?- Mislila sam da ćeš možda preporučiti da večer provedem u krevetu - rekla je. - Činise da misliš kako je to najbolje mjesto za mene u idućih šest mjeseci.- Ah, Magdalen! - Morao se nasmijati, a zatim se sagnuo i poljubio njezina ojađenoskupljena usta. Kao i uvijek, spremno je reagirala, posve izravno i bez pretvaranja.Njezine je ljutnje nestalo kao da je nikad nije ni bilo.Privinuo ju je uza se, osjećajući kako u njoj pulsira topao život, tako dragocjen itako krhak, premda je istodobno osjećao njezinu moć, paradoksalnu moć isteženstvenosti koja je čini ranjivom. Malo se odmaknuo.- Moraš mi udovoljiti, dušo. Jutros sam bio oštar i nastojat ću da se to ne ponovi, alineću ti dopustiti da u ovom razdoblju ugrožavaš svoje zdravlje.Magdalen je uzdahnula i rezignirano odmahnula glavom. Voljela je Guya deGervaisa i nije ga željela uzrujavati. Ako se mora pokoriti njegovoj prekomjerno brižnojzaštiti kako bi on mirno spavao, onda će to zacijelo učiniti.- Češće ću očekivati tvoje društvo, milorde, ako se moram odreći svojih uobičajenihzadovoljstava. Ako moram sjediti i vesti umjesto da izjašem, onda moraš naći neki načinda me zabaviš.Njezina su se usta izvila u zamaman smiješak obećanja koji čovjeka može ostavitibez daha i Guy de Gervais je opet postao svjestan nelagodnog osjećaja opčinjenosti.Činilo mu se da u magiji što je ona stvara gubi sebe, svoje ciljeve, srž svoje duše. Natrenutak se želio boriti protiv toga, ali samo na trenutak... a predaja je bila baš onakoslatka kako je i očekivao.


RafaelaR & Anna

100

Osmo poglavlje

Charles d' Auriac vidio je impresivno zdanje dvorca Bresse mnogo prije no što suljudi u dvorcu shvatili da se netko približava. Osim kuhara, pralja, kapelana i drugihslugu potrebnih za udobno putovanje, skupinu su činili sieur D' Auriac, tri viteza kojijašu pod njegovim stijegom, njihovi štitonoše i paževi, te malena četa strijelaca nakonjima. Dovoljno ljudi za zaštitu tijekom putovanja, ali ne toliko da se doimajuprijeteće - taman onoliko koliko je potrebno za kurtoazan posjet rođakinji.Zaustavio je konja i zagledao se preko ravnice u svoju destinaciju. Bilo je ranoposlijepodne, ali je prosinačko nebo već najavljivalo rani sumrak. Ne mogu putovatinakon sutona i on se pitao hoće li požuriti i pokucati na sestričnina vrata jer putnicimatreba smještaj za noć, ili će se zaustaviti u sljedećem svratištu i ujutro prirediticeremonijalni dolazak.Sve u svemu, bolji je drugi način jer je otmjeniji i značajniji. No tome se protivilanjegova silna želja da ponovno vidi sestričnu. Hoće li biti onakva kakve se sjeća? Hoće liopet osjetiti mračnu dubinu požude kad pogleda u one sive oči, tako slične njegovima,ali to su ipak oči njezine majke, oči koje muškarca mogu odvući u propast. Ona punastrastvena usta, usne koje bi svojim ustima gnječio poput jagoda, podatno tijelo,mekano, a ipak obećava strast...Ne, čekat će. Odluka se sama stvorila, mada je njegovo tijelo reagiralo na mentalnoprepuštanje požudi. Ako naglo bane onamo, mogao bi ostaviti pogrešan dojam, a on ni učemu nije želio pogriješiti. Previše je toga na kocki.Njegovi su ljudi s olakšanjem primili vijest da će se zaustaviti u sljedećemsamostanu ili svratištu koje nudi odgovarajući smještaj. Zimi dugo traje putovanje odToulousea do Pikardije, a oni su žurili mokrim i blatnjavim cestama, krećući se iz blagejužnjačke klime u siva kišovita sjeverna područja. Noći su bile hladne, dani vlažni, klimanegostoljubiva za one koji su navikli na srebrnkast sjaj maslinika, raskošno zelenilovinograda, miris plavog mora, pješčane tlo Roussillona.U suton su zatražili gostoprimstvo redovnica u samostanu u Compiegneu,petnaestak kilometara od njihova odredišta. Charles d' Auriac dobio je jednu odprivatnih odaja u gostinjskom dijelu, namijenjenih posjetiteljima višeg ranga. Pošao jena počinak siguran u spoznaji da će on i njegovi ljudi sredinom jutra stići u dvoracBresse, i on će ručati u društvu svoje sestrične. Ovaj put neće pobjeći od njega, nećeprema njemu biti neuljudna, morat će poštivati pravila gostoljubivosti i srodstva te muiskazati dužno poštovanje i dobrodošlicu.

Još je bio mrak kad se Magdalen probudila, a ta joj je činjenica pričinjala velikozadovoljstvo. Njezin partner nastavio je spavati i nije se pomaknuo kad je kliznula skreveta i potrčala do prozora. U mraku se nazirala tek naznaka praskozorja, ali se iz


RafaelaR & Anna

101

dvorca i garnizona još nisu čuli nikakvi zvukovi. Procijenila je da zvono za zornicu nećezazvoniti još barem pola sata. Što je značilo da je ona pobijedila i poći će sokolariti dužrijeke.U zapretanim je ostacima vatre upalila svijeću i bacila malo triješća na žar te sevratila do kreveta i prodrmala spavačevo rame. - Milorde? Milorde, probudila sam se navrijeme za sokolarenje.Guy je u svjetlosti svijeće što ju je nad njim držala otvorio jedno oko. - Vrati se ukrevet - reče.- Ne, milorde. Obećao si da ćemo ići ako se probudim prije zornice. I ja sam seprobudila.Guy je otvorio drugo oko i nevoljko zaključio da je Magdalen rekla istinu. - Vrati se ukrevet - pospano ponovi.Napola nasmijano i napola nestrpljivo, Magdalen je bosom nogom frustriranoudarila o pod. - Ne, jer ako to učinim, znaš što će se dogoditi i tada će zazvoniti zazornicu, a ti ćeš reći da nisam na vrijeme ustala.- Poljubac - reče Guy.Magdalen odmahne glavom. - Ne, jer bi doveo do drugih stvari. Molim te, Guy,ustani. Tako želim izići. Cijeli sam tjedan bila zatvorena u dvorcu dok si ti izbivao, iobećao si.Oči su joj jasno izražavale usrdnost i molbu, a usne je lagano rastvorila odgorljivosti. Guy ju je hitrom kretnjom uhvatio oko struka i povukao na sebe.- Imam te - zadovoljno ustvrdi i nasmije se ozlojeđenom licu iznad sebe. - Sad ćudobiti taj poljubac, ledi. I na mene je loše djelovao tjedan dana odricanja .- Ali obećao si i sad ćeš to prekršiti - protestirala je, pokušavajući okrenuti glavu.Čvrsto joj je obujmio lice tako da je morala mirovati. - Bit ćeš krivokletnik, milorde!- Neću - reče i povuče njezino lice do svojega.- Ići ćemo nakon što dobijem poljubac.Magdalen je uzdahnula i popustila, njezino se tijelo opustilo uz njegovo, usne su jojpostale toplo podatne, jezik lagano nestašan. Zavodnički se pomicala pod rukama kojesu istraživale i iznova otkrivale. No kad je koljeno gurnuo gore i pokušao joj razmaknutibedra, izmigoljila se ustranu.- Rekla sam da se nećeš zadovoljiti samo poljupcem .- O, znači uskratila bi mi svoje usluge, je li, ledi?- Prijeteći je zarežao i pokušao je uhvatiti kad je kliznula s kreveta. - Vrati se ovamo.- Ne. - Skakutala je unatrag. - Želim poći sokolariti, milorde. A ti moraš poći samnom ako ne želiš biti krivokletnik.Dok je stajala podalje od kreveta, Guy ju je promatrao sa žudnjom u očima. Grudi sujoj se brzo dizale i spuštale od napora i odlučnosti, bujna tamna kosa spuštala se niznjezina leđa, padala joj preko ramena i pokrivala nježnu bjelinu kože, usne ružičaste iželjne, oči blistave od odlučnosti koja ipak nije uspjela prikriti iskru požude probuđenepoljupcem i milovanjem.Naglo je odbacio pokrivač i ustao. - Ako ti nećeš doći k meni, onda ja moram doći ktebi.


RafaelaR & Anna

102

- Ne! O, ne, Guy! Obećao si! - Hodala je unatrag, smijući se, i šmugnula iza komodeod cedrovine. Uživajući u njezinoj mahnitoj jurnjavi u potrazi za skloništem, Guy ju jeslijedio po sobi, nemilosrdno je stjeravši u kut odaje gdje se našla uza zid, a tapiserija juje bockala po golim leđima.- Dakle - rekao je kad se zaustavio pred njom i prekrižio ruke na prsima. - Što biželjela raditi?Magdalen je nakrivila glavu ustranu, kao da ozbiljno razmišlja o pitanju. - Željela bihpoći sokolariti, milorde - na koncu je rekla i vragolasto se nasmijala.Guy se zamišljeno počešao po glavi. - Čini se da nisam dovoljno jasan. Dopusti da teopet pitam. Što bi željela raditi?Spekulativni se sjaj pojavio u sivim očima dok ga je nastavila promatrati. -Sokolariti, milorde? - predložila je, vragolasto upitnim tonom.- Božje mi krvi! Doista si tvrdoglava vragolanka! Dopusti da ti kažem, gospo, da nećebiti sokolarenja, ni sad ni kasnije, dok ne posložiš svoje prioritete.- O. - Još uvijek s upitnim sjajem u očima, Magdalen se podigla na prste, obavila muruke oko vrata i priljubila tijelo uz njegovo. - Ovako, misliš?- To je svakako korak u pravom smjeru.Jezik joj se pojavio između usana i hitrim mu pokretima milovao usta. Na prsima jeosjećao topli pritisak njezinih dojki, koljenom mu je sugestivno prelazila po unutrašnjojstrani bedra. - Ovako, misliš? -šaptom je ponovila uz njegova usta dok je sve višepodizala koljeno i obavijala nogu oko njegove.Guy ništa nije odgovorio, ali su joj njegove ruke kliznule niz leđa i lagano sezaustavile na bokovirna, stabilizirajući je dok je stajala na jednoj nozi. Nastavila jesvojim podignutim koljenom pritiskati između njegovih bedara, a jezikom mu je i daljemilovala usta. Bradavice su joj se ukrutile, tvrde i vrele na njegovoj koži, pa je osjetilalagani drhtaj na mjestu dodira.Polako je spustila nogu, trenutak se odmaknula i sa zadovoljstvom pogledalaukrućeno spolovilo koje se uzdizalo iz kovrčavog gnijezda u dnu njegova trbuha.Nasmiješila se, ali to više nije bio vragolast smiješak, već smiješak žene koja zna što želi.Opet se priljubila uz njega i na svojem bedru osjećala njegovu snagu. Nježno mu jeljubila bradavice, milujući ih vrhom jezika dok se nisu ukrutile. Dlanovima je prešla ponjegovim vitkim bokovima te ih pomaknula do tvrde mišićave stražnjice koja jetrenutno reagirala stezanjem mišića. Koža joj se ovlažila od znoja dok je duboko unjezinu trbuhu rasla napetost i njezini su se unutarnji mišići stezali u nesvjesnojpripremi. Posve se priljubila uz njega i pojačala stisak na njegovoj stražnjici, odjednomnestrpljiva.- Sokolarenje može čekati, nije li tako? - nježno ju je zadirkivao Guy. Obuhvatio joj jedojke, palčevima kružeći po njima, zaobilazeći napete bradavice dok nije pomislila da ćeumrijeti od žudnje. Glava joj je pala unatrag u gesti čistog prepuštanja dok se donji dionjezina tijela pomicao uz njegovo, tražeći sjedinjavanje koje je sad postalo imperativ.- Nebesa, ti si doista stvorena za ljubav, malena- promuklim je glasom šapnuo Guy. Osjećala je njegov dah na ubrzanom pulsu u dnuvrata. Gledao joj je lice, nježnu put rumenu od žudnje, krupne sive oči, duboka jezerastrasti, rastvorene crvene usne. To je bilo lice zrele žene koja poznaje vlastite dubine,zna davati i primati, ne boji se izraziti svoju žudnju, niti se boji njegove.


RafaelaR & Anna

103

Obavila mu je ruke oko vrata i ponovno se podigla na prste kad je njegov vreli jezikuronio u toplu slatku nutrinu njezinih usta, a čekinje njegove brade ugodno su je greblepo obrazu. Usne su joj bridjele pod pritiskom njegovih dok je udisala poseban mirisvjetra i sunca u njegovoj koži, pomiješan s mirisom lavande koja se nalazi međunjegovim košuljama u ormaru. Kad ju je podigao, ne puštajući njezina usta, obavila jenoge oko njega i pojačala stisak oko vrata, čvrsto se držeći za njega dok se vraćaounatrag do kreveta.Olabavila je stisak kad se sagnuo da je spusti na madrac i promatrao je, gladnimočima gutajući svaku oblinu i udubljenje njezina tijela, svjetla i sjene što ih je stvaralaranije upaljena svijeća.Ona je promatrala njegovo tijelo sagnuto nad njome, široko i snažno, bojni strojglatkih mišića koji je u ovom trenutku postao izvor ushićenja, njezinog i njegovog.Ispružila je ruku i obujmila pulsirajuće oruđe užitka, osjećajući njegovu toplinu nadlanu, predivnu podatnost koja će je uskoro ispuniti i spojiti ih u tjelesnomsjedinjavanju.- Trebam te - šapne Guy.Kleknula je na krevetu i sagnula glavu da bi ga uzela u usta, koncentrirajući se kakobi kroz pokrete svojih usana, jezika i prstiju osjetila njegovu žudnju i užitak. Dok mu jeprstima stiskala čvrste mišiće stražnjice, osjećala je njegove ruke na svojoj sagnutojglavi, prste koji su se stezali u kosi na njezinu zatiljku, čula je njegov dah, ubrzan inepravilan kako je njegova strast rasla i uvlačila je u napetu spiralu koju je nagloprekinuo, iznenadivši je kad j u je gurnuo na krevet.Gledala je u oči stranca, duboke tamnoplave oceane samo njegove strasti, i shvatilada će ovaj put sama biti odgovorna za vlastitu žudnju i ispunjenje jer se muškaracizgubio u vrtoglavoj žestini potreba svojeg tijela. Uživala je u spoznaji da je upravonjezino tijelo oslobodilo takvu oluju.Kleknuo je iznad nje i raširio joj bedra kako bi primila njegov nabrekli ud. Magdalenje čula vlastiti uzdah kad se njezino tijelo stegnulo oko njega. Osjećala je silnu napetost utrbuhu. Izvila je bokove da bi mogao ući što dublje, a činilo se da dopire do same njezinesrži. Sa svakim je pokretom uranjao jače, dublje, dalje od granica njezina bića. Zabacio jeglavu, zatvorio oči i rukama joj pritiskao ramena tako da je nosila težinu gornjeg dijelanjegova tijela. No s lakoćom ju je podnijela, baš kao što je otkrila da je sposobna preuzetiodgovornost za vlastiti užitak. Pratila je njegov ritam i zarila mu prste u stražnjicu,izražavajući svoju potrebu trenutak prije nego joj je eksplozija potresla tijelo i njezin jekrik odjeknuo prostorijom, a djelić sekunde kasnije pridružio mu se Guyev.Prošla je cijela vječnost prije nego su težina koja joj je gnječila grudi i lagani pritisaknjegovih usana na njezinu vratu vratili Magdalen u stvarnost.Ruke su joj bile raširene s obje strane tijela onako kako su pale nakon eksplozije.Noge su joj bile raširene oko njega, koža vlažno slijepljena s njegovom. Podigla je rukudo njegovih leđa i polako pomilovala glatke mišiće. Guy je podigao glavu i poljubio jojusta.- Čarobnice - tiho je izustio. - Povela si me u svijet u koji nikad ranije nisam kročio.- Povela sam nas oboje - odgovorila je i Guy se malaksalo nasmijao kad je u njezinuglasu čuo samodopadnost.- Znam da jesi, ljubavi.


RafaelaR & Anna

104

- I sad možemo poći sokolariti - ustvrdila je i sjela, ispunjena novom energijom. -Znam da je prošlo vrijeme zornice, ali za to nisam ja kriva.- Mislio sam da smo se upravo složili da jesi -zadirkivao ju je, milujući joj bedro. -Odavno bismo otišli odavde da nije tvojih neumjerenih žudnji i vještina.Magdalen je ozlojeđeno kriknula i bacila se na njega, a on se smijući branio, jednomjoj rukom uhvativši oba zapešća i prebacivši nogu preko njezinih bedara. Nije se moglamaknuti pod njegovom težinom.- Primirje, inače ću morati nešto poduzeti i doista nećemo imati vremena zasokolarenje.- Ali nisam ja počela - protestirala je i uzalud se migoljila. - Rekla sam da sikrivokletnik, i to je istina.- O, nepravedno! - Pustio ju je i sjeo. - Predlažem da se povučeš prije nego dobiješono što zaslužuješ za takvu drskost.- To nije bila drskost, milorde. Silno sam se bojala da je točno i prestrašila se zatvoju dušu. -Dobacila mu je vragolast smiješak; skočila s kreveta, zgrabila svoj ogrtač ižurno ga omotala oko sebe.- Idi već jednom! - Tiho se nasmijavši, Guy je posegnuo za zvonom i pozvao svojesluge. - Požuri s odijevanjem i za pola sata budi ispred konjušnice. Danas moram obavitimnogo posla i nemam previše vremena za još zabave.Magdalen se hitro odjenula, svjesna da Guy uistinu odvaja dragocjeno vrijeme kakobi ispunio njezinu želju da kraj rijeke pušta sokolove. Izbivao je tjedan dana. Obilazio jeDe Bresseov posjed, posjetio još tri dvorca u vlasništvu sizerenstva, presuđivao usvađama i osporavanim pravima, dijelio pravdu i pregledavao obranu. Za njegova su seizbivanja kod kuće nakupili problemi koji iziskuju njegovu pozornost i zato ga očekujenaporan radni dan. Zamjenjivala ga je koliko je mogla, ali autoritet gospodarice dvorcaovisi o gospodarevu, a bilo je mnogo problema što ih je mogla samo privremeno riješiti.Međutim, nije se osjećala krivom zbog insistiranja na sokolarenju. Za njegova jeizbivanja morala boraviti u dvorcu, što je uobičajeno kad ledi ostane bez zaštite svojeglorda, te joj je hitno trebalo širenje horizonata. Sokolarenje i lagano jahanje krajolikomjedine su fizičke aktivnosti što ih je odobrio lord De Gervais, zabrinut za njezinozdravlje. Osjećao je vidljivu nelagodu kad bi se time bavila u društvu nekog drugog, a nes njim. S obzirom na tu činjenicu, Magdalen je smatrala da ima pravo postavljati i nekevlastite zahtjeve.Kad je stigla pred konjušnicu, zimsko je sunce stvaralo ružičast sjaj na obzoru. Guyje već bio ondje, razgovarao sa sokolarom i travkom po vratu lijeno škakljao svog sivogsokola. Psi su izbjegavali konjska kopita. Konjušari su osedlali i držali konje čiji se dahna hladnom jutarnjem zraku pretvarao u paru.Magdalen je požurila do sokolara. - Želim vam dobar dan, majstore sokolaru.Nadam se da je Aleria dobro raspoložena. - Nasmijala se, a sokolar se preko voljeosmjehnuo. Magdalenin sokol kraguljčić katkad je bio neposlušna ptica, opirala sesokolarevoj dresuri i izazivala njegovo strpljenje. Odustao bi od nje da njezina vlasnicanije veselo tvrdila da i ptica ima pravo na svoje hirove.- Tri dana nije letjela, miledi, pa vjerujem da će se pristojno ponašati.Magdalen je navukla debelu rukavicu koju joj je pružio njezin paž. - Ako prvi putbude neposlušna, više je neću pustiti. Što je sa sjevernim sokolom?


RafaelaR & Anna

105

Sjeverni sokol bio je Magdalenin ponos i radost. To je bio neočekivan dar njezinaoca malo prije nego je otputovala iz Engleske, dar simboličan na mnogo načina. Pravilasokolarstva su nepromjenjiva i ptice se dodjeljuju prema društvenom rangu. Guy deGervais ima grofovskog sivog sokola, a premda plemenite dame posjeduju sokolekraguljčiće, samo one kraljevske krvi mogu posjedovati sjevernog sokola.Sokol je rastao u Lancasterovu sokolarniku, ali nije bio dresiran kad ga je darovaosvojoj kćeri i još će proći mnogo vremena prije nego nova vla- snica bude njime moglavladati. No Magdalen je stalno pratila kako ptica napreduje.- Tvrdoglava je, miledi - sokolar je rekao i škrto se osmjehnuo, ali svi su čuli ponos unjegovu glasu.- Ali se isplati pomučiti - reče Guy.- O, da, svakako, milorde. Miledi će je moći puštati sljedeći mjesec. Želite li je vidjeti?Magdalen je već krenula prema sokolarniku, a oko nje se njihao njezin krznomobrubljen ogrtač.U sokolarniku je bilo mračno i u hladnom se zraku osjećao jak vonj ptičjeg izmeta ikrvi malih životinja. Ptice su sjedile vezane na svojim motkama. Sve je na njima bilonepomično, blistave oči, opako zaobljeni kljunovi, oštre pandže. Opasna moćgrabežljivica obuzdana voljom čovjeka.- Jesi li izabrala ime? - Guy je stajao kraj Magdalen ispred napola dresirane ptice.- Diana - odmah će Magdalen. - Lovkinja. Nasmiješio se i kimnuo. - Kraljevsko ime zakraljevsku pticu. Pođimo sad. Već je gotovo bijeli dan.Izjahali su iz dvorca na stražnja vrata i sišli do rijeke koja okružuje podnožje brda,vijuga kroz grad i zatim se uz rub šume Compiegne spaja s rijekom Oise. Tlo podkonjskim kopitima bilo je tvrdo, hladnoća je zarumenila Magdalenine obraze izacrvenila joj vrh nosa. Podigla je glavu i zbacila baršunastu kapuljaču, duboko dišući.- Ah, kakav je užitak biti vani. Kad ne smijem izići iz dvorca, sjetim se djetinjstva uBellairu.Guy se nasmijao. - Nažalost, ovdje nemamo vještice koja bi za tebe bacala čini kakobi se nešto dogodilo. Magdalen ga je iskosa pogledala. - Jednom mi je rekla da će doćivrijeme kad ću se moliti da sve ostane isto, ma kako je loše, jer bi to bilo bolje od onogašto će uslijediti. - Zadrhtala je od tog sjećanja, a vidjela je da se Guy mršti jer su i nanjega te riječi djelovale.- To je bila samo luda Jennet - rekla je u pokušaju da to pretvori u šalu. - Nevjerujem da su se njezine čini ikad ostvarile.No nehotice je pokvarila raspoloženje svježeg jutra jer je sjećanje utjecalo na vedruprisnost kojom je dan započeo. Osjećala je kako tuga od koje je strepila zahvaća njezinapratitelja, no nije uspijevala pronaći riječi kojima bi to suzbila. Znala je da ovaj život snjom živi pod sjenkom krivnje. Ona tu krivnju nije osjećala, jer kako bi takva ljubavuopće mogla biti pogrešna?Puštali su sokolove duž riječne obale gdje je uz rub spore smeđe vode rastao gustišaš. Iz šaša se uzdiglo jato gusaka izduženih vratova kad je preko njih preletjelaprijeteća sjenka sivog sokola. No bile su prevelike da bi postale plijen sokola pa su se, uzmnogo gakanja i lepetanja krilima, opet spustile.


RafaelaR & Anna

106

- Vratit ćemo se ako te opterećuju poslovi - potištenim će tonom Magdalen. Svu jeradost izlaska ugasila potištenost njezina pratitelja.Napeto joj se osmjehnuo. - Priznajem da imam mnogo toga na umu, malena, a jutroprolazi. Sigurno je već prošlo osam.- Da - složila se i okrenula svoga konja. - Onda idemo natrag.Guy je tražio neki način da rastjera svoju zlovolju kad je Magdalen naglo podbolakonja i kasom jurnula duž riječne obale. Potjerao je konja za njom i sustigao je kad sezaustavila pred jednim šumarkom.- Nemoj se ljutiti - rekla je, točno protumačivši izraz njegova lica. - Morala sam toučiniti.- Doista? - Zvučao je sumnjičavo.- Pa, draže mi je da se ljutiš nego da budeš tužan - pomalo je prkosno odgovorila.- Nisam tužan.- Da, jesi. Osjećaš kajanje i tugu.Guy uzdahne. - Volio bih da je situacija drukčija. Valjda to možeš razumjeti?Slegnula je ramenima. - Valjda mogu, ali takva je kakva je. Zahvalna sam na ljubavi.Kao i uvijek, na tu se tvrdnju nije imalo što reći. Za Magdalen je sve bilo sasvimjasno. Ništa nije tražila, davno ga je upozorila da je udaja za Edmunda ludost, jasno muje izrazila svoju ljubav, i ništa drugo nije bilo istinski važno.Pitao se je li mladost ono što je čini tako sigurnom u ispravnost uvjerenja i nagona,ali je u dubini duše znao da nije riječ o tome. Magdalen od Lancastera dijete je dvijuizrazito dominantnih osobnosti, a oboje su ostavili prepoznatljive tragove u svojojsvojeglavoj kćeri.Sad ga je promatrala iskrenim sivim očima i procjenjivala njegovu reakciju. - Zar bidoista želio da je situacija drukčija, milorde ?Polako je odmahnuo glavom. - Ne ako bi to značilo da ne bih upoznao radost stobom, ljubavi. Podnijet ću grizodušje radi veće sreće.Nasmiješila se i lice joj je blistalo od zadovoljstva. -Onda se možemo vratiti u miru?- Da, ljubavi, u miru. - Nagnuo se ustranu i nadlanicom joj pomilovao nježan obraz. -Protjerat ću tugu iz sebe.Odjahali su natrag u dvorac, zadovoljni premda zamišljeni, te se rastali u dvorištudo podneva kad će se naći na ručku u velikoj dvorani.Magdalen se preodjenula i upravo je s batlerom raspravljala o vinima što će ihposlužiti uz ručak kad se s kruništa začula razmjena zvukova vojničke trube.Najprije je čula upozorenje da se netko približava, a gotovo odmah potom zvukkojim se zahtijevala identifikacija.- Čini se da ćemo imati goste, gospodine batleru -mirno je rekla. - Moram seposavjetovati s majordomom i komornikom. - No umjesto da to odmah učini, popela sena kruništa jer je sama željela vidjeti tko je stigao.Kad je čuo zvukove truba, Guy je izišao iz radne sobe i požurio u unutrašnjedvorište, čekajući da mu časnik kaže tko traži gostoprimstvo. Stupanj ponuđenoggostoprimstva i njegovo sudjelovanje u tome ovisit će o rangu gostiju. Opazio jeMagdalen na kruništima i pridružio joj se.


RafaelaR & Anna

107

Promatrali su skupinu ljudi na drugoj strani opkopa. Guy nije poznavao njihovstijeg. Slušao je dok je preteča svirao svoju poruku, a potom spustio zastavicu na svojojtrubi iz poštovanja prema potencijalnim domaćinima.- Ovdje je sieur Charles d' Auriac, rođak gospodarice dvorca Bresse, i svoju rođakinjumoli za gostoprimstvo.Guy je naglo udahnuo. Dakle, stigla je prijetnja s juga. Kakav će oblik imati? Malo štomogu uči- niti unutar zidina dvorca. Opet je postao svjestan Magdalenine nazočnosti,kao i njezine ukočenosti.- To je čovjek koji mi se obratio u Calaisu - rekla je. -Želio je da s njim pođem u vrtprezbiterijanaca, ali sam se bojala...- Da - brzo će Cuy, svjestan da mora raspršiti njezinu nelagodu dok ne otkrije koji jeD' Auriacov cilj. - Ali on je uistinu tvoj rođak. Olivier je otkrio da su njegova i tvoja majkabile sestre. Zato mu moraš pružiti gostoprimstvo.Lice joj je posivjelo, premda nije znala zašto se tako boji, ali je osjećala neku dubokuinstinktivnu prijetnju koju je pokušala izraziti. - Ali ja to ne želim. U njemu ima zla.Znao je da je to istina, ali je morao zanijekati. Magdalen ništa nije znala o prijetnjiBeauregarda upućenoj njoj ili njezinu ocu, kao ni o njihovoj upletenosti u Edmundovusmrt. Kako bi razumjela sve to, morala bi znati što je uzrok, a on se nije mogao natjeratida joj nanese bol tim spoznajama... morala bi saznati za krv i izdajstvo do kojih je došlotijekom njezina rođenja. - Imaš previše bujnu maštu - oštro ju je ukorio. - Vlastitombratiću ne možeš odbiti gostoprimstvo. - Obratio se stražaru koji je stajao kraj njega ičovjek je potrčao u dvorište.Trubač je zasvirao dobrodošlicu, most je spušten i rešetka podignuta. Još uvijekblijeda lica, ali shvativši da nema drugog izbora, Magdalen je s Cuyem sišla u unutrašnjedvorište i čekala goste u dnu stubišta pred velikom dvoranom.Charles d' Auriac prošao je ispod kule u place d'armes, te kroz nadsvođeni prolaz uunutrašnje dvorište. Ugledao je svoju sestričnu kako nepomično stoji kraj lorda DeGervaisa i duboko u trbuhu osjetio pulsiranje zadovoljstva. Bila je onakva kakve sesjećao.Zašto je Guy poslao Oliviera da otkrije D' Auriacov identitet? I zašto joj to ranije nijerekao? Nakon tog dana više niti jednom nije spomenut taj čovjek, niti incident u Calaisu.Zašto osjeća tu mučnu strepnju dok ga gleda kako ulazi u dvorište? Ništa u njegovufizičku izgledu ne izaziva strah. Zapravo, obuzeo ju je isti osjećaj kao i ranije, kao da ga jepoznavala na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu.Uzeo je piće dobrodošlice od paža koji je dotrčao iz dvorane. Guy je koraknuonaprijed.- Sieur D' Auriac, dobro došli u ovaj dom.Čekao je da Magdalen također pozdravi, ali ona je šutke stajala iza njega.- Milorde De Gervais. - Charles je sišao s konja i pružio mu ruku. - Pozivam se nasrodstvo s ledi Magdalen de Bresse.- Priznajem vaše srodstvo - reče Guy i stisne mu ruku. Magdalen još uvijek nijekoraknula naprijed i nelagoda, ispunjena neuljudnošću, nadvila se nad ljudimaokupljenim u dvorištu.


RafaelaR & Anna

108

- Sestrično, donosim vam pozdrave obitelji vaše majke. - Charles d' Auriac preuzeoje inicijativu, prišao joj i ispružio ruku.Ona je i dalje stajala, ignorirajući pruženu ruku i pogledom mu fiksirajući lice.Shvatila je što joj je poznato. U njegovim je očima vidjela sebe. Obiteljska sličnost. Alizašto je on ispunjava takvim prezirom i takvim strahom?- Magdalen! - Guy je s oštrim prijekorom izgovorio njezino ime i ona se trgnula iztransa. - Neuljudna si prema našem gostu i prema tvojem rođaku!- Ispričavam se, gospodine. - Govorila je tiho i ispružila ruku, jedva dotaknuvšibratićev dlan, odmah je povukla i krišom obrisala o skute. - Misli su mi odlutale. - Jošuvijek mu nije zaželjela dobrodošlicu i svi su postupno shvatili da to neće niti učiniti.- Dođite unutra - reče Guy i pokaže prema otvorenim vratima dvorane. - Nadam seda ćete vi i vaša pratnja prihvatiti gostoprimstvo naše gostinjske kuće.- Bilo bi nam drago - reče D' Auriac i naglašeno pogleda svoju sestričnu. On i njegovivitezovi slijedili su Guya u dvoranu gdje je gorjela vatra i pripremali su se stolovi zaglavni dnevni obrok.Magdalen ih nije pratila. Znala je da je počinila neoprostiv grijeh protiv pravilagostoprimstva i srodstva, ali nije si mogla pomoći. Otišla je u svoje odaje i pozvala Erin.- Poći ćeš milordu De Gervaisu i reći ćeš mu da se ne osjećam dobro i danas nemogu sići u dvoranu.Erin je požurila u dvoranu gdje su lord De Gervais i njegovi gosti ispred vatre pilivino. Razgovor je zastajkivao i svima je upadala u oči odsutnost gospodarice dvorca.- Milorde? - Erin mu se primaknula, govoreći tihim i zavjereničkim glasom.Guy ju je oštro pogledao. - Dakle?- Riječ je o miledi, gospodine.- Gdje je ona? - Erin je bilo jasno da je lord De Gervais veoma ljutit, što se ne događačesto.- Kaže da se ne osjeća dobro, milorde, i danas ne može sići u dvoranu.Guy stisne usne. Nije imao pojma kakvu to igru Magdalen igra, ali on neće moćiigrati svoju i otkriti D' Auriacovu ako ona nastavi s takvom neuljudnošću. -Možeš joj rećida ću je ispričati do ručka, ali želim da bude za stolom na podiju.Erin se žurno udaljila, a Charles d' Auriac, koji je čuo razgovor, primijeti: - Čini se dasam na neki način uvrijedio moju sestričnu. Zamolio bih je da mi oprosti ono što samskrivio, ali ne znam o čemu je riječ.Guyeva se nelagoda povećala. - Molim vas, nemojte se time previše opterećivati -ukočeno reče.- Neki hir što ga treba obuzdati? - blago upita D' Auriac. - Opazio sam da je to čestapojava kod žena.Nešto u njegovu glasu izazvalo je žmarce na Guyevu zatiljku. Ipak, to nije bilaneobična primjedba. Bio je siguran da De Beauregardi neće pokušati nauditi Magdalendok su njezini gosti i ona je pod njegovom zaštitom. Unutar ovih zidina može joj, uz maloviše budnosti, osigurati zaštitu. Mora samo otkriti kakva se izdajnička namjera krije izaovog naoko kurtoaznog posjeta. A to ne može učiniti ako Magdalen ustraje u ovakosramotnom ponašanju. Oboje se moraju smiješiti i biti ljubazni, pretvarati se da posjetrođaka smatraju običnom pristojnošću. Ali zašto se Magdalen tako ponaša? To joj uopće


RafaelaR & Anna

109

nije svojstveno, a samo aver- zija na D' Auriaca, temeljena na susretu u Calaisu, nijeprikladna izlika.Erin je Magdalen prenijela poruku lorda De Gervaisa. - Bio je veoma nezadovoljan,miledi - dodala je i zbunjeno gledala Magdalen koja se sklupčala na sjedalu uprozorskom udubljenju. - Hoću li poslati po gospodina Eliasa da vas pregleda?Magdalen je odmahnula glavom. Drhtala je premda u odaji nije bilo hladno. - Ne, aline želim odavde izići prije nego putnici odu iz dvorca.- Ali kažu da je sieur D' Auriac vaš rođak, miledi. - Erin je sad jasno pokazala svojuzbunjenost. Njezina se ledi veoma čudno ponašala. Možda je to jedno od neobičnihraspoloženja u trudnoći.Magdalen ništa nije rekla i Erin je trenutak neodlučno stajala, te opet potražilalorda De Gervaisa. Pratio je posjetitelje u gostinjsku kuću gdje će se osvježiti prije ručka.Namrštio se kad je ugledao Erin kako se tjeskobno vrpolji uz rub skupine slugu. Očito jeopterećena nekakvom porukom, ali se ustručava ponovno privući njegovu pozornost.Čekao je dok se nije rastao od gostiju i pozvao je k sebi. - Što je sad, ženo?- Miledi, gospodine. - Erin je kršila ruke. - Nešto s njom nije u redu.- Prije sat vremena savršeno se dobro osjećala -namršteno je rekao.- Nije riječ o bolesti tijela, milorde. - Erinine od rada crvene ruke vezivale sučvorove na pregači dok se mučila da riječima izrazi neobične misli. - Riječ je o duši.- Kakve to besmislice govoriš, ženo? - Guy je nestrpljivo zurio u nju.- Izgleda veoma čudno, milorde, i govori veoma čudno - reče Erin. - Neće da jegospodin Elias pregleda, ali možda bi razgovarala s ocem Vivianom. Možda je netkobacio kletvu na nju, milorde.- Ne brbljaj takve gluposti! - uzvikne Guy. Magdalen se iz nekog neobičnog razlogaponaša kao svojeglavo i bezobrazno dijete. Jasno da nitko nije na nju bacio kletvu. Nohitrim je koracima prešao dvorište, potrčao vanjskim stubama i požurio u njezinu odajuu ženskom krilu. Bez kucanja je otvorio vrata i zatvorio ih pred nosom zadihane Erin.- Što je s tobom, Magdalen?Još uvijek je sjedila sklupčana u prozorskom udubljenju i u njezinim je krupnimočima vidio strah. -Neću ponovno vidjeti tog čovjeka - rekla je.- Više nećeš biti tako neuljudna - reče Guy, jednako odlučno kao i ona. - Ovonedolično ponašanje mora odmah prestati, Magdalen.- U njemu ima zla - rekla je. - Želi mi nauditi, Guy, znam to.Guy odmahne glavom. - Nemaš nikakav razlog za takvu pomisao. Čak i da je toistina, zar misliš da bih dopustio da ti netko naudi?- Možda ne bi, ali u njemu ima zla - ponovila je. -Znala sam to u Calaisu, a znala sam ičim je ušao u dvorište.- Govoriš krajnje besmislice! - Primorao se da govori s posprdnom oštrinom,vjerujući da će je to izvući iz te čudne opsjednutosti nalik transu koja samo možepogoršati situaciju. - Ne želim izgubiti strpljenje s tobom, ali ako nastaviš s timglupostima, ništa mi drugo neće preostati.Magdalen se zagledala u svoje krilo. Njegove su riječi prodrle kroz bezimeni užaskoji ju je držao proteklih sat vremena, a veoma stvarna mogućnost Guyeva gnjevanadjačala je sjenku nepoznate prijetnje.


RafaelaR & Anna

110

- Ne sviđa mi se - rekla je svojim uobičajenim glasom.- To nije isprika za neuljudnost. - Prišao joj je i sjeo kraj nje. - Od tebe ne očekujemtakvo ponašanje, malena. Zar ne vjeruješ da ću te štititi?- Da, ali ne možeš uvijek biti ovdje.- Tvoj je bratić samo došao u posjet. Bit ću ovdje za cijelo vrijeme njegova boravka. -To je svakako bila istina, ali Guy je pazio da svojim nehajnim tonom pokaže da timesamo smiruje Magdalenine neutemeljene strahove. - Dakle, hoćeš li se dolično ponašati?- Uhvatio joj je bradu i podigao njezino lice prema sebi, proučavajući ga. - Jer ako nebude tako, moram te upozoriti da će sigurno uslijediti moje izrazito nezadovoljstvo. -Smiješkom je ublažio svoje riječi, ali je Magdalen znala da doista tako misli.- Dat ću sve od sebe da budem uljudna - rekla je. -Ali ne mogu obećati ništa više odtoga .- To će biti dovoljno. - Poljubio joj je vrh nosa. - Ti si gospodarica ovoga dvorca, aMagdalen od Lancastera ne priliči da se bez ikakva razumna razloga ponaša kaookamenjeno dijete.- Možda ne, milorde. - Pogledala ga je iskrenim očima. - Ali moj bratić u sebi nosizlo, i ono je usmjereno protiv mene. Možeš govoriti što god hoćeš, ali ništa ne možepromijeniti tu činjenicu.Pitao se bi li mogao odustati od svoje odluke i povjeriti joj istinu. Možda bi istinadala smisla njezinim strahovima i time ih smanjila. Ali ne, ništa u njezinim neodređenimstrahovima ne opravdava izazivanje takve patnje. Ne dok on stoji između nje i DeBeauregarda.- Ja sam ovdje - tiho reče i ustane. - Ništa ti se loše neće dogoditi dok sam ja ovdje.Kimnula je. - To vjerujem.- Onda se odjeni tako da ukažeš čast našim gostima na ručku i pozdravi bratićasmiješkom gospodarice dvorca.- Kako milord naređuje. - To je bio pokušaj njezine uobičajene vragolastopodrugljive krotkosti, ali nije bila osobito uvjerljiva. Međutim, prihvatio je to onakokako je ona željela, opet je poljubio i otišao.Erin je čekala vani i slušala kroz ključanicu te žurno ušla. Razočarala se jer je čulaveoma malo od razgovora, ali gospodarica ju je vedro pozdravila i nije pokazivalanikakve znakove da je morala trpjeti lordov gnjev.- Odjenut ću haljinu od tamnocrvenog brokata - reče Magdalen, otvorivši ormar iproučivši sadržaj. - Iznad purpurne donje haljine.- I zlatni lanac, miledi? - Erin se s entuzijazmom uključila u pripreme. Takoveličanstvena haljina ukazuje na važnost gostiju.- Da, i svilenu kapicu izvezenu zlatom.- I safire - reče Erin.- I safire - složi se Magdalen.Tako se dogodilo da je Charlesa d' Auriaca u predsoblju dvorane dočekala njegovasestrična, žena koja je tek površno podsjećala na blijedu bolesnicu ispred konačišta uCalaisu ili na jednako blijedu, mrzovoljnu djevojku koja ga nije pozdravila kad je stigao.Bujnu tamnu kosu skupila je ispod kapice od bijele svile izvezene zlatom. Haljina odraskošnog tamnocrvenog brokata spuštala joj se niz tijelo od dubokog i širokog izreza


RafaelaR & Anna

111

oko vrata do bokova, a odande su se širili bogati skuti podignuti na jednoj strani pa sevidjela purpurna svila donje haljine. Rukavi gornje haljine dopirali su do laktova,razotkrivajući nježne podlaktice u uskim rukavima donje haljine. Bila je živa, raskošnavizija u kraljevskim bojama. Oko vitkog vrata stavila je tešku ogrlicu od safira, a nabokovima je učvrstila delikatan zlatni lanac koji je isticao njezine obline. Na nogama jeimala zlatne svilene cipelice s uzdignutim prekomjerno šiljastim vrhovima, a na dugimprstima blistali su ametist i rubin veličine nokta na palcu.Charles d' Auriac je duboko udahnuo kad se pojačalo pulsiranje uzbuđenja unjegovu trbuhu. Ovo je žena koja muškarca može odvući do pakla i natrag. Ovo jeIsoldina kći.Guy je osjećao reakciju drugog muškarca kao što bi osjećao vibracije žice na lutnji.Ispod oka proučavao je Charlesa d' Auriaca i naježio se od onoga što je vidio. U njegovimje očima opazio grabežljiv izraz pomiješan s gorljivošću pastuha spremnog za parenje.Ovlažio je svoje tanke usne, a činilo se da je njegov veliki nos, dominantan na ušiljenulicu, zadrhtao kao da njuši plijen. Guya je obuzela neugodna misao da ovdje nije riječsamo o osveti, već o nečem mnogo većem.Magdalen je D' Auriacovu reakciju na nju osjetila kao neku vrstu zla, krajnjupokvarenost koja je u njoj izazvala mučninu. Morala se prisiliti da ostane mirna, sasmiješkom na licu, ispružene ruke. - Nadam se da su vaše odaje udobne, milorde - reklaje neutralnim tonom domaćice koja postavlja rutinsko pitanje.- Da, zahvaljujem, sestrično. - D' Auriac je uzeo njezinu ruku i prinio je usnama. -Veoma ste ljubazni. -Njezino se ponašanje iz nekog razloga znatno popravilo, mislio je,iskosa pogledavši Guya de Gervaisa, pitajući se koliko ozbiljno on shvaća svoje dužnostizaštitnika i savjetnika. - Vjerujem da smo se sreli u Calaisu, odmah nakon vašeg dolaskaiz Engleske. Možda se ne sjećate?Magdalen odmahne glavom. - Ne, ne sjećam se -lagala je. Sjećanje je bilo previšeisprepleteno s njezinim sadašnjim neizmjernim strahom da bi ga nehajno priznala.Charles d' Auriac opazio je bljesak u njezinim očima i jedva zamjetljivopodrhtavanje njezine usne, pa se pitao zašto bi mu lagala o takvoj sitnici. Koji bi razlogza to mogla imati? Osim ako ne sumnja u njegove namjere. No njezini joj mentorizacijelo ništa nisu rekli. Ona je jednostavno pijun na Lancasterovoj ploči, žensko dijete,posve nevažna osim ako se za nešto ne može iskoristiti.- Pođimo na ručak. - Guy je krenuo naprijed i poveo goste u dvoranu, prekinuvšinjegova nagađanja. -Miledi.Magdalen je s jedva prikrivenim olakšanjem zauzela svoje mjesto kraj Guya, a on jeosjećao njezinu napetost dok je hodala uz njega do podija u dnu dvorane. Charles d'Auriac smjestio joj se slijeva, kao počasni gost, i ona se pripremila za ulogu domaćice tes ponuđenih pladnjeva birala najbolja jela za njega.Obroci su bili prilika da se javno pokaže bogatstvo i važnost kućanstva, a Charles d'Auriac je zapazio da ovo kućanstvo pokazuje obilje jednog i drugog. Pladnjevi naglavnom stolu bili su od teškog srebra, pehari za vino optočeni draguljima, ponuda mesai priloga raskošna, kruh mekan i bijel. Ispred svakog gosta i člana kućanstva višeg rangaupaljena je voštanica. U drugim dijelovima dvorane na stolove je postavljeno kositrenoposuđe, a kruh, premda ne bijeli, sigurno nije bio od tvrde crne vrste koja se tako čestoposlužuje.


RafaelaR & Anna

112

Magdalen de Bresse očito je veoma bogata žena, a to se bogatstvo trenutno koristiza podupiranje engleske krune.- Ako nakon ručka želite poći u lov, D' Auriac, u šumama imamo veprova i jelena -reče Guy, pomirivši se s činjenicom da će zbog gostoprimstva morati odgoditiadministrativne poslove.- Bilo bi mi drago - reče Charles. - Predugo smo putovali. - Okrenuo se svojoj susjedi.- Idete li i vi u lov, miledi?- Volim lov - odgovori Magdalen - ali očekujem dijete i milord De Gervais smatra dato nije poželjna aktivnost.Očekuje dijete. Charles je posegnuo za svojim peharom i zamišljeno popio gutljaj.Dijete se ne može prepustiti Lancasteru. Dijete mora dijeliti majčinu sudbinu.Nasmiješio se. - Čestitam, miledi. Vaš je muž sigurno sretan da je Bog tako blagosloviovaš brak. Koliko sam shvatio, zasad je ostao u Engleskoj.Magdalen kimne. - Budući da nije ovdje, gospodine, to je logičan zaključak.Charles ničim nije pokazao koliko ga je naljutio njezin arogantni ton. To jearogancija onih prokletih Plantageneta, prirodna bahatost koju nose kao drugu kožu. Nosvakako je poslužila za prikrivanje istine, pomislio je. Nije pokazala ni najmanjunelagodu zbog njegovog pitanja, a oboje znaju da je Edmund de Bresse mrtav, bez obzirašto se govori ostatku svijeta. Možda je prepredenija no što je mislio.Vedro se nasmijao. - Moja budalasta primjedba, sestrično.Uzela je žlicu i u zdjeli aromatičnog ribljeg jela izabrala sočan komad jegulje. Stavilaga je na njegov tanjur. - Uopće nije budalasta, gospodine. Posve je razumna. -Nasmiješila mu se i pokazala ribu na njegovu tanjuru. - Ne čini li vam se da je ovoizvrstan pauchouse?- Izvrstan - složio se. Unatoč gnjevu, privukao ga je taj smiješak, bijeli zubići, pune istrastvene ružičaste usne. Ili je baš njegov gnjev raspirio žudnju?- Ako ne idete u lov, sestrično, možda bismo mogli malo prošetati perivojem -predložio je. - Siguran sam da lord De Gervais tijekom poslijepodneva ima posla i teškomože odvojiti vrijeme za zabavljanje gostiju.Magdalen je kontrolirala svoj poriv da molećivo pogleda Guya. Pomisao naposlijepodne u bratićevu društvu ispunjavala ju je takvim užasom kao da je predložio dato vrijeme provede u tamnici ispod glavne kule, punoj pauka i drugih ljigavih stvorenja.- Šetnja perivojem nije osobito uzbudljiv sport, milorde - rekla je. - Mislite li vi dajest, milorde De Gervais?- To bi zapravo ovisilo o društvu - rekao je i nasmiješio se. - Ali tvoj bratić ne zna dase nakon ručka moraš nekoliko sati odmarati u društvu svojih žena. -Bezizražajno senasmiješio D' Auriacu. - Prema savjetu babica. No ledi Magdalen teško podnosi takvaograničenja i zacijelo je to zaboravila spomenuti.- A vi biste je zacijelo primorali da ih poštuje.- To je u mojim ovlastima - gotovo nehajno reče Guy. - Dakle, želite li izići s lovačkimpsima,D'Auriac?Spašena, Magdalen se opustila i slušala kako razgovaraju o lovu. Zasad spašena.Neće moći unedogled izbjegavati društvo gostiju.


RafaelaR & Anna

113

Deveto poglavlje

Charles d' Auriac nije bio siguran kad je točno shvatio da ima nečega izmeđuMagdalen de Bresse i Guya de Gervaisa. Lord je uvijek bio ležerno oprezan, a lediuglavnom pokorna u njegovu društvu, što se može i očekivati od mlade žene unazočnosti zastupnika njezina oca i njegova autoriteta.Smješten u gostinjskim odajama na drugoj strani unutrašnjeg dvorišta, D' Auriacništa nije znao o tajnoj mreži prolaza u glavnoj zgradi dvorca i nije mogao ništa znati ofiguri koj a svake noći hita između ženskog krila i lordove odaje. Nije svjedočio smijehu iljubavi u toj odaji, kao ni silovitim eksplozijama požudne strasti koje bi ljubavnicimaiscrpile sve emocije i snagu, ostavljajući ih u malaksalom zagrljaju u krevetu okruženombaršunastim zastorima.No bilo je drugih stvari: pogled koji bi razmijenili, smiješak, pri čemu bi damine očivragolasto zasjale, a lordove bi se s razumijevanjem stisnule, doticanje, letimični dodirprstiju ili bijela ruka bez vidljiva razloga spuštena na lordovu podlakticu, ili bi senjegova krupna šaka posjednički spustila do njezinih križa ili na rame. Takve stvari nisumogle promaknuti čovjeku koji ima loše namjere i požudno se zanima za damu, niti ih jemogao ignorirati.Charles d' Auriac pozorno je motrio. Promatrao je kad je lord De Gervais, za kišnadana koji je onemogućavao aktivnosti na otvorenom, svirao lutnju, a ledi je sjedila ivezla ispod prozora u ugodnom salonu. Čuo je ton u glasu lorda De Gervaisa dok je tiho,melodiozno pjevao trubadurske priče o ljubavi i viteštvu, a čuo je i čežnju iza tih riječi.Promatrao je ledi pod vedrim prosinačkim nebom dok je sjedila i napeto gledalaogledavanje vitezova u place d' armesu. U njezinoj se napetosti osjećalo nešto više oduzbuđenog zanimanja kakvo se može očekivati pri pogledu na lorda De Gervaisa uprijateljskoj, mada potencijalno opasnoj borbi s jednim od gostujućih vitezova. Ne morase bojati za viteza koji nosi njezin znak, hladno je mislio D' Auriac. Guy de Gervaispoznat je kao jedan od najuspješnijih vitezova u Engleskoj i Francuskoj, a dok je gledaobrzinu i smionost njegova jahanja te nevjerojatnu preciznost njegova koplja, shvatio jezašto je tako. Hladna glava, vitko tijelo i golema snaga u kombinaciji s godinama viteškeobuke učinili su ga nepobjedivim u poštenoj borbi.Gledao je kako ledi plješće rukama u krznenim rukavicama. Obrazi su joj sezarumenjeli, ali ne samo od oštrog poslijepodnevnog zraka, oči su joj blistale od nečegašto nije bilo samo jednostavno zadovoljstvo kad ju je njezin vitez pobjednički pozdraviosa svoga bojnog konja.Promatrao je i opazio kako sve što se tiče Magdalen de Bresse ima pomnupozornost Guya de Gervaisa. Što jede, što pije, kad šeće ili jaše i kako daleko, kad odlazina noćni počinak, na sve je to pazio. Naznaka umora ili malo bljedila na bjelokosnoj putiizazivale bi njegove tihe upute na koje se ledi katkad nasmijano bunila, ali lord DeGervais uvijek je pobjeđivao i ledi bi se ispričala i povukla na odmor u svoje odaje.


RafaelaR & Anna

114

Takva se briga za trudnu štićenicu Charlesu d' Auriacu činila prekomjernom, čak iako se uzme u obzir važnost sigurnog porođaja i zdravog djeteta za vojvodu odLancastera, De Gervaisova sizerena. Zdravo bi dijete u klanu Plantageneta osiguralonasljedstvo De Bressea za Englesku, bez obzira na smrt djetetova oca, Edmunda deBressea.Charles d' Auriac gladio je svoju šiljastu bradu i razmišljao. Ledi Magdalen je zasadpokazivala malo vidljivih znakova trudnoće. Edmund de Bresse ubijen je početkomkolovoza. Ako je zanijela neposredno prije njegove smrti, sad bi bila u petom mjesecutrudnoće. Pitao se koliko je to vjerojatno.Dani su posjeta prolazili, no Magdalen se nije privikla na svojeg bratića. Guy je nasebe preuzeo odgovornost zabavljanja gostiju u stilu na koji su, zbog rodbinske veze iranga, imali pravo. Organizirao je lov, sokolarenje, viteške turnire, velike gozbe i večeriuz glazbu i ples, ali Magdalen se i dalje klonila blizine Charlesa d' Auriaca. I dalje ju jepodsjećao na tamnicu i oko sebe nosio auru zla. Činilo joj se da osjeća vonj smrdljivog,vlažnog i ledenog zraka, užas nevidljivih ljigavih stvorenja na mračnim i tajnimmjestima.Davao je sve od sebe kako bi se prikazao simpatičnim. Znao je plesati, pričati priče,skladati otmjene pjesme dok je sam sebe pratio na lutnji. Davao joj je dražesnekomplimente pravog viteza, profinjeno joj udvarao kao nedostupnoj gospodarici imanja.A njezin strah i gnušanje rasli su iz trenutka u trenutak.Više to nije spominjala Guyu jer bi je ukorio da ima previše bujnu maštu i premalopovjerenja. Iz istog se razloga prema bratiću ponašala s površnorn uljudnošću, nastojećiležernošću prikriti svoju odvratnost. Katkad se upuštala u duhovito, ali oštronadmudrivanje, premda je shvaćala da ta oštrina ljuti njezina bratića. Svoju jerazdraženost uvijek prikrivao smiješkom ili smijehom, ali smiješak nikad nijeobuhvaćao njegove oči, a smijeh nije zvučao iskreno. No, uživala je u činjenici da gamože naljutiti pa je nastavila, uvijek pod krinkom koketne duhovitosti, i uvijek bi to brzoizgladila kao da ništa nije značilo.No Guy je ne bi optužio za bezrazložan strah i djetinjasto nepovjerenje jer je slutiokakvi su pravi D' Auriacovi osjećaji prema sestrični, što ona nije znala. Guy je moždalako otkrivao učinak njene čarolije na druge jer je i na njega djelovala. Vidio je kako jedjelovala na Edmunda i sad je gledao plamteći pogled drugog muškarca kako je slijedinaokolo i zuri u nju kad miruje, te je u tim očima vidio i razumio glad. Na kojegmuškarca ne bi djelovalo toplo, živo obećanje što ga ona oko sebe širi? Gracioznošćusvojih pokreta, podatnošću svoga tijela? No nije se radilo samo o tome. Radilo se onečemu u samoj Magdalen, nečemu što buja iz njezine dubine, spoznaja o vlastitojsenzualnosti koja izlazi prema muškarcu želi li ona to ili ne.Charlesa d' Auriaca nije zavaralo Magdalenino nazovi popuštanje. Nije razumiozašto je ostala imuna na sva njegova nastojanja da stekne njezino povjerenje. Žene suopćenito podložne njegovu šarmu i vedrom udvaranju u kojem se izvještio. Nije učinioništa čime bi je prestrašio, držao je svoju žudnju pod čvrstom kontrolom. Mislio je da jojje jasno stavio do znanja da samo igra konvencionalne igre koje život čine tako ugodnim,ali je bio uvjeren da je prema njemu uljudna samo zato što je Guy de Gervais na tomeinsistirao. Osjećao je njezino gnušanje, odbojnost što bi je osjećala u njegovoj blizini, alito ipak nije umanjilo njegovu žudnju. Zapravo ju je pojačavalo. No sve to nije važno na


RafaelaR & Anna

115

duge staze, zaključio je. Uopće nije važno što ona osjeća prema njemu i neće promijenitini činjenicu niti postupak njezine otmice.Nije posve razumio ni Guya de Gervaisa. Charles nije imao nikakvih zamjerki naponuđeno mu gostoprimstvo, no znao je da mu taj čovjek ne vjeruje. :-_Površno gledajući, nema razloga za nepovjerenje ako čovjek dođe s prijateljskiispruženom rukom. De Beauregardi se niti jednom nisu pokušali osvetiti zbog onedavne noći u utvrdi Carcassonne. To je bio tajni poraz za koji su znali samo John odGaunta i oni sami, a upravo je Lancaster odlučio baciti rukavicu izazova u obliku togpotomka Lancastera i De Beauregarda.No kako je Charles donekle očekivao, De Gervais je zavirio ispod površine.Zasigurno je upozoren na mogućnost poteza De Beauregarda protiv Lancastera, potezakoji će uključivati njegovu kćer. D' Auriac se nije zavaravao po pitanju snage svojegtrenutnog protivnika. Unaprijed upozoren i pronicav, Guy de Gervais neće se dati lakoodvući od svoje štićenice.No Charles d' Auriac vjerovao je da posjeduje znanje o Magdalen i Guyu de Gervaisukoje mu jedino može koristiti, ali najprije mora otkriti kako će to najbolje odigrati.Znanje o smrtnom grijehu snažan je adut u nečijoj ruci.Dvanaestog dana boravka u dvorcu zaključio je da zasad više ništa ne može postići iza večerom obavijestio domaćina da će sutradan otići.- Vraćate li se u Roussillon? - upita Guy. - Zimske su ceste loše za putovanje.- Ne, idem dalje do Pariza kako bih se poklonio kralju - odgovori D' Auriac. - To jeoko sto dvadeset kilometara, a ceste oko grada prilično su dobro održavane. - Okrene sek Magdalen. - Kad rodite, miledi, zacijelo ćete i vi otputovati u Pariz i iskazati poštovanjeCharlesu od Francuske.- Vjerujem da će to moj muž učiniti, gospodine - mirno će Magdalen. - Ako se nastaviprimirje između naših dviju zemalja.Charles je shvatio da je pogriješio. Tada reče: -Obitelj vaše majke duguje podaničkuvjernost Charlesu od Francuske, miledi. Samo sam želio reći da bi bilo dolično da i vi,kao gospodarica dvorca Bresse, priznate svoju dvostruku podaničku vjernost. Samo sepo sebi razumije da će to i vaš muž učiniti.- Smatrate da moj muž ima dvostruku podaničku vjernost - rekla je, poigravajući sekoricom kruha. - Na temelju čega?- Sad nema nikakvih nesuglasica između naših zemalja - brzo se umiješao Guy,moleći se da Magdalen nije opazila Charlesovu grešku. - Zato priče o podaničkojvjernosti, jednostrukoj ili dvostrukoj, uopće nisu važne.U glasu mu se osjećalo upozorenje koje je osiguralo Magdaleninu šutnju, premda jeuživala u nadmudrivanju. Njezin je bratić bio savršeno svjestan situacije. Sigurno je znaoda je Edmundova otkupnina oproštena i dobio je ženu loze Plantagenet kako bi se kupilanjegova ekskluzivna odanost Engleskoj.- Prava istina - reče Charles i vedro se nasmije, jednako kao i njegov domaćin,zadovoljan promjenom teme. Nije vjerovao da je ledi opazila njegov gaf, ali što je sGuyem de Gervaisom? - No uživali biste u posjetu Parizu, miledi. To je divan grad.Magdalen se krotko složila i povukla iz razgovora, zbunjena Guyevim upozorenjem.Kasnije te večeri, nakon što je Guy zaželio laku noć Stefanu i Theodoreu i vrata su se zanjima zatvorila, razmaknula je zastore oko kreveta i ponovno spomenula tu temu.


RafaelaR & Anna

116

- Zašto nisi želio da govorim o Edmundovoj podaničkoj vjernosti?Odjeven u dugi kućni ogrtač, Guy je pregledavao papire na stolu ispod prozora.Znači, nije opazila bratićev gaf, implikaciju da zna da Edmund de Bresse nije živ i nemože iskazati poštovanje Charlesu od Francuske. Laknulo mu je, te se činilo da nekovrijeme razmišlja o njezinu pitanju, a potom se okrenuo prema krevetu. Magdalen jesjedila i rukama obavila podignuta koljena, a njezin je izraz lica bio znatiželjan i pomalonezadovoljan.- Charles d' Auriac može biti tvoj bratić, ali je kao i svi De Beauregardi gorljivo odanFrancuskoj. Bilo mi je besmisleno upuštati se u oštru raspravu.Magdalen se ponovno sjetila da se Guy potrudio otkriti identitet čovjeka koji joj seobratio u Calaisu, a navodno je taj incident zanemario jednako lako kao i ona. Ponovnoju je obuzeo osjećaj da tu nešto nikako nije u redu. - Vjerujem da tu ima još nečega -otvoreno je ustvrdila.- Zar tvrdiš da lažem? - U nevjerici je uzdigao obrve.- Ne, jasno da ne tvrdim - brzo je zanijekala. - Ali mislim da mi nisi sve rekao.- Možda smatram da si čula sve što bi trebala čuti. - To je rekao veoma blago.Magdalen je porumenjela. - Nisam dijete, milorde.- Ne - složio se - nisi, i zato bi trebala razumjeti da nije nimalo mudro o podaničkojvjernosti raspravljati s nekim tko bi u različitim okolnostima jednako lako mogao bitineprijatelj kao i prijatelj.- Ni ti mu ne vjeruješ. - U tvrdnji se osjećao optužujući ton i njezina se pozornostnaglo prebacila s ranije teme na tu važniju činjenicu.- Nikad nisam rekao da mu vjerujem. Samo sam rekao da bi ti trebala imatipovjerenja u mene.- Ali korio si me zbog mojih strahova.- Zbog neprihvatljivog ponašanja izazvanog tim strahovima - ispravio ju je.- Zašto bi mi obitelj moje majke željela zlo? - Mrštila se i čupkala pokrivač, araspuštena joj je kosa skrivala lice. -Rim je potvrdio da je moja majka bila udana za mogoca. Nije bilo nikakve gorčine između obitelji mog oca i obitelji moje majke, je li?Treba li joj reći istinu? Ponovno si je postavio to pitanje, pitajući se koliko će sedugo pred njom moći skrivati istina. No i dalje to nije želio učiniti. John od Gaunta trebaobi svojoj kćeri ispričati tu priču. Guy de Gervais je već ionako preuzeo previše prinčevatereta po tom pitanju. Nikad neće zaboraviti koliko je patila kad joj je rekao istinu onjezinu podrijetlu. Neće ih ponovno oboje izložiti tako mučnim osjećajima.- To je samo stvar politike - rekao je. - Obitelj tvoje majke je za Francusku, obiteljtvog oca za Englesku. Obje bi se strane poprilično potrudile da steknu tvoju odanost. Sadkad više nemaš muža, samo ti držiš Bresse za Englesku. - Opet se okrenuo papirima nastolu.- Imam muža - šapne Magdalen, ali tako tiho da ju nije čuo. U tu je činjenicu bilajednako sigurna kao što je bila uvjerena da joj Guy još uvijek nije rekao sve što se možereći.No činilo se da to neće učiniti pa je odmahnula glavom i odbacila ta pitanja. Dok jojje kosa u valovima padala niz leđa, razmislila je o pravom razlogu za svoju nazočnost uovom krevetu.


RafaelaR & Anna

117

- Zar se cijelu noć kaniš baviti papirima, milorde? - Laknulo mu je kad je čuomilozvučan ton njezina glasa jer je zasad odustala od sporne teme.Namjerno nije odmah odgovorio, naoko zaokupljen svojim poslom.Magdalen je zamišljeno grickala usnu. Potom je kliznula s kreveta, na prstima prešlapreko sobe i vještim se pokretom provukla između Guya i stola, a potom je spretno iveoma odlučno sjela na njegove papire.- To im uopće neće koristiti - primijeti Guy.- Vjerujem da sam zavrijedila barem jednako toliko pozornosti kao i nekakviprašnjavi pergamenti -ustvrdi Magdalen na šušketavim papirima.Neznatno je stisnuo oči. - Možda bi me trebala uvjeriti u tu činjenicu, miledi.Otkrijmo je li doista tako. - Gotovo se lijeno ispružio ustranu i iz držača uzeo pero zapisanje. -Dakle, navikao sam perom pisati po pergamentu. Budući da umjestouobičajenog imam posve drukčiji pergament, bit će zanimljivo vidjeti jesu li rezultatijednaki... ili - ispravio se - jednako zanimljivi.Magdalen je zadrhtala, bujica žudnje širila se duboko u njezinu trbuhu, bradavice sujoj ustreptale od iščekivanja. -Nemaš tinte na peru - promrmljala je, osjetivši uzbuđenjeu vlastitu glasu.- Istina. - Umočio je vrh pera u vrč vode koji je stajao na stolu. - Dakle, koju bihporuku ovdje napisao? - Šiljastim je vrhom nježno prelazio po njezinu obrazu, previšenježno da bi osjetila išta osim ugodnog škakljanja. - Nikakvu poruku, mislim, već portret- tiho je govorio. - Hoću li nacrtati svoj živi model?Zadrhtala je i papiri ispod njezine stražnjice i bedara ponovno su zašuštali. Činilo seda Guya nije briga za sudbinu dokumenata. Ponovno je umočio pero i s dubokomkoncentracijom slijedio crte njezina lica, konture ušiju. Crtao je oko njezinih punihusana, uvlačeći pero u željno rastvorena usta, a potom niz njezin vrat i crtao obriseključnih kosti, kružeći oko udubljenja.Nepomično je sjedila na rubu stola i samo joj se koža drhtavo mreškala. Opet jeumočio pero i tanka mokra linija stigla je do njenih grudi, kružila oko od trudnoćepotamnjelih aureola, nježnim joj pokretima uzdigla bradavice. Jednom joj je rukompridržavao pune dojke dok je po svakoj s užitkom pisao i crtao. Tada, kad se njen dahubrzao i znoj uzbuđenja ovlažio joj kožu, uzeo joj je ruke i crtao krugove po dlanovima,okrenuo ih i kružio perom oko noktiju dok je njezino tijelo lebdjelo u transu izazvanomovom izrazito čarobnom igrom.Pero je ostavilo svoju poruku između njenih dojki, nježno ju je škakljalo po rebrima,pisalo je poeziju u mekanu udubljenju pupka, a svilenkasti gornji dio pera milovao joj jetrbuh. Tiho je zastenjala od ushićenja kad su joj se mišići stegnuli, noge pomaknule ibedra se razmaknula u željnom iščekivanju.Željela se ispružiti i cijelu sebe učiniti dostupnom toj predivnoj igri. Pokušala je toučiniti, ali ju je njegova topla i čvrsta ruka zadržala u uspravnom položaju. Ponovno jeumočio pero u vodu i nježno ga vukao po njezinu bedru, polako se približavajućitamnom gnijezdu koje skriva njezino vlažno vrelo središte. Opet je tiho zastenjala kad segnijezdo raširilo i njezino se otvoreno tijelo podiglo prema peru. Sad više nije uspijevalasvladati potrebu da se ispruži, da se posve prepusti naizmjeničnim osjetima što su ihstvarali vrh pera svojom nježnom oštrinom i svilenkasti gornji dio svojim milovanjem.


RafaelaR & Anna

118

Tek je tada Guy povukao svoju ruku i spustio je unatrag tako da se ispružila nastolu, osjećajući pergamente koji su šuštali pod njom, osjet koji se jednostavno stopio sostalima. Koža joj je oživjela i svaki se živac našao na rubu između užitka i bola. Pero jekliznulo između njenih raširenih bedara i ona više nije znala koji ju je dio nosio doekstremnog zadovoljstva, vrtoglavog blaženstva u kojem se bacakala i uvijala, a potomse polako vratila u stvarnost svijećama osvijetljene odaje, ali se njezino tijelo, ispunjenoužitkom, nije moglo pomaknuti.Nježno, veoma nježno, kao da ne želi ometati čaroliju njezine letargije, Guy ju jepodigao sa stola i odnio do kreveta. Spustio ju je na madrac i pokrio.- Ali ti ... - Šapnula je, no poljupcem ju je zaustavio.- Crpio sam zadovoljstvo iz tvojeg užitka i noćas te više neću opterećivati, ljubavi.Ne nakon onakvog vrhunca.Pobunila bi se da je mogla, ali nije imala snage ni u tijelu ni u umu i riječijednostavno nisu dolazile. Zapravo joj nije bilo krivo što je ostavlja samu s ostacimanjezina užitka. Zatvorila je oči.Guy je stajao i promatrao je. Smiješio se, ali su mu se u očima nazirale sjenke.Duboke sjenke spoznaje, iščekivanje bola izazvanog gubitkom. Koliko će vremena proćiprije nego John od Gaunta svoju kćer proglasi udovicom? Čak i kad to učini, Guy deGervais ne može očekivati da će biti nagrađen. Od svojeg je sizerena dobio jednu ženu,te bogatstvo i moć koji su bili dio nagodbe. Ništa mu više ne duguje i, iskreno rečeno,svojem sizerenu ništa ne može ponuditi kao poticaj, a da Lancaster to već nije dobio odsvog vazala.Navukao je zastore oko kreveta da bi je zaštitio od svjetla i vratio se do stola.Poravnao je zgužvane papire i udisao njezin miris, pod prstima osjećajući njezinutjelesnu toplinu. Takvi osjećaji nisu poticajni za posao, ali je ipak privukao svijećnjak isjeo.Magdalen se probudila ispunjena osjećajem da će se dogoditi nešto predivno. Takose jednom ili dvaput osjećala u djetinjstvu, ali obično bez adekvatnog razloga, pomislilaje bez nepotrebne ljutnje. Trenutak je ležala prije nego se sjetila. Sieur Charles d' Auriacdanas odlazi. Raspoloženje joj se popravilo kao da je sa sebe zbacila sav teret ovogasvijeta. Ona i Guy opet će biti sami.Čvrsto je spavao kraj nje, a po svijeći koja je dogorjela i žaru u kaminu vidjela je daje probdio veći dio noći. Tijelo joj je još uvijek gorjelo od sjećanja na ono što joj je radio,što joj je dao prije nego je tako sebično usnula i prepustila ga njegovim papirima.Podigla se na lakat i nagnula nad njime, promatrajući njegovo lice u sivilu zore. Dokje spavao, nije bilo napetosti oko njegovih usta i čeljusti tako da su mu usne imale lijepozaobljen oblik koji mami poljupce. Gusti crvenkasto-zlatni uvojci padali su mu na čelo iona ih je poželjela odmaknuti, prstom slijediti liniju gustih obrva, poljubiti mu vrh nosa.Ali ništa od toga nije učinila jer mu nije željela remetiti san, čak ni da bi mu uzvratila dioužitaka što ih je on njoj priuštio. Uskoro će mu dug vratiti s kamatama.Opet se ispružila kraj njega, ali joj je krv brže kolala žilama, mišići podrhtavali odželje da ustane i čini nešto korisno u danu koji kao da obećava samo najbolje. Tiho jekliznula s kreveta, navukla kućni ogrtač i šmugnula kroz tajna vrata. Srce joj je


RafaelaR & Anna

119

poigravalo od pomisli da će mrski čovjek kojeg mora zvati svojim bratićem za samonekoliko sati otići odavde.U vlastitoj je odaji uskočila u svoj krevet, reda radi, i pozvonila svojim sluškinjama.- Umirem od gladi - rekla je čim su se pojavile.- Za doručak želim meko kuhana jaja i meso, i jutros ću se okupati.- Da, miledi - spokojno će Erin, svjesna da je apetit trudne žene nepredvidiv i da muuvijek treba udovoljiti.- Margery će donijeti hranu, a ja ću se pobrinuti da iz kuhinje donesu toplu vodu.Pošla je u susjednu privatnu prostoriju kako bi pripremila sve za kupku, a Magdalenje skočila iz hladnog kreveta i pošla za njom.- Stavi lavande u vodu, Erin.- Uvijek to činim, miledi - žena je rekla, jednako spokojno kao i ranije. - Koliko samshvatila, gosti bi danas trebali otići.- Da, svakako! - Magdalen je potvrdila s entuzijazmom za koji je shvatila da nijeosobito prikladan pred Erin.- Bit će ih koji će žaliti zbog njihova odlaska - tiho se nasmijala Erin dok je izkomode vadila sapun i ručnike.- Zašto to kažeš?- Mlada Berthe, miledi - reče Erin. - Pralja u pratnji sieur D' Auriaca. Misli da sezaljubila u milordova slugu, Oliviera. - Odmahnula je glavom i skupila usne. - Neshvaćam što vidi u njemu. Malen i štrkljast, takav je on, uvijek se šulja naokolo ipojavljuje se ondje gdje ga nitko ne očekuje. No kažu da je i on opčinjen tom curom.Magdalen je nabrala nos. Nije mogla zamisliti da bi itko u pratnji njezina bratićamogao biti privlačan. Vratila se u spavaću odaju baš kad je Margery donijela pladanj.Gladno je uzela komad ovčetine i počela jesti, hodajući od privatne prostorije i natrag,od ormara do prozora.- Veoma ste nemirni, miledi - primijeti Margery. - Sigurno je dijete oživjelo.- Još ništa ne osjećam - Magdalen je promrmljala ustima punim ovčetine i potapšalase po trbuhu. -Jesi li donijela mlaćenice?Margey joj je pružila šalicu i ona je s užitkom iskapila sadržaj.- Vaša je kupka spremna, miledi - reče Erin. -Hoćemo li vam oprati kosu?- Da, svakako. - Magdalen je ušla u okruglu drvenu kadu. Iz nekog je razloga osjećalapotrebu da dan započne svježa i čista, da s kože i kose ispere svaki trag proteklihdvanaest dana. Kad Charles d' Auriac izjaše kroz kapiju, ostat će pročišćena od svega štobi je moglo podsjetiti na njegov dodir, na onu mračnu i ljigavu auru koja ju je prljalatijekom njegova posjeta.No kad se dva sata kasnije pojavila u velikoj dvorani, ničim nije pokazala svojuneumjerenu radost, osim ako se nije vidjela u svjetlucanju njezinih očiju, određenomnapetom iščekivanju u tijelu. Odjevena u baršun smaragdne boje i hermelinomobrubljen ogrtač, s kosom koja joj se spuštala niz leđa u teškim blistavim pletenicamaukrašenim biserima, ostavila je D' Auriaca bez daha, ali je odmah postao svjestannjezina potiskivana uzbuđenja. Iz nekog razloga to nije povezao sa svojim skorimodlaskom, greška koju Guy de Gervais nije počinio.


RafaelaR & Anna

120

Guyeve teške oči bile su u skladu s težinom duha koju nije mogao objasniti, osimako razlog tome nije premalo spavanja. No u životu je proveo mnoge takve noći, mnoge ineprospavane, no tada bez posljedica. Pogledao je blistavu Magdalen i sjetio se njezinesinoćnje radosti. Jutros se doista doimala kao zadovoljena žena. Možda je razlogsadašnjem tmurnom raspoloženju činjenica što se sinoć suzdržavao i sebi nije priuštiozadovoljstvo.- Želim ti dobro jutro, milorde. - Pozdravila ga je sa smiješkom i sjajem u očima kojimu je rekao da se i ona sjeća iskustava prethodne večeri. - Danas ćemo se oprostiti odnaših gostiju. - Okrenula se Charlesu d' Auriacu i njegovim vitezovima. - Želim vamsreću, mes sieurs, i siguran put.- Zahvaljujem, miledi. - Njezin se bratić lagano naklonio, napola spuštenih vjeđa. -Majčina obitelj želi vam dobrodošlicu kao pripadnici De Beauregarda, Magdalen odLancastera.Osjetila je hladne žmarce na leđima. Činilo se da te riječi sadrže značenje što ga nijerazumjela, ali je instinktivno znala da su zlokobne. Ipak, to je bila sasvim razumnauljudnost, izražavanje rodbinskih veza. Kimnula je i hladno se nasmiješila. - Sad sam DeBresse, gospodine.- To su diplomatske veze, sestrično. Po krvnim vezama, vi ste De Beauregard iLancaster.- Magdalen. - Guy je tiho izgovorio njezino ime. Kad se okrenula k njemu, s očitimolakšanjem jer ih je prekinuo, pokazao je stol na kojem je kraj srebrnog vrča stajaopehar s dvije ručke, optočen smaragdima.Nije zaboravila taj ritual, ali je bila zahvalna na podsjećanju koje ju je poštedjelopotrebe da odgovori na gorljivu tvrdnju svoga bratića. Prišla je stolu i napunila peharvinom iz vrča.- Bratiću, pehar prijateljstva. - Govorila je neutralnim tonom, usnama dotaknula rubpehara i potom ga ponudila gostu.Uzeo ga je, popio gutljaj i pružio dalje. Guy ga je uzeo posljednji, a dotad je nestaloMagdalenine nelagode jer je znala da se odlazak njezina bratića više ne može odgađati.Otpratili su goste do unutrašnjeg dvorišta i čekali da se popnu na konje, a potom sugledali kako jašu u vanjsko dvorište. Magdalen je impulzivno skupila skute, potrčalapreko dvorišta i popela se stubama na krunište, nošena potrebom da vidi kako seudaljavaju od dvorca.Trubači su razmijenili pozdrave dok je skupina jahala dalje i stjegovi su se vijorili navjetru, a Magdalen se podigla na prste i počela plesati. Potrčala je natrag u dvorište gdjeje Guy i dalje stajao. - O, dođi u voćnjak -zatražila je. - Moram vikati od radosti, a to nesmijem ovdje učiniti.Odmahnuo je glavom, glumeći prijekor, i slijedio je u voćnjak gdje je Magdalenodmah opet započela svoj veseli ples.- Otišao je! Stvarno je otišao! O, mogla bih pjevati od radosti! - Raširila je ruke kaoda želi zagrliti svijet. - Više ga nikad ne moram vidjeti. Više ga nikad neću vidjeti. Srcemi je tako lagano, milorde, kao da sam nosila teret cijelog svijeta i sad ga je netkoodjednom maknuo. - Oduševljeno se nasmijala. - Nije li to prekrasno? Zar se ti ne osjećašpredivno slobodan?


RafaelaR & Anna

121

Guy je umorno protrljao sljepoočnice. - Baš i ne. Iskreno rečeno, uz tebe se osjećamstaro. - Shvatio je da je to istina, osobito u ovom trenutku kad je ona tako puna života,energije i neobuzdane sreće, a tu je sreću izazvalo jednostavno olakšanje kad se riješilanečega što ju je uznemiravalo. To je način na koji mladi i nedužni mogu postati sretni.Magdalen je prestala poskakivati. Namršteno ga je promatrala. - Zašto? Kako je tomoguće? - Mrštenje je odjednom nestalo i zamijenilo ga je vragolasto svjetlucanje unjezinim očima. - Pa, to je zbog tog budalastog šešira što ga nosiš. To je doista šešir zanekog starca, a ne za muškarca koji je snažan i mladenačka izgleda!Odjednom je skočila na vrhove prstiju i strgnula mu baršunasti šešir s glave. - Eto!Sad je bolje. - Bacila je šešir u zrak i vješto ga uhvatila, veselo se smijući.- Vrati mi ga, Magdalen. - Ispružio je ruku jer nije mogao reagirati na njezinoraspoloženje.- Ne, neću! - I dalje se smijući, otplesala je dalje.- Ako ga želiš, milorde, najprije me moraš uhvatiti.- Magdalen, nemam ni vremena ni volje za ovo- rekao je, sad razdraženo.Magdalen nije čula razdraženost. Bila je previše zaokupljena vlastitim veseljem.Skoknula je iza stabla jabuke i izazovno mu mahala šeširom, smijući mu se iza debla.- Nisam raspoložen za igre - upozorio ju je i zapovjednički pucnuo prstima. - Daj mišešir, molim te.- O, samo se pretvaraš da si sjedobradi - ustvrdila je, još uvijek uvjerena da će gauspjeti uvući u svoju igru. Bacila je šešir u krošnju jabuke. - Pogledaj na što si menatjerao, gospodine Sjedobradi.Guy je progunđao neki uzvik, okrenuo se na peti i izišao iz voćnjaka, ostavivšiMagdalen ispod krošnje. Smijeh je nestao iz njezinih očiju i mekana su joj usta odjednomzadrhtala.Osjećala se posramljeno, kao da je počinila neki djetinjasti prekršaj i umoran,ozlojeđen skrbnik otjerao ju je od sebe. Nesretno grickajući nokat, shvatila je da jepogrešno procijenila situaciju i sjetila se kako je umorno izgledao. Možda je i na njegadjelovala napetost izazvana D' Auriacovim posjetom, ali na drukčije načine. Možda jedoista previše star da bi osjećao jednostavnu radost olakšanja, a ona je još uvijekiritantna djevojčica koja još nije stekla ozbiljnost i mudrost iskustva. Nažalost, Magdalennije smatrala da to uopće želi steći ako bi to značilo izostanak radosti što ju je osjećala.No takvi je osjećaji samo odvode u nevolje, kao i uvijek. Melankolično se toga sjetila.Pogledala je u krošnju gdje se nalazio Guyev šešir od tamnocrvenog baršuna, anjegova igla ukrašena draguljima svjetlucala je uz tamnu koru drveta. Pokušala je skočitii uvjerila se da je previsoko da bi ga dohvatila s tla. Nije bila odjevena za penjanje postablu i znala je da to ne smije ni pokušati. Žalosno je lutala voćnjakom u potrazi zadugim štapom kojim bi ga mogla skinuti.Kad je u tome uspjela, vratila se u dvorac. Njezino se zadovoljstvo danom žalosnosmanjilo dok se pitala kako će je Guy dočekati na ručku. Nije bila sigurna što bi bilo gore:umorno neodobravanje iz voćnjaka, ili nezadovoljstvo koje ga je od nje otjeralo, Moždabi trebala unaprijed otkriti. Vrtjela je šešir u rukama. Vraćanje šešira dalo bi joj izliku daga posjeti, a on će to možda smatrati isprikom i zaboraviti na svoju razdraženost.


RafaelaR & Anna

122

Kanila je poći u potragu za njim kad ga je ugledala kako hoda dvorištem, zadubljenu razgovor s nadzornikom paževa. Ponovno se sjetila svoje posramljenosti u voćnjaku isakrila šešir iza leđa, odjednom osjetivši nelagodu jer će je u javnosti vidjeti kako držidokaz svoje gluposti. Nesigurno je stajala u sjeni glavne kule, promatrajući ga kako sepribližava i razmišljajući o svojem potezu.Guy ju je ugledao kad je završavao svoj razgovor s gospodinom Edwardom. - Jošnekoliko sati vježbanja trebalo bi poboljšati momkovo gađanje - rastreseno je govorio,promatrajući Magdalen. - Koristite metu koja se njiše. Nekoliko udaraca od toga nakonloše postavljenog koplja prilično brzo poboljšava vještinu.Nadzornik paževa tiho se nasmijao. - Točno kažete, milorde. Ali mladi Paul je plahostvorenje.- Onda mora naučiti prevladati svoju plahost - žustro će Guy. - To mu neće nimalokoristiti, a previše blagosti uopće ne pomaže.Gospodin Edward se naklonio pred tom neospornom istinom. Desetogodišnjidječaci, čija je sudbina da postanu vitezovi, moraju očvrsnuti, a malo će se postići ako sepopušta njihovoj mladosti i plahosti. Mladi Paul mora naučiti rukovati velikim kopljemna konju i ukoliko ga teška vreća brašna nekoliko puta sruši iz sedla, to će ga naučitikakve su posljedice neuspjeha.Guy kimne na pozdrav i pođe prema Magdalen. Njegova je razdraženost nestalagotovo jednako brzo kako se pojavila i sad ga je zanimalo zašto ona tako nepomičnoondje stoji, drži ruke na leđima i doima se pokajnički tjeskobno, što ga je na neki načinzabavljalo.- Magdalen? Jesi li željela sa mnom razgovarati? - Stigao je do nje i pozdravio je,upitno uzdigavši obrvu.- Željela sam ti vratiti šešir - rekla je, izvukla šešir iza leđa i uklonila suhi list soboda. - Ostavio si ga u voćnjaku.- Kako nemarno s moje strane - ozbiljno je rekao. -Zahvaljujem ti, miledi, na takvojpažnji. - Uzeo je šešir i pogledao je nasmijanim očima. - Kako si ga uspjela skinuti? Bio jeprevisoko da bi ga dohvatila.- Skinula sam ga uz pomoć štapa - rekla je i s lica joj je nestalo tjeskobe. - Ispričavamse ako...- Nema potrebe - prekinuo ju je. - Idemo u moju radnu sobu. Želio bih s tobomrazgovarati o nekim stvarima. - Nježno joj je spustio ruku na rame i okrenuo je premaglavnoj kuli.Magdalen je spremno pošla s njim, opet laganim koracima. Međutim, ispred radnesobe našli su Oliviera koji je čekao s opreznom strpljivošću nekoga tko je navikao čekatii znao je to iskoristiti.- Rekli ste da dođem po upute, milorde - rekao je, kratkim naklonom pozdravivšiMagdalen. - I po sredstva za putovanje - dodao je.Guy se namrštio. Zaboravio je na Oliviera kad je pozvao Magdalen da pođe s njim.Neugodna greška jer posao sa slugom ne može obaviti u Magdaleninoj nazočnosti. Nitimože odgoditi svoj razgovor s Olivierom, jer bi špijun što prije trebao krenuti zaCharlesom d' Auriacom.- Dođi unutra - rekao je i otvorio vrata. - Magdalen, moram te zamoliti da pričekašovdje. Neću se dugo zadržati.


RafaelaR & Anna

123

Magdalen je s uzdignutim obrvama promatrala zatvorena vrata, svjesna da joj senimalo ne sviđa što je ostavljena u hodniku kao pozvana sluškinja ili podanica. Kakav toprivatni posao Guy mora tako hitno obaviti s hitrim čovjekom maslinaste kože i bistrihočiju iz Provanse? Magdalen ga je uvijek smatrala zagonetnim. Dolazio je i odlazio, akoliko je ona mogla procijeniti, nije imao nikakvu jasnu, službenu funkciju u kućanstvulorda De Gervaisa. No uvijek joj je bilo jasno da ima neobičan odnos sa svojimposlodavcem .Prvi ga je put primijetila, sjenku lorda De Gervaisa, čovjeka koji sve vidi, kad sunakon njihova povratka iz Francuske došli po nju u Bellair. Otad je samo povremenoopažala tog čovjeka. On je od one vrste ljudi koje se lako zaboravi, osim ako ne učinenešto čime bi privukli pozornost. Nije se sjećala da je ikad takvo što učinio, osim sada.Iza teških hrastovih vrata Guy je Olivieru pružio debelu kesu. - Nadam se da ćeš seuspjeti uvući u njegovo kućanstvo.- Nema sumnje, milorde - s mirnim je samopouzdanjem rekao Olivier i uzeo kesu. -Prilično sam se potrudio oko stjecanja povjerenja pralje u njihovoj pratnji. Ona vjerujeda nisam zadovoljan svojim sadašnjim zaposlenjem i... - Slegnuo je koščatim ramenima,iznoseći tu činjenicu bez naglaska ili posebnog zanimanja. - Mislim da će joj biti dragokad me opet vidi. Omogućit će mi da dobijem posao u njihovoj kuhinji na putovanju i uParizu.- Siguran si da te D' Auriac nije primijetio? Ne želim da nepotrebno riskiraš -namršteno će Guy.Olivier odmahne glavom. - On nije čovjek koji zaviruje u kuhinju, milorde. Svi su musluge međusobno slični, a komornik zapošljava ljude. Ne vjerujem da me sieur ikadsvjesno pogledao.Guy kimne. Radnici koji migriraju, zapošljavaju se u kućanstvima ili na poljima gdjei kad mogu, nisu ništa neobično i sigurno nisu briga glave kućanstva. Bio je siguran datoga ima i u kućanstvu De Bresse, a on ništa o tome ne bi znao ukoliko netko od tih ljudine bi počinio neki prekršaj koji bi zahtijevao njegovu intervenciju. Charles d' Auriacneće prepoznati Oliviera. - Dakle, budi oprezan.- Koliko bih dugo trebao ostati u sieurovu kućanstvu?- Dok ne otkriješ nešto što vrijedi prepričati - reče Guy, priđe prozoru i zagleda sepreko ravnice. -Najvažnije mi je znati što kani učiniti po pitanju ledi Magdalen, Olivier.Vjerujem da ćeš ti znati procijeniti što bih još trebao znati.- Slat ću poruke na uobičajen način?Guy kimne. - Uvijek ima putujućih glazbenika, hodočasnika, trubadura koji moguprenijeti poruke. U prošlosti je to dobro funkcioniralo.Ispratio je Oliviera do vrata i smiješkom pozvao Magdalen kojoj su oči priličnoratoborno sjale. - Iskreno se ispričavam što sam te ostavio vani - rekao je. - No mojposao s Olivierom bio je privatne naravi.- To sam i zaključila, milorde - pomalo je ukočeno odgovorila dok je ulazila u sobu. -O čemu si želio razgovarati sa mnom?- O, ma daj, malena! - Zagrlio ju je i palcem joj podigao bradu. - Zar ne možešpogoditi?- Nisam se željela budalasto ponašati u voćnjaku - rekla je. Kao i obično, posve jezaboravila na svoju ljutnju pod njegovim nasmiješenim pogledom i ljubaznim tonom.


RafaelaR & Anna

124

- Bio sam neoprostivo zlovoljan - rekao je i pomaknuo palac do njezinih usta. - A ti sisamo bila radosna.- O. - Vrhom jezika ovlažila je njegov palac. - Mislila sam da sam bila svojeglava,djetinjasta i žalosno naporna.Toplo se nasmijao. - I ja sam to mislio, ali sam se u međuvremenu predomislio.Nedostajala si mi kad sam se jutros probudio.- Nisam ti željela remetiti san. Radio si dugo u noć. Kimnuo je. - Trebalo je mnogotoga obaviti... Što je, ljubavi? - Neobičan je izraz preletio njezinim licem, izrazzbunjenosti, zapanjenosti.- Ne znam - polako je rekla i pogledala svoje tijelo, stavivši ruku na trbuh. Opet jeosjetila neobično, jedva zamjetljivo lepršanje duboko u sebi, nešto slično lepršanjuptičjih krila. Podigla je glavu i oči su joj čudno blistale. - To je dijete - rekla je zadivljenimtonom. - Dijete je oživjelo, Guy.Nježno, s istom zadivljenošću, položio joj je ruku na trbuh. - Ne možeš ga još osjetiti- rekla je. Odmahnuo je glavom i nasmiješio se.- Uskoro hoćeš - odlučno je rekla. - Naše dijete brzo raste, ljubavi moja.


RafaelaR & Anna

125

Deseto poglavlje

- Brat Felix bi se uskoro trebao vratiti, oče opate.- Nadam se da će donijeti vijesti koje će olakšati patnje našem sirotom sinu. - Opatje odmjerenim koracima nastavio hodati popločanom terasom iznad povrtnjaka opatije.- Čini se da mu se snaga polako vraća. - Pokazao je figuru u običnoj vunenoj halji koja jeradila u povrtnjaku i laganim, ritmičkim pokretima zamahivala motikom.- On je čovjek od mača, mlad i snažan - odgovori redovnik. - Takva tijela dobrozacjeljuju, čak i nakon zadobivanja onako zastrašujućih rana.- Ako je to Božja volja, brate Armand, ako je to Božja volja - blago ga je podsjetioopat. - Sumnjam da bi mladost i snaga prevladali da nije bilo ugljenara i pravodobnepomoći tvojih iscjeliteljskih vještina.Brat Armand odbacio je kompliment, što se od njega i očekivalo. - Vještine kojeposjedujem, oče, Božji su dar.- Naravno... naravno - spokojno se složio opat. - No bez obzira odakle potječu, našsin ima razloga biti zahvalan. - Okrenuo se prema velikoj sivoj kamenoj zgradi opatijeiza njih. Posljednje zrake poslijepodnevnog zimskog sunca obasjavale su arkadu na trgui četiri kule na uglovima.Taj prizor uvijek je uspijevao oraspoložiti oca opata te ga je neko vrijemepromatrao prije nego se omotao plaštem. - S bratom Garethom moram razgovarati ohodočasnicima koji su stigli iz Canterburya. Redovnik zadužen za smještaj nije biosiguran hoće li se svi moći dolično smjestiti u gostinjske odaje. - Nasmiješio se, značajansmiješak za nekoga tko živi odijeljen od svijeta. - Nazočnost hodočasnica uvijekuznemiri brata Garetha. Vjerujem da se boji nepriličnih posjeta između spavaonica nebude li veoma oprezan. Moram ga uvjeriti da je moć molitve dovoljna za očuvanjeduhovnog zdravlja našeg samostana.Opat se odlučnim koracima udaljio, a halja mu je lepršala na zimskom vjetru,pojačanom u suton.Brat Armand ostao je ondje i promatrao čovjeka u vrtu, procjenjujući pokretenjegova tijela. Opazio je gdje se još uvijek osjećala ukočenost, kao i činjenicu da mladičovjek često zastajkuje kako bi udahnuo i naslonio se na motiku. Prošlo je sedammjeseci otkako je ugljenar dovukao onesviještenog čovjeka do stražnjeg ulaza u opatiju,tražeći vještine redovnika za ranjenika koji je bio tako blizu smrti da se činilonemogućim da preživi.Ni po čemu nisu mogli identificirati čovjeka. Oni koji su ga napali sve su mu uzeli,čak i čizme, pa je na sebi imao samo košulju i hozne. Brat Armand je odmah opaziočvrste mišiće ispod rana, žuljeve na njegovim šakama i snažniju mišićavost u desnojnadlaktici, što je ukazivalo na čovjeka koji živi od mača. Njegova košulja, premdapoderana i okrvavljena, bila je od najfinijeg materijala, a manšete i ovratnik ukrašenidelikatnim vezom. Činilo se razumnim zaključiti da je ranjeni čovjek viteškog podrijetlai da su ga napali odmetnici.


RafaelaR & Anna

126

Nisu vjerovali da će preživjeti, ali on se zapanjujućom ustrajnošću borio za život,najčešće jedva svjestan, a ipak se s povjerenjem djeteta prepuštao njezi, hranjenju ičišćenju, te stoičkom hrabrošću ratnika podnosio agoniju izmrcvarena tijela.Spuštao se mrak i uskoro će zvono za večernjicu pozvati u crkvu sve u opatiji,redovnike, hodočasnike i slučajne namjernike. Večernja hladnoća neće koristiti čovjekukoji je nedavno ustao iz bolesničke postelje. Brat Armand zovne čovjeka u vrtu.Edmund de Bresse podigne pogled i mahne da ga je čuo. Međutim, nije mu se išlounutra jer je uživao u fizičkom naporu, premda okopavanje kupusa nije ni dostojanstvenni osobito naporan rad. No činilo se da se njegovo tijelo, tako dugo lišeno kretanja inaprezanja, s užitkom proteže, ponovno oživljava, čini ga svjesnim svakog mišića itetive, a krv mu je snažnije tekla žilama. Za nekoga tko je umalo prešao na drugu stranu,tko je tjednima lebdio u sivoj sumračnoj zemlji bliske smrti, to je bila najslađa radost,čak i uz bolove i ukočenost zbog dugotrajnog ležanja.Slabo se sjećao napada i neodređeno se sjećao mučnog puzanja kroz raslinje nakonšto su ga napadači ostavili, smatrajući ga mrtvim. Želio je ostati ležati i umrijeti. Smrt gaje snažno pozivala, nudila mu prestanak bolova, ali neka tvrdoglava volja za životomnatjerala ga je da se četveronoške udalji s krvlju natopljenog tla gdje je ležao. Sjećao sečistine, hrpe pruća kraj ruševne kolibe, čudne magle kroz koju je vidio bradato lice kakoga gleda. Nakon toga više se ničega nije sjećao. Postojali su samo bolovi i užasan strah daće preživjeti, ali neće biti zdrav.Nije znao zašto je strah tako sveobuhvatan, zašto je tako ispunjavao njegove svjesnetrenutke, sve dok nije otvorio oči i magle više nije bilo. I dalje je osjećao bolove, ali toviše nije bilo sve, bilo je samo dodatak njemu, a ne njegov sastavni dio. Najprije jepomislio na svoju ženu, ženu koja ne može imati bolesna muža. Pomicao je prste narukama i nogama, prelazio šakama po svojem tijelu ispod pokrivača, tražio potvrdu odredovnika mirnih očiju koji je stajao kraj kreveta.Mnoge je dane proveo lebdeći u letargiji, razmišljajući o Magdalen. Vidio je onebistre sive oči, masu bujne kose, usta puna obećanja. Mirno je ležao u bolničkoj odaji irazmišljao o njoj kad nije spavao, sanjao o njoj kad nije bio budan. No zapravo su ta dvastanja bila veoma slična, zacijelo uvelike zahvaljujući jakim napicima što mu ih je bratArmand davao, napicima koji su ga smirivali dok mu je tijelo zacjeljivalo. Tada je, kakomu se snaga vraćala i jačina napitaka se smanjivala, stigla spoznaja da svijet kojemupripada živi dalje bez njega i da mora nešto poduzeti da bi se onamo vratio. S tom jespoznajom stigla i tjeskoba koja ga je sad mučila. Ako ga smatraju mrtvim, što sedogodilo s Magdalen? Je li ju Lancaster dao nekom drugom vitezu, u interesu moći isavezništva, dok je on ovdje ležao i sanjarski se oporavljao?Otac opat bio je suosjećajan, ali je tvrdio da pacijent nije u stanju napustiti njegubrata Armanda. Rekao je da će jedan od redovnika za tri dana poći na put u opatiju uSwindonu. Na povratku će skrenuti u Westminster i odnijeti poruku vojvodi.Edmund je pogledao prema sve mračnijem nebu gdje su vrane graktale i kružile okogolih krošanja dok se jato okupljalo za noć. Brat Felix izbivao je već tri tjedna. Ako se dosutra ne vrati, Edmund će ipak otići odavde. Sad je dovoljno snažan da pješice prijeđeudaljenost do Westminstera, što ne može trajati dulje od dva dana, premda će moratihodati sporijim tempom čovjeka koji još nije dovoljno snažan. Opatija je izolirana,podalje od prometnih cesta, redovnici su predani molitvama, meditaciji i učenju, te se neuključuju u svjetovni život. Gostoljubivo primaju one goste i hodočasnike koji su


RafaelaR & Anna

127

spremni prodrijeti tako duboko u šumu u potrazi za prenoćištem, ali se više baveučenjačkim pristupom knjigama i tekstovima. Pažljivo i prekrasno ilustriraju te knjige itekstove radije nego da utječu na duše običnih ljudi. Na njih nije djelovala Edmundovanestrpljivost. To je nešto za običan svijet. No vrijeme je da ponovno preuzme kontrolunad svojim životom.Iz crkve se oglasilo zvono za večernjicu i on je nevoljko ostavio lijehu kupusa, vratiomotiku u malenu šupu i zaputio se u crkvu. Pod noktima je osjećao kvalitetno tlo, nakoži grubu vunenu tkaninu halje, što mu je pružalo elementarni osjećaj da je živ. Krenuoje izraziti zahvalnost na daru života.Brat Felix žurno je ušao u crkvu baš kad je utihnuo posljednji zvuk zvona. Edmundje upravo zauzimao svoje mjesto među laicima opatije i srce mu je radosno zaigralokad ga je ugledao. Teško se koncentrirao na službu, ali slušao ju je od najranijegdjetinjstva i nije mu trebala koncentracija da bi pravilno reagirao. Kad je izlazio iz crkve,pozvao ga je otac opat.- Brat Felix se vratio, sine. Donio ti je pismo vojvode od Lancastera. - Opat senasmiješio gorljivosti mladog čovjeka i okrenuo se redovniku. Svi su čuli buncanjepacijenta tijekom mračnih dana njegova delirija, i svi su znali za Magdalen koja jezauzimala svaki djelić grozničavog mozga. Sad su znali da je buncao o svojoj ženi, svojojtrudnoj ženi koju silno voli. U opatiji je bilo onih koji su smatrali da tako veliku ljubavtreba usmjeriti prema nebesima, ali opat je kasno ušao u samostanski život pa jepoznavao radosti i opasnosti putenih užitaka. Sa smiješkom je gledao na ljubav mladogčovjeka.Edmund je uzeo svitak pergamenta s Lancasterovim pečatom. Prsti su mupodrhtavali dok je kidao pečat i odmatao svitak. Lancasterova je poruka bila kratka.Izrazio je zadovoljstvo što je njegov zet živ i zatražio njegovu nazočnost u Savoyu čimbude sposoban putovati. Uskoro nakon njegova nestanka njegova je ledi otputovala uPikardiju, da bi ostvarila pravo De Bressea i Lancastera na leno svog muža i on bi joj setrebao što prije pridružiti kako bi se utišale mučne glasine o njegovoj smrti. Poruka jezavršavala jednostavnom željom neka ga prati Božja milost.- Zadovoljan si vijestima, sine moj? - Opat je promatrao Edmundovo lice.- Da, svakako, oče opate. - Edmund je savio pergament. - Ali moram odmah otićiodavde i otputovati u Westminster. Vojvoda zahtijeva moju nazočnost.- Onda moraš s bratom Armandom pregovarati o svojem puštanju - rekao je opat inasmijao se. - Neće željeti da prekomjernim naprezanjem upropastiš njegov uspjeh.Tražim da poštuješ njegove želje.- Ne bih bio tako nezahvalan, oče, i oglušio se - rekao je Edmund, dostojanstveno iiskreno. -Vjerujem da sam dovoljno snažan za to putovanje.- Pođimo na večeru pa ćeš kasnije razgovarati s našim ljekarnikom. - Opat sezaputio u refektorij i Edmund je, obuzet grozničavom nestrpljivošću, hodao uz njega. Nokontrolirao je svoju nestrpljivost i posluživao za stolom, kao i ostala laička braća, prijenego je zauzeo svoje mjesto. Zatražio je dopuštenje da tijekom oporavka radi zaredovnike, najponiznijim poslovima zahvaljujući na njihovoj njezi i Božjoj milosti. Utome je pronašao mir i zadovoljstvo nepoznato vitezu koji ratuje, ali sad je spremanponovno uzeti mač u ruke, stjecati slavu i čast uime Engleske i St. Georgea, i poći k svojojženi u ime ljubavi i požude.


RafaelaR & Anna

128

Idućeg jutra, još uvijek odjeven u halju laičkog brata, s redovničkim sandalama nanogama i običnim plaštem zaštićen od hladnoće u veljači, s teškim štapom kao jedinomobranom, Edmund je pješice krenuo u Westminster. Put ga je vodio kroz šumu, ali ondjenema opasnosti za tako odjevena putnika, a ukoliko je na sebi osjećao pogledeodmetnika, iz grmlja i s krošanja, u tim pogledima nije bilo prijetnje.Stigao je u Savoy u vrijeme večere i vojvodin ga je komornik dočekao s laskavompozornošću, rekavši mu da će ga Njegova Milost primiti čim se malo osvježi. Naći ćesvoje odaje netaknute, a iz velike dvorane pozvat će njegova štitonošu i paževe da mubudu na usluzi. Edmund nije znao da je sve to osmišljeno u cilju očuvanjavjerodostojnosti vojvodine priče da je sieur De Bresse na dulje vrijeme otputovao sdvora, ali je bio previše umoran da bi se opterećivao takvim detaljima. Pozvan je brijačda mu ošiša kosu i uredi bradu, narasle tijekom njegove bolesti i na koje je sad već takonavikao da se bez njih nije mogao zamisliti. Ispod kaputića od tamnocrvenog baršunaodjenuo je tuniku i hozne, opasao se srebrnim pojasom, dvokraki bodež stavio u koricena boku, osjetivši predivno oživljavanje bivšeg Edmunda dok mu je energija ispunjavalamišiće i udove.U unutrašnjoj odaji iza prostorije za audijencije, John od Gaunta primio je čovjeka,mršavijeg i bljeđeg od gorljivog mladog viteza kakva je vidio onog vrućegposlijepodneva u kolovozu na viteškom turniru u Westminsteru. U njegovim je očimabio izraz koji je Lancaster prepoznao. Takav izraz imaju ljudi nakon duboke patnje, izrazkoji jednom zauvijek odnosi čovjekovu mladost.Edmund je kleknuo i izrazio pokornost svojem sizerenu i tastu, svjestan napetosti uvojvodi, procjenjivačkog opreza dok je sjedio u velikoj izrezbarenoj stolici kraj stola ipoigravao se masivnim rubinom na srednjem prstu.- Reci mi čega se sjećaš o svojim napadačima - bez uvoda reče Lancaster, kretnjompokazavšiEdmundu neka ustane. Dao je znak pažu neka ulije vino u pehare i potom gaodaslao iz sobe.Edmund je ispričao sve čega se sjećao, pitajući se zašto njegova tasta zanimajupojedinosti odmetničkog napada. Takve se stvari prilično često događaju. Gladeći svojumalenu šiljastu bradu, vojvoda je bistrim plavim očima netremice promatrao njegovolice, ne prekidajući ga. Kad je Edmund završio opisom njege i vještine redovnika uopatiji St. Jude, vojvoda ništa nije rekao. U skučenoj je prostoriji bilo vruće i Edmund jeosjetio vrtoglavicu. Shvatio je da je nakon iscrpljujućeg pješačenja veoma malo jeo i vinomu je udarilo u glavu.- Sjedni, čovječe! - uzviknuo je vojvoda kad se Edmund zanjihao i uhvatio za rubizrezbarena hrastova stola. - Božje mi krvi, tek si se oporavio.Edmund se naglo srušio na stolicu bez naslona za ruke, trenutak previše slab inemoćan da bi se opterećivao sjedenjem u vojvodinoj nazočnosti. Lancaster je samponovno napunio draguljima optočene pehare i jednoga gurnuo Edmundu. - Pij, krv ti serazrijedila. - Čekao je da ga Edmund posluša i malo se boje vratilo u njegove upaleobraze. Tada reče: - Vrijeme je da shvatiš u kakvoj ste opasnosti ti i moja kći. Lord deGervais i ja mislili smo da ćemo tome stati na kraj bez uplitanja vas dvoje, no čini se dato nije moguće.Edmund je slušao dok mu je John od Gaunta pričao o misiji De Beauregarda zafrancuskog kralja, o njihovoj namjeri da leno De Bressea otmu engleskom utjecaju i


RafaelaR & Anna

129

vrate ga Francuskoj. Ništa nije rekao o neuspjelom i krvavom pokušaju atentata u utvrdiCarcassonne, kao ni o okolnostima rođenja djevojčice o čijem životu ovisi podaničkavjernost De Bressea engleskom kralju. Pričao je samo o obitelji gorljivo odanojFrancuskoj i bijesnoj jer se jedna od njih, Magdalen od Lancastera, koristi protivFrancuske, te o njihovoj odlučnosti da bilo kakvim sredstvima, prije podlim negopoštenim, unište Lancasterove planove.- Zato moraš biti na oprezu - zaključi Lancaster i ustane. - Kad otputuješ uFrancusku, moraš imati dovoljno jaku pratnju za zaštitu od napada, podmuklog iliotvorenog. Sad je lord De Gervais s Magdalen, čuva tvoje leno. Kad stigneš onamo, on ćese moći vratiti k meni. - Vojvoda je opet gladio bradu. - Potreban mi je on i njegovisavjeti. Seljaci postaju neposlušni, a prokleti Lollardi koriste svaku priliku zaraspirivanje nemira. Doista je vrag odnio šalu kad se kralj i njegovi ministri osjećajunelagodno zbog cviljenja kmetova.- Odmah ću okupiti ljude, milorde vojvodo. - Edmund je također ustao, ali su munoge i dalje podrhtavale i pred očima mu se mračilo. - Pozvat ću sve koji mi dugujupodaničku vjernost.- U moje ime rekviriraj potrebna plovila - rekao je Lancaster i unaprijed nehajnoodbacio eventualne prigovore vlasnika trgovačkih brodova. - Očekujem da ćešotputovati u roku od tri tjedna.No Edmund se ujutro probudio s vrućicom kakva ga je mučila na početku njegovaoporavka. Mjesec dana je ležao u krevetu, a kad se konačno oporavio, uslijedio je nizproljetnih oluja i visokih plima pa njegovi brodovi nisu mogli isploviti. Tek je krajemtravnja okupio vojsku i otplovio u Francusku.Magdalen je jednog toplog travanjskog jutra napola odjevena stajala u svojoj odaji irastreseno milovala izbočen trbuh. Razmišljala je o tome da je dijete već dan ili dvamanje aktivno nego inače, i tada joj je iz tijela potekla bujica vode.S nevjericom je zurila u lokvu pod svojim nogama te panično viknula: - Erin! Erin!- Što je, miledi? - Žena je ušla iz sobička gdje je slagala rublje što ga je pralja upravoposlala.- Gledaj! - Izrazito blijeda lica, Magdalen je pokazala pod. - Izlazi iz mene.- Nema razloga za paniku, miledi - reče Erin, smirena kao i uvijek. - Dijete će seroditi.- Ali prerano je. I zašto ima toliko vode?- Osmi mjesec trudnoće - reče Erin. - Može preživjeti. Ima li već bolova?Magdalen odmahne glavom, još uvijek smućena, ali ohrabrena Erininomsmirenošću. - Samo voda. - To se prije ili kasnije mora dogoditi - reče joj Erin - inače sedijete ne može roditi.- Zašto ne?Erin slegne ramenima. Nije imala pojma zašto se to događa, samo je znala da je tako.Pomagala je pri dovoljno porođaja da bi znala što treba učiniti ako se sve odvijauobičajeno, a u dvorcu ima i drugih, iskusnijih žena.


RafaelaR & Anna

130

- Poslat ću po babicu, miledi - rekla je. - Najbolje da legnete, a ja ću donijeti ručnikeda vam bude ugodnije.Magdalen je oprezno legla na krevet i prepustila se Erininoj brizi jer nije imaladrugog izbora, osim prepustiti se onima koji bolje od nje znaju što joj se događa. Znala jesamo osnovno o procesu rađanja jer ju je odgojila neudana ledi Elinor, čije je znanje bilopovršno i teoretsko, a nije bilo druge žene koja bi joj nešto više rekla.Sad joj je palo na pamet da je Erin i Margery, koje znaju o tim stvarima, trebalapostaviti više pitanja umjesto da proteklih osam mjeseci lebdi u svijetu radosnogzaborava svoje ljubavi.- Reci mi što se događa - zatražila je i podigla se na jastucima jer joj se ležanje činilonepotrebnim.Erin se počeše po nosu. - Pa, bit će bolova, miledi, i tada će se dijete roditi.- Mnogo bolova?Erin ju nije željela prestrašiti, ali nije vidjela ni kakve bi koristi bilo od laganja. -Neke žene trpe više od drugih - reče.- Mnogo? - uporno će Magdalen.- Mislim da je to moguće, miledi.- Voljela bih da je milord ovdje - reče Magdalen.- Rađanje je ženski posao, miledi. - Erin ode do vrata. - Idem po babicu.Vrata su se za njom zatvorila, a Magdalen je sjedila i gledala kako sunčane zrakepoigravaju po pokrivaču. Opet je dotaknula trbuh, pitajući se što se u njoj događa. Moždarađanje jest ženski posao, ali godila bi joj misao da je Guy u dvorcu. No otišao je sasvojim vitezovima na viteški turnir u Compiegne koji se održavao pod pokroviteljstvomvojvode od Burgundije. Inače bi pošla s njim i provela tri dana u gozbama i zabavi, ali jojtrudnoća to nije dopuštala. Nije im palo na pamet da je vrijeme porođaja blizu pa bi ion trebao ostati u dvorcu.Babica je ušla s Erin i Margery. Stara žena kvrgavih ruku i sive kose ispod prljavekapice. Govorila je neobično prodornim i visokim glasom, a Magdalen je odmah postalaantipatična.- Želim da mi Erin i Margery pomažu - rekla je i povukla se od žene. - Vaša mi njegane treba, beldame.- Nema razloga za strah, ledi - rekla je žena i odmaknula pokrivač. - Vidjela sammnogo djece kako dolaze na svijet... i odlaze. Kao i majke - dodala je, pipkajućiMagdalenin trbuh te nastavila s temeljitijim pregledom.Magdalen je ukočeno ležala, napeta od gnušanja i straha, uvjerena da joj ta ženaneće donijeti ništa dobra. Iznenada je osjetila prvu bol, tako oštru da je kriknula tonomogorčena čuđenja.- Ako sad počnete tuliti, miledi, tko zna što ćete kasnije - rekla je beldame i spustilaruku na napeti trbuh.Magdalen je svom snagom odgurnula ruku. - Ne želim ovu ženu ovdje - odlučnoreče. - Odlazite, beldame!Erin i Margery, zabrinute zbog takve žestine, izvele su iz odaje gunđavu staricu. -Ona mnogo zna, miledi -rekla je Margery kad se vratila do kreveta.


RafaelaR & Anna

131

- Ima zao pogled - reče Magdalen. - Moje bi se dijete rodilo škiljavo ili invalidno. Neželim je u blizini.Dvije žene slegnu ramenima. Poznato je da žene koje rađaju imaju čudne ideje.Uskoro će lediMagdalen biti previše zaokupljena vlastitom borbom da bi obraćala pozornost na totko joj pomaže.Sredinom poslijepodneva Magdalen je ležala u iscrpljenoj omamljenosti i njezino setijelo nakratko odmaralo. Kad je mogla razmišljati, bila je svjesna samo smućeneozlojeđenosti zbog takvih grozota. Zašto je nitko nije unaprijed upozorio? Zašto joj se todogađa? Čime je to zaslužila? Je li to cijena grijeha? Smrtnoga grijeha koji je doveo tajdrugi život da se bori s njom, činilo se, hvata se s njom ukoštac, no ne bi li se trebaliboriti zajedno? Događa li se to svima, ili je zbog njezina grijeha drukčije? Misli su jojjurile smućenim grozničavim mozgom. Suze su joj svjetlucale u kutovima očiju i obuzeoju je duboki očaj kad se bol vratila, neumoljiva, vječna, nepodnošljiva - a ipak ju jemorala izdržati.Erin joj je mokrom krpom ovlažila usne i Magdalen ju je pohlepno sisala, preslabada bi pila iz šalice. Popodne se pretvorilo u večer i dvije su žene kraj nje bile blijede inapete kad se činilo da bolovi jenjavaju. Iscrpljeno tijelo na krevetu kao da je utonulo utrans, ne u san.- Moramo pozvati babicu - reče Erin. - Morat će izvući dijete iz tijela.Margery je zadrhtala. Obje su znale što se tada događa, dijete u komadima, majkarastrgana, najčešće iskrvari i umre. Ako odmah ne umre, u takvim slučajevima uvijekuslijedi groznica koja donosi smrt.- Možda se treba odmoriti pa će tada moći pomoći djetetu - s nelagodom ćeMargery. - Milord će se razgnjeviti ako se dogodi nešto što se moglo spriječiti.Obje su znale da je to istina, obje su se sjećale one noći na brodu i njegove radostikad je znao da će ledi Magdalen preživjeti.Erin je ponovno namočila krpu i nježno obrisala Magdalenino lice. Ona je otvorilaoči u kojima zasad nije bilo patnje.- Ledi, moramo pozvati babicu - Erin reče tihim i usrdnim glasom. - Dijete ne želiizići.Magdalen je malaksalo odmahnula glavom. - Ne želim tu ženu... još ne. - Ženama sečinilo da se pribrala, kao da skuplja snagu za još jedan napor. Licem joj je opet preletioizraz bola, disala je kratko i plitko dok je trpjela bolove.Mjesec se podigao na tamnom nebu i jasno se vidio kroz prozor odaje. Dvije su ženestrastvenim šaptom molile krunicu.U šatoru kraj borilišta na ravnici iza dvorca Compiegne, Guy de Gervais skidao jeoklop. Bila je rana večer.- Vino, milorde - Geoffrey mu je pružio pehar. - To je bila dobra viteška borba,milorde.- Hmm. - Guy je rastreseno prihvatio kompliment. Pijuckajući vino, prišao je ulazu ušator. Nakon zagušljive vrućine ispod vizira i kacige, godio mu je svježi zrak na licu, atijelo oslobođeno oklopa gipko se kretalo. Bio je umoran, ali ugodno umoran, i pomisao


RafaelaR & Anna

132

na banket koji će završiti sveopćom zabavom i potom spavanje ispunjavala ga jezadovoljstvom. Ili je barem trebala.Mrštio se dok je gledao kako se zvijezda večernjača pojavljuje na sve tamnijemnebu. Mogao bi za dva sata stići natrag u dvorac Bresse. Pomisao mu se nezvana pojavilau glavi. Ali zašto bi jahao noću? Njegovim se pratiteljima ne bi sviđao ni napor niopasnost, a pođe li on, oni moraju s njim. Smiješna ideja kad je pred njima banket, dobrodruštvo, udoban krevet i bezbrižno jahanje kući sutra ujutro. Naglo se okrenuo od ulazau šator.- Vraćamo se u Bresse, Geoffrey. Obavijesti vitezove i ostatak pratnje. Odmahkrećemo.Skupina ljudi brzo je putovala dok se večer pretvarala u noć. Nitko nije postavljaopitanja o čudnoj hirovitoj odluci lorda De Gervaisa. Jahali su brzo i žestoko, bez večere,umorni nakon dnevnih borbi, jedva čekajući da se maknu s cesta i sklone iza zidinadvorca. Svoje su prigovore zadržali za sebe tako da do njihovog sizerena, koji jenamršteno i stisnutih usta jahao na čelu kolone, nije stigao ni najtiši šapat.Nije znao zašto to radi, već samo da se odluka sama stvorila i ne može se osporavati.U dvorac De Bresse stigli su u deset sati. Magdalen nije čula imperativan zov trubačakoji je zahtijevao da se spusti most kako bi gospodar dvorca mogao ući. Međutim, čulesu ga njezine žene jer je zvuk jasno odzvanjao kroz prozor, otvoren kako bi svježi zrakušao u sobu gdje se osjećala teška vrućina patnje.- To je milord - rekla je Erin kad se sagnula k Magdalen i obrisala joj čelo. - Došao jemilord, ledi. - Nije znala je li mlada žena čula ili razumjela njezine riječi, ali ih jeponovila, nadajući se da će joj donijeti utjehu,- Već je na samom rubu - progunđala je beldame i oprezno prišla krevetu. Magdalenjoj još uvijek nije dopustila da je takne, premda više nije imala snage zabraniti joj ulazaku odaju. - Ona i dijete umrijet će za manje od sat vremena ako ga ne izvučem.- Ne! - Riječi su nekako prodrle kroz svijest izmučene mlade žene. - Nećete metaknuti.Starica je odmahnula glavom i povukla se u sjenke. Ponudila je svoje vještine. Akosu odbijene, ona neće snositi odgovornost za posljedice.- Ali, miledi ... - počela je Erin, no riječi su joj zamrle na usnama kad su se vrataodaje naglo otvorila.Ušao je Guy de Gervais, skidajući rukavice, blijeda lica. Na ulazu u dvorac rekli sumu da se ledi De Bresse već dugo muči kako bi na svijet donijela dijete, a ugođaj udvorcu rekao mu je sve što je trebao znati. Svuda je vidio tmurna lica onih koji su usvakom trenutku očekivali najgore.- Kako joj je?- Loše, milorde - bez uvijanja reče Erin. - Dijete ne želi izići, a miledi je pri krajusnaga.Prišao je krevetu i s očajnom nevjericom zurio u promijenjeno lice na jastucima. Očisu joj upale u duboke purpurne duplje na licu, koža joj se napela preko kostiju tako da senazirala lubanja, kao da se već pretvorila u kost i kožu. Njezina usta, ona predivna punastrastvena usta, čvrsto su se stisnula u patnji.


RafaelaR & Anna

133

- Ne dopušta mi da joj se približim, milorde - cvilila je beldame. - Izvukla bih dijete iznje. To je jedini način da je spasimo, ali mi ne dopušta da je taknem.- Guy? - Samo je dahnula njegovo ime i on se odmah sagnuo.- Ovdje sam.- Otjeraj je. Nemoj joj dati da me takne.Stajao je prestravljen i neodlučan, svjestan da će ga babica poslušati ako joj kaženeka učini sve što može. No ako Magdalen, čak i u silnoj patnji, može izraziti takvu želju,onda joj sigurno mora udovoljiti.Svećenika, milorde - tiho će Erin. - Trebali bismo poslati po oca Viviana da se milediispovijedi.- Ne umirem. - Opet se čuo šapat s kreveta. - Neću umrijeti.- Pošaljite po oca Viviana. Neka čeka vani, za slučaj potrebe. A vi, beldame, vi idite. -Guy je donio te odluke, ne znajući što ga je na to navelo, ali je osjećao da su ispravne. Nosad nije znao što mu je činiti. Magdalen se ponovno povukla u mračan svijet trpljenja.Ruke su mu se tresle od potrebe da joj pomogne, duša mu se zaledila od strepnje dok jezurio u izmučeno lice u kojem kao da više nije bilo života.- Idem u crkvu - odjednom reče. Na koljenima pred oltarom čekat će da prođu ovimučni trenuci. - Odmah pošaljite po mene ako... - Nije dovršio jer nije mogao reći ono štoje u ledom okovanom srcu već smatrao neminovnim. Ta će duša puna ljubavi, smijeha istrasti otići s ovog svijeta i ostaviti ga da se suoči s teškim gubitkom kao i ranije.Stigao je do vrata. Iza sebe čuo je iznenadno šuštanje i kretnje. Okrenuo se. Erin iMargery sagnule su se nad podnožjem kreveta.- Što je? - Glas mu je zvučao slabašno i hrapavo u sobi gdje je tiho i napetoiščekivanje zamijenilo tupo beznađe neaktivnosti.- Dijete... dolazi, milorde - reče mu Erin. - Ali miledi mu ne može pomoći. Napustilanas je.- Ne! - Potrčao je natrag do kreveta, pao na koljena kraj uzglavlja i dotaknuo hladnonepomično lice na jastuku. -Ne, nemoguće! - Prstima joj je prešao po ustima, lagano jojpokrivši usne. Nije pogriješio. Na koži je osjetio slabašan dah. - Nije mrtva - tiho je rekaokad se u sobi začuo slabašan plač.Magdalen je otvorila oči i on se obradovao kad je u njihovim izmučenim dubinamavidio lucidnost. - Gotovo. -Uspjela je izustiti samo tu jednu riječ.- Djevojčica je, milorde. - Erin je prišla uzglavlju, držeći nešto u rukama. - Sitna je, alise doima zdravom, čak i nakon takve muke.Guy je ustao i pogledao svoju kćer koja je ležala na dekici. Kako tako patetična,okrvavljena, naborana mrvica može izazvati toliko patnje, pitao se, te nježno pokriodijete prije nego ga je uzeo iz Erininih ruku.- Magdalen, evo tvoje kćeri. - Opet je kleknuo kraj kreveta i prislonio joj zavežljaj uzobraz.- Zdrava? - Opet je otvorila oči. Slabašno je pomaknula ruku i dotaknula dijete. -Razvijala se samo osam mjeseci.- I ti si se rodila nakon osam mjeseci - nasmiješeno je rekao, stavio joj dijete na prsai namjestio njezine ruke oko zavežljaja. - Sjećam se da je tvoj otac to rekao.


RafaelaR & Anna

134

Vidio je slabašan bljesak u njenim očima, kao da naoko nevažna informacija imautješnog smisla, kao da je povezuje s djetetom koje je sada držala. Tada su se delikatne,gotovo prozirne vjeđe sklopile, ruke su joj se opustile i pale s grudi. No u obrazima joj sepojavilo malo boje. Ne baš boje, već nečega što je prekrilo sivilo od ranije, a to jeukazivalo na pravi san oporavka.- Bog je milostiv - šapne Erin. - Ako ne bude groznice, milorde, vjerujem da ćepreživjeti... i dijete, također.- Sad ćemo se mi za nju pobrinuti, milorde. -Margery je uzela bebu s majčinih grudi.Guy je pogledao žene na kojima su se vidjeli znakovi akutne iscrpljenosti.Osamnaest su sati bdjele uz ovaj krevet. - Obje ću vas nagraditi za današnji trud - obećaoje. - Za vašu brižnu skrb o mojoj ledi... i za vašu odanost - tiho je dodao, ali s naglaskomšto ga nisu mogle pogrešno shvatiti.- Našu odanost ne treba kupovati, milorde - reče Erin.- Ali može biti nagrađena. - Prišao je vratima. - Pošaljite po mene kad vašagospodarica bude dovoljno jaka.Magdalen je satima spavala. Spavala je dok su je čistile, dok su mijenjale plahte nakrevetu i kad je svanuo ugodan proljetni dan koji je odaju ispunio zdravim mirisima istrujanjem zraka. Prespavala je tihi plač svoje kćeri i jedva je bila svjesna kad su jojstavile dijete na dojku, a topla životna tekućina počela je teći u gladna usta dojenčetakoje je snažno sisalo.Probudila se o zalasku sunca. Odaja je bila tiha, prožeta divnim osjećajem spokoja.Tromo je okrenula glavu. Erin i Margery ležale su na slamaricama na podu, obje udubokom snu. Kraj Erin se nalazila drvena zipka i njezina ju je ruka mlitavo dodirivala,dokaz o onome što je radila prije nego ju je svladao san. Magdalen nije mogla vidjeti ukolijevku i zato se s naporom okrenula na bok, oslonila na lakat i podigla glavu s jastuka.Vidjela je maleno uzdignuće pokriveno bijelom plahtom, ali kad se nagnula preko rubakreveta, ugledala je sićušno tjeme prekriveno svijetlom paperjastom kosom.Opet iscrpljena, spustila se na jastuke i nasmiješila. Ako je bila sasvim mirna, čula jedjetetovo disanje. Bilo je čudnih zvukova, laganog zastajkivanja i šmrcanja, što ju je natrenutak prestrašilo, dok u tome nije otkrila čudan ritam. Poželjela je ispružiti ruku dosvoga djeteta, ali je znala da je to nemoguće. Čudno, ali užas porođaja nekako se smanjio.O, sjećala se očaja neumoljivih bolova, užasa bespomoćnosti, ali sjećao se samo njezinum, ne i tijelo.Zvukovi iz kolijevke su se promijenili, šmrcanje je postalo brzo sisanje, a zatim se uodaji začuo plač. Bujica tjeskobe, drukčija od svega što je ikad osjetila, preplavila jeMagdalen dok je patetično intenzivan plač jačao. S mukom se podigla, svjesna jedinopotrebe da dođe do djeteta i zadovolji potrebu koja ga tako muči. No Erin je već ustajalasa svog ležaja.- Tiho, dušice - mrmljala je žena i njihala kolijevku.- Daj je meni, Erin.- Ah, budni ste, miledi. Želi dojku. - Erin podigne dijete iz kolijevke. - Mokra je.Čekajte da je najprije presvučem.- Nije važno - reče Magdalen i ispruži ruke. - Ne mogu podnijeti da tako žalosnoplače.


RafaelaR & Anna

135

Erin je dojenče umotala u još jedan sloj platna i pružila ga majci. Magdalen je stavilabradavicu u sićušna otvorena usta i zadivljeno gledala život koji je stvorila. Stisnuta jojje šačica gurala dojku dok je beba vukla, sisala, pomaknula se i bradavica joj je ispala izusta. Odmah je zaplakala, opet je pronašla i smirila se, obraza zaobljenih odzadovoljstva.- Gdje je milord? - Magdalen je otrgnula pogled s opčinjavajućeg prizora na svojimgrudima. Znala je da je bio ovdje tijekom posljednjeg mučnog sata porođaja, ali sve joj jebilo nejasno. Neodređeno se sjećala odlučnosti, neke snage koja je iz njezine dušeistjerala mirenje sa smrću. - Vidio je svoje dijete?- Da, miledi. Hoću li poslati po njega? Rekao je neka ga pozovemo kad budetedovoljno snažni.- Da, ali ne prije nego dijete i ja budemo svježe i mirisne. - Magdalen se tihonasmijala, slabašno, ali ipak na svoj način. - Moram se osvježiti, Erin, i kosa mi jeraskuštrana. Malenu treba dotjerati. Ne može se ovakva predstaviti svom ocu.Erin je nožnim palcem dotaknula usnulu Margery, žena je zastenjala i okrenula se. -Probudi se, lijenčino. Miledi treba toplu vodu i začinjenu zobenu kašu, a dijete trebaokupati prije nego milord dođe.Margery je protrljala oči i pogledala majku i dijete. Bez obzira na umor, zadovoljnoje kimnula. - Idem u kuhinju. Milord nije dopustio da zvona objave djetetovo rođenjekako ne bi ometala vaš odmor, ali sad mogu zvoniti.Požurila je iz odaje i za pola sata su zvona iz četiri kule objavila radosnu vijest orođenju nasljednika imanja Bresse. Bolji bi bio muški nasljednik, ali i ta će malenadjevojčica osigurati stabilnost onih koji ovise o obitelji De Bresse pod vrhovnimsizerenstvom vojvode od Lancastera.Dok se iz garnizona vraćao preko dvorišta, Guy je slušao radosnu zvonjavu. Nakonšto je izišao iz Magdalenine odaje, pokušao je vrijeme provoditi baveći se uobičajenimaktivnostima, pokušao se ponašati kao da su mu životi majke i djeteta važni samo usmislu obavljanja dužnosti i odgovornosti vazala prema njegovu sizerenu. U sebi jenosio gorko-slatku radost, silnu važnost očinstva koje nije smio otvoreno priznati, teneopisivu zahvalnost jer je Magdalen ostala živa, a tako je malo nedostajalo da je izgubi.Impulzivno je skrenuo u voćnjak gdje je ispod stabala vladalo mirisno proljetnoobilje sunovrata i zvončića. Ubrao je buket i prsti su mu postali ljepljivi od sokova kojisu se cijedili iz stabljika, To ga je naglo i silovito podsjetilo na ljubavne sokove koji sudonosili tako mnogo užitka, te je duboko udahnuo miris cvijeća, svjež mladenački miriskoji je podsjećao na Magdalen.Noseći buket, izišao je iz voćnjaka, popeo se vanjskim stubama i zaputio se uMagdalenine odaje. Vrata su bila odškrinuta. Gurnuo ih je. Erin i Margery nisu bile ondje,a Magdalen je sjedila u krevetu, još uvijek blijeda, ali nasmiješena. Pružila mu je ruke udobrodošlici.Tiho je zatvorio vrata za sobom i pošao do kreveta. -Osjećaš se snažnije, ljubavi?- Neizmjerno - odgovorila je. - Kako prekrasno cvijeće. - Podigla je usnulo dijete. -Tvoja kći, milorde.Guy je pustio cvijeće da se raspe po krevetu tako da su se žuta, plava i zelena bojaraširile po pokrivaču. Uzeo je dijete dok je Magdalen skupljala cvijeće. Zagnjurila je nos


RafaelaR & Anna

136

u cvjetove i oči su joj se smiješile kad je vidjela kako su se njegove oštre crte licasmekšale. Vrhom je prsta, naviklog na mač i čelik, nježno istraživao.- Zoe - rekla je. - Dala bih joj ime Zoe, milorde. Dar života.- Zoe. - Ponovno je vrhom malog prsta dotaknuo sićušan nos. - No to baš nije imePlantageneta, dušo.Magdalenino se lice stvrdnulo. - Ne mora nositi ime Plantageneta. Ona je našedijete, Guy, i nosit će ime koje joj damo. Ime ljubavi, ne dinastije.Podigao je dijete i lagano poljubio naborano čelo. -Dakle, Zoe - tiho je rekao. - Kaopotvrda života i ljubavi.


RafaelaR & Anna

137

Jedanaesto poglavlje

U zoru je Edmund de Bresse stajao na prednjoj palubi broda St. Anne i kroz jutarnjuizmaglicu nad mirnom vodom gledao sve vidljivije bedeme Calaisa. Nošeni ranimjutarnjim vjetrom, ušli su u luku. Stjegovi Lancastera i De Bressea vijorili su na pozdravengleskom stijegu koji je lepršao na bedemima.Edmund je osjećao kako mu se raspoloženje popravlja, kako njegovo tijelo opetispunjava energija dok su se približavali poznatom gatu, ulazu u teritorij na francuskomtlu oko kojeg se vode kraljevski sporovi, te u njegovo leno. Na tom se posjedu nalazenjegova žena i dijete. Dijete se zacijelo rodilo tijekom nekoliko posljednjih tjedana. Je lidobio nasljednika? Je li dijete preživjelo? Ovo drugo pitanje uvijek je ono prvo činilonevažnim. Bez obzira kojeg je dijete spola, to je ipak njegov nasljednik. A djetetovamajka? Je li ona preživjela porođaj? Čuo je priče o mnogim opasnostima, čak i akopreživi porođaj. Groznica, tromboza, krvarenje i kopnjenje.Molim te, Bože, čuvaj je, šaptao je u agoniji iščekivanja. Činilo mu se da surastavljeni čim je otkrio svijet u kojem je njegova ljubav prema Magdalen od Lancasterabila glavno obilježje. Njezina mu je slika ispunjavala budne trenutke. Mekane, podatnelinije njezina tijela u njegovu naručju tijekom dugih noćnih sati. Shvaćao je da ona nedijeli njegovu strast. Njegova žena to ne osjeća. Znao je da joj je drag, da je prihvatilanjihov brak i sve što uz to ide. No nije mu davala ništa više od prijateljstva i prihvaćanja.Ta ga je spoznaja razočarala, ali je zahvaljujući optimizmu mladosti i samopouzdanju štoga je stekao vlastitim snagama, vjerovao da će ga zavoljeti kao što on voli nju. Naučit ćeje ljubavnom umijeću pa će u njegovu naručju reagirati sa strašću i užitkom.Galebovi su letjeli i kliktali, obrušavajući se prema palubi u potrazi za ostacimahrane. Mornari su trčali na svoje položaje, pripremajući se spustiti križno jedro dok sebrod primicao gatu. Na gatu su stajali ljudi spremni prihvatiti i vezati masivne konopcekad brod spusti sidro.Edmund je ostao na palubi i uživao u vrevi. Štitonoša i paževi pobrinut će se zasređivanje i iskrcavanje njegovih stvari. Budući da su ovako rano ujutro stigli u luku,moći će krenuti u Pikardiju čim se usidre sva tri broda i okupe se ljudi, konji, oružje izalihe. Ne bude li nepredviđenih zastoja, na putu neće morati provesti više od pet noći.Poslat će preteču u pratnji kopljanika koji će Magdalen i kućanstvo obavijestiti onjegovu dolasku. Mala skupina na brzim konjima može u dvorac Bresse stići dan ranijeod ostalih, pa će ga njegova žena sutradan moći dočekati sa svim počastima.Sunce je izišlo tog svibanjskog jutra, stvarajući delikatnu mrežu praskozorja,podsjetivši ga na jedan drugi prvi svibnja kad je izišao prije zore i kraj rijeke ubraonevene prije nego su prve zrake sunca osušile rosu. To je bio buketić za njegovuzaručnicu, živahnu, razigranu vilinsku djevojčicu s dugom pletenicom i blistavim sivimočima, koja nije imala strpljenja za njegovo poštivanje pravila ponašanja. Sad je predočima vidio kako tog davnog jutra svojim družicama dijeli cvijeće što ga je tako pomnoubrao, veselo mu zahvalivši na daru kao da nije bio nimalo poseban. Ponovno je osjetio


RafaelaR & Anna

138

tadašnju zlovolju. Kasnije ju je poljubio, dok su se igrali oko okićenog stupa, a djevojčicesu - djeca i djeve - vrišteći bježale pred momcima, istodobno zaigrano i ozbiljno.Poljubio ju je od jada i gorljive odlučnosti da potvrdi svoje pravo na njezinupozornost. Je li se situacija među njima promijenila u narednim godinama? Nije li i daljepokušavao potvrditi svoje pravo na njezinu pozornost? O, iskazivala mu je javnopoštovanje kakvo žena mora iskazivati svomu mužu, ali kad su bili sami, znao je da želimnogo više od njezina nehajnog smiješka, opuštenog prijateljstva, spremnogsudjelovanja u njihovu krevetu. Želio je da se ponaša kao i on. Želio je osjećati da jemožda u prednosti, da ona od njega želi nešto više od onoga što je pripravan dati... Želioje da se ona može osjećati jednako kao i on.Podigao je lice prema suncu. U ovoj će zemlji početi iznova... Oni će početi iznova.Zbog sjećanja na bliski susret sa smrću još uvijek je bio željan životnih užitaka izahvalan na Božjoj milosti. Na mnoge je načine bilo kao da se ponovno rodio i pred njimse pružao život, prazan pergament na koji će pisati ono što bude želio. Pisat će o svojojljubavi i stvoriti dvostih.Preteča je sat vremena kasnije galopom izišao iz grada, noseći vijest o skoromdolasku sieur Edmunda de Bressea. Sa svojom je pratnjom jurio bijelom vijugavomcestom prema ravnicama Pikardije.Guy je ušao u perivoj pod blještavim plavetnilom svibanjskog neba. Osjećao se jakmiris jorgovana. Iz središta vrta, gdje je vodoskok žuborio nad kamenom posudom igolubovi gukali iz golubinjaka smještenog između majčine dušice i ružmarina, kadulje imažurana, čuo je tiho prebiranje po lutnji.Hodao je tiho, nadajući se da ga mala skupina neće opaziti pa će trenutak moćineprimjetno promatrati. Sjećao se jednog ranijeg prvog svibnja kad je žena koja sadsjedi sa svojom bebom i sama bila dijete. Gorljivo, neobuzdano, nasmijano dijete punoljubavi koje ga je preklinjalo da joj dade srebrnjak i durilo se jer su se kretali previšebrzo da bi ona mogla uživati u žonglerima i drugim zanimljivostima tijekom putovanja uLondon.Stao je iza zanovijeta, skriven masom zlatnih cvjetova koji su visjeli sa zelenihgrančica, i nasmiješeno gledao. Theo je svirao lutnju i tiho pjevao. Momak je vještoprebirao po žicama i imao dražestan, ugodan glas. Erin i Margery čipkom su ukrašavalesićušnu odjeću, a između njih se nalazila košara puna batista i čipke. Djevojčica jespavala u majčinu naručju.Magdalen je sjedila u udobnoj stolici s jastucima u hladu vrbe, lijeno se poigravajućižutim macama koje su joj padale u krilo. Na sebi je imala jednostavnu haljinu od lanaboje bjelokosti, bijela svilena kapuljača obuzdavala joj je kosu, spokojno lice pokazivaloje duboko zadovoljstvo. Napola je spustila vjeđe i rastvorila mekana usta... senzualnakao i uvijek. Još je bila pomalo blijeda, ali to nije ukazivalo na loše zdravlje, već više naneophodnu mirnu letargiju oporavka.- Znam da si ondje, milorde. - Govorila je tiho i, sa smiješkom na usnama, okrenulaglavu prema zanovijetu. -Jesi li nas došao špijunirati, milorde?- Ne, došao sam samo vidjeti kako ste. - Nasmijano je izišao iz skrovišta. - To jelijepa pjesma, Theo. Kad bi toliko pozornosti posvetio latinskom koliko je posvećuješpjevanju i sviranju, vjerujem da bi se bolje osjećao u tijelu i duši.


RafaelaR & Anna

139

- O, sramota, milorde - pobunila se Magdalen.- Krajnje je neprilično dati kompliment kao izliku za grdnju.Theo je porumenio do korijena kose kad ga je podsjetio na nedavne nevolje snadzornikom paževa. Guy mu se smilovao. - Imaš pravo, miledi. Povlačim grdnju iostavljam kompliment. Hoćeš li potražiti Geoffreya, Theo, i reći mu da ću za sat vremenaizjahati.Pažu je laknulo kad je mogao pobjeći, a Guy je smijući se sjeo na kamenu klupu krajgolubinjaka. Zdjela kukuruza nalazila se na tlu i on je uzeo šaku i ispružio dlan,nepomično držeći ruku dok je promatrao Magdalen i svoju kćer. Golub mu je sletio nadlan, oprezno uzeo zrno kukuruza i odletio.- Kamo jašeš, milorde? - Magdalen je usnulo dojenče premjestila u drugu ruku.- U Seriac. Ima nekih problema oko skupljanja poreza - nehajno je rekao. - Farmeretreba podsjetiti da sieur De Bresse mora imati prihode ako svojim vazalima želiosigurati adekvatnu zaštitu. - Drugi mu je golub sletio na ruku i hranio se s njegovadlana.- To je pitom posao za jednog viteza - reče Magdalen. - Ne misliš li tako? Radije biotišao u neki bojni pohod, zar ne?- Činim ono što mi kaže moj sizeren - sa smiješkom odgovori Guy. - Zasad samzadovoljan. - Bacio je zrna na tlo i ptice su odmah sletjele da se pogoste. Ispružio je ruke.- Rado bih držao dijete, ako misliš da je neću probuditi.- Ionako će uskoro ogladnjeti. - Magdalen je ispružila ruke i spustila Zoe u očevonaručje. - Narasla je, ne misliš li? Čini li ti se da je teža?Guy je razmislio o pitanju. Dijete je zapravo bilo tako lagano da ga je jedva osjećao,ali on je navikao vitlati teškim mačem i kopljem, pa možda nije čudno što mu se ovominijaturno stvorenje ne čini težim od leptira. Međutim, odgovorio je onako kako jeMagdalen željela i očekivala. - Malo, čini mi se. - Dotaknuo joj je nosić, jamicu na bradi, aona je šmrcnula, napućila ustašca, nabrala nosić. Ushićeno se nasmijao njezinoj sićušnojsavršenosti.Zoe je naglo otvorila usta i zahtjevno zaplakala, stisnuvši oči. Guy ju je nevoljkovratio majci. -Vjerujem da treba tebe.- Idem je unutra nahraniti. - Magdalen je pružila dijete Erin i prihvatila Guyevu rukuda bi ustala. Trenutak se svom težinom naslonila na njega. -Postajem snažnija, ali tako jenaporno. Jedva čekam da ponovno mogu jahati i sokolariti.- Sve u svoje vrijeme - rekao je. - Povest ću te unutra. - Pridržavao ju je za nadlakticudok su izlazili iz perivoja i vraćali se u Magdalenine odaje.Odahnula je od olakšanja kad joj je pomogao da sjedne na krevet.- Dopustit ću si još jedan tjedan ovakve malaksalosti. Odlučila sam da ću tada opetpostati zdrava i jaka.- Sjetite se da hranite dijete, miledi - reče Erin.- Ako biste to prepustili dojilji, brže bi vam se vratila snaga.- To neću učiniti - Magdalen ustvrdi s odlučnošću osobe koja je to već mnogo putaponovila.- Onda se ne smiješ žaliti - reče Guy. - Sad te moram napustiti, ali ću se vratiti dovečernjice. - Poljubio joj je tjeme. - Odmaraj se.


RafaelaR & Anna

140

Pola sata kasnije, u pratnji svojih vitezova, njihovih štitonoša i male trupe vojnika,krenuo je u misiju zastrašivanja. Kao što je Magdalen rekla, to baš i nije posao za jednogviteza, ali morao se obaviti. Međutim, taj mu se zadatak uopće nije sviđao. Francuskiseljaci već su ionako preopterećeni porezima koji su nametnuti radi plaćanja dugihgodina ratovanja. Njima je taj rat donio samo pustošenje, a mnogi imućniji seljaci jošuvijek se muče kako bi platili otkupninu za zarobljene članove svojih obitelji.No ipak je mogao uživati u jahanju. Nakon neuobičajeno vlažne zime, proljeće je ovegodine stiglo nešto kasnije i izlokane su ceste tjednima bile neprohodne. No sad se njimakreću razni putnici. Neki trgovac i njegova povorka teretnih životinja nespretno su semaknuli ustranu kad je imperativan zov trube De Gervaisova čovjeka zatražio prolaz, alije iza sljedećeg zavoja De Gervaisova grupa dala prednost kuriru papinskog dvora uAvignonu koji je sa svojom pratnjom galopirao kao da ga gone svi pakleni vrazi.Svećenik koji prodaje Papin oprost od grijeha sjedio je na procvjetaloj živici, uživao usuncu i coktao jezikom na navike putujućih grešnika. Prošli su kraj pokućarca koji je naleđima nosio otvorenu naprtnjaču i Guy je zaustavio konja jer ga je privukla drvenalutka obojenih očiju i sićušna kolica. Apsurdno je kupiti takvu igračku za djevojčicu kojaima tek dva tjedna, ali je to ipak učinio, napola posramljen i napola oduševljen,pomislivši kako će mu se Magdalen smijati.No kad je nastavio putovanje, njegova su se razmišljanja bavila težim pitanjima.Loše je vrijeme onemogućilo dobivanje vijesti iz vanjskog svijeta jer su putnici ihodočasnici ostajali kraj svojih ognjišta dok je vani padao gust snijeg ili je kiša putove iceste pretvorila u kaljužu. Čim su se uvjeti donekle poboljšali, poslao je kurira u London,obavijestivši Johna od Gaunta o rođenju njegove unuke, ali odgovor može očekivati tekza mjesec dana. Bio je uvjeren da će odgovor sadržavati daljnje naredbe za prinčevavazala.Izoliranost ga je činila nemirnim pa je proljeće, uz propupala stabla i marljive pticekoje su gradile svoja gnijezda, donijelo i potrebu da ponovno ode u vanjski svijet, otkriješto se zbiva u krugovima moći u kojima se ranije kretao, Njegov ga sizeren neće zauvijekostaviti kao zamjenskog gospodara De Bresseova lena, Zapravo, moglo bi se reći da jenjegov sadašnji zadatak obavljen. Dvorac je siguran, njegova se gospodarica dobrosnalazi i zdrava je nasljednica u dječjim odajama. Charles od Francuske više ne možepolagati nikakvo zakonsko pravo na posjed. Sve Olivierove poruke pokazuju da se DeBeauregardi trenutno bave drugim stvarima. Njihovo zanimanje za rođakinju nestalo jepred intrigama u vezi mladoženje kćeri Philippea de Beauregarda.Vojvoda od Lancastera zasigurno ima druge namjere s Guyem de Gervaisom.Također će na umu imati muža za ledi De Bresse jer ona ne smije dugo ostati sama.Uz vijest o Zoeinu rođenju, Guy de Gervais dodao je molbu za sklapanje braka sdjetetovom majkom. Zaključio je da tom molbom ništa ne može izgubiti, premda je bioitekako svjestan da je Magdalen od Lancastera previše dragocjena da bi je njezin otacdao bez ikakve nagrade, Kao što je već ranije zaključio, on Lancasteru ne može dati ništašto njegov sizeren već ne posjeduje.Ništa od toga nije rekao Magdalen jer se činilo da ona ne vidi neizbježan krajnjihove idile. Ignorirala je njegove aluzije da će uskoro imati drugog muža, ponašala sekao da je to nezamislivo, a on nije znao kako bi mogao prodrijeti kroz takvosamozavaravanje. No ako je želio biti pošten, morao je priznati da se nije osobito trudio.


RafaelaR & Anna

141

Rekao je sebi da ju treba pustiti da uživa u spokojnoj trudnoći, a sad mora imati mir itišinu da se oporavi. No prije ili kasnije morat će se s tim suočiti.Nimalo ugodne misli za jahanje proljetnim krajolikom, i zato je nepokornimstanovnicima Seriaca pokazivao strogo lice. Njihov glasnogovornik, stariji pripadnikseoske zajednice, zamuckivao je pod bezizražajnim pogledom lordovih plavih očiju dokje sjedio na konju ispred krčme. Naoko je bezdušno slušao priču o usjevima što su ihpoharali odmetnici i uništenju šumarka koji je dotad cijelo selo opskrbljivao potrebnimogrjevom.Lord de Gervais promatrao je krug zabrinutih muškaraca i žena. Malena su se djecadržala za skute, virila u veličanstvenu, zastrašujuću skupinu vitezova u oklopima koji supreko košulja od žičane mreže nosili plave i srebrne haljetke s De Gervaisovim zmajem.Njihovi su veliki mačevi i koplja počivali na masivnim konjima. Seoski je glasnogovornikutihnuo, nesretno potezao svoju raskuštranu bijelu bradu i noge u klompama vukao popijesku.Guy je shvatio da se ništa neće dobiti ako se tim već ionako iscijeđenim seljacimaotmu posljednje kapi znoja, krvi i suza. Treba im dati vremena za sijanje novih usjeva, zapronalaženje drugog načina opskrbljivanja ogrjevom. No ipak moraju dati danak svomsizerenu. Guy je odlučio taj danak uzeti u radu. Dva dana mjesečno od svakog sposobnogmuškarca starijeg od šesnaest godina.Seljaci su tu odluku najprije dočekali u zapanjenoj tišini. Nisu očekivali nikakvumilost. To nije u skladu sa životom u ovoj ratom poharanoj zemlji.No polako su shvatili da im je odobrena odgoda. Na umornim su se licima pojaviliosmijesi, pocrnjeli ili bezubi, ali svi iskreni. Podigle su se ruke da bi dotaknule DeGervaisova zmaja izvezenog na plavo-srebrnom platnu sedla, spletenu grivu konja,svjetlucavo srebro njegove orme.Guy je navikao na zadivljeno obožavanje seljaka. Dobivao ga je kad su opsadeprekinute, sela spašena od odmetnika, izolirane farme i kolibe stavljene pod zaštitu.Vitez je s pravom dobivao takvo zahvalno poštovanje u zamjenu za obvezu da onimakoji se ne mogu sami braniti ponudi takve usluge. No brzo je izgubio strpljenje te je,nakon završnog obraćanja glasnogovorniku, dao znak trubaču neka dade znak zaodlazak. Skupina se okrenula i otišla iz sela Seriac.Stigli su u dvorac Bresse baš kad je zvonilo za večernjicu. Guy je zastao tek toliko dase oslobodi mača i bodeža, prepustio ih Geoffreyu, te požurio u crkvu, a ostali su gaslijedili. Magdalen je sjedila sprijeda, ispred ograde oltara. Kad je kliznuo na klupu krajnje, u njezinu je tijelu osjetio neobičnu napetost.Ukočeno mu se osmjehnula i pružila mu pergament. Nosio je Lancasterov pečat.Namrštio se i neotvoreno pismo stavio kraj sebe na klupu, kao da je kori što je usredvečernje službe tako svjetovnu stvar donijela na ovo sveto mjesto. No bijeli pergamentkao da je počeo svjetlucati iznutra, kao da je postao zloslutna prijetnja. Jednom ilidvaput opazio je da ga je dotaknula, vrhom prsta prešla je po pečatu.To je bila prva poruka iz Engleske otkako su zimske oluje prekinule putovanjamorem i Magdalen je znala da vijesti neće biti ugodne. Željela je otvoriti pismo, ali jekurir rekao da je namijenjeno lordu De Gervaisu. Rekao je da je previše vremena proveona putu, da se njegov brod nasukao ispred obale Bretanje, da je jedva izvukao živu glavu.Očajnički je želio da ledi Magdalen shvati poteškoće i opasnosti koje su ga pratile naputu, te prizna da je obavio svoju dužnost jer je isporučio poruku sizerenu Bressea,


RafaelaR & Anna

142

premda s četiri tjedna zakašnjenja. Poznavajući svog oca, Magdalen je mogla suosjećati skurirovom zabrinutošću.Željela je otvoriti pismo, ali nije imala hrabrosti. Sprečavala ju je savjest kojazabranjuje zabadanje nosa u tuđe stvari, premda je znala da se poruka sigurno tiče nje.Zato je pismo donijela u crkvu, nadajući se da će ga Guy odmah otvoriti. Međutim, on gaje samo spustio na klupu i namršteno je pogledao. Stoga je sjedila u neprilici i osjećalasilnu tjeskobu dok se činilo da je kroz fini materijal haljine svitak pergamenta žari nabedru.Otac Vivian monotono je vršio službu. Magdalen se spuštala na koljena, ustajala,molila kao i njezin susjed, bez razmišljanja ili koncentracije, jedva čekajući da obredzavrši. To se napokon dogodilo. Otac Vivian izgovorio je blagoslov, Guy je gurnuopergament za pojas i izišao iz klupe, ponudivši Magdalen ruku. Pokušala je žuriti, ali juje u tome spriječio odmjeren tempo kojim je hodao ispred ostatka kućanstva.- Željela sam ga otvoriti, ali sam mislila da bi te to naljutilo - tiho je rekla kad sustigli u dvorište.- Drago mi je da si se suzdržala - odgovorio je.- Takav bi me postupak nesumnjivo oneraspoložio. I za to nisi mogla imati nikakvoopravdanje.- Ali što piše?- Kako to mogu znati kad ga još nisam otvorio?- Zastao je i rekao nekoliko riječi majordomu koji je izišao za njima, a Magdalen jestajala kraj njega, obuzeta grozničavom nestrpljivošću, pitajući se kako može biti takomiran. Očito ga nimalo ne zabrinjava gorući, zloslutni papir, koji nosi pečat njezina oca,kad ga je tako nehajno gurnuo za pojas.- Idem u radnu sobu - konačno je rekao. - Geoffrey, dođi sa mnom. Želio bih prijevečere skinuti ovu žičanu košulju i pojas za mač.- Smijem li i ja doći? - Magdalen nije mogla vjerovati da će je isključiti.No Guy je želio nasamo pročitati pismo. Zacijelo je poslano prije nego je on poslaokurira Lancasteru, i želio je nasamo saznati onemogućuje li to njegovu molbu da seoženi udovicom. Nije vjerovao da bi mogao podnijeti Magdaleninu reakciju na poruku,kakva god bila, prije nego uspostavi kontrolu nad svojom.- Možeš doći u moju radnu sobu za dvadeset minuta -rekao je. - Najprije se želimosvježiti. - Tada se udaljio s Geoffreyem za petama, ostavivši zabezeknutu Magdalen udvorištu.Progunđala je posve nepriličan uzvik i otišla u svoje odaje. Osjećala se mnogosnažnije nakon poslijepodnevnog odmaranja, ali sad su je suze apsurdno pekle u očima.Dobro je znala da su to suze slabosti jer su nakon Zoeina rođenja bile prilično ineugodno česte. Trebalo je jako malo da navru, a sadašnja strepnja i povrijeđenostsasvim su dovoljan poticaj.U privatnosti radne sobe Guy je čekao da mu Geoffrey skine žičanu košulju i pojasza mač, natoči vino i iziđe, pa tek tada otvorio vojvodino pismo.Poruka je bila kratka i jasna: Edmund de Bresse preživio je napad prošlog ljeta, uobližnjoj se opatiji oporavio od rana i u veljači se vratio u Savoy. Tada mu se stanjeponovno pogoršalo, ali sad je na dobrom putu da se posve oporavi i vrati prijašnju


RafaelaR & Anna

143

snagu. Ranije nije bilo moguće Edmundovoj ženi javiti tu dobru vijest jer su toonemogućavala zimska ograničenja putovanja, ali Edmund de Bresse će uskoro otplovitiu Francusku kako bi preuzeo svoje dužnosti gospodara Bressea. Čim on stigne naodredište, Lancaster naređuje povratak svojeg cijenjenog i voljenog vazala, Guya deGervaisa.Guy je nekoliko minuta nepomično stajao, držao pismo i tupo zurio u kameni zidodaje. Da je Lancaster ponudio drugog potencijalnog muža, Guy bi mogao vršiti pritisak,računajući na dugogodišnje vojvodino prijateljstvo. Ali ponovno pojavljivanjeMagdalenina muža dovelo ga je u krajnje mučan položaj. Bio je Edmundov skrbnik imentor otkako je imao deset godina i Edmund ima pravo očekivati samo poštenje iiskrenost od svog strica. Umjesto toga, taj mu je stric nabio rogove, mada nesvjesno, injegovoj ženi napravio nezakonito dijete.Njime je prostrujao drhtaj gnušanja prema samom sebi, obuzela ga je hladnoća imučnina kakve nije osjećao od trenutka kad je prvi put ubio. Bio je mladi paž kodPoitiersa, ali je u nekoliko kratkih sati te bitke postao muškarac.Samo je znao da bez odgađanja mora otići odavde, mora napustiti ženu koja ga jeopčinila svojom strašću, ljepotom i svojeglavom odlučnošću da ide putem što ga jeizabrala. Mora napustiti svoje dijete, prepustiti ga čovjeku koji je imao pravo postatinjezinim ocem. Mora otići s ovog mjesta grijeha i od žene koja ga je uvukla u grijeh,mora tražiti odrješenje, a nakon što se ispovijedi, mora započeti nov život.Pomisao na taj život ispunjavala ga je najdubljim očajem jer mu se činilo da se prednjim proteže beskonačna pustoš. Prikladna kazna za njegov grijeh. Vršit će pokorusvakoga dana do kraja života.Trgnuo se kad su se vrata bez upozorenja otvorila. Naglo se okrenuo.- Što je? - Magdalen je posve problijedjela kad mu je vidjela lice... nimalo sličnonjegovu licu, maska koja briše sav život, ljubav i dobrotu koje tako dobro poznaje.Podigla je ruku do vrata i čupkala bisernu ogrlicu. -Guy, što se dogodilo?Vidio je ženu koja ga je dovela u ovu situaciju, koja ih je neobuzdanom strašću,slijepim i sebičnim ostvarivanjem vlastitih želja oboje je u to uvukla. Ustuknuo je.Magdalen je to osjetila kao udarac. Ne shvaćajući, prestravljena onim što nerazumije, stajala je i zurila u njega. - Molim te ... preklinjem te, milorde ... reci mi što sedogodilo. - Šaptom izgovorena molba kao da joj je zapela u grlu, pa je dugim nemirnimprstima masirala vitki vrat.Guy se silom usredotočio na nju, vidio je kako je uzrujana, sjetio se njezine fizičkekrhkosti, i njegova se ljubav ponovno uzdigla, snažna nepobjediva. - Dođi ovamo -nježno je rekao i raširio ruke.Nemoćno mu je pala u zagrljaj, drhteći od užasa što ga ne bi znala definirati, užasašto ga je izazvao izraz u njegovim očima.Čvrsto ju je držao dok joj je pričao o pismu njezina oca. - Svakog trenutka možešočekivati da će se ovdje pojaviti tvoj muž - dovršio je jednako bezizražajnim glasomkakvim je i počeo.Magdalen se povukla unatrag i nagnula glavu kako bi ga pogledala. Sad kad jerazumjela, ispunio ju je silan mir. - Znala sam da Edmund nije mrtav. Zapravo, mnogosam ti puta to pokušala reći.- Kako si mogla znati?


RafaelaR & Anna

144

Slegnula je ramenima. - Znala sam. No kad bih spomenula tu temu, ti bi postajaotako nesretan da mi se činilo lakšim odustati.U duši je odjednom osjetio hladan ubod strepnje, neugodne slutnje. - Razumiješ štoto znači, Magdalen?- Teško je - rekla je - ali dugo sam razmišljala o onome što moram reći Edmundu...- Ništa mu nećeš reći! - užasnuto ju je prekinuo, nesposoban posve shvatiti što onagovori. - Otići ću odavde čim tvoj muž stigne. On ništa neće znati... ništa. Je li to j asno?Odmahnula je glavom s onom tvrdoglavošću koju je tako dobro poznavao, oči su jojbile bistre i čudesno smirene. - Ne, ne razumiješ. Ne mogu živjeti bez tebe, Guy, asnalazit ćemo se kao i ostali. Moj otac otvoreno živi s Katherine Swynford.Rodila mu je nezakonitu djecu. Ima i drugih, tako mnogo drugih ...- Ne znaš što govoriš! - Glas mu je bio oštar od šoka i gnušanja. - Ono što se međunama dogodilo obeščastilo je tebe, tvog muža i mene. Tvoj muž ima pravo tebi i menioduzeti život zbog sramote koju smo mu nanijeli, a ja mu ne bih uskratio to pravo. Alinema razloga da mu izazivamo patnju. Za ovo ne zna nitko osim nas i tvojih sluškinja.Sad će nestati ... kao da nikad nije ni postojalo. - No još dok je to govorio, znao je da toneće biti moguće.- Ne. - Odmahnula je glavom s tupim nerazumijevanjem. - Ne smiješ to govoriti.Znam da tako ne misliš. Što će biti s tvojim djetetom? Ne možeš ju jednostavno odbaciti.Postoji način da se to izvede... -Prekinula se jecajem bola i straha, rukom pritisnuvšiobraz gdje ju je crveni trag njegove pljuske pekao kao što je njega pekao očajnički bijeskoji je izazvao brz i iznenadan udarac. Zurila je u njega izbezumljenim očima, nijema odšoka i izdaje.Kroz magloviti bijes očaja, Guy de Gervais nije vidio Magdalen, već njezinu majku,ženu koja je splela svoju mrežu smrtnoga grijeha i izdajstva oko toliko mnogomuškaraca i sve ih uništila. Isolde de Beauregard koristila je moć svojeg tijela isenzualnosti da muškarce hvata u klopku, a njezina kći, obdarena istim moćima, slijediisti put. Charles d' Auriac pao je pred tim čarima. Guy je gledao kako se to događa, vidioje požudu, gladnu potrebu u čovjekovim očima, potrebu koja je nadilazila obiteljski ciljradi kojeg je nastojao osvojiti svoju sestričnu. Edmund de Bresse opčinjen je njome,izgubljen u ljubavi i žudnji od prvog trenutka kad ju je odveo u svoj krevet. Guy je i sampostao žrtvom njezine paklene moći, a tom ga je moći sad pokušavala opčiniti jer ga želi,bez ikakvog drugog razloga. Nije ju briga za bol i sramotu što će ih njezin muž trpjeti,čovjek koji je voli jednako duboko kao i Guy. Edmund de Bresse mora biti žrtvovannjezinoj strasti, a jednako će tako na koncu žrtvovati i svojeg ljubavnika.Ipak, još dok je u slijepom očaju tako razmišljao, znao je da u njezinim čarima imanevinosti kakvu njezina majka nije pokazivala. Magdalen plete svoje mreže bez ikakveželje da ikoga povrijedi ili ostvari neki zločinački cilj. Njezini su motivi samo ljubav istrast. Ona nije kriva za moć koju posjeduje. Nikoga nije izdala i na licu ima trag njegoveruke koju je u gnjevu na nju podigao.- Ah, dušo - rekao je glasom punim kajanja. -Oprosti mi. - Opet ju je zagrlio i ona seponovno s povjerenjem prepustila, kao da to povjerenje ničim nije iznevjerio.- Zašto? - šapnula je kroza suze. - Ne razumijem što sam učinila, zbog čega si meudario.


RafaelaR & Anna

145

- Oprosti mi - ponovio je i pomaknuo se unatrag do kamene klupe ispod prozora.Sjeo je i čvrsto je stisnuo uza se. Dlanom joj je milovao obraz i prstom nježno brisao suzekoje su tekle niz glatku kožu. - Govorila si takve stvari, tako nemoguće stvari, da si nisammogao pomoći.Zadrhtala je, osjećajući posljedice šoka i pomutnje, ali više ništa nije rekla, previšenesigurna da bi znala što se može reći, ili kako bi svoja uvjerenja izrazila na način kojineće ponovno izazvati onaj zastrašujući gnjev. Pokušat će kasnije, kad o svemu dobropromisli i bude mogla govoriti staloženije.- Opraštaš mi? - šapnuo je u njezinu kosu, milujući joj leđa .- Da... da, naravno... uvijek - slomljeno je mrmljala. -Ne bih željela tako plakati, alisad mi suze tako lako poteku ...- Tiho - bespomoćno je rekao, ponovno osjetivši strašno kajanje zbog onoga što jeučinio. - Obriši suze, ljubavi, jer su one za mene najgora kazna.Magdalen je šmrcala i dugim rukavom haljine obrisala oči. - Ne mogu naći rupčić.Guy je pošao do stola gdje se nalazio vrč vode. Umočio je svoj rupčić u vodu i nježnojoj umio lice. - Eto, sad je bolje. Uskoro ćeš izgledati kao i obično i na večeri nitko nećeznati da se dogodilo nešto neprilično.- Zahvaljujem. - Pokušala se nasmiješiti. - Ali večeras ne želim večeru.- Moraš - insistirao je, ali i dalje nježno. - Vijesti iz Engleske moraju se objaviti uvelikoj dvorani i svi moraju misliti da je to razlog za veliku radost. Sieur De Bresse vraćase svojoj ženi, svom djetetu, svom kućanstvu i vazalima. Moramo slaviti i sveorganizirati kako bismo ga dočekali s dužnim počastima. A ja se moram pripremiti zaodlazak odavde. Moj je zadatak obavljen.Riječi protesta navrle su joj u usta, unatoč odluci da će promisliti prije nego opetprogovori o toj temi. No kao da ju je želio preduhitriti, Guyeve su se plave oči naglosmrknule u upozorenju i ona je progutala te riječi. - Ne znam hoću li moći cijelu večersjediti za stolom u dvorani - samo je rekla. - Zar se ne bih mogla ispričati jer se još nisamposve oporavila?- Ne. - Odlučan ton nije dopuštao prepirku. - Tvoj izostanak u takvoj prilici bio bineoprostiv, bez obzira na razlog. Sad pođi u svoje odaje i priberi se. Uskoro će oglasitipoziv.Magdalen je odmah otišla. U privatnosti svoje odaje, proučila je blijedo lice nakojem su se sive oči doimale ispranima i previše krupnima, a na desnom se obrazuvidjela crvenkasta mrlja. No hladna voda može sve to popraviti. Još nije posve razumjelaono što joj je Guy rekao. Nemoguće je da razmišlja o napuštanju nje i svoje kćeri, zacijeloje pogrešno shvatila. Ili je možda, šokiran neočekivanim vijestima, reagiraonepromišljeno, nije jasno razmotrio situaciju.Nikad nije vjerovala da je njezin muž mrtav, pa je vijest nije šokirala. Potajno senadala da ta vijest nikad neće stići, ali nije dopustila da to ometa njezinu ljubav. Njezinuljubav nikad nisu ometali vanjski događaji. To je jednostavno bila životna činjenica okojoj je ovisila njezina egzistencija. Lancasterova vijest ništa nije promijenila... osimGuya.Dosadni je glasić tu misao šapnuo njezinu srcu. U jednom groznom trenutku čovjeku radnoj sobi nije bio Guy kojeg je poznavala, čovjek kojeg je voljela. Voljenu je ženugledao kao da je prezire.


RafaelaR & Anna

146

Led joj je okovao srce i krv u njezinim žilama kao da se ohladila i usporila. Ništa nasvijetu ne može promijeniti ono što postoji među njima. Samo čarolije, samo sotonskemoći vještica i čarobnjaka, mogu nešto tako prelijepo pretvoriti u nešto loše i štetno.Moć ljubavi može donijeti samo slatkoću i melem, ne može nikome nauditi. Ali on jegovorio o sramoti i gubitku časti, o smrti kao o pravednoj kazni za ono što su učinili, kaoda je njihova ljubav doista moćno i opasno oružje. Govorio je o njihovoj ljubavi kao da jeprljava, kao da je stigla iz kaljuže čovječanstva, a ne iz božanskih nebeskih visina.Ali govorio je nakon što ga je uzrujala šokantna vijest. Noćas će u velikom kreveturazgovarati s njim, olakšat će muke njegove duše istinom nedužne ljubavi, i tada ćeodlučiti kako će najbolje razmrsiti ovu situaciju.Magdalen je s njim ušla u dvoranu, malo blijeda, ali posve pribrana. Njegov jetjeskobni pogled dočekala galantnim osmijehom koji mu je kidao srce, premda ga jeistodobno uvjerio da će uspješno odigrati svoju ulogu.Zauzeli su svoja mjesta za stolom na podiju i Guy je trubaču dao znak neka odsvirapoziv za pozornost. U dvorani je žamor utihnuo i glazbenici su odložili svojeinstrumente. Lord De Gervais polako je ustao. Njegov je glas bio miran, smiješak jenaoko izražavao istinsko zadovoljstvo vijestima dok je ljude iz Bressea obavještavao daće se njihov feudalni gospodar vratiti.Vijest je primljena s uljudnim entuzijazmom. U dvorcu su slabo poznavali mladogEdmunda de Bressea, a navikli su na pravedno i predvidljivo upravljanje lorda DeGervaisa. Njegove su odluke uvijek bile sigurne, njegova je vještina na bojnom poljuuvijek donosila čast onima koji su s njim jahali, njegova briga i skrbništvo nad mladomledi De Bresse izazivala je jedino divljenje. Promjena je uvijek uznemirivala i rijetko jekad donosila boljitak.Međutim, entuzijazam se pojačao kad je lord De Gervais objavio da će on i dvoracBresse biti domaćini viteškog turnira u čast gospodareva povratka. Imat će tri danagozbi, viteških borbi i raznih zabava u kojima će sudjelovati cijelo kućanstvo. Svi su znalida će imati materijalne koristi kada dođu vitezovi s damama, kao i slobodu kakvu će tezabave omogućiti, te se klicanje odobravanja uzdiglo prema pocrnjelim gredama nastropu dvorane.Magdalen je s mirnim smiješkom primala čestitke onih oko sebe, ali je malo jela ipila. Guyeva je objava nekako učinila opipljivim Edmundov neizbježni povratak. Slikagozbi i viteških borbi, zabavljanja tako mnogo gostiju - ledi Magdalen de Bresse prvi putuza svog muža u njihovu domu - zaprepastila ju je svojom realnošću. No mora tako biti.Bez obzira kako će uspjeti razmrsiti situaciju u kojoj su se našli, dojam se mora održati.Ona je žena svojeg muža.Odjednom se sjetila što će to značiti u svakom smislu. Sjetila se Edmundovegorljivosti, ljubavi u njegovim očima prema kojoj se odnosila s vedrim prijateljstvom,očekujući da će nestati kad si nađe ljubavnicu, što čine svi mladi vitezovi. Sjetila sebračnog kreveta što su ga dijelili od siječnja do kolovoza. Ono što se ondje zbivalo nijejoj previše smetalo, ali joj nije bilo ni osobito ugodno. Poslušno se davala svomu mužu,ali bez strasti. Strast je čuvala za Guya de Gervaisa kojemu je dala sebe. Činilo se da muje u duhu dala sebe već onda kad je ujahao u život jedanaestogodišnje djevojčice i otadje sve nestrpljivije čekala ispunjenje svoje sudbine.Morat će nastaviti sve aspekte svog bračnog života s Edmundom, čak i ako on budeznao za njezin drugi život s Guyem de Gervaisom. Edmund će razumjeti - morat će -


RafaelaR & Anna

147

kome pripada njezino srce, ali on je ipak njezin muž i kao takav ima pravo na njezinotijelo. Magdalen nije znala kako će mu se moći prepustiti sad kad zna što podrazumijevaistinski brak duše i tijela.Dvorana se zagrijala pa joj je laknulo kad je Guy ustao, kao i uvijek svjestan njezinaumora. Izišli su iz dvorane na svježi večernji zrak, a ostali su nastavili s večerom .Magdalen je duboko udahnula od olakšanja. - Možemo li malo prošetati, milorde?Treba mi zraka.- Ako želiš. Ali ne dugo jer moram mnogo toga obaviti prije nego tvoj muž stigne. -To je rekao bezizražajnim, prozaičnim tonom i Magdalen je samo mogla nagađati kolikoje truda u to morao uložiti.Smetena, pogledala ga je u prigušenoj svjetlosti baklji što su ih stražari držali ukutovima unutrašnjeg dvorišta. Činilo se da se povukao od nje. - Ne moramo šetati akoto ne želiš - rekla je. - Doći ću k tebi kasnije, kad svi odu spavati.- Ne, Magdalen - rekao je istim bezizražajnim glasom. -Više ne smiješ na taj načindolaziti k meni. Zar ti to nisam objasnio?- Ali ... ali ...?- Ne! - Okrenuo se na peti i krenuo prema vanjskim stubama.Preplavili su je očaj i zbunjenost. Kako joj u ovakvim trenucima može uskratiti svojedruštvo? Kako može poricati da postoje stvari o kojima bi trebali razgovarati? Da trebanešto organizirati? Kako može odbiti utjehu što je jedno drugom mogu pružiti? Ali onporiče nju. Poriče ženu koju voli, ženu koja mu je rodila dijete, ženu koja ga voli više odživota. Ne smije mu to dopustiti.Uvijek je znala da će ovu zbrku morati sama razriješiti. Uvijek je sumnjala da ćeGuyeve nutarnje sumnje, proizišle iz osjećaja časti, podići svoje glave i izazvati patnjeako im ona to dopusti. Znači, mora uzeti stvari u svoje ruke.U svojim je odajama našla Erin i Margery uzbuđene zbog vijesti, ali su bile previšeobzirne da bi gnjavile svoju ledi čije su bljedilo i bezvoljnost bili u suprotnosti sodređenom energijom koja je iz nje strujala.S uobičajenim je brižnim strpljenjem nahranila dijete, te ženama dopustila da jepripreme za spavanje. Zoe je spavala s njima u predsoblju. Ako se noću budila gladna,smirile bi je vodom zaslađenom medom da ne ometaju počinak njezine majke. To je pomnogočemu svima odgovaralo, najviše zato što je ledi De Bresse noću uglavnomspokojno spavala u naručju lorda De Gervaisa.Kad je Magdalen ostala sama, sjela je kraj otvorena prozora i gledala kakotamnoplavi baršun noćnog neba ukrašavaju brojna svjetlucava sazviježđa. Zrak jemirisao po jorgovanu i lavandi. Pripremala se za susret -za konfrontaciju - sGuyem de Gervaisom do koje mora doći kad se svjetla ugase. Oglasilo se zvono zaposljednje bogoslužje dana i ona je odlučila čekati dok ne zazvoni za zornicu. Tada ćečak i Guy biti u krevetu. U kućanstvu gdje prvo sivilo zore označava početak radnogdana, malo tko ostaje budan nakon posljednjeg večernjeg bogoslužja. Međutim, i njoj suse oči sklapale dok je sjedila uz prozor, laktom oslonjena na kamenu prozorsku klupicu,pa je nemirno drijemala dok je dvorac tonuo u san.U ponoć je zazvonilo za zornicu i ona se prenula iz sna, trepnula i krenula u svojumisiju uvjeravanja.


RafaelaR & Anna

148

Tek je nedavno opet počela svoja noćna putovanja unutar zidina, prolazima izmeđusvojih i lordovih odaja. Ta su putovanja vodila u toplinu i udobnost njegovog naručja, dovještih i nježnih milovanja muškarca koji zna da dijeljenje u ljubavi ima mnogo oblika ine mora uvijek uključivati strastvene visine do kojih doista mogu doprijeti samo onikrepkih tijela.Ali noćas je oklijevala pred vratima njegove odaje, nesigurna. Zabranio joj je dadođe k njemu, a ona nije navikla prkositi mu pa joj je trebala sva odlučnost, vjerovanjeda je u pravu što ovo čini, kako bi mogla pritisnuti kvaku.Odaja je bila u mraku, zastori navučeni oko kreveta, i ona je trenutak neodlučnostajala, nije znala kako bi usnula muškarca upozorila na svoju nazočnost.- Guy? - Šapnula je njegovo ime i tiho krenula do kreveta, podigavši ruku darazmakne zastore.- Božje mi krvi! - Ustuknula je pred jedva poti- snutim bijesom u uzviku. - Rekaosam ti da više nikad ne smiješ ovako dolaziti k meni. - Sjeo je i posegnuo za kresivom.Planula je svijeća i mrak se malo raspršio. Njegove su oči zurile u nju, tvrde poputkresiva u njegovoj ruci. - Smjesta se vrati u svoje odaje, Magdalen.- Ne, molim te, moraš razumjeti. - Shvatila je da još uvijek grčevito drži zastor,zglavci su joj pobijeljeli jer se činilo da se drži za teški baršun da ne padne.- Ne, ti moraš razumjeti - rekao je, ponovno s ranijom oštrinom. Sišao je s kreveta,njegovo nago tijelo tamna sjenka u dubljim sjenkama zastora oko kreveta. Dohvatio jedugi kućni ogrtač i obavio se njime. - Gotovo je, Magdalen. Što moram učiniti kako bih tiomogućio da shvatiš tu činjenicu?Odmahnula je glavom i snažno se ugrizla za usnu. -Ne može biti gotovo. Ljubavprema tebi cijeli je moj život. Imamo dijete.- A ti imaš muža! - Odvojio je njezine prste od zastora i uhvatio je za ramena. - Imašmuža koji zaslužuje tvoju odanost čak i ako mu ne možeš pružiti ljubav. Sad kad znamda je tvoj muž živ, neću mu nabijati rogove. Sam Bog zna da ću taj grijeh ionako cijeliživot nositi na duši, bez da ga pogoršam.- Ali, zar me ne voliš? - Jednostavnost pitanja na trenutak ga je ostavila bez riječi. Toga nije trebalo iznenaditi jer je dobro znao da je to jedina činjenica koja je Magdalenvažna.- Moraš me zagrliti - rekla je. - Molim te, osjećam se tako izgubljeno, tako usamljeno,tako prestrašeno. Molim te, zagrli me. Ništa više od toga.Nije joj to mogao odbiti. Svaki se djelić njegova tijela borio da se odupre nečemu štoće donijeti samo još više patnje jer samo odgađa konačnu mučnu agoniju njihovarastanka. Ali nije ju mogao odbiti dok je stajala onako topla i živa, sivih očiju blistavih odobećanja i molbe, bujne tamne kose rasute po leđima, punih i ružičastih ustarastvorenih u molbi.Čak i dok ju je držao u zagrljaju, čvrsto je stisnuvši uza se prije nego se s njomzavukao u krevet, i dalje je držeći, pitao se hoće li se ikad osloboditi njezine čarolije.Gotovo je odmah usnula, iscrpljena emocionalnim šokovima večeri, puna povjerenjau sigurnosti njegova zagrljaja. Nekako mu je, čak i u snu, uspijevala prenijeti uvjerenjeda nikad neće izgubiti sigurnost njegova zagrljaja, da nikad neće ostati bez njegoveljubavi koja će joj biti podrška, mada on tvrdi suprotno.


RafaelaR & Anna

149

Guy de Gervais nije znao kako bi je natjerao da shvati realnost. Kad muškarac nisam ne zna kako će izdržati takav rastanak, kako uopće može pomoći nekome kao što jeMagdalen od Lancastera, tako slijepo odlučnoj u svojim uvjerenjima, da prihvati njihovrastanak i shvati kome mora biti lojalna?


RafaelaR & Anna

150

Dvanaesto poglavlje

Glasonoše iz dvorca Bresse otišli su u obližnje gradove i na lena kako bi najaviliviteški turnir u čast povratka sieur Edmunda de Bressea. Vijest je stigla čak do Rue deBerri u Parizu. Charles d' Auriac započeo je svoje pripreme.U dvorcu su se pripreme odvijale od kuhinja do garnizona i ledi Magdalen imala jemalo vremena za razmišljanje o budućnosti. Guy je često i dugo izbivao, a u dvorcu seuvijek zatvarao s časnikom, majordomom ili komornikom. Posve je odustao odraspravljanja s njom o budućnosti, nadajući se da će je Edmundov dolazak napokonnatjerati da shvati činjenice.I dalje je svake noći dolazila u njegov krevet, ali nije tražila ništa osim da je zagrlidok spava. Zapravo je to rado činio, premda je veći dio noći ležao budan i pripremao seza duge noći kad će spavati sam, kad uz njega neće slatko disati toplo i mirisno tijelo.Tada će spavati sam, svjestan činjenice da toplo i mirisno tijelo slatko diše umuževu naručju.Raštrkani pripadnici klana De Beauregard su u Parizu i Roussillonu primili vijest daEdmund de Bresse nije umro nakon onog podlog napada u šumi kraj Westminstera.Bertrand de Beauregard je svoj bijes najprije iskalio na sinu Gerardu. Njega suprošlog ljeta potajno poslali u Englesku sa zadatkom da ukloni Magdalenina muža nakoji god način želi.- Ljudi su bili dobro plaćeni - reče patrijarh. - Ti si im platio za posao koji nisuobavili.- Nemoguće je, milorde, vjerovati da je mogao preživjeti onakve rane - reče Gerard,posve problijedjevši, itekako svjestan opasnosti neizvršavanja očevih naredbi. - Ljudi suse zakleli da je bio mrtav kad su ga ostavili.- I ti si im vjerovao? - prezirno ga upita otac. - Jesu li ti donijeli tijelo kao dokaz?- Ne, milorde - nesretno prizna njegov sin. - Ali nisam imao razloga sumnjati u njih.U prošlosti su dobro obavili slične zadatke i zapravo bi bilo teško donijeti tijelo ukonačište u gradu gdje sam odsjeo.- Budala! - ustvrdi Bertrand. - Okružen sam nesposobnjakovićima i idiotima! Žena jerodila nasljednika, premda djevojčicu. Lord de Gervais osigurao je leno, vojno i legalno,protiv svakog oblika napada ili pripajanja. Sad još i muž dolazi zauzeti svoje mjesto izacijelo će s tvojom nezakonitom sestričnom imati još djece za Lancastera.Izvukao je bodež iz korica za pojasom. Rubin zmijskog oka bljesnuo je na suncu kadje vrh bodeža zario u stol od hrastovine pa je zadrhtao pred nosom Gerarda deBeauregarda, ali je on uložio svu moć samokontrole i nije se lecnuo.Charles je jedini muškarac među vama koji ima pameti i hrabrosti - reče Bertrand. -A gdje je on, za ime St. Christophera? Zabavlja se na dvoru u Parizu. -Izvukao je bodež izstola i bacio ga u zid iza Gerardove glave. Njegov se sin ni sad nije lecnuo. To je bilaomiljena igra njegova oca kad je bijesan, a igrao ju je dok su njegovi sinovi još bili mala


RafaelaR & Anna

151

djeca i tijekom njihova odrastanja. Bodež nije svaki put promašio, niti je on to želio, i svinjegovi sinovi nose ožiljke na rukama i bedrima, dobivene kad ih je želio strogo kazniti.- Naš je bratić rekao da će prezimiti u Parizu - s oklijevanjem će Philippe, bojeći seda gnjev ne navuče na sebe. - Kad razradi planove za otmicu, gubit će manje vremenaako je samo sto četrdeset kilometara udaljen od lena Bresse.- Kakve bismo koristi sad mogli imati od otmice te žene, glupane? - prasne njegovotac. - Kad njezin muž, feudalni gospodar Bressea, vazal Johna, vojvode od Lancastera,ima neograničenu vlast?- Organizirat ćemo njegovo umorstvo, milorde- reče Gerard i izvuče bodež iz drvene oplate zida. Pružio ga je ocu, s drškom premanaprijed. - Otrov ... nesreća u lovu ... To se može izvesti. Mnogo je puta izvedeno.- Ali tvoja je šeprtljavost potratila cijelu godinu!- Bodež je u finom luku poletio zrakom i zario se u drvo na drugom kraju stola.Činilo se da ga je ovaj put bacio bez prijetnje, više kao da se zabavlja gađanjem, i njegovisu se sinovi malo opustili. - Da nije bilo toga, mogli smo očekivati da će Magdalen odLancastera i njezino dijete prije ljetnog solsticija biti u utvrdi Carcassonne.- To se ipak može učiniti - reče Gerard, neoprezno se obvezavši, svjestan da će samotako vratiti očevu naklonost. - Osobno ću ići u Pariz i pridružiti se našem bratiću.Pobrinut ću se da Edmund de Bresse nestane s lica zemlje i naš će bratić s tom ženomučiniti ono što je uvijek namjeravao.No prije nego je Gerard otišao iz Roussillona, iz Pariza je stigao kurir Charlesa d'Auriaca. Kurir je bio okretan čovjek maslinaste kože i pronicavih crnih očiju koje suistodobno sve vidjele. No držao se tako povučeno i njegov se položaj kurira izmeđuCharlesa d' Auriaca i utvrda De Beauregarda u Roussillonu posljednjih mjeseci takoučvrstio, da nitko nije primjećivao njegove oči ili činjenicu da se voli zadržavati usjenkama. Donio je jednostavnu poruku. D' Auriac vjeruje da ima sredstvo za uklanjanjeEdmunda de Bressea tako da ni najmanja sumnja ne bi pala na De Beauregarde.Pokrenuo je planove za otmicu Magdalen od Lancastera, što će se također obaviti bezikakve naznake o tome tko iza toga stoji. Očekuje da će žena i njezino dijete za samonekoliko tjedana stići u utvrdu Carcassonne.Tijekom narednih nekoliko dana kućanstvo u Toulouseu shvatilo je da nema kuriramaslinaste puti. To nikoga nije zabrinjavalo. Takve sluge koji rade za naknadu čestodolaze i odlaze. Nisu vezani za svoje poslodavce kao kmetovi. Jedina osoba koja je žalilazbog njegova nestanka bila je mala pralja u kućanstvu Charlesa d' Auriaca u Rue de Berriu Parizu.Magdalen je sjedila na širokoj kamenoj prozorskoj klupici u maloj odaji u kuli.Činilo se da ju je tako davno otkrila i odredila za mjesto ljubavnih sastanaka uukradenim trenucima tijekom dana, koji su tako ushićivali nju i Guya. Već tjednima nijebilo takvih sastanaka i ona je polako počela shvaćati da se Guy više nikad ne kaniprepuštati divnim trenucima zabranjene radosti.Nije znala što će. U njegovim je očima sad vidjela distanciran pogled, a čak i kad ju jedržao u zagrljaju, osjećala je duhovno povlačenje. No grčevito se držala vjerovanja da će


RafaelaR & Anna

152

se, sve dok je s njom, sve dok je i dalje drži u zagrljaju, dogoditi nešto što će opet svesrediti. On će shvatiti da su vezani jedno uz drugo, neraskidivo vezani sponama ljubavikoje nadilaze bilo kakve spone što su ih nametnuli ljudi, spone koje im je zbog svojihciljeva nametnuo John od Gaunta.Bila je sredina poslijepodneva. Pčela je zujala kraj prozora. Podigla je koljena inagnula se na kameni zid prozorskog udubljenja. Čula je imperativan zov glasonošinetrube pred mostom i slušala odgovor iznutra, slušala je, ali nije posve razumjela.Pogledala je u vanjsko dvorište. Ovih je dana tako mnogo ljudi dolazilo i odlazilo da ju jetek površno zanimao stijeg pridošlice.Glasonoša i njegova pratnja ujahali su u dvorište iz place d'armesa. Na trubi jevisjela zastavica Bressea.Polako se okrenula ustranu i pažljivije zagledala u dvorište. Guy de Gervais pojaviose iz dvorišta garnizona. Prišao je glasonoši. Magdalen nije čula što su govorili, ali se Guyza nekoliko minuta zaputio prema bastionu. Nestao je s vidika kad je ušao kroz lukomnadsvođena vrata. Glasonoša i njegova pratnja su sjahali i sluge su uzele njihove konje.Pratnju su poveli u dodijeljene im odaje.Guy nije znao gdje će naći Magdalen, ali su ga noge same vodile praznim hodnikom.Vrata sobe u kuli bila su odškrinuta i on ju je ugledao kako sjedi na prozorskoj klupici.Spustila je glavu na koljena dok je promatrala dvorište.- Tvoj će muž stići sutra - rekao je i ušao.Polako je okrenula glavu. Sive su ga oči mirno promatrale. - Da - rekla je. - Zaključilasam da je to poruka.- Sad ćeš otići iz ženskog krila i prijeći u lordove odaje -rekao je. - Moraš biti ondjekad tvoj muž stigne.- Što će biti stobom?- Smjestit ću se u gostinjskim odajama do završetka viteškog turnira, a tada ću sevratiti u Englesku.- Ne možeš otići. Ne možeš otići i ostaviti me ovdje.- Dođi sa mnom. - Čekao je da siđe s prozorske klupice te se okrenuo premavratima. - Dođi sa mnom.Bezizražajnost njegova lica izazvala je hladnoću u njoj, osjećaj da će učiniti neštokonačno, a ona to ne može spriječiti jer ne zna o čemu je riječ. Slijedila ga je hodnikomdo suncem obasjana dvorišta. Ondje se nastavljao uobičajen život, mada se svugdjeosjećalo uzbuđenje. Sluge su žurile naokolo, glasovi dovikivali, psi lajali, čekić je udaraopo drvu na borilištu koje se priprema na brdu iza dvorca, gust dim uzdizao se izkuhinjskih dimnjaka, aroma pečena mesa ispunjavala je zrak, miješajući se s mirisomkvasca iz pivovare i oporim vonjem gnoja iz konjušnica. Obično poslijepodne u svibnju,prožete ugodnim uzbuđenjem velikog viteškog turnira kojemu će biti domaćini, tedolaskom pedesetak vitezova, njihovih dama i pratnje koje treba smjestiti, nahraniti izabavljati u stilu prikladnom za bogatstvo i moć De Bressea.Guy de Gervais hodao je prema crkvi i Magdalen ga je slijedila. Unutra je bilomračno i svježe, opojni miris tamjana od podnevne službe miješao se s mirisom svijećazapaljenih na grobu St. Francisa, zaštitnika crkve Bressea.Grob se nalazio u niši sa stupovima desno od oltara i Guy se zaputio onamo. Jošuvijek ništa nije rekao svojoj jednako šutljivoj družici.


RafaelaR & Anna

153

Pred grobom je zapalio još jednu svijeću i visoko je podigao. Magdalen je osjetilakako ih oboje obuzima teret svečanog ugođaja, a na njezinu se dušu spustio teretstrepnje. - Što radimo ovdje? - šapnula je. Činilo joj se da cijelu vječnost nije govorila paje oprezno oblikovala riječi, kao da je bila nijema i tek joj se sad vratila sposobnostgovora.- Prisegnut ćeš na kosti St. Francisa da nikad nećeš, ni riječju ni djelom, pružitisvomu mužu, Edmundu de Bresseu, razloga da posumnja u tvoju vjernost ili zakonitostsvoje kćeri.Odmahnula je glavom. - Govoriš mi da moram zanijekati tebe ... zanijekati našuljubav, sve što je postojalo među nama.- Da, govorim ti da sve to moraš zanijekati - potvrdio je.- Prisegni na kosti st. Francisa da svomu mužu nikad nećeš pružiti ni najmanjirazlog da posumnja što se među nama dogodilo.- Ako to ne učinim? - Uhvatila se za vrat, svjesna besmislenosti svojeg pitanja. Ako jeon voljan zanijekati nju, kakve svrhe ima njezina ustrajnost?- Prisegni. - Uzeo je njezinu ruku i stavio je na hladan mramorni kip. Svijeća što ju jedržao u zraku treperila je na ovom hladnom svetom mjestu, a vruća kapljica voska palajoj je na nadlanicu, čineći naglašen kontrast s ledenom hladnoćom ispod njezina dlana.Magdalen je progutala slinu, ispod druge ruke osjetivši pokret u grlu. - Zašto nasželiš zanijekati?- Prisegni. Tada ćeš se ispovjediti i dobiti odrješenje. -Glas mu je bio tih i blag, ali sejasno osjećala zapovijed i odlučnost.- Nad kostima St. Francisa, niječem našu ljubav.- Glas joj je podrhtavao, lomio se, ruka se na hladnom kamenu tresla, njezina je dušavrištala poricanje riječi na koje ju je primorao.- Prisegni da nikad nećeš navesti svog muža da posumnja u očinstvo tvojeg djeteta,ili da nasluti što se dogodilo između tebe i mene.Sagnula je glavu. - Prisežem. - Jedva je dahnula tu riječ u hladnom polumraku, ali jojje Guy pustio ruku.- Pomirit ćeš se s Bogom kad sama odlučiš - rekao je istim tihim i blagim glasom. -Kao i ja.Izišli su iz crkve na sunce.Idućeg je jutra sieur Edmund de Bresse stigao do svoga dvorca kako bi ostvariopravo na posjed i na svoju ženu koja je izjahala s lordom De Gervaisom i skupinomvitezova kako bi gospodara dočekali na ravnici ispred grada.S udaljenosti od tri kilometra, Edmund je čuo zvonjavu s četiri kule Bressea jer sezvuk širio čistim zrakom, te je znao da su ga vidjeli i identificirali. Srce mu je lupalo ugrudima. Osjećao je silno uzbuđenje. Kako je ona? Kako će ga dočekati? Što je s njihovimdjetetom? Proteklih je tjedana uvijek sebi iznova postavljao ta pitanja, a odgovore ćedobiti za manje od sat vremena.Magdalen je sjedila na svojem šarcu. Sad je prvi put jahala nakon Zoeina rođenja, alije previše obamrla, šokirana duševnom patnjom, da bi makar malo mogla uživati ukretanju. Odjenula je haljinu od srebrnog materijala, biserima ukrašena srebrna vrpcadržala joj je kosu. Guyu se činilo da srebro i biseri u kombinaciji s mliječnim bljedilom


RafaelaR & Anna

154

njezine kože stvaraju dojam nezemaljskog bića. Čak su i njezina usta, obično tako topla,rumena i živa, danas sasvim blijeda, a u njezinim očima nema uobičajene iskričavevitalnosti. Postale su velika siva jezera bez dna i izražavale zagonetnu tugu.Guyu se činilo da nikad nije izgledala ljepše i poželjnije, i nikad nije bio svjesnijidubokih senzualnih strujanja ispod blijede površine. Kontrast između te vitalnosti, kojune može umanjiti čak ni patnja, i nepomične mirne tuge uzbuđivao ga je više no što jesmatrao mogućim. To je bilo neprirodno, kao neka čarolija, neka čudna moć koja bi selako mogla iskoristiti za zlo kad bi netko uništio njezinu nevinost.Što se njega tiče, mogao je funkcionirati jedino ako živi iz minute u minutu, drži sestrogo zacrtanog reda do trenutka odlaska iz te neizdržive situacije i traženja zaboravau nasilnim bitkama. Usred zveketa čelika, mučnog vonja krvi, agonije ranjenih i mrtvih,opet će naći sebe, osloboditi se osjećaja krivnje, izgubiti mekoću ljubavnika i obaviti semrkim plaštem ratnika.Edmund je vidio ženu koja je jahala kraj lorda De Gervaisa i približavala mu sepreko ravnice. Nije razabirao pojedinosti lica ili tijela, ali je prepoznao svoju ženu.Ushićeno je kriknuo, zario mamuze u konjske slabine i pojurio galopom, ostavivši svojupratnju za sobom. Njegov se konj zaustavio ispred prvog reda onih koji su mu pošliususret.- Miledi - reče Edmund. - Radujem se što te vidim živu i zdravu.- Dobro došao, milorde - reče Magdalen. -Zahvaljujem Bogu na njegovoj milosti jerte spasio.- Dijete?- Kći, živa i zdrava.Edmund se nasmiješio, a u smiješku su se jasno vidjele njegova ljubav i radost.Pogledao je suncem obasjanu ravnicu, uživajući u svakoj travki, svakoj tratinčici. Tadase okrenuo Guyu de Gervaisu.- Mnogo vam dugujem, milorde.Riječi su ga pogađale poput bodeža, ali se Guy uspio nasmiješiti. - Bog je doistamilostiv, Edmunde. - Podigao je ruku i svi su okrenuli konje, a Edmund je jahao izmeđusvoje žene i lorda De Gervaisa.- Kako je moja kći krštena, gospo? - Gorljivo se okrenuo Magdalen.- Zoe - reče Magdalen. - Kao dar života.Njezino je rođenje bilo dugotrajno i teško. - Po zbunjenu izrazu njegova lica vidjelaje da ne zna kako bi na to odgovorio. Njezine su se blijede usne umirujuće nasmiješile,ali joj je u očima ostala tuga. - To nije neobično za prvu bebu, milorde, i sad je dioprošlosti.- Da. - Uzvratio joj je smiješak. - Ali Zoe nije kršćansko ime, miledi.- Pogansko? - Lagano je uzdigla obrve. - To ti smeta, milorde?Edmund se namrštio. U njezinu se glasu osjećao ton koji je u njemu izazivaonelagodu, i smetalo mu je ime što ga je dala njihovu djetetu. Philippa, Elinor, Katharine,Gertrude, to su prikladna imena za djevojčice kraljevske i plemenite krvi.- Dijete također nosi ime Louise - tiho će Guy - što ti je tvoja žena sigurno kanilareći.


RafaelaR & Anna

155

- Da, milorde - potvrdila je Magdalen, mrzeći sebe zbog poriva da izaziva svog muža,ali je znala da to potječe iz instinktivna gnjeva izazvanog njegovom kritikom odluke štosu je ona i Guy donijeli za svoje dijete.Ali Edmund ne snosi baš nikakvu krivnju. Nikada to ne smije zaboraviti.- Dvorac Bresse bit će domaćin viteškog turnira u čast tvog povratka, milorde - reklaje. - Milord De Gervais smatrao je da je to prava prilika za takav događaj.- Ah, ne pada mi na pamet ništa bolje. - Edmund je bio pun entuzijazma. - Notijekom posljednjih mjeseci imao sam veoma malo prilika za vježbanje borilačkihvještina i bojim se da mi je ruka žalosno oslabila.- Onda ćeš imati tjedan dana za vježbanje - reče Guy.- Rado ću ti ponuditi svoje usluge partnera u dvorištu garnizona i na polju gdjemožemo vježbati na konjima. Snaga će ti se brzo vratiti kad se prisjetiš starih vještina.- S lakoćom je temu razgovora prebacio na viteške igre, razgovarajući s Edmundomkao u prošlosti, familijarnošću mentora. Pitao ga je o Lancasterovim poslovima i dvoru upalači Savoy. Neko su vrijeme ignorirali Magdalen, a njoj je to sasvim odgovaralo te jebez riječi jahala između njih.Trube su svirale dobrodošlicu kad su ujahali u place d'armes. Vitezovi garnizonastajali su na počasni pozdrav gospodaru, a Magdalen je kliznula s konja i od paža uzelapehar dobrodošlice te ga sama ponudila mužu.Edmund je jednim gutljajem iskapio sadržaj te skočio s konja. - Pođimo unutra,miledi. Želim vidjeti naše dijete, i mnogo moramo reći jedno drugome nakon takvogizbivanja. - Ponudio joj je ruku i ona je svoj srebrni rukav spustila na tirkizni brokatnjegove tunike, tupo pomislivši kako se te dvije boje lijepo slažu. Nije se moglasuzdržati, pa je pogledala preko ramena do mjesta gdje je Guy nepomično stajao krajsvoga konja. U očima joj se vidjela očajnička molba, ali se okrenuo tako da nije moglavidjeti patnju u njegovim očima.Naglo se sjetila dana kad je Edmund došao u Bellair po svoju ženu. U svojoj žurbi imladenačkoj gorljivosti, nedolično ju je brzo odveo iz velike dvorane i, s istom žurbom igorljivošću, nespretno i bolno oduzeo njezino djevičanstvo i konzumirao njihov brak.Činilo se da ponovno proživljava nešto slično, ali Edmund je sad staloženiji, sigurnijiu sebe, očito ne osjeća potrebu da svoje pravo potvrdi nepromišljenom gorljivošću kao uprošlosti. No s druge strane, on ne zna... I neće znati, zar ne? Prisegnula je na kosti St.Francisa da će zanijekati svoju ljubav i posljednjih deset mjeseci idile.- Dijete je s mojim ženama - rekla je i zaputila se do vanjskog stubišta. - Vjerujem dase sjećaš puta do gospodareve odaje. Lord De Gervais unio je mnoga poboljšanja udvorac i za tvojeg je izbivanja pojačao utvrde. Zacijelo ćeš željeti s njim razgovarati otome. - Čula je svoj glas kako blebeće u pokušaju da ga udalji od sebe, kao da se ovo nedogađa, da ne ide u veliku bračnu odaju sa svojim mužem, da mu uskoro neće prikazatidijete kao njegovo, dijete čiji joj otac znači više od života, ali koji je odredio da sve tomora učiniti i živjeti u laži.Povela ga je do predsoblja lordovih odaja. Erin i Margery skočile su na noge,iskazujući poštovanje svom gospodaru, zahvaljujući Bogu na njegovu spasu. Strpljivo ihje slušao i tada rekao. - Pošalji svoje žene odavde, miledi. Želio bih da mi ti pokažeš mojedijete.


RafaelaR & Anna

156

Magdalen im je mahnula neka iziđu i prišla kolijevci. Zoe je spavala. U podnožjuzipke nalazila se lutka što ju je njen otac kupio od pokućarca. Sićušna kolica za lutku bilasu na prozorskoj klupici iznad kolijevke. Zoe nikad neće znati da je to dar njezina pravogoca. - Želiš li da je probudim, milorde?Odmahnuo je glavom, zureći u sićušno stvorenje s mekanom crvenkasto-zlatnomkosom na tjemenu. Pogledao je svoje ruke i okretao ih s neodređenim čuđenjem.Doimale su se tako golemim a kraj delikatne krhkosti njegove kćeri.Magdalen se sagnula nad kolijevkom i nježno podigla usnulu bebu. - Drži je,Edmunde - rekla je, dirnuta divljenjem na njegovu licu.- Bojim se - šapnuo je. - Mogao bih je slomiti.- Ne, ne bi. - Smiješak je ovaj put zahvatio i njezine oči. Položila mu je dijete unaručje. Držao ju je nezgrapno, bez sigurne, samouvjerene ležernosti Guya de Gervaisa.Ali Edmund još nije imao iskustva.- Zoe - promrmljao je. - Ne sviđa mi se to ime, Magdalen. Neka se zove Louise.- Ne - rekla je Magdalen, a usta su joj se stisnula. - Ja sam nosila to dijete, Edmunde, ija sam je rodila. Zadržavam majčinsko pravo da joj dadem ime.Edmund je rijetko vidio strožu stranu svoje žene, ali se odavno pokoravao njezinojodlučnosti, jedva priznatoj činjenici da joj ne može protusloviti ako ona to ne želi, bio onnjezin lord ili ne.- Ako ti tako želiš, neka bude. - Vratio joj je dijete. -Sad pođimo u našu odaju.Magdalen je spustila bebu u kolijevku i ispred muža krenula u susjednu sobu gdje jeprovela tako mnogo veličanstvenih sati, dijelila život blaženstva i strasti -blaženstva istrasti koji joj moraju potrajati cijeli život, ispravila se.- Natočit ću ti vina, milorde. - Pehar optočen draguljima napunila je tamnocrvenimvinom iz vrča na stolu i pružila mu ga.- Pij sa mnom. - Primaknuo je pehar njezinim usnama i ona je pila. - Mučila mepotreba za tobom -rekao je, pokušavajući naći riječi kojima bi opisao agoniju svojeg umatijekom grozničavog delirija, stravu da će je izgubiti, ili da će on nekako ostati invalid inedostojan nje.Slušala ga je bez riječi, ne pomaknuvši se, a pogled njezinih tužnih očiju počivao muje na licu. Tada je uzela pehar i nježno mu poljubila usta. - Edmunde, nisam vrijednatakve ljubavi.Zastenjao je i naglo je privukao k sebi, stisnuvši njezinu vitku krhkost na svojimgrudima tako da je osjećala kako je bockaju metalni vršci njegove žičane košulje. -Trebam te, Magdalen. Molim te, sada.Ali ona se odmaknula, ozbiljna lica i suosjećajnih očiju ispunjenih razumijevanjem. -Još ne - rekla je. -Prerano je nakon porođaja. Još ne mogu.Cijelo mu se tijelo treslo dok se borio da uspostavi kontrolu nad svojom strašću,kako je ne bi uzeo naglo i nasilno, čime bi oboje povrijedio. Lice mu je posivjelo odnapora dok je osjećao kako ga mami senzualno obećanje njezina tijela, vuče ga u mračani uskovitlan vrtlog žudnje kakvu još nije osjetio.


RafaelaR & Anna

157

- Koliko još? - na koncu je promuklim glasom pitao, ponovno uzeo pehar iprimaknuo ga svojim usnama. -Koliko dugo moram čekati? Prošlo je deset mjeseci,Magdalen, otkako sam imao ženu.Prošlo je mjesec dana od Zoeina rođenja i Magdalen je znala da neće moći dugoodugovlačiti. No još se s tim nije mogla suočiti... još ne, dok je Guy de Gervais unutaristih zidina... još ne, dok su uspomene na strast u tom velikom krevetu tako žive... još ne,ne prije nego barem malo otupi oštrica njezine ljubavi.- Tjedan ili dva - rekla je. - Dojim dijete i to mi oduzima snagu .- Onda je daj dojilji. - U njegovu se glasu osjećala oštrina frustriranosti.Magdalen odmahne glavom. - Ne, Edmunde, neću je izlagati drugoj dojci. Mlijeko bimoglo biti slabo i rijetko, ne onako zdravo kao majčino. Neću riskirati zdravlje mojebebe.Uzdahnuo je, ali je nestalo bolne žudnje od maločas, te je razumio smisao njezinihriječi. - Pokušat ću strpljivo čekati .- Zahvaljujem ti na obzirnosti, milorde. - Opet ga je poljubila, a u njezinim riječimanije bilo podrugljivosti. - Pomoći ću ti da se priprerniš za gozbu. Svi članovi tvogakućanstva okupit će se u velikoj dvorani da ti iskažu poštovanje. Hoću li poslati potvojeg štitonošu da ti donese stvari?Kad su Edmund de Bresse i njegova ledi zauzeli svoja mjesta za stolom na podiju,Guy de Gervais ih je promatrao. Činilo mu se da su oboje blijedi i napeti, ali Magdalen jebez greške ispunjavala svoje dužnosti i njezin je muž s lakoćom preuzeo ulogugospodara. Edmund de Bresse više nije bio gorljiv, vatren mladac od prije godinu dana.Jednako kao John od Gaunta, Guy je u očima mladog čovjeka vidio povijest njegovepatnje, i jednako kao John od Gaunta, znao je da je Edmund svoju mladost ostavio onogpopodneva u šumi kraj Westminstera.Edmund je te noći ležao kraj svoje žene, svjestan da je i ona budna, ali nije pronašaoriječi kojima bi prekinuo tišinu. Nije znao kako bi s njom razgovarao. Kad bi joj svojimtijelom mogao pokazati kako se osjeća; razotkriti svoju ljubav djelom umjesto riječima;bio je uvjeren da bi nestalo te bolne napetosti među njima. Ali rekla je da je ne smijedotaknuti, pa je ukočeno ležao podalje od nje, bojeći se da će nogom dotaknuti njezinu idodir će uništiti njegovu jedva stečenu kontrolu.Magdalen je odjednom odgurnula pokrivač i kliznula na pod. - Spavat ću napomoćnom ležaju - rekla je i sagnula se kako bi ispod visoka kreveta izvukla ležaj. -Osjećam tvoju muku i ne želim je na ovaj način pojačavati.Edmund ništa nije rekao, već se samo okrenuo na bok i čvrsto zatvorio oči.Magdalen se uvukla ispod pokrivača na ležaju i ležala zureći u tminu. Bila je veomaumorna, ali nije mogla spavati. Noge su joj nemirno podrhtavale, um joj je bio strahovitobistar, ispunjen mislima, uspomenama, uzaludnim planovima. No morala je spavati. Nebude li spavala, mlijeko će joj presušiti i Zoe će zbog toga trpjeti. Što je sebi više govorilada mora spavati, to joj je san više izmicao.Na drugoj strani unutrašnjeg dvorišta ni Guy de Gervais nije mogao spavati. No zarazliku od dvoje ljudi u bračnoj odaji, on to nije niti pokušavao.- Što misliš, koliko je ta prijetnja ozbiljna? - Ulio je medovinu u dva kositrena peharai jedan pružio čovjeku koji mu je sjedio sučelice.


RafaelaR & Anna

158

Olivier ga je uzeo i kimnuvši zahvalio. Stigao je te večeri, šmugnuvši kroz stražnjavrata trenutak prije zatvaranja. - Teško je reći, milorde. Sieur D' Auriac vjeruje da možeoteti ledi Magdalen i ukloniti njena muža bez pomoći iz Toulousea. Prema onome štosam vidio, on ne daje neutemeljena obećanja... ili prijetnje - dodao je i napravio grimasu.Tijekom svog boravka u D' Auriacovu kućanstvu vidio je dokaze o tome. Charles d'Auriac nije bio ugodan čovjek.Guy se namrštio. Naređeno mu je da svoje dotadašnje štićenike ostavi da sami skrbeo svojoj zaštiti i vrati se u London. Edmund mu je tog popodneva rekao o Lancasterovuupozorenju da postoji potencijalna opasnost od klana De Beauregard. Iz onoga što jeEdmund rekao, bilo mu je jasno koliko je toga Lancaster izostavio. Nije dužnost prinčevavazala da to popravi. Ne može učiniti ništa više osim upozoriti Edmunda na Charlesa d'Auriaca.Ustao je i prišao prozoru. Bilo je previše mračno pa je vidio samo nekoliko zvijezda islabašan mjesec, ali je u mislima vidio položaj svakog stražara, svakog promatrača nasvakoj kuli. Poznavao je podzemne prolaze koji se pružaju ispod dvorca kako bi se uslučaju opsade mogle unositi potrepštine. U dvorcu je stalna postava od pedesetvitezova, vazala sieur De Bressea, i dvjesto naoružanih vojnika. Što bi Charles d' Auriacmogao izvesti protiv takve obrane? Trebala bi cijela vojska da se probiju zidine dvorcaBresse, a takav oružani napad francuskog viteza na engleskog nezamisliv je u dobaprimirja. Ne bi se mogao pronaći nikakav opravdan razlog kao motiv, a bez takvogmotiva koji bi napadu osigurao papinski blagoslov, ljudi se u to ne bi upuštali od strahada će biti prokleti.- Božjih mi kostiju, Olivier, nikako ne mogu shvatiti kako može biti takosamouvjeren. -Okrenuo se od prozora. - Čim završi viteški turnir, moram otputovati u Englesku.Ostavit ću te ovdje, ali pazi da te Charles d' Auriac ne vidi ako opet dođe u posjet. Sad bite sigurno prepoznao. Čuvaj ledi Magdalen i javi mi ako ti se učini da nešto nije u redu. Jeli to jasno?Olivier nije bio zadovoljan zadatkom, a zauzimao je dovoljno privilegiran položaj dato jasno kaže. No njegov je poslodavac bio odlučan. Olivier će ostati umjesto njega. Znaoje sve što je trebalo znati i ukoliko ledi Magdalen zatreba zaštita, on je treba pružiti bezobzira na cijenu.Guy ga je tada poslao na spavanje i razmislio o svom krevetu. Bio je hladan, nudio jesamo samoću, ali lord De Gervais je ratnik i zna kako treba rastjerati neugodne misli itvrdoglavost tijela da bi uhvatio malo sna kad god mu se za to pruži prilika. Učinio je svešto je mogao kako bi se pobrinuo za Magdaleninu sigurnost. Učinio je sve što je mogaoda njezin brak ne bude okaljan njihovim grijehom. Učinio je sve što je mogao da Edmundne bi patio zbog nedoličnog ponašanja svojeg strica. Više ništa ne može učiniti, njegovaje patnja samo njegova, ozdravljenje leži u njegovim rukama... ako su za to sposobne.Narednih je nekoliko dana veći dio vremena provodio s Edmundom, vježbajući udvorištu garnizona. Odlazili su jahati s lovačkim psima, gledao ga je kako gađa kopljemkao da je ponovno paž ili štitonoša na obuci.Edmund je svom stricu pokazivao vedro, gorljivo lice, pozorno je slušao oposlovnim stvarima koje se tiču kućanstva ili garnizona, prihvaćao je sve prijedloge zazabavu, ali Guy de Gervais je znao da nešto nije u redu.


RafaelaR & Anna

159

Bilo je nečeg lažnog i napetog u zadovoljstvu što ga je pokazivao. Guy je predugopoznavao mladog čovjeka da bi mu to promaknulo, te je zabrinuto nagađao što bi mogaobiti uzrok. Magdalen sigurno nije prekršila svoju prisegu. Znao je da to nije učinila.Posljedice takvog priznanja daleko bi nadmašile Edmundov sadašnji nemir i jad. Alinešto među njima nije kako valja. Guy je sumnjao da krivnju snosi Magdalen. Mogao jojje narediti da šuti, ali ne može joj narediti da se prema svomu mužu odnosi s ljubavlju ipoštovanjem kakve zaslužuje. Ne može joj narediti da zaboravi na svoju bol, da prošlostostavi iza sebe i gleda u budućnost. Sebi može narediti da to učini, a ukoliko ne uspije, toje između njega i njegove savjesti. No Magdalenino ponašanje ima izravan utjecaj naEdmunda, a njezin muž očito pati. Uvijek ju je promatrao, pogledom pratio svaki njezinpokret, gutao je očima kad je mirovala. Ako je toga bila svjesna, ničim to nije pokazivala,već je jednostavno nastavljala s onim što je radila. Na nehajan je način s vremena navrijeme svomu mužu darivala smiješak, poneku riječ ili gestu, što je gotovo graničilo snemarom i Guy je osjećao koliko to boli Edmunda. Zašto to Magdalen nije osjećala?No Guy je mislio da razumije što se događa. Opet se radilo o Magdaleninimnesvjesnim čarolijama. Iz dubine svoje nedužnosti, nesvjesna svoje moći, jednostavno jemorala ranjavati one koje je očarala, nije si mogla pomoći. Edmundu treba njezinaljubav, a ona mu je uskraćuje. Treće je noći, mučen vlastitim nemirom, Guy otkrio daEdmundova muka ima konkretniju dimenziju.Guy je šetao kruništima jer ga je mučila nesanica, a nije se želio natjerati naspavanje poznatim mu načinima. U glavnoj kuli spavaju njegovo dijete i žena koju voli.Otkako je Edmund stigao, nije nasamo vidio svoju kćer. Prisilio se da sjedi po strani kadbi Magdalen dijete donijela u dvoranu ili obiteljski salon. Čeznuo je za tim da uzme Zoe unaručje, ali se nije usudio od straha što bi mogao razotkriti. Umjesto toga, morao jegledati Edmundovo očito ushićenje djetetom i njegove nespretne, željne pokušaje da jedrži i s njom se igra, uvjeren da je dijete njegovo. Nijekanje očinstva je rana koja seduboko usjekla u Guyevu dušu pa nije vjerovao da će ikad zacijeljeti, ali znao je da s timemora živjeti do svoje smrti. No prije nego ode, morao je ponovno vidjeti dijete. Ne bimogao živjeti bez posljednjeg poljupca utisnutog na to sićušno čelo, još jednog pogledana to lice slično latici cvijeta, još jednog udaha njezina slatka mirisa.Shvatio je da Edmund stoji uz parapet jer se njegovo tijelo naziralo na pozadini odtamnoplavog neba. Edmund je vjerovao da je sam i zato nije skrivao svoju bol koja selako iščitavala u napetosti širokih ramena, pogrbljenih ispod kratkog plašta, u načinu nakoji je držao glavu dok je zurio u daljinu, kao da je ono što je u njegovoj nutrini previšebolno za razmatranje.- Edmunde?Mladi se čovjek okrenuo i na lice namjestio smiješak. -Milorde. Kasno je, a vi ste jošna nogama.- Noć je lijepa. Ali što je s tobom? Danas si dugo i naporno vježbao. Sigurno siumoran.Edmund slegne ramenima. - Prilično umoran, rekao bih. Ali izmučen.- Čime? - Guy mu je prišao bliže i blagim glasom postavio pitanje.Edmund je imao povjerenja u čovjeka pod čijim je skrbništvom stasao u muškarca,te je bez razmišljanja izlanuo svoje muke. - Tako je silno trebam - uzviknuo je tihim,izmučenim glasom. - Ne mogu opisati takvu potrebu. Ali ona kaže da je prerano nakon


RafaelaR & Anna

160

porođaja i ne smijem je imati. No mene proždire potreba. - Zglavci su mu pobijeljeli kadje stisnuo šake na parapetu .Guy je razumio potrebu. I sam ju je tako često trpio tijekom dugih bdijenjaposljednjih noći. Mogao bi ovom mladom čovjeku reći da postoje načini ispunjavanja tepotrebe koji ne bi ozlijedili ženino tek zacijeljeno tijelo... Bilo je načina što ih je s tomženom sam prakticirao posljednjih tjedana tako da su oboje dosegli blago zadovoljstvooslobađanja. No shvatio je da ne može prenijeti to znanje, ne sada... Ne tom čovjeku, o tojženi.Zato je rekao: - Dođi, postoje jednostavna rješenja, Edmunde. Idemo u grad.Edmund je izgledao kao da će se prepirati, ali Guy de Gervais je već hodao premastubama. On će također svoju potrebu zadovoljiti u zloglasnom dijelu gradića. Postojetrenuci kad se čir treba probušiti.Izjahali su kroz stražnja vrata, obojica bez riječi. To nije bilo prvi put da su zajednoizjahali po tom poslu. Tijekom godina ranijih ratnih pohoda, Guy je uzavrelu krv mladićačesto vodio prema relativno sigurnim utočištima konvencionalnog osloba- đanja. Znaoje da potisnuta strast loše djeluje na čovjeka tijekom vojevanja kad postoji obilje prilikaza nasilje nad bespomoćnima. Guy je iz iskustva znao da takvi nasilni ispadi nasilnikurijetko pružaju zadovoljstvo, i obično izazivaju daljnje ekscese kao sredstvo smirivanjagnjevnih frustracija. Još važnije, čovjek se slabije koncentrirao na rat. Pomanjkanjeusredotočenosti na bojnom je polju jednako smrtonosno kao i nedostatak oklopa.Znao je da se Edmund jednom prepustio zavodničkoj moći pobjednika, te je nasjeniku navalio na udovicu čiji je muž ležao mrtav u dvorištu. Također je znao da jeEdmundovo grizodušje bilo jednako snažno kao i potreba koja je izazvala napad. On niječovjek za kojeg je silovanje prirodna nagrada pobjede, a čini se da nije ni čovjek koji bisilom uzeo svoju ženu.Koliko dugo će mu Magdalen uskraćivati svoje tijelo, kao i svoju ljubav, tmurno sepitao Guy. Pomisao da će se podati svojemu mužu ispunjavala ga je bezgraničnimgnušanjem, a ipak je znao da se to mora dogoditi zbog puta što im ga je nametnuo.Mogao bi joj to narediti prije nego ode odavde... ali je znao da to neće učiniti. Edmundsam mora naći put do srca svoje žene, mora naći ključ kojim će otključati senzualnetajne njezina tijela. Oboje su mladi i prilično neiskusni. Znao je da Magdalen nema ništaprotiv Edmunda. Živjeli bi u skladnom braku da nije bilo njega, i on mora živjeti s tomspoznajom.Zbog takvih razmišljanja nije želio prekinuti tišinu dok su jahali prema gradu.Večernje se zvono oglasilo o zalasku sunca, znak da majstori i radnici trebaju zapretativatre i prestati raditi kad svjetlo postane preslabo za obavljanje poslova. No nekidijelovi grada nisu spavali. Ima nekih poslova koji se najbolje obavljaju kad je svjetlostslaba, a Edmund i Guy su upravo prema tim ulicama usmjerili svoje konje.Na njih je padala svjetlost fenjera kroz otvorene prozore krčmi, smijeh i povišeniglasovi dopirali su kroz otvorena vrata. Iz mračnih su uglova i sjenovitih veža čuliprigušeno hihotanje, cičanje i tiho protestiranje dok su se najbjednije gradske ženebavile svojim zanatom svugdje gdje je tlo bilo suho ili zid ravan.Edmund je zaustavio konja ispred krčme Black Ram. -Najprije želim piti. - Govorioje gotovo otresito.


RafaelaR & Anna

161

Guy se nije uvrijedio. - Možeš oboje ondje kamo idemo. - Pokazao je niz ulicu. - Kućana kraju, Edmunde.Edmund je opet pokrenuo konja, sjetivši se da je lord De Gervais sa starijimpolubratom ovdje proveo dio svojeg dječaštva i mladosti. Nije nimalo čudno što tajneovog mjesta poznaje bolje od Edmunda, koji je otišao u dobi od deset godina i vratio sepet godina kasnije samo da bi se borio za svoje nasljedstvo. Dosad još nije provodiovrijeme u potrazi za užicima u tom području.Kuća na uglu bila je zatvorena i tiha, ali se činilo da Guya to ne zabrinjava. Sišao je skonja i iz sjenki se odmah pojavio prljavi deran koji je preuzeo uzde. Vrata su se otvorilaprije nego su se popeli stubama i pojavila se visoka žena s fenjerom u ruci. Na sebi jeimala običnu i urednu haljinu, na glavi uštirkanu kapu.- Milorde. Dobro došli. - Govorila je blagim glasom i maknula se ustranu, i daljevisoko držeći fenjer, pozivajući ih unutra.- Želim vam dobru večer, Jacqueline. - Guy je prošao kraj nje. - Sieur Edmund deBresse. - Pokazao je mladog čovjeka iza sebe.- Milorde. - Žena se naklonila. - Moj je dom počašćen.Ovo nije bila javna kuća one vrste na koju je Edmund navikao. Našli su se usredišnjoj prostoriji, veoma čistoj, sa svijećama na stolu.- Griselde? - Žena je zazvala tiho, ali zapovjednički. Otvorila su se vrata i ušla jedjevojka, niska i okrugla, rumenih obraza. Brisala je ruke o pregaču.- Da, gospo.- Moja kći - Jacqueline reče Edmundu. - Donesi vino, petite. - Nasmiješila seEdmundu i ponudila mu mjesto na klupi uz ognjište. - Popit ćete vina, milorde?- Sa zadovoljstvom. - Edmund je upitno pogledao Guya, a on se samo nasmiješio,sjeo na klupu sučelice njemu i s užitkom ispružio noge.Griselde je donijela vino i kositrene pehare, te natočila. Zatim je sjela kraj Edmundai upustila se s njim u tihi razgovor.Guy pogleda stariju ženu. - Riješili ste problem kovačeve koze, Jacqueline?Nasmijala se i popila malo vina. - Stari je nitkov morao priznati da je njegova groznaživotinja pojela moje povrće kad sam na repu stavila malo gorke aloje. Lijepo su ulovilitu kozu kad je sljedeći put šmugnula kroz ogradu. Stari se Girard pje- nio, kažem vam.No gradski je sudac zaključio da je koza bila slabo vezana i naredio Girardu da minadoknadi štetu.- Imate novu gredicu povrća? Jacqueline se glasno nasmijala. - Još bolje.Povrće i novu ogradu. Uspjela sam uvjeriti suca da je koza uništila ogradu od silneželje da dopre do mojeg povrća.- A je li?Jacqueline je bila itekako svjesna činjenice da lord De Gervais može poništiti odlukugradskog suda, ali je bez oklijevanja priznala da je ograda bila oštećena prije posjetakoze. Lord De Gervais večeras nije došao radi sudskih sporova.Oboje su se nasmijali i Guy je shvatio da je dvoje mladih s druge klupe nestalo. Sveje kako treba biti.- Hoćete li doći, milorde? - Jacqueline je izravno pitala i pokazala vrata na drugojstrani zida.


RafaelaR & Anna

162

Guy je kanio sebi priuštiti užitak sa Jacqueline, ublažiti patnje sa ženom za koju jeznao da će mu to pružiti u duhu prijateljstva koje njezinu profesiju čini besmislenom. Alije oklijevao.- Muče vas teške brige, milorde? - Jacqueline mu je ponovno napunila pehar,prihvatila njegovo oklijevanje i pošla dalje.- Da. - Uzdahnuo je, ali nije objasnio.- To su duševne brige - rekla je.- Duševne - složio se.- Ne mogu ih ublažiti tjelesni užici?- Mislio sam da mogu, ali sad sumnjam. -Zatvorio je oči i spustio glavu na naslonklupe. - To zadire dublje od tijela, Jacqueline.- Ali tijelo također pati?Kimnuo je. - Djelomice. Ali ne može se ublažiti onaj dio koji se odnosi na dušu. -Iskapio je vino i pogledao prema suprotnim vratima. - Momku silno treba odušak.Griselde će dobro obaviti svoj posao?- Znate da hoće, milorde. - Jacqueline je govorila s mirnim dostojanstvom, a on semalenom skrušenom gestom ispričao za uvredu vještinama njezine kćeri.- Moćna je žena koja može doprijeti do čovjekove duše - reče Jacqueline.- Žena moćne nedužnosti - odgovorio je. - Žena čije je rođenje prokleto, koja potječeod prljavog sjemena, a ipak posjeduje nedužnost i dražest za koje bi čovjek mogaoumrijeti.- Muškarci ne umiru za nedužnost i dražest - reče Jacqueline.Guy se neveselo nasmijao, ali s rezigniranim prihvaćanjem te istine. - Ne, umiru zazavodnicu. Umiru za još jedno putovanje u mračan vrtlog strasti.- Žena koja može kombinirati nedužnost i mračan vrtlog strasti - zamišljeno ćeJacqueline, pijuckajući svoje vino - dakle, to je žena koja posjeduje moć. -Odložila je svojpehar i spustila ruke u krilo. - Takva vas žena muči, milorde?- Mene i momka - reče Guy.- Ah. - Jacqueline kimne. - No mladi će lord naći olakšanje s Griseldom. Vi, milorde,nikad nećete naći olakšanje s drugom ženom.To je bila tvrdnja koju Guy nije niti pokušao osporiti jer je znao da je istinita.Polako je ustao. - Sad ću se oprostiti, Jacqueline. Pobrinite se da se momak vrati udvorac prije jutarnje mise. - Stavio je tešku kesu na stol. - Olakšali ste mi muke.Osmijeh se pojavio na njezinim usnama. Ostavila je kesu na stolu, otpratila ga dovrata i potom do konja.- Pripazite na Edmunda - Guy reče prije odlaska.- Mladog lorda neće snaći nikakvo zlo u mojoj kući, milorde.- Znam. - Podigao je ruku na pozdrav i izjahao iz grada. Vratio se u dvorac i svojemkrevetu u gostinjskoj sobi, a na neki mu je način bilo lakše nakon razgovora sa ženomkoja mu je oduzela nevinost kad je prije nekih šesnaest godina bila, kao njezina kći sada,tek veoma mlada djevojka.


RafaelaR & Anna

163

Trinaesto poglavlje

Prvi su gosti počeli stizati tri dana kasnije. Vitezovi i njihove dame došli su sasvojim štitonošama i paževima, vojnicima, sokolarima, trubadurima, konjušarima ikonjima, običnim i velikim bojnim konjima za viteški turnir.Tri izmučena stanovnika dvorca nisu imali vremena prepuštati se mračnimmislima. Trube preteča i glasonoša čule su se od zore do sumraka i najavljivale goste.Sieur De Bresse i njegova žena dočekivali su svaku novu skupinu. Gozbe su trajale pocijele dane jer se nije znalo hoće li putnici stići na ručak ili na večeru. U dvorištima iperivoju bilo je pantomimičara i žonglera, akrobata i plesača.Magdalen nije morala obavljati nikakve kućanske poslove jer su sve preuzelimajordom, batler i komornik. Jedino je morala igrati ulogu domaćice, dužnost koju jesmatrala napornom, ali je bila zahvalna na potrebi da se uvijek smiješi, uvijek govori,uvijek pazi na udobnost svojih gostiju. To ju je dovoljno umaralo pa je uvečer uspijevalausnuti.Edmund se zdušno uključio u slavlje, očito uživajući u ulozi domaćina. Nikad nijeprije sitnih sati dolazio u krevet u bračnoj odaji, a njegova je žena tada već čvrstospavala. Sjedio je budan u društvu vitezova, pio, bacao kockice, pjevao i pričao priče.Glazbenici su postajali sve umorniji i zvijezde na nebu počele su blijedjeti.Guy de Gervais je vođenje slavlja prepustio lordu i ledi De Bresse, mada je iz navikeuvijek pazio, spreman uskočiti ako se za to ukaže potreba. Njegovi kontakti s Magdalenbili su sasvim obični, a on ni na koji način nije ohrabrivao nešto više. Odnosio se premanjoj s distanciranom uljudnošću i njihove je razgovore nastojao ograničiti na trenutkekad su bili u nečijem društvu. Njezinu je muku osjećao jednako oštro kao svoju i znao jeda se to neće ublažiti sve dok konačno ne ode. Tek tada, daleko od praha i pepelaneostvarive ljubavi, moći će naći način da žive dalje. No kad bi otišao prije turnira, ljudibi komentirali i sigurno bi uzrujao Edmunda. Stoga se kretao u magli patnje, smiješio se,razgovarao, a samo je Magdalen mogla znati kako mu je jer je i ona tako patila.Dan prije zakazanog početka viteškog turnira, sieur Charles d' Auriac prijavio se kaonatjecatelj na borilištima. Njegov je preteča zatrubio zov ispred mosta, a pravila viteštvaodređuju da se natjecatelju ukaže dobrodošlica.Magdalen se nekako uspjela uvjeriti da više nikad neće doći licem u lice sa svojimbratićem, pa je bila slabo pripremljena za učinak što ju je na nju imao kad je za ručkomušao u dvoranu. Dugim se koracima približavao podiju dok su srebrne mamuzezveckale, s rukavicama u ruci, odjeven u zlatom izvezenu tuniku iznad žičane košulje.Smiješio se od uha do uha i duboko se naklonio kad je ustala od stola, a njezine su rukebile vlažne i ljepljive, živci ustreptali.- Sestrično - rekao je. - Čuo sam da ste rodili zdravu kćer. Molim vas, prihvatite moječestitke.


RafaelaR & Anna

164

- Zahvaljujem, mon sieur. - Uspjela je odgovoriti na njegove uljudnosti, premda su senaglo vratili svi strahovi i gnušanje što ih je ranije prema njemu osjećala. - Mislim da nepoznajete mojeg muža.Edmund korakne naprijed. Guy ga je upozorio na D' Auriacovu vezu s DeBeauregardima, ali je dobro znao, kao i Guy, da u ovim okolnostima ništa ne možeučiniti, osim čovjeku toplo zaželjeti dobrodošlicu, kao i ostalim gostima.- Dobro došli na naš turnir, sieur - rekao je. - Nudim vam gostoprimstvo mojegognjišta i doma. - Pokazao je mjesto za stolom na podiju i Charles je sjeo, zahvalivšismiješkom, a njegov štitonoša i paž odmah su zauzeli svoja mjesta iza njega.- Lorde de Gervais, drago mi je što vas opet vidim. -Charles je ljubazno kimnuo Guyukoji mu je sjedio sučelice.- Doista - mirno će Guy. - Na ovaj se turnir odazvalo plemenito društvo.Namjeravate li nekoga osobno izazvati, ili ćete svoje sudjelovanje ograničiti na završniokršaj? - Pogled je spustio na pehar što ga je zamišljeno vrtio u rukama, a nitko osimEdmunda nije znao koliko je to pitanje važno. Hoće li doći do još jednog pokušaja da seviteški sport pretvori u borbu na život i smrt?Charles d' Auriac nehajno slegne ramenima - Završni okršaj bit će mi sasvimdovoljan, lorde De Gervais. Premda ne bih odbio ničiji privatni izazov. - Pogledom jepreletio oko stola za kojim su svi slušali tu razmjenu. - Doista ste privukli plemenitodruštvo, milordi.Magdalen naglo ustane. - Molim vas, ispričajte me. Moram poći k svojem djetetu. -Nestrpljivim je koracima izišla iz dvorane dok je kaputić od smaragdnog baršuna vijoriooko svijetlozelene haljine. Edmund se namrštio i instinktivno upitno pogledao Guya deGervaisa. Takvo netaktično ponašanje u društvu nije bilo svojstveno Magdalen. No činilose da Guy nije vidio pitanje. Popio je nekoliko gutljaja vina i odrezao komad buta divljačina pladnju pred sobom, nastavivši razgovor s tek pristiglim gostom.Nakon ručka u velikoj je dvorani održan ples, a putujuća skupina glumaca priredilaje predstavu u unutrašnjem dvorištu. Magdalen se nije ponovo pojavila i Edmund ju jeuznemireno potražio. Nije ju našao u njezinim odajama, a njezine su sluškinje rekle da jenisu vidjele i mislile su da je još za stolom.Guy ga je vidio kako s izrazom zabrinutost i razdraženosti na licu izlazi iz glavnekule. - Nešto te muči, Edmunde?- Ne mogu naći Magdalen - reče Edmund. - Tako je naglo ustala od stola, gotovoneuljudno, i sad je nigdje ne mogu naći.Guy je pogledao prema kuli i malom prozoru sobe u bastionu. - Vjerujem da ćeš jeondje naći - rekao je, s bolnom tugom razotkrivši njihovo tajno mjesto. Ali to više nijeposebno mjesto, ne može biti, i treba ga lišiti prijašnje čarolije. - Opazio sam daMagdalen odlazi onamo kako bi bila sama kad je uznemirena.- Ali zašto je uznemirena? - Edmund je rastreseno gledao platformu na kotačimagdje se prikazivala predstava. Glumac u magarećoj koži s velikim je užitkom i mnogovulgarnosti izvodio priču o Balaamu i magarcu, ludorijama razveseljavajući okupljenupubliku plemenita i obična roda, a ovi drugi okupili su se uz rub dvorišta, napustivšisvoje zadatke dok ih netko ne natjera da im se vrate.- Ne sviđa joj se njezin bratić - tihim mu glasom reče Guy. - Ali ne smiješ jojdopustiti da to pokazuje. Prema njemu osjeća veoma jaku odbojnost, ali to mora


RafaelaR & Anna

165

kontrolirati kad je u D' Auriacovu društvu. Uopće joj neće koristiti i moglo bi jojnaškoditi.- Dovest ću je - reče Edmund. - Reći ću joj da se u njegovoj nazočnosti nema čegabojati.Guy kimne. - Mislim da se trenutno ne boji. On ovdje i sada ništa ne može pokušati.Ali moraš biti na oprezu jer vjerujem da ima nekakav plan.Edmund stisne usta. - Neću dopustiti da nešto naudi mojoj ženi.Charles d' Auriac stajao je malo po strani od nasmijanog kruga ljudi koji su pljeskaliusred unutrašnjeg dvorišta. Krišom je promatrao dva muškarca i pitao se što je dovelodo njihova tiha razgovora jer su primaknuli glave u kutu dvorišta. Možda je on temanjihova razgovora. Osmijeh mu se pojavio na usnama. Mogu se čuvati koliko god žele.Njegovo će oružje kliznuti ispod najčvršće obrane. Ne postoji obrana protiv oružja zakoje Charles d' Auriac vjeruje da ga ima u šaci.Magdalen se iznenađeno trgnula kad je njezin muž otvorio vrata sobe u bastionu.Sjedila je na svojem omiljenom mjestu, na širokoj kamenoj prozorskoj klupici. -Uh,milorde, kako si znao da ćeš me ovdje naći?- Rekao mi je lord De Gervais.To je osjetila kao izdaju i bez riječi okrenula glavu natrag prema prozoru.- Moraš se vratiti našim gostima - rekao je Edmund i ušao u sobu. - Stvarno,Magdalen, veoma je nepristojno što si ovako otišla.- Znam. - Opet se okrenula k njemu. - Ali ne mogu podnijeti društvo mojeg bratića.Uvijek je bilo tako.- Lord De Gervais mi je to rekao. Ali ne smiješ dopustiti da te to učini neuljudnom. -Govorio je ozbiljno, no zadatak korenja vlastite žene činio mu se čudnim i neugodnim,ali je istodobno osjećao i neobično zadovoljstvo. Imao je pravo na to, a korištenje togprava podrazumijeva intimnost koja mu jedino može pružiti užitak i sigurnost.- Odvratan mi je! - tiho je rekla gnjevnim tonom. - Želi mi nauditi, Edmunde.- Neću mu dopustiti da ti naudi. - Oprezno je uzeo njezinu ruku, bojeći se da će jepovući. Ali pustila ju je u njegovoj.Guy de Gervais rekao joj je iste riječi i ona mu je bezuvjetno vjerovala. Nijevjerovala da njezin muž posjeduje istu moć da je zaštiti, ali nikome ne bi koristilo kad bipokazala svoju sumnju.Nasmiješila se i kliznula s prozorske klupice. - Da -rekla je. - Znam da nećeš,Edmunde. Vratimo se našim gostima. Sigurno im je čudno da smo oboje odsutni.Charles d' Auriac mirno je promatrao. Za ovaj posjet ništa drugo nije planirao.Sljedeći korak mora čekati da Guy de Gervais otputuje iz Bressea i vrati se u Englesku.No priliku za promatranje dobro će iskoristiti. Tog je dana prije večernjice upoznaobebu, kći Edmunda de Bressea.Ledi de Bresse šetala je perivojem u društvu gostiju, a glazbenici su u ružičnjakutiho svirali dok se poslijepodne pretvaralo u večer. Nosila je dijete u naručju dok ješetala i povremeno prekidala razgovore da bi se nasmiješila bebi. Djevojčica je bilabudna i svojim je sivim očima proučavala sve oko sebe.- Vaša kći, miledi?


RafaelaR & Anna

166

Magdalen se trgnula na D' Auriacovu tihu primjedbu. Instinktivno je zaštitničkistisnula ruke oko djeteta koje je iznenađeno otvorilo usta i zaplakalo.- Tiho, golubice - šapnula je Magdalen i nježno je njihala. Zoe je prestala plakati inetremice se zagledala u sieur D' Auriaca koji se nad njome sagnuo.- Prekrasno dijete - primijetio je. - Ima kosu veoma neobične boje. - Nasmiješio se ipogledao prema mjestu gdje je stajao Guy de Gervais i na vlastiti način oprezno motrio,kao i D' Auriac. Sunce na zalasku isticalo je crvenkastu boju njegove kose.Ledena hladnoća stisnula je Magdaleninu utrobu dok je slijedila D' Auriacov pogled.Kraj Guya je stajao Edmund čija je kosa bila tamna kao noć.Magdalen je bez razmišljanja naglo pošla prema toj dvojici muškaraca, odjednomočajnički poželjevši zaštitu što je njih dvojica mogu pružiti djetetu koje na neki načinpripada obojici. - Milordi, ne mislite li da je Zoe naglo narasla tijekom posljednjih dana? -Pružila je bebu prema njima.Guyu nije promaknula njezina panika. Osjećao ju je, premda nije čuo što su govorili.Sad je uzeo dijete iz njezina naručja i odmah osjetio kako se opustila. Kao da seMagdalen osjećala sigurnom dok je dijete bilo u njegovim rukama. - Dvostruko je težanego kad sam je zadnji put držao - mirno je rekao i pogledao Magdalen u oči, nastojeći jesmiriti. Nevoljko se lišio zadovoljstva da ponovno drži svoju kćer i predao je Edmundu. -Što ti misliš, Edmunde?Edmund je pomalo nespretno uzeo Zoe, ali je njegov ponosni smiješak, dok jepromatrao dijete, ponovno izazvao Guyevo grizodušje, muku i gorčinu, što je itekakooduševilo Charlesa d' Auriaca koji ih je promatrao.- Odnijet ću je unutra - žurno će Magdalen. - Bliži se vrijeme večernjice i ona bi većtrebala biti u kolijevci. -Uzela ju je i zaputila se do ulaza u perivoj gdje je stajala Erin ičekala da uzme dijete čim majka zaključi da joj je dosta večernjeg zraka.Charles d' Auriac zapazio je i druge stvari, ne samo crvenkasto-zlatnu kosu koja sekovrčala na djetetovu tjemenu. Bio je svjestan nezadovoljnih strujanja između Edmundade Bressea, ledi Magdalen i lorda De Gervaisa. Bio je toga svjestan jer je imao nos zamučne tajne, mogao ih je nanjušiti kao što predator u vjetru osjeti miris krvi ozlijeđenogplijena.Vidio je način na koji Edmund de Bresse gleda svoju ženu, prati je pogledom, utrenucima opuštanja zuri u nju s D' Auriacu dobro poznatom glađu. Čovjek žudi za tomženom, što je Charles mogao razumjeti, no bilo je tu još nečega. Nečeg drugog što je odnje želio, no ona mu to nije davala. To Charles nije razumio, ali se time nije opterećivao.Važno je samo to da je njezin muž jednako opčinjen njezinom senzualnošću, vrelimvrtoglavim obećanjima njezina tijela, kao i De Gervais i D' Auriac. Takav će muž bitiplodno tlo za sjeme što će ga Charles posijati. Promatranje Guya de Gervaisa pružilo muje malo informacija, osim da se drži podalje od te žene, a Charles d' Auriac je,zahvaljujući prijašnjem posjetu, znao da to nije prirodno za Magdalen de Bresse i lordaDe Gervaisa. Dakle, što bi moglo objasniti takvu povučenost? Charles si je postavljao toretoričko pitanje.


RafaelaR & Anna

167

Magdalen se činilo da tri dana viteških borbi traju unedogled. Dosegla je točku očajakoja se podudarala s Guyevom. Sad bi sve to moralo brzo završiti. Prihvatila je činjenicuda je gotovo, da se mora suočiti sa životom u kojem će posljednjih deset mjeseciizblijedjeti u sjećanju koje će podržavati samo postojanje njezina djeteta. Sadašnjamučna situacija imanja i nemanja bila je gotovo neizdrživa. Mučnu situaciju dodatno jepogoršavala nazočnost njezina bratića. Kad ova tri dana prođu, otići će Charles d' Auriac,ali i Guy de Gervais.Stoga je sjedila u loži i smiješila se, čekajući završni okršaj koji će označiti krajsadašnje muke i početak nesretne budućnosti. U krilu je držala rupčić od bretonskečipke, filigranski delikatne. Kad su protivnici u okršaju ušli na borilište i dojahali do ložapozdraviti dame, ustala je i nagnula se preko ograde.- Milorde de Gervais. Molim vas da nosite moj znak s mojim molitvama za vašusigurnost i uspjeh. - Pružila mu je rupčić.- Bit će mi čast, ledi, ako imam dopuštenje vašeg muža.- rekao je Guy na čijem se licu nije vidio ni najmanji trag iznenađenja što ga jeosjećao.Edmund je oko zlatnog sokola na svojoj kacigi vezao Magdalenin šal od finogzlatnog materijala. Obrazi su mu se lagano zarumenjeli od istinskog zadovoljstva. -Miledi će danas imati dva šampiona.Guy se naklonio i ispružio ruku prema komadiću čipke.- Imam iglu, milorde. - Magdalen se još malo nagnula preko ograde i samapričvrstila rupčić na rukav njegovog haljetka. - Bog i moje srce neka te prate - šapnula je,kao da se posljednji put s njim oprašta.Spustio je vizir, okrenuo konja i odjahao do udaljenog dijela borilišta, praćensvojom ekipom vitezova. Zveckao je čelik, siloviti su udarci padali po kacigama, konji sujurili, propinjali se, kopitima izrovali tlo i gledatelje zasipali prašinom i blatom. Vitezovikoji su oboreni s konja omamljeno su se vrtjeli na borilištu dok nisu priskočili njihovisluge i izveli ih iz ograđenog područja te ih odveli u šator ranarnika ili, ako njihove ranenisu bile osobito teške, u njihove vlastite šatore.Na koncu su na konjima ostala tri viteza na strani Guya de Gervaisa i samo jedan naprotivničkoj strani. Magdalenina dva šampiona i Charles d' Auriac bili su trojicapobjednika.- Dobro ste se borili na turniru, milordi - rekla je Magdalen, premda je istodobnomislila na nasilnu borbu, grozne udarce što su ih razmjenjivali uime prijateljskogrivalstva i viteškog sporta.- I ja bih vas molio za znak naklonosti, sestrično. -Charles d' Auriac podigao je vizir.Na licu su mu se vidjeli tragovi fizičkog napora iz proteklog sata. - To jest nakondogađaja, ali želio bih nagradu jer sam se borio za miledi De Bresse.Magdalen je iz vaze kraj sebe uzela cvijet. - Milorde. - Dobacila mu je cvijet, premdaje znala da bi bilo ljubaznije da mu ga je pružila. D' Auriac ga je vješto uhvatio, ali jenešto bljesnulo u njegovim očima i Magdalen je opet osjetila onaj mučni strah.Nije znala kako je te večeri izdržala gozbu. Činilo joj se da veliki banket, koji jeoznačio kraj viteškog turnira, također znači kraj svake mogućnosti za sreću u životu kojije očekuje. Gotovo ništa nije jela, poigravala se s ribom u aspiku, gurala mesnu pitu doruba tanjura, odbila labuda i pauna.


RafaelaR & Anna

168

- Zašto ne jedeš? - Edmund je sagnuo glavu i prišapnuo joj pitanje. - To neobičnoizgleda. Kao da vlastitu gostoljubivost ne smatraš dovoljno dobrom.- Nemam apetita - rekla je jednako tihim glasom. No dopustila je svojem pažu da jojservira porciju pečenog odojka nadjevenog gljivama. Grickala je voćne vafle kad jeposlužen desert i pijuckala uz to posluženo začinjeno vino, inače njezino omiljeno piće,ali joj večeras uopće nije imalo okusa.Pokušala je reagirati na Edmundova nastojanja da je razvedri, ali njezin je smiješakbio krhak, pozornost nestalna, i on je uskoro odustao. Već je navikao na njezina čudnaraspoloženja, premda su ga zbunjivala i žalostila. Nije znao što bi mogao učiniti, osim daje ostavi na miru, nadajući se da će s vremenom saznati što je tome razlog, ili da će tomožda jednostavno prestati i njemu će se vratiti Magdalen kakve se sjećao. Možda ganije voljela, ali uvijek je bila prijateljski raspoložena i druželjubiva.Dani slavlja trebali su završiti veličanstvenim vatrometom na place d'armes.Mještani su se natiskivali po krovovima i raštrkali se po padinama brežuljaka da bi štobolje vidjeli spektakl, sluge iz dvorca popunile su kruništa. Na place d'armesupostavljeno je gledalište za goste. Magdalen se namjerno udaljila od Edmunda i zauzelamjesto kraj Guya de Gervaisa. U buci vatrometa i uzbuđenih gledatelja može se mnogotoga reći, bez izazivanja neželjenih primjedbi.Guy se uljudno nasmiješio kad je sjela kraj njega, ali su mu oči bile oprezne. - Uživašli u feux d'artifices, miledi?Samo sam jednom ranije vidjela vatromet, milorde - odgovorila je istim ležernimtonom. - No sjećam se da mi je bilo teško vjerovati vlastitim očima. U zraku su napravilidvorce i vodoskoke... i bilo je tako mnogo čudesnih boja.- Nadam se da će ti se ovaj činiti jednako impresivnim.Začuo se glasan uzdah gledatelja kad je spektakl započeo blještavim prikazomstijega obitelji De Bresse. Činilo se da se veliki zlatni sokol vinuo u nebo. Gotovo odmahuslijedio je zmaj De Gervaisa, zatim ruža od Lancastera i na koncu francuski ljiljani.Posljednji dražesni kompliment izazvao je pljesak francuskih vitezova i njihovih dama.Pod zaštitom pljeska, Magdalen je tiho rekla: -Nakon zornice donijet ću tvoje dijeteu crkvu ako se želiš oprostiti.Guy je okrenuo glavu i pogledao je, nečitljiva izraza lica u tmini razbijenojeksplozijom boja. - Nakon zornice. - Nastavio je gledati vatromet.Edmund još nije došao u krevet kad se Magdalen odšuljala u predsoblje gdje su Erini Margery hrkale kraj Zoeine kolijevke. Nježno je podigla usnulu djevojčicu, omotala jedekicom i vratila se u veliku odaju. Šmugnula je iz sobe kroz unutrašnji prolaz i sišlavijugavim stubištem koje kroz skrivena vrata vodi do unutrašnjeg dvorišta. Čula jeglasove iz dvorane, pomalo pijane, ali dovoljno prijateljske, te je znala da je Edmund jošuvijek u društvu svojih gostiju i vitezova. Neće doći u krevet prije nego bude siguran daje zaspala.Držeći se sjenki, prešla je dvorište i ušla u crkvu. Oči su joj se morale priviknuti namrkli mrak nakon dvorišta osvijetljenog bakljama, te je stajala uz masivna vrata dok jojje srce mahnito lupalo, a oči se naprezale kako bi nešto vidjele. Tada je opazilatreperenje svijeće iza oltara.- Guy? - Njezin je šapat u mračnoj tišini zvučao kao povik. Koraknula je naprijed icipelice su šuštale po hladnim kamenim pločama. - Jesi li to ti, Guy?


RafaelaR & Anna

169

Iz tmine se odjednom pojavio žuti bljesak svijeće i ona ga je vidjela kako stoji uzastup. - Ovdje sam. - Glas mu je bio tih i miran.Stežući bebu, potrčala je k njemu. - Nisam mogla podnijeti pomisao da ćeš otići bez...- Tiho - blago je rekao i zagrlio je, povukavši je iza oltara. - Tiho sada.- Zar mora tako biti? - rekla je i spustila mu glavu na prsa.- Mora tako biti. - Uhvatio joj je bradu i podigao njezino lice. - Samo jedan posljednjipoljubac, dušo. Uspomena na to hranit će me sve do smrti.Poljubac je bio bolno sladak. Magdalenine su suze pomiješale sol sa slatko poznatimokusom njihovih spojenih usta. Svoje je mokro lice priljubila uz njegovo kao da želisrasti s njim tako da ih više nikad nitko ne može rastaviti.Dijete u njezinu naručju počelo se buniti i tiho plakati, te su se polako razdvojili,osjećajući oštru bol gubitka. Guy je uzeo svoju kćer iz Magdalenina naručja, podigao jedo svojeg lica, udahnuo njezin dječji miris, spustio usne na punašne obraze. Sićušne ješačice stisnula uz njegovo lice, napućila usne i počela sisati, kao da za nju postoji samojedan razlog za buđenje. Dao joj je prst i ona ga je stisnula svojom minijaturnom isavršenom ručicom.Guy de Gervais nije plakao otkako je za sobom ostavio vlastito djetinjstvo. Izgubio jeprijatelje i drugove u groznim okolnostima, na bojnom polju i izvan njega. Izgubio jevoljenu ženu nakon mjeseci teške bolesti. Suočio se s činjenicom da mora izgubiti svojudrugu i veću ljubav. Ali nije plakao. Sad su mu u očima blistale suze spoznaje da ovamalena djevojčica nikad neće upoznati svojeg oca. Neće je vidjeti kako se smiješi ili činiprve korake, neće čuti kako izgovara prvu riječ. Nikad je neće čuti kako ga zove 'oče', inikad je neće moći voditi u djevojaštvo s ljubavlju i brigom što ih u sebi nosi. Takomnogo ljubavi nosi u sebi, a mora se odreći onih koje njome želi obasuti.- Uzmi je i idi - rekao je i vratio bebu u Magdalenino naručje. Okrenuo se premamračnom skrovištu iza oltara.Trenutak je oklijevala, potom se okrenula i poput vile šmugnula u glavni dio crkve.Njezina je bol bila previše duboka za suze, poput najdubljih rana kojima dugo treba daprokrvare.Kroz hrastova je vrata izišla u polumrak dvorišta. Zoe je opet tiho zaplakala i ona juje nježno smirivala, hitro se krećući prema vanjskom stubištu. Više se nije opterećivalaskrivanjem.Charles d' Auriac, koji je stajao na vratima velike dvorane, vidio ju je kako izlazi izcrkve. Iznenađeno je uzdigao obrve. Ostao je ondje dok je iza njega jenjavala buka gozbejer su dnevne viteške borbe i liberalne količine vina uzimale svoj danak. Jedan po jedan,sudionici slavlja prolazili su kraj njega i odlazili na spavanje. Sluge su pogasile svijeće ibaklje u dvorani. Konačno je Guy de Gervais izišao iz crkve. Otišao je ravno u gostinjskeodaje. Tek se tada Charles maknuo sa svog mjesta i potražio vlastiti krevet.Magdalen je ušla u predsoblje i tiho zatvorila vrata za sobom. Dvije žene kao da senisu ni pomaknule za njezina izbivanja. Spuštala je bebu u kolijevku kad su se otvorilavrata glavne odaje.- Gdje si bila? - Edmund je šaptao, malo petljajući jezikom, i nestabilno se nasloniona dovratak.- Zoe je bila nemirna - mirno je odgovorila. - Mislila sam da će je kratka šetnjasmiriti. Vidiš, sad će opet mirno spavati.


RafaelaR & Anna

170

- Čudnog li ponašanja, usred noći šetati s bebom- gunđao je Edmund i maknuo se ustranu kako bi ušla u bračnu odaju. - Kamo simogla poći? Već pola sata čekam i brinem se otkako sam vidio da nisi ovdje.- Šetala sam unutrašnjim dvorištem... i bila sam u crkvi. - Dok je govorila, počela jevaditi ukosnice i okrenula se prema komodi od cedrovine gdje su se nalazile njezinečetke i češljevi.- U crkvi! Usred noći, Magdalen! - Edmund se lagano zanjihao i sjeo na rub kreveta.Razodjenuo se i na sebi je imao dugi kućni ogrtač.- Čovjek se može moliti bilo kada, nije li tako?- odgovorila je, posegnula za četkom i počela je vući kroz bujne crne uvojke koji sujoj padali do koljena.Edmund se osjećao ukorenim. Znao je da je malo pripit, a njezina ga jesamouvjerenost pred njegovom neodređenom zbunjenošću dovela u nepovoljanpoložaj, što je već poznato stanje u njihovu odnosu. Ustao je i pošao prema njoj.- Ja bih to radio - rekao je i uzeo joj četku iz odjednom onemoćale ruke.Magdalen se nije pobunila, već je sagnula glavu pod čvrstim potezima četke. Znala ješto će se dogoditi i osjećala je samo duboku rezigniranost kakva ju je obuzela kad ju jeprvi put uzeo. Dovoljno je dugo otezala i znala je da nema pravo odbiti ga. Zar je touopće važno?Okrenula se prema njemu kad je to od nje zatražila njegova ruka na njezinuramenu. Njegove je oči opet ispunila ona očajnička potreba kakvu je vidjela prvoga danakad je stigao, a odonda ju je pred njom skrivao i kontrolirao noćnim izbivanjima.- Više ne mogu čekati svoju ženu - ustvrdio je i ona je osjećala nezaustavljivu strujuu njegovu ukočenom tijelu. Tome se nije moglo oduprijeti. Noćas ga ne bi uspjelaspriječiti čak ni da je to namjeravala.Samo je rekla: - Milorde.Duboko je i drhtavo uzdahnuo na njezinu pokornost te joj nespretnim prstimapočeo raskopčavati haljinu. Svečanu večernju haljinu skinula je prije nego je odnijelaZoe njezinu ocu u crkvu, pa je sad imala jednostavnu lanenu tuniku iznad bijele košulje.No nije mu ni pokušala pomoći dok joj je s grubom žurbom gurao haljinu niz ramena, tena sličan način uklonio njezinu košulju.Sjetila se prvog puta, kad mu se tako žurilo da nije odvojio ni toliko vremena da jojskine odjeću. Sad je osjećala kako s ljubavlju i divljenjem drhtavim rukama prelazi ponjezinu nagom tijelu. Premda nije uspijevala fizički reagirati na njegova milovanja,dirnula ju je njegova nježnost, gotovo izraz strahopoštovanja u njegovim očima. Ovlašmu je pomilovala obraz i vidjela koliko ga ushićuje ta sitna gesta. Osjećala je kajanje isuosjećanje, kao i svoju nedostojnost da bude objektom tako velike i bezazlene ljubavi.- Ah, moja ljubavi... ljubavi... ljubavi... - šaptao je, vodeći je unatrag do kreveta.Njegova su usta izgovarala promukle riječi ljubavi kad se spustio s njom na krevet, ali jenjegova potreba bila tako silna, tako dugo obuzdavana, golema glad koja se više nijemogla sputavati. Trenutak se zaustavio iznad nje, očajnički pokušavajući obuzdatipodivljale sile strasti, svjestan da nije spremna i bojeći se da će je ozlijediti prvi putnakon porođaja. No samo je duboko zastenjao i prepustio se divljim silama požude kojesu ga gurnule u njezino središte, utopile ga u čarobnom vrelu njena tijela. Izgubio se u


RafaelaR & Anna

171

njezinoj čaroliji, u vrtlogu osjeta iz kojeg je izišao zadihan i nemoćan te ostao ležati nanjezinu mekanom i nježnom tijelu.Magdalen je nepomično ležala pod njim, osjećajući kako joj njegova težina gnječidojke, oduzima dah, na hladnoj suhoći svoje kože osjećajući ljepljivost i znoj njegove.Pitala se kako je moguće biti tako distanciran od strasti muškarca koji tu strast ulijeva unjezino tijelo. Pitala se kako isti čin može biti tako različit kad je riječ o različitimmuškarcima, do te mjere da nema baš ništa zajedničko i trebao bi se drukčije zvati.Edmund se polako pribrao. Podigao je glavu.Crna mu se kosa zalijepila na čelu, a ostaci strasti nazirali su se u smućenim plavimočima. Zagledao se u njezino lice, u smirenost njezinih očiju.- Zar baš ništa ne možeš osjećati za mene?U pitanju se osjećala tako očajnička tuga, bol koju je razumjela jer ju je i samaosjećala. Podigla je ruke, uhvatila njegovu glavu i povukla je na svoje grudi. -Mnogoosjećam za tebe, Edmunde. Ali moraš mi dati malo vremena.U njezinu se glasu osjećala nježnost koja mu je pružila neizmjernu utjehu. Milovalamu je leđa, zagladila kosu, nježno ga pomaknula tako da je ležao kraj nje, osjećala jekako tone u zadovoljan san.Magdalen nije mogla usnuti, već je bdjela nad svojom izgubljenom ljubavi, suhihočiju i postojano tijekom cijele noći, kao da kleči na hladnom kamenu ispred oltara. Uzoru je čula Zoein plač. Ustala je i otišla je nahraniti u susjednu sobu.Erin se već brinula za dijete. Mijenjala joj je pelenu i tiho joj zviždukala kroza zube.- Ah, dobro jutro, golubice. - Magdalen se sagnula i poljubila uplakano dijete. -Ostavi sad te sitnice, Erin. Gladna je. - Podigla je bebu, sjela na stolac ispod prozora idjetetu dala dojku.Iz dvorišta su dopirali zvukovi početka novog dana. Glasovi, brzi koraci, naredbe izov trube uslijedili su odmah nakon crkvenog zvona. Svi će gosti otići prije sredine jutrai u zraku se osjećala užurbanost. Magdalen je sjedila obavijena apsolutnom privatnošćukakvu je osjećala kad je hranila dijete. U toj su samoći postojale samo njih dvije, te je bilasamo neodređeno svjesna Erin i Margery koje su obavljale svoje zadatke. Donijele su jojslatke medovine i pripremile kupku za bebu.Edmundovo iznenadno pojavljivanje na vratima na trenutak je narušilo tuprivatnost. To nikad ranije nije učinio, ali je podigla glavu i nasmiješila mu se.- Želim ti dobro jutro, milorde.- I ja tebi, miledi. - Rukom je prošao kroz raskuštranu kosu, prišao joj i zagledao se udijete koje je još uvijek sisalo. Odmahnuo je glavom u gesti zbunjenog divljenja inasmiješio se svojoj ženi. - Tako lijepo - rekao je.- Bolje da se odjeneš, milorde. - Magdalen se kratko nasmijala. - Tvoji će gosti otići iti se moraš oprostiti.- Oboje to moramo učiniti.Odmahnula je glavom. - Ne, molim te da me ispričaš, Edmunde. Loše sam spavala iveoma sam umorna. Danas ću ostati u svojim odajama. Objasnit ćeš da se ne osjećamdobro.- Zar ti doista nije dobro? - Izgledao je zabrinuto. - Nije riječ o...- Ne - tiho ga je umirila. - Ali sam doista umorna.


RafaelaR & Anna

172

- Onda ću te ispričati - rekao je. - Ionako će to biti velika gužva, pa je bolje da se neumaraš bez potrebe. -Sagnuo se kako bi je poljubio, još uvijek s oklijevanjem, ali ipaksigurnije nego tijekom protekla dva tjedna. Nije mu uzvratila poljubac, ali nije nitiokrenula glavu.Cijelo je jutro sjedila kraj prozora i slušala zvukove iz dvorišta. Nije vidjela kad suizjahali Guy de Gervais i njegovi vitezovi, ali je to osjećala kao da je istrgnut dio nje isuze su padale po rukama što ih je spojila u krilu. Erin i Margery bespomoćno su semotale onuda, s olakšanjem je poslušavši kad im je dala znak neka odu.Magdalen nije bila na place d'armesu niti je čula kako Charles d' Auriac njezinumužu šaljivim tonom govori da bi želio zatražiti rodbinsko pravo na još tjedan danagostoprimstva dok čeka poziv svog strica iz Toulousea.Nije bila na place d 'armesu niti je čula kako njezin muž odgovara onako kako jemorao: da bratić njegove žene dvorac Bresse treba smatrati svojim.


RafaelaR & Anna

173

Četrnaesto poglavlje

Charles d' Auriac započeo je svoju kampanju širenja glasina prije nego je Guy deGervais nestao s vidika na svom putu u Calais.- Vaša će ledi sigurno biti melankolična sad kad je lord De Gervais otišao.Edmunda je iznenadila ta ležerna primjedba. - Uvijek je veoma cijenila lorda DeGervaisa, otkako je, tijekom naših zaruka, kao dijete živjela u njegovu kućanstvu. -Krenuo je u dvorište garnizona. - Imam nekog posla s časnikom, D' Auriac. Ako nakonručka želite poći u lov, poslat ću naredbu u konjušnicu.- Možda bi moja sestrična mogla poći s nama - reče Charles i uhvati korak sEdmundom. - Bila je trudna tijekom mojeg prošlog posjeta i lord De Gervais nije jojdopustio da se bavi takvim stvarima.Edmund ništa nije odgovorio, a Charles je nastavio: -Može se samo čestitati na brizikakvu je posvetio vašoj ženi.Edmund je na te blago izgovorene riječi osjetio prve žmarce nelagode, ali nije znaozašto, osim ako nije riječ u njegovu tonu. Bio je previše sladak i blag, podsjećao ga je natrulo voće. Ili su to sive oči, tako slične Magdaleninima, a ipak tako drukčije i hladne? -Vjerujem da je tako - neutralno odgovori. - Lord de Gervais je posljednjih mjesecizastupao njezina oca, Lancastera.- Zasigurno je zastupao i njena muža? - Sive su oči hitro pogledale ustranu, podlopoput zmijskog jezika. Edmund opet nije odgovorio jer nije znao što reći.- Moja je sestrična dobro nosila dijete - nastavi Charles. - Kad sam krajem prosincabio ovdje, trudnoća se još nije vidjela. Zapravo, da nije bilo brige lorda De Gervaisa,nitko ne bi pogodio njezino stanje. - Stigli su do dvorišta garnizona i D' Auriac sezaustavio korak iza nadsvođenog ulaza. - Ostavit ću vas vašem poslu s časnikom, ali ćuvam se nakon ručka rado pridružiti u lovu. - Okrenuo se i otišao, a njegov je kratki plaštlepršao na povjetarcu.Edmund je stajao i gledao za njim, čela namrštena od zbunjenosti i nelagode. Neštoje rečeno, ili nije rečeno, ali nikako nije mogao odrediti o čemu se radilo.Prije ručka našao je Magdalen u predsoblju bračne odaje gdje je šivala u društvusvojih žena. Odmah je opazio upalo lice, bljedilo, tugu u očima. I ranije je bio svjestantoga, ali se iz nekog razloga sad činilo naglašenijim. Možda zato što je dobio objašnjenjeza njezinu melankoliju? Razlog koji mu prije nije pao na pamet.- Gosti su otišli? - pitala je, odloživši iglu.- Svi osim tvog bratića - odgovorio je. - On će ostati još tjedan dana.Naglo je podigla ruku do vrata i oči su joj se ispunile užasom. - Sieur D' Auriacostaje?- Kao što sam rekao. - Edmund je zvučao nestrpljivo. - Čeka poziv iz Toulousea.- Moraš mu reći neka ode. - Glas joj je bio tih, ali je sadržavao žestoku odlučnostpotaknutu strahom. -Namjerava mi nauditi.


RafaelaR & Anna

174

- Neću mu dopustiti da ti naudi - rekao je kao i ranije, ali je ovaj put u njezinimočima vidio nevjericu.- Lord De Gervais je otišao - rekla je bezizražajnim tonom.- Zar vjeruješ da te samo on može zaštititi?Rekao sam da ću to ja učiniti. - Edmundov se glas povisio od povrijeđenosti i gnjevakoji kao da se stvorio niotkuda. - Idite! - Oštro se obratio Erin i Margery, te su bez riječižurno izišle. - Pa, odgovori mi. Vjeruješ li da te samo lord De Gervais može zaštititi?Magdalen je šutjela dok je uspostavljala kontrolu nad svojim strahom i smišljalaobranu. - Naučila sam se oslanjati na njega - na koncu reče. - Mnoge je mjesece proveouza me. Moraš to razumjeti, Edmunde.- Valjda razumijem. - Prišao je kolijevci gdje je beba gugutala. - Nikad nisi rekla kadse rodilo naše dijete.- Nikad nisi pitao - mirno je odgovorila i opet uzela iglu. Samo je jedva zamjetljivodrhtanje prstiju otkrivalo njezinu uzrujanost. - Rođena je u travnju.Edmund se još više namrštio. - Ali, zar se nije trebala roditi u ožujku?- Prve se bebe često rode tjedan ili dva kasnije, ili tako kažu - odgovorila je,gledajući ono što je šivala. -Teško j e biti precizan u takvim stvarima.Edmundu je to zvučalo sasvim razumno. Djevojčica je mahala ručicama, grabećizrak pred sobom kao da želi uhvatiti neki zlatni san, njezino se tiho i zadovoljnogugutanje miješalo s lijenim zujanjem bumbara na otvorenom prozoru. Previšespokojan prizor da bi se u njega uvuklo nešto ružno, a ipak je ružnoća ušla u Edmundovum i on se toga nije mogao osloboditi.- Nakon ručka idemo u lov s lovačkim psima - rekao je kad se ponovno okrenuo kMagdalen.- Boravit ću u svojim odajama sve dok moj bratić ne ode. - Podigla je glavu,zatvorena i odlučna lica.- Ne, insistiram da zauzmeš svoje mjesto kao njegova domaćica. - Odbijanje da vidibratića kao da je naglašavalo izostanak povjerenja u sposobnost njezina muža da jezaštiti, te su ga ponovno svladali povrijeđenost i gnjev. - Nije dolično da se skrivaš predgostom, bez obzira koliko ti je mrzak.- Riječ je o nečem mnogo dubljem, Edmunde. -Podigla je glavu s onom nesvjesnom,a ipak neospornom arogancijom i odlučnošću Plantageneta koje bi Guy prepoznao.Edmund to nije prepoznao. Guy de Gervais bi nadvladao tu aroganciju i odlučnost.Edmund de Bresse nije mogao.Dugo su se prepirali, Edmund sve gnjevniji, Magdalen sve hladnija i odlučnija.Odbijala je imati bilo kakve veze sa svojim bratićem i ostat će u svojim odajama sve dokon ne ode.Edmund je na koncu otišao, zbunjen i frustriran, tresnuvši vratima. Zoe se trgnula izaplakala na glasan tresak. Magdalen ju je podigla i njihala, tiho pjevušeći. No dijete jeosjećalo majčinu uzrujanost i strah, te se nije dalo smiriti.Magdalen je stajala kraj prozora i gledala unutrašnje dvorište. Bez Guya i u D'Auriacovoj nazočnosti, osjećala se ranjivijom nego ikad u životu. Razumjela jeEdmundovu povrijeđenost, ali nije mu mogla pomoći. Edmund de Bresse je poputtankog pergamenta protiv moći Charlesa d' Auriaca da je povrijedi. Znala je to duboko u


RafaelaR & Anna

175

svojoj duši i ta joj se spoznaja širila tijelom. Njezina je strava rasla jer nije znala zašto jojželi nauditi, ili kako to namjerava učiniti. Znala je da žudi za njom, znala je da joj upravota njegova požuda kao ljepljiva puževa sluz gmiže po koži, ispunjava joj glavuzastrašujućim prizorima tamnice. No također je znala da joj ne prijeti samo bratićevapohota.Tu postoji neka tajna koju je Guy znao, ali je odlučio da je njoj neće povjeriti. A on jeodjahao, ostavivši je u neznanju i strahu, da se bez njegove zaštite suoči s bratićevompakošću. Suze gnjeva miješale su se sa suzama gubitka koje su cijelo jutro tekle, miješalesu se i stapale, kao i emocije.Magdalen to nije znala, ali njezino odbijanje da ga vidi savršeno mu je odgovaralo.Aluzije bi pale na manje plodno tlo da je ona bila uza svog muža. Ali ovako Edmund nijeimao protutežu za D' Auriacovu lukavu pakost.Edmundov je ponos povrijedilo to što ga vlastita žena nije poslušala, osobito zatošto nije vjerovala u njegovu snagu. Znao je da D' Auriac možda predstavlja prijetnju, iliza Magdalen ili za njega, ali jednako kao Guy de Gervais, nije vidio kako bi tu prijetnjumogao ostvariti unutar zidina dvorca Bresse. Uvijek postoji otrov, naravno, ali Edmundje jeo samo jela što ih je najprije D' Auriac kušao, i znao je da Magdalenine žene samepripremaju hranu. Noćni napad nožem kasnije je teško zataškati, a D' Auriac nije smiodopustiti da bude optužen za umorstvo kćeri ili zeta Johna od Gaunta. Zato se trenutnonisu imali čega bojati.No Edmund je čovjek od akcije, ograničene maštovitosti. Prijetnje je vidio samo kaofizičke. Kao pošten i bezazlen čovjek, nije mogao prodrijeti do prepredenih dubina zlauma i nije se znao boriti protiv D' Auriacovih aluzija.Riječ ovdje, riječ ondje, ali bilo je nezaustavljivo. D' Auriac je najčešće govorio oGuyu de Gervaisu i Magdalen de Bresse, a kad god je Edmund bio u društvu svoje žene,njezina je očita tuga pojačavala te glasine. Ulje na vatru dolijevala je i njegova spoznajada ju je nešto promijenilo iz prijašnje prijateljski raspoložene družice u ovu distanciranui prilično nepristupačnu ženu. Više mu nije uskraćivala svoje tijelo, ali je znao da jeduhom odsutna. Čak mu se i njezina nježna ljubaznost u krevetu počela činiti kao nekavrsta tolerantnog sažaljenja, a ne obećanje buduće ljubavi, pa mu je ledena hladnoćapovrijeđenog ponosa stezala utrobu.- Zanimljivo je da vaša kći ima tako neobične boje -D' Auriac je primijetio kad sutrećeg jutra jahali uz rub šume Compiegne i pred njima je jurio čopor lovačkih pasa. - Alijasno, u sebi ima i nešto De Gervaisove krvi, nije li tako? Ona crvenkasto-zlatna kosatako je osebujna.Zašto on nije primijetio boju Zoeine kose? Njegova je crna kao noć, Magdaleninatamnosmeđa poput samurovine. Divlji se bijes širio grudima mladog čovjeka na D'Auriacove blage, podmukle riječi, ali nije izgovorena nikakva uvreda, nikakva tvrdnja nakoju bi mogao reagirati. On je u rodu s Guyem de Gervaisom, kao i njegova kći, premdabi njegova djeca imala malo zajedničke krvi. Ali otrov je polako djelovao i njegovestrelice cijeloga dana ništa nisu pogodile.Tog je dana prije večere stajao nad kćerinom kolijevkom i proučavao usnulo dijetedok mu je otrov trovao dušu. Činilo se da će imati gustu i valovitu kosu, na suncupredvečerja blistala je crvenkastim i zlatnim nijansama. Obrve su joj se jedva vidjele, alisu bile ravne i svijetle. Pogledao je svoju ženu, zamišljenu kraj prozora. Njezine su obrve


RafaelaR & Anna

176

jednako tamne kao i kosa, lagano izvijene. Znao je da su njegove crne i guste, gotovospojene iznad korijena nosa.- Sići ćeš na večeru - rekao je Magdalen. Odmahnula je glavom. - Ne prije nego mojbratić ode.- Zanemaruješ svoje dužnosti domaćice i gostoprimstva.- Majordom i komornik mogu se nekoliko dana sasvim lijepo snaći bez mene. Akonetko od njih ima neko pitanje, ovdje sam.- Naređujem ti, kao tvoj lord, da siđeš na večeru. - Nije očekivao da će naredbapostići ika- kav učinak, vjerujući da će kliznuti niz to glatko, odlučno držanje kao voda snauljene kože.No Magdalen je samo rekla: - Neka bude, milorde. Ako ti tako naređuješ.Iznenađenje mu se jasno vidjelo u opuštenoj čeljusti i raširenim očima. Pokušao jeizvući zadovoljstvo iz te pokornosti, ali nije uspio. Čuo je sebe kako nesuvislo govori daje vrijeme da se nauči poslušnosti. Tada se osjetio budalasto pa je nelagodno stajao prijenego je rekao: - Zajedno ćemo poći na večernjicu.- Kako želiš, milorde - odgovorila je istim bezizražajnim tonom.Ta ga je nagla kapitulacija još više zbunila i frustrirala, pa je nezadovoljno izišao izodaje. Magdalen je zapravo popustila jer se odjednom činilo da to nije važno. Njezinatuga i usamljenost bile su tako sveobuhvatne nakon Guyeva odlaska da se prestala bojatisvoga bratića. Bolje rečeno, njezin je strah postao nevažan.Erin i Margery je laknulo kad je njihova gospodarica odlučila prekinuti svojuizolaciju pa su brbljale kao svrake dok su joj pomagale pri odijevanju za večeru. Ne bi sepreviše trudila oko odijevanja da nije bilo njihovih poticaja, ali tako ih je šokirala njezinanamjera da se u dvorani pojavi u jednostavnoj tunici što ju je cijeli dan nosila da im jepustila na volju. Mirno je stajala dok su je odijevale u haljinu širokog i dubokog dekolte aod krem damasta i tamnocrveni kaputić obrubljen krznom srebrne lisice. Počešljale sujoj kosu i splele je u pletenice, a potom joj na glavu stavile usku zlatnu kapu pričvršćenuza zlatnu traku na čelu.Straga je imala proziran bijeli veo koji joj se spuštao do nagih ramena.Međutim, sva briga žena nije mogla prikriti njezine podočnjake ili dati malo bojeblijedim obrazima. Charles d' Auriac vidio ju je prvi put nakon odlaska Guya de Gervaisapa ga je zapanjila nezemaljska ljepota što ju je tuga podarila ranije živahnu i blistavulicu. To nije umanjilo njegovu požudu jer mrtvilo i bljedilo ni na koji način nisuumanjivali osebujnu narav njezine senzualnosti.Promatrao ju je tijekom večernje mise. Opazio je nemirnu tjeskobu njezina muža,prikrivene poglede koje joj je dobacivao, upitne nelagodne poglede čovjeka koji više nijesiguran. Charles d' Auriac bio je zadovoljan. Neće trebati dugo čekati da taj muškaracpostavi pitanje toj ženi, a nije vjerovao da bi ta žena u svom sadašnjem stanju togmuškarca mogla uvjeriti u svoju nedužnost.Tijekom večere morao se prilično truditi da bude uljudan prema sestrični. Reagiralaje s uobičajenom hladnom pristojnošću kakvu mu je ukazivala otkako se pribrala nakonnjihova prvog susreta. No kao i uvijek, osjećao je njezino gnušanje, osjećao je kako bi senaježila kad bi joj slučajno dotaknuo ruku dok joj je dodavao pladanj ili uzimao kutlačuiz zdjele za juhu. U njemu je bujao gnjev zbog načina na koji se prema njemu odnosila,


RafaelaR & Anna

177

ali je to pojačavalo njegovu žudnju. Na koncu neće biti važno kako se ona osjeća, kolikojoj je on odvratan.Glasove u dvorani Magdalen je čula kao nejasan žamor, jedva je zamjećivalasviranje glazbenika na galeriji. Između Edmundovih zabrinutih, spe- kulativnih pogledas lijeve strane i slabo prikrivene predatorske bratićeve požude s desne, osjećala se kaoda se nalazi između dva teška kamena koji je stišću. Čula je da to rade kažnjenicima uNewgateu. Pogledom je fiksirala bratićeve bijele ruke, duge bijele prste pune dragulja.Bilo je nečeg gotovo ženskastog u tim rukama, a ipak je vidjela kako viteškom snagomvitla velikim mačem i udara kopljem.Čim su posluženi pladnjevi očišćenih orašastih plodova, voća, vafli i slastica odmarcipana, zajedno s vrčevima slatkog začinjenog vina, ustala je od stola.- Molim da me ispričate, milordi. Malo sam umorna i dijete će uskoro trebatinahraniti.Charles d' Auriac zastao je dok je bodežom polako gulio koru voća. Sivim je očimapogledao ustranu i nagore gdje je stajala. - Hoćete li opet noću posjetiti crkvu, sestrično?- Ne razumijem vas. - Usne su joj ostale bez kapi krvi.- O, mislio sam da vam je navika u sitnim jutarnjim satima voditi dijete u crkvu. -Nasmiješio se, svjestan da ga Edmund pozorno promatra. - Vidio sam vas kako sdjetetom izlazite odande kad sam se noću nakon gozbe vraćao iz dvorane u gostinjskeodaje. - Vrtio je bodež u rukama, smiješeći se. - Činilo se da je lord De Gervais imao istupotrebu za noćnim molitvama. Rekao bih da se odlučio za bdijenje prije odlaskasljedećeg jutra. Na kraju krajeva, to je običaj mnogih vitezova prije putovanja.- Ništa ne znam o običajima lorda De Gervaisa - mirno je rekla, mada joj se želudacstisnuo i odjednom je shvatila da je to prijetnja, da gleda u bezdan njegove pakosti. Alibilo je besmisleno izdati je Edmundu. - Ne znam je li se odlučio za bdijenje ili ne. Želimvam laku noć, mon sieur. - Svim se silama kontrolirala da ne pogleda Edmunda kako bividjela njegovu reakciju na D' Auriacovu čudnu primjedbu. Znala je da bi on u njezinimočima vidio očaj što bi ga mogla objasniti jedino krivnja.Odmjerenim je koracima izišla iz dvorane, odgovarajući na pozdrave članovakućanstva koji su večerali u drugim dijelovima prostorije. Vani je očajnički udahnula,nastojeći se riješiti osjećaja gušenja. Zrak je još bio topao, a ona je čeznula za hladnimzimskim vjetrom koji pročišćava, za ledom koji pucketa pod nogama i za bjelinomsnijega. Zrak je bio prevruć, previše vlažan i ljepljiv, nije joj propisno ispunio pluća.Okruživali su je teški mirisi kuhanja i odjednom je osjetila jaku mučninu. Požurila je umračan kut dvorišta i povratila.Kasnije je teturala vanjskim stubištem i hodnikom do vlastitih odaja. Erin i Margeryzapanjeno su uzviknule kad je ušla. N a ustima je držala vrh rukava, lice ispod zlatnogpokrivala na glavi bilo je smrtno blijedo.- Miledi. - Erin je skočila na noge. - Što se dogodilo? Jeste li bolesni?- Nešto sam pojela na večeri - rekla je i spustila se na stolac. - Donesi mi običnuvodu za piće i malo listova metvice za žvakanje .Pohlepno je pila vodu dok su je razodijevale, suosjećajno mrmljajući i odmahujućiglavama na mrlje po haljini i cipelicama. No napokon je navukla kućni ogrtač, iščetkalesu joj kosu, oprale lice i ruke, a u ustima je osjećala svježinu metvice.


RafaelaR & Anna

178

- Sad me ostavite. Željela bih malo sama sjediti. - Ostavile su je da sjedi kraj prozorai lagano njiše Zoeinu kolijevku. Dogodit će se nešto užasno... nešto strašnije od groznogosjećaja gubitka s kojim se borila proteklih nekoliko tjedana. Pokušala je skupiti snagu,pripremiti se za Edmundov dolazak. Ušao je siva lica i tupa pogleda, kao da je nestalaosoba koja je tu ranije postojala, a zamijenio ju je duh očajničkog bijesa. Mirno ga jepozdravila, kao da nije vidjela njegovu očajničku nadu da nije u pravu, te jednakoočajničku sigurnost da nije pogriješio.- Zašto si išla u crkvu... odnijela dijete u crkvu iza ponoći? - Glas mu je bio bolnohrapav.- Objasnila sam da je Zoe bila nemirna - rekla je. - Mislila sam da će je šetnja smiriti.- Zašto bi s njom šetala u crkvi?- Osjećala sam potrebu za utjehom.- Utjehom lorda De Gervaisa?Te noći nije dobila utjehu Guya de Gervaisa. Odmahnula je glavom i rekla istinu: -Ne, nisam tražila utjehu lorda De Gervaisa.- Ali on je bio ondje? - Koraknuo je prema njoj s raširenim rukama, ali nije moglaprocijeniti je li to znak prijetnje ili potrebe.Pokušala je lagati. - Ne znam je li bio ondje ili ne. -No znala je da joj se istina vidi uočima. Prisegnula je na kosti St. Francisa da ništa neće učiniti ili reći na temelju čega biEdmund posumnjao u istinu, ali ona ga nije dovela do ove točke. A što može učiniti akonjezine oči ne znaju lagati?Uhvatio ju je za nadlaktice i podigao na noge. - Bio je ondje!- Edmunde... Edmunde, molim te, nemoj to raditi -čula je vlastit šapat dok su seprimicali rubu ponora.- Zašto bi u ponoć odnijela moje dijete na sastanak s lordom De Gervaisom? -Njegovi su je prsti tako snažno stiskali da je pod njima osjećala otkucaje pulsa.Dijete u kolijevci počelo se meškoljiti i tiho zaplakalo u snu.Edmund je naglo pustio Magdalen. Okrenuo se prema kolijevci i zagledao se uusnulo dijete. - Čije je ona dijete? - U njegovu je glasu bilo toliko bola da ga je Magdalen,premda je i sama patila, poželjela utješiti. No, dok je tražila prave riječi, opet se okrenuoprema njoj, a oči su mu postale velike plamteće rupe na iskrivljenom licu. - Vječnoprokletstvo na tvoju crnu dušu! Čije je ona dijete?Raširila je ruke u gesti poraza, prihvaćanja, očaja.- Reci mi da nije moja, prokleta bila, reci mi! - Glas mu je postao jedva čujan šapat,ali se žestina nije smanjila.Ali nije mu to mogla reći jer je prisegnula da neće. Zato je samo ondje stajala ibespomoćno šutjela, nesposobna zanijekati ili potvrditi.Edmund je čekao riječi za koje je znao da ih mora čuti, a njezina šutnja kao da jepovećavala njegovu agoniju. Slijep od očajničkog bijesa, osjećajući ranu dublju odnapadačeva noža, ipak se sjetio usnulog djeteta. Gurnuo je Magdalen u bračnu odaju.- Reci mi da nije moja!- Ništa ti ne mogu reći - šapnula je.


RafaelaR & Anna

179

Udario ju je, ali je znala da to nije najgore. Kad ju je gurnuo unatrag prema krevetu,nesuvislo bjesneći da je njemu uskraćivala ono što je davala drugome, znala je da ni tonije najgore. Kad je nasilnost svog očajnog bijesa iskalio na njezinu tijelu i maknuo se snje, prigušeno jecajući u jastuk, posve je nepomično ležala kraj njega, osjećajući samotugu i sažaljenje, svjesna da bi mu samo pojačala patnju kad bi to riječima izrazila.Nekoliko minuta kasnije sišao je s kreveta, ponovno vezao hozne, prišao komodi iupalio svijeću. Žuta je svjetlost treperila u mračnoj odaji. Vratio se do kreveta, visokopodigao svijeću i promatrao je dok je ondje ležala i netremice izdržala njegov pogled.- Izdala si me - rekao je bezizražajnim glasom. - No daleko je veća izdaja Guya deGervaisa. Iznevjerio je moje povjerenje, napravio je kopile mojoj ženi i ja ću ga zbog togaubiti.- Ah, Edmunde, ne - tiho je rekla. - Nije iznevjerio tvoje povjerenje. Vjerovao je da simrtav. Osveti se meni ako moraš, ali ne ...- Ubit ću ga - prekinuo ju je. - Sastat ćemo se u borbi i jedan će od nas umrijeti. -Okrenuo joj je leđa. -Svejedno mi je hoću li to biti ja. Ne mogu živjeti obeščašćen. -Naglim je pokretom navukao zastor oko kreveta i ostavio je u mračnoj samoći. Otvorioje vrata i urlikom pozvao štitonošu i paževe.Kao da je srce u njoj umrlo, Magdalen je ležala i slušala dok je naređivao da će zamanje od sat vremena izjahati, on i njegovi vitezovi, štitonoša i paževi. Jahat će dan i noćdok ne sustignu lorda De Gervaisa.Što je ono luda Jennet rekla djevojčici koja se dosađivala onog davnog dana uveljači: Doći će dan kad ćeš se moliti da sve ostane isto. Bez obzira koliko je loše, željet ćešda tako ostane od straha pred nečim gorim što dolazi.Znala je da bi u ovom trenutku sve dala za loše kako je bilo: da Guy ode svojimputem i ostavi je da stvori kakav-takav život s bezazlenim Edmundom, koji nijezavrijedio da sazna za nenamjernu izdaju.Sad će jedan od njih ubiti drugoga. Znala je da Guy de Gervais ne može izgubiti upoštenoj borbi. Edmund možda ima mladost na svojoj strani, ali drugi muškarac imasnagu, iskustvo i vještinu koja nadmašuje mnoge. No također je znala da Guy neće ubitiEdmunda, čak ni zbog pitanja časti u dvoboju, ne zbog ovoga. Sagnut će vrat ispod mačaradije nego zadati fatalan udarac čovjeku kojega smatra da ga je obeščastio.Na njezinu se dlanu vidi ljubav i krv. To je također rekla luda Jennet. Ljubavmuškaraca. Krv će se proliti zbog ljubavi muškaraca.Ustala je u sad praznoj odaji i prišla prozoru. Baklje su osvjetljavale unutrašnjedvorište, muškarci su žurili naokolo, trube su trubile kao da je dan. Pitala se što svi tiljudi misle o zapanjujućim naredbama lorda De Bressea, da usred noći s takvom žurbomidu na put. Ali nitko neće postavljati pitanja, osim možda vitezova koji su mu najbliskiji...i što će im reći?Krenuli su kad je crkveno zvono zazvonilo za zornicu, u sitne noćne sate. Magdalenje ostala kraj prozora. Tiha praznina dvorišta nakon onakve vreve odjekivala joj je usrcu. Razmišljala je o susretu dvojice muškaraca koji ju vole. Ona jednog od njih volipreviše da bi se to moglo riječima izraziti, a drugog voli prijateljski i nikad mu ne bimogla željeti zlo.Kad je na istoku nebo izblijedjelo, došlo je do još jednog odlaska. Charles d' Auriacizišao je iz gostinjske zgrade sa svojim vitezovima i pratnjom. Doveli su im konje te su


RafaelaR & Anna

180

bez riječi pozdrava izjahali iz dvorca. Magdalen je trebalo laknuti, ali ništa nije mogloprodrijeti kroz njezinu sadašnju patnju i strepnju.Charles d' Auriac odjahao je veoma zadovoljan. Smislio je tako prepreden i ugodanplan da bi svijet riješio Edmunda de Bressea. Obojicu je gledao u borbi i znao je da seEdmund ne može nositi s Guyem de Gervaisom. On će sigurno ubiti gorljivog iimpulzivnog mladog čovjeka, i nitko za njegovu smrt neće moći optužiti DeBeauregarde. U međuvremenu, ledi Magdalen ostaje u dvorcu bez zaštite ljubavnika ilimuža jer će oni biti previše zauzeti prolijevanjem krvi zbog nje da bi se opterećivalinjezinom sigurnošću. Morao se nasmiješiti vlastitom uspjehu dok se pripremao zadrugu fazu operacije.


RafaelaR & Anna

181

Petnaesto poglavlje

Edmund je te noći pod zvijezdama održavao nemilosrdan tempo. Nikome ništa nijerekao, a njegov je izraz lica bio tako zatvoren i nepristupačan da se nitko nije usudiopitati koja je katastrofa izazvala ovu ludu jurnjavu mračnim i opasnim cestama. Bili sumalena skupina, samo četvorica njegovih najbliskijih drugova, njihovi štitonoše srezervnim konjima i paževi.Edmund nije znao hoće li sustići De Gervaisa prije nego on dođe do Calaisa, ali tomu nije bilo važno. Ako je De Gervais otplovio brodom za Englesku, Edmund će gaslijediti. Na koncu će ga naći. No znao je da se Guyu ne žuri pa će vjerojatno putovati urelativno laganim etapama, rano će se zaustavljati i prenoćiti kod gostoljubivih plemićaili u vjerskim redovima. Bude li Edmund jahao dan i noć, već bi drugoga dana trebalinadoknaditi trodnevni zaostatak.U zoru su doručkovali u konačištu u Royeu gdje su saznali da je prije dva dana bezzaustavljanja prošla skupina u plavo-srebrnim De Gervaisovim livrejama. Promijenili sukonje i jahali cijeli dugi dan po ljetnoj vrućini. Samo je Edmund bio neumoran. Doimaose poput opsjednutog čovjeka. Svakako je posjedovao nenormalnu snagu i izdržljivost. Unormalnim bi se okolnostima moglo očekivati da će prijeći pedeset kilometara na dan.Oni koje progone neće prijeći više od toga. Tempom što ga je Edmund nametnuo,prelazili su dvostruko veću udaljenost, mijenjajući iscrpljene konje na putnimpostajama.Te je večeri shvatio da od svojih pratitelja ne može očekivati ono na što je tjeraosebe, pa su stali u krčmi uz cestu. Njegovi su ljudi spavali u svojim plaštevima nazemljanom podu jedne sobe, a on je, crvenih očiju od pomanjkanja sna, kose i odjećeprekrivene prašinom, šetao dvorištem i čekao da zvijezde izblijede kako bi moglinastaviti put. Sjeo je na klupu uza zid krčme i odspavao dvadeset minuta. Prenuo se izsna obuzet osjećajem krivnje, kao da ga je spavanje na neki način skrenulo sa svetemisije na koju ga obvezuje čast. Sve dok se ne osveti bit će obeščašćeni vitez i ni na kojinačin ne smije olakšati patnje svoga tijela.U podne su saznali da je de Gervaisova skupina prethodne večeri stala u Arrasu,kod lokalnog plemića. Edmund je sad već mogao nanjušiti svoj plijen i kad su te večeristigli do ravnice izvan Bethunea, ugledao je njihov tabor kraj rijeke, nekoliko šatora istijeg sa zmajem De Gervaisa lepršao je na povjetarcu.Tijekom dva dana i dvije noći putovanja mislio je samo na trenutak kad će se suočitis čovjekom koji je iznevjerio njegovo povjerenje, povjerenje koje je trajalo cijeli život,koji mu je nabio rogove, s kojim je njegova žena začela kopile. Sad je zastao na vrhuuzvisine, promatrajući ravnicu i tabor. Nitko od njegovih pratitelja nije znao zašto s takoluđački opsesivnom brzinom progoni Guya de Gervaisa, ali izazov mu ne može dobacitinasamo. Može li ga dobaciti tako da nitko ne sazna sramotnu istinu koju bi, ako jemoguće, zadržao za sebe?Lord De Gervais u sjetnom je raspoloženju šetao duž rijeke dok su večernji zrakispunjavale ugodne arome pečenog mesa. Vidio je skupinu jahača na uzvisini jer su se


RafaelaR & Anna

182

ocrtavali na rumenom nebu, ali mu je sunce na zalasku smetalo da vidi o kome je riječ.Radi se o malenoj skupini, mislio je, osim ako to nije prethodnica veće sile. Ako su tosamo putnici u prolazu, mora im ponuditi utočište u vlastitom taboru i zaštitu svojihstražara tijekom noći.Neugodna misao, jer se ovih dana najugodnije osjeća kad je sam pa je izbjegavao idruštvo vitezova iz vlastite pratnje. Zapravo nije žurio na ovom putovanju u Calais,svjestan da se zadržava u Francuskoj jer ne može podnijeti konačnost odlaska iz zemljeu kojoj će Magdalen i njihovo dijete ostati sve dok ih John od Gaunta ne pozove uEnglesku, ako to ikad učini.No čak mu je i ta mogućnost donosila samo bol. Nije vjerovao da bi mogao ponovnotrpjeti kao što je trpio posljednjih tjedana otkako se Edmund vratio. Morao se držatipodalje od nje, pretvarati se da među njima ima još manje prisnosti nego prije no što supostali ljubavnici. Jasno, prijašnja prisnost koja je postojala između djeteta i njezinaskrbnika, ne može se preslikati na odnos između muškarca u najboljim godinama isenzualne mlade žene. Dakle, što mu preostaje osim distanciranosti i formalnostipoznanika? To je nepodnošljivo. Bolje je da nemaju nikakav kontakt.Okrenuo se natrag prema šatorima kad je skupina konjanika krenula nizbrdo.Vojvotkinju Constanzu zamolit će za ruku ledi Maude Wyseford, ako za njegoveodsutnosti nije prihvatila neku drugu ponudu. To će mu dosadno čvrsto tijelo roditidjecu i on će nastojati zaboraviti na živo srebro i slatku senzualnost, nestašnorastvorene crvene usne, sive oči potamnjele od strasti, bujnu tamnosmeđu kosu koja jojse valovito spušta do koljena. Nastojat će zaboraviti dijete sivih očiju i bucmastih ručicakoje je držao u naručju čim se rodilo.Ležerno je pogledao konjanike koji su se približavali. Sokol De Bressea lepršao je natrubi preteče, sad jasno vidljiv iako je svjetlost slabila. Na čelu je jahao Edmund u oklopuispod crne i zlatne tunike. Držao je ruku na maču i u njegovu je držanju bilo nečega štoje stariji muškarac odmah prepoznao kao ekskluzivnu osobinu veoma mladih ibezazlenih - gorljiva, nepromišljeno idealistična odlučnost nekoga tko želi ispravitinepravdu, ne obazirući se na posljedice koje smatra nebitnima za vitalnu, časnu važnostsvoje misije.Vidjevši ga takvoga, Guy je znao zašto je došao. Moglo je postojati samo jednoobjašnjenje. Nije znao kako je Edmund došao do otkrića koje ga je natjeralo da takomahnitim tempom prijeđe toliki put, ali je znao da ga mora zaustaviti prije nego njegovapotreba za osvetom dovede do nove katastrofe.Preteča je odsvirao svoje upozorenje i skupina je ujahala u tabor. Odmah su ihprepoznali, pa su konjušari i sluge pritrčali da preuzmu njihove konje i ponude im pićedobrodošlice.Guy im je prilazio sporijim koracima. Edmund je skočio sa svog oznojenog konja istajao gledajući naokolo, pogledom mahnito tražeći Guya de Gervaisa. Guy je opazio ukakvom su stanju konji, vidio je Edmunda i njegovu pratnju prekrivene prašinom icrvenih očiju. Tada ga je obavio hladan prostor koji se uvijek stvarao oko njega prijeodlaska u bitku. Ovo je bitka veća od bilo koje u kojoj se ikad borio, i u njoj morapobijediti. Mora pobijediti za Edmunda, Magdalen i malu Zoe. Osjećao je kako mu srceudara polako i mirno, mišići mu se opuštaju prije nego će od njih tražiti najveći napor.- Želim ti dobru večer, Edmunde. - Ušao je u krug. Edmund se naglo okrenuo premanjemu. Oči su mu divlje plamtjele na bijesnom licu, usne se stisnule u tanku crtu. Na


RafaelaR & Anna

183

njegovu se licu vidjela iscrpljenost čovjeka koji je sebe fizički i psihički gurnuo prekopodnošljivih granica. Ništa nije rekao, već je počeo prtljati oko svoje žičanom mrežompojačane rukavice, a ljudi oko njih samo su zurili jer ništa nisu razumjeli.- Ne! - Guyev je glas odjeknuo u iznenadnoj tišini. Jedna je riječ sadržavala takogolem autoritet da su se Edmundovi prsti načas zaustavili. Tada je protresao glavom,poput nekoga na trenutak zaslijepljenog, i opet počeo skidati rukavicu.- Rekao sam, ne! - Ponovno je odjeknuo zapo- vjednički glas. Edmundove su se očipočele fokusirati kad su stare navike razmaknule maglu njegova bijesa: navikeposlušnosti prema tom glasu, navike vjerovanja tom glasu.- Nemoj biti budala, čovječe! - Guy je opet govorio s jednakom žestinom. - Dođi samnom. - Ne čekajući da vidi hoće li ga poslušati, okrenuo se na peti, dugim koracimaizišao iz kruga i zaputio se prema rijeci.Edmund je trenutak neodlučno stajao. Teško bi mogao baciti rukavicu izačovjekovih leđa. Pogledom je preletio preko okupljenih ljudi i u njihovim očima vidio daznaju što je kanio učiniti. Kad se rukavica jednom javno nađe na tlu, više nema povratka.Ali on je želio da bude tako.Strgnuo je rukavicu i gotovo potrčao za Guyem de Gervaisom čija su široka leđa,držanje glave pokrivene crvenkasto-zlatnom kosom, mirno koračanje, bili tako poznati,tako su mu često pružali osjećaj sigurnosti u opasnosti i nedoumici.Kad su se dovoljno udaljili da ih nitko u taboru ne može čuti, Guy je stao i okrenuose, čekajući da ga Edmund sustigne. Edmund je zadihano držao rukavicu u ruci.Zamahnuo je i bacio rukavicu pred Guyeve noge.Guy tiho reče: - Pala ti je rukavica, Edmunde. -Okrenuo se i udaljio nekoliko koraka,kao da bačena rukavica nema nikakvu važnost.Edmund je ostao na mjestu. - Ogriješio si se o mene! -ustvrdio je i njegov se glasjasno čuo u nepomičnom večernjem zraku.Guy je zastao. Ne okrenuvši se, rekao je: - Podigni rukavicu, Edmunde.- Odbijaš moj izazov? - Prema viteškim zakonima, nezamislivo je da jedan vitez toučini.Guy je ostao leđima okrenut Edmundu, ali je razgovijetno govorio. - Nakon što čuješono što ti želim reći, možeš mi dobaciti izazov, ako to i dalje budeš želio. Tada ću gaprihvatiti. Ali sad ćeš ti uzeti bačenu rukavicu.Poražen, odjednom lišen odlučnosti, s apsolutnom spoznajom da mu je učinjenanepravda i željom da zatraži zadovoljštinu na jedini mogući način, Edmund se sagnuo ipodigao rukavicu.Tek se tada Guy okrenuo i u njegovim se očima vidjela duboka tuga i obiljesuosjećanja dok je gledao mladog čovjeka, zbunjenog, povrijeđenog i neopisivoiscrpljenog. Nije dopustio da se išta od toga čuje u njegovu glasu. -Previše si umoran dame razumno saslušaš ili da o bilo čemu raspravljaš staloženo. Ti i tvoji pratitelji večeratćete i odmoriti se. Ujutro ćemo o ovome razgovarati.- Neću dijeliti kruh za tvojim stolom. - Edmund je govorio s gnušanjem. - Moju siženu učinio kurvom.


RafaelaR & Anna

184

Guy umorno odmahne glavom. - Ništa se neće dobiti tom neumjerenošću, Edmunde.Jest ćeš i spavat ćeš. Sutra možeš svoju ženu nazvati kurvom i mene kako god želiš, ali nesada! Je li to jasno?Edmund se ponovno pokorio, opet iz navike. Okrenuo se s De Gervaisom pa su sezajedno vratili u tabor. Njegovi su pratitelji već zauzeli mjesta za dugim stolompostavljenim ispod stabala. Pred njima su se nalazili pehari vina i tijela umorna odnapornog puta počela su se opuštati. Nisu dobili nikakav razlog za to putovanje, ali sadsu razumjeli koja je njegova svrha, mada nisu znali što se iza toga krije. No također sushvatili da večeras neće biti nikakve drame. Njihov je gospodar izgubio grozničavi žarkoji ga je protekla dva dana držao u sedlu, no sad se jasnije vidjela njegova duboka tuga.Guy je uljudno pozvao Edmunda da zauzme mjesto za stolom. Razgovarao je osvemu i svačemu, ležeran, ali uvijek na oprezu dok je zabavljao svoje viteške goste.Edmund je cijelo vrijeme šutio i Guy je od jednog njegovog pratitelja saznao da sieur D'Auriac nije otišao iz dvorca De Bresse kad i ostali sudionici viteškog turnira. Nije tokomentirao, premda mu je bila jasna važnost te informacije.Nakon večere pokazao je nekoliko šatora na desnoj strani tabora. - Gospodo, molimvas da pođete na počinak. Vjerujem da vam odmor itekako treba i oni su vam šatori naraspolaganju.Ostao je za stolom nakon što su otišli. Polako je pio vino i lijeno tjerao moljce koji suse zalijetali u plamen svijeća. Komarci su zujali oko šaša kraj rijeke, ali jedva ih jeopažao. Zar je Magdalen prekršila prisegu? Ili je Charles d' Auriac, a to znači klanBeauregard, nekako izazvao ovu paklensku situaciju?Ako ne uspije nagovoriti Edmunda da povuče izazov što mu ga je tako odlučnodobacio, morat će ga prihvatiti jer mu to nalaže čast. Čast mu također zabranjuje daubije čovjeka prema kojemu je zgriješio. Stoga mora dopustiti da njega oboreprotivnikov mač i koplje. Ali kako je to moguće učiniti? Posjeduje sve reflekse čovjekanavikla da se bori za život, sastavni su dio načina na koji razmi- šlja, na koji se kreće.Kako bi ih mogao potisnuti snagom volje? Ili ih kontrolirati? Osim toga, to bi bilo istokao da sam sebi uzima život - smrtni grijeh bez mogućnosti odrješenja. Samo bi gaispovijed i oprost grijeha mogli spasiti.Zureći u plamen svijeće, osjećao je užas paklenskih muka. Užas je bio veomastvaran, vječno prokletstvo u neopisivim mukama. Muke ovoga svijeta barem imajusvoje granice. Izmučeno tijelo na ovom svijetu na koncu pronađe mir. Dok je živ, možedarivati neki samostan, plaćati mise za svoju dušu, kupiti nekakvo iskupljenje zaprijašnje grijehe. Ali ništa ne može učiniti da bi izbjegao prokletstvo ako zapravo samsebi oduzme život.No s Edmundovom krvlju na rukama ne bi mogao podnijeti vlastiti život.Te noći uopće nije počinuo.Svanula je zora, vedra i bez oblačka. Čaplja je preletjela nisko iznad rijeke. Edmundde Bresse izišao je iz šatora. Zijevnuo je, protegnuo se i na trenutak izgledao kao mladčovjek koji nema baš nikakvih briga na svijetu. Ugledao je Guya de Gervaisa koji je jošsjedio na klupi ispod stabla, baš onako kako ga je prethodne večeri ostavio. Okrenuo se ispustio do rijeke, umio lice, obavio nuždu u grmlju i vratio se do klupe ispod stabala.Guyev je paž na stol donio vrč piva i pogaču pšeničnoga kruha. Činilo se da jemomku neugodno jer je osjećao čudnu, prijeteću atmosferu koja je lebdjela nad ljudima


RafaelaR & Anna

185

koji su se naoko normalno ponašali - samo što njegov gospodar noćas uopće nije spavaoi na jutarnjem je svjetlu izgledao sivo i izmoždeno.- Ostavi nas, Stefane - reče Guy. - Za pola sata donesi vodu u moj šator. - Ulio je pivou pehar i pružio ga Edmundu. - Pij, pa ćemo se udaljiti odavde i razgovarati o onome štonije za tuđe uši.Edmund ga je poslušao, prihvativši činjenicu da će Guy de Gervais voditi situaciju.Nakon noćnog odmora osjećao se svježije, mirnije, ali i dalje odlučno.Udaljili su se od tabora, prilično daleko duž riječne obale tako da ih nitko ne možečuti, ni slučajno ni namjerno. Tada je Edmund progovorio žestinom prethodne večeri, alibez histerije.- Ogriješio si se o mene. Moju si ženu učinio kurvom i ona ti je rodila kopile. Hoćeš lito zanijekati?Guy odmahne glavom. - Mogu zanijekati pojmove, ali ne činjenice. - Čuo je kako jeEdmund hroptavo udahnuo na njegovo priznanje i brzo nastavio: - Uskoro ćemorazgovarati o svemu tome. Je li ti Magdalen to rekla?- Kakve veze.- Je li?- Da, valjda je... - Edmund se prekinuo kad se sjetio strašne scene. Magdalen mu nijerekla. Sad ju je vidio pred očima kako stoji nepomično i tiho, a kad joj je u lice dobaciosvoje optužbe, samo je poražene raširila ruke. Ali nije mu rekla.Polako je odmahnuo glavom. - Nije mi rekla, ali nije ni opovrgnula.- Tko ti je rekao?Ali nitko mu nije rekao. Samo glasine... aluzije... neobične primjedbe koje su nekakostvorile sliku. -Nitko mi nije rekao. Ali kakve to veze ima? -Njegov je gnjev ponovno izbio na površinu. - Nisi zanijekao da si...- Edmunde, ovo je važno. - Guy ga je opet prekinuo. -Kakvu je ulogu u tome odigraoCharles d' Auriac?Edmund je šutio.- Odigrao je nekakvu ulogu, nije li?Edmund kimne. - Činilo se da on zna da si ti... da je dijete... Govorio je stvari koje suu meni izazvale sumnju. Ali kakve to veze ima? - opet je uzviknuo.- Možda nema previše veze - tiho će Guy. - Ali treba mu odati priznanje na lukavosti.To je bila briljantna strategija čiji je cilj bio, zacijelo razumiješ, da te maknu s ovogsvijeta, što im prvi put nije uspjelo.Edmund je zurio u njega. - Da me maknu?Kako?- Mislim da De Beauregardi očekuju da ću u poštenoj borbi ja pobijediti - Guy rečeglasom suhim poput pustinjskog vjetra. - Umro bi od moje ruke. Oni ne bi bili umiješani.Samo bi još morali maknuti Magdalen i leno De Bresse ostalo bi im na raspolaganju.Charles od Francuske bio bi im zahvalan i De Beauregardi bi se konačno osvetiliLancasteru, i to preko njegove kćeri.- Osvetili bi se Lancasteru ?


RafaelaR & Anna

186

- Mislim da je vrijeme da saznaš istinu. To je tajna Johna od Gaunta, ali dovoljno ju jedugo čuvao pred tobom. Prošećimo još malo.Edmund je slušao mračnu priču o onoj noći u utvrdi Carcassonne, o rođenju njegovežene usred izdajstva i krvi. Slušao je o Isoldi i njezinoj moći osvajanja, kako je muškarcevodila u smrt kad je to odgovaralo njezinu klanu. Ispod odmjerena tona i birana rječnikačuo je i neizgovorene usporedbe.- Magdalen posjeduje tu moć - reče.Guy kimne. - Ali ona je nedužna, Edmunde. Obitelj njene majke iskoristit će nju inaslijeđenu moć da nas obojicu unište, ali Magdalen za to nije odgovorna.- Iznevjerila me.Guy ništa nije rekao. Nije se imalo što reći.- I ti... uzeo si ono što je moje. Volio sam... volim... je. - Edmundova je muka sadostala sama jer se očajnički bijes nekako potrošio i za sobom ostavio samo osjećaj izdaje.- Bio si mrtav - reče Guy. - Vjerovao sam da si mrtav. I ja sam je volio... volim je...Edmunde. No kunem ti se da bih si prije odsjekao ruku nego iznevjerio tvoje povjerenjeda te nisam smatrao mrtvim. Otići ću odavde. Ni ti ni Magdalen više me nikad nećetevidjeti. Oboje ste mladi i pred vama su život i ljubav. Nemoj to odbaciti zbogmanipuliranja De Beauregarda!Posljednju je rečenicu izgovorio s gorljivim očajem. Edmund je pogledao naokolo,plavo jutarnje nebo, izmaglicu nad rijekom. Jato šljuka uzdiglo se nad rogozom, na livadisu rasli neveni i žute zlatice. Život je imao sladak okus i on se sjetio dugih mjeseciagonije dok se za nj borio. Zar će to sad odbaciti?- Što se dogodilo mojem djetetu? Djetetu koje je nosila kad su me napali.- Tijekom putovanja brodom došlo je do zastrašujuće oluje. Magdalen je tadaizgubila dijete.- I potom je zanijela s tobom. - U glasu mu se osjećala gorčina. - Rodila je tvoje dijetei pretvarala se da je moje.- To se činilo najpametnijim - s mukom će Guy. - Ali ne očekujem da moje dijetepriznaš kao svoje. Ako želiš, uzet ću je, a ti i Magdalen počet ćete iznova.Edmund bolnim glasom reče: - Magdalen se nikad ne bi odrekla svog djeteta.- Vjerujem da bi, kad bi ti to zahtijevao - reče Guy. -Razumjet će da ne možeš voljetidijete drugog muškarca, da se od tebe ne može očekivati da tuđe dijete odgajaš kaosvoje.Edmund je razmišljao o Magdalen i njezinu djetetu. Vidio ju je kako sjedi krajprozora, glave sagnute nad djetetom koje doji, nježan osmijeh na njezinim ustima,svjetlo ljubavi u njezinim očima. - Ne bih to mogao zahtijevati.Guy je osjetio veliki spokoj u duši. Znao je da ni on to ne bi mogao od nje tražiti. -Vrati se svojoj ženi - blago reče.- Ona me ne voli - reče Edmund, a u glasu mu se osjećala bol i gorčina. - Voli tebe.- Oduvijek me voli - jednako blago reče Guy. - Otkako je bila dijete. Prvi put mi je torekla nakon smrti moje prve žene, dan prije vašeg vjenčanja. Nisam se na to obazirao jersam to smatrao samo zanesenošću djeteta. Ali ona je Plantagenet, Edmunde, a oni sustrastvena vrsta. Kad vole, vole svim srcem. Ti je moraš naučiti da ti uzvrati ljubav.- Nikada te neće zaboraviti.


RafaelaR & Anna

187

- S vremenom ću postati samo uspomena. Rodit će tvoju djecu i kad bude voljelanjih, voljet će i tebe. Zajedno ćete se razvijati u ljubavi. - Kako je boljelo izgovarati teriječi, izgovarati ih s iskrenošću koja mora uvjeriti Edmunda. Zar doista vjeruje da će zaMagdalen postati tek blijeda uspomena? Želi li to?Ne, ne želi, i ne vjeruje. Ali je znao da mora pokušati i jedno i drugo.- Vrati se svojoj ženi - ponovio je. - Ostavio si je samu, a treba joj tvoja zaštita.- Ona vjeruje da je samo ti možeš zaštititi. -Gorčina se još uvijek osjećala.- Onda je moraš uvjeriti da griješi! - Guy je govorio oštro, kao da nema strpljenja zatakvu mušičavost. Edmund je porumenio.- Dokazao si se u mnogim područjima, Edmunde -reče Guy, ponovno blagim glasom.- U viteškim sportovima i u bitkama. Nitko ne može osporavati tvoju hrabrost ilisposobnost da braniš one koji to od tebe očekuju. Ako to tvoja žena čini, moraš jeuvjeriti u suprotno.- Čini se da moram mnogo toga postići - reče Edmund i kiselo se osmjehne. No taj jeosmijeh zagrijao i opustio Guya de Gervaisa. I osmijeh i riječi govorili su mu da jepobijedio u ovoj bitki, najtežoj u njegovu životu.- Onda pođi - reče. - Čim se tvoji konji dovoljno odmore, jer bih mogao prisegnuti daćeš ih na povratku tjerati jednako žestoko kao i na putu ovamo.- Poticaj će biti drukčiji - reče Edmund.Guy de Gervais polako se spustio na koljena u travu, usred nevena i zlatica. - Molimtvoj oproštaj za zlo koje sam ti nanio, Edmunde. I molim te da vjeruješ da nije bilonamjerno.- Ah, ne! - Edmund je pružio ruke prema čovjeku na koljenima jer je u ovomtrenutku posve sigurno znao da ga Guy de Gervais nikad ne bi namjerno povrijedio.Zapravo, sad je u dubini duše priznao da je to uvijek znao. - Vjerujem u to i ukoliko ištatreba oprostiti, onda ti svim srcem opraštam.- Moraš oprostiti i Magdalen - reče Guy.- Volim je. Kako bih mogao učiniti suprotno? -Edmund je uhvatio Guya za ruke ipovukao ga na noge. - Navest ću je da me voli.Guy kimne. - Vrati se u tabor. Želio bih malo ostati sam.Edmund je odmah otišao. Guy je gledao za njim i u njegovim koracima vidio novužustrinu. Osjećao se kao da je Edmundova muka jednostavno prešla na njega i povećalanjegov teret. To je smatrao pravednom kaznom.Sat vremena hodao je riječnom obalom, no u svojoj je boli prepoznao olakšanje jerviše ne mora nositi teret laganja. Gotovo je i postoji opravdana nada da će Edmund iMagdalen sad moći iznova započeti svoj zajednički život, neokaljan izdajom. Edmundovaje duša previše velikodušna da bi se osvećivao djetetu koje nije njegovo. A Magdalen...Magdalen na svoj način voli Edmunda, senzibilna je i suosjećajna. Svomu mužu nećeuskraćivati ono što mu je potrebno i s vremenom će se njena ljubav produbiti. Imat ćevlastitu djecu i...Ali nije mogao dalje razmišljati o tome, premda je vjerovao da zaslužuje takvosamokažnjavanje. Morao se vratiti u tabor, poslati Edmunda njegovoj ženi i nastaviti sasvojim životom. Imat će posla u Engleskoj i u tom će poslu naći iskupljenje.


RafaelaR & Anna

188

Kad se vratio u tabor, rekao je da će ondje ostati do iza ručka i tada nastaviti svojaputovanja. Konji skupine De Bressea dotad će se dovoljno odmoriti, a njemu nije osobitovažno hoće li putovati samo pola dana.Ako se netko pitao što je izazvalo vratolomnu jurnjavu Edmunda de Bressea, svojaje nagađanja zadržao za sebe. Tijekom ručka bilo je očito da su dva muškarca u dobrimodnosima, da nitko neće baciti rukavicu, neće biti dobačena i prihvaćena izazova. Hranaje bila ukusna, vino je slobodno teklo, sjene krošnji štitile su ih od vreline ljetnog sunca,a nikoga se nije ticala golema tuga u plavim očima lorda De Gervaisa.Jedan od vojnika koji je čuvao stražu uz rub tabora prvi je opazio samotnogkonjanika koji je jurio niz padinu. Doviknuo je upozorenje što ga je potom oglasiotrubač.Guy je ustao i zaklonio oči od sunca. S lakoćom je prepoznao figuru priljubljenu uzleđa sivog pastuha. Olivier je jahao vratolomnom brzinom. Guya je obuzela strepnja.Samo su vijesti o Magdalen mogle navesti Oliviera da tako divlje jaše prema njima.- Tko je to? - Edmund je također ustao, još uvijek s peharom vina u ruci.- Moj sluga, Olivier - kratko će Guy. - Ostavio sam ga da... - Progutao je ostatakobjašnjenja. Edmund ne bi želio čuti da je Guy de Gervais ostavio svog čovjeka da pazina Magdalen, uz naredbu da ga odmah obavijesti ako je snađe neko zlo.- On je neka vrsta špijuna - reče. - Dobio je upute da motri postupke D' Auriaca i DeBeauregarda gdje god i kad god je to moguće.- Znači da donosi loše vijesti?- Najvjerojatnije. - Guy se već udaljavao od stola, a u glasu mu se osjećalazabrinutost. Edmund ga je slijedio livadom do mjesta kamo je stigao Olivier. Stražarilorda De Gervaisa nisu ga zaustavili jer su ga svi dobro poznavali, te se nezgrapno srušios konja čim je konjušar prihvatio uzde.Stajao je namrštena čela i trljao bolna leđa. - Grozan način putovanja, milorde. Zajednu noć i jedan dan prešao sam sto pedeset kilometara.- Za čovjeka koji mrzi jahanje, to je doista sjajan uspjeh - vedro će Guy kao da ne znada je Olivier mogao donijeti samo katastrofalne vijesti. - Ledi Magdalen...?- Odvedena, milorde. - Olivier se presamitio, lica iskrivljena od bolova.- Odvedena? Zaboga, čovječe! Što to znači? -Edmund nije mogao kontrolirati svojuuzrujanost pa je koraknuo naprijed.- Daj mu vremena - smirivao ga je Guy. - Nije jahao tako brzo i tako daleko da binam nešto zatajio. - Pozvao je paža koji je stajao u blizini. - Donesi vino i tanjur hrane nastol. Dođi, Olivier, treba ti hrana, piće i odmor dok nam pričaš.- Neću sjesti, milorde - rekao je Olivier, prišao stolu i svom se težinom naslonio nadaske. Potom je uzeo pehar vina što mu ga je paž pružio i brzo sve iskapio. Tada jeodahnuo od olakšanja i prazan pehar vratio na stol.- Prije dvije večeri u gradu se oglasilo zvono za uzbunu. Vojnici su pošli u pomoć. Zanjihova je izbivanja nekakva vojska napala dvorac.- Vojska? Francuzi u vrijeme primirja? - Guy je opet napunio pehar, a u glasu mu seosjećala nevjerica.- Odmetnici - rekao je Olivier i ponovno podigao pehar. - Onaj odmetnuti vitez,Courtney Durand.


RafaelaR & Anna

189

- Durand? - Courtney Durand je engleski vitez koji je postao plaćenik. Njegova četaodmetnutih vitezova radi za svakoga tko im može platiti, a poznati su po svojojokrutnosti, uspješnosti i pomanjkanju bilo kakvih skrupula. Teroriziraju svuda naokolo,ovisno o tome za što su plaćeni, od švicarskih Alpa do Napulja, od Pariza do Rima.- Courtney Durand je oteo moju ženu? - Edmund je posve problijedio. - Kako jemogao prodrijeti kroza zidine dvorca De Bresse?- Garnizon je izišao iz dvorca, milorde - objasnio je Olivier, umorno prešavši rukompo licu na kojem su se slijepili znoj i blato. - Sudjelovali su u bitki s druge strane grada.Dvorac je napalo oko tristo kopljanika, topnika i streličara. Napali su zidine topovskimkuglama i preko kruništa ubacivali zapaljene strelice. Ledi Magdalen je vodila našuobranu i streličari su nanijeli nešto štete, ali ništa značajno. Razbojnici su bili i u gradu. -Njegovim je licem preletio drhtaj gnušanja. -Orobili su grad... Čulo se vrištanje, osjećaose vonj paljevine... - Zastao je i popio još malo vina, a Edmund je divlje opsovao. Trebaoje biti ondje i braniti svoj dvorac, svoje vazale, svoju ženu.- Nastavi, Olivier. - Guyevo je lice bilo neobi- čno mirno. Ignorirao je Edmundovneprimjereni ispad, izazvan osjećajem krivnje.- Pa, kao što sam rekao, ledi Magdalen učinila je sve što je mogla, ali na koncu jemoralo doći do predaje ili pljačkanja. Znala je pravila. Ako se dvorac preda, pobjedniciće biti milosrdni. Ako ne popusti... - Olivier slegne ramenima. Takva su ratna pravila. Sviih razumiju. -Zahtijevali su samo nju i dijete. Pregovarala je za sigurnost ostalih itrenutno povlačenje iz grada.- Jesu li pristali?- Da, milorde. Nakon toga je sve postalo veoma uljudno, gotovo kao da ih uopće nijezanimala pljačka. -Olivier je vinom isprao usta i pljunuo na tlo, kao da naglašava svojemišljenje o tako apsurdnoj ideji. - Da ste vidjeli grad nakon njihova odlaska, shvatilibiste kakva je zapravo njihova uljudnost. - Nadlanicom je obrisao usta i dodao: - Miledije pokazala veliku hrabrost.Guy kimne, nimalo iznenađen. - Ona je Plantagenet.- Odveli su je radi otkupnine - Edmund reče tonom čovjeka koji se muči kako birazumio.- Iza toga stoje De Beauregardi - nestrpljivo će Guy. - S obzirom na to koliko su ljudiangažirali, nema sumnje da su ovaj put čvrsto odlučili uspjeti. Nema tu nikakveotkupnine, premda biste ti i ostatak svijeta to trebali vjerovati. Kako si pobjegao,Olivier?- Kroz podzemni prolaz. - Špijun je slegnuo ramenima kao da je to nešto posveuobičajeno, što doista vrijedi za one koji poznaju takve prolaze. - Ali imate pravo,milorde. Ledi i dijete odveli su u Carcassonne.- Čuo si da to govore?- Naravno, milorde. Ne bih otišao prije nego saznam kamo ih vode.- Ne, jasno da ne bi. Čak i ovako zabrinut, Guy se uspio osmjehnuti. - Uopće nisamsumnjao u tebe, prijatelju.- Moramo poći za njima! - prigušenim tonom reče Edmund. - Smjesta.


RafaelaR & Anna

190

- Da - reče Guy. - Moramo i hoćemo. Ali najprije moramo razraditi planove. Ništa seneće postići ako dobro ne promislimo. Moramo biti lukavi kao i oni. Ona je u rukama DeBeauregarda, Edmunde, a to nije bezazlena situacija.Zadržao je za sebe ono čega se bojao od strane Charlesa d' Auriaca, a znao je da onstoji iza otmice, jer Edmundu nimalo ne bi koristilo kad bi s njim podijelio taj strah.


RafaelaR & Anna

191

Šesnaesto poglavlje

Strijela iz samostrela pogodila je cilj uz neugodan tup udarac. Začuo se vrisak,nezemaljski u svojoj ekstremnosti i patnji. Te velike strijele čine tako groznu štetu,mnogo goru od tankih strelica vojnika čije je oružje običan luk. Ali ne onako groznu kaoglava buzdovana puna šiljaka, ili nad njom sad uzdignuta užasna dvostruka oštricabojne sjekire u ruci čovjeka u oklopu i s vizirom na licu. Otvorila je usta da bi vrisnula,ali nije se čuo nikakav zvuk.Magdalen se probudila u ledenom znoju, tresući se od užasnih prizora u snu. Noćasje to bio san, ali je prije dva dana bila stvarnost. Ležala je na tankoj slamarici. Slama jepucketala pod njom dok je navlačila deku do brade i zurila u platneni krov malog šatora.Izvana su dopirali razuzdani pijani povici, glasovi su se uzdizali u pjesmi i često uprepirkama. Čula je ženski krik i zadrhtala. Žene iz grada Bresse su prije dva danavrištale i molile milost od zore do sutona.Zoe je kraj nje mirno spavala, nesvjesna buke i opasnosti. Magdalen je vjerovala daih neće snaći nikakvo zlo ako ih drže radi otkupnine. No dok joj je um to govorio, njezinoje srce čulo raskalašene zvukove izvan šatora, nasilan ton pijanke, a njezin um nijevladao srcem.Odgurnula je deku i na koljenima se odšuljala do otvora na šatoru. Vani su noćosvjetljavali žeravnici i baklje odmetničke vojske. Desno od šatora čula je šuštanjeodjeće i korake u travi, te se instinktivno povukla natrag, te opet oprezno virnula van.Kraj šatora stajao je naoružan čovjek, okrenut joj leđima. Nešto u njegovu držanjugovorilo je da nije slučajno ovdje. Imao je neki cilj.Okrenuo se kao da je osjetio njen pogled. Nezainteresirano je zurio u blijedoMagdalenino lice. Tada se opet okrenuo naprijed i stajao razmaknutih nogu, jednomrukom držeći koplje.Stražar, zaključila je Magdalen i povukla se unutra. Nije bilo osobito važno je liondje da ona ne može izići ili da drugi ne mogu ući. Netko je pazio na njezinu sigurnost ito ju je umirilo.Sjedila je na slamarici prekriženih nogu, posve izgubivši želju za spavanjem, po stotise put nakon onog užasnog debakla zapitavši je li mogla učiniti nešto da bi spriječilasvoje zatočeništvo ili spasila izgubljene živote. Alarm je oglašen u najmračnijem dijelunoći prije zore i vojska je izjahala, točno kao onom prilikom kad ih je Guy vodio daodbiju odmetnički napad. Sjećajući se tog incidenta, nije se posebno opterećivala tomekspedicijom, već je samo vodila pripreme za doček bojovnika. Nastojala je držati podkontrolom sjećanja na pri- jašnji događaj, sjećanja zbog kojih su je suze zapekle u očima.No nakon što je garnizon otišao, iz šume iza dvorca pojavila se druga golema sila. Prošlisu kroz grad kao nož kroz maslac i tada su počeli krikovi i požari.Znala je što se od nje očekuje. Kao jedina gospodarica dvorca Bresse, ona je moralavoditi obranu. Stajala je na kruništima i muškarci su kraj nje umirali. Strijele izsamostrela kidale su meso i kosti, žičane košulje nisu ih zaustavljale. Svuda je počelo


RafaelaR & Anna

192

gorjeti jer su s druge strane opkopa odapinjali zapaljene strelice, zidine su se tresle podudarcima topovskih kugli. Tog se zvuka najživlje sjećala ... toga i trenutka kad su zidineprvi put probijene. Naoružani su ljudi nahrupili u place d'armes, divovske su figuresvojim buzdovanima i sjekirama sijale smrt. Više nije mogla podnijeti klanje, pa jetrubaču rekla neka oglasi pregovore...Izvan šatora čuli su se koraci i srce joj je skočilo u grlo. Netko je odgurnuo šatorskipreklop.- Stražar misli da vam nešto treba. - Pojavio se vođa odmetnika, Englez koji jepostavio uvjete predaje. Krupan čovjek prosijede brade i kose duge do ramena, s očima iustima osobe koja se ne pridržava nikakvog kodeksa časti ili morala. No ipak je govorioblagim glasom i uljudno se ponašao od trenutka kad je predala sebe, dijete i dvorac.Ušao je u malen prostor i nepozvan sjeo na rub slamarice. - Ne bi bilo mudro danoćas opet pokažete svoje lice izvan šatora. - Prekrižio je ruke i promatrao je sodređenom dozom pohlepe. - Imam prilično slabu kontrolu nad njima i uopće ih nemogu kontrolirati kad su pijani.- I krvožedni - hladno je rekla. - No čovjek bi očekivao da su u Bresseu dovoljnosilovali i ubijali.Nasmijao se. - Kad se taj apetit otvori, ledi, samo jača.Magdalen je prepoznala izraz u njegovim očima. Već ga je viđala u očimamuškaraca, onih koji su je voljeli i onih koji su osjećali samo požudu. Čvršće je stegnulaplašt oko sebe.Nagnuo se naprijed i stavio joj prst ispod brade. Odmaknula se, ali nije imala kamo.Stoga je ukočeno sjedila i zurila u njega. Opet se nasmijao i prstom joj prešao prekousana. Trgnula je glavu ustranu. - Zar ćete se povesti za svojim ljudima?- Zašto ne bih? - tiho je pitao. - U vama ima nečega što silno uzbuđuje, dušice. Buditemalo pristupačniji i nikad se ne zna što bih vam mogao ponuditi zauzvrat.- Moju slobodu? - oštro je pitala.- Ne, to ne, bojim se. Nije u mojoj moći. - Prije nego je dospjela razmisliti o tojtvrdnji, palcem i kažiprstom uhvatio joj je bradu i njegova su se usta spuštala na njezina.Udarila ga je koljenom u trbuh, ne dovoljno jako da ga ozlijedi jer joj to nijedopuštao malen prostor i nezgodan položaj na slamarici, ali je ipak naglo udahnuo ipustio joj bradu.- Ne vjerujem da biste se usudili silovati kćer Johna od Gaunta - ustvrdila je,shvativši da se više ne boji nakon što je izgovorila tu opipljivu prijetnju.Povukao se i nasmijao. - Što je mene briga za Lancastera... ili njegovu kćer? Nikomene dugujem podaničku vjernost i poštujem samo vlastite zakone. - Minutu je sjedio ipromatrao je, a Magdalen se činilo da to traje cijelu vječnost. Tada je odmahnuo glavom.- Međutim, lojalan sam čovjeku koji me plaća, sve dok me plaća. A ne vjerujem da sieurD' Auriac vas smatra dijelom moje plaće. Čovjek će dvaput promisliti prije nego umočiprste u vode De Beauregarda.- Sieur D' Auriac? - Užasnula se. - Niste me oteli radi otkupnine?- Ne ja, ledi. - Slegnuo je širokim ramenima i lišće izvezeno na njegovoj tunici kao daje zalepršalo na povjetarcu. - Plaćeno mi je da vas odvedem iz dvorca Bresse, te vas idijete isporučim u utvrdu Carcassonne... žive i zdrave - dodao je, opet odmahnuo glavom


RafaelaR & Anna

193

i sa žaljenjem se nasmijao. - Zato, ako nećete pristati na igru, moram vas ostaviti na mirujer bi svaki pokušaj da uzmem ono što vi odbijate dati mogao dovesti do narušavanjavašeg zdravlja. - Sagnuo se prema otvoru. -Želim vam laku noć, gospo. Budući da jacijenim svoju plaću barem onoliko koliko vi cijenite svoju čast, udvostručit ću stražu okošatora. Imat će naredbe da vas zaustave ako pokušate izići bez dopuštenja.No Magdalen ga nije slušala. Zurila je u bezdan jer je sad znala kakav je užas prednjom. Svaki put kad bi povjerovala da situacija ne može biti gora, ona se pogoršavala.Sad je u rukama svoga bratića bez ikakve nade u zaštitu ili spas jer nitko ne zna istinu. Anegdje na cesti za Calais, njezin muž i njezin ljubavnik zacijelo su se već sastali u krvavojborbi.Zurila je u prostranstvo pakosti, osjećala da ulazi u tminu zla. Ništa nije biloopipljivo, nije mogla shvatiti prijetnju, proučiti je, razoružati je razumijevanjem. Samo jebacala svoju golemu sjenku na nju i ona je instinktivno legla na slamaricu, čvrsto sesklupčala ispod deke i na grudi privukla usnulo dijete.U svemu se ovome sad jasno razotkrila ruka njezina bratića. On ju je izdaoEdmundu, on je kratkoročno želio izvući Edmunda iz Bressea, a dugoročno njegovusmrt. Više nema predstavnika vojvode od Lancastera koji upravlja Bresseom zaEnglesku. Ona i dijete su nestali i više ih nikad neće vidjeti. Leno Bresse vratit će seFrancuskoj čim Charles od Francuske pošalje nekoga da ga preuzme. A ona će biti urukama svoga bratića.Vidjela je te bijele ruke, pune prstenja, manikirane, nekako mekane kao da trunu.Ipak, znala je da nisu mekane. Vidjela je njegove oči, stisnute od one požude zbog koje jena koži osjećala puževu sluz, u nosnicama smrad tamnice. Osjećala je kako je obavijaaura njegove zloće, kao i kad ga je prvi put vidjela ispred krčme u Calaisu. Činilo se da jenjezina budućnost zacrtana.Panika se širila, rasla je i jačala, i ona se svim silama borila protiv nje sve dok ju nijepokorila i ponovno gurnula ispod površine. Sama se mora suočiti s onim što dolazi, iradi Zoe, mora um osloboditi straha koji otupljuje.Putovali su na jug i bilo je sve toplije. Izbjegavali su gradove i noću podizali tabor upustoši. Male skupine Durandove vojske odlazile su na usamljene farme i u malena sela.Ljudi su se iz tih pohoda vraćali s omamljenim, zasićenim izrazima u očima od kojih seMagdalen ježila, kao i sa sra- motnom pijanom raskalašenošću. Njihov vođa ništa niječinio kako bi spriječio te pohode, ali kad se dva čovjeka nisu vratila s ostalima, pronašaoih je posve pijane u nekom štaglju i objesio ih kao dezertere prije nego su se otrijeznili.Magdalen je jahala na vlastitom konju i pred sobom držala dijete. Dvije su mazgenosile njezine stvari. Rečeno joj je neka ponese svu svoju odjeću i nakit, što ju nijeiznenadilo jer je očekivala da će sve to ukrasti. Sad se činilo da tu odredbu mora drukčijeprotumačiti. Njezinim ženama nije dopušteno da je prate i Durand joj je ponudio uslugedjevojčure koja je s njima putovala i bila na usluzi svakome tko je želio uzeti ono što jenudila. Magdalen je u početku odbijala ženinu pomoć, ali je ubrzo shvatila da naovakvom putovanju nije lako bez ičije pomoći skrbiti o djetetu. Nije znala koliko trebaprati jer su sve to radile Erin I Margery. Stoga je prihvatila ženinu pomoć u fizičkimposlovima. Svakodnevno ju je mučio nedostatak privatnosti koji je uvelike otežavaohranjenje bebe i obavljanje osobnih potreba.Neprestano je pokušavala pronaći način za bijeg. Stvarala je planove koje je jednakobrzo odbacivala. Čeznutljivo je gledala prema gradovima kraj kojih su prolazili. Zacijelo


RafaelaR & Anna

194

bi se na tim krcatim ulicama pojavila neka prilika, valjda bi našla osobu spremnupomoći. No oni su se kretali sporednim putovima i nju su tako dobro čuvali - stalno jebila okružena naoružanim ljudima - da su izgledi da će nekoga uspjeti zamoliti za pomoćbili posve ništavni.Teren se promijenio kad su napustili raskošna zelena područja Dordogne,ispresijecana rijekama. Vinogradi Roussillona prekrivali su prašnjave obronkebrežuljaka, Pirineji su bacali svoje sjenke. Pojavio se osjećaj bezgraničnog prostora štoga stvara blizina mora, premda se tek jedva naziralo na obzoru.Krajem petog tjedna putovanja stigli su do velike utvrde Carcassonne. Dotad jeMagdalen već bila tako umorna od putovanja da je njezin strah od kraja puta bio nadrugom mjestu, iza akutnih svakodnevnih neugodnosti. Jedino dobro u svemu tome bilaje činjenica da Zoe uopće nije smetala promjena rutine. Na konju je spavala bezbrižnokao i u kolijevci ispod prozora u dvorcu. Ovih je dana više bila budna i bistrim je očimagledala naokolo s mirnom radoznalošću, katkad sišući šaku, katkad mašući ručicamadok je zadovoljno gugutala.Magdalen neurednoj ženi nije dopuštala da takne dijete, pa su njih dvije postaleovisne jedna o drugoj. Beba je prihvaćala samo majčinu njegu, a majka je u djetetupronalazila smirenje, jedini podsjetnik da izvan ovog mučnog putovanja postoji drugisvijet. Strah joj se uvukao duboko u dušu, prašina joj je prekrivala kožu i kosu, a blato sezavuklo tako duboko ispod njezinih noktiju da ih više nije mogla zamisliti čiste. Grlo jojje uvijek bilo suho i hrapavo, pa nikad nije imala dovoljno vode da ga navlaži, i nikaddovoljno zraka da pročisti nos od vruće prašine zbog koje je neprestano kihala.No u Zoe je vidjela ono što je nekoć bilo, i u Zoe je vidjela što mora biti... budućnostkoju mora omogućiti svojoj kćeri, ma što ta budućnost donosila njoj.Kad je prvi put ugledala utvrdu samostana koja je s vrha brda dominiralaplaninskim krajolikom, opet je osjetila strah i užas. Francuski ljiljani, te lovački psi ijastreb Beauregarda lepršali su s glavne kule, mračne, prijeteće, masivne hrpe kamenja.Dok su prolazili kroz grad raširen po padini, jahali su uskim, prljavim i popločanimulicama u sjeni masivnih zidina utvrde.Bilo je podne kad je Durand glavninu svoje odmetničke vojske ostavio u taboruizvan grada te sa svojom zarobljenicom i malobrojnom pratnjom odjahao do utvrde.Magdalen je čvršće stisnula bebu kad su stigli do mosta na opkopu, šireg i dubljeg odbilo kojeg što ga je dosad vidjela. Durandov je trubač oglasio svoj zov. Iznutra su muodgovorili i podizna se rešetka polako dizala, a most spuštao.Iz utrobe tvrđave zapahnuo ih je mračan i vlažan vonj nikad posve osušenogkamena kad je Magdalen s djetetom ušla i suočila se s užasom u tom prostoru. Drhtalaje. Zoe je plakala kao da s njom suosjeća i njezino se lišce iskrivilo od neke neobjašnjivenelagode.Plač je Magdalen dao snage. - Tiho, golubice -umirivala ju je, podigavši je i poljubivšibucmast obraz.Jahale su ispod nadsvođenog prolaza u place d'armes krcat naoružanih ljudi. Fratriu smeđim haljama franjevaca miješali su se s vojnicima, žureći za svojim poslovima. Bogi rat ovdje su bili neraskidivo povezani, kao u umovima svih ljudi.


RafaelaR & Anna

195

Prošle su kroz place d'armes do unutrašnjeg dvorišta gdje su iz glavne kule žurnoizišle sluge da ih dočekaju. Žena u odjeći opatice, lica oštrih crta ispod krutogredovničkog vela, prišla je Magdalen dok su joj pomagali da siđe s konja.- Ja sam sestra Therese, gospo. Poći ćete sa mnom. Magdalen je slijedila opaticu uglavnu kulu.Unatoč ljetnoj vrućini, unutra je zrak bio prohladan i ništa nije pokrivalo kamenepodove prolaza, niti je bilo draperija na zidovima. Opatica ju je vodila kroz labirintprolaza, uza zavojita stubišta, te se zaustavila pred željezom okovanim hrastovimvratima.- Zasad ćete se smjestiti u ovu odaju. - Podigla je teški zasun i otvorila vrata male,dobro očišćene odaje. Jedina svjetlost dopirala je kroz uski prozor visoko u kamenomzidu i od lojanica koje su gorjele na dugom stolu od borovine. U kaminu nije gorjelavatra, ali su zastori oko kreveta izgledali čisto i kraj kreveta se nalazila drvena zipka.- Iza garderobe nalazi se zahod. - Opatica je pokazala vrata na vanjskom zidu. -Donijet će tople vode za vas i dijete, te mesa i pića. Ako vam još nešto treba, kraj vrata jezvono. - Pokazala je zvonce. - Doći će po vas kad budu spremni.Njezino je lice cijelo vrijeme zadržalo prvobitan, nepristupačan izraz, govorila jenekako ravnodušno, kao da izgovara napamet naučen tekst. Nije pokazala nikakveosjećaje, ni traga suosjećanju, a Magdalenina su pitanja zamrla pred hladnoćom koja kaoda je ukazivala na malo ili nimalo zanimanja za sudbinu zarobljene žene.Vrata su se za opaticom zatvorila i teška je drvena prečka s tupom konačnošću palana svoje mjesto. Magdalen je proučila svoju okolinu. Odaja je imala samo najnužnijestvari, pa iz toga nije mogla zaključiti kakve su namjere njezinih tamničara. Uskoro su sevrata opet otvorila i ušla je sluškinja s vrčem vruće vode. Ispod ruke nosila je ručnike iodložila ih kraj vrča u garderobi.- Zahvaljujem - reče Magdalen. - Bit će mi drago da sa sebe sperem prašinu odputovanja. - Nasmiješila se djevojci. - Kako se zoveš?No djevojka je samo zurila u nju prestrašenim očima i šmugnula iz odaje.To uopće nije djelovalo ohrabrujuće, ali Magdalen se posvetila umirujućem zadatkubrige o djetetu. Prala ju je kad su se vrata ponovno otvorila i ovaj put su ušla dva krupnalakaja i nasred sobe ostavila njezine škrinje.To što je opet imala svoje stvari bilo je istodobno utješno i neugodno. Prvi putnakon dugih tjedana mogla se preodjenuti u privatnosti unutar četiri zida, ali postojanjetih škrinja, njezinih poznatih stvari u ovoj mračnoj odaji kao da je ukazivalo nakonačnost, kao da ovo mjesto mora naučiti zvati svojim domom.Nahranila je Zoe i preodjenula se prije nego se sluškinja opet pojavila, ovaj put spladnjem kruha, mesa i vina. Jednostavno jelo, ali Magdalen je shvatila da ne može jesti.Nije uspijevala progutati meso ma koliko ga je žvakala, a kruh joj je zapinjao u grlu.Strah je sad ispunjavao prazninu koja je ostala nakon fizičkih poslova. Popila je malovina, nadajući se da će joj dati hrabrosti, i hodala amo-tamo po odaji, čekajući.Opatica se kasno poslijepodne vratila po nju. Sunce je još uvijek širilo toplinu isvjetlost, ali je dan isto tako mogao biti tmuran i oblačan jer je kroz uski prozor dopiraloveoma malo svjetla. Magdalen je bilo hladno pa je trljala ruke kao da je sredina zime.Kad je čula podizanje zasuna, okrenula se prema vratima, i hladnoća joj je zahvatiladušu.


RafaelaR & Anna

196

Ušla je sestra Therese. Imala je mutne smeđe oči, bez ikakve dubine ili topline. - Sadmorate doći. Spremni su za vas.Magdalen se sagnula da uzme Zoe koja je sjedila na krevetu, poduprta jastucima, imahala drvenom zvečkom.- Dijete mora ostati ovdje.- Ne! - Magdalen je pred tom novom prijetnjom zaboravila vlastiti strah. Neće jeodvojiti od njezine bebe, ne ovdje. - Dijete ide kamo i ja.- Ona ostaje ovdje. gospo. - Opatica je značajno pogledala preko ramena gdje sustajala dva snažna vojnika. Koraknuli su naprijed.- Prije ćete me morati ubiti. - Magdalen je pribrano izgovorila dramatičnu prijetnju.Instinktivno je znala da joj zasad ne kane nauditi, a bude li odlučna, morat će udovoljitinjezinu zahtjevu, Čvrsto je držala Zoe i sivim očima slala nepokolebljivu poruku.Uslijedila je kratka tišina i napetost u odaji činila se gotovo opipljivom. Magdalen senije pomaknula, niti je trepnula, pokazujući odlučnost Plantageneta. Therese jenesigurno dotaknula svoj redovnički veo.- Nitko neće nauditi djetetu - polako je rekla.Magdalen je pogledala dva čovjeka na vratima i ništa nije rekla.- Kunem vam se da joj nitko neće nauditi -pomirljivim je tonom rekla sestraTherese.Magdalen je brzo razmišljala. Znala je da ne želi da joj nešto odvlači pozornost kadse suoči s onim što je očekuje. Dijete je njezina slabost, ali i snaga, a tu slabost ne smijerazotkriti onima s kojima će se uskoro suočiti. -Prisegnut ćete na križ što ga nosite da semojem djetetu ništa loše neće dogoditi dok budem izbivala. - Govorila je tihim istaloženim glasom.Opatica dotakne svoje raspelo. - Prisežem. Ništa joj se loše neće dogoditi dok vas nebude ovdje. Ako želite, ja ću ostati s njom. Vi morate poći s njima.Magdalen je nježno spustila bebu u zipku i pažljivo je pokrila. Zoe je pospanotrepnula i činilo se da je ovako sasvim zadovoljna. Magdalen joj je poljubila čelo i potomse uspravila.- Neka bude - rekla je. - Ostavljam je u vašim rukama. - Na neki se čudan način činiloda su se njihove uloge zamijenile i sad ona ima kontrolu, ona donosi odluke. To joj jedavalo hrabrosti.Izišla je iz odaje i opatica je za njom tiho zatvorila vrata. To je donekle umiriloMagdalen jer se činilo da ta žena ipak ima obzira prema djetetu, ne želi je prestrašitiiznenadnom bukom. Dva su vojnika bez riječi zauzela položaje s obje Magdaleninestrane, čineći pratnju.U tišini su hodali beskonačnim hodnicima, prolazili kraj užurbanih paževa izabrinutih slugu. Kuriri i vojnici kretali su se stamenom svrhovitošću, redovniciodmjerenim tempom. Ljudi su ih tek ovlaš pogledavali i Magdalen se pitala jesu li takviprizori uobičajeni u ovoj golemoj utvrdi s tako mnogo namjena, vjerskih i svjetovnih.Njezina se pratnja zaustavila pred vratima u zidu bastiona. Jedan je štapom udariopo vratima. Vrata su se otvorila i čovjek koji je ondje stajao hladno se osmjehnuoMagdalen.


RafaelaR & Anna

197

- Takvo zadovoljstvo, sestrično - rekao je Charles d' Auriac i naklonio se. - Dobronam došla. - Gestom ruke pozvao ju je unutra.Magdalen je osjećala njegovu zloću, ali je na to navikla i dobro se pripremila za ovajprvi susret. Međutim, nije bila spremna za golem zid zlobe koji kao da je treperio prednjezinim očima kad je prošla kraj bratića i suočila se s četiri druga muškarca u okruglojodaji.Sjedili su za pravokutnim stolom u sredini prostorije. Svjetlost je dopirala kroz uskeprozore postavljene u razini očiju duž cijelog zida. Višekraki svijećnjak nasred stoladavao je više svjetla i bacao zlaćane sjenke. Promatrala su je četiri para sivih očiju dok jenesigurno stajala kraj vrata.- Želim ti dobrodošlicu u obitelj tvoje majke, Magdalen, Isoldina kćeri. - Krupanmuškarac, stariji od ostalih, progovorio je sa svojeg mjesta na čelu stola. Nitko odmuškaraca nije ustao kad je ušla. - Ja sam Bertrand de Beauregard, brat tvoje majke iglava ove obitelji. Ukazivat ćeš mi poštovanje kakvo duguješ svojem ujaku i glavi tvojeobitelji.On je njezin ujak. Vidjela je to na njegovu licu, u njihovoj sličnosti. Zapravo joj uopćenije fizički sličio, no postojalo je nešto što neosporno dokazuje da dijele istu krv, što jeznala i za Charlesa d' Auriaca. Kurtoazija određuje da mu mora izraziti svoje poštovanje.Ignorirala je kurtoaziju. - Doveli su me ovamo pod prisilom.- Iz majčine si obitelji odvedena bez dopuštenja i sad si vraćena. Govorio je oštrimglasom, ali je osjećala da je to njegov uobičajeni ton i da trenutno nije bijesan jer nijeposlušala njegov zahtjev.- Nikad nisam upoznala majčinu obitelj. Ne razumijem kako sam odvedena iz teobitelji. - Držala se veoma mirno, svjesna Charlesa iza sebe, tako blizu da je gotovoosjećala njegov dah na vratu. Koža joj se naježila od njegove blizine, ali on je bio poznataopasnost i zasad ga je zanemarila, usredotočivši se na nepoznatu opasnost utjelovljenuu tom krupnom čovjeku čije su sive oči probadale svijet ispod čupavih obrva iznadvelikog, šiljastog nosa.- To će ti se objasniti. Zasad ćeš samo prihvatiti svoje mjesto u ovoj obitelji.- Ja sam kći vojvode od Lancastera - rekla je i podigla glavu. - Njemu dugujemposlušnost i poštovanje. - Primaknula se stolu, oslonila dlanovima na hladnu hrastovinui stajala zureći u njega.Pod zrakom sunca koja je dopirala kroz uski prozor, bljesnulo je neštokrvavocrveno. U idućem je trenutku s nevjericom zurila u svoje ruke na stolu. Izmeđukažiprsta i srednjeg prsta njezine desne ruke podrhtavao je bodež na kojem jesvjetlucalo zmijsko oko od rubina. Bilo je nemoguće vjerovati da joj bodež nijeprikovao prst za stol, no nije osjećala bol i nije vidjela krv. Polako je zaprepaštenimočima pogledala čovjeka na drugom kraju stola.- Obrati pozornost - reče Bertrand. - Previše govoriš, a premalo slušaš.Progutala je slinu, ovlažila suhe usne i oprezno razmaknula prste. Na mjestu gdje jojje bodež okrznuo kožu srednjeg prsta vidjela se sićušna kapljica krvi. U odaji je vladaladuboka tišina.- Milorde ujače - na koncu je rekla i sagnula glavu. Charles d' Auriac pružio je rukupreko njezina ramena, izvukao bodež i gurnuo ga preko stola do njegova vlasnika.Magdalen je rastreseno opazila da je cijela površina stola puna rezova sličnih ovome što


RafaelaR & Anna

198

ga je upravo napravio. Pojačao se njezin osjećaj nestvarnosti. Ono što se dogodilo u ovojse skupini očito prihvaća kao uobičajena metoda discipliniranja.Bertrand je stavio bodež na stol kraj svoje desne ruke. - Nećakinjo - odgovorio je. -Veoma si dobrodošla. Moji sinovi, tvoji bratići... - Ležerno je zamahnuo rukom,pokazujući tri muškarca za stolom. - Gerard, Marc i Philippe. Već poznaješ bratićaCharlesa. Njegova i tvoja majka bile su moje sestre.- Što želite od mene? - Unatoč hladnom užasu što ga je osjećala u trbuhu, uspjela jeoblikovati pitanje i zadržati uzdignutu glavu.- Pa, tvoju privrženost De Beauregardima, nećakinjo - blago je odgovorio Bertrand,zavalivši se na stolici. -Ti si jedna od nas. Pripadaš nama, baš kao što nam je pripadala itvoja majka. Želimo te prigrliti.Zagrljaj zmije otrovnice. Pogledom je fiksirala zmijski držak bodeža, a oko nje sevrtložila i gušila ju pakost majčine obitelji. - Ja sam Plantagenet - rekla je, izvukavši izsebe posljednju kap prkosa, netremice gledajući bodež. Znala je da bi sljedeći put moglobiti više krvi.No Bertrand nije pomaknuo ruku prema oružju. Opušteno je sjedio na stolici ipromatrao je stisnutim očima. Glas mu je odjednom postao veoma tih. - Rođena si baš uovoj odaji, Isoldina kćeri.- Ovdje? - Uvijek je znala da se rodila u Francuskoj, ali dalje od toga nije ni pitala nitidobila druge informacije. - U ovoj sobi?Osvrnula se po prostoriji u bastionu, debelim kamenim zidinama, kamenimpločama na podu. Vidjela je ogroman kamin, sad prazan, ali je u zimskoj noći njezinarođenja ondje zacijelo gorjela vatra. Drhtaj joj je podigao fine dlačice na leđima. Stoji usobi u kojoj se rodila, okružena članovima majčine obitelji. Dosad je upoznala samoprohladne zelene engleske krajeve, turobnu pustoš pogranične utvrde, raskošnuaroganciju dvora Plantageneta. To ju je učinilo onim što jest, naučilo ju je tko je i što je,te koje je njezino mjesto u svijetu. A sad stoji ondje gdje je neka žena proživjela agonijuporođaja kako bi nju donijela na svijet... agoniju kakvu je i sama proživjela... agoniju kojastvara neraskidive veze između majke i djeteta. Ugođaj te prostorije kao da joj se uvlačiou krv, kroz pore, poput duha majke koju nikad nije poznavala. Je li Isolde de Beauregardumrla u ovoj sobi? Je li umrla ovdje u trenutku porođaja, ili kasnije, u nekoj drugoj odaji?- Je li ovdje umrla? - Izustila je pitanje o kojem je razmišljala.Nešto je bljesnulo u Bertrandovim sivim očima, zmijski otrov. Glas mu je bio miran ihladan, gotovo bestjelesan, kao da izlazi iz usta trupla. - Tvoj ju je otac otrovao u ovojsobi... i ovdje je trpjela smrtne muke u trenutku tvog rođenja. Lancaster te izvadio iznjezina umiruća tijela.Zavrtjelo joj se u glavi od užasa. Uhvatila se za rub stola, zglavci su joj pobijeljeli jerse grčevito držala da bi ostala na nogama dok je nastojala shvatiti ono što je rečeno. -Moj je otac ubio moju majku?Dok se spuštala večer, Bertrand joj je tiho pričao. Govorio je o darovitosti njenemajke, o njezinoj moći da očarava muškarce, načinu na koji su oni koristili tunadarenost, tu moć, za dobrobit obitelji. Pričao joj je kako je Isolde postavila klopkuLancasteru i kako je princ onemogućio njezin plan. Rekao je da njezinoj majci nije bilostalo do Lancastera, a zavela ga je zato da ga može ubiti za dobrobit Francuske i


RafaelaR & Anna

199

veličanje De Beauregarda. Riječi su bile blage, ali njihovo je značenje bilo poputmramora, ledeno hladno i neizbrisivo. Začeta je u mržnji i rođena usred ubojite osvete.Znači, to je tajna koju je pred njom skrivao Guy de Gervais. Tada je mnogo togarazumjela... shvatila je onaj grozni trenutak kad je John od Gaunta odbacio svojujedanaestogodišnju kćer... razumjela je njegovu stalnu averziju... shvatila je čudne,neizravne primjedbe Guya de Gervaisa o njezinoj slič- nosti s majkom, sjetila se kakonikad to nije želio objasniti, prekinuo bi se kao da je ionako previše rekao... razumjela jezašto je ustuknuo kad je ona slijepo iznijela svoje vjerovanje da treba postupati onakokako diktira strast. Sad je shvatila da učinak što ga ima na muškarce, gladni pogledi onihna dvoru njezina oca, bratićeva požuda, pohota odmetničkog vođe, strastvena ljubav ižudnja Edmunda i Guya, sve je to učinak što ga je njezina majka imala na muškarce. Onaje kći Isolde de Beauregard, a ovi ljudi, Isoldina obitelj... njezina obitelj... namjeravaju jekoristiti jednako kao i njezinu majku, iskorištavajući te iste prirodne moći.Odjednom je sva ljubav što ju je ikad od ikoga osjetila potamnjela kao stara mjed,zelena i pokvarena. Proizišla iz okaljanih korijena, mračna je i zamračuje. Osjećala sekao onda davno kad joj je Guy de Gervais rekao da je John od Gaunta njen otac. Obuzelisu je isti očaj, zbunjenost, mučna bol duše. A ovaj put nema osobe pune ljubavi irazumijevanja kojoj je apsolutno vjerovala i znala da će joj pomoći.Ali više nije dijete. Isto iskustvo ne može je dotući kao nekad, i ne treba jojsvemogući skrbnik koji će umjesto nje svijetu dati smisao. Imala je svoje vlastito ja i togase grčevito držala dok se suočavala s tim muškarcima koji joj tako neugodno sliče. Smuškarcima koji joj govore da je jedna od njih i da pripada njima, govore joj da će raditiza njih kao njezina majka, jer im duguje obiteljsku privrženost. Odbacit će njihovuokaljanost.- Ne! - reče.Zaprepašteno se trgnula kad se bodež zario u sam rub stola, centimetar od njezinatrbuha.- Izvuci ga i vrati meni - hladno i mirno reče Bertrand. Poslušala ga je jer nije moglazamisliti nešto drugo. Izvukla je oštricu i vidjela kako treperi u svjetlosti svijeća, a zatimje bodež gurnula preko stola.- Dođe vrijeme, nećakinjo, kad me pretvaranje počne umarati - gotovo ležerno rečeBertrand, krajem rukava glancajući rubin. - Pripazi.- Imam muža... - drhtavo počne Magdalen.- Edmund de Bresse je mrtav. - Progovorio je Charles d' Auriac. Stajao je iza nje, alise sad pomaknuo oko stola da joj može vidjeti lice. - Znaš da je mrtav. Izazvao je tvogljubavnika, čovjeka koji je izdao njegov bračni krevet. Takav dvoboj može završiti samona jedan način.- Guy de Gervais svoje ruke nikad ne bi okaljao Edmundovom krvlju. - Govorila jejasnoćom posvemašnje sigurnosti i odjednom osjetila pozornost svih u prostoriji. Nikado tome nisu razmišljali. Ta joj je spoznaja pružila novu hrabrost i u glasu joj se osjetionepromišljen prizvuk prezira. - On vjeruje da je iznevjerio Edmunda i nikad ga ne biubio u poštenoj borbi.- Kakve su to besmislice! - uzvikne Charles, ali su svi u njegovu glasu osjetili tračaknesigurnosti. - Kakvu bi mogućnost izbora imao? On je daleko najsnažniji bojovnik.


RafaelaR & Anna

200

Magdalen ga pogleda u oči. - Ne znam kakvu bi mogućnost izbora imao - mirno reče.- No znam da bi prije izabrao vlastitu smrt nego Edmundovu. - To je bila istina i jedva juje izgovorila, ali je čvr- sto vjerovala u svoje riječi. Tišina u sobi nekako se promijenila,izoštrila, i ona je osjećala Charlesovu nelagodu.- Kurir se još nije vratio s vijestima? - Bertrand uzdigne obrvu.- Još nije - reče Charles. - Sigurno ga je nešto zadržalo na putu. Ali nema nikakvesumnje po pitanju ishoda. Niti jedan muškarac ne bi izabrao vlastitu smrt da poštedidrugoga. - Uspio je zvučati omalovažavajuće.- Vi to ne biste mogli zamisliti, zar ne? - Magdalen ga je prezirno pogledala ipogledom preletjela oko stola. Zaboravila je na strah pod navalom prezirne mržnje.Premda je u krvnom srodstvu s tim muškarcima, čvrsto je vjerovala da su te vezeništavne u usporedbi s onima koje je spajaju s lordom Bellairom, Guyem de Gervaisom,Edmundom de Bresseom i Johnom od Gaunta. Te veze vuku svoje korijene iz zajedničkihkodeksa časti i moralnosti, iz spoznaje o pravdi i nepravdi, iz spoznaje da će ljudiopćenito radije činiti dobro nego loše, čak ako time neće služiti vlastitim ciljevima.- Nitko od vas to ne može razumjeti - rekla je. - Jer se to svrstava pod pojam čast -nešto što vi ne razumijete, nešto što ne možete...Bodež se zario u vrata iza nje. Prozujao je kraj njezina uha, tako blizu da je osjetilavibriranje zraka, tako blizu da ju je pekla koža na desnom obrazu i desno joj je okonekontrolirano titralo od pomisli na ono što je moglo biti.Mučnina joj se uzdizala u grlu i bojala se da će joj pozliti od siline šoka. Borila seprotiv toga, čvrsto zatvorivši oči pred slikom rasječene desne strane svog lica. Izgubilase u toj privatnoj borbi da opet uspostavi kontrolu nad živcima, smiri uzburkaniželudac, zaustavi drhtanje koljena i ruku, divlje lupanje srca.Lice joj je postalo sivkasto, stisnute usne poplavjele, a pet muškaraca sazanimanjem je promatralo njezinu borbu. Svi su poznavali strah od tog bodeža, čak i onikojima nisu strani užasi bojnog polja, sakaćenja i bolne rane.Kad je konačno otvorila oči, pobijedivši u toj bitki, u očima koje su je promatralepojavili su se jedva zamjetljivi izrazi poštovanja. No kad je Bertrand progovorio, to sepoštovanje nije čulo.- Isoldina kćeri, sad pripadaš majčinoj obitelji. Radit ćeš s nama onako kako je radilatvoja majka i odbacit ćeš sve prijašnje privrženosti. Tvoj bratić Charles izrazio je želju daosigura tvoju poslušnost ovoj obitelji. Kad nam kurir donese vijest o smrti tvojeg muža,udat ćeš se za bratića. U međuvremenu...- Značajno je pogledao D' Auriaca i slegnuo ramenima.- U međuvremenu, sve ćemo prepustiti Charlesu, a on će postupati kako smatraprikladnim.Magdalen je u nijemoj stravi odmahnula glavom. U napetosti proteklih pola satapotreba da se suprotstavi tim ljudima, da ostane vjerna sebi i odbaci blato kojim bi jezasuli, potisnula je njezin osobni strah od Charlesa d' Auriaca. No sad je opet jasnoshvatila sav užas svoje situacije. Nije imala nikakvih prava ili zaštite, našla se u vlastisvoga bratića, a njemu je dopušteno da čini što god želi.Pogledala ga je i on je vidio paniku u njezinim očima. U njegovim je očima vidjeladobro poznatu pohotu i mirno zadovoljstvo nekoga tko će ostvariti dugo željeni cilj.


RafaelaR & Anna

201

- Nikad neću prisegnuti privrženost ovoj obitelji -rekla je slabašnim glasom. No ipakje uspjela progovoriti, unatoč strahu.- Zadatak tvoga bratića je da te uvjeri u suprotno -reče Bertrand, tonom kao da muje ova rasprava odjednom dosadila. Ustao je i pošao do stola uza zid gdje su se nalazilivrč vina i pehari. Natočio je vino i pio. - Vodi je odavde. Dovedi je natrag kad obavišzadatak.Charles d' Auriac nakloni se svojem ujaku. -Sestrično - reče s blagompodrugljivošću. - Hoćemo li ići? - Prišao je vratima gdje je bodež još stršio kao nasilnipodsjetnik na jezovito divljaštvo proteklih pola sata.Kakav je izbor imala, osim poći s tim čovjekom u kakav god pakao je za njuplanirao? Prošla je kraj njega, odmaknuvši rukav gornje haljine ustranu, kao da nijemogla podnijeti njegov dodir. Kiselo se osmjehnuo.Kad su stigli do njezine odaje, otvorio je vrata i kratko otpustio sestru Therese kojaje sjedila kraj kolijevke. Stajao je i promatrao usnulo dijete. - Još uvijek je dojiš?U pitanju je bilo nečeg zlokobnog, nečeg od čega joj se koža panično naježila,premda se na površini činilo sasvim običnim. Sama činjenica da je stajao tako blizu Zoeizazivala je mučninu u njezinu želucu.- Da - rekla je. - Nemoj je probuditi. Okrenuo se od kolijevke. Njegov je pogled poči-vao na njoj, spekulativan i pohlepan. - Dakle, od tebe moram napraviti dobru i odanupripadnicu klana De Beauregard, sestrično.- Nikada!- To je veoma mnogo vremena - primijetio je. -Ne vjerujem da će mi trebati tako dugo. - Krenuo je prema njoj, a ona je snagomvolje ostala na mjestu, svjesna da će samo postati još bespomoćnija ako pokaže svojstrah.- Kad bi samo znala koliko sam dugo čekao ovaj trenutak - tiho je rekao, a njegovotijelo kao da je iz takve blizine postalo krupnije. Pogledom je fiksirala jastreba izvezenogna njegovoj tunici. Činilo se da ptica ponire i izvija se sa svakim njegovim udahom. -Znam da bračni krevet ne smatraš svetim, sestrično, ali od našeg ćeš zastraniti jedino sonima kojima te ja pošaljem.- Pretvorio bi me u kurvu! - Njezin je glas bio šapat gnjeva.- Rodila si se kao kurva - rekao je. - Kurva koja dobro zna svoj posao. - Prstom joj jedotaknuo obraz, a kad je ustuknula, spustio joj je ruku na rame i čvrsto je držao. - Titakođer dobro znaš taj posao. Dokazala si da istodobno možeš zadovoljiti muža iljubavnika. I ti u sebi nosiš moć zavodnice, Magdalen od Lancastera. Ti si kći svojemajke, a mi ćemo tu moć upregnuti za dobro obitelji i Francuske. Preko tebe, osvetitćemo se Lancasteru za umorstvo Isolde.Spustio je usta na njezina, primoravši je da rastvori usne, grubo i bolno. U jednomodvratnom trenutku njegov je jezik dodirivao njezin. Podigla je ruku i ogrebla ga poobrazu. Njezini su nokti ostavili crvene tragove. Odmaknuo se bijesno opsovao baš kadse dijete probudilo i gladan je plač ispunio prostoriju.Magdalen se instinktivno okrenula prema kolijevci, ali ju je ruka na ramenu bolnostisnula. Promatrao ju je trenutak koji se doimao poput vječnosti.- Pobrini se za nju! - Pustio ju je nakon te kratke naredbe.


RafaelaR & Anna

202

Magdalen je požurila do kolijevke. Podigla je dijete, nastojeći se smiriti da Zoe ne biosjetila njezinu uzrujanost. Pod hladnim pogledom sivih očiju Charlesa d' Auriaca,promijenila joj je pelenu i nahranila je, okrenuvši se od njega. Rukavom gornje haljinepokrila je svoju dojku kao da bi tako mogla sačuvati mrvicu privatnosti. No njegovpohlepan pogled neprestano ju je pratio.Kad se najela, Zoe je bila spremna za igru. Sjedila je na majčinim koljenima dok jeMagdalen zakopčavala haljinu. Gledala je naokolo pa je i Charlesa d' Auriaca uključila usvoje proučavanje.- Stavi je u kolijevku - rekao je istim odsječnim tonom.- Ali još nije spremna za spavanje - pobunila se. - Tek se probudila .Na obrazu su mu se isticali crveni tragovi njezinih noktiju, u očima mu se vidiodubok, hladan bijes. -Ostavi je. - Prišao je vratima i širom ih otvorio. Vani su stajala dvanaoružana vojnika koji su je ranije pratili.Glavom je pokazao Magdalen. - Vodite je dolje.- Što...? Kamo...? Neću... - Ustala je s djetetom u naručju, zamuckivala i povlačila sepred njima.- Daj dijete sestri Therese. Ne bi željela da ide onamo kamo ti ideš.Opatica je, jednako nepristupačnog izraza lica, ušla u odaju za vojnicima.Magdalenin je užas nadmašio sve što je ikad osjećala. - Kamo...? - No jedva je izustila tujednu riječ. Opatica joj je uzela dijete iz obamrlih ruku.- Onamo gdje možeš na miru razmišljati, sestrična -reče Charles. - Vodite je!Dva su je čovjeka zgrabila za nadlaktice. Kratko se otimala prije nego je shvatilakoliko je to uzaludno. Istodobno je shvatila da D' Auriac s ciničnim osmijehom promatranjezina patetična nastojanja da se oslobodi, a na licu su mu se jasnije vidjeli crvenitragovi. Naglo se prepustila. Bez obzira što s njom kane, ona to nikako ne možespriječiti.Hodala je između njih, premda su joj još uvijek držali ruke, te su silazili... silazili isilazili sve dok nije osjetila vonj hladnog tla i shvatila da su ispod razine zemlje. Mrakprolaza u nepravilnim su razmacima osvjetljavale baklje u zidnim držačima, niza zidovecijedila se zelenkasta sluz. Nikoga nisu vidjeli i ona se počela tresti od hladnoće i užasa.Napokon su stali. Pred njihovim nogama nalazila su se vratašca u podu. Magdalen jeodmah znala što je ispod njih. Tamnica iz njezinih noćnih mora.Obojica su morali uhvatiti masivan kolut učvršćen na kamenoj ploči da bi otvorilivratašca. Drhtala je na rubu crne rupe koja joj je zjapila pred nogama. Tada je osjetilaruku na leđima i znala da će je gurnuti. Sam Bog zna u što će pasti. Spustila se na koljenai polako sišla u nezamislivo mrkli mrak. Kamena se ploča uz tresak zatvorila nad njome iona je vrisnula. Vrisak je odjeknuo i zatim je zavladala tišina... apsolutna tišina, jednakoapsolutna kao i mrak. Mislila je da će joj od strave stati srce. Što je ispred nje? Stoji li narubu nekog dubokog okna, neke jame koja će je progutati ako napravi korak? Povukla seunatrag i osjetila nešto hladno i vlažno na leđima, ali je barem bilo čvrsto. Disala je ukratkim užasnutim jecajima. Naslijepo je opipavala rukama oko sebe. Dodirivala jehladan sluzav kamen, a tada je prstima dotaknula metalni kolut. Nagnula se unatrag isuze olakšanja navrle su joj na oči jer je našla nešto čvrsto za što se mogla držati. Srce jojje tako mahnito tuklo u ušima da joj je ta buka ispunjavala glavu. Noge su joj bile mokre.


RafaelaR & Anna

203

Stajala je u vodi. Koliko vode? Sad je odnekud čula ravnomjerno kapanje, ali je mrak biotako potpun da ju je dezorijentirao pa nije mogla odrediti s koje strane dopire taj zvuk.Živu su je zakopali i nad glavom je osjećala golemu težinu tla. Nije imala dovoljnozraka. Kao da joj netko na ustima drži debelu krpu od baršuna i prsa su joj se počelazatvarati, pluća su je boljela dok je hvatala zrak kojeg nije bilo. Ledeni joj je znoj izbio potijelu i znala je da će umrijeti.Ali nisu je ovamo doveli da bi umrla.Ta se misao polako učvrstila. Pred očima je vidjela te riječi, oblikovane u njezinojglavi. Nisu je ovamo doveli da bi umrla. Čula ih je, izgovorila, vrtjela na jeziku.Zoe nije u opasnosti i nju će pustiti odavde. Ali kada? Čega još ima ovdje dolje,nevidljivoga? Štakori, zmije u zidovima, u vodi, žohari, pauci... Prije nego ga je uspjelazaustaviti, pobjegao joj je još jedan vrisak. Ponovno se vratio k njoj i opet je zavladalatišina isprekidana neprestanim kapanjem.Courtney Durand je u šatoru ispod zidina utvrde Carcassonne zadovoljno drijemao.Plaćen je za dobro obavljen posao i sad se odmarao. Jednom je rukom lijeno milovao bokžene koja mu je pružala zadovoljstvo za dugih, pospanih sati ljetnog poslijepodneva. Najeziku je osjećao okus vina, češnjaka i pikantne kobasice iz Toulousea, a žena je imalapune dojke i gorljivo je reagirala na njegov dodir. Usta su joj bila umrljana vinom, anjezin je miris ženstvenosti i seksa ponovno razbudio njegovu muškost. Popela se nanjega i uzela ga u svoje spremno tijelo i on je na trenutak vidio krupne, iskrene sive oči,puna strastvena usta, nježno bijelo rame koje nagoviješta suptilne obline ispod haljine.Njegov se ukrućen ud smanjio. Žena ga je iznenađeno pogledala, pomalo ojađena.Gurnuo ju je sa sebe i ustao. Okusi na njegovu jeziku postali su kiseli pa je iskrivio lice ugrimasu. Natočio je vina iz vrča na niskom stolu i jednim ga gutljajem iskapio. Posegnuoje za svojom kesom, istresao šaku novčića i bacio ih ženi. Zveckali su u zraku i rasuli sepo tlu.Pokupila ih je, navukla košulju i haljinu od grubog platna, gurnula noge u klompe ibez riječi nestala kroz šatorski preklop.- Milorde?- Što je? - zaurlao je i paž se lecnuo kao da očekuje udarac.- Neki vas čovjek želi vidjeti, milorde. Kaže da ima hitnu poruku.- Od koga?- Nije htio reći, milorde. Kaže da je samo za vaše uši.Durand je prošao kraj momka i izišao. Nije vezao hozne ni zakopčao tuniku, ali sezbog takve neurednosti nikome nije kanio ispričavati.Vitak, okretan, crnomanjast muškarac sjedio je na zavežljaju ispod stabla. Jeo jemasline i s nehajnom ravnodušnošću iz usta izbacivao koštice, ne mareći kamo će pasti.Ustao je kad je Durand izišao iz šatora.- Imam poruku za vas, sir Courtney.- Od koga? - Durand se počešao po prsima.- Od moga gospodara. - Činilo se da čovjek to smatra dovoljnim. - Okrenuo se i neštotražio u zavežljaju.- Nisam li te već negdje vidio? - Durand je namršteno proučavao čovjeka.


RafaelaR & Anna

204

Čovjek slegne ramenima. - Moguće. Može me se vidjeti ovdje i ondje. - Izvukao jepergament i pružio ga Durandu, opet sjeo i nastavio jesti masline.Courtney Durand čitao je poruku. Pročitao ju je dva puta i licem mu se polako razliosmiješak. Osvrnuo se preko ramena i pogledao utvrdu koja se zlokobno uzdizala izanjegovih leđa. Njegov se smiješak proširio.- Zanimljiv izazov - promrmljao je. - Možeš lordu De Gervaisu reći da me zanimanjegov prijedlog. Spomenuta svota čini se dovoljnom, a naše zajedničke snage mogle biprevladati, uz malo lukavosti. Jedva čekam njegov dolazak.Olivier kimne, ustane, prebaci zavežljaj preko snažnog šarca vezanog za stablo,odveže konja, nezgrapno uzjaše i udalji se.Courtney Durand zaveže hozne i zakopča tuniku, osjećajući toplinu sunca nazatiljku. Prijedlog je doista bio zanimljiv i privlačan. Nakon što je pokupio naknadu DeBeauregarda za zarobljavanje ledi i njezina djeteta, uzet će naknadu protivnika zanjihovo oslobađanje. Glasno se nasmijao i kiselog je osjećaja zasićenja nestalo.Crni su trenuci bili beskonačni. Proždirali su je i samo su joj prsti stegnuti okometalnog koluta pružali nekakav osjećaj stvarnosti. Noge su je boljele od stajanja, alinije mogla sjesti dok se držala za kolut, a osim toga, dolje je voda i tko zna što još. Stajalaje leđima priljubljena uza sluzav zid. Kad su se kamena vratašca iznad nje s treskomotvorila, zvuk je u apsolutnoj tišini bio tako zastrašujući da je pustila kolut i pala nakoljena. Šake su joj utonule u viskozno blato pa je kriknula. Ali nije pala dalje i sad se izanje pojavilo svjetlo. Oči su je boljele i pekle od trpkog dima smole i lojanica. S mukom jeponovno ustala, ali prije nego se uspjela orijentirati, netko joj je zgrabio ruke i povuklisu je gore, van iz tamnice. Kamena se ploča uz tresak zatvorila i ona se našla u prolazugdje je nastojala uspostaviti kontrolu nad svojim jecajima.Ista su dva vojnika ravnodušno stajala, čekajući da ona ustane. Vidjela je sluz nasvojim cipelama, mokre rubove gornje i donje haljine. Ruke su joj bile crne od toga. Nijevidjela mahnitost u svojim očima, grozno sivilo bezgraničnog užasa na svojem licu.Njezina pratnja je to vidjela, ali to je bilo uobičajeno za one koji iziđu iz podzemnetamnice, a njihove tupe priproste oči, navikle na okrutnost, nisu reagirale na te znakovepatnje.Poveli su je natrag, penjali su se i penjali do mjesta gdje je zrak svježe mirisao, ahladnoća kamena bila je ugodna, kamena što ga je obasjavala dnevna svjetlost. No bila jemrkla noć. Kroz uske je prozore vidjela samo mrak i tek ponekad svjetlucanje nekezvijezde. Otvorili su vrata njezine odaje i ona je ušla.Ondje se nalazila sestra Therese i držala uplakanu, užasno gladnu Zoe. Charles d'Auriac naslonio se na suprotni zid. Njegove su oči vidjele i razumjele svaki užasomispunjen trenutak što ga je provela, a hladan sivi pogled izražavao je zadovoljstvo.- Dijete je gladno - reče opatica i pruži joj bebu.Magdalen je pogledala svoje ruke. Nije mogla taknuti svoje dijete rukama koje supune neopisive prljavštine. Bez riječi je ušla u garderobu. Voda u vrču bila je hladna, alije ribala šake žustrinom koja je prkosila njezinoj apsolutnoj iscrpljenosti... iscrpljenostiduha koji se tankom niti borio protiv ludila. Kad je bila zadovoljna, uzela je Zoe i sjela, neobazirući se na mokre i prljave rubove haljina i cipelica. Dok je dijete sisalo, u nju je ušaotračak spokoja. Nije htjela pogledati bratića koji je ostao uza zid i promatrao, ali dok je


RafaelaR & Anna

205

njezino tijelo reagiralo na bebine elementarne potrebe, počela je osjećati da ponovnostvara doticaj sa stvarnošću.No kad se Zoe najela i opet se dobro osjećala,Charles d' Auriac pođe prema vratima. - Vodite je dolje.Dva su vojnika ušla u sobu.- Ne... molim... ne mogu... - Čula je vlastito preklinjanje, dala bi sve da ga nijeizgovorila, ali nije si mogla pomoći.Njezin je bratić dotaknuo svoj obraz, dotaknuo je crvene ogrebotine što su ihostavili njezini nokti, i ništa nije rekao.Odveli su je natrag, dolje i dolje, i ponovno je zatvorili u neprobojan vječan mrak.Petnaestak kilometara izvan Orleansa ležalo je mrtvo tijelo kurira poslanog dasazna ishod borbe između Edmunda de Bressea i Guya de Gervaisa, te o tome doneseizvještaj u Carcassonne. Tijelo je ležalo bačeno u jarak gdje ga je ostavila banda lopova, aizvještaj je zauvijek ostao zaključan u njegovoj lubanji.Guy de Gervais, Edmund de Bresse i Courtney Durand sastali su se u sjeni utvrde.Njihove su se vojske stopile bez ikakvih ceremonija ili znakovlja, pa nisu predstavljalinikakvu očitu prijetnju za stražare na utvrdi Carcassonne koji su odmetničku vojskunedavno vidjeli u službi De Beauregarda.


RafaelaR & Anna

206

Sedamnaesto poglavlje

Srećom, više nije osjećala bolove u nogama, zamijenila ih je duboka obamrlost.Mnogo prije toga posve je izgubila osjet u stopalima, umrtvila ih je ledena voda u kojoj jestajala. Više ništa nije osjećala i mogla je samo zamišljati što gmiže oko njezinihgležnjeva, hvata se za njezine skute. No ovaj put je čak i strava imala svoje granice i onaje na koncu utonula u stanje slično transu, pobjegla je iz pakla tako da se izvukla izvlastita tijela, fizički svjesna samo prstiju obavijenih oko metalnog koluta koji ju je držaona nogama. Kad su podigli kamena vratašca, nije se mogla maknuti pa su se moralispustiti do nje i odlijepiti njezine prste s koluta prije nego su je povukli gore.Noge je nisu držale pa se srušila na pod u prolazu, no bilo joj je svejedno. Jedan odvojnika ju je bez riječi podigao i ona je mlitavo ležala u njegovim rukama, a njezin um iduh još su uvijek nekako lebdjeli iznad inertnog tijela.Bio je bijeli dan i ona je čvrsto zatvorila oči pred jarkim svjetlom koje joj se jučerčinilo mutnim i tmurnim. Čula je Zoein plač prije nego su stigli do odaje, a um i tijelonaglo su se ponovno sjedinili. S tim se sjedinjavanjem vratio strah i mučna spoznaja dane bi sačuvala razum tijekom još jednog takvog utamničenja. Slijedeći instinkt, ničimnije pokazala da je opet posve svjesna, te je ostala mlitava i hladna u vojnikovimrukama. Kad ju je unio u odaju, ostala je nepokretna.Sestra Therese je držala Zoe i njihala je u uzaludnom nastojanju da smiri mahnitiplač, tako prodoran da se činilo da odjekuje cijelom utvrdom. Nitko drugi nije bio u sobi.Vojnik je spustio Magdalen na noge i ona se namjerno opet srušila na pod.- Stavi je na krevet - rekla je opatica. - Mora nahraniti dijete.Podigli su je i stavili na krevet gdje je nepomično ležala. Sestra Therese joj jevrišteću Zoe stavila u krilo i brzo namjestila jastuke iza nje. - Podignite se -opatica jegovorila s tieskobnom nestrpljivošću. -Vaše je dijete gladno.Magdalen je uložila svu snagu volje kako ne bi pokušala smiriti Zoe. Ležala jezatvorenih očiju i nepomično, kao da se još nalazi u stanju sličnom transu.Vojnici su otišli, a opatica je stajala i gledala nepomičnu ženu i dijete koje vrišti.Tada je gotovo neprimjetno slegnula ramenima, kao da je učinila sve što je mogla,okrenula se i izišla.Magdalen je čula kako se spušta teška drvena šipka. Još je minutu nepomično ležalai tada je dijete privinula na grudi. Zoe nisu impresionirali majčini očajnički poljupci, većje mahnito tražila dojku. Magdalen je otkopčala gornji dio haljine, vrištanje je utihnulo itišina je zavladala u polumračnoj odaji.Magdalen je shvatila da joj je um posve bistar. Krv se vraćala u njezina stopala itrpjela je neopisive bolove. Osjećala je bolne grčeve u nožnim mišićima, ali su joj bolovipomogli da usredotoči um. Uspije li zadržati dojam da ju je tamnica fizički i duhovnoslomila, ako se izuzme hranjenje Zoe, onda sigurno ništa neće postići ako je vrateonamo. Bila je sigurna da su dva boravka ondje trebala biti kazna, kao i prisila, ali ako jebratić vidi u ovom stanju, zacijelo će smatrati da se prikladno osvetio za ožiljke što ih je


RafaelaR & Anna

207

noktima ostavila na njegovu licu. Sve dok ostane fizički nesposobna za bilo što osimhranjenja djeteta, morat će odgoditi problem njezine poslušnosti.Neće moći dugo glumiti, ali barem će dobiti na vremenu, a zasad može razmišljatisamo sat ili dva unaprijed. Svladao ju je neopisiv umor, kao da se na nju spustila velikacrna deka. Oči su joj se sklopile dok je još dojila dijete.Sestra Therese ušla je sat vremena kasnije i našla je kako spava, a Zoe je spokojnoležala kraj nje. Donijela je pladanj hrane i sagnula se da probudi usnulu ženu jer je znalada od jučer ujutro ništa nije jela.Magdalen se probudila, ali je okrenula glavu od hrane. Odbila je govoriti, ali je smukom ustala da promijeni Zoeinu pelenu. Stavila ju je u kolijevku i odvukla se dozahoda iza garderobe. Pretjerivala je s bolovima i mukotrpnim kretanjem, te se nakoncu opet srušila na krevet i zatvorila oči.Osjećajući nelagodu, opatica je izišla jer nije znala što bi drugo mogla učiniti.Kad je opet ostala sama, Magdalen je pojela s pladnja malo divljači u tijestu i popilavina. Osjećala se mnogo snažnije, premda se nije usudila misliti o užasu utamničenja.Samo je znala da to više ne bi mogla podnijeti. Čudno, ali nije ni pomislila na očit načinizbjegavanja daljnjeg kažnjavanja. Nije kanila popustiti.Cijeli je dan nemirno spavala, čvrsto zatvarajući oči kad bi čula otvaranje vrata, štose nekoliko puta dogodilo. Međutim, nitko nije ušao u sobu, već je netko samoprovjeravao što je s njom i odlazio. Vodila je brigu o Zoe, ali sebe namjerno nije ni opralani počešljala.Charles d' Auriac ušao je krajem poslijepodneva. Namjeravao ju je cijeli dan ostavitina miru da se oporavi i pomisli da je kušnja završena. Šok ponovnog vođenja u tamnicu,provođenja noćnih sati u smrdljivom mraku, bit će daleko veći nakon dana odmora.Stoga je očekivao da će mu se pokoriti sutradan čim svane.Međutim, nije bio pripravan na ono što je našao. Ležala je na krevetu točno onakvakakvu su je jutros doveli. Prljavština tamnice na odjeći, kosa slijepljena, lice puno blata.Njezine su ga oči tupo gledale, gotovo kao da zure kroz njega.- Slatki Isuse! Zašto se nisi očistila?Nije odgovorila, nije čak niti trepnula. Prišao je krevetu, uhvatio joj bradu i zagledaose u njezino lice. Izraz njezinih očiju nije se promijenio. Je li pogrešno procijenio?Smatrao je jačom no što je bila? Znao je da postoji trenutak kad fizičko kaž- njavanjepostaje besmisleno, trenutak kad se žrtva povlači od patnje u privatni svijet iluzija, atime i izvan dohvata tamničara. Ali to se nije moglo dogoditi tako brzo. Prišao je vratimai glasno pozvao sestru Therese.- Koliko dugo je ovakva?- Otkad su je jutros doveli natrag. Nahranila je dijete, ali gotovo ništa drugo.- Je li govorila?- Ne, milorde.Opet se okrenuo prema krevetu. Bilo je kao da ne zna da govore o njoj... kao da nezna da su u sobi. - Dovedite je u red - rekao je. - Kasnije ću se vratiti.Magdalen se nije opirala niti je pomagala dok su joj opatica i sluškinja skidaleprljavu odjeću. Pustila je da je operu, počešljaju joj zapetljanu kosu, odjenu je u lanenukošulju i širok kućni ogrtač. Ničim nije pokazala svoje olakšanje kad se oslobodila


RafaelaR & Anna

208

smrada i blata podzemne tamnice. Povele su je do stolice kraj praznog kamina, donijeledijete, ponudile joj juhu i vino. Prepuštala im se pasivno i bez riječi.Bilo je mračno kad se njezin bratić vratio. Još je sjedila na stolici s rukamasklopljenim u krilu i ugašenim svijećama na stolu. Kao da nije svjesna mraka.Kresnuo je kremenom i svijeće su bljesnule. Nije pogledala prema svjetlu, niti je nabilo koji način pokazala da je svjesna njegove nazočnosti.- Dakle, sestrično - rekao je, prilazeći joj. Visoko je podigao svijeću i svjetlo joj jeobasjavalo lice, jednako poželjno u blijedoj nepomičnosti kao i u bli- stavilu zdravlja isreće. - Pitam se kako ćeš večeras reagirati na moj poljubac. - Jednom joj je rukom držaolice i spustio usne na njezine. Izdržala je, nepomična i hladna kao mramorni kip. Naglo juje pustio i prišao vratima.- Vodite je dolje!Ispunio ju je vreli užas. Nije uspjela. No ostala je nepomična, pogledom fiksirajućiuleknuće na kamenim pločama poda. Vrat ju je nepodnošljivo bolio od naprezanja.Pozorno ju je promatrao, tražeći neki znak da je shvatila njegovu naredbuvojnicima. Nije otkrio nikakvu promjenu u držanju ili izrazu lica. Kad su dva čovjekakrenula prema njoj, gestom ih je zaustavio. Ako ne glumi, njezino sadašnje stanje umana granici je ludila, i zatvori li je opet u tamnicu, lako bi mogla prijeći tu granicu. Tadaim ne bi bila od koristi, a on ne smije sve ugroziti pretjeranom revnošću.- Izađite.Vojnici su izišli i on je svijeću vratio na stol. - Ujutro ćeš mi se pokoriti, sestrično, isvoju ćeš podaničku vjernost dati Bertrandu. Ne bude li tako, trunut ćeš u tamnici, itvoje dijete s tobom. - Ničim nije pokazala da ga je čula pa ju je frustrirano uhvatio ispodpazuha i podigao na noge. - Čuješ li me, sestrično? Ti i dijete.Ne smije odgovoriti. Neće odgovoriti. Neprestano je iznova ponavljala te riječi uglavi sve dok nisu potisnule sve ostalo. Pala je natrag na stolicu kad ju je odgurnuo odsebe. Pala je i ondje izgledala kao krpena lutka.Vrata su tresnula za njim i počela je drhtati, ali si je osigurala noć odmora.Guy de Gervais pogledao je nebo. Bilo je mračno i oblačno, zrak sparan kao da senad Pirinejima sprema ljetna oluja. No njihovim je namjerama savršeno odgovaralo štonema mjesečine ni zvijezda.- Misliš li da spava? - Edmundov je glas tiho pitao iz mraka. - Misliš li da su jojnaudili?Guy se okrenuo i razabrao mračnu sjenu drugog čovjeka. Kao i on, Edmund je nasebi imao žičanu košulju te nosio veliki mač i štit. Pravi će im oklopi trebati kad počnebitka. Najprije će pregovarati. - Nemoj misliti na Magdalen - savjetovao mu je, kao što jetijekom proteklih tjedana nebrojeno puta savjetovao sebi. - Tvoja joj zabrinutost nećepomoći.- Ali tako se silno boji svoga bratića.- Strah je neće ubiti - kratko će Guy. - Hrabra je i domišljata. - No katkad ga jeneizdržljivo mučila pomisao da je sama i prestrašena.


RafaelaR & Anna

209

- Sve je spremno. - Courtney Durand pojavio se iz sjenke. - Zauzeta je gradskastražarska kula i nitko neće oglasiti uzbunu. - U njegovu glasu ili izrazu lica nije bilonapetosti. U ovom ga pothvatu zanimaju samo zabava i novac. Ako ga je ledi Magdalen izanimala, zaključio je da oko nje ima previše muškaraca da bi se trud isplatio. -Ostavitćemo upaljene vatre i baklje u taboru tako da sve izgleda mirno i bit ćemo na položajimačim se pojavi prva dnevna svjetlost.Kroz mračan, usnuli gradić prekriven sjenkama gotovo se bešumno kretaločetrdeset kopljanika na konjima. Na konjska su kopita stavili vreće da ih se ne čuje, pa ihje mogao odati samo poneki zveket uzde. Iza njih dolazili su pješaci s dugim kopljima istrijelci, a potom oni koji su nosili velike naramke pruća i duge ljestve za opsadu.Stanovnici gradića koji su ih čuli skutrili su se iza zatvorenih prozora. Budući da nije bilozvona na uzbunu, mudro je gledati svoja posla i biti zahvalan da naoružani ljudi nepokazuju nikakvo zanimanje za gradić ili njegove stanovnike.Gradske ulice spajaju se sa zidinama utvrde i ljudi su prešli iz sjenki jednih u sjenkedrugih, ne izlazeći na otvoreno. Stražari na kulama utvrde gledali su prema udaljenomobzoru, odande očekujući opasnost. Vidjeli su mračne šatore odmetničkog tabora iuobičajene noćne vatre kako svjetlucaju u mraku, baš kao i nekoliko proteklih danaotkako je vođa odmetnika u tvrđavu doveo zatočenicu. Nisu gledali ravno dolje jer za tonisu imali razloga. Oglasilo bi se zvono na uzbunu da se gradić našao u opasnosti. Zatonisu vidjeli kako opasna sila krišom zauzima položaje, priprema se premostiti opkop inapasti zidine kuglama, vatrama i ljestvama za opsadu.No kad se prva slabašna svjetlost pojavila iza planina, zrak su proparali zvukovidesetak vojničkih truba, poput pijetlova koji danu dobacuju svoj izazov. Stjegonoše supodigli stjegove svojih vitezova u trenutku kad su se zastave Bressea, Gervaisa iLancastera zavijorile na vjetru. Trubači su opet zasvirali.U tvrđavi je zavladala posvemašnja pomutnja. Muškarci su trčali na kruništa i zuriliu naoružanu silu pod zidinama. Štitonoša posve blijeda lica probudio je Bertranda deBeauregarda, blijeda lica od straha kako će njegov gospodar reagirati na ono što jezasigurno bila nečija traljavost.Odmah za štitonošom pojavio se zapovjednik garnizona i, dok je Bertrand stavljaosvoj oklop, rekao mu čiji se stjegovi vijore pred njihovom utvrdom.- Božje mi krvi! Kažeš da se vijori stijeg De Bressea? -Bertrand je psovao svogštitonošu, mučeći se s čeličnim oklopima za goljenice. - Dovedi D' Auriaca!Charles je već bio ondje, blijed ali odlučan, još bez oklopa. - Milorde.- Jamčio si da će umrijeti! - prasne njegov ujak.- I dalje to jamčim - mirno će Charles. - Ovaj će put umrijeti od moje ruke.Bertrand ga je pogledao te nestrpljivo odmahnuo glavom. - Taj čovjek ima višeživota od mačke! - Prošao je kraj nećaka, izišao u vanjsko dvorište tvrđave i popeo se nakrunište. - Oglasi poziv za identifikaciju i svrhu ovog izazova. - Kao da to nije znao.Trubač je izvršio nalog pa su gledali kako trubač protivničke strane jaše dopodignuta mosta. Njegov se glas jasno čuo u jutarnjem zraku. - Lord De Bresse došao jepo svoju ženu, ledi Magdalen. Lord De Gervais došao je kao predstavnik Johna, vojvodeod Lancastera, po Lancasterovu kćer, ledi Magdalen.Bertrand je iz paževe ruke uzeo draguljima optočen pehar vina i iskapio sadržajprije nego je odgovorio. - Reci im da ćemo odgovoriti za sat vremena.


RafaelaR & Anna

210

Trubač je prenio poruku i Bertrand je otišao s kruništa. U vanjskom dvorištu okupilisu se njegovi sinovi i nećak. - Dođite - kratko je naredio. - Moramo se dogovoriti. -Slijedili su ga u sobu bastiona gdje je jutarnje sunce obasjavalo prašinu na izrezbarenomstolu. Paževi su donijeli vrčeve vina, ali su ih odaslali iz odaje.- Dakle? - reče Bertrand. - Čekam objašnjenje.Svi su pogledali Charlesa d'Auriaca. Još je bio malo blijed, ali se inače doimaosmirenim. - Čini se da sam pogriješio - polako reče.- Žena je imala pravo, želiš reći - reče Bertrand. - Da si imao pameti i sam obaviozadatak... da je tvoj bratić imao pameti i sam obavio zadatak... -Bijesno pogleda Gerarda,donekle zadovoljnog jer ni Charles nije uspio.- Ovaj put ću uspjeti - ponovi Charles.- Naravno, želiš tu ženu za sebe - reče Marc i cinično se nasmiješi. - To je snažanpoticaj, bratiću.- Kao i ponos - odbrusi Charles. - Ja ne doživljavam neuspjehe.- Dakle, što predlažeš? - Bertrand je odjednom zvučao ljubazno, kao da mu ovaprepirka pruža zadovoljstvo. Ulio je vino u pehar. - Pred našom tvrđavom nalazi sevojska koja će nas držati pod opsadom radi jedne žene i djeteta.- Durand je s njima - primijeti Philippe. - Um plaćenika veoma je neobičan.- Teško da je neobičan - reče Bertrand. - On uvijek nanjuši novac i nije ga briga tko iza što plaća.- No možemo li izdržati takvu opsadu? - upita Gerard. - Paklenska je nevolja što smosvi ovdje zajedno. Vani nema nikoga da dovede pojačanje.- Dobro su opremljeni za napad - reče Bertrand.- Durand će bez problema skupiti svježu vojsku kad god mu zatreba. Brzo će postatibrojčano nadmoćniji, bez obzira na gubitke.- Ne moramo izdržati opsadu. - Progovorio je Charles. Rastreseno si je natočio vina iobratio se izravno ujaku. - Iskoristit ćemo ženu. To će biti njezin prvi zadatak za ovuobitelj. - Nasmiješio se. - Namamit će svog muža i svog ljubavnika u smrt.- Slomio si je? - Bertrand se namršti. - Vjeruješ da će te tako brzo poslušati? Vjeruješda je možeš navesti da izda De Gervaisa i De Bressea? - Odmahne glavom. -Previše sioptimističan, prijatelju. To je tvoja mana.No Charles se i dalje smiješio. - Zaboravljate dijete. Ako je dijete ugroženo, izdat ćebilo koga. - Gladio je bradu. - Ne znam zašto se prije nisam toga sjetio.- Ali i mi želimo dijete - reče Marc. - Odrastat će tako da postane prava DeBeauregard, što njezina majka nikad ne bi mogla postati.- Istina, i upravo zato ranije nisam o tome razmišljao- složi se Charles. - No vjerujem da će u ovom slučaju žrtva biti isplativa... premdauopće ne mislim da ćemo je morati žrtvovati.Bertrand kimne. - Nastavi.- Izići će k njima i mora ih dovesti u tvrđavu na pregovore. O njoj će ovisiti kako ćeto izvesti, ali mora biti uvjerena da će dijete umrijeti ako ne uspije ... Uspjet će -samouvjereno je zaključio. - Vidio sam je s djetetom.- Onda predlažem da našoj rođakinji odmah kažemo kakve su alternative.


RafaelaR & Anna

211

Magdalen je čula zov truba, ali kroz uski prozor visoko na zidu nije mogla vidjetivan. No zvuk joj je brže potjerao krv žilama jer je donosio nadu, mada nije znala zašto.Uvijek je moguće da će je neželjena rodbina još neko vrijeme ostaviti na miru ako jojnešto izvan zidina zaokupi pozornost. Nije zaboravila bratićevu prijetnju od prethodnevečeri, a dugi noćni sati nisu joj pomogli da smisli novi plan.Ušla je sestra Therese čije lice prvi put nije bilo posve bezizražajno. - Hajde, moratese brzo odjenuti -rekla je. - Vi i dijete morate poći na kruništa.Magdalen nije odgovorila. Njezina je gluma prethodnog dana bila uspješna i zasadjoj je jedino to preostalo. Ostala je bezvoljna i šutljiva, ali se nije opirala odijevanju.Prkos treba čuvati za važnije stvari. Uzela je budnu Zoe i slijedila sestru Therese izodaje. Pomisao na svježi zrak i sunčevu svjetlost ubrzala joj je korake, pa je s mukomvukla noge i držala sagnutu glavu kad su iz polumraka glavne kule izišle na dvorište.Pogledala je prema najvišem bedemu utvrde gdje se vijorila zastava Beauregarda sfrancuskim ljiljanima. Tko izaziva taj stijeg?Njezin ujak i bratići okupili su se na vanjskim kruništima. Strijelci su se poredaliduž bedema, oni s običnim lukovima već su namjestili svoje strelice, a oni sasamostrelima mukotrpno su namještali svoje oružje. Muškarci su gore nosili kablovevode, spremni gasiti vatre što će ih napadači zapaliti kako bi dimom zaštitili one koji sepenju ljestvama.Magdalen je prepoznala sve znakove pripremanja utvrde za napad. Prije nekolikotjedana ona je naredila to isto. Ali tko bi napao Carcassonne, utvrdu De Beauregarda?Ponovno je bljesnula sićušna iskra nade.Penjala se stubama, zadržavši letargičnu pasivnost lica i koraka, te prišla skupinikoja je čekala na kruništu. Zoe je mahala ručicama i radosno gugutala na ugodnomjutarnjem zraku. Vrane su letjele, stjegovi lepršali.Kad je stigla do ruba bedema, Magdalen je pogledala dolje. Noge su je umalo izdale.Vidjela je Guya na njegovu masivnom bojnom konju, bez kacige na crvenkasto-zlatnojkosi, i njegov je stijeg vijorio na vjetru. Žilama su joj strujali radosna ljubav i golemoolakšanje da je živ i zdrav, da je došao po nju. Posve je nestao svaki dojam pasivnosti.Željela mu je viknuti, željela je objaviti svoju ljubav jarkoplavom nebu. Vidjela jeEdmunda odmah iza njega i njezino je olakšanje bilo jednako snažno. Činjenica da suobojica ovdje, da su obojica došli po nju, mogla je samo značiti da su sklopili nekakavsporazum. Neće biti odgovorna za smrt jednog ili obojice. Neće okaljati ruke njihovomkrvlju. U tom je trenutku, zahvalna Bogu na milosti, znala da će Guy de Gervais ostatisamo uspomena koja će rasvjetijavati mrak duše, a svojem će mužu pružiti ljubav kojujoš može dati.- Da, sestrično. Čini se da su tvoji zaštitnici stigli. -Charles je govorio suhim iciničnim glasom, prekinuvši intenzitet njenih misli. - Vidim da si došla k sebi. To je srećajer imamo zadatak za tebe.Sva se njezina radost raspršila kad je shvatila da će se uskoro suočiti s daljnjomkušnjom. Obitelj njezine majke neće je predati bez borbe.- Stani ovdje i pokaži se. Neka vide zbog čega su došli. - Bertrand je pokazao stubuna parapetu. - Ne, nemoj gore nositi dijete. Opasno je.


RafaelaR & Anna

212

Nekako je Zoe predala svom bratiću Philippeu i on je uzeo dijete prije nego jedospjela razmisliti, obuzeta željom da bolje vidi preko parapeta. Nečija ju je rukauhvatila za lakat, te se našla na stubi, izložena poprilično iznad bedema.Guy ju je ugledao i, usprkos udaljenosti, nešto je preletjelo među njima, spojilo ih utrenutku intenzivnog sjedinjavanja. Kosa joj nije bila skupljena, držala ju je samojednostavna traka na čelu, a vjetar je vitlao bujnom tamnom masom i pripijao haljinu uzpodatne linije njezina tijela.- Magdalen! - Edmund se nije mogao obuzdavati kao Guy pa joj je doviknuo, ali jevjetar odnio njegov glas. -Je li neozlijeđena? - s očajničkom je tjeskobom pitao svogadruga.- Vjerujem da jest - tiho odgovori Guy. U onom trenutku sjedinjavanja osjetio je daje cijela, ali je osjetio još nešto, i nije mogao kontrolirati svoju nelagodu dok je stajalatako izložena na parapetu. Osjetio je njezin strah.- Sad možeš sići. - Bertrand je govorio iza nje i ona je koraknula unatrag na široko ičvrsto krunište. Okrenula se da uzme Zoe, ali je Philippe odmaknuo dijete.- Dajte mi je - rekla je, nastojeći obuzdati paniku koja ju je zahvatila.- Ne. Najprije moraš obaviti zadatak - rečeBertrand. - Vratit ćemo ti dijete kad ga obaviš tako da budemo zadovoljni.- Kako to mislite? - Sad je upoznala užas veći od onoga u podzemnoj tamnici i tihozastenjala, patetično ispruživši ruke prema svom djetetu.- Charles će objasniti.Okrenula se D' Auriacu koji se smiješio na svoj ledeni način. - Poći ćeš k svomumužu i ljubavniku, te ćeš ih pozvati da dođu u tvrđavu na pregovore. Kad prođu krozvrata, vratit ćemo ti dijete. Ako ne uspiješ... -Ispružio je ruku i kažiprstom nemarnodotaknuo bebin obraz. - Ako ne uspiješ, ona će umrijeti... Udarac dugim kopljem i moćićeš njezino tijelo izvući iz opkopa.- Ne! Ne biste mogli... - No znala je da bi. Prstima se čupkala po vratu. - Molim vas...- Dovedi ih u tvrđavu - reče Charles.- I onda ćete ih ubiti?- Njih ili dijete. Ti biraš.Ovo je bezdan. Sve mu se više približavala, ali je bila u krivu svaki put kad jepomislila da je do njega stigla. Sad je stigla.- Kako? - Jedva je izustila tu riječ. Grlo joj se posve osušilo i činilo se da u plućimauopće nema zraka.Charles slegne ramenima. - Draga moja sestrično, o tome ti odlučuješ. Znaš koji ćeargumenti najbolje djelovati. Na kraju krajeva, poznaješ ih. - U glasu mu se osjećaouvredljiv ton. - Siđimo.Svi su sišli s kruništa. Sestra Therese je još stajala u dvorištu. Bez čuđenja, preuzelaje dijete. - Odnesi je odavde i stalno je drži uza se - reče Bertrand. - Njezina majka imaposla.Obuzeta najcrnjim očajem, Magdalen je gledala kako opatica nosi dijete natrag uglavnu kulu. Kad bi ih sve mogla spasiti vlastitom smrću, znala je da bi to učinila. Ali nijedobila tu mogućnost. Mora Edmunda i Guya namamiti u tvrđavu gdje ih čeka smrt.


RafaelaR & Anna

213

Mora poći k njima s ljubavlju u očima i raširenih ruku, s riječima obećanja i molbena usnama. Mora se pozvati na ljubav što je obojica prema njoj osjećaju i oni će učinitiono što od njih zatraži. Odvest će ih u smrt jer je vole, baš kao što je njezina majkaosudila mnoge neprijatelje De Beauregarda. Ona je kći svoje majke, posjeduje njezinumoć.Bez riječi, krenula je u vanjsko dvorište i do nadsvođena ulaza u tvrđavu.- Imaš jedan sat, sestrična - tiho joj je doviknuo Charles, a ona je njegove riječiosjetila kao ubod nožem u leđa.Pustili su je van kroz mala vrata i spustili most. Polako ga je prešla, svjesna pogledastrijelaca i kopljanika na kruništima, svjesna pogleda članova majčine obitelji koji supratili svaki njezin korak. Guy i Edmund su sjahali i stajali uz rub mosta dok im sepribližavala. O, kako je u tom trenutku trebala Guyeve ruke oko sebe! Kako je čeznula zanjegovim tijelom, za zaštitom njegove ljubavi, strasti i snage. I kako je osjećalaEdmundovu goruću potrebu da se okrene k njemu, da sve to primi od njega.Stoga nije prišla niti jednome.Ispružila je ruke u gesti nijeme molbe, lica smrtno blijeda pod suncem, očijuispunjenih užasom.- Što je? - tiho će Guy. - Što su ti učinili?- Moram vas obojicu dovesti u tvrđavu, inače će ubiti naše dijete - rekla je, shvativšida mu nikad ne bi mogla lagati.Pogledao je prema onima koji su ih gledali s kruništa, a potom se okrenuo. - Dođi samnom. - Naredba je bila otresita, skrivala je dubinu bijesa koji je prijetio da će rastjeratisav razum. - I ti, Edmunde.Slijedili su ga do prve ulice gradića. Ondje je stao i okrenuo se k njima. Gledao ih je,procjenjujući, i znao da Edmund trenutno ništa ne može učiniti za Magdalen. Ne trebajoj ljubavnik čije će potrebe zasjeniti njezine. Zato je raširio ruke. - Dođi ovamo, malena.Srušila se na njegova prsa s nesuvislim jecajem i on joj je milovao kosu, nježno jesmirivao, kao da je opet djevojčica koju je tješio i umirivao. Prepustila se užasu, njezinaje obrana popustila prvi put nakon njihova rastanka u crkvi u Bresseu i njegova odlaska.Edmund, užasnut onim što im je rekla, gledao je bez ljubomore. Znao je da joj nemože dati ono što dobiva od tog čovjeka i ta ga je spoznaja rastužila, ali nije se osjećaoizdanim.- Dosta je - na koncu će Guy, kad se njezin grčevit plač pretvorio u jecaje. -Plantageneti ne odustaju, niti se predaju. Sjeti se tko si, Magdalen od Lancastera.Podigla je suzama obliveno lice s njegovih prsa. Na obrazu su joj ostali tragovižičane košulje jer se tako čvrsto priljubila uz njega. - Ja sam kći kurve i poslali su me daobavim kurvinski posao.Edmund je uzviknuo i Guyevo se lice smračilo, ali ništa nije opovrgnuo. Nije imaošto reći. - Koliko su ti vremena dali za taj zadatak?Nije mu zamjerila što to nije opovrgnuo. Jednostavno je iznijela istinu, a bol je samonjezina. -Jedan sat - rekla je. Suze su presušile i tijelo kao da se lišilo svih emocija, čak istraha. U njoj je ostala samo hladna mračna praznina.- To nije dovoljno - rekao je Guy i okrenuo se Courtneyu Durandu koji je stajao usjenkama i iz prizora izvlačio vlastite zaključke. - Što mislite, Durand?


RafaelaR & Anna

214

Vođa odmetnika neko vrijeme ništa nije rekao, pitajući se zašto, sad kad imaju ženu,jednostavno ne odu odavde. Djeca su nebitna, a ovo je tako maleno da mu se u narednihnekoliko godina svašta može dogoditi. No ne plaćaju ga da iznosi mišljenje za koje jeznao da ga ne bi dobro primili, te na koncu reče: -Ledi mora osigurati više vremena.- Ne znam hoću li moći - rekla je.- Morate.- Magdalen? - Edmund je s oklijevanjem izgovorio njezino ime.Sjetila se onog trenutka na kruništu kad je prisegnula da će svomu mužu dati svešto bude mogla i shvatila da u očajničkoj potrebi za Guyevom snagom još nije pozdravilaEdmunda. Brzo mu je prišla i ispružila ruke. - Oprosti mi.Stisnuo je njezine ruke i s bolom se sjećao nasilja kad su zadnji put bili zajedno. -Oprosti mi zbog onoga što sam ti učinio - rekao je tihim glasom. - Žalim zbog toga svakeminute...Žustro je odmahnula glavom. - Nisam ni pomislila na to... nikad neću o tomerazmišljati.Želio ju je zagrliti, ali nije mogao, ne ovdje, pa ju je samo držao za ruke i pogledomgutao njezino lice. - Tako sam se bojao za tebe.- Edmunde... Magdalen. - Guy ih je tiho zazvao.On i Durand su razgovarali s Olivierom koji se pojavio na svoj uobičajeni način,bešumno i korisno. - Magdalen, moraš se vratiti i dobiti još dva sata prije nego uđemo utvrđavu.- Ubit će...- Šuti i slušaj.Zbunjeno je ušutjela, svjesna krajnje neobične snage i optimizma u otresitom,zapovjednom tonu.- Olivier zna gdje se nalazi podzemni hodnik - reče Guy. Imaju ih svi dobro građenidvorci, uski prolazi koji vode od tamnica u glavnoj kuli, ispod zidina i opkopa premavan. Samo se tako mogu unositi zalihe tijekom opsade i kuriri mogu neopazice pobjeći.Takvi prolazi ne mogu osigurati prilaz velikom broju ljudi. To su uski i niski tuneli odblata, a njihova je lokacija najčešće poznata samo zapovjedniku dvorca. No tijekomjednog od svojih špijunskih posjeta Carcassonneu, Olivier se potrudio otkriti gdje se tajprolaz nalazi.- Izlaz je kod sedlara u gradiću - rekao je Olivier, čačkajući zube. - Počinje ispodoružarnice u dvorištu garnizona.- Poslat ćemo malu četu kroz taj prolaz - reče Guy. -Moraju imati vremena dazauzmu mjesta unutar zidina prije nego Edmund i ja uđemo. Reći ćeš De Beauregardimada smo Edmund i ja pripra- vni razgovarati o otkupnini za tebe i dijete, te ćemo u mirudoći na pregovore. Kao pratnju, povest ćemo naše štitonoše, paževe i po dva viteza, adoći ćemo za dva sata.- Ako to ne budu prihvatili?- Moraš se pobrinuti da prihvate. Magdalen je šutjela,- Ne bismo li mogli poslati glasonošu s porukom? -nesigurno će Edmund. -Magdalen bi mogla ostati ovdje, na sigurnom...


RafaelaR & Anna

215

- Ubit će Zoe - drhtavim ga glasom prekine Magdalen. - Mislila sam da ste to shvatili.Ubit će je ako se ne vratim za sat vremena. Ubit će je i ako vas dvojica ne uđete utvrđavu.- Ne bih to tražio od tebe - blago će Guy - ali ne pada mi na pamet nikakva drugamogućnost. Moraš vjerovati da ćemo doći po obje.- Što još moram učiniti?- Ako je moguće, moraš odnijeti dijete u vanjsko dvorište. Čim budemo mogli, podićićemo podiznu rešetku iznutra, da uđe pojačanje. Kad se rešetka podigne, moraš odmahizići. Ne smiješ se opterećivati onime što se događa unutar zidina. Samo moraš spasitisebe i Zoe.- Reći ću im da ste kao uvjet za pregovore postavili zahtjev da za sat vremena viditemene i dijete na parapetu, neozlijeđene - rekla je. Glas joj je još uvijek laganopodrhtavao, ali joj je um bio bistar i odlučan. -Tako će mi morati vratiti Zoe i pobrinut ćuse da mi je više ne uzmu.Guy kimne. - Sad se vrati, malena. Još neko vrijeme moraš biti hrabra.Zastala je i jedva zamjetljivo odmahnula glavom. - Ne, Guy, griješiš. Cijeli životmoram biti hrabra.Znao je na što misli, na konačno, apsolutno odricanje od ljubavi. - I ja također - tihoje rekao. - Sad idi.Otpratili su je natrag do mosta. Prešla ga je ne osvrnuvši se i ušla kroz mala vrata.Iza nje su podigli most. Ujak i bratići čekali su je u place d'armes.- Dakle? - oštro upita Bertrand.- Reći ću vam za koju minutu. - Magdalen je uzdigla bradu. - Danas nisamdoručkovala, milorde, i osjećam malaksalost od gladi.- Tako mi svih svetaca, prava si kći svoje majke - reče Bertrand jer su svizaprepašteno šutjeli,Kratko se nasmijao. - Mnogo sam puta vidio Isolde kako upravo na taj način podižesvoju bradu.- Ja sam također i Plantagenet - reče Magdalen, razmišljajući o minutama kojeprolaze. Ali ne smije pretjerati, - Smijem li jesti? - Pitanje je postavila pomirljivim tonom.- Oni će doći? - Charles je izgovorio oštro pitanje i ona ga je pogledala. Iznenadio juje tjeskoban ton u njegovu glasu, kao da o uspjehu te izdaje ovisi nešto osobno. Prikrilaje svoje zadovoljstvo i oborila pogled. Govorila je tihim glasom, s tonom poraženepokornosti.- Doći će. Ali ima uvjeta.- Dođi, ne moramo na dvorištu raspravljati o tome. - Bertrand se okrene na peti ikrene u glavnu kulu. -Donesi mesa i pića u sobu bastiona - reče pažu koji je za njimtrčkarao.Magdalen je pokušala jesti kao da tjednima nije pojela pristojan obrok, cijelovrijeme razmišljajući o ljudima koji se šuljaju podzemnim prolazom da bi se pojaviliondje gdje ih nitko ne očekuje. Ali nije mogla previše odugovlačiti i na koncu im je reklao uvjetima. Pričala je nadugo i naširoko, pomalo zbrkano, kao da su iz nje morali izvlačitidokaze o njezinu uspjehu u tom zlu.


RafaelaR & Anna

216

- Rekla si im da želimo raspravljati o otkupnini? - Bertrand odreže debeli komadbubrežnjaka na stolu. - Mislim da je to sasvim dobra izmišljotina.- Ali neće doći ako prije toga ne vide mene i dijete na parapetu - rekla je, nastojećiprikriti očajničku tjeskobu u glasu. Mora opet imati Zoe u naručju. Ništa od ovoga nećeimati smisla ako ne dobije svoje dijete.- Kakve veze dijete ima s tim? - upita Charles. Bertrand je na to samo odmahnuorukom i nekoliko minuta mirno žvakao, a Magdalen je čekala. Zurila je u stol da ne videnjezin užasan strah. - Ne vidim zašto ne - na koncu će njezin ujak. - Razuman čovjekželio bi vidjeti isplati li se platiti otkupninu. To samo pokazuje dobru vjeru. Dajte jojderište. Možemo joj uzeti dijete kad god želimo, ako bude potrebno kazniti neuspjeh iliponovno iznuditi njezinu poslušnost.Hladnu strepnju izazvanu tom mirnom tvrdnjom odmah je zamijenilo slatkoolakšanje. Dvije su emocije izazvale klecanje njezinih koljena i utrobu joj pretvorile uvodu, pa se morala krišom držati za rub stola dok slabost nije prošla.- Zašto žele čekati dva sata? - upita Marc.Zauzeli su položaje pred ulazom. Mogu ući bez odgađanja.- Mislim da žele da svećenik održi misu - improvizirala je Magdalen. - Lord DeGervais gotovo ništa ne čini prije molitve.Bertrand je nešto progunđao. To je bilo uobičajeno. -Neka bude. Ti i dijete pokazatćete se na bedemima.- A kad oni uđu - tiho će Charles - bit ćeš u place d'armesu da ih dočekaš, sestrično.Tako ćeš vidjeti kakvu ćemo im dobrodošlicu prirediti.Zadrhtala je. Primorali bi je da gleda kako će pod krinkom pregovora sasjeći dvamuškarca koje je izdala. Svi su vidjeli njezin drhtaj, a užas u njezinim očima bio jedovoljno iskren da povjeruju kako ona uopće ne sumnja u ishod.Durand i trideset ljudi slijedili su spretnog, brzog Oliviera kroz podzemni prolaz.Nisu nosili svjetla. Ovako sagnutima, bilo bi nemoguće nositi zapaljenu baklju, i to bismanjilo količinu zraka. Bili su naoružani samo noževima, a nosili su jedino kožne,debelo podstavljene haljetke kao zaštitu pred oružjem s kojim će se suočiti kad počneborba. Ali čovjek koji mora hodati gotovo četveronoške nema mnogo izbora.Izvan zidina, Durandovi odmetnici s kacigama i kožnim štitnicima na leđima zazaštitu od strelica s bedema, motali su se naokolo naoko besposleno, no bili su spremnijurnuti do zidina i zapaliti triješće čim se iznutra oglasi poziv na oružje. Muškarci nabedemima ravnodušno su ih promatrali. U trenutnom stanju pregovaranja niti jednastrana neće činiti nepotrebno agresivne poteze, ali obje su spremne za trenutak kad, iliako, ih pozovu.Guy i Edmund sjedili su na svojim bojnim konjima i čekali trenutak prelaska mosta.Sad su na sebi imali oklope, koplja su pričvrstili desno od prsnog oklopa, vizire podigli. Injihova je pratnja bila naoružana, a štitonoše su nosili stjegove. Konji su nemirnopoigravali na uskoj obali opkopa, njušeći bitku. Svi su znali u kakvu će klopku uskoroujahati. Guy je gledao prema suncu, čekajući da istekne drugi sat. Velika kugla koja jestvarala vrućinu kasnog jutra uzdigla se iznad udaljenog bedema. Dao je znak i trubač jeodsvirao poziv na pregovore.


RafaelaR & Anna

217

Kad se most spustio i podizna rešetka podigla, spustili su vizire i potjerali konjenaprijed. Na place d'armesu je Charles d' Auriac spustio ruku na svoj veliki mač. Njegovujak i bratići, također u oklopima i na konjima, učinili su isto. Dvorište je okružila četavojnika naoružana dugim kopljima. Magdalen je držala bebu i počela se polako povlačitiu sjene ispod zidina. Svi su tako napeto promatrali i čekali da su njezini sitni koraciprošli nezamijećeno.U dvorištu je zavladala duboka tišina, jednako duboka kao i sjenke zidina utvrde.Izvan zidina sjalo je sunce i događale su se obične stvari. Unutar zidina osjećalo se samozatišje iščekivanja prije izdaje. Zveket spuštanja podizne rešetke iza ljudi koji su ušlioznačio je kraj tišine i čekanja. Charles d' Auriac je uz gromoglasan krik izvukao mač, alije Guy de Gervais u istom trenutku namjestio svoje koplje i jurnuo na njega, takođerzaurlavši bojni poklič, divlje i likujući. Koplje je pogodilo metu i oborilo D' Auriaca skonja. Njegovi su ga štitonoše podizali na noge i zavladala je opća pomutnja. Tridesetmuškaraca, s noževima u rukama, iskočilo je iz sjenki dvorišta garnizona i njihovi su sebojni pokliči sad miješali sa zveketom čelika kad su se naoružani ljudi u sredini dvorištauključili u borbu. Guy je sišao s konja, kaneći navaliti na D' Auriaca mačem, ali prije negoje uspio, Philippe je konjem krenuo na njega.Magdalen je vrisnula i Charles se okrenuo. Podigao je svoj vizir i u očima mu sevidio ubojit izraz kad ju je s djetetom ugledao u sjenkama. Krenuo je prema njoj, golemafigura u oklopu, objema rukama držeći mač, podignut da je raskoli.- Izdajnička kurvo! - Optužba je odjeknula glasnije od zvukova bitke, a u glasu mu seosjećao mahnit, divlji bijes. Magdalen je nekoliko dragocjenih sekundi paraliziraopogled na veliku oštricu. Zoe je vrištala uz njezino uho. Tada se okrenula i potrčala.Spotičući se o kamene ploče, teturajući uza zid, stežući dijete, mahnito je trčala dok ju jemasivna figura nezgrapno slijedila. Trčala je do stuba za kruništa, ne razmišljajući ni očemu osim o potrebi da pobjegne iz mračnog kaosa u dvorištu, gore do zraka, prostora isunčeve svjetlosti.Čula ga je iza sebe, na stubama je vidjela golemu sjenu uzdignuta mača. Disala je ugrčevitim jecajima, a dijete u njezinu naručju nastavilo je prestravljeno vrištati. Stigla jedo stube na vrhu, u jednom zastrašujućem trenutku izgubila ravnotežu, gotovo je čulanjegovo disanje iza sebe, oporavila se i uspravila, skočila dalje od stuba kad se uzdigaoiza nje, masivan u čeličnu oklopu. Svuda je bilo dima. Ljudi ispod bedema zapalili suvatre na prvi zvuk čelika. Strijelci su ih gađali, bacali kamenje i lijevali vodu da ugasevatre. Uzdizao se crni dim, gušio je i zasljepljivao. Magdalen se našla leđima priljubljenauz niski dio bedema. Osjećala je zid na svojim bedrima, osjećaj dubine iza nje činio jenjezina leđa ledeno izloženima dok je zurila u smrt u liku bratića koji se okomio na nju.Njegove su sive oči bile hladne i ubojite kao i čelik što ga je podigao objema rukama.Zaletio se prema njoj, a ona se sagnula ustranu. Mač se silovitim zamahom spustio izasjekao samo zrak. Izgubivši ravnotežu, teturao je na rubu parapeta, boreći se protivglomazne i nespretne težine oklopa. Dok je ona smućeno gledala, veoma, veoma polakosrušio se preko ruba, činilo se da ga mač vuče dolje, dolje u zagušljivi dim. Njegov se krikizgubio u zaglušujućoj buci oko nje.- Sveta majko, slatki Isuse. - Neprestano je iznova ponavljala te riječi dok jenepomično stajala i držala vrišteće dijete. Tada se trgnula i potrčala natrag do stuba,misleći samo na to da mora sići u dvorište, pronaći Guya i Edmunda žive u tom ubojitomzveketu. Najprije ništa nije vidjela, nikoga prepoznala. Sad su svi bili na nogama, a


RafaelaR & Anna

218

štitonoše su goleme bojne konje povukli ustranu gdje su puhali kroz nosnice i kopitimaudarali po tlu, zabacujući plaštevima pokrivene glave.Žestoka se borba vodila kraj vratarnice dok su se Durandovi ljudi borili zauspostavljanje kontrole nad podiznom rešetkom. Znala je da bi nekako morala stići doglavnog ulaza u tvrđavu. Možda nitko ne pazi na mala vrata pa bi ona i Zoe moglepobjeći iz ovog ubilačkog kaosa. Ali nije to učinila.Stajala je i naprezala oči, očajnički tražeći plavosrebrni De Gervaisov stijeg.Napokon ga je ugledala. Borio se s Bertrandom, oko njih su odjekivali strahovitiudarci mačeva, tako snažni da se činilo nemogućim da ostanu na nogama, jesu li davaliili primali udarce. Osjećala je mučninu i proklinjala svoju slabost, boreći se protiv porivana povraćanje. Stajala je kao ukopana u užasnom strahu dok su dva muškarca, obojicakrupni, obojica iskusni i vješti u tom groznom umijeću ubilačke borbe, smrtonosnomžestinom udarali jedan po drugome. U jednom se trenutku činilo da je Guy zateturao,izgubio ravnotežu. Bertrand je s krikom likujućeg divljaštva podigao svoj buzdovan.Opaki šiljci na kugli naglo su se spuštali. Magdalen je čula vlastiti glas kako luđačkomgorljivošću vrišti nesuvisle riječi. Odzvanjao joj je u ušima, ispunjavao joj glavu. Tada seGuy kao nekim čudom pribrao, izbjegao sigurnu smrt pod buzdovanom, a Bertrand jepao na kamene ploče. Glava mu se okrenula pod neobičnim kutom, tamnocrvena krvšikljala je iz njegova vrata. Guy je ignorirao srušenog neprijatelja i jednostavno se vratiou okršaj, a Magdalen je smućeno shvatila da je samo fingirao teturanje u želji daBertranda uhvati nespremnog, sa spuštenim štitom.Poriv na povraćanje postao je snažniji u slabosti olakšanja, a na nogama ju jezadržala samo potreba da čvrsto drži Zoe koja je i dalje vrištala. Drhtala je, kosa joj seovlažila znojem straha, a tada je s ulaza odjeknuo trijumfalni povik kad se podiznarešetka podigla i ostatak Durandovih ljudi nahrupio je u place d'armes. Srce joj seispunilo naglim ushićenjem, jednako snažnim kakav je bio i prijašnji užas, podudarajućise sa zvukom trube osvajačke vojske. Strelice su letjele, strijelci na bedemima okrenulisu se od vanjskih napadača prema uljezima u place d'armesu, obasipajući ih tučomsmrtonosnih strelica...Smrtonosne strelice koje nisu birale... Jedna od njih zarila se između spona vratnogoklopa Edmunda de Bressea kad je podigao glavu. Magdalen je gledala, obuzetanevjericom u ovom pobjedničkom trenutku, kako crno-zlatna odora pada na tlo. Tada jetrčala kroz smrt i strelice, kroz mačeve i znojne, okrvavljene ljude koji su vrištali na tlu,prema mjestu gdje je ležao. S djetetom u naručju, pala je na koljena kraj njega. Ondje subili njegov paž i štitonoša pa su ga nekako uspjeli odvući ustranu, podalje od okršaja.- Moramo izvući strelicu, miledi - rekao je štitonoša, podigavši ranjenikov vizir. -Raymond je mora izvući dok mu ja držim ramena.Edmundove su oči treptale, zakolutale, ali je još disao. Magdalen mu je počelagrozničavo otkopčavati oklop, ali je i dalje držala Zoe, a takav je zadatak bilo nemogućeobaviti jednom rukom. Štitonoša mu je sad čvrsto držao ramena i Raymond,dvanaestogodišnjak koji je toga dana u krvlju natopljenim dvorištima Carcassonneapostao muškarac, uhvatio je strelicu i povukao. Izišla je uz šikljanje krvi i Edmundov sedah pretvorio u prigušen vrisak.- Ah, ne... ne Edmund! - Guy se stvorio kraj njih, glas mu je bio tihi uzdah tuge. -Brzo, moramo ga osloboditi oklopa da ga mogu iznijeti odavde. - Brzo je radio uz pomoć


RafaelaR & Anna

219

druge dvojice, a Magdalen je klečala kraj Edmundove glave i držala prst na rupi unjegovu vratu, kao da bi mogla zatvoriti ranu. Ali krv je pulsirala ispod njezina prsta.- Još je živ - neprestano je ponavljala, kao da će time produžiti njegov život.Bitka se oko njih nastavljala, ali Durandovi su ljudi bili nadmoćniji, a njih petero kaoda su zauzimali prostor koji nema nikakve veze s onim što se naokolo zbiva. Konačno suizvukli Edmunda iz oklopa i Guy ga je podigao. Magdalen je morala maknuti prst s ranepa je s očajem gledala kako njegova krv šiklja.Guy ga je odnio iz tvrđave i nosio ga kroz tihe puste ulice gradića. Stanovnicigradića pobjegli su iz svojih domova čim je počela bitka i sad su se raštrkali prekoravnice, svjesni do kakvog će pokolja i pljačke doći ako odmetnici pobijede.U taboru su ostali samo ranarnici, svećenici i dječaci zaduženi za teretne životinje.Guy je svoj teret nježno položio na tlo, Magdalen je spustila dijete i opet prstom pokrilaranu. Paž je potrčao po ranarnika, ali mu je Guy brzo doviknuo: - Najprije dovedisvećenika, Raymonde.- Još je živ - opet je rekla Magdalen. Edmundove su se oči otvorile i u njima sepojavila spoznaja. Pokušao je govoriti, ali mu je glas bio tako slab da je uho moralaprimaknuti njegovim ustima.- Volio sam te - rekao je.- Znam. - Stisnula mu je ruku. - I ja sam voljela tebe koliko sam mogla. Oprosti mi jerto nije bilo dovoljno.Edmund je pogledom mahnito tražio Guya i on je sagnuo glavu da bi čuo dašak kojije oblikovao riječi. - Pravedno je... pravedno... - Magdalen je obrisala krv koja mu jecurila iz usta i pokušala ga ušutkati, ali je s očajničkim naporom nastavio. - Pravedno jeda vi... sad imate jedno drugo. - Tada mu je glava pala unatrag kad mu je taj naporoduzeo posljednju snagu.Svećenik je bio ondje i mrmljao riječi odrješenja nad umirućim čovjekom. Magdalenga je držala za ruku dok su joj niz lice tekle beskorisne suze. Osjetila je trenutak kad jeduša napustila Edmunda. Pogledala je Guya i vidjela da su i njegove oči pune suza.Nježno je Edmundove ruke sklopila na njegovim prsima, sagnula se i poljubila muhladno lice.- Requiescat in pace. - Svećenikov je blagoslov bio užasno konačan.Podigla je Zoe koja je zaspala na travi. Nastavila je smućeno i prestrašeno jecati,udaljivši se i ostavivši Guya njegovu bdijenju.


RafaelaR & Anna

220

Osamnaesto poglavlje

Pokopali su Edmunda u šumarku jablana. Iz tvrđave su se i dalje čuli zveket čelika,krikovi bola, povici izazova ili pobjede, a zrak je pocrnio od dima. Unatoč nasilnojpozadini njegove smrti, umotali su Edmunda u njegov stijeg i pokopali ga sdostojanstvom, čašću i poštovanjem. Nakon što je održana misa za njegovu dušu, živiviše ništa za njega nisu mogli učiniti.Stijeg Beauregarda je sredinom poslijepodneva spušten s glavne kule Carcassonnea,a Bresseovi i Gervaisovi ljudi počeli su se vraćati u tabor. Plaćenici su ostali harati ipljačkati u tvrđavi i gradiću. Nitko ne smije naslutiti da je u vrijeme primirja izmeđudviju zemalja vazal vojvode od Lancastera bezrazložno napao dvorac pod upravompodanika francuskoga kralja. Utvrdu Carcassonne napala je Durandova odmetničkavojska u potrazi za pljačkom i otkupninom. Smioni napad, svakako, ali nitko ga nećesmatrati nevjerojatnim. Muškarci poput Duranda ne trebaju opravdan razlog za neki činagresije, kao da su imuni na prijetnju paklenih muka, te očito biraju ovozemaljskenagrade umjesto vječnog mira. Ne postoji nitko tko bi mogao ispričati priču o otetoj ženii djetetu, kao ni o spašavanju koje je zatvorilo krvavi krug zbivanja započetih kad se tažena rodila.Zato su se Bresseovi i Gervaisovi ljudi, po završetku tajnog i nelagodnog savezništvas Durandovim odmetnicima, tiho okupili oko Gervaisova zmaja i, čim je sunce zašlo zaplanine, krenuli cestom prema sjeveru.Kad se posve smračilo, već su između sebe i Durandova tabora ostavili petnaestakkilometara. Utaborili su se na obali pritoka Garonne, izvan malog sela. Stanovnici selaprestrašeno su se skrivali dok je prolazila naoružana trupa umornih ljudi. Lica pocrnjelaod dima, tunike poprskane krvlju, i za njima teretne životinje i ranjenici na nosilima. Noostavili su selo netaknuto i zapalili vatre na zemlji koja nije bila dobra za pašnjake i nijeimala usjeva.Magdalen je jahala kraj Guya, ali su razmijenili tek poneku riječ. Među njima jeležala Edmundova smrt, teška i mučna, još neprihvaćena. Uzeli su njezine stvari iztvrđave pa se mogla pobrinuti za Zoe kad su se utaborili. Činilo se da je dijete zaboraviloužase dana, sigurno u majčinu naručju. Uspavljivalo ju je kretanje konja, kao i tijekomdugog putovanja od Bressea do Carcassonnea.Mali Magdalenin šator podignut je kraj mnogo većega na kojem se vijorio stijeg sazmajem De Gervaisa, a kad je nahranila i oprala bebu, odnijela ju je van u bakljamaosvijetljen polumrak, do mjesta gdje je za stolićem sjedio Guy s peharom vina u rukama izurio u neki unutrašnji svijet. Bio je posve sam, njegovi ljudi na diskretnoj udaljenosti, ičinilo se da ju nije odmah opazio. Shvatila je da joj treba poziv kako bi sjela kraj njega,pa je nesigurno stajala po strani sve dok Zoe nije odjednom ushićeno uzviknula kad jojje pred licem zasvijetlila krijesnica.Podigao je glavu i umorno se nasmiješio djetetu. -Daj je meni. - Uzeo je Zoe i stavioje na koljena. Smijala se i punašnim prstićima grabila zmaja izvezenog na njegovoj


RafaelaR & Anna

221

tunici. - Kako si narasla, mala golubice - rekao je, sagnuo glavu i poljubio je, a ona ga jeodmah zgrabila za kosu.Magdalen je sjela na niski stolac. - Smijem li piti?Gurnuo je svoj pehar prema njoj i počeo škakljati Zoein trbuščić. Bacila se unatragna njegovu ruku i radosno se smijala. Magdalen je popila malo vina i rekla: - Što ćemosada?- Vratit ćemo se u Bresse - rekao je. - Moram se pobrinuti da se, nakon Durandovanapada, leno osigura za Lancastera. Vojnici su se zacijelo vratili, ali moram provjeriti.Prazno gnijezdo dobar je plijen za predatore.Magdalen nije odmah odgovorila. Njezino se pitanje nije na to odnosilo.- Olivier je otputovao u Englesku i Lancasteru odnio vijest o današnjem događaju -nastavio je Guy, rastreseno milujući Zoein obraz. - Ako jaše sam, možda može prijeći stopedeset kilometara na dan. Uz neizbježne zastoje i nekoliko dana čekanja broda uCalaisu, mogao bi za tri tjedna stići u Southampton, bude li vjetar povoljan.- Da - reče Magdalen. Bila je na sto čuda jer nije znala kako bi doprla do Guya.Premda se nije ponašao neprijateljski, svakako se distancirao od nje.Theo im se tiho približio. - Hoćete li večerati, milorde? Sve je spremno.- Večerat ću zasebno - reče Guy. - Možeš me ovdje poslužiti.Magdalen se ugrizla za usnu, odjednom obuzeta neugodnom nesigurnošću jer junije pozvao da s njim podijeli obrok.- Stavit ću Zoe na spavanje tako da možeš na miru jesti - rekla je nesretnim glasom. -Hoćeš li moju večeru donijeti u šator, Theo?Guy se nije usprotivio, kao da nije ni čuo što je rekla. Jednostavno joj je prepustiodijete i nastavio zamišljeno šutjeti.Magdalen se tijekom cijele sparne noći nemirno bacakala po slamarici. Nijerazumjela zašto se ne bi mogli zbližiti u zajedničkoj žalosti zbog Edmundove smrti. Bioje prijatelj oboma, i zacijelo bi mogli tješiti jedno drugo. U zoru je ustala i izišla. Guy jejoš uvijek sjedio za stolom, a ona nije mogla procijeniti je li tu proveo cijelu noć ili se,kao i ona, rano probudio nakon nemirne noći.- Dobro jutro, milorde. - Dok je hodala prema njemu, rosa na travi ovlažila joj jecipele i gležnjeve.Podigao je glavu i lagano se namrštio. - Rano si se probudila, Magdalen.- Kao i ti, milorde. - Stala je kraj stola i lagano se prstima oslonila na rub. - Obojesmo nesretni. Zar ne možemo pomoći jedno drugome? - Govorila je veoma blagimglasom.Njegove su se plave oči još više smrknule. - Kako? Edmund je umro zbog nas. Kakojedno drugome možemo ublažiti osjećaj krivnje?Nadlanicom je dotaknula usne kad mu je u glasu čula potištenost i muku. Nastojalaje obuzdati bol izazvanu njegovim riječima i pronaći vlastite. - Postoji tuga, duboka itrajna tuga. No moramo li snositi i krivnju za njegovu smrt?Malodušnost u njegovim očima odjednom je zamijenio oštar gnjev i ona jeinstinktivno ustuknula.- Da nisi prekršila svoju prisegu, Magdalen, Edmund bi još bio živ.


RafaelaR & Anna

222

Odmahnula je glavom, zbunjena i povrijeđena. - Ne... nisam prekršila prisegu. Ništanisam rekla...- Od tebe je saznao istinu.- Ali... ali rekao mu je moj bratić... on je u njemu probudio sumnju...- A ti to nisi zanijekala, zar ne? - U glasu mu se sad osjećao samo oštar gnjev. Raširioje ruke na stolu i gledao ravno kroz nju. Bespomoćno je odmahnula glavom. - Da si tozanijekala, on bi ti vjerovao jer te tako volio da bi u svemu prihvatio tvoju riječ. Želio jetvoje nijekanje, a ti mu to nisi dala. Ništa od ovoga ne bi se dogodilo da si se držala svojeprisege.- Ti govoriš da sam ja odgovorna za Edmundovu smrt. - Njezin je glas bio slabašanšapat i krv joj je tromo tekla žilama kad je vidjela strašno zgražanje u njegovim očima.Guy nije odgovorio.- To je zato što sam ja kći svoje majke - nastavila je tihim, distanciranim glasom. -Edmund me volio i ta ga je ljubav odvela u smrt. Svi oni ljudi koji su jučer ondje poginuli,umrli su zbog Edmundove ljubavi prema meni... To zapravo govoriš.Opet nije bilo odgovora. - Nisam željela da umre -rekla je istim tihim glasom. - Ništane mogu učiniti protiv okaljanosti moje krvi zbog koje se sve to događa. - Odmaknula jekosu s lica kad se sunce pojavilo na nebu. - Možda me rodila kurva u prokletomtrenutku, ali radije bih sama umrla nego izazvala tuđu smrt onako kako je to činila mojamajka, čak i ako ništa ne mogu protiv toga.Udaljila se, a on je ostao sjediti, nepomično i tiho. Spustila se do rijeke. Sunce jepočelo sušiti travu pod njenim nogama i grijalo joj zatiljak, pa je potražila svježu zelenuhladovinu u šumarku bazge i jablana, kao da joj duboke sjenke više odgovaraju odbezbrižnog sunca koje obećava novi dan.Guy je jedva čuo njezine riječi. Padale su tihe i smrtonosne poput otrovne kiše i tekje u tišini, kad je otišla, osjetio da su za sobom ostavile neugodnu slutnju. Govorio je podutjecajem gnjeva i tuge zbog tako okrutna okončanja mladog života, ali takvi su događajidio života. Bio je svjedokom mnogih i tugovao je za mnogo mladih ljudi. Inače biprihvatio tu činjenicu, a gnjev i tuga bi se smirili dok ih na koncu ne bi zaboravio. Nokrivnja i kajanje davali su dodatnu dimenziju toj smrti. Pomirio se s Edmundom, primioje njegov oproštaj, ali je njegova smrt oživjela grozotu izdaje. Kad je Magdalen zanijekalakrivnju - svoju, njegovu, njihovu - okomio se na nju u bijesnoj potrebi da i nju uvuče uvlastiti kaos grizodušja. Kanio ju je povrijediti onako kako je on povrijeđen, a tek kad jeu mislima ponovio njezine riječi, shvatio je da ona još uvijek krvari iz svojih rana, onihkoje su joj za mukotrpna boravka u Carcassonneu nanijeli De Beauregardi. Udarao ju jepo ranama što ih je već imala u trenutku kad joj je trebala njegova ljubav i utjeha, što je iona njemu nudila.Bez obzira što im donosi budućnost, njihova je ljubav još uvijek jaka kao i uvijek.Naglo je ustao. Magdalenina bol nije obična i on se odjednom prestrašio onoga što jemeđu njima rečeno i učinjeno. Za Edmunda više ništa ne može učiniti, ali potreban ježivima, jednako kao i ona njemu.Otisci njezinih stopala nestajali su iz trave jer je sunce osušilo rosu, ali ih je uspioslijediti do šumarka. Bilo je tiho i još se osjećala noćna svježina. Tada se začulo lupkanjedjetlića. Nešto je zašuštalo u grmu kupina. Zazvao ju je i čuo samo prazan odjek vlastitaglasa. Zazeblo ga je u srcu. Vidio je one sive oči, iskrene kao i uvijek, ispunjene


RafaelaR & Anna

223

gnušanjem spram nje same, a ništa nije učinio da to popravi. Čuo je njezin glas, takoblag, a ipak pun gađenja. Dvaput je rekla da je kći kurve, a on to niti jednom nijeopovrgnuo. Nije to opovrgnuo jer je rekla istinu. Ali Magdalen nije govorila o tojčinjenici. Govorila je o značenju te činjenice. To je odmah mogao i trebao opovrgnuti.Zaokupljen samim sobom, onim u čemu je sad prepoznao potrebu da nju kazni zavlastitu patnju i krivnju, ostavio ju je da se utapa u močvari prezira prema samoj sebi,kao i u onome što je smatrala njegovim prezirom.- Magdalen! - Opet ju je zazvao glasom koji se zabrinuto povisio, ali opet nije dobioodgovora.Sunčeva je svjetlost treperila na kraju kupinama omeđene staze kojom je kročio, astabla su ustupila mjesto širokoj livadi. Izišao je na svjetlo. Rijeka je tekla između širokihobala, tamnosmeđa voda preko ravnog kamenja, ponegdje bi srebrno bljesnula pastrva,drugdje se pojavila jeguljina glava iz blata, konjska smrt nisko je letjela, srebrnkastolišće žalosne vrbe dodirivalo je sporu vodu. Spokojan prizor, netaknut pakošću,osvetoljubivošću, otrovanom ljubavlju iz prošlosti.Mostić od trupaca ležao je preko rijeke nekoliko stotina metara dalje. Uz njega senalazila nesigurna ograda od visećeg konopca. Magdalen je stajala na mostiću i zurila uvodu, čvrsto se držeći za konopac. Sagnula je glavu i kosa joj je padala na prsa.Brzo je krenuo prema njoj, ali nije podigla glavu, čak ni kad je stigao do mostića izakoračio na trupce. Pomaknuli su se pod njegovom težinom te se opet smirili.- Ne smiješ se toliko udaljavati od tabora - rekao je kad se oprezno zaustavio krajnje. - Oni su zli - rekla je, ali nije podigla glavu. - A ja pripadam njima... ja sam jedna odnjih. Nemoguće je voljeti nekoga od njih, ali se čini da mogu privući... uvući u svoje zlo. Jasam privukla tebe. Privukla sam Edmunda... kao što je moja majka privukla mog oca.Luda je Jennet rekla da na mojem dlanu vidi ljubav i krv. Tada nisam shvatila kolikomnogo.- Volim te - tiho je rekao. Zagledao se niz rijeku, dopuštajući da spokojan prizorutječe na njegove riječi, izliječi mu dušu. - Ti si kći Isolde de Beauregard i Johna odGaunta. I ja te volim. Rodila si moje dijete. I ja te volim.- Moja je majka bila kurva.- Ali ti nisi.- Nisam? - Naglo se okrenula i mostić je pod njom zadrhtao. - Dvaput sam izdalasvog muža i odvela ga u smrt. I ti si mogao umrijeti u Carcassonneu. Koliko je ljudi ondjeumrlo zbog mog podrijetla i onoga što sam učinila?- Ti nisi odgovorna za svoje rođenje ili za zloću obitelji tvoje majke, zloću koja jedovela do Edmundove smrti. Govorio sam nepromišljeno jer i ja patim, ali ništa odonoga što sam rekao ne smiješ primiti k srcu, osim ovoga: volim te.- Ne možeš me voljeti. Očarala sam te. Koliko si puta to rekao? Ali me ne voliš.- Jednom davno - zamišljeno će Guy - postojala je djevojčica koja je bila veomanaporna kad bi joj se reklo nešto što nije željela vjerovati... zapravo, tako naporna da suoni koji su je voljeli posve izgubili strpljenje. - Uhvatio joj je bradu i primorao je da gapogleda. - Čini se da godine to nisu izbrisale. Opet postaješ naporna, Magdalen odLancastera. - Smiješio se i prstom lagano prelazio po njenim ustima. - Volim tebe. I nijevažno čija si kći.


RafaelaR & Anna

224

Pogledala mu je u oči i ondje vidjela istinu. Vidjela je bol, mučno grizodušje kojemuće dugo trebati da nestane, ali je vidjela i istinu njegove ljubavi, jarki plamen iza sjenki,plamen koji može samo pročistiti prošlost. Sigurna u toj ljubavi, mogla je odbaciti svojenaslijeđe, ponovno vjerovati u jednostavnu činjenicu vlastite ljubavi prema tomčovjeku i njihovu djetetu, ljubavi koja jedino može činiti dobro. - Zagrli me - rekla je, kaoi mnogo puta ranije.- Kad pod mojim nogama bude čvrsto tlo - odgovorio je. - Ne bih želio plivati.Drhtav smijeh lebdio joj je na usnama, okrenula se i s lakoćom preskakivala trupcedo druge obale. Guy ju je jednako brzo slijedio, svladan vlastitom potrebom, te mu senašla u zagrljaju čim je dotaknuo čvrsto tlo. Prošlo je mnogo vremena otkako ju je zadnjiput tako grlio, već dugo nije pod rukama osjećao te vitke podatne obline, osjećao topaoženstven miris njezine kose i kože. Priljubila se uz njega i objema mu rukama uhvatilaglavu, i vrela gladna strast preplavila ih je poput nezaustavljive plime. Njihovi su jezicizaplesali svoj ples, zubima mu je grickala donju usnu, njegove su joj ruke razmaknuleskute, tražeći, istražujući, otvarajući tople vlažne tajne njezina tijela. Zastenjala je,očajnički želeći osjetiti njegovu kožu na svojoj.Sjedinili su se još uvijek odjeveni, rukama gurajući tkanine koje su ih sputavale, injihova su se tijela stopila s familijarnošću prijašnje intimnosti, ali i uz draž dugotrajnogodricanja. Istodobno se činilo poznatim, no ipak novim i svježim.Osjećala je da ga zauvijek mora zadržati u sebi, pulsirajući ud u njoj koji je njezinsastavni dio. Činilo joj se da bi zauvijek mogla držati teret njegova tijela koje ju jepritiskalo o tlo tako da je postala jedno sa zemljom i jedno s njegovim tijelom, uzimajućisve dobro iz jednog i iz drugog.Osjećao se kao da je obavija svojim tijelom dok ga ona uvlači u sebe. Bili su jednopod suncem i na zemlji. Bili su jedno u životu i u smrti, njihova se krv miješala sasokovima ljubavi u nedokučivoj, ljekovitoj plimi radosne potvrde.


RafaelaR & Anna

225

Epilog

John od Gaunta je dugim prstima stiskao vosak koji je sa svijeće padao na stol uprivatnoj odaji Savoya. Rubin na njegovu prstu u sjeni je svjetlucao tamnocrveno,blještao purpurno-crvenom vatrom u svjetlosti svijeće. Kuglicu voska valjao je izmeđupalca i kažiprsta, uživajući u njezinoj savitljivosti, u toploj mekoći.Prekriven prašinom, iscrpljena crnomanjasta lica i umornih crnih očiju, kurir jestajao kraj vrata, sagnute glave i pogrbljenih ramena.Lancaster je lupkao po pergamentu raširenom na stolu pred njim. Papir je šuštaoupregrijanoj tišini prostorije. - Idite se odmoriti, čovječe - naglo reče. -Zacijelo stedanonoćno jahali kad ste tako brzo stigli ovamo.- Istina, milorde vojvodo - reče Olivier. - Ali moj mi je gospodar rekao da vam štobrže odnesem vijesti.- Vi ste odan i poslušan sluga - reče vojvoda. - No sad se idite odmoriti.- Kad mogu mojem gospodaru odnijeti odgovor? - Unatoč silnom umoru i položajučovjeka kojemu se obraćao, Olivierov je glas i dalje zadržao određenu tvrdokornost.John od Gaunta se namrštio. - Ne vidim zašto je potreban odgovor. Vaš me gospodarjednostavno obavijestio o nekim činjenicama: smrti Edmunda de Bressea, porazu DeBeauregarda u Carcassonneu i ranjivosti feudalnog posjeda Bresse. Zar u tome vidite daje potreban odgovor, gospodine kuriru?Olivier podigne glavu. - Vjerujem da moj gospodar očekuje odgovor, milordevojvodo.Vojvoda se odjednom oštro nasmijao. Glavom je pokazao prema vratima. - Idite seodmoriti, odani kuriru. Ako zaključim da bih trebao odgovoriti, obavijestit ću vas o tomečim se odmorite.Olivier se duboko naklonio i bešumno šmugnuo iz privatne odaje.John od Gaunta opet je pročitao dokument pisan čvrstim crnim rukopisom Guya deGervaisa. Tada je ustao i prišao draguljima optočenoj škrinjici na polici u jednomudubljenju zida. Podigao je poklopac i izvadio drugi pergament. Bio je napisan istimrukopisom.Ponovno je sjeo i na stolu raširio oba pisma. Sjećao se trenutka kraj Magdaleninakreveta kad su joj on i lord De Gervais rekli za nestanak njezina muža. On je tada osjetiojaku strast između svoje kćeri i De Gervaisa, a prepoznao ju je jer se slično osjećao sdjevojčinom majkom.Kad se vjerovalo da je Edmund de Bresse mrtav, Guy de Gervais zamolio je svogsizerena za ruku obudovjele Magdalen od Lancastera.Ali Edmund de Bresse tada nije bio mrtav i John od Gaunta je spremio to pismo, usvojoj ljubaznosti zaključivši da je najbolje pretvarati se da nikad nije napisano. Sad jeEdmund uistinu mrtav i Guy de Gervais ga je o tome obavijestio, kao i o spašavanju


RafaelaR & Anna

226

Magdalen i uništenju prijetnje De Beauregarda. Međutim, to pismo nije sadržavaloprošnju udovičine ruke.No ipak je postojala. Kurir Olivier je znao da postoji.Zavalio se na stolici i u mislima promotrio potencijalne prosce svoje kćeri. Još jednafrancuska veza mogla bi osigurati moćne saveze. Zatim su tu talijanski Visconti. Bogati imoćni, u suštini banditi, ali gorljivo žele kraljevski savez. Ima nekoliko mladih engleskihlordova čija se apsolutna lojalnost može kupiti takvim darom. Djevojka je dokazala da jesposobna rađati. Gdje bi se najkorisnije moglo posijati to sjeme Plantageneta?Njegova se ruka nesvjesno zavukla u dubok džep krznom obrubljena ogrtača.Izvadio je uokvirenu minijaturu i dugo zurio u lice žene koju voli, ali je ne može oženiti.Katharine Swynford nema podrijetlo potrebno za kraljevsku nevjestu, čak i kad ne bibilo njegove žene, Constanze od Castile. Ali volio je Katharine i znao je da bi zanemariokonvencije kad bi bio slobodan.Ne postoje takve konvencije koje bi onemogućile brak Guya de Gervaisa i Magdalenod Lancastera, već samo želja njezina oca da je što korisnije uda.John, vojvoda od Lancastera, izvadio je list pergamenta iz ormara, naoštrio pero ipočeo pisati svom vazalu, Guyu de Gervaisu, grofu od Redefordea. Tečno je pisao mnogominuta, na koncu je pergament posuo pijeskom i savio ga, bez ponovnog čitanja. Potomje kapnuo vosak svijeće na preklop i zapečatio pismo svojim pečatnjakom.Olivier je idućeg dana krenuo natrag s vojvodinim pergamentom ušivenim upodstavu njegova haljetka.Stigao je u dvorac Bresse tjedan dana nakon povratka svoga gospodara izCarcassonnea. Bio je dan raskošnih boja rane jeseni i u dvorcu se osjećao ugođaj mjestakojim upravlja njegov gospodar, kao da napadi, probijeni zidovi i otmica nikad nisuporemetili gladak tijek svakodnevnog života.Našao je lorda De Gervaisa i ledi Magdalen u perivoju gdje su se igrali s djevojčicomčiji su crvenkasto-zlatna kosa i sive oči obećavali neobičnu buduću ljepotu.- Bio si veoma brz, Olivier - reče lord De Gervais. Brojio je suncokretove sjemenkena Zoeinom ružičastom dlanu dok mu je sjedila na koljenima. Pokazivao joj je kako ćeispružiti ruku golubovima koji su tiho mrmorili. Nije bio osobito uspješan, ali se činiloda dijete silno uživa.Guy je promijenio položaj tako da je jednom rukom obujmio svoju kćer, a drugomuzeo vojvodin pergament. - Idi i odmori se, Olivier. Više ćemo razgovarati kad malodođeš k sebi. - Čekao je da kurir na svoj uobičajeno diskretan način ode iz perivoja i tektada raskinuo Lancasterov pečat. Zoe je radosno grabila pergament, a on joj je čvrstouhvatio obje ruke dok je čitao. Na koncu je podigao pogled.Magdalen je udobno sjedila s gomilom svilenih niti za vezenje u krilu. U lice joj sevratila topla blistava živahnost, usne je lagano rastvorila, iskrene sive oči sadržavale suljubav i spoznaju njezina ispunjenja. Njezino se zadovoljstvo stapalo s blagom zlaćanombujnošću jesenjeg vrta, a on je znao da njoj uopće nije važno što kaže John od Gaunta.Znala je da manipulacije njezina oca ne mogu taknuti njihovu ljubav. John od Gaunta ćeodrediti, ali ona i Guy de Gervais naći će vlastiti put.Ali on nije mogao dijeliti njezinu rezigniranost ili mirnu sigurnost. U tome je bilarazlika među njima, razlika koja je uvijek postojala i uvijek će postojati. Misao mu je bilaugodna jer je obuhvaćala budućnost, a tu je budućnost sad mogao pustiti u svoju dušu.


RafaelaR & Anna

227

Nasmiješio se. - Putujemo u Englesku, malena.- Zašto?- Da se vjenčamo. Njegova Milost od Lancastera smatra prikladnim ruku svoje dragevoljene kćeri Magdalen dati odanom vazalu, Guyu de Gervaisu, grofu od Redefordea.- 'Drage voljene'? - reče Magdalen. - Vjerujem da moj otac laže.- Nemoj biti zamorna.Na trenutak je zatvorila oči pod blagim jesenskim suncem i na usnama joj jepoigravao tajnovit smiješak dok se sjećala svega što je bilo i razmišljala o svemu što ćedoći. Otvorila je oči. Guy ju je promatrao, a smiješak razumijevanja i zadovoljstvaobasjao je i njegovo lice.- Volim te - rekao je.- Da, znam - odgovorila je. - Čak vjerujem da me voliš jednako kao ja tebe.- Čini se da učiš. - Spustio je Zoe na tlo i ustao te ispružio ruku i povukao Magdalenna noge. - Mislim da je vrijeme da ova malena pođe spavati, nije li tako?Magdalen je ustala i nemarno razbacala svilene niti u veselom šarenilu po travi. Zoeje hvatala niti jarkih boja i radosno se smijala, a njezini su se roditelji maknuli sa suncapod zlaćanu krošnju bukve.- Još će se malo zadovoljno zabavljati - šapnula je Magdalen i zapovjednički podiglaglavu. - Mi možemo uživati u međuigri ispod krošanja.- Ili bismo jednostavno mogli pustiti stvari da idu svojim tijekom - odgovorio je iusnama joj pomilovao obraz.- Mogli bismo - složila se Magdalen i vrhom mu prsta nježno prešla po uhu, podiglase na prste i gricnula mu ušnu resicu. - Da, mislim da bismo to svakako trebali. Otkrilasam da je to uvijek najbolji plan. - Nasmijao se uz njezina usta.Zoe je zijevnula, spustila se na svileni sag jarkih boja i usnula. Bilo je tiho u toplomposlijepodnevnom vrtu, samo se tiho šuštanje ljubavi miješalo s indolentnim zujanjemose i glasanjem čvorka.

Jane Feather Gotovo Neduzna

Documents

Transcript of Jane Feather Gotovo Neduzna