IZDAVAČKI CENTAR RIJASETA SVJETSKA UNIJA ISLAMSKE...

IZDAVAČKI CENTAR RIJASETA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BiH

SVJETSKA UNIJA ISLAMSKIH UČENJAKA

U Islamskoj povelji je izneseno glo-balno, sveobuhvatno, odmjereno i objektivno gledanje Svjetske unije islamskih učenjaka na poslanje isla-

ma i najvažnija pitanja koja se tiču islama i muslimana današnjice.Unija poziva u cjelovit islam koji obuhvata: vjerovanje i zakon, iba-

det Uzvišenom Allahu i ophođenje s ljudima, etiku i etičke vrijednosti, Budući i prolazni svijet, kulturu i civilizaciju, zajednicu i državu, a sve to u svjetlu principa iznesenih u ovoj Povelji. U te principe mi vjeru-jemo i u njih pozivamo s mudrošću, a s onima koji misle drugačije raspravljamo na najljepši način.

Ka ovim temeljnim principima pozivamo sve muslimane - bez ob-zira gdje oni živjeli, kojim jezikom govorili i kojem mezhebu pripadali - mi im obznanjujemo ovu Povelju s ciljem da je dobro prouče i usvoje njen sadržaj. Smatramo da su u Povelji, makar to bilo i u najkraćim crtama, iznesene islamske konstante na kojima treba odgajati sadašnje i buduće generacije muslimana.

Ka ovim principima pozivamo i nemuslimane kako bi islam upo-znali onakvim kakav stvarno jeste, od njegovih sljedbenika i pouzdanih učenjaka, čije mišljenje je meritorno u autentičnom predstavljanju isla-ma. Mi svima upućujemo poziv: ...dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo. Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svjedoci da smo mi musli-mani (Ali ‘Imran, 64). O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stva-ramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (El-Hudžurat, 13).

Svjetska unija islamskih učenjaka

ISL

AM

SKA

PO

VE

LJA



ISmsKA poVelJA

Naslov originala: El-Misaku-l-islami

Izdavači:El-Kalem - izdavački centar Rijaseta IZ u BiH

Svjetska unija islamskih učenjaka

Za izdavače:Selim Jarkoč

Prof. dr. Muhammed Selim el-Avva

Stručni konsultant:Prof. dr. Enes Ljevaković

Urednik:Mr. Mustafa Prljača

Lektor:Aida Krzić

Dizajn i tehničko uređenje:Tarik Jesenković

Štampa:BEMUST, Sarajevo

* * *

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo28-67

ISLAMSKA povelja / s arapskog preveli Safvet Halilović i Mehmed Kico. - Sarajevo : El-Kalem ;

Dublin : Svjetska unija islamskih učenjaka = International Union for Muslim Scholars, 2010. -

131 str. ; 23 cm

Prijevod djela: El-Misaku-l-islami. - Bibliografske i druge bilješke uz tekst

ISBN 978-9958-23-262-6

COBISS.BH-ID 18072326

Sarajevo, 1431. god. po H./2010. godine


ISmsKA poVelJA

S arapskog preveli:dr. Safvet Halilović i dr. Mehmed Kico

[ ]5

Sadržaj

PREDGOVOR IZDANJU NA BOSANSKOME JEZIKU .................................................................... 7

PREDGOVOR PREDSJEDNIKA SVJETSKE UNIJE ISLAMSKIH UČENJAKA ...................................... 10

ISLAMSKA POVELJA

1. ISLAMSKI UMMET: IDENTITET I SPECIFIČNA OBILJEŽJA ....................................... 13

2. ZAJEDNICA KOJA VJERUJE U JEDNOGA BOGA ....................... 163. VJEROVANJE U SUDNJI DAN ........................................................... 204. VJEROVANJE U SVE BOŽIJE POSLANIKE .................................. 245. OBREDOSLOVLJE (EL-‘IBADAT) .................................................... 276. PLEMENITA ETIČKA SVOJSTVA

(MEKARIMU-L-AHLAK) ................................................................... 307. JEDINSTVO ISLAMSKOG UMMETA ............................................ 358. NEPRIKOSNOVENI IZVORI ISLAMA:

KUR’AN I SUNNET ............................................................................. 41

[ ]6

[ Sadržaj ]

9. VJEROZAKON (ŠERIJAT), ISLAMSKA PRAVNA NAUKA (FIKH) I SAMOSTALNO PRAVNO RASUĐIVANJE (IDŽTIHAD) ........................................................... 44

10. ISLAM JE VJERA UMJERENOSTI I KOMPLEMENTARNOSTI ............................................................ 48

11. ISLAM I ČOVJEK .............................................................................. 5212. ISLAM I ŽENA ................................................................................... 5913. ISLAM I PORODICA ........................................................................ 6114. ISLAM I DRUŠTVO ........................................................................... 6715. ISLAM I EKONOMIJA ...................................................................... 7116. ISLAM I SANKCIJE ........................................................................... 7817. ISLAM I VLAST ................................................................................. 8118. ISLAM, MIR I RAT ............................................................................ 8619. ISLAM I TEROR ................................................................................ 9320. ISLAM I CIVILIZACIJA ................................................................... 9821. ISLAM I UMJETNOST .................................................................... 10122. ISLAM I PREOBRAŽAJ .................................................................. 10623. ISLAM I DIJALOG .......................................................................... 11324. ISLAM I ODNOSI S NEMUSLIMANIMA ................................... 11625. ISLAM I ZAPAD .............................................................................. 12326. ISLAM I GLOBALIZACIJA ............................................................ 127

ZAKLJUČAK ........................................................................................... 131

[ ]7

PrEdGOVOr IZdaNjU Na BOSaNSKOME jEZIKU

Svjetska unija islamskih učenjaka (El-Ittihadu-l-‘alemi li ‘ulemai-l-muslimin - International Union for Muslim Scholars / IUMS) osnovana je 2004. godine na konferenciji održanoj u Londonu. Jedan od glavnih ciljeva osnivanja Unije je osiguravanje šireg okvira koji će omogućiti muslimanskim učenjacima iz raznih dijelova svijeta da se sastaju, razgovaraju i iznose zajednički stav o pitanjima koja se tiču muslimana današnjice. Unija radi na usaglašavanju stavova različitih pravnih škola nastalih u okrilju islama nastojeći objediniti stavove učenjaka koji se tiču aktuelnih problema muslimana kako bi se s izazovima, ali i opasnostima modernog doba, zajednički suočavali. U tom pogledu Unija okuplja učenjake sunnije i šiije (imamije/isna‘ašerije, zejdije), zatim ibadije, selefije, sufije i druge provenijencije koje su nastale u okrilju islama. Dakle, Unija okuplja sve pravce i skupine koji se mogu svrstati u okrilje časnog islama, što predstavlja djelovanje koje je od izuzetne važnosti, naročito u današnjim okolnostima kada su muslimani u svijetu podijeljeni i nejedinstveni, što u velikoj mjeri doprinosi njihovom slabljenju i propadanju. Unija se tokom proteklih godina bavila proučavanjem aktuelnih problema u muslimanskom svijetu te razvojem odnosa između islamskog svijeta i Zapada. U tom pogledu, Unija je povodom raznih događanja u svijetu pojašnjavala stav islama naspram tih dešavanja dajući savjete i preporuke putem odluka, proglasa i šerijatsko-pravnih decizija (fetava), a u brojnim obraćanjima svjetskoj javnosti Unija je osudila terorističke napade koji se dešavaju posljednjih godina, a dovode se u vezu s islamom, ističući da islam, ni u jednom obliku, ne odobrava teror i ubijanje nevinih civila.

[ ]8

[ Predgovor izdanju na bosanskome jeziku ]

Unijom, od njenog osnivanja do danas, predsjedava istaknuti učenjak šejh dr. Jusuf el-Karadavi, koji ima tri zamjenika: ispred sunnija zamjenik je dr. Abdullah ibn Bajjah, bivši ministar pravde u Mauritaniji, u ime šiija ajatullah Et-Teshiri iz Irana, a ibadije zastupa šejh Ahmed el-Halili, glavni muftija sultanata Oman. Generalni sekretar je prof. dr. Muhammed Salim el-Avva, poznati egipatski učenjak i profesor međunarodnog prava. Sjedište Unije je u Dablinu (Irska), a svoja predstavništva ima u Kairu, Bejrutu i Dohi. Godine 2009. donesena je odluka da se otvore predstavništva u Turskoj, Rusiji i Indoneziji. Unija je dosada okupila nekoliko hiljada članova koji dolaze iz gotovo svih zemalja svijeta.

Unijom rukovodi Vijeće povjerenika (Medžlisu-l-umena’), koje se bira na izborima na Generalnoj skupštini Unije i čiji članovi imaju mandat od četiri godine. Vijeće povjerenika ima ovlasti i kompetencije upravnog odbora i donosi potrebne odluke o planiranju naučnih, da‘vetskih, kulturnih i drugih aktivnosti Unije.

Svjetska unija islamskih učenjaka je dosada izdala nekoliko izuzetno korisnih publikacija i knjiga. Posebno je važna Islamska povelja (El-Misaku-l-islami), u kojoj su, na jezgrovit, sadržajan i, prije svega, veoma utemeljen način, iznesena osnovna učenja islama i njegove specifične odlike kao i stav islama spram brojnih savremenih dešavanja i fenomena. Povelja je ubrzo prevedena na bosanski, engleski i francuski jezik. Potom su uslijedili prijevodi i na druge jezike, među kojima je posebno važan prijevod na njemački jezik koji je sačinila Lejla Begović, profesorica njemačkog jezika iz Štutgarta.

Prvo izdanje Islamske povelje na bosanskome jeziku pojavilo se krajem 2006. godine, a za to je posebno zaslužan reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić, koji je predložio da se Povelja štampa u sklopu Rezolucije Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini o tumačenju islama, što je i učinjeno. Ovom prilikom izražavamo zahvalnost uvaženom reisu-l-ulemi na podršci koju je dao da Islamska povelja bude publicirana u spomenutoj Rezoluciji.

U međuvremenu, Povelja je doživjela drugo izdanje na arapskome jeziku. To izdanje je prošireno i dopunjeno s novim detaljima i jednim novim poglavljem u kojem je tretiran stav islama prema umjetnosti. U ovom prijevodu smo uvrstili te nove detalje i, evo, hvala dragom Allahu,

[ ]9

[ Predgovor izdanju na bosanskome jeziku ]

Islamska povelja Svjetske unije islamskih učenjaka spremna se pojaviti kao zasebna publikacija, u novom ruhu, na bosanskome jeziku. Zahvaljujemo uvaženom fetva-i eminu prof. dr. Enesu Ljevakoviću na konsultacijama i vrlo korisnim savjetima koje nam je dao prilikom prevođenja ovog djela na bosanski jezik.

Ovom prilikom posebnu zahvalnost iskazujemo čestitom hadži Asadu iz Austrije, s čijom je velikodušnom podrškom i pomoći omogućeno da ova vrijedna knjiga ugleda svjetlo dana kao zasebna publikacija na našem jeziku. Uzvišenog Allaha molimo da hadži Asada i njegovu porodicu nagradi Svojom nagradom i podari im Svoju milost i okrilje, i na ovom i na budućem svijetu.

Nadamo se da će ova publikacija biti korisno štivo za validno upoznavanje s islamom i njegovim temeljnim naučavanjima i, na taj način, doprinijeti razbijanju predrasuda i izgradnji mostova međusobnog razumijevanja, uvažavanja, tolerancije i suživota između Zapada i islama, čiji sljedbenici danas, prema zvaničnim statistikama, čine gotovo četvrtinu cjelokupne ljudske populacije.

Također, Povelja će izuzetno dobro doći našim imamima, muderri-sima, vjeroučiteljima, vaizima i studentima islamskih nauka, s obzirom da je u njoj izneseno temeljito, obuhvatno i odmjereno gledanje na globalnu poruku islama i njegovih učenja, kao i najvažnija pitanja koja se tiču islama i muslimana današnjice. Veoma je važno da oni koji su u poziciji da tumače islam ili ga prezentiraju drugima imaju jedan širi okvir koji omogućava misaono jedinstvo i zajedničko djelovanje na planu očuvanja autentičnog islamskog učenja. Islam časni je veliki amanet koji treba vjerno čuvati a najpozvaniji u tom pogledu su upravo muslimanski alimi, muderrisi i intelektualci. Vallahu-l-muveffik ve-l-mu‘in!

mart 2010. rebi‘u-l-evvel 1431. god. po H.

dr. Safvet Halilović,

član Vijeća povjerenika Svjetske unije islamskih učenjaka

[ ]10

PrEdGOVOr PrEdSjEdNIKa SVjETSKE UNIjE ISLaMSKIH UČENjaKa

S imenom Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja Milostivoga!

Hvala Allahu s Čijom blagodati se čine dobra djela, Koji nas na to upućuje, a upućeni ne bismo bili da nas Allah nije uputio. Neka je poseban Allahov salavat i selam na onoga koga je Allah kao milost Svoju poslao svjetovima i kao dokaz ljudskom rodu, na našega prvaka i uzora za ugledanje, Muhammeda, istinoljubivoga i povjerljivoga, kao i na njegovu časnu porodicu i njegove čestite ashabe i sve one koji će ih do Sudnjeg dana slijediti u dobru.

* * *

Znak Allahove dobrote i milosti je i to što je jednu elitnu skupinu učenjaka iz reda islamskog ummeta učinio spremnom da pozove na konstituiranje Svjetske unije islamskih učenjaka koja će ih okupljati i omogućavati da se usaglašeni očituju naspram zbivanja koja se tiču muslimana u svim dijelovima svijeta. Unija svoje stavove iznosi otvoreno na osnovama jasnih poruka Kur’ana i Sunneta, uvida u životne uvjete i objektivne procjene sticaja okolnosti u svijetu te lokalnih prilika. Na Allahovom putu Unija se neće bojati ničijeg prijekora; vlastodršcima će preporučivati ono čime je Allah zadovoljan a potencijale ummeta će usmjeravati putem oslobađanja, jedinstva i izgradnje. Zato je Unija za svoj moto uzela riječi Uzvišenog Allaha: … za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu

[ ]11

[ Predgovor predsjednika Svjetske unije islamskih učenjaka ]

bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati! (El-Ahzab, 39).

Hvala Allahu što je Unija uspostavljena, što prakticira svoje aktivnosti, izdaje proglase i fetve te što se upotpunjuje kroz svoje sastavne dijelove.

Savjet povjerenika (Medžlisu-l-umena’) je ocijenio da bi Unija trebala imati Povelju koja će iznijeti islamsko viđenje krupnih problema i omogućiti da to bude osnova oko koje će se okupljati oni koji žele pristupiti Uniji. Prije više od godinu dana Unija je krenula u odgovorno razmatranje početne forme. Nakon konsultiranja s brojnim islamskim učenjacima, sada, evo, Povelju iznosi s nadom da će biti u skladu s islamskom izvornom i savremenom jurisdikcijom, da će dati svoj udio u osnaživanju islamske misli kako bi ona očuvala svoju pionirsku ulogu u dijalogu različitih pogleda na svijet i različitih civilizacija.

Mi se ovom Poveljom obraćamo najprije muslimanima da se okupe oko nje kako bi odbacili sve pobude raskola, ekstremizma ili defetizma, zatim i svjetskome javnom mnjenju kako bismo ga upoznali sa širokim obzorjima časnog islama, konačnoga nebeskog poslanja i njegovim stavovima o aktuelnim krupnim problemima.

Što se tiče naše braće učenjaka na svim dijelovima Planete, mi pred njih iznosimo ova načela i principe koji definiraju naš stav i određuju naše gledanje na krupne vjerske, znanstvene, idejne i društvene probleme nadajući se da će se okupiti oko njih i da će to biti osovina oko koje će se kretati u svojim razgovorima, učenju i usmjeravanjima. Stoga molimo sa se ti principi pažljivo razmotre. Ne bi naodmet bilo da nam upućuju pisma načelne podrške i izražavaju želju da se priključe Uniji kao i detaljne primjedbe kako bismo ih iskoristili prilikom njenih narednih izdanja.

Ukoliko neko od islamskih učenjaka nije saglasan sa nekim pitanjem koje se tretira u ovoj Povelji, to ne treba biti problem. Dovoljno je da se s Poveljom složi načelno, ne mora u detaljima, da prihvati njen pretežan dio, jer očekivati da se ljudi slože i oko pojedinosti je ne samo teško već je i nemoguće.

Važno je da čovjek bude ustrajan na Pravom putu i da ima čistu namjeru. Allah Uzvišeni kaže: Ti idi Pravim putem kao što ti je naređeno... (Hud, 112), a Poslanik, s.a.v.s., poručuje: “Djela se cijene prema namjerama” (prenose El-Buhari i Muslim). Uzvišenog Allaha molimo

[ ]12

[ Predgovor predsjednika Svjetske unije islamskih učenjaka ]

da naše namjere budu Njemu okrenute, da želimo ono čime će On biti zadovoljan te da učini da nam cilj bude pomoć Njegove vjere.

Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi se vraćamo. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri (El-Mumtehane, 4-5).

prof. dr. Jusuf el-Karadavi,predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka

[ Islamska povelja ]

[ ]13

1ISLaMSKI UMMET:

IdENTITET I SPECIFIČNa OBILjEžja

Islamski ummet je pravedna zajednica, onako kako je u Kur’anu opisana riječima Uzvišenoga: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi ... (El-Bekare, 143).

On je zajednica vjerovanja i poslanja, a nije zajednica koja je utemeljena na rasi, rodu ili nekoj drugoj osnovi. Nije ni neka regionalna zajednica koja pripada nekoj državi ili nekoj regiji na Planeti koja se okuplja negdje na Istoku ili na Zapadu. Nije to ni neka jezička zajednica koja pripada određenom jeziku ili određenom govoru.

To je, zapravo, jedna svjetska zajednica, koja svoje članove, uprkos različitosti njihovog porijekla, zavičaja, jezika i boje kože, okuplja jedno vjerovanje, jedan vjerozakon, jedan sistem vrijednosti i jedna Kibla.

Unatoč različitosti jezika zbog različitosti nacionalnih pripadnosti, ona se prepoznaje po jednome zajedničkom jeziku, a to je arapski. To je jezik sporazumijevanja među muslimanima. To je jezik obreda i islamske kulture. To je jezik islamske civilizacije čijem grandioznom razvoju su dale doprinos hiljade velikih umova, od kojih su većina bili nearapi.

U toj zajednici su Arap i nearap, bjelac i crnac, istočnjak i zapadnjak, Afrikanac, Evropljanin, Azijac, Amerikanac i Australijanac - sve njih okuplja jedna zajednička nit, a to je islam. Islam među njima otklanja sve razlike koje ljude razdvajaju: rodovske, rasne, jezičke, mjesne i klasne, oglašavajući da su svi jedna zajednica koju povezuje duboko ukorijenjeno bratstvo, zasnovano na vjerovanju u jednoga Gospodara, jednu Knjigu, jednoga Poslanika, jednu koncepciju, obuhvatajući ih sve i jačajući veze


[ ]14

među njima, onako kako Uzvišeni kaže: I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova ... (El-En‘am, 153).

Muslimanu ne smeta da voli svoju domovinu i svoj narod, da se njima ponosi sve dok se to ne kosi s njegovom ljubavi i poštovanjem prema vjeri i jedinstvu muslimanske zajednice (ummeta). Islam se otvara za sva područja ljudskosti, kao što su nacionalnost, patriotizam, rodovska pripadnost i dr. Smatra da ne postoji nikakav problem sve dok to, po svom sadržaju, nije u suprotnosti s islamskim učenjem ili dok ne poprimi obilježje šovinizma.

Tu zajednicu je osnovao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Ona je bila onakva kako je Allah opisuje: Vi ste najbolji ummet koji se ikada pojavio ... (Ali ‘Imran, 110). To je zajednica koja se nije pojavila zbog sebe, već se pojavila zbog ljudskog roda, da mu koristi, da ga upućuje, da ga usreći. Korist od nje se ogleda u onome kako je Allah opisuje: ... tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete (Ali ‘Imran, 110).

To je zajednica koja ima Božansko poslanje humanosti i etike za cijeli svijet, čiju osnovnu sadržinu čine dvije stvari:

Prvo - vjerovanje samo u Allaha, što sadrži tri temeljne pretpostavke: da se niko osim Allaha ne želi za gospodara, da se bude lojalno Allahu i Njegovoj vjeri, da se niko osim Allaha ne želi za sudiju. To su tri pretpostavke vjerovanja u Allahovu Jednoću, koje se smatraju osnovom vjerovanja u svim islamskim pravnim naučavanjima.

Drugo - ono sa sobom nosi pozivanje ljudskog roda u istinu, dobro i najviše ideale, za koje Kur’an kaže: naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Dobro je jedna opsežna riječ, koja obuhvata sva značenja istine vezane za vjerovanje, iskrenosti u govoru, ispravnosti u gledanju, dobrobiti u djelovanju i razboritosti u ponašanju, a zlo, nasuprot njemu, obuhvata sve oblike praznovjerja, lažnog govora, nerazboritog promišljanja, svih zlodjela i nedoličnosti u ponašanju.

To je zajednica od koje se zahtijeva ova zadaća kako bi se u životu ispravljalo ono što se iskrivi a popravljalo ono što se pokvari - onako kako Uzvišeni Allah kaže: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići (Ali ‘Imran, 104).


[ ]15

Tu zajednicu su tokom njene historije pogađala iskušenja, smutnje, neprijateljski napadi i osvajanja, s Istoka - kao što su bili napadi Mongola, te sa Zapada - kao što su bili križarski (krstaški) ratovi, koji su bili zamalo doveli u pitanje njen opstanak. Ali, Allah Uzvišeni je dao da imadnu nekoliko takvih ljudi kakvi su bili: ‘Imaduddin, Nuruddin, Salahuddin i Qutuz, koji su tu zajednicu preporodili, objedinili njene razdvojene skupine i vratili joj vitalnost i snagu. Na taj način Ummet je uspio protjerati okupatore i vratiti se u život, kao respektabilna snaga.

Ta zajednica se danas izlaže drukčijim napadima, nasrtajima drugog tipa, čiji je cilj promijeniti je iznutra, rukama njenih pripadnika, tako što bi joj promijenili identitet i preinačili vjerovanje i poglede na vjeru i život. U tom pogledu, pokušava se promijeniti gledanje zajednice na pojedinca i društvo, na stvorenja i Stvoritelja, na prolazni i vječni svijet, na čovjeka i kosmos.

Zajednica protiv toga novog, teškog izazova može stajati samo tako što će se uhvatiti za uže svoga Gospodara, držati se za Njegovu najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. Poznata je izreka halife Omera, r.a., u kojoj kaže: “Mi smo bili nabjedniji narod pa nas je Allah uzdigao s islamom. Kad god budemo tražili ponos mimo islama, Allah će nas poniziti.”1

U tom smislu se mogu shvatiti i riječi poznatog medinskog učenjaka, Malika ibn Enesa: “Potonje generacije ovog ummeta bit će ispravne samo s onim s čime su bile ispravne prve generacije.” A prve generacije bile su ispravne zbog toga što su se pridržavale Allahove Knjige i puta (sunneta) Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Zato zajednica za svoj moto treba uzeti riječi Allaha Uzvišenoga: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte (Ali ‘Imran, 103).

1 Ovo je dio hadisa kojeg prenose: Ibn Ebi Šejba, El-Musannef, Kitabu-t-tarih (23.846); Et-Taberani, El-Kebir (124/23); El-Hakim, El-Mustedrek, Kitabu-l-iman (130/1), koji kaže da je predaja vjerodostojna, saglasno uvjetima prenošenja koje postavljaju hadiski autoriteti El-Buhari i Muslim.


[ ]16

2 ZajEdNICa KOja

VjErUjE U jEdNOGa BOGa

Prva osnova na kojoj počiva i na kojoj se utemeljuje zajednica jeste islamsko vjerovanje.

Zato je poslanje te zajednice usađivanje tog vjerovanja, njegovanje, učvršćivanje, štićenje i razastiranje njegove svjetlosti po obzorjima.

Islamsko vjerovanje se ogleda u vjerovanju u Uzvišenog Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike i Sudnji dan. Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih”. I oni govore: “Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti” (El-Bekare, 285).

To je vjerovanje koje gradi a ne ruši, spaja a ne razdvaja, jer se ono temelji na naslijeđu svih božanskih poslanja i na vjerovanju u sve Allahove poslanike. Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih (El-Bekare, 285). A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao (En-Nisa’, 136).

Ovom zbiru od pet kur’anskih temelja Sunnet dodaje i vjerovanje u sudbinu/određenje, koje je, inače, obuhvaćeno vjerovanjem u Uzvišenog Allaha, jer se tiče Njegovoga, neka je uzvišen, znanja, volje i moći. Sve što se dogodi u kosmosu, biva s određenjem i vođenjem, a ne uzalud i nasumice. Mi sve s mjerom stvaramo (El-Kamer, 49). Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u


[ ]17

Knjizi - to je Allahu, uistinu, lahko - da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste radovali onome što vam On dade (El-Hadid, 22-23).

Islamsko vjerovanje ima svoj naslov koji ga sažima ili moto koji ga izražava, a to je očitovanje (šehadet) da Nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. To vjerovanje odražava način gledanja muslimana na kosmos, na Gospodara kosmosa, na fizički i metafizički svijet, na život i ono što slijedi nakon njega, na vidljivi i nevidljivi svijet - drugim riječima, na stvoreno i Stvoritelja, na ovaj prolazni i budući vječni svijet.

Ko se od te istine udalji na ovome svijetu, koprena će mu se raskriti na budućem svijetu, da bi istinu vidio jasnu kao što je jasno sunce pri jutarnjem izlasku. ... ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojao, i svi će mu na Sudnjem danu doći pojedinačno (Merjem, 93-95). To je smisao prvog dijela šehadeta: La ilahe illallah - nema Boga osim Allaha. Zapravo, to znači da niko nije dostojan obožavanja osim Allaha, odnosno potpune pokornosti nije dostojan niko osim Njega. Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo (El-Fatiha, 4).

Samo je Allah Onaj Čije se zapovijedi trebaju bespogovorno izvršavati, zbog Čije veličine čela trebaju ničice padati, Kojega jezici trebaju slaviti, Čijoj odredbi se trebaju predavati srca, umovi i tijela.

Samo je On dostojan da mu se srca usmjere s punom ljubavlju i predanošću. Jedino On je potpuno savršen, a svojstveno savršenosti je da se voli i da bude voljen Onaj koga ona krasi. On je izvor sve ljepote. Sva postojeća ljepota potječe od Njega, a svojstveno ljepoti je da je se voli i da bude voljen onaj koga ona krasi. On daruje sve blagodati, On je izvor sveg dobra. Od Allaha je svaka blagodat koju uživate ... (En-Nahl, 53), a dobro i blagodat se uvijek vole kao i onaj ko ih posjeduje.

Smisao riječi la ilahe illallah - nema Boga osim Allaha, jeste da se odbije pokornost i robovanje svakom autoritetu osim Njegovom, svakoj odredbi i zapovijedi osim Njegovoj, da se odbaci lojalnost i ljubav osim Njemu i radi Njega.

Ovaj lijepi izraz - la ilahe illallah je poput drveta, čiji je korijen čvrsto u zemlji a grane su mu okrenute prema nebu i, s Allahovim dopuštenjem, uvijek daje plodove.


[ ]18

U te lijepe plodove spada misaono i duhovno oslobađanje od straha i ponižavanja pred bilo kojim stvorenjem, oslobađanje od poriva oholosti i tiranije, kao i osjećaj jednakosti među ljudima budući da su oni po porijeklu braća - od jednog oca i jedne majke.

Zato su Poslanikova, s.a.v.s., pisma upućena carevima i vladarima iz reda sljedbenika Knjige, opečaćena ovim stavkom iz Kur’ana: O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo (Ali ‘Imran, 64).

Uvjereni smo da u islamu ne postoji svećenstvo i svećenički stalež koji drži monopol nad vjerom i koji odlučuje o tome kome će biti oprošteno a kome će biti uskraćen oprost. Naprotiv, svi ljudi u islamu su ljudi vjere. Po islamskom učenju čovjeku nije potrebno da neko posreduje između njega i njegovoga Gospodara, jer mu je On bliži od žile kucavice. Musliman svoju molitvu i druge dužnosti prema svome Gospodaru može izvršavati na svakom mjestu na Zemlji - onako kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Darovano mi je da mi Zemljino tlo služi kao mesdžid i sredstvo za čišćenje. Gdje god koga od mojih sljedbenika zateče namaz, neka ga tu i klanja!”2

Imam na namazu je predvodnik, a ne svećenik. Uz uvjet da ispuni šerijatske zahtjeve, svaki musliman može biti imam.

Musliman sve svoje dužnosti prema Gospodaru može izvršavati sam, bez posrednika. To što ljudi misle da je prilikom obavljanja hadža, npr., potreban vodič, nema uporišta u učenjima vjere. U sklopu hadža nema ništa za šta je potreban sufler. Muslimanu je dovoljno da sam nauči kako će izvršavati obrede da bi ih se pridržavao onako kako je Uzvišeni Allah zapovjedio.

Ko od muslimana počini neki manji ili veći grijeh, Allah mu je dao više načina da ih očisti i neutralizira - kao što su: abdest, namaz, post, sadaka i zikr.

Kad čovjeka snađe neka nevolja ili iskušenje, sam traži oprosta i kaje

2 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-t-tejjemmum (Komentar riječi Uzvišenoga: Fe lem tedžidu ma’en fe tajemmemu), br. 332., po predaji od Džabira ibn Abdullaha, r.a.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-mesadžid ve mevadi‘i-s-salah, br. 810., od Džabira ibn ‘Abdullaha, r.a.


[ ]19

se. Nije mu potreban svećenik kojem će priznati svoj grijeh i moliti ga za zauzimanje kod Boga. A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad me zamoli (El-Bekare, 186). Reci: “O robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zumer, 53).

Istinski poznavaoci vjere (‘ulema’) u islamu su nasljednici vjerovjesnika i vođe zajednice. Oni su stručni, shodno naučnim oblastima, kojima se ljudi obraćaju onako kako se treba obraćati svakom znalcu svoje naučne oblasti. ... i upitaj o Njemu onoga koji zna (El-Furkan, 59). ... i niko te neće obavijestiti kao Onaj Koji zna (Fatir, 14). ... pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate ... (En-Nahl, 43).

Pravo svakog muslimana je da, ako želi, može postati vjerski učenjak - kroz učenje i usavršavanje, a ne na osnovu nasljedstva, imenovanja ili odijevanja - dakle, nema monopola ili zatvaranja pred drugima.

Islam odbija podjelu ljudi i institucija na vjersko i svjetovno - dakle, nema podvojenosti među ljudima u obrazovanju, zakonodavstvu i institucijama. Sve to treba služiti islamu.


[ ]20

3 VjErOVaNjE U SUdNjI daN

Uvjereni smo da smrt nije kraj puta, da je čovjek stvoren za vječnost. Smrt ga samo premješta iz jedne kuće u drugu, iz kuće iskušenja u kuću nagrađivanja. U životu na ovome svijetu čovjek ima mogućnost da radi i djeluje, a na onome svijetu čeka ga polaganje računa bez mogućnosti bilo kakvog rada i djelovanja. U životu na budućem svijetu svako će biti nagrađen po onome šta je zaslužio, trajno će živjeti po onome kako je radio. Tog dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla - vidjet će ga (Ez-Zilzal, 6-8).

Sve nebeske objave su pozivale vjerovanju u budući svijet te zagovarale nagrađivanje i kažnjavanje u njemu, Džennet i Džehennem, a pogotovo islam koji je proživljenje na budućem svijetu postavio među težišna pitanja o kojima Kur’an raspravlja i na dijalog o njima poziva Arape pagane koji su odbacivali proživljenje poslije smrti. Kur’an im objašnjava da je Allah Onaj ... Koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko (Er-Rum, 27) te ... Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar (je) stvoriti slične njima ... (El-Isra’, 99).

Zatim, objašnjava im da mudrost Uzvišenoga, Sveznajućega i Svemoćnoga Boga predodređuje da se ljudi s ovoga svijeta ne raziđu tako što je ubijao ko je ubijao, tiranizirao ko je tiranizirao, nepravdu činio ko ju je činio, a da krivac ne dobije zasluženu kaznu a oštećeni ne namiri svoje pravo. Uzvišeni Allah kaže: Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, ta teško nevjernicima kad budu u vatri! Zar ćemo postupati s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupati s onima koji se


[ ]21

grijeha klone isto kao i s grješnicima? (Sad, 27-28). Uzvišeni kaže i: Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti. I neka je uzvišen Allah, Vladar istiniti (El-Mu’minun, 115-116).

Prema Kur’anu, stvaranje čovjeka bilo bi besmisleno, bez ikak vog razloga i svrhe, kad ne bi bilo proživljenja nakon smrti - da bi čovjek dobio zasluženu nagradu ili kaznu. Takav je, zapravo, stav materijalista i ateista, koji kažu: “Mi živimo i umiremo, a usmrćuje nas samo vrijeme. Tu su samo rodnice koje rađaju i zemlja koja guta. Ničega nema nakon toga.” Ne bi li život bio bijedan i ništavan kad bi mu takav bio kraj!?

Kur’an je pružio odgovor paganima, koji su negirali proživljenje, tražeći da Allah oživi kosti koje su postale prah. Isto tako, opovrgao je one koji nisu htjeli vidjeti pravičnost i mudrost Uzvišenog Allaha, smatrajući da se stranica ovozemaljskog života zatvara, a da dobročinitelj ne dočeka naknadu za dobročinstvo, a zlikovac ne bude kažnjen za svoje nedjelo, kao da ovaj svijet nema Gospodara Koji njime upravlja.

Kur’an je pružio odgovor i onima koji su umišljali da na budućem svijetu mogu koristiti posredovanje posrednika i onih koji svojim uplivom mogu izigravati pravedne zakone, koji su mislili da neki ljudi mogu počiniti neko nedjelo ili štetu, tako što će se za njih zauzeti neki njihovi bogovi, koje oni, mimo Allaha, prizivaju ili njihovi vračevi, koje uzimaju kao posrednike između sebe i Boga. Tako su mislili pagani. Tako su mislili i neki sljedbenici Knjige. To pogrešno prizivanje je Kur’an snažno i jasno dokinuo riječima: Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima svojim (Fussilet, 46). Uzvišeni Allah kaže: Onaj ko ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi (El-Isra’, 15). Uzvišeni kaže: Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova? (El-Bekare, 255). Uzvišen kaže: A koliko na nebesima ima meleka čije posredovanje nikome neće biti od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onog kojim je zadovoljan (En-Nedžm, 26), zatim ... i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati ... (El-Enbija’, 28). Za pagane zločince kaže: Njima posredovanje posrednika neće biti od koristi (El-Muddessir, 48). Kur’an je objasnio da nema posredovanja bez dopuštenja Uzvišenog Allaha. Nema niko ko može narediti posredovanje kod Gospodara ili Poslanika.


[ ]22

Kur’an je podvukao da se posredovanje ne može vršiti za svakoga. Za onoga ko je umro bivši uporan u pripisivanju Allahu sudruga u Božanstvenosti Njegovoj i u nevjerovanju, Allah ne dopušta da se iko zauzima kod Njega. Ukoliko se neko zauzima, zauzimanje mu se odbija, budući da zauzimanje koristi samo nemarnima iz reda onih koji vjeruju u Božiju jednoću.

Na budućem svijetu će se nosati zapisnici i postavljati vage. Svako će čitati svoju knjigu. Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati! (El-Isra’, 14). I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama”, govorit će - “kakva je ovo knjiga, ni veliki ni mali grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” - i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti (El-Kehf, 49). Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je učinio - poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika (Ali ‘Imran, 30). Tu će čovjek naći svoje djelo, pred sobom će vidjeti šta je radio. Ova Knjiga naša o vama će samo istinu reći (El-Džasije, 29).

Tako Kur’an o ljudima govori na istinit način a ono šta je pravedno pokazat će Vaga. Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune svoditi (El-Enbija’ 47).

Nakon vaganja ljudskih djela, Kur’an ističe da će ljudi biti razvrstani u tri skupine, a to su:

prvi - es-sabikune-l-evvelun - Allahu bliski,sretni – ashabu-l-jemin - tj. oni kojima će knjiga njihovih djela biti

data u desnu ruku, nesretni – ashabu-š-šimal - tj. oni koji će knjigu svojih djela primiti

u lijevu ruku.Te tri skupine Allah, dž.š., spominje u Kur’anu: I ako bude jedan od

onih koji su Allahu bliski - udobnost i opskrba lijepa i džennetske blagodati njemu! A ako bude jedan od onih koji su sretni - pa pozdrav tebi od onih koji su sretni! A ako bude jedan od onih koji su poricali i u zabludi ostali - pa ključalom vodom bit će ugošćen i u ognju prženjem. Sama je istina, zbilja, sve ovo - zato hvali ime Gospodara svoga Veličanstvenog! (El-Vaki‘a, 88-95).


[ ]23

U Džennetu su raznovrsne materijalne i duševne blagodati, kakve nikad ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti su ljudima mogle naumpasti. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju (Es-Sedžda, 17). Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti! (Et-Tevba, 72).

U Džehennemu su, dotle, raznovrsne materijalne i duševne kazne, koje Kur’an spominje zastrašujući njima vjernike: ... sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti (Et-Tahrim, 6).

... kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo im ih drugim kožama da osjete pravu patnju (En-Nisa’, 56).


[ ]24

4 VjErOVaNjE U SVE BOžIjE POSLaNIKE

Uvjereni smo da Uzvišeni Allah, sa Svojom dalekosežnom mudrošću i

beskrajnom milošću nije ljude uzalud stvorio, nije ih ostavio zaboravljene, već im je slao poslanike da im donose radosne vijesti i opominju ih ... da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali (En-Nisa’, 165). Svakoj zajednici je slao poslanika, da bi ... Allahu se klanjali, a kumira se klonili (En-Nahl, 36), onako kako u Kur’anu na drugom mjestu kaže: ... a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao (Fatir, 24).

Kur’an obznanjuje da Uzvišeni Allah ljudima neće svoditi račune niti ih kažnjavati, a da im prije toga nije pružio dokaz, šaljući im od Sebe poslanika, koji će im dostaviti Njegov poziv i objasniti šta trebaju činiti naspram svoga Gospodara. A mi nismo nijedan narod kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isra’, 15).

Imajući u vidu navedeno, neki islamski autoriteti su zaključili da raznim nemuslimanskim zajednicama nisu pružani dokazi te da nevjernici zaslužuju kaznu tek nakon što im bude upućen jasan i poticajan poziv u islam, koji će ih ponukati da posmatraju, razmišljaju i proučavaju tu vjeru. Što se tiče manjkavog i pogrešnog pozivanja, na njemu ne može počivati dokaz protiv nemarnih i onih koji griješe.

Jasno je da je ljudima oduvijek, kao i sada, bilo potrebno poslanje poslanika koje je Allah odabrao među svojim robovima, najbolje građe, najljepše etike, kao najrazboritije i najmudrije ... a Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje (El-En‘am, 124), jer razum, sam za sebe, nije dovoljan da otkrije sve činjenice, pogotovo kad se radi o onome šta Allah voli i čime je kod svojih robova zadovoljan. Zato je razumu bio


[ ]25

potreban pomagač koji će ga korigirati ako pogriješi, vratiti ga na pravac ako skrene. Taj pomagač je Objava. Čak i u stvarima do kojih bi razum i sam mogao stići, Objava mu je “svjetlost nad svjetlostima”.

Zadatak poslanika je bio da ljude upućuju na Pravi put na kojem se nalazi sve ono čime je Allah zadovoljan kod svojih robova, da ljudima iscrtavaju put pravednog rješavanja krupnih problema oko kojih se ljudski umovi rijetko slože, a u skladu s onim kako Uzvišeni kaže: Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali da bi ljudi pravedno postupali (El-Hadid, 25), te da im presuđuju u onome oko čega su se sporili, da probleme rješavaju na osnovu Allahove prosudbe koju vjernik neće odbiti, saglasno riječima Uzvišenoga: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagali (El-Bekare, 213).

Ljudska historija i iskustvo potvrđuju da je ljudima potreban zakonodavni izvor koji je iznad njih, koji će ih navoditi na ono što je za njih dobro i poželjno, ne prepuštajući ih samo njihovim umovima. Često im jasno bude šta je dobro a šta zlo, ali ih obuzmu strasti, pohota i neobuzdani lični interesi, pa iznose zakone i propise koji im donose štetu a ne korist - kao što smo vidjeli u Americi kad su neke federalne države nastojale zabraniti alkoholna pića jer je utvrđena njihova štetnost, nakon čega su ih pobijedili porivi pa je izdan proglas kojim se dozvoljava proizvodnja, konzumiranje, reklama i trgovina alkoholnim pićima.3

Mudrost Uzvišenog Allaha je presudila da svaki pojedini poslanik bude poslan svome narodu, da njegovo poslanstvo bude privremeno, vezano za određeno vrijeme, sve dok Allah nije poslao Posljednjeg Vjerovjesnika, koji je iz ranijih poslanja dokinuo ono što je Allah htio, a što se ranije ticalo datog vremena i određenog mjesta - onako kako Uzvišeni kaže: ... svima vama smo zakon i pravac propisali ... (El-Maide, 48). Potonji vjerovjesnik se pridržavao propisa preuzetih od svojih prethodnika, kao što je bio slučaj s većinom vjerovjesnika iz reda Izraelćana.

3 Sjedinjene Američke Države su 1920. godine zabranile alkoholna pića, a zabranu su ukinule 1933. godine.


[ ]26

Tako je bilo sve dok Allah nije odlučio poslati Pečata Svojih Poslanika, Muhammeda, ‘alejhi-s-selam, s općim, vječnim i sveopsežućim poslanjem. Ono je opće s obzirom na prostor, vječno s obzirom na vrijeme i sveopsežuće s obzirom na probleme koji se tiču ljudskog roda. Uzvišeni kaže: ... a tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali (El-Enbija’, 107). Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: ... Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik (El-Ahzab, 40). Zatim, Uzvišeni kaže: Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve te kao uputu, milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju (En-Nahl, 89).

Pošto je ljudski rod bio dostigao razvojni stupanj zrelosti, zaslužio je da mu Allah uputi posljednjeg poslanika s posljednjom knjigom, posljednjim vjerozakonom, koji će obuhvatiti sva načela i principe, pravosnažne u svim vremenima i na svakom mjestu, u koji će biti položeni dokazi vječnosti, znakovi širine i čvrstine, koji neće kočiti etapni razvoj, koji će svakoj bolesti pružiti lijek iz učenja islama. U izvore tih načela i principa je položio bogatstvo i širinu kakvi ih čine dovoljnim da pruže odgovor na svako pitanje, da izvedu iz svakog tjesnaca, bez prigovora i manjkavosti.

Islamsko vjerovanje se odlikuje time što se vjerovanje u sve knjige i poslanike, koje je Allah poslao, očituje kao jedan od temelja bez kojih samo vjerovanje ne bi bilo ispravno. Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu i Ismailu i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo (El-Bekare, 136).

To je vjerovanje koje izgrađuje, a ne ruši. Ono upotpunjuje, korigira i ovjerava vjere koje su mu prethodile. O tome Allah, dž.š., kaže svome Poslaniku: A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (El-Maide, 48).


[ ]27

5 OBrEdOSLOVLjE (EL-‘IBADAT)

Vjerujemo da je Uzvišeni Allah razumne ljude stvorio s ciljem da samo Njemu (Allahu) robuju jer je jedino On dostojan toga s obzirom da je On Stvoritelj ljudi i Onaj koji ih dariva najvećim blagodatima: životom, razumom, govorom i mogućnošću da cijeli kosmos potčine svojoj dobrobiti. Zato im je, neka je uzvišen, kao posebnu blagodat slao poslanike i knjige. I sve druge blagodati u čijem okrilju žive ljudi, od Uzvišenoga su Gospodara: Od Allaha je svaka blagodat koju uživate ... (En-Nahl, 53). Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti (Ibrahim, 34; En-Nahl, 18).

Zato u prava Uzvišenoga Gospodara Koji stvara i čini skladnim i Koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje (El-A‘la, 2-3), spada to da Mu se ljudi okreću ibadetima za koje je On, neka je uzvišen, učinio da bude cilj njihova stvaranja. Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine (Ez-Zarijat, 56).

Obredoslovne radnje (‘ibadat) imaju svoje ciljeve: 1. ostvarivanje privrženosti čovjeka svome Gospodaru; 2. osnaživanje samilosti među svim ljudima, pa i prema najnižim stvorenjima; 3. da se čovjek duhovno pročisti i uzdigne. Ciljevi se, dakle, međusobno nadopunjuju.

Među obredima ima onih koji su stroga dužnost (farz), a ima ih i koji su dobrovoljni (nafila). Ima ih vidljivih a ima i skrivenih.

Najvažniji vidljivi obavezni ibadeti su velike šerijatske obaveze koje se ubrajaju među stupove islama, a to su: namaz, zekat, post i hadž (hodočašćenje Kabe). Ko zaniječe njihovu obaveznost ili omalovaži njihovu svetost izašao je iz islama.


[ ]28

Među ibadetima ima tjelesnih, kao što su namaz i post, iako namaz počiva na djelovanju a post na sustezanju. A ima ih i koji su materijalni, poput zekata, a ima i onih koji predstavljaju spoj između tjelesnoga i materijalnog, kao što su hadž i umra, koji su istodobno tjelesni i materijalni ibadeti.

Tu su i neki drugi, dobrovoljni ibadeti, koji se pridodaju ovim ibadetima. Tu je dobrovoljni namaz, dobrovoljna sadaka, dobrovoljni post, dobrovoljni hadž.

Tu su i drugi poželjni ibadeti (tetavvu‘), kao što je pomno čitanje Kur’ana (tilava), zikr Uzvišenom Allahu kroz izgovaranje subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber, upućivanje dove, traženje oprosta i donošenje salavata na Vjerovjesnika i njegovu porodicu.

Tu su i skriveni ibadeti koji imaju svoj značaj u vjeri i posebno mjesto kod Allaha, kao što su: iskrena odanost Allahu, pokajanje Njemu, postiđenost pred Njim, strahopoštovanje prema Njemu, oslanjanje i zahvalnost na Njegovim blagodatima, strpljivost pred Njegovim iskušenjima, zadovoljstvo Njegovim određenjem, ljubav prema Njemu, priželjkivanje Njegove milosti, pribojavanje Njegove kazne i Njegove kontrole u svemu.

Ima i ibadeta koji nemaju propisanu obredoslovnu formu, a oni su zapravo usmjereni na jačanje samilosti među ljudima, uključujući dobročinstvo prema svim stvorenjima. U tu vrstu ibadeta spada: dobročinstvo roditeljima, održavanje rodbinskih veza, dobročinstvo prema komšijama i nejakima, pomoć oštećenima, otklanjanje briga kod potištenih, međusobno potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, naređivanje dobra i zabranjivanje zla, pozivanje u dobro, savjetovanje u vjeri, međusobno preporučivanje istine, strpljivosti i milosrđa. Također, tu spada: briga o siročadi, podsticanje da se nahrani siromah, suprotstavljanje nasilju, pokvarenjaštvu i korupciji, otklanjanje zla rukom, jezikom ili srcem (s tim što je ovo posljednje najslabiji vid imana), zatim promoviranje vrijednosti islama ulaganjem fizičkog truda i materijalnih dobara kao i svako dobročinstvo koje musliman učini ljudima, makar u vidu prijatnog osmijeha, lijepe riječi ili otklanjanja nečega što smeta na putu.

Sve navedeno ulazi u ibadet, jer ibadet je naziv za sve riječi i djela koje Allah voli i s kojima je zadovoljan, svejedno da li se radi o djelima ruku ili djelima srca.


[ ]29

Štaviše, čovjekov posao od kojeg živi, ako ima čiste namjere i pridržava se Allahovih odredbi vodeći pri tome računa o pravima drugih ljudi, spada u ono najvrednije čime se čovjek približava Allahu.

Postoje i ibadeti koji pomažu čovjeku da drži pod kontrolom svoje strasti. Saglasno tome, kad musliman svoju strast zadovoljava pridržavajući se dozvoljenog a izbjegavajući ono što je zabranjeno - i to se smatra jednom vrstom ibadeta. Na to ukazuje sljedeći hadis: “’I u spolnom odnosu (muža sa svojom ženom) ima milodara.’ Upitaše: ‘Allahov Poslaniče, kad neko od nas time udovoljava svojoj strasti, može li i od toga imati nagradu?’ Odgovorio je: ‘Nije li odnos s onom koja je zabranjena grijeh? Isto tako, za spolni odnos sa onom koja je dozvoljena ima se nagrada.’”4

Ovako ibadet širi svoje okvire da bi obuhvatio cjelokupni život i sva ljudska djela - vidljiva i skrivena. Ispravnim usmjerenjem i iskrenom namjerom musliman može svoje navike i drugo što je dozvoljeno preobraziti u ibadet i ono što će ga približiti njegovom Gospodaru. U vjerodostojnom hadisu stoji: “Djela se cijene prema namjerama, svakom čovjeku slijedi (nagrada) saglasna onom što je namjeravao.”5

U skladu s tim, cjelokupna Zemlja služi muslimanu kao mihrab i mesdžid u kojima Allahu izvršava ibadete svime što radi i čega se poduhvaća. Zemljoradnik izvršava ibadet čestitim radom u zemljoradnji, radnik u fabrici izvršava ibadet poštenim radom u fabrici, trgovac izvršava ibadet čestitim radom u trgovini, službenik izvršava ibadet poštenim radom u svojoj službi, student izvršava ibadet temeljitošću u svojim studijama. Tako svaki pojedinac ibadete svome Gospodaru na najbolji način izvršava izvršavajući ono što mu je povjereno. Tako život napreduje, čovjek se oplemenjuje, a zajednica se istinski uzdiže ako se preda Allahovom vođenju. U tom slučaju, šejtan će se s poprišta povući otjeran i poražen.

4 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-z-zekat, br. 1.674., prema predaji od Ebu Zerra; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-s-salat, br. 1.093.; Ahmed, El-Musned, Kitab Musnedi-l-ensar, br. 20.496. 5 Hadis je muttefek ‘alejh. Prenose ga El-Buhari, Es-Sahih, br. 1., prema predaji od Omera ibnu-l-Hattaba, r.a., zatim Kitabu-l-ejman ve-n-nuzur, br. 6.195.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-imara, br. 3.530., prema predaji od Omera ibnu-l-Hattaba, r.a.


[ ]30

6 PLEMENITa ETIČKa SVOjSTVa

(MEKARIMU-L-AHLAK)

Uvjereni smo da je islam veliku pažnju posvetio etici. Uzvišeni Allah hvali Svoga Poslanika riječima: ... jer si ti, zaista, najljepše čudi (El-Kalem, 4). Čak i Poslanik nam, definirajući svoju zadaću, kaže: “Poslan sam da usavršim plemenita svojstva.”6 I ne samo to već je islam i od strogih dužnosti koje spadaju u ibadete - to su stupovi islama - načinio etičke ciljeve, čija svrha je da se ostvaruju u životu ljudi. Inače, ako se ti ciljevi ne ostvare, takvi ibadeti su manjkavi i zaslužuju da ih Uzvišeni Allah ne primi. U skladu s tim, namaz ... odvraća od razvrata i svega što je ružno ... (El-‘Ankebut, 45), zekat ima cilj ... da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš ... (Et-Tevba, 103), post ... da biste se grijeha klonili (El-Bekare, 183), a hadž zahtijeva da ... nema snošaja sa ženama, nema ružnih riječi i nema svađe u danima hadža (El-Bekare, 197).

Kad ovi ibadeti ne bi davali svoje etičke plodove, na djelu bi se potvrdio hadis: “Mnogim klanjačima je klanjanje samo bdijenje, a mnogi postači od posta nemaju ništa osim gladi.”7 U drugom hadisu se kaže: “Ko se ne kloni neistinitoga govora i postupanja po njemu, Allahu nije potrebno da se zbog Njega odriče hrane i pića.”8 Štaviše, islam ispravno vjerovanje

6 Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 8.595., po predaji od Ebu Hurejre; Malik, El-Muvetta’, Bu‘istu li utemmim husne-l-ahlak. 7 Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-s-sijam, br. 1.680. od Ebu Hurejre, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab fi musnedi-l-muksirin, br. 8.501. od Ebu Hurejre, r.a., i njegovi prenosioci su pouzdani. 8 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-s-savm, br. 1.770. od Ebu Hurejre, r.a.; Et-Tirmizi, Es-


[ ]31

plastično prikazuje kroz plemenita svojstva. Kur’an vjernike opisuje kao ... one koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što se njih ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju; i koji o povjerenim im amanetimna i obavezama svojim brigu brinu (El-Mu’minun, 2-8).

I vjerodostojni hadisi vjerovanje plastično prikazuju kroz vrednote i plemenita svojstva. “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo postupa s bračnim drugom. Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nek ne uznemirava svoga komšiju, neka počasti svoga gosta, neka govori istinu ili neka šuti.”9 “Vjernik je onaj od kojeg su sigurni krv i materijalna dobra drugih ljudi.”10

Vjerovanje se poništava kod onoga ko ogrezne u loša djela i razvrat. “Počinilac bludne radnje, ne počini je a da (u vrijeme dok to čini) ne prestane biti vjernik. Onaj ko pije vino, ne čini to a da ne prestane biti vjernik.”11 “U mene ne vjeruje onaj ko osvane sit a zna da mu je neko od bližih komšija gladan.”12

Islam je plemenita svojstva uveo u srž svojih teoloških naučavanja, u vezi s kojim su izrečene Allahove i Vjerovjesnikove zapovijedi i za-brane. Vrednote i lijepa svojstva su uključena u dužnostima koje je Allah propisao, a etičke nedoličnosti su uključene u onome što Allah zabranjuje.

Sunen, Kitabu-s-savm, br. 641. od Ebu Hurejre, r.a., uz kvalifikaciju da je hadis hasen-sahih; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-s-savm, br. 2.015. od Ebu Hurejre, r.a. 9 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.673. od Ebu Hurejre; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 67. od Ebu Hurejre, r.a.10 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-iman, br. 2.551. od Ebu Hurejre, r.a.; En-Nesai, Es-Sunen, Kitabu-l-iman, br. 4.909. od Ebu Hurejre, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 8.575. od Ebu Hurejre, r.a. Et-Tirmizi tvrdi da je hadis hasen-sahih. 11 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-mezalim, br. 2.295. od Ebu Hurejre, r.a.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 86. od Ebu Hurejre, r.a.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitab ebvabi-l-iman, br. 2.760. od Ebu Hurejre, r.a.12 Prenosi ga Et-Taberani od Enesa ibn Malika, br. 13.052. i El-Bezzar po predajnom lancu od Hasana. El-Albani tvrdi da je hadis vjerodostojan.


[ ]32

Pravednost i dobročinstvo, iskrenost i povjerljivost, izvršavanje ugovornih obaveza i ispunjavanje obećanja, pažljivo postupanje prema svemu stvorenome, strpljivost sa siročadima i siromasima, stidljivost i skromnost, ljubav prema vjeri, hrabrost, darežljivost, praštanje, blagost, samilost moćnoga, samokontrola u srdžbi i slično, te dobročinstvo prema roditeljima, darovanje rodbine, dobročinstvo komšiji, milostivost prema siročetu, siromahu, putniku i slugi, pomoć nejakome i tješenje oštećenoga - sve to zajedno su lijepe vrednote koje islam naređuje i to je ono na šta Allah podstiče vjernike - na osnovu čega će biti obradovani dobročinitelji i bogobojazni vjernici. U vezi s tim uputno je pogledati ono što se navodi u Kur’anu, na početku sure El-Enfal i sure El-Mu’minun, zatim u sredini sure Er-Ra‘d, te na kraju sure El-Furkan u opisu Allahovih robova. Također, o tome se govori i u suri Ez-Zarijat u opisu bogobojaznih i dobročinitelja, kao i u suri El-Me‘aridž i brojnim drugim surama iz Kur’ana časnog.

Nasuprot plemenitim svojstvima stoje nasilje i nepravda, laž i nepovjerljivost, izdajstvo i kršenje ugovornih obaveza, grubost i drskost, oholost i raskalašenost, ogovaranje u kuđenje, krivo svjedočenje, ogrezavanje u vidljivim i skrivenim nedjelima, odavanje opojnim pićima, neposlušnost roditeljima, raskidanje bračnih veza, uznemiravanje komšije, tlačenje siročeta, okrutnost prema siromahu i putniku, ostavljanje međusobnog preporučivanja istine, strpljivosti i blagosti, prepuštanje zlu da se pogoršava, suzdržavanje od upozoravanja nasilnika. Sva navedena i slična ružna svojstva spadaju u ono što je Allah zabranio. Prema učenjima islama, to su nedjela, a neka se smatraju i velikim grijesima, kao što to potvrđuju sljedeći navodi: Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah - ne podstiče (El-Ma‘un, 1-3). “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu ima i kao trun oholosti.”13 “Dovoljno je čovjeku zla da samo omalovaži brata muslimana.”14 Jedan hadisi-kudsi glasi: “Pridruživanje

13 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 1341. od ‘Abdullaha ibn Mes‘uda, r.a.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-birr ve-s-sila ‘an Rasulillah, br. 1.022.; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-mukaddima, br. 58. od ‘Abdullaha ibn Mes‘uda, r.a. 14 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila, br. 4.650. od Ebu Hurejre, r.a.; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 4.238. od Ebu Hurejre, r.a.; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-z-zuhd, br. 4.203. od Ebu Hurejre, r.a.


[ ]33

druga Meni (širk) je apsolutno nedolično. Ko uradi nešto i u tome Meni pridruži nekoga drugoga, on je sav njegov. Robovi moji, Ja Sebi ne dozvoljavam nepravdu, pa sam je i vama strogo zabranio. Zato ne nanosite jedni drugima nepravdu!”15 “Poremećeni međuljudski odnosi su ono što uništava zajednice.”16 “Lažno svjedočenje se izjednačava s pripisivanjem druga Uzvišenom Allahu.”17 “Neka žena će u Džehennem otići zbog mačke koju je držala zatvorenu dok nije uginula.”18 “Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi? To su pripisivanje druga Allahu i neposlušnost roditeljima. Zapravo, tu su još i neistinit govor i lažno svjedočenje.”19 “U Džennet neće ući onaj ko kida veze.”20 Ovdje se obično tumači da se radi o prekidanju veza s bližnjima i to je preferirajuće mišljenje, mada navedeni iskaz obuhvata i onoga ko presijeca put i otima od ljudi imetak. “U Džennet neće ući onaj ko ogovara.”21 Ovdje se želi reći klevetnik. “Počinilac bludne radnje, dok to čini prestane biti vjernik. Onaj ko pije vino prestane biti vjernik dok to čini. Kradljivac prestane biti vjernik dok krade.”22

Islamska etika zalazi u sva područja, ne odvajajući se ni od jednoga životnog poprišta, za razliku od filozofije drugih civilizacija, koje

15 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila ve-l-adab, br. 4.674. od Ebu Zerra, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab Musnedi-l-ensar, br. 20.451.16 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu sifati-l-kijame, br. 2.433. od Ebu Derda’a koji tvrdi da je hadis vjerodostojan.; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 4.273. od od Ebu Derda’a, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab Min musnedi-l-kaba’il, br. 26.236.17 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-š-šehadat ‘an Rasulillah, br. 2.223. Et-Tirmizi tvrdi da je hadis vjerodostojan; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-akdijeti, br. 2.124.; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-ahkam, br. 2.363. od Hurejma ibn Katila, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab Musnedi-š-šamijjin, br. 16.942. 18 El-Buhari, Es-Sahih, Kitab Bed’i-l-halk, br. 3.071. od Ibn Omera, r.a.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-s-selam, br. 4.160. 19 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 126. od Ebu Bekreta.20 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.525. od Džubejra ibn Mut`ima; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila ve-l-adab, br. 4.636. od Džubejra.21 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.5.96. od Huzejfe; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 152. od Huzejfe.22 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-mezalim, br. 2.343. od Ebu Hurejre, r.a.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 57. od Ebu Hurejre, r.a.


[ ]34

razdvajaju nauku i etiku, ekonomiju i etiku, politiku i etiku, rat i etiku, dok islam ta sva područja čvrsto povezuje s etikom.

Islam se ne rukovodi devizom “cilj opravdava sredstvo”, niti u stizanju do plemenitih ciljeva dopušta niska i nemoralna sredstva, već do časnih ciljeva stiže čistim sredstvima. Nikad ne prihvata da do istine ide krivim putem, kao što je, npr., izgradnja džamija sredstvima dobijenim od korupcije, kamata i putem monopola. “Allah je dobar i voli samo ono što je dobro.”23

23 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-z-zekat, br. 1.686. od Ebu Hurejre, r.a.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu tefsiri-l-Kur’an ‘an Rasulillah, br. 2.915. od Ebu Hurejre, r.a.


[ ]35

7 jEdINSTVO

ISLaMSKOG UMMETa

1. Znamo da postoje neke razlike u sekundarnim pitanjima vjere, koje se tiču akaida i prakse, ali smo uvjereni da u tome nema ništa loše niti bilo kakve opasnosti - ukoliko se budemo pridržavali etike razilaženja (adabu-l-hilaf), što je jedna nužnost, dobra okolnost i prednost.

Božanska volja je predodredila da bude različitosti u ljudskom razumijevanju vjere. Ta različitost proizlazi iz jezičke potrebe, jer u jeziku koji se koristi u izvorima vjere postoji stvarnost i metafora, jasan izrijek i aluzija, opće značenje i poseban smisao, neograničen i ograničavajući iskaz, itd. Dakle, tu postoje razlike u razumijevanju.

To je prirodna ljudska potreba, jer Allah čovjeka nije stvorio po obrascu koji se kopira, već svaki čovjek ima svoj način razmišljanja, svoje porive i volju. Ima ih slaboumnih, ima ih oštroumnih, ima ih genijalnih. Među njima ima pristupačnih, jednostavnih, sklonih olakšavanju a ima ih i nepristupačnih, uskogrudnih i teške naravi koji su skloni pretjerivanju.

I ta različitost je Allahova milost ljudima jer, kad bi Šerijat bio samo jednoliko mišljenje, zajednicu bi to sputavalo. Slušala bi se samo jedna skupina ljudi, a to bi ostalima bilo jako teško.

U toj različitosti je bogatstvo pravnih učenja, plodonosnost vjerozakona i širenje prostora za zajednicu. Jedno viđenje može biti valjano u jednome vremenu, a da ne bude valjano u drugom vremenu. Drugo viđenje može odgovarati jednoj regiji, dok ne odgovara nekoj drugoj regiji. Neka tvrdnja može biti prihvatljiva u jednoj situaciji, dok u drugoj situaciji ne može biti prihvatljiva. U mnogobrojnosti je mogućnost prečišćavanja i izbora da se zna čiji su argumenti jači, da


[ ]36

se ukaže šta je ispravnije i prikladnije da se ostvare ciljevi (intencije) Šerijata i dobrobit svih stvorenja.

Zato je nastojanje da se otkloni različitost i ukinu različita pravna naučavanja (mezhebi) i njihovo objedinjavanje u jedno mišljenje bilo uzaludan i beskoristan pokušaj. Vidjeli smo kako su prve generacije muslimana bile otvorene za mnogobrojnost mezheba, pojavljivanje raznih škola i različitih skupina.

Otuda nam je dužnost da ne osjećamo tjeskobu zbog različitosti, samo što se trebamo potruditi da od toga načinomo različitost bogatstva i raznovrsnosti, a ne različitost sukoba i sporenja, da se svi pridržavamo etike razilaženja, da znamo pravila različitosti, ili, kako to neki savremeni učenjaci nazivaju fikhu-l-i’tilaf - razumijevanje vjere u smislu okupljanja i pored različitih shvatanja. Ako budemo tako postupali, onda će nam se razlikovati viđenja a ne i srca, i na taj način ćemo moći stajati naspram krupnih problema zajednice u istom redu “kao utvrđena zgrada”, držeći se jedan za drugoga, ne ostavljajući neprijatelju pukotinu kroz koju bi se provukao da pocijepa naše jedinstvo, da rastrga naš dogovor, pogotovo ne u ovom usplamtjelom razdoblju, u kojem se protiv zajednice kuju najgori planovi, u kojem se njena vjera izlaže opasnosti, dotle da je neprijateljske snage žele mijenjati iz korijena, kroz mijenjanje njene kulture, mentaliteta, identiteta, čak žele mijenjati i vjersko podučavanje, i u njega se žele umiješati kakao bi od muslimanskoga ummeta načinili zajednicu lišenu objave, koja će se prepuštati onome što oni planiraju i udovoljavati onome što oni traže.

Islamsko jedinstvo je zahtjev svakog vremena, a najneophodnije je na njemu insistirati u ovom vremenu u kojem će se zajednica ispred opasnosti izbaviti samo na osnovama međusobne solidarnosti i potpomaganja njenih pripadnika.

Jedinstvo bi trebalo krenuti od islamskih učenjaka, koji mase zajednice vode na osnovama šerijatskih odredbi, da se drže krilatice: “Sarađujemo u onome oko čega smo saglasni, a vodimo dijalog o onome oko čega se razilazimo.”

Ono čemu trebamo težiti jeste konstruktivan i poticajan dijalog koji će otkriti istinu i otvoriti vrata saradnje u dobru. Taj dijalog treba se prvo ostvariti u redovima učenjaka i mislilaca, u okrilju bratske ljubavi, pod bajrakom nauke i objektivnog pristupa, bez dizanja halabuke.


[ ]37

2. Uvjereni smo da temelj odnosa muslimana prema bratu muslimanu treba biti lijepo mišljenje o njemu uz nastojanje da mu se iznađu opravdanja, a ne da ga odmah kleveće i proglašava grješnikom i novatorom, osim ako u vezi s tim postoji izričit dokaz (delil kat‘i). Najgore što musliman muslimanu može uraditi je to da ga, bez uporišta u Allahovim riječima i drugim jasnim šerijatskim dokazima koji su kategoričke naravi i oko kojih nema raspravljanja, okvalificira kao nevjernika koji je izašao iz kruga islamskog ummeta. Kategoričnost dokaza podrazumijeva apsolutnu autentičnost (kat‘ijjetu-s-subut) i potpuno jasno značenje (kat‘ijjetu-d-dilale).

Što se tiče dokaza u kojima ima mjesta raspravi i polemiziranju, to se treba protumačiti tako da bude u interesu čovjeka muslimana. Za koga se s pouzdanjem utvrdi da je musliman - on je u islamu, jer ono što je pouzdano (el-jekin), ne može se poništavati nečim u čemu ima sumnje (eš-šekk).

Zabilježeni su mnogobrojni vjerodostojni hadisi koji muslimane upozoravaju da jedan drugoga ne kvalificiraju kao nevjernika. Ne treba dozvoliti da se to i u kom slučaju potcijeni - kako ne bi postalo jednostavno da neka skupina kao nevjernike okvalificira svoje protivnike. “Ko nekoga drugoga optuži nevjerovanjem, ili kaže da je Allahov neprijatelj, a to nije istina, ta kvalifikacija se na njega vraća.”24 “Ako čovjek nekoga drugoga oslovi: ‘Nevjerniče!’, jedan od njih dvojice će zaslužiti taj naziv. Ukoliko onaj ko je time oslovljen to ne bude, onda se ta riječ vraća na onoga ko ju je izgovorio.”25

Kvalificiranje nevjerovanjem (et-tekfir) je i vjerski, i idejni, i društveni prekršaj, jer vodi ka cijepanju jedinstvene zajednice. To vodi ka onome na šta je Poslanik, s.a.v.s., upozorio riječima: “Nemojte nakon mene vraćati se u nevjerovanje, pa da jedni druge ubijate!”26

Ako je i dozvoljeno kvalificiranje nevjerovanjem na osnovu dokaza, onda ono treba biti isticano prema vrstama a ne prema ljudima, na način

24 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 61., od Ebu Zerra.; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-ensar, br. 20.492.25 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.638.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 92. od Ibn Omera, r.a.26 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-‘ilm, br. 118. od Džerira; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 98. od Ibn Omera, r.a.


[ ]38

da se kaže: “Ko kaže to i to, on je nevjernik; Ko uradi to i to, on je nevjernik; Ko to i to zaniječe, on je nevjernik.” Dakle, nije dozvoljeno kvalificirati neku konkretnu osobu tako što će joj se reći: “Ti si nevjernik (kafir)”, osim nakon utvrđivanja činjeničnog stanja, s kojim se otklanja svaka sumnja, a to se može postići samo putem sudskoga postupka.

Stoga tvrdimo da bi davanje prava običnim ljudima da nekome presuđuju da je nevjernik, pa da mu onda oni propisuju smrtnu kaznu koja se mora izvršiti, značilo veliku opasnost za živote, imovinu i čast ljudi. Dovelo bi do toga da se u rukama jednog običnog čovjeka, koji nema znanje muftije, mudrost sudije, niti odgovornosti izvršioca, objedini trojna vlast. Drugim riječima, takva osoba bi bila tužilac, sudija i izvršilac presude, tj. bila bi u isti mah muftija, tužilac, sudija i policajac.

3. Vjerujemo u jedinstvo onih koji se okreću prema jednoj Kibli (Kabi) i pored svih razilaženja. Muslimani su, gdje god bili, jedna zajednica, nakon što su zadovoljstvo našli u opredjeljenju da im Uzvišeni Allah bude Gospodar, islam vjera, Muhammed, alejhi-s-selam, vjerovjesnik i poslanik, Kur’an predvodnik i koncepcija. Uzvišeni kaže: Ova vaša vjera, jedina je prava vjera, a Ja sam vaš Gospodar, zato se samo meni klanjajte! (El-Enbija’, 92).

Saglasno jedinstvu vjerovanja, jedinstvu vjerozakona, jedinstvu cilja, sve muslimane objedinjuje bratstvo po vjeri. Islam to bratstvo postavlja u vidu prava na pomoć, uzajamnu brigu i međusobno štićenje. “Musliman je muslimanu brat. Neće mu nanijeti nepravdu niti ga nekome izručiti”,27 odnosno, neće ga se odreći. “Svaki musliman može pružiti utočište a to će svi ostali poštovati; naspram drugih muslimani su kao jedna ruka.”28

Jedno od najodabranijih djela kod Allaha je nastojanje da se muslimani zbližavaju i da se njihovi međuljudski odnosi popravljaju putem otklanjanja uzroka razdora među njihovim skupinama. Vjernici

27 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-ikrah, br. 6.437. od Ibn Omera, r.a.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila ve-l-adab, br, 4.677. od Ibn Omera, r.a.28 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad, br. 2.371. od Ibn Omera, r.a.; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-d-dijat, br. 2.673. od Ibn ‘Abbasa, r.a.; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 6.506. od ‘Abdullaha ibn ‘Amra, r.a., i njegovi prenosioci su pouzdani.


[ ]39

su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala (El-Hudžurat, 10).

U jednom hadisu stoji: “‘Hoćete li da vam kažem šta je vrednije od namaza, posta i sadake?’ Rekoše: ‘Hoćemo.’ Odgovorio je: ‘Popravljanje međuljudskih odnosa. Loši međuljudski odnosi su ono što uništava!’”29

Muslimani su braća koju objedinjuje jedno vjerovanje, jedna Kibla, jedna Knjiga, jedan Poslanik i jedan Vjerozakon. Oni su dužni otklanjati svaki faktor razdora u svojoj zajednici koji može proisteći iz pretjerane rodovske i mjesne privrženosti, ili, pak, kao rezultat slijeđenja koncepcija uvoznih, ljevičarskih ili desničarskih organizacija, ili iz iskazivanja lojalnosti neprijateljima ummeta na Zapadu ili na Istoku, ili iz slijeđenja strasti i dodvoravanja vladajućim krugovima koji, zarad sitnih ineresa i izglednih dobitaka, gaze krupne interese zajednice.

Na planu međusobne islamske solidarnosti, koja je propisana, muslimani moraju preći s riječi na djela i pokušati dodatno ojačati svoj osjećaj pripadnosti ummetu putem iznalaženja političkog ujedinjenja i formiranja nekog saveza ili unije. U savremenom svijetu male zajednice mogu živjeti jedino u okrilju velikih zajednica. U tom svijetu uspijevaju samo velike državne zajednice ili unije a muslimanski ummet ima pretpostavke da postane najveća zajednica, samo kad bi se njegovi sljedbenici istinski odazvali pozivu svoga Gospodara: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte (Ali ‘Imran, 103); Ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli (Ali ‘Imran, 105); ... i ne prepirite se da ne biste krenuli i bez borbenog duha ostali (El-Enfal, 46).

Svi muslimani zajedno dužni su raditi na oslobađanju okupirane “islamske zemlje” u skladu s usmjerenjem koje će u obzir uzeti najviše islamske interese i vojne, ekonomske i ljudske potrebe i zahtjeve. Rad na tome je najbolji vid borbe na Allahovom putu. Onome ko je nemoćan da se sam suprotstavi osvajačima i oslobodi svoju zemlju, svi drugi muslimani su dužni pomoći svim raspoloživim sredstvima.

29 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu sifati-l-kijame, br. 2.433., Et-Tirmizi kaže da je hadis od Ebu-d-Derda’a i da je vjerodostojan; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-kaba’il, br. 2.636. od Ebu-d-Derda’a.


[ ]40

Palestina je danas posebno poprište borbe muslimana. Ona je zemlja poslanstava, cilj Noćnog putovanja (El-Isra’) vjerovjesnika Muhammeda, alejhi-s-selam, mjesto gdje se nalazi Mesdžidu-l-aksa. Palestina je pitanje koje se tiče svakog muslimana. Cjelokupni islamski ummet je dužan njenom stanovništvu pružati pomoć u svemu što mu je potrebno, sve dok ne oslobodi svoju otetu zemlju, vrati svoja prava i uspostavi nezavisnu državu na svojoj teritoriji.


[ ]41

8 NEPrIKOSNOVENI IZVOrI ISLaMa:

KUr’aN I SUNNET

1. Uvjereni smo da je Kur’an časni prvi izvor islamskog vjerovanja i zakonodavstva, islamske etike i etičkih vrijednosti, islamskog poimanja i standarda. Kur’an je zaštićen izvor (ma‘sum) i on je apsolutna istina. Kao takav, on je osnov svih osnova i izvor svih izvora, jer u njemu se traže dokazi za druge izvore; čak se i legitimnost Sunneta dokazuje Kur’anom.

Nema muslimana koji se vlada u skladu s dva očitovanja (šehadeta), a da dopušta sebi da raspravlja o pouzdanosti bilo kojeg dijela kur’anskog teksta: svaki musliman vjeruje da je Kur’an zaštićen od iskrivljavanja, oduzimanja ili dodavanja, i uvjeren je u legitimnost dokazivanja Kur’anom, bez obzira kojem pravnom naučavanju ili skupini pripadao. U tome su saglasni svi mezhebi i sve skupine: sunnije, dža‘ferije, zejdije, ibadije i drugi.

Kur’an je knjiga svih muslimana. Allah ga je učinio jasnim i olakšanim za razumijevanje i pamćenje: ... i Mi vam objavljujemo jasnu svjetlost (En-Nisa’, 174). A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (El-Kamer, 17). Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (El-Hidžr, 9).

Allah ga je objavio kao tekst za čitanje na arapskom, kao tekstualnu kompoziciju na arapskom. Kur’an je na arapskom jeziku, ali njegov sadržaj i ciljevi su internacionalni, kao što Allah Uzvišeni kaže: Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena (El-Furkan, 1). Zato muslimani trebaju njegove poruke


[ ]42

prevoditi na razne druge jezike u svijetu - kako bi Allahovo poslanje dostavili ljudima, pruživši im dokaz i skinuvši sa sebe odgovornost. Na taj način bit će potvrđen internacionalizam kur’anskog poziva.

2. Vjerodostojni Poslanikov sunnet je drugi izvor islama, odmah nakon Kur’ana. To je ono što nam Poslanikovi, s.a.v.s., ashabi i pripadnici njegove časne porodice, neka je Allah s njima svima zadovoljan, pouzdanim predajama prenose od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Allah, dž.š., je Svome Poslaniku stavio u zadatak da ljudima objašnjava Kur’an. A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje (En-Nahl, 44).

Kur’an predstavlja božansku uputu svjetovima, a Sunnet predstavlja vjerovjesničko tumačenje sa svim Poslanikovim, s.a.v.s., izjavama, postupcima i rješenjima. Sunnet ponekad opširno tumači nešto što je u Kur’anu sažeto i konkretizira nešto što je Kur’an saopćio na jedan općenit način. Također, Sunnet može ograničiti ono što je navedeno bezuvjetno. Allah, dž.š., naređuje poslušnost Poslaniku, s.a.v.s., jer on ne govori po hiru svome. Poslušnost njemu je poslušnost Allahu, onako kako Uzvišeni kaže: A ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu (En-Nisa’, 80). Zato je poslušnost Njegovom Poslaniku pridružio poslušnosti Njemu, na kojima se postiže upućenost i Allahova ljubav. Uzvišeni kaže: ... pa ako mu budete poslušni, bit ćete na Pravom putu (En-Nur, 54). Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” (Ali ‘Imran, 31).

Kur’an se ne može autentično i potpuno razumjeti bez Sunneta, bilo verbalnoga koji čini njegov pretežan dio ili praktičnoga, kao što su Poslanikova objašnjenja u vezi s klanjanjem pet dnevnih namaza, izvršavanja obreda hadža i sl. To su praktični sunneti utvrđeni potpuno pouzdanom (mutevatir) predajom.

Isto tako, nije moguće ispravno razumjeti Sunnet ukoliko se odvoji od Kur’ana, već se, zapravo, mora razumijevati u njegovim okvirima i svjetlu, budući da tekst koji objašnjava ne smije biti u kontradikciji s onim što se objašnjava.

Budući da je Sunnet izvor koji objašnjava Kur’an i prati ga, nema nesaglasnosti među islamskim pravnim naučavanjima i školama o legitimnosti Sunneta kao drugog izvora islama.


[ ]43

Važno je istaći sljedeće: Oba izvora (Kur’an i Sunnet) trebaju se razumjeti u okvirima arapskog jezika na kojem je objavljen Kur’an i zabilježen hadis. To razumijevanje mora biti u skladu s pravilima koje su utemeljili pouzdani učenjaci, posebno eksperti iz područja usulsko-pravne nauke (‘ulema usuli-l-fikh), a to su pravila čiji pretežan broj je usaglašen (muttefekun ‘alejh) a u vezi s manjim brojem postoje određena razmimoilaženja (muhtelefun fih).

3. Svi drugi šerijatskopravni izvori - kao što su: idžma‘ (konsenzus), kijas (analogija), ‘akl (razum), istislah (opća korist, javni interes - neki to nazivaju i el-mesalihu-l-mursela, prim. prev.), istihsan (korektivni princip ili princip pravničkog preferiranja), ‘urf (običajne norme), šer‘u men kablena (vjerozakon prijašnjih zajednica) i istishab (princip pretpostavke nastavljanja nekog stanja koje je egzistiralo dok se ne dokaže suprotno) - svoju legitimnost crpe iz dva osnovna izvora: iz Kur’ana i Sunneta.


[ ]44

9 VjErOZaKON (ŠErIjaT), ISLaMSKa PraVNa

NaUKa (FIKH) I SaMOSTaLNO PraVNO raSUĐIVaNjE (IDŽTIHAD)

1. Uvjereni smo da je islamski vjerozakon (eš-šeri‘atu-l-islamijja) Objava Uzvišenog Allaha, koja se ogleda u Kur’anu časnom i Poslanikovom vjerodostojnom Sunnetu, te da je islamsko pravo (el-fikhu-l-islami) rezultat djelovanja muslimanskog uma koji ulaže trud u razumijevanju Kur’ana i Sunneta te izvođenju praktičnih odredbi iz njih. Šerijat je božanska Objava, a fikh je ljudsko djelo.

Međutim, to pravo je precizno uređeno u području svoga istraživanja, promišljanja i izvođenje pravila na osnovu šerijatskih (vjerskih), razumskih i jezičkih kriterija kojih se pravnik musliman mora pridržavati. Muslimani su jedinstveni u jednoj nauci u kojoj su prednjačili, s kojom se može ponostiti islamsko znanstveno naslijeđe, a to je metodologija prava (usulu-l-fikh). U toj nauci se regulira način argumentiranja i izvođenja dokaza u pitanjima gdje postoji jasan šerijatski tekst (nass), kao i onim pitanjima gdje takvog teksta nema. Čak i prije nego što je ova nauka sistematizirana, muslimanski pravnici (el-fukaha’) su se rukovodili njenim načelima ne koristeći stručne nazive i termine. Nema razlike u tome između tradicionalističke i racionalističke škole.

Važno je znati da islamski vjerozakon (Šerijat) nije nešto neodređeno; naprotiv, Šerijat je sadržan u cjelini islamskog prava (el-fikhu-l-islami) - u onome o čemu postoji konsenzus i onome oko čega ima razilaženja, u onome što je utvrđeno Objavom i onome što je utvrđeno pravnim rasuđivanjem (idžtihad) sve dok je to rasuđivanje poteklo od


[ ]45

kompetentnih osoba i dok je u sferi onoga što njemu podliježe; dakle, sve je to povezano sa Šerijatom.

Oni koji od nas traže da se odreknemo islamskog prava ili da ga isključimo iz svoje kulture žele, zapravo, da cjelokupni Šerijat isključimo iz svoga života, budući da se on nalazi upravo u središtu islamskog prava.

Ono što smo mi dužni uraditi jeste da razaznamo u fikhu ono što je stalno i nepromjenjivo (sabit) od onoga što ima narav promjenljivoga (mutegajjir), odnosno da raspoznamo propise koji su bili adekvatni u svoje vrijeme i na svome mjestu a koji danas, zbog izmijenjenih okolnosti, to više nisu. Na takve propise se odnosi pravilo: “Ne treba odbijati izmjenu propisa usljed promijenjenog vremena”, a koje je spomenuto u čuvenom osmanlijskom građanskom zakoniku Medžella.

2. Mi u Svjetskoj uniji islamskih učenjaka zagovaramo islamsko pravo središnje škole (el-medresetu-l-vesetijja) u okviru koje se parcijalni šerijatski tekstovi razumijevaju u svjetlu općih ciljeva, bez njihovog međusobnog dovođenja u kontradikciju. Ta škola istražuje intencije Teksta (maksidu-n-nass) prije izricanja propisa i smatra da se Tekst treba razumijevati u svjetlu konteksta, okolnosti i povoda, uz raspoznavanje čvrstog cilja od promjenljivoga sredstva. Ta škola mudro usklađuje između nepromjenjivih principa Šerijata i onoga što je podložno promjenama, razlikujući uvijek između pitanja koje se tiču ‘ibadata (obredoslovlja) i pitanja koje se tiču onog što se stručno naziva mu‘amelat (pitanja u vezi s poslovanjem, imovinsko-pravnim i međuljudskim odnosima). Temeljni princip kada je riječ o prvoj kategoriji (‘ibadat) jeste zabrana svega osim onoga što je dozvolio Zakonodavac, kako ljudi ne bi u vjeru unijeli nešto što Allah nije propisao. Osnov drugoj kategoriji (mu‘amelat) je dozvoljenost i dopuštenost u onome što Šerijat svojim tekstovima ne zabranjuje.

Također, temeljni princip u ‘ibadatu je slijeđenje Teksta, a ne razmatranje razloga i značenja, dok je osnov u adetima i društvenim odnosima (mu‘amelat) razmatranje razloga, značenja i intencija.

Mi vjerujemo tradicijskoj predaji koju je ummet zdušno prihvatio. “Zdanje Šerijata je utemeljeno na interesima ljudi koji se tiču života na ovome i na budućem svijetu. Šerijat je u cijelosti pravednost, milost, mudrost i dobrota. Bilo šta što iz pravednosti pređe u nepravdu, iz


[ ]46

milosti u nemilost, iz mudrosti u besmislicu, iz dobra u zlo - ni po čemu ne spada u Šerijat, čak i da se radi o onome što je putem interpretacije (te’vil) uvedeno u Šerijat.”30

3. Mi smo uvjereni da su vrata idžtihada otvorena i da će tako i ostati, jer niko nije ovlašten da zatvori kapiju koju su otvorili Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik. Štaviše, to je jedna od kolektivnih dužnosti zajednice (farzi-kifaje). Neki islamski autoriteti su iznijeli stav da nijedno vrijeme ne smije biti lišeno samostalnih pravnih istraživača (mudžtehida) koji će ljudima objašnjavati šerijatske odredbe o novonastalim situacijama.

Nama je u ovom vremenu izuzetno potreban istinski idžtihad, zbog toga što su se okolnosti u našem vremenu mnogo promijenile u odnosu na vrijeme kada su živjeli prvi mudžtehidi u islamu. Npr., kada je bilo nekog razilaženja između imama Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika, to bi se iskazivalo na sljedeći način: “Ovo je neslaganje zbog vremenskih okolnosti, a ne zbog dokaza i argumenata.” Ako se to dešavalo nakon razlika u vremenu Ebu Hanife i njegovih učenika koja je bila neznatna a život u njemu mirno tekao, šta reći sada nakon što su prošla mnoga stoljeća od vremena samostalnoga rasuđivanja, kad se u životu sve brzo mijenja u odnosu na ono kako je bilo.

Zato smo dužni otvoriti vrata svim vrstama idžtihada: potpunom i djelimičnom, apsolutnom i ograničenom, kreativnom u novonastalim pitanjima i selektivnom u vidu biranja iz našeg fikhskog naslijeđa.

Međutim, vrata idžtihada se mogu otvarati samo onima koji su za to kompetentni i u onim pitanjima gdje je idžtihad dozvoljen. Što se tiče kompetencija, to podrazumijeva ispunjavanje svih pretpostavki i uvjeta oko kojih su se usaglasili islamski pravnici i šerijatskopravni teoretičari, u šta spada: detaljno poznavanje Kur’ana i Sunneta koje osobu čini sposobnom da može na osnovu toga izvoditi propise, zatim poznavanje arapskog jezika i srodnih disciplina, poznavanje metodologije pravne nauke i intencija Šerijata, zatim temeljit uvid u pravnu nauku i razilaženja pravnika i njihovih mezheba. Navedeno predstavlja naučni instrumentarij koji osobu čini kompetentnom da može izvoditi praktične šerijatskopravne propise na temelju njihovih pojedinačnih dokaza.

30 Ibnu-l-Kajjim, I‘lamu-l-muvekki‘in, III, str. 3.


[ ]47

Idžtihad može biti samo u sferi gdje je dozvoljeno vršiti idžtihad, a to je područje nekategoričkih propisa (ez-zanni mine-l-ahkam), tj. propisa čiji dokaz nije kategoričke autentičnosti ili značenja. Pretežan dio Šerijata je takve prirode.

Što se tiče kategoričkih šerijatskih iskaza (el-kat‘ijjat), u tom području nema idžtihada. Tačno je da su takvi iskazi malobrojni, ali oni postoje i to je veoma važno. To su ona područja koja predstavljaju konstante (sevabit) koje osiguravaju islamskom ummetu njegovo doktrinarno, misaono, duhovno i etičko jedinstvo. Na taj način ummet biva zaštićen od raspada i preobraćanja u mnogobrojne skupine. Potrebno je istaći da se nekategoričke iskazi u šerijatskim tekstovima (ez-zannijjat) trebaju razumijevati i tumačiti u svjetlu onoga što je jasno i kategorično (el-kat‘ijjat).

4. Mi zagovaramo izučavanje komparativnog fikha, kako bi se došlo do integralnog islamskog prava. Pozivamo i u osnivanje znanstvenih akademija koje bi obuhvatile predstavnike svih islamskih pravnih naučavanja radi istraživanja i idžtihada o krupnim pitanjima koja se tiču cijeloga ummeta.


[ ]48

10 ISLaM jE VjEra UMjErENOSTI I

KOMPLEMENTarNOSTI

Mi vjerujemo u koncepciju pozitivne umjerenosti koja počiva na ravnoteži i umjerenosti u gledanju na pitanja vjere i života, bez ekstremizma i pretjerivanja, ali u kojoj istovremeno nema zakidanja na vagi niti pravljenja štete - onako kako Uzvišeni Allah kaže: ... a da ne prelazite granice u mjerenju, i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte (Er-Rahman, 8-9).

Islam je označen umjerenošću u svemu i zato je umjerenost temeljna karakteristika i obilježje njegovih sljedbenika. I tako smo od vas stvorili pravednu (umjerenu) zajednicu... (El-Bekare, 143).

1. Umjerenost u koju imamo povjerenje predstavlja pozitivnu ravnotežu u svim područjima: doktrinarnom (akaidskom), praktičnom, materijalnom, idejnom, pojedinačnom i društvenom. Islam u životu pojedinca djeluje na uspostavljanju ravnoteže između duha i materije, između razuma i srca, između prava i dužnosti, između života na ovom svijetu i pripremanja za Budući svijet. Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu (El-Bekare, 201). ... i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu ... (El-Kasas, 77).

S druge strane, islam postavlja precizne vage između pojedinca i društva. Pojedincu ne daje prava i slobode s kojima može ugroziti interes društva, kao što to čini kapitalizam, niti daje društvu ovlaštenja u upravljanju, što mu omogućuje da ugnjetava pojedinca, iscrpljuje ga i


[ ]49

cijedi, kao što čine socijalizam i komunizam.Zapravo, on pojedincu daje njegova prava, a društvu njegova prava,

bez ugnjetavanja i nanošenja štete. To reguliraju šerijatskopravni propisi i odredbe.

Mi smo uvjereni da pretjerivanje u vjeri može biti pogubno za pojedinca i za društvo: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, to je uništilo one prije vas.”31 Također, pogubno je i labavo pridržavanje vjere, njenih vrijednosti, naučavanja i odredbi.

2. Zato se držimo srednjeg pravca kao vodilje u svim područjima. Taj pravac odgovara zajednici i na taj način stanje ummeta biva ispravno.

Ideja tog pravca može se razumjeti u sljedećem: – Sredina između zagovornika samo jednog mezheba i onih koji

zagovaraju potpuno ukidanje svih mezheba; – Sredina kada je u pitanju tesavvuf, između onih koji ga prihvataju

čak i kada je devijantan i onih koji ga apsolutno odbacuju; – Sredina između onih koji uzimaju za sudiju razum čak i onda

kada je u suprotnosti s kategoričkim šerijatskim tekstom i onih koji u potpunosti isključuju racio čak i u razumijevanju Teksta;

– Sredina između onih koji apsolutno negiraju nadahnuće (ilham) i ne priznaju postojanje ni traga od njega i onih koji pretjeruju u pozivanju na njega, dotle da ga uzimaju kao izvor šerijatskih propisa;

– Sredina između onih koji zagovaraju tvrđe stavove (tešeddud) čak i u marginalnim pitanjima i zagovornika olahkog pristupa čak i u temeljnim pitanjima i principima;

– Sredina između onih koji pretjerano veličaju naslijeđe iako se u njemu pokazuju ljudske slabosti i onih koji naslijeđe odbacuju iako u sebi sadrži divne pouke za uputu;

– Sredina između filozofije idealista koje gotovo ne zanima stvarnost i filozofije realista koji ne vjeruju u visoke ideale;

31 Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-menasik, br. 3.020. od Ibn ‘Abbasa; En-Nesai, Es-Sunen, Kitabu menasiki-l-hadždž, br. 3.007.; Ahmed, El-Musned, Kitab Musned Beni Hašim, br. 1.754.


[ ]50

– Sredina između onih koji zagovaraju filozofiju liberalizma koja veliča pojedinca i nadređuje ga društvu i onih koji pozivaju u društvenu marksističku filozofiju koja veliča društvo i nadređuje ga pojedincu;

– Sredina između onih koji zagovaraju nepromjenjivost čak i kada se radi o sredstvima i instrumentima i onih koji zagovaraju promjene čak i kada je riječ o principima i ciljevima;

– Sredina između onih koji zagovaraju obnovu i idžtihad čak i u osnovama vjere i njenim nepobitnim istinama i onih koji zagovaraju nekritičko slijeđenje (taklid), koji su protivnici idžtihada, makar se radilo o problemima savremenog doba kakvi ranijim generacijama nisu mogli ni naumpasti;

– Sredina između onih koji zanemaruju nepromjenjive šerijatske tekstove pozivajući na ciljeve Šerijata i onih koji zanemaruju opće ciljeve pozivajući se na vanjski smisao Tekstova;

– Sredina između onih koji pozivaju u bezrezervno otvaranje prema svijetu i onih koji pozivaju u neopravdano zatvaranje u sebe;

– Sredina između onih koji pretjeruju u proglašavanju nevjernicima čak i pobožnih muslimana i onih koji su ravnodušni, makar se radilo i o otpadnicima, neprijateljima vjere ili izdajnicima koji rade za neprijatelje muslimana;

– Sredina između onih koji pretjeruju u zabranjivanju tako da izgleda kao da u vjeri nema ništa što je dozvoljeno i onih koji pretjeruju u dozvoljavanju, tako kao da u vjeri nema ništa što je zabranjeno;

– Sredina između onih koji su zaronjeni u prošlost, odsutni iz sadašnjosti i budućnosti i onih koji prošlost zaboravljaju, kao da je žele izostaviti iz vremena a prošlo vrijeme izbaciti iz jezika.

3. Ovakvu uravnoteženu umjerenost dopunjuje sveobuhvatna komplementarnost (tekamulijja šamila). Dopunjuje je tako što islam nije postavio svojim primarnim ciljem formalnu primjenu zakonskih sadržaja u svome vjerozakonu. Njegova primarna borba i najveća zadaća je uporno nastojanje da uspostavi istinski, a ne formalno, islamski život,


[ ]51

život koji će popravljati ćud kod ljudi, tako da Allah bude zadovoljan njima. U okrilju takvog života treba se izgrađivati čovjek vjernik, složna porodica, stabilno društvo, pravedna država koju će karakterizirati snaga i sigurnost. To je potpuni islamski život kojeg usmjerava islamsko vjerovanje, a učvršćuje ga islamski vjerozakon. U takvom životu čovjek je usmjeren islamskim poimanjem, islamskom etikom i islamskim odgojem.

To je život čvrsto spregnutog društva, poput čvrsto zidane zgrade, u kojem pojedinac ne može biti gladan a da njegov blizak komšija bude sit, u kojem će korisna nauka na raspolaganju biti svakom čovjeku, a odgovarajući posao svakome nezaposlenom, pristojna zarada svakom radniku, dovoljno hrane svakome ko je gladan, djelotvoran lijek svakom bolesniku, uslovan stan svakom građaninu, ispunjenje svih legitimnih potreba, materijalna i socijalna zaštita svakome nemoćnom, posebno djeci, starcima, hudovicama i invalidima. U takvom životu će se raspolagati snagom na svim nivoima, snagom mišljenja, duha, tijela, morala, ekonomije, sredstava odbrane i opreme, uz snagu jedinstva i uzajamne privrženosti, a temelj svega toga je snaga vjerovanja.


[ ]52

11 ISLaM I ČOVjEK

1. Prema naučavanjima islama, čovjek je po svojoj naravi posebno odlikovano stvorenje. Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali ... (El-Isra’, 70). Čovjek je na Zemlji namjesnik, on treba na njoj izgrađivati život. A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti ...” (El-Bekare, 30). Budući da je čovjek odlikovan namjesništvom, Allah, dž.š., mu je omogućio da bude gospodar svim stvorenjima i da ih potčini da mu služe. Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji ... (Lukman, 20). I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega (El-Džasije, 13).

Allah je čovjeku podario niz prava koja mu omogućuju da očuva svoju čast i izvršava svoju zadaću. Obavezao ga je da ta prava čuva jer njihovo očuvanje spada u temeljne dužnosti. Na samom pročelju tih prava je sloboda čovjeka da vjeruje šta želi. Islam obavještava o tome koliko drži do slobode vjerovanja, tako što muslimanima naređuje da se bore radi njene odbrane, te sprečavaju one koji ljude odvraćaju od njihove vjere. I borite se protiv njih da ne bi bilo fitneluka... (El-Enfal, 39). (Odvraćanje ljudi od vjere Kur’an naziva fitnelukom, prim. prev.).

2. Među ljudska prava u islamu spada i briga o razumu, njegovo štićenje i puštanje njegovih potencijala da istražuju i promišljaju. Islam djeluje na izgradnji znanstvenog mentaliteta koji počiva na promatranju svemira i promišljanju o sebi. I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio (El-A‘raf, 185), ... i o stvarima nebesa i Zemlje ramišljaju (Ali ‘Imran, 191).


[ ]53

Onaj ko je rekao da je razmišljanje stroga islamska dužnost (farida islamiyya), u pravu je. O tome i Kur’an govori: Reci: “Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite ..”. (Saba’, 46). U Kur’anu se Allahove riječi: ... pa zar nećete razmisliti ..., ponavljaju na desetak mjesta. Allah naređuje i da se uporno promatraju Njegovi mnogobrojni znaci (ajeti), kao što to čini riječima: Reci: “Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji ...” ( Junus, 101); Zar ne vidite (El-Gašije, 17); A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! (Kaf, 6).

Islam ne odobrava slijepo slijeđenje i strasno pristajanje uz ono što su prakticirali preci ili ono što su naređivali njihovi prvaci i uglednici. A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” - oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” - Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na Pravome putu bili?! (El-Bekare, 170); I govorit će: “Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravoga puta odveli” (El-Ahzab, 67).

Islam odbija i povođenje za pretpostavkama u situaciji u kojoj je potreban jasan dokaz - ... a o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi (En-Nedžm, 28); ili slijeđenje strasti i emocija koje odvraćaju od istine - ... i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta (Sad, 26). Allah, dž.š., je pagane prekorio zbog toga što se oni ... povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude (En-Nedžm, 23).

Islam ne prihvata nikakav poziv bez jasnog dokaza koji potvrđuje njegovu ispravnost. Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” (El-Bekare, 111, En-Neml, 64). Kako se jasan dokaz naslanja na razumska opažanja, on uslovljava i posvjedočenje osjetilnim opažanjem - Zar su oni prisustvovali stvaranju njihovu? (Ez-Zuhruf, 19). Islam zahtijeva strogu provjeru onoga što se prenosi. Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite (El-Ahkaf, 4), kao i u načelima vjere. Zato se protivi onima koji zabranjuju dobra koja je Allah dozvolio, riječima: Kažite mi, i dokažite, ako je istina to što govorite (El-En‘am, 143). On se, također, protivi onima koji tvrde da je širk idolopoklonika pitanje Njegove volje, što ujedno znači da je On time zadovoljan. Reci: “Imate li vi kakav dokaz da nam ga iznesete?


[ ]54

Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite” (El-En‘am, 148).

3. Islam poziva u obrazovanje i nauku, uz primjenu najmodernijih metoda i prihvatanje onoga što je nauka potvrdila. Promišljanje i traženje svake nauke potrebne zajednici islam smatra ibadetom i strogom dužnošću. “Traženje nauke je stroga dužnost svakog muslimana.”32 Izostajanje iz povorke znanja je nečasno i nedozvoljeno djelo. Islam drži da je napredovanje u raznim oblastima nauke, teorijskim i praktičnim, mirnodopskim i vojnim, vjerska dužnost. U izvršavanju te zadaće treba koristiti sva sredstva. Islam ne vidi nikakvo neslaganje između jasnih postulata razuma i vjerodostojne tradicije. Razum je, kako su isticali naši islamski učenjaci, temelj predaje. Pomoću razuma se utvrđuje postojanje Uzvišenog Allaha. Putem razuma se utvrđuje istinitost poslaničkih misija uopće, a posebno Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva. U našoj (islamskoj) kulturi nema sporenja između potvrđenih naučnih istina i kategoričkih vjerskih naučavanja. Nema mjesta sukobu među njima. U našoj historiji se nije desio spor između nauke i vjere, kao što je slučaj u drugim vjerama. Vjera je kod nas nauka, a nauka je kod nas vjera.

Pretpostavke takvog stajališta su:Da se voli islamsko naslijeđe (et-turasu-l-islami) i prema njemu

se upravlja tako što se u njemu razlikuje neprikosnovena postojana božanska razina, u čemu se traži svjetlo i uputa, i promjenljiva ljudska razina - koja je zastupljenija - da se njoj okreće i selektivno iz nje uzima. Ona je svjetionik koji upućuje, a ne okov koji sputava. Islam se otvara znanstvenom i misaonom naslijeđu cijeloga svijeta. Mudrost uzima iz kojega god kraja došla i koristi praktična iskustva drevnih i savremenih zajednica u svemu što se ne spori s njegovim vjerovanjem, zakonskim odredbama i sistemom vrijednosti. Iz njih uzima sve najbolje bez omalovažavanja nekoga staroga stava i bezrezervnog prihvatanja neke nove misli. Islam ne raskida s prošlošću, ne isključuje se iz sadašnjosti i ne zanemaruje budućnost.

32 Ibn Madže, Es-Sunen, El-Mukaddima. To je vjerodostojan hadis koji je naveden u mnoštvu predaja čiji broj, prema Es-Sujutiju, premašuje pedeset.


[ ]55

Islam se otvara ljudskim iskustvima i naukama koje su produkt tih iskustava u području razvoja teorija, automatizacije i sigurnosti, kao i prema svemu što se tiče zaštite prava i slobode naroda, uzimajući ih bez ikakvog uvjetovanja, jer “mudrost je vjernikova izgubljena stvar, on je najpreči da je uzme gdje god da je nađe”.

Ono što muslimani preuzimaju iz filozofija, sistema i prakse drugih zajednica, uslovljeno je time da se ne kosi sa šerijatskim tekstovima koji su potpuno vjerodostojno utvrđeni i imaju jasno značenje. Također, ne smije biti u suprotnosti ni sa nekim nepromjenjivim islamskim principom. Islamsko društvo može samostalnim pravnim rasuđivanjem iz onoga što se nudi za preuzimanje izabrati vrijednosti i norme koje se u duh islamske kulture mogu unijeti tako što će biti unekoliko prilagođene, dodavanjem ili oduzimanjem, što će ih lišiti prvobitnih tuđih obilježja i osigurati im islamski duh.

4. Među ljudska prava u islamu spada i čuvanje tjelesnoga, duševnoga i mentalnog zdravlja. “Tvoje tijelo kod tebe ima svoja prava.”33 Pravo tijela je da ga čovjek nahrani kad ogladni, da ga odmori kad se umori, da ga očisti ka se uprlja, da ga osnaži kad oslabi, da ga liječi kad se razboli. Allah, dž.š., nije dao bolest a da za nju nije odredio lijek za kojim treba tragati.

Islam je obznanio Allahove zakone koji se tiču zaraze i u tom pogledu obavezao preduzimanjem određenih preventivnih mjera poput vakcine i sl. Islam propisuje zaštitu od bolesti uopće a prelaznih posebno. U slučaju epidemije, propisuje karantin kako bi se zaštitilo kolektivno zdravlje. Propisuje opće čuvanje zdravlja, posebno majčinskoga i dječijeg. Svim radnicima štiti pravo na odmor, a svim bolesnim pravo na liječenje. Štiti prava starih, invalidnih i sličnih osoba s posebnim potrebama. Zdravstvena i medicinska strana su opasane zidom šerijatskih propisa i etičkih uputstava kojih se mora pridržavati ljekar musliman i svi oni koji mu pomažu u prevenciji, liječenju i njegovanju bolesnih.

Islam preporučuje i tjelesni odgoj, smatrajući ga sredstvom a ne ciljem. To je odgoj koji organizam navikava na vitalnost, izdržljivost i snagu. Zdrav vjernik je bolji i Allahu draži od slabašnog vjernika.

33 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.783. od Ibn ‘Abbasa; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-s-sijam, br.1.159. od Ebu Selame.


[ ]56

Islam brine o potrebnoj ishrani svakoga, posebno siromaha, smatrajući podsticanje da se oni nahrane dužnošću, a zanemiravanje toga dokazom nevjerovanja u budući svijet. Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah - ne podstiče (El-Ma`un, 1-3).

Islam se šerijatskim propisima i normama bori protiv razvrata, bluda, nastranog seksa i svega što njima vodi. Bori se i protiv opojnih pića, narkotika, pušenja i svega što truje i škodi tijelu, duši i razumu, ne dozvoljavajući da se sebi nanosi šteta. Muslimanu nije dozvoljeno da sebi nanosi štetu na bilo koji način. I jedni druge ne ubijajte. Allah je, doista, prema vama milostiv (En-Nisa’, 29).

Kao što muslimanu nije dozvoljeno da organizmu nanosi štetu namjernim dugotrajnim izgladnjivanjem, nije mu dozvoljeno ni pretjerivanje u jelu. Uzimanje dozvoljenih potrepština organizmu u Šerijatu je normirano time da se ne pretjeruje. I jedite i pijte, samo ne pretjerujte. On ne voli one koji pretjeruju (El-A‘raf, 31).

5. Vjerskim savjetima, odgojnim usmjeravanjem i vjerozakonskim normama islam radi na zaštiti okoline sa svim njenim sadžajima, a zabranjuje narušavanje na bilo koji način koji je može ugroziti i zagaditi. Rad na zaštiti okolice ne smije biti zanemaren. Svako ugrožavanje okolice smatra se pravljenjem nereda na Zemlji koje su branile sve nebeske objave, a Kur’an to potvrdio riječima: I ne pravite nered po Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen (El-A‘raf, 56); A Allah ne voli nered (El-Bekare, 205). Čuvanje okoline u islamu počiva na brojnim pretpostavkama, a to su:

a) Pošumljavanje i ozelenjivanje. Ovdje je dovoljno navesti ove divne hadise: “Ako bi se desilo da nastupi Sudnji dan, a u ruci nekog od vas sadnica, neka je zasadi”34; “Nema muslimana koji zasadi sadnicu ili zasije biljku, od koje jede ptica, čovjek ili divljač, a da u tome za njega ne bude sadaka.”35

34 Ahmed El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 12.512. od Enesa. 35 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-muzare‘a, 2.152. od Enesa ibn Malika; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-musakat, br. 2.904. od Enesa ibn Malika.


[ ]57

b) Obrađivanje i sijanje. Uzvišeni kaže: On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj (Hud, 61). Daje vam da živite na njoj znači zahtijeva od vas da je obrađujete; dakle, obrađivanje je, u ovom slučaju, svrha stvaranja kao i ibadet.

c) Čistoća i čišćenje. Uzvišeni kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste (El-Bekare, 222). Zato su čulna i fizička čistoća iznijete kao uvjet za ispravnost namaza. Islam preporučuje čistoću tijela, kuće, puta, džamije i drugoga.

d) Čuvanje prirodnih bogatstava, razumijevajući ih kao Allahove blagodati ljudima. Čuvati ih, stroga je dužnost, za koju Allah zahvaljuje, štiti i obilno nagrađuje. Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati (Ibrahim, 7). Prirodna bogatstva ovdje obuhvataju: životinjsko i biljno carstvo sa žitaricama, slatke vode, mora, rude i drugo. Nije dozvoljeno uništavati ta bogatstva, zanemarivati ih, poigravati se s njima, ugrožavati ih, jer je to ugrožavanje materijalnih dobara cjelokupne zajednice i njenih prava na prirodna bogatstva.

Zabilježeni su hadisi koji upozoravaju da se ne ubije vrabac, da se ne lomi šećerna trska, da se ne ostavlja životinjska koža a da se ne štavi i ne koristi, da se ne dozvoli da zalogaj jela padne na tle a da ga niko ne podigne, skloni ga da se ne gazi ili da ga pojede, ne ostavljajući ga šejtanu.

e) Dobročinstvo prema okolini. Allah Uzvišeni je propisao dobro-činstvo prema svemu, naredivši pravednost i dobra djela. Dobročinstvo prema okolini obuhvata dobročinstvo prema svemu u njoj: prema čo-vjeku, prema životinji, prema biljci, prema zemlji, prema vodi iz koje se rađa sve to je živo, prema zraku koji udiše čovjek i sva živa bića. Onaj ko to izvršava ubraja se u dobročinitelje koje Allah voli, što se vidi iz Njegovih riječi: ... i dobro činite; Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine (El-Bekare, 195).


[ ]58

f ) Čuvanje okoline od uništenja, svejedno da li s pobudama grubosti, s pobudama bijesa, s pobudama zabave ili s pobudama nemara. “Ko prelomi stabljiku trske, Allah će mu glavu staviti na vatru.”36

g) Čuvanje prirodne ravnoteže. Allah je sve u svijetu stvorio s mjerom. Svemu je odredio odgovarajuću mjeru. Ništa u kosmosu nema što nije mjereno i vagano. Uzvišeni kaže: I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno (El-Hidžr, 21). Postoji kosmička ravnoteža koju razboriti vide, koja se ne smije narušavati. Nju narušava samo ljudski postupak, nepažnja i zakidanje, onako kako Uzvišeni kaže: ... a nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju - i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! (Er-Rahman, 7-9).

Postoji opasnost od potpunog iscrpljivanja materijalnih dobara radi korištenja u nečemu neopravdanom. U pretjeranom i pogrešnom eksploatiranju postoji opasnost od uništenja.

Najzad, tu je i opasnost od poremećaja ravnoteže u prirodi i kosmosu koja prijeti uvijek kada ljudi na duže vrijeme pogrešno eksploatiraju prirodna dobra.

36 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 5.239. od ‘Abdullaha ibn Habešija; El-Bejheki, Es-Sunen, br. 11.538.


[ ]59

12 ISLaM I žENa

Vjerujemo da islam ženi ukazuje počast shvatajući je kao ljudsko biće. Ona je i obavezana jednako kao i muškarac. Kao što ima prava, ima i dužnosti. Uzvišeni kaže: I Gospodar njihov im se odazva: “Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od drugih” (Ali ‘Imran, 195), odnosno, muškarac od žene, a žena od muškarca. On nju dopunjuje, a i ona dopunjuje njega. Islam insistira na načelu jednakosti između muškarca i žene u svemu što se tiče ljudske časti i opće odgovornosti jer “žene su sestre muškarcima.”37 Što se tiče njihovih posebnih dužnosti u krugu porodice i u sklopu društva, islam propisuje ravnotežu između uzajamnih prava i dužnosti, a to je postojanost pravednosti. One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu (El-Bekare, 228).

Islam ženu štiti kao kćerku, suprugu, majku, kao člana porodice i društva. Daje joj mjesta da učestvuje u ibadetima, učenju, radu, posebno ukoliko za tim radom ima potrebu ona, njena porodica ili društvo. Uz štićenje onoga po čemu se raspoznaje kao žena, supruga i majka, potrebno joj je omogućiti sigurnost, odbranu i fizičku zaštitu, čak i od njenog muža ukoliko je muči, od oca ako pretjeruje, od sina ako je zlostavlja i vrijeđa. Jedan od uvjeta da bi ženi bilo dozvoljeno da radi je i to da se njen rad ne kosi sa zadaćom u održavanju kuće, muža i djece.

Čuvanje porodice je, bez diskusije, najpreča dužnost žene. Niko je

37 Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu, br. 26.195. od Aiše, r.a. Hadiski stručnjaci kažu da je hadis hasen li gajrihi.


[ ]60

u tome ne može zamijeniti. Što se tiče posebnoga truda i slobodnog vremena ako ga ima, žena ga može koristiti za obavljanje društvenih dužnosti. Te dužnosti se određuju prema specifičnim uvjetima koji ženu okružuju, različitosti društvenih uvjeta, potreba i razvoja društva. Taj opseg obuhvata sve društvene, ekonomske, političke, biračke, kandidacione aktivnosti, dakle, sve osim predvođenja u svojstvu imama/halife (el-imametu-l-‘uzma).

Islam ženu posmatra kao partnera muškarcu u dužnosti pozivanja na dobro, naređivanju dobra i zabranjivanju zla, pružanja otpora zlu i neredu. A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju (Et-Tevba, 71).

Sve navedeno proizlazi iz poštovanja žene i njene ljudskosti i ne dozvoljava da se koristi za zabavu, zadovoljenje strasti i jeftino naslađivanje. Kad se susreće s muškarcem nesrodnikom, propisuje se stidljivost, suzdržanost, ozbiljnost, lijepo postupanje i dostojanstvo u odijevanju, dotjerivanju, hodu, pokretima, razgovoru i gledanju, kako bi se žena prepoznala po ozbiljnosti, da ne bi bila uznemiravana. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti (El-Ahzab, 59), da nekom muškarcu ne bi dala povoda da pokaže svoje nečiste namjere. ... na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite (El-Ahzab, 32). Isto tako, islam od muškarca, prilikom susreta sa ženom, zahtijeva da se pridržava svega navedenog. Reci vjernicima neka obore poglede svoje (En-Nur, 30).

Islam muškarca i ženu ne dovodi u položaj u kojem će imati neugodnosti. Ne zabranjuje ženi sudjelovanje u društvenim aktivnostima, već joj određuje norme koje imaju za cilj zaštitu žene i zaštitu društva, kao što je odgovarajuće pokrivanje kose, pokrivanje izazovnih dijelova tijela, pridržavanje uvjeta miješanja s muškarcima i druge norme koje se tiču žene u društvenim aktivnostima. Neke norme štite i čuvaju, a druge su postavljanje garda pred nedoličnostima i onim što je zabranjeno. Međutim, sve to je propisano da bi se ženi omogućilo da učestvuje a ne da joj se zabrani učešće u društvenim aktivnostima. Zato ne čudi što je povijest islama ispunjena krasnim primjerima žena koje su imale pionirske uloge u društvu, na samo u području nauke, već i u politici, književnosti, pa čak i u oružanoj borbi.


[ ]61

13 ISLaM I POrOdICa

Ubijeđeni smo da je porodica temelj društva, a da je zakonski brak između različitih spolova, koji je poznat u svim religijama, temelj porodice. Brak je jedini put u formiranju porodice. Mi odbijamo svaki nastrani oblik porodice koji izmišljaju neki savremeni pravci - poput homoseksualizma i ostalih nastranosti.

Zato islam insistira na (prirodnom i zakonitom) braku i podstiče ispunjenje uvjeta za to, otklanja društvene i ekonomske zapreke s njegovog puta, odgojem i zakonodavstvom istovremeno. Islam ne prihvata pogrešne običaje koji otežavaju i odgađaju sklapanje braka zbog krupnih troškova vjenčanja i pretjerivanja u skupoći poklona i troškova svadbe i proslavljanja, prevelikog trošenja na namještaj, odjeću i nakit. Pretjerivanje je, inače, nešto što Allah i Njegov Poslanik mrze i u drugim prilikama. Islam insistira na traganju za vjerom i odgojem prilikom biranja bračnog druga. “Ti odaberi onu koja ima vjeru - Allah te blagoslovio.”38 “Ako vam dođe osoba čijom vjerom i ponašanjem (ahlakom) ste zadovoljni - oženite je, a ako tako ne postupite, bit će smutnje na Zemlji i velikoga nereda.”39

Kad olakšava uvjete dozvoljenoga, islam otklanja puteve zabranjenoga

38 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-n-nikah, br. 3.700. od Ebu Hurejre; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-r-reda‘, br. 2.661. od Ebu Hurejre. 39 Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-n-nikah, br. 1.957. od Ebu Hurejre; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-n-nikah, br. 1.004. od Ebu Hurejre i br. 1.005. od Ebu Hatima el-Muzenija.


[ ]62

i onoga što podstiče na to. Zato su zabranjeni razgolićenost i razotkrivenost ženskog tijela, golotinja u štampi ili na televiziji, erotski sadržaji u knjigama, filmovima i sl. To je naročito zabranjeno oglašavati i emitirati putem elektronskih mas-medija koji dolaze u gotovo svaku kuću, dopirući do svakoga oka i svakog uha.

Islam porodične odnose uspostavlja na smirenosti, ljubavi i blagosti među bračnim drugovima, na poštovanju uzajamnih prava i dužnosti te zajedničkom činjenju dobročinstva. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao (En-Nisa’, 19). One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen ... (El-Bekare, 228).

razvod braka u islamuIslam temelji brak na kontinuitetu i trajnosti. Međutim, ljudska

iskustva su tokom historije potvrdila da bračni život ponekad može postati nepodnošljiv i bolan, izgubivši sve razloge svoga nastavka usljed neslaganja i netrpeljivosti ili pomanjkanja sredstava koja bi pospješila njegovo postojanje i očuvanje. Islam je odabrao jedinstven način za prekid braka, koji uzima u obzir narav žene i koji nastoji svim sredstvima očuvati bračnu zajednicu ako je to ikako moguće. Također, prekid braka u islamu uzima u obzir odgovornost muškarca i interes djece. To se može sažeti u sljedećem:

1. Budući da su razlike kod bračnih drugova očigledne, islam ih oboje poziva na strpljivost, toleranciju i lijepo međusobno ophođenje: S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao (En-Nisa’, 19). Ako se razlike zaoštre, islam poziva da se obrazuje porodični sud koji može nesporazum otkloniti. A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njezine porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti ... (En-Nisa’, 35).


[ ]63

2. Ako nema koristi od porodične arbitraže, islam propisuje da muž suprugu može pustiti prvi put. To puštanje (talak) se naziva opozivo puštanje (redž‘ijja), odnosno puštanje koje mužu dopušta da suprugu vrati u svoje okrilje prije isteka zakonskog roka (‘iddet) - a to su tri mjesečna pranja/menstruacije, koje supruga provodi u zajedničkom stanu bez spolnog općenja. Ukoliko dođe do spolnog općenja, puštanje prestaje a vraća se bračni život. Ukoliko se navrši zakonski rok (‘iddet) bez vraćanja, puštanje postaje neopozivo (ba’in), a bračni drugovi se moraju rastaviti, s mogućnošću da se jedno drugom vrate s novim bračnim ugovorom (‘akd) i darovninom (mehr).

3. Kao što je islam mužu dao pravo puštanja, ženi je dao pravo da traži razvod uz naknadu s njene strane hul’), kao što joj je dao i pravo da prilikom sklapanja braka uvjetuje da pravo razvoda bude u njenim rukama, da bi se mogla razvesti kad to poželi. Također, ona ima pravo na pritužbu i traženje sudskog razvoda u slučaju da joj se čini nepravda (zulum).

4. Ako se bračni drugovi vrate bračnom životu, svejedno da li prije ili poslije isteka ženinog pričeka, pa se opet ponovi razlaz među njima, trebaju ponoviti iste pređene korake. Čak i ako muž suprugu pusti drugi put, puštanje će se smatrati također opozivim. Dakle, postoji i dalje mogućnost da se sačuva brak, svejedno da li tokom pričeka ili nakon njega, kao i prilikom prvoga puštanja.

Ako se bračni drugovi po drugi put vrate u bračni život, pa se opet ponovi razlaz među njima, trebaju ponoviti iste trethodno pređene korake. Ako muž ženu pusti po treći put, to puštanje će biti definitivno, nakon kojega nema opoziva. Ono se naziva dokraja neopozivim (ba’in bejnuneten kubra), a to znači da se bračni drugovi mogu vratiti u bračni život samo nakon što se supruga uda za drugoga muža, prođe s njim bračno iskustvo, pa se taj brak okonča, bilo smrću muža ili razvodom. Tek tada joj je dopušteno da se vrati prvome mužu, koji s njom ponovo ima pravo na tri puštanja. Uzvišeni kaže: Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzimate bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje


[ ]64

Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grehota da se ona otkupi. To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su. A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati. Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugom vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati; to su Allahove odredbe, On ih objašnjava ljudima koji žele da znaju (El-Bekare, 229-230).

VišeženstvoPrije islama višeženstvo je, bez ikakvih ograničenja, bilo poznato svim

ranijim narodima i vjerama. Došao je islam i dozvolio ga onome kome je potrebno, ko je za to sposoban i siguran da će biti pravedan prema suprugama: ... onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom (En-Nisa’, 3). U ovo naše vrijeme često se čuju glasovi onih koji zagovaraju potpunu jednakost između muškarca i žene. Mnogi savremeni građanski zakoni smatraju višeženstvo zločinom za koji treba kažnjavati, dok muškarcima i ženama dozvoljavaju da seksualne odnose održavaju van okvira braka.

Ono u šta nema sumnje jeste to da postoji više specifičnih situacija koje muškarcu mogu dopustiti da, ne samo oženi više nego jednu ženu već to ženi čini i počast, kao npr. kad se radi o neplodnoj ženi koja ne može roditi, ili ima neku bolest koja je sprečava da ima spolni odnos, ili ako muž ženu počne prezirati toliko da ne koristi arbitriranje.

Navedene i slične situacije mužu omogućuju da ženu otpusti bez zapreke. Međutim, ako bi muž, uprkos svemu, ostavio takvu ženu u okrilju braka, kako bi bila zaštićena i sačuvana, a istovremeno oženio pored nje i drugu ženu, to bi bio jedan plemenit i lijep postupak, i to je svakako za ženu bolje (od toga da bude raspuštenica, prim. prev.) Budući da druga žena, koja pristane na brak s njim pored prve žene, na to nije prisiljena, to znači da je višeženstvo u ovakvim situacijama u interesu obje žene.

Postoje i iznimne društvene okolnosti u kojima se smanji broj


[ ]65

muškaraca a poveća broj žena, kao što se npr. događa nakon ratova, kad poraste procenat žena u odnosu na muškarce, pa višeženstvo postaje moralna i humana dužnost, kojom se zadovoljava potreba žene za mužem, a društvo se štiti od razvrata i nereda.

Treba imati u vidu i to da su statistički popisi u svim zajednicama i u svim povijesnim razdobljima, u normalnim okolnostima, pokazivali da je broj žena uvijek bio malo veći od broja muškaraca, prosječno do 3 %. Ako prihvatimo to da je Allah, dž.š., načelno za svakog muškarca stvorio jednu ženu, to znači da bi jedan broj žena bio bez muža. Zato je potrebno da poneki muškarac brak ponudi više nego jednoj ženi. Kad višeženstvo ne bi bilo dozvoljeno, šta bi se u sličnim situacijama moglo raditi, šta bi bilo rješenje?

Onaj Koji je stvorio muškarca i ženu, dozvolio je i višeženstvo. Zakonodavstvo od Allaha dolazi da regulira svijet koji je Allah stvorio, a zakonodavstvo i svijet se međusobno dopunjuju i nisu u koliziji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova! (El-A‘raf, 54).

Ako pojedini muslimani ponekad zloupotrebljavaju višeženstvo, koristeći ga bez pridržavanja uvjeta i normi, to se treba popravljati obavezivanjem na pridržavanje, a ne ukidanjem zakonskih propisa koje bi dovelo do velikih šteta na račun prava žene i prava društva.

roditelji i djecaOdnose između roditelja i djece islam uspostavlja na osnovama

obavezivanja potpunim štićenjem, materijalnim davanjima, osjećanjima i odgojem od strane roditelja te dobročinstvom od strane djece. Jedan od vidova štićenja djece je omogućavanje da se školuju, u skladu s mogućnostima. Društvo je dužno da štiti majčinstvo i djetinjstvo, posebno djece bez roditelja i napuštene djece. Kur’an i Sunnet insistiraju na dobročinstvu prema siročadi i putniku-namjerniku, dajući im udio u sredstvima iz zekata, sadake i ratnog plijena.

Porodica nije samo obitelj koja obuhvata bračne drugove, njihovu


[ ]66

djecu i ništa mimo njih, već islam porodicu širi na cjelokupni rod, sa svim bližim i daljim rođacima. Prema Allahovoj vjeri, održavanje veze s njima je stroga dužnost, a prekidanje je veliki grijeh. A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči (El-Enfal, 75). I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima ... (En-Nisa’, 36)


[ ]67

14 ISLaM I drUŠTVO

Uvjereni smo da islam uspostavlja društvo na bratskim odnosima i jednakosti njegovih pripadnika. U njemu nema mjesta borbi između rasa (npr. bjelci protiv ostalih, prim. prev.), niti sukobu vjera, niti borbi između klasa, niti borbi između pravnih naučavanja. Svi ljudi su braća koju objedinjuje obožavanje Jednog Boga i porijeklo od zajedničkog pretka, Adema. “Gospodar vam je jedan, a i otac vam je jedan.”40

Ističemo da islam posebnu brigu vodi o populacijama slabih u društvu, iz reda radnika, zemljoradnika, zanatlija i sitnih službenika, na koje se ljudi ne osvrću jer su nemoćni. Međutim, Poslanik je istaknuo i na njih ukazao kao stup proizvodnje u miru i sredstvo pobjede u ratu, onako kako stoji u hadisu: “Opskrbu stječete i pobjedu ostvarujete zahvaljujući vašim nejakim.”41

Takve populacije su bile potpuno obespravljene u paganskim društvima. Došao je islam da im dobročinstvom, pravednim isplaćivanjem i osiguranjem zaštiti prava, istovremeno uzimajući od svakoga prema njegovim mogućnostima i dajući svakome prema njegovim potrebama. Islam štiti i nesposobne za rad kao i one koji su sposobni za rad, ali ne mogu naći posla. Zaštićeni su i oni koji ne dobivaju onoliko koliko im je potrebno za normalan život, naročito populacija siročadi, siromaha i beskućnika. Propisano je da se njihovim

40 Ahmed, El-Musned, Kitab Musnedi-l-ensar, br. 22.391.41 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-džihad ve-s-sijer, br. 2.681.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad ‘an Resulillah, br. 1.623.; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad br. 2.227. od Ebu-d-Derda’a.


[ ]68

potrebama udovoljava periodično, ali i mimo toga kao što je slučaj sa zekatom i sličnim, iz imovine materijalno sposobnih pojedinaca, a iz imovine društva, od ratnog plijena i drugih izvora državnih prihoda, da bi se ostvarila zajamčenost preživljavanja pripadnicima društva tako što će snažan uzeti ruku slaboga i onaj koji ima davati onome koji nema - ne ostavljajući bogatstvo samo bogatima da ga samo oni obrću - onako kako je u riječima Uzvišenoga opisano: Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku svome daruje, pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu i bližnjima njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima - da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših ... (El-Hašr, 7).

Siromah, putnik i siroče, uzimaju iz tih izvora prihoda na osnovu svoga neprikosnovenog prava, na osnovama propisane svete dužnosti, a ne zato što neko želi uzimati a drugi dobrovoljno davati, već to uzima muslimanska država posredstvom za to zaduženih ljudi koji uzimaju od bogatih da bi davali siromašnima. Ko dobrovoljno ne izvrši tu dužnost, oduzima mu se silom, makar i oštricom sablje. Islamska država je bila prva država u povijesti koja je povela rat zbog prava siromašnih, a to potvrđuju riječi prvoga halife: “Tako mi Allaha, kad mi ne bi davali zekat koji su davali Allahovom Poslaniku, zbog toga bih protiv njih poveo rat.”42

Isto tako, islam radi na smanjivanju jaza između siromašnih i bogatih - smanjujući oholost bogatih i uzdižući razinu siromašnih. Islam ne dopušta da neko osvane sit dok je njegov blizak komšija gladan - držeći da je država neposredno odgovorna za siromašne. Vladar je pastir i odgovoran je za svoje stado. On je u sklopu zajednice u rangu oca u porodici. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ja sam muslimanima preči od njih samih. Ko umre a iza njega ostane dug, ja sam dužan namiriti ga, a ko ostavi nasljedstvo, ostavlja ga svojim nasljednicima.”43

Ubijeđeni smo da zdrava društva nisu rezultat samo zakona, ma kako ti zakoni bili pravedni i humani. Njih izgrađuje kontinuirano odgajanje i mudro usmjeravanje. Zato islam vodi brigu o odgajanju i usmjeravanju, čak više nego i o zakonu i zakonodavstvu. Temelj svakog preporoda i

42 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-i‘tisam bi-l-kitab ve-s-sunne, br. 6.741. od Ebu Hurejre; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-iman, br. 29. od Ebu Hurejre.43 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-fara’id, od Ebu Hurejre.


[ ]69

promjene je izgradnja čovjeka koji misli i ima svijest, koji vjeruje i kojeg krase plemenita svojstva. Takav, istinski zdrav čovjek, temelj je zdravoga društva.

Moralan čovjek je onaj koji će biti spašen. Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje (El-`Asr, 1-3). On je pozitivna ličnost koja objedinjuje vjerovanje i rad, koja spaja svoju čestitost s nastojanjem da se i drugi popravi. On od drugoga prihvata savjet da ustraje u istini i da bude strpljiv, kao što i drugima preporučuje istinu i strpljenje. Među muslimanima nema tako beznačajnog čovjeka koji ne može drugome pružiti savjet, niti toliko uzdignutoga da ga niko drugi ne može posavjetovati.

Stoga Svjetska unija islamskih učenjaka smatra da je potrebno s maksimalnom pažnjom usmjeravati obrazovne institucije - počevši od obdaništa pa do univerziteta - da uz nauku uče i vjerovanju, da uz vještinu poučavaju i odgoju, da uz obrazovanje koje prosvjetljava umove u srca polaznika usađuju bogobojaznost koja pročišćava dušu. Potrebno je voditi računa o svim sredstvima koja mogu podržati dobro odgajanje i dobru koncepciju, a to su: dobra literatura, dobar nastavni kadar, dobro rukovodstvo i atmosfera u kojoj vlada raspoloženje za temeljitu edukaciju.

Odgoj koji želimo je sveobuhvatan: to je odgoj koji formira čovjeka duhovno, mentalno, psihički, etički, tjelesno, jezički, društveno, politički, ekonomski, vojno, čak i u seksualnom pogledu. Na osnovu svega navedenog formira se muslimanska ličnost (eš-šahsijjetu-l-islamijja) čija etika će biti Kur’an, a uzor Muhammed, s.a.v.s.

Jedno od najvažnijih obilježja željenoga odgoja muslimanskih generacija je zdravo vjerovanje u kojem nema praznovjerja. To podrazumijeva vjerovanje u Allahovu Jednoću čisto od svakoga idolopoklonstva i čvrsto vjerovanje u Budući svijet (ahiret). Također, to obuhvata ispravnu etiku koja se zasniva na sljedećim vrijednostima: istinit govor, savjestan rad, čuvanje povjerenja i ispunjavanje preuzetih obaveza, pravednost, dobročinstvo, milostivost, blagost, privrženost dobru, stidljivost, sklonost praštanju, skromnost, ponos, pristajanje uz istinu a protiv neistine, savjetovanje u vjeri, borba na Allahovom putu fizički i materijalnim sredstvima, otklanjanje zla rukom, riječima, ili


[ ]70

srcem, u skladu s mogućnostima, suprotstavljanje nasilju i tlačenju, nenaklanjanje zlikovcima makar posjedovali “faraonovu vlast i Karunovo blago”.

Potrebno je usmjeriti pažnju i na sredstva informiranja, štampana i elektronska. Mediji su danas ti koji određuju tokove misli, ukuse i stremljenja, a javno mnjenje vodi ka onome što žele vlasnici medijskih kuća. Medije bi trebalo očistiti od svega što šteti vjerovanju, truje misao i kvari ponašanje, da se usmjere ka izvršavanju krupnih ciljeva zajednice. Zato bi ti mediji trebali imati prečišćene i studiozne programe, koji će biti daleko od huškanja i zavođenja, a čija osovina će biti istinitost u obavještavanju, razboritost u usmjeravanju, umjerenost u zabavnim programima, privrženost vrijednostima, međusobno dopunjavanje i koordiniran rad.


[ ]71

15 ISLaM I EKONOMIja

Kao pojedinac, ili u sklopu društva, čovjek ima mnogovrsne potrebe. Neke su neophodne, bez njih čovjek ne može živjeti, neke su, opet, izrazito potrebne jer bi bez njih život tekao veoma otežano, a neke su dopunske - čine život ljepšim i udobnijim.

Da bi čovjek mogao zadovoljiti svoje potrebe, Uzvišeni Allah mu je dao mnogobrojne izvore dobara, razasuo ih po svijetu i potčinio čovjeku davši mu sposobnost da ih eksploatira.

Islamski svijet danas raspolaže veoma bogatim prirodnim resursima koja premašuju njegove vlastite potrebe. I pored toga, on proživljava veoma teške ekonomske nevolje, prvenstveno zbog toga što u zadovoljavanju svojih potreba ne koristi dobro svoje resurse. Otuda proizlazi to strahovito ekonomsko zaostajanje kao rezultat političkog zaostajanja koje je na snazi u većini muslimanskih zemalja.

Prvo: Islamsko gledanje na ekonomiju1. Islamsko gledanje na razne aspekte ekonomskih aktivnosti, kad

se radi o pojedincu ili društvu, te na rješavanje pitanja ekonomske naravi, sastavni je dio općega gledanja na čovjeka i njegovu ulogu u ovom prolaznom svijetu. Čovjek vrši neposredan i presudan utjecaj na ekonomske aktivnosti. Ovakav pogled na čovjeka predstavljen je u islamskom vjerovanju i sistemu vrijednosti koji iz njega proistječe.

Jedno od najvažnijih pitanja koja ovdje traže objašnjenje jeste to da odricanje (zuhd) na ovom svijetu i pripremanje za budući svijet ne sprečavaju rad niti proizvodnju i uživanje u dobrima ovoga svijeta - pod


[ ]72

uvjetom da se ne pretjeruje. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Divan li je lijep imetak kod dobrog čovjeka.”44 Poslanik, s.a.v.s., je rekao i: “Odricanje na ovome svijetu nije uskraćivanje dozvoljenoga niti materijalni izdaci, već je odricanje na ovom svijetu kad ti ono što posjeduješ ne bude draže od onoga što pripada Allahu.”45

El-‘Izz ibn ‘Abdusselam kaže: “Odricanje od nečega je oslobađanje srca ispred ovisnosti o tome, želje i čežnje za njim. Uvjet nije oslobađanje ruke od toga niti prestanak posjedovanja. Prvak među poslanicima i uzor onima koji se odriču, Muhammed, a.s., nakon smrti iza sebe je ostavio (brda) Fedek i ‘Avali, pola Vadi-l-Kura i udio u Hajberu, a vjerovjesnik Sulejman, a.s., u svom posjedu je imao cijelu Zemlju. Međutim, njihova svijest o Allahu je bila tolika da nisu dozvolili da ih zaokupira to što su posjedovali.”46 Uzvišeni Allah muslimanu propisuje da se trudi da zadobije dobra ovoga svijeta i upozorava ga da ih ne zabranjuje. O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo ... (El-Maide, 77-78).

drugo: Etape ekonomske aktivnostiEkonomska aktivnost obično prolazi nekoliko etapa.

Prva etapa: proizvodnja koja počiva na tri činioca:a) Zemlja - Uzvišeni Allah kaže: On vas od zemlje stvara i daje da

živite na njoj (Hud, 61). Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Ko ima zemlje, neka je obrađuje ili neka je bratu dadne da je obrađuje.”47 Poslanik, s.a.v.s., rekao je i: “Kad bi nastupio Sudnji dan a u ruci nekog od vas se zatekla

44 Ahmed, El-Musned, Kitab Musnedi-š-šamijjin, br. 17.096. i njegovi penosioci su pouzdani; Ibn Hibban, Es-Sahih, Kitabu-z-zekat, br. 3.210.45 Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-z-zuhd, br. 4.090. od Ebu Zerra; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-z-zuhd, br. 2.262. od Ebu Zerra. 46 El-‘Izz ‘Abdusselam, Kava‘idu-l-ahkam fi mesalihi-l-enam, I, str. 161., Rejjan, Bejrut.47 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-muzare‘a, br. 2.216. od Džabira; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-buju‘, br. 1.536. od Džabira.


[ ]73

sadnica, neka je zasadi.”48 Poslanik, s.a.v.s., je, također, rekao: “Ko oživi zamrlu zemlju njegova je.”49

b) Rad - Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Niko ne može pojesti zalogaj bolji od onoga koji je djelo njegove ruke. Allahov vjerovjesnik, Davud, jeo je ono što je bilo djelo njegove ruke.”50 “Allah voli da posao, koji neko od vas radi, dobro uradi.”51

c) Kapital - To je osnovni element proizvodnje. Zato je islam zabranio rizničenje kapitala i pozvao ka njegovom stavljanju u opticaj na sve dozvoljene načine, kao i na trošenje na Allahovom putu. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu - navijesti bolnu patnju (Et-Tevba, 34). Ako se na imetak dadne zekat, povećavanje imovine se ne smatra gomilanjem (rizničenjem). Ali, i pored toga, islam aktiviranje kapitala i njegovo ulaganje u korisne i dozvoljene projekte voli više od čuvanja. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Imovinu siročadi ulažite u obrt da je zekat ne bi pojeo.”52

Što se tiče načina i metoda proizvodnje, prepušteni su ljudskom promišljanju, razvoju nauke i spoznaje, razlikama u vremenu i mjestu - pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa šerijatskim propisima. Dakle, treba proizvoditi one proizvode koji koriste ljudima, a zabranjena je proizvodnja onoga što nanosi štetu tijelu i razumu. U jednom fikhskom pravilu koje navode islamski pravnici (el-fukaha’) ističe se “da je zabranjen svaki postupak koji može izazvati nered ili spriječiti činjenje dobra.”

48 Ahmed El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 12.512. od Enesa. 49 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-haradž ve-l-imara, br. 3.073. od Se‘ida ibn Zejda; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-ahkam ‘an Rasulillah, br. 1.299. 50 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-buju‘, br. 1966. od El-Mikdada; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-t-tidžara, br. 2.192. 51 Et-Taberani, El-Evsat, br. 897. od Aiše; El-Hejsemi, Medžme‘u-z-zeva’id, Kitabu-l-buju‘, br. 6.460.; El-Bejheki, Šu‘abu-l-iman, , br. 5.312.; Ebu Ja‘la, El-Musned, br. 4.386.; Es-Sujuti, El-Džami‘u-s-sagir, br. 1.880. El-Albani tvrdi da je hadis hasen. 52 Et-Taberani, El-Evsat, br. 4.152. od Enesa ibn Malika; El-Mutteki el-Hindi, Kenzu-l-‘ummal, br. 40.484.; El-Hejsemi, Medžme‘u-z-zeva’id, Kitabu-z-zekat, br. 4.359; Es-Sujuti, El-Džami‘u-s-sagir, br. 96. od Enesa, uz kvalifikaciju da je hadis vjerodostojan.


[ ]74

Druga etapa: razmjenaČovjek ne proizvodi sam sve što mu je potrebno. Najčešće, od neke

vrste prozvoda izrađuje količinu veću nego što mu je potrebna. Zato je prirodno što se višak proizvoda razmjenjuje za višak drugog proizvoda. Da nije toga, ljudi bi propali jer bi bili primorani da sve ili većinu poslova rade sami.53

Ta razmjena je trgovina. Uzvišeni Allah je propisao: O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte - ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak ... (En-Nisa’, 29). Trgovina je dozvoljena čak i na hadžu. Ne umanjuje nagradu hadžiji ... da bi koristi imali i da bi Njegovo ime spominjali ... (El-Hadždž, 28).

Razmjena roba i dobara među ljudima ne bi se mogla obavljati bez platnog sredstva. Ljudi su još u davnim vremenima upoznali novac kao posredno sredstvo u razmjeni. U Poslanikovo, s.a.v.s., vrijeme, novac je izrađivan od zlata i srebra, a kasnije su se ljudi dogovorili da bude drukčiji. Poznavaoci raspoznaju “prirodan” novac (zlato i srebro), vještački (filsi i sl.), a danas postoji i papirni novac.

Razmjena se obično vrši na tržnici. S obzirom na značaj razmjene u ekonomskim aktivnostima, u okviru ekonomskog naučavanja nastao je izraz tržišna ekonomija, a pod njim se podrazumijeva ekonomija koja počiva na slobodnoj razmjeni i prirodnoj zdravoj konkurenciji među ljudima.

Temelj ekonomije u islamu je sloboda tržišta. Uplitanje države pojavljuje se samo radi osiguravanja slobodne konkurencije. Zato islam zabranjuje monopol i kamate. Propisuje istoznačan pristanak dvije strane: ... ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak ... (En-Nisa’, 29). Zabranjuje prisilnu, iznuđenu prodaju i podvalu zato što se na taj način ne postiže obostrani pristanak niti to počiva na zadovoljenju prava dvije strane. Poslanik, s.a.v.s., je podizanje cijena, u vrijeme kad skupoća nastaje kao rezultat nestašice robe, zabranio riječima: “Allah je Onaj Koji određuje cijene, Koji sve drži u svojim rukama, Koji opskrbljuje i daje nafaku. Ja zaista želim doći čist pred Allaha, da me niko od vas

53 El-‘Izz ‘Abdusselam, Kava‘idu-l-ahkam fi mesalihi-l-enam, I, str. 161., II, str. 28


[ ]75

ne potražuje za neku nepravdu, moralnu ili materijalnu.”54 Međutim, Poslanik je dozvolio određivanje cijena (et-tes‘ir) kad ono može biti put do ostvarivanja pravednosti među ljudima.55

Neki islamski pravnici dozvoljavaju državi (vlastima) da se upliće određivanjem cijena, smanjenjem ili povećanjem - u brojnim situacijama kad se one znatno razlikuju.

Treća etapa: raspodjela Pod raspodjelom podrazumijevamo reguliranje tokova elemenata

proizvodnje, a to su:

1. Zemlja - Ako zemlju obrađuje njen vlasnik, sva dobit pripada njemu, u skladu s Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: “Ko oživi zamrlu zemlju, njegova je.”56

Ali, ako je dadne u zakup ili u posjedovanju sudjeluje s nekim, svakom od njih pripada dio koji je dogovoren ugovorom o zakupu zemlje, obrađivanju ili napajanju.

2. Rad - Naknada za rad se utvrđuje uz obostrani pristanak zakupca i zakupodavca. U naše vrijeme, ljudi u većini zemalja svijeta znaju za utvrđivanje “minimalnih dohodaka” kako bi se zabranilo “izrabljivanje od strane poslodavaca”. To dovodi do neke vrste stabilnosti u ekonomskim kretanjima. Smatramo da je određivanje minimalnog dohotka prepušteno muslimanskim vlastima, jer je ta vlast odgovorna za uspostavljanje pravde i sprečavanje tlačenja među ljudima.

Za pretpostaviti je da utvrđivanje minimalnog dohotka ispunjava onoliko koliko je dovoljno radniku i porodici koju izdržava. Uputno je u vezi s tim navesti kazivanje ‘Abdurrahmana ibn Hatiba o slugama njegovog oca koje su nekom čovjeku iz njegovog sela ukrale kamilu,

54 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-buju‘, br. 1.235. od Enesa koji tvrdi da je hadis vjerodostojan; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-buju‘, br. 3.451. od Enesa; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-t-tidžara, br. 2.191. od Enesa. 55 Vidjeti: El-Buhari, Es-Sahih, br. 2.686.; Muslim, Es-Sahih, br. 1.501. od Ibn Omera. 56 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-haradž ve-l-imara, br. 3.073. od Se‘ida ibn Zejda; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-ahkam ‘an Rasulillah, br. 1.299.


[ ]76

zaklale je i to priznale. Halifa Omer ibnu-l-Hattab je bio naredio da im se odsijeku ruke, ali je od toga odustao rekavši: “Da ne sumnjam da ćete ih vi izgladnjivati, dotle da će neki od njih posegnuti za onim što Uzvišeni Allah brani, odsjekao bih im ruke. Ali, tako mi Allaha, ako njih ostavljam bez kazne, onda ću tebe kazniti time što ćeš platiti veliku globu.”57

3. Kapital - Može biti u naturi i u novcu. Kapital u naturi mogu biti zgrade, uređaji, automobili, oprema i drugo. Sve navedeno se može iznajmiti uz odgovarajuću naknadu. Može se i uložiti u firmu pa da ulagač dobije dio u firmi.

Što se tiče novčanoga kapitala, ne može se iznajmiti ni u kojem slučaju, jer naknada za njegovo iznajmljivanje je kamata, a ona je izričito zabranjena. Zato se može uložiti u firmu, zajedno s radom, kao što je slučaj s dioničarskim društvima, u koja jedan partner ulaže novac a drugi rad, da bi se profit dijelio prema sklopljenom sporazumu.

Četvrta etapa: potrošnja Temeljna svrha proizvodnje je da se zadovolji neka ljudska potreba,

a to se postiže trošenjem nekog proizvoda. Potrošnja ima svoja prirodna pravila kojih se ljudi sami od sebe pridržavaju. Islam je potrošnji, također, postavio neke zakonske norme. Zabranjuje pretjerivanje kao što zabranjuje i škrtarenje. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu - da ne bi prijekor zaslužio ... (El-Isra’, 29). I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju (El-A‘raf, 31). U smislu planiranog zadovoljenja ljudskih potreba, Poslanik, s.a.v.s., muslimanu je naredio: “Kreni od sebe, dijeli milostinju (sadaku) za sebe. Ako ostane, podijeli i svojoj porodici. Ako pretekne, podaj rođacima, a ako pretekne, onda daji redom kako je ko najpreči.”58 Zadovoljenje svojih potreba čovjek treba ispunjavati tako što će početi od nužnih (ed-darurijat), zatim onih koje su veoma potrebne (el-hadžijat) a na zadnjem mjestu su one koje nisu neminovne (et-tahsinijat).

57 El-Bejheki, Es-Sunen, Kitau-s-serika, br. 17.064. od ‘Abdurrahmana ibn Hatiba.58 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-z-zekat, br. 998. od Džabira ibn ‘Abdullaha; En-Nesa’i, Es-Sunen, Kitabu-z-zekat, br. 2.546. od Džabira.


[ ]77

Treće: Materijalna zaštita u društvuU svim ljudskim društvima postoje djeca koja ne mogu zarađivati.

Postoje i stare i iznemogle osobe, koje ne mogu raditi. Tu su i bolesni i invalidi, kojima prihodi nisu dovoljni u zadovoljavanju potreba. Štaviše, neki ljudi koji rade za minimalne plate, kad se suoče s bilo kakvim nepredviđenim troškovima, ne mogu ih pokriti svojim platama. Zato su ljudi od davnina takve situacije rješavali putem socijalne skrbi. Islamski šerijat dolazi sa sveobuhvatnim odredbama koje reguliraju tu oblast, a te mjere su:

- Odredbe propisane ljudima prema drugima, kao što su troškovi izdržavanja bližih srodnika, zekat na imovinu kad dostigne nisab, sadekatu-l-fitr propisan svakom muslimanu koji ima imovine više nego što je njemu i njegovoj porodici potrebno za hranu za vrijeme Ramazanskog bajrama, zatim razne vrste iskupa (keffarat), učešće u otplati krvarine u slučaju ubistva greškom.

- Odredbe koje izvršava država iz posebnih izvora prihoda, kao što su ratni plijen, porez na zemlju i drugi doprinosi koje pravnici nazivaju “dadžbinama”. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je “kad bi mu donijeli ratni plijen, dijelio ga istog dana tako što je porodičnim ljudima davao dva sljedovanja a samcima jedno”.59 Ako redovni izvori prihoda nisu dovoljni za zadovoljenje datih potreba, neki pravnici su utvrdili da “imam može obavezati bogate da iz viška svoje imovine daju ono što je dovoljno”, a to dovoljno, prema El-Džuvejniju, obuhvata hranu, zajedno s mesom, lijekovima i voćem, zatim odjeću i stan. 60

- Dobrovoljni prilozi na koje islam podstiče, a to obuhvata: dobrovoljnu milostinju (sadaku), zavještanja (vakufe), oporuke, poklone, darove, beskamatne kredite i drugo.

59 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-haradž, br. 2.953. od ‘Avfa ibn Malika i njegovi prenosioci su pouzdani; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-ensar, br. 22.878. 60 El-Džuvejni, El-Gijali, Tahkik: ‘Abdul‘azim ed-Dib, str. 249., 276., 511.


[ ]78

16ISLaM I SaNKCIjE

Vjerujemo, također, da je Šerijat sveobuhvatan zakon, koji je došao da uredi načela odnosa između čovjeka i njegovoga Gospodara, zatim između čovjeka i njegovih prohtjeva, porodice, društva, ummeta i cjelokupne ljudske zajednice. Štaviše, taj zakon uređuje odnos između čovjeka i beskrajnoga kosmosa koji ga okružuje.

Zato on obuhvata obredoslovlje (‘ibadat) i postupke koji su u vezi s tim poput propisa o zavjetovanju, zakletvi, prinošenja kurbana i, općenito, klanja životinja za ishranu. Šerijat, također, obuhvata propise u vezi sa sklapanjem braka i onoga što se tiče porodičnog prava, zatim prodaju, finansijsko poslovanje, zakonodavnu politiku, pitanja od općeg interesa i u vezi s vladavinom i onim što je u vezi s tim kao što su npr. obaveze i prava vladara prema građanstvu i suprotno (tj. ono što se naziva ustavnim pravom). Šerijat uređuje i odnose islamskog ummeta prema drugima, u uvjetima mira i rata (međunarodni odnosi), zatim odnos prema kriminalu i zaštiti od njega (krivično i kazneno pravo). Ovo posljednje obuhvata zakonom precizno definirane sankcije (el-hudud) i krvne delikte (el-kisas). S obzirom da se pitanje sankcija u islamu često spominje, potrebno je o tome nešto pobliže reći.

Iako je pitanje sankcija samo jedan aspekt od brojnih aspekata islamskog zakonodavstva, evidentno je, nažalost, da kada neko kaže da u muslimanskim društvima treba sprovoditi odredbe islamskog zakonodavstva, tj. suditi po Šerijatu, u svijesti mnogih javlja se pomisao da se time misli samo na odsijecanje ruke kradljivcu, kamenovanje počinitelja bludne radnje, bičevanje pijanog i sl.


[ ]79

Potrebno je znati da je većina spomenutih sankcija uvedena u zakonodavni sistem pred kraj medinskog perioda, kada su uvjeti za primjenu Šerijata u potpunosti ostvareni, tako da se mogla primjeniti kazna za krađu: Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove (El-Maide, 38), ili, pak, kazna za razbojništvo: Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni ili razapeti (El-Maide, 33).

Za primjenjivanje autentičnoga islamskog vjerozakona trebaju biti osigurani uvjeti za njegovu primjenu - kako bi se u cijelosti po njemu sudilo. Ne može se kazna za krađu izvoditi u društvu u kojem se ljudi žale na nezaposlenost i žive u siromaštvu. Ta sankcija se ne može primijeniti u društvu gdje su raširena nezaposlenost i siromaštvo, gdje ljudi pate od nepravedene raspodjele dobara i nedostatka socijalne pravde, u društvu u kojem se ne izvršava obaveza zekata, gdje ljudi nemaju obezbijeđen posao, hranu, utočište, obrazovanje...

Poznato je da je halifa Omer, r.a., obustavio izvršavanje kazne za krađu u “godini gladi”, jer se kazne ne implementiraju ukoliko postoje određene dileme (šubuhat), a postojanje gladi je svakako pretpostavka da su ljudi krali upravo zbog te okolnosti, a to je bilo dovoljno da se kazna ne izvrši dok se ljudima ne otkloni ta nevolja (glad).

Po islamskom poimanju, fizička sankcija nije glavni faktor u sprečavanju nekog zlodjela. Prevencija putem otklanjanja uzroka koji vode u prijestup mnogo je važniji faktor. Poznato je pravilo: bolje spriječiti nego liječiti!

Ako se pažnja obrati prijestupu kao što je zinaluk (počinjenje bluda), vidjet ćemo da Kur’an časni u vezi s kaznom za taj prijestup navodi jedan ajet na početku sure En-Nur, a to su riječi Uzvišenoga: Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete ... (En-Nur, 2), dok desetine drugih ajeta u istoj suri upućuju kako treba preventivno djelovati da bi se sačuvalo od takvog prijestupa.

Činjenica je da se takva kazna po šerijatskim uvjetima može izvršiti samo presudom muslimanskih pravnika - uz priznanje na sudu izrečeno četiri puta ili uz svjedočenje četiri pouzdane osobe da su čin bluda vidjele izravno u času njegovog dešavanja - a to je teško ostvarivo. Nije poznato


[ ]80

da se dogodilo u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., niti za vrijeme hulefai-rašidina (prve četverice halifa), utvrđivanje bludnog čina na osnovu svjedočenja viđenjem. Dakle, svrha kazne je bila da se zabrani javno činjenje tog prijestupa. Kad se radi o onome ko na skriven način dođe u takvo iskušenje, on ne potpada pod udar ovosvjetskoga kažnjavanja - osim ako lično prizna da je to uradio - već biva prepušten Božijoj odluci na budućem svijetu.

Ako pažnju obratimo drugim prijestupima, kao što je krađa, vidjet ćemo da Kur’an časni o njoj govori samo u dva ajeta sure El-Maide, a to su riječi Uzvišenoga: Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha! A Allah je silan i mudar. A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je (El-Maide, 38-39). Međutim, Kur’an u svojoj cijelosti, njegov mekanski i medinski dio, pun je ajeta koji pozivaju na uspostavljanje pravde i suprotstavljanje nepravdi, ostvarenje sigurnosti društva, podsticanje da se nahrane siromasi i putnici, na davanje zekata, raspodjelu dobara i općih prihoda populacijama društveno ugroženih iz reda siročadi, siromaha i beskućnika kako se imetak ne bi okretao samo u rukama bogatih i imućnih.

Ono što ovdje treba posebno istaknuti je to da pokajanje (tevba) obara kaznu iz kategorije fiksnih sankcija (hududa) s počinioca, saglasno preferirajućem mišljenju šafijskog i hanbelijskog mezheba. To mišljenje se temelji na riječima Uzvišenoga: A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se - Allah će sigurno oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je (El-Maide, 39), što znači da se nad onim ko se pokaje ne izvršava hadd (šerijatska sankcija), ali ukradeno se mora vratiti vlasniku, a sudiji ostaje pravo da izrekne drugu odgovarajuću diskrecionu kaznu (el-‘ukubetu-l-ta‘zirijja).

Također, skrećemo pažnju da se treba energično suprotstaviti onima koji zagovaraju potpuno ukidanje šerijatskih tjelesnih sankcija, radi toga da bi se na taj način dodvorili Zapadu, gdje u posljednje vrijeme ono što je zlo postaje dobro a ono što je zabranjeno postaje dozvoljeno. Takvim postupcima Zapad krši uputu svih nebeskih poslanja do te mjere da se dozvoljava brak muškarca s muškarcem, žene sa ženom i razni drugi oblici bestidnosti i nemorala.


[ ]81

17ISLaM I VLaST

Islamska vlast nije vjerska vlast (teokratija) u smislu kakav je upoznao

Zapad tokom srednjeg vijeka, već je to građanska država čiji autoritet je islam.

Islamska vlastOna u načelu počiva na slobodim izborima pripadnika ummeta. To

je pitanje oko kojeg se slažu sva islamska pravna naučavanja. S tim su saglasne i ši‘ije imamije, s tim što oni to ograničavaju na tzv. “period odsutnosti imama” (‘asru-l-gajba), dok ostala naučavanja drže da je biranje vladara od strane zajednice vladajući princip u svim uvjetima i situacijama, a uzor za to je ono što su činili časni ashabi prilikom biranja četverice pravednih halifa.

Temeljni ciljevi islamske vlasti su izvršavanje Allahovog zakona: I sudi im prema onome što Allah objavljuje ... (El-Maide, 49) i uspostavljanje pravednosti među Allahovim robovima: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima udjeljuje ... (En-Nahl, 90). Štaviše, Uzvišeni Allah je uspostavljanje pravičnosti među ljudima davao u zadatak svim poslanicima: Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali (El-Hadid, 25).

Islamska vlast se naslanja na autoritet koji ne iznosi ona sama niti ga ona može promijeniti - to je Allahova Knjiga i Sunnet Njegovog Poslanika. Ona nije konstituirana na dignitetu svećenstva, već u toj vlasti može učestvovati svako sposoban i povjerljiv, razborit i učen. To


[ ]82

su ... oni koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih ... (El-Hadždž, 41).

Nadležnost zejednice u nadziranjuIslamska vlast izvršava zadatke pod nadzorom ummeta (zajednice

svih muslimana) i uz polaganje računa ummetu. Vladar je izvršilac poslova od općeg interesa koji za to ima naknadu. Ljudi su dužni savjetovati ga, upućivati mu kritiku i u dobrobiti mu biti pokorni. Ko naređuje griješenje, njega ne treba slušati niti mu biti pokoran. Ko vladaru koji sa svojom zapovijedi zastranjuje pokaže neposlušnost i s njom se izloži pogubljenju, postaje šehid. “Prvak među šehidima je Hamza i svaki čovjek koji nepravednog vladara opominje da ne radi ono što je zabranjeno pa ga ovaj pogubi.”61

dogovaranje (Šura)Izvršenju svojih poslova islamska vlast pristupa na osnovu

dogovaranja: ... i koji se o poslovima svojim dogovaraju ... (Eš-Šura, 38); ... i dogovaraj se s njima (Ali ‘Imran, 159). Nije ispravno da vladar zatraži savjet, a nakon toga radi kako želi. Naprotiv, ponekad dogovaranje ima savjetodavni karakter, a nekada je obavezujuće i vladar je obavezan pridržavati se onoga što mu je savjetovano putem Šure. Kad ne bi bilo tako, od dogovaranja ne bi bilo nikakve koristi, a za članove Savjeta na kojem se dogovara ne bi se moglo reći da su “oni koji rješavaju probleme i donose odluke” (ehlu-l-hall ve-l-‘akd).

raspodjela vlastiTokom prolaska kroz dugotrajnu i bolnu praksu, ljudi su došli do

zaključka da je najbolje da vlast, koja je ranije bila oličena u jednom vladaru, bude raspodijeljena na tri nivoa, a to su: zakonodavna, izvršna i sudska. Takva podjela je uspjela ublažiti, ili sasvim otkloniti

61 El-Hakim, El-Mustedrek, Kitab ma‘rifeti-s-s-sahabe, br. 4.884. od Džabira, uz kvalifikaciju da je hadis sahih; Es-Sujuti, El-Džami‘u-s-sagir, br. 3.675. El-Albani tvrdi da je hadis hasen.


[ ]83

samovolju vladara, zagarantirati ljudska prava nasuprot strahovladi tirana, omogućiti političke slobode i pojavljivanje nevladinih novina i nezavisnih sredstava informiranja, opozicionih stranaka i slobodnih izbora. Svijet je upoznao ograničavanje djelokruga svakog nivoao vlasti putem pisanih ustava koji razgraničavaju područja vlasti i definiraju njihove nadležnosti, kao što uređuju slobodu političkog djelovanja i drugoga, što se naziva demokratijom. To se podudara s duhom islama i njegovim sveobuhvatnim ciljevima i općim načelima, iako u vezi sa svim pojedinostima (oblika) vlasti nisu došli parcijalni šerijatski tekstovi.

demokratijaPotpuno odbijanje demokratije, pod izgovorom da je ona uvezen

postulat, nije uredu, sve dok njeni sadržaji pružaju pretpostavke za praktičnu primjenu brojnih islamskih odredbi, principa i vrijednosti ili se, u najmanju ruku, s njima ne kose. Tvrdnja da demokratija označava vladavinu naroda, a budući da je islam oblik Allahove vladavine, pretpostavlja potpunu suprotstavljenost među njima. Međutim, to nije tako jer narod može putem demokratskih sredstava izabrati vladavinu Allahovog zakona, kao što se i privrženost Allahovoj vladavini može ispunjavati uz primjenjivanje volje naroda - u formi i na razini boljoj negoli u formi apsolutističke vladavine. Kur’an časni prihvata samu vladavinu naroda, ali ne prihvata faraone i tirane. On prekorijeva faraona, Hamana i Karuna, proklinjući silnike koji se bespravno ohole na Zemlji: Zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili (El-Kasas, 8).

Tvrdnja da je usvajanje stava većine uvezen postulat koji se kosi s učenjima islama, neprihvatljiva je. Izneseni su pouzdani dokazi o ispravnosti usvajanja stava većine. Po njemu je postupio Poslanik, s.a.v.s., prilikom Bitke na Uhudu. Tako je postupio i hazreti Omer, r.a., a ashabi su se s tim složili, kada je odredio šestericu ljudi koji će većinom među njima izabrati halifu.62 Također, Poslanik, s.a.v.s., je zapovjedio da se slijedi es-sevadu-l-a‘zam, tj. većina. 63

62 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-ahkam.63 Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-gina, od Enesa ibn Malika.


[ ]84

Političke slobodeIslam poštuje ljudske slobode i ljudska prava. On prisiljavanje

zabranjuje i u vjeri: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - Pravi put se jasno razlikuje od zablude (El-Bekare, 256). Islam poštuje političke slobode i omogućuje čovjeku da bira koga hoće, kandidira koga hoće, o kojoj god funkciji se radilo, sve dok ispunjava uvjete. Ne samo da se ljudi na vlasti mogu kritizirati ako se vidi da griješe već je savjetovanje vladara zakonska dužnost svakog pojedinca, makar i po cijenu da mu kritika nanese štetu. Pravedne halife (el-hulefa’u-r-rašidun) su prihvatale drugačiji politički stav, svjedno da li se radilo o pojedincu ili o grupi, kao što su prihvatale i pravo ljudi da izraze svoj stav i da budu aktivni na njegovom promicanju - ako je u granicama šerijatskih normi. Otuda je naš velikan, Alija, r.a., priznao haridžije - iako se nije slagao s njihovim načinom razmišljanja - i dao im garancije da svoja prava mogu uživati sve dok ne krenu u borbu protiv muslimana.

VišestranačjeVećina savremenih društava posvjedočuje priznavanje političkih

sloboda, različita politička stremljenja zasnovana na višestranačju, umjesto na jednostranačkom sistemu. U islamu nema ništa što se kosi s povećavanjem broja posebnih udruženja - ukoliko povećavanje broja znači razgranavanje i raznovrsnost, a ne umnožavanje suprotnosti i neslaganja - ako znači veći broj oblika dopunjavanja i potpomaganja, a ne oblika zaoštravanja i izazivanja razdora. U islamu nema ništa što se kosi s većim brojem političkih stranaka sve dok one poštuju temeljne vrijednosti ummeta i ne sarađuju s neprijateljima. To se jasno vidi i iz Medinske povelje koja je uređivala odnose među grupacijama koje je obuhvatala, a što se može uporediti s današnjim strankama. Povelja je uredila odnose između muhadžira iz Mekke i ensarija iz Medine, koji su pripadali plemenima Evs i Hazredž, zatim Židova iz različitih plemena. Štaviše, poštovanje višestranačja i različitih političkih opredjeljenja je ono što izražavaju ciljevi i opća načela islamskog zakonodavstva.

Mi demokratiju ne uzimamo s njenom materijalističkom filozofijom, već mi imamo svoju filozofiju koja proizlazi iz našega islamskog vjerovanja. Mi imamo svoje vjerske i etičke vrijednosti koje proizlaze


[ ]85

iz učenja plemenitoga Kur’ana i časnog Sunneta. Zato mi demokratiju uzimamo s instrumentarijem i sadržajima koji apsolutistima skraćuju totalitarno ponašanje. Demokratija je rezultat dugovremenih ljudskih iskustava, od kojih muslimani nisu bili daleko i imaju puno pravo da ih koriste kako bi spriječili ponavljanje političkog apsolutizma koji je iskrivio mnoge blistave strane islamske historije.


[ ]86

18ISLaM, MIr I raT

Poslanik, s.a.v.s., je trinaest godina zaredom u Mekki pozivao ljude k Uzvišenom Allahu s mudrošću i lijepim savjetom - ne tražeći im naknadu i ne želeći od njih ništa osim da kažu: Naš Gospodar je Allah.

Međutim, njegovi saplemenici, Kurejšije i mnogobošci Arapi iz njihove okoline, pozivanju su se suprotstavljali zlostavljanjem, progonjenjem, smicalicama, bojkotiranjem i mučenjem, koji su okončani protjerivanjem iz domova.

Muslimani su Poslaniku, s.a.v.s., dolazili iscrpljeni i izranjavani. Tražili su dozvolu da u ruke uzmu oružje i brane se, a on im je preporučio da budu strpljivi i da podnose patnje. Citirao im je: Dalje od boja, već molitvu obavljajte ... (En-Nisa’, 77).

Tokom cijeloga mekanskog perioda, muslimani su neprestano bili u nekoj vrsti borbe (džihada). Međutim, to nije bila borba sa sabljom i kopljem, već borba pozivanjem, objašnjavanjem i dostavljanjem Objave. To je ono što Kur’an naziva “velikim džihadom”: ... zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori (El-Furkan, 52).

To je bila borba strpljivošću protiv iskušenja i zlostavljanja, koja su, pored ostalog, obuhvatila i bojkot - za to vrijeme su muslimani jeli lišće s drveća - pa i dvije seobe u Abesiniju. Tad su objavljenje riječi: Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo” (El-‘Ankebut, 2).

Musliman vodi borbu tokom cijelog života. On se bori protiv svojih prohtjeva i šejtana. Bori se protiv zla oko sebe jezikom i perom u širenju poslanja - dakle, nije uvijek borac oružjem.


[ ]87

Oružana borba nije nužna u svakom trenutku, već treba imati svoje uzroke i povode koje ćemo niže navesti.

Nema sumnje da su Poslanik i njegovi prijatelji cijelim tokom mekanskog perioda živjeli kao borci, ali su oružanu borbu poveli tek nakon iseljavanja (hidžre) u Medinu.

Vodili su, dakle, borbu bez oružja sve dok se nisu iselili u Medinu, nakon čega je objavljen prvi ajet koji im dozvoljava vođenje oružane borbe radi odbrane sebe i svojih porodica. To su riječi Uzvišenoga: Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah” (El-Hadždž, 39-40).

Poslanik, s.a.v.s., je tokom medinskog perioda deset godina neprestano vodio oružanu borbu na brojnim frontovima koji su se otvorili: arapski idolopoklonički front, židovski front i front sa bizantijskom imperijom. To ga je primoralo da vodi 27 pohoda (gazva) u kojima je lično učestvovao, te da pod zapovjedništvom nekog ashaba uputi preko pedeset izviđačkih patrola (serijja). Ni u jednoj od tih vojnih akcija Poslanik nije prvi započeo sukob, niti je time želio samo izvesti napad na druge, već je svaka bila odgovor na stvarni ili vjerovatni neprijateljski napad, kao što to potvrđuju svi nepristrasni istraživači Poslanikovih, s.a.v.s., pohoda - počevši od Bitke na Bedru pa do Bitke na Tebuku. Neki neprijateljski napadi su bili neposredno na okućnice muslimana, kao što je slučaj s Bitkom na Uhudu i Bitkom na Hendeku. Zato neki islamski učenjaci kažu da se borba propisuje radi odbrane članova porodice. Na to jasno ukazuje jedan zbir ajeta i vjerodostojnih hadisa.

Nama su dovoljne riječi Uzvišenog Allaha koje se odnose na mnogobošce: Ako vas takvi ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne daje nikakva prava protiv njih (En-Nisa’, 90). Ove riječi govore o situaciji kad se zabranjuje vođenje borbe.

U suprotnom, Uzvišeni kaže: Ako se oni ne okane vas i ne ponude vam mir i ako ne prestanu vojevati protiv vas, vi ih hvatajte i ubijajte gdje god ih stignete, puno pravo vam dajemo protiv njih (En-Nisa’, 91).

Tvrdnja da su ovi i slični ajeti derogirani tzv. “ajetom sablje” (ajetu-s-sejf), neprihvatljiva je, jer je nelogično i neshvatljivo da bude dokinut Allahov govor dokazan apsolutno pouzdanom (tevatur) predajom,


[ ]88

stavovima nekih učenjaka koji su se bavili pitanjem derogacije u Kur’ana.Potrebno je istaći da učenjaci nisu saglasni oko toga koji ajet je “ajet

sablje”, iako jedna broj smatra da su to riječi Uzvišenoga: Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte ... (Et-Tevba, 5).

Mnogobošci o kojima se govori u ovom ajetu su isti oni koji su spomenuti na početku sure Et-Tevba: Obznana od Allaha i Njegova Poslanika onim mnogobošcima s kojima ste zaključili ugovore. To nisu bilo koji mnogobošci, već oni koje su Uzvišeni Allah i Poslanik, s.a.v.s., osudili jer su bili sklopili ugovor pa ga prekršili i ružan stav su prema islamu, Poslaniku i njegovom pozivanju imali tokom cijeloga mekanskoga i medinskog perioda.

Islam i mirČinjenica je da islam ne želi rat ni bitku, niti traži prolijevanje krvi.

U tom svjetlu, za krizu između muslimana i njihovih protivnika koja završi bez prolijevanja krvi i borbe, Kur’an kaže: Allah je nevjernike pune srdžbe odbio - nisu nimalo uspjeli - i vjernike je Allah borbe poštedio - Allah je, uistinu, moćan i silan (El-Ahzab, 25). Ove riječi su nesumnjivo dalekosežne i veoma uvjerljivo izražavaju miroljubivi duh islama: i vjernike je Allah borbe poštedio.

Kad se Bitka na Hudejbiji okončala primirjem s Kurejšijama pa nastao mir za obje strane, u sklopu sure El-Feth je objavljeno: Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu (El-Feth, 1). Neki ashabi su tada pitali: “Allahov Poslaniče, je li to pobjeda?” - a on je odgovorio: “Da, to je pobjeda,”64 iako nisu mogli ni zamisliti pobjedu bez borbe.

U istoj suri, Uzvišeni Allah izvještava vjernike kako ih je obradovao: On je zadržao ruke njihove od vas i vaše od njih usred Mekke, i to nakon što vam je pružio mogućnost da ih pobijedite ... (El-Feth, 24). Ovdje posebnu pažnju treba obratiti kako je Uzvišeni Allah vjernike obradovao zadržavši im ruke od neprijatelja.

Poslanik, s.a.v.s., taj najhrabriji čovjek, nije volio ratovanje. Ashabima, r.a., je rekao: “Ne priželjkujte susret s neprijateljem. Od Allaha molite

64 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad, br. 2.736.; Et-Taberani, El-Kebir, XIX, str. 445.; El-Hakim, El-Mustedrek, Kitab kasemi-n-Nebijji, II, str. 143.


[ ]89

da vas toga sačuva. Ako neprijatelja susretnete, onda budite strpljivi.”65 Poslanik, s.a.v.s., je rekao i: “Najljepša imena su ‘Abdullah (Allahov rob) i ‘Abdurrahman (Rob Najmilostivijega), a najružnija Harb (Rat, Ratko) i Murra (Gorki).”66

Dakle, Poslanik, s.a.v.s., nije volio imenicu harb niti nadijevanje imena njome, kako su Arapi prakticirali u pagansko doba, pa je npr. takvo ime nosio Harb ibn Umejja.

Zato mi vjerujemo da islam poziva u mir i istinski mnogo drži do njega - toliko da se naziv za mir (selam) uzima kao pozdrav (selam) punovažan kod muslimana i na ovome i na budućem svijetu: ... a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdraviti sa: “Mir s vama” (El-Ahzab, 44).

Jedno od Allahovih lijepih imena zastupljeno u muslimanskoj literaturi je i Es-Selam, jer Allah Uzvišeni je El-Malik (Vladar), El-Kuddus (Sveti) i Es-Selam (Onaj Koji daje mir). Jedno od raširenih imena kod muslimana je Abdusselam, a i za Džennet se kaže da je Kuća mira – Daru-s-selam. Njih čeka kuća mira u Gospodara njihova (El-En‘am, 127).

Islam i džihadU situaciji kada muslimani budu napadnuti, kada neprijatelj počne

skrnaviti islamske svetinje, osvajati muslimansku zemlju i blatiti čast muslimana, u tom slučaju islam podstiče svoje sljedbenike na borbu - nalažući im da zalažu svoje živote i imetke. U vezi s tim, Allah, dž.š., kaže: Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite ako ste vjernici (Et-Tevba, 13); Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! - Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto ne volite, a ono ispadne zlo po vas. - Allah zna, a vi ne znate (El-Bekare, 216).

65 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-džihad ve-s-sijer, br. 2.744. od ‘Abdullaha ibn Ebi Avfa; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-džihad ve-s-sijer, br. 3.276. od ‘Abdullaha ibn Ebi Avfa. 66 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 4.950.; Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 3.718.; Ahmed, El-Musned, Kitab Baki musnedi-l-muksirin, br. 5.484. (U botanici, Murra je naziv biljke Cichorim intybus, prim. prev.).


[ ]90

Neki ljudi misle da islam koji poziva u borbu na Allahovom putu ne mari za mir, odbija poziv u mir. To je pogrešno razumijevanje islama.

razlozi zbog kojih se vodi džihad Borbu na Allahovom putu (džihad), propisao je Allah zbog sljedećih

razloga:

- Da se spriječi zlostavljanje i nasilje u vjeri. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne (El-Bekare, 193).

Kur’an zlostavljanje smatra težim i krupnijim od ubijanja, jer je ubijanje napad na materijalni dio ljudskog bića, a zlostavljanje je napad na njegov mentalni dio. Zato sprečavanje zlostavljanja označava zaštitu vjerske slobode svima. U tom slučaju, borba je odbrana čovjeka i njegove slobode.

- Izbavljanje potlačenih iz ponižavanja i tlačenja. A zašto se vi ne borite na Allahovom putu za potlačene (En-Nisa’, 75).

- Odbijanje neprijatelja od svetinja vjere i države. I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! (El-Bekare, 190). To je sveobuhvatno ustrajavanje na odbijanju neprijatelja. A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas (Et-Tevba, 36).

I pored toga, islam ne zatvara vrata pred licem mira i pomirenja, ukoliko se za njih steknu uvjeti. Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha (El-Enfal, 61). Najbitniji razlog pomirenja je prestanak neprijateljstva, zaustavljanje okupacije i vraćanje ugroženima narušenih prava.

Borbom na Allahovom putu upravljaju čvrst moral i discipliniranost. U islamu nije dozvoljeno ubijati žene, djecu, starce, svećenike, zemljoradnike i trgovce. Nije dopuštena prevara, masakriranje leševa, sječa stabala drveća, rušenje zgrada, zagađivanje bunara i izvora, niti slijeđenje onoga za šta se kaže “spaljena zemlja”, odnosno rušilaštva iza


[ ]91

kojeg ništa ne ostaje uspravno. To je utvrđeno na osnovu autentičnih šerijatskih tekstova a primjenjivali su ga pravedne halife i muslimani nakon njih.

To muslimanima priznaju i evropski historičari kad govore o muslimanskim osvajanjima koja su bila oslobađanje naroda od terora starih imperija (Perzija i Bizant). Oni tvrde da historija nije zapamtila osvajanja pravednija i bezbolnija nego što su bila arapska, odnosno muslimanska.

Međutim, posebno u naše vrijeme, rat se ne svodi na vojni aspekt, već postoje i druge vrste rata, a među njih spadaju: ekonomski, informativni, ideološki, kulturološki, vjerski i dogmatski. Sve navedene vrste rata imaju svoje oružje i svoje borce.

Otpor u cilju odbijanja agresijeEvidentno je da se danas protiv muslimana, u raznim dijelovima

svijeta, vode krvavi ratovi. Mi, muslimani, dužni smo se suprotstaviti agresiji svom raspoloživom snagom. Dužni smo iznaći potrebno oružje i opremu da od svoje zajednice otklonimo sve opasnosti. Dužni smo obučiti vojsku koja će se biti u stanju i oružano suprotstaviti agresoru - kako bi se zaštitila prava muslimana i svih drugih građana. Smatramo da svaki narod ima pravo da živi suvereno u svojoj zemlji, da se brani u slučaju agresije i da izabere odgovarajući sistem vladavine, jer je to iskonsko pravo, koje je predviđeno božanskim zakonima i međunarodnim poveljama među koje spada i inauguriranje ljudskih prava. Zato je i otpor, koji mi u muslimanskim zemljama pružamo stranoj okupaciji, borba na Božijem putu. Posebno u vezi s Palestinom, zemljom Poslanikovoga, s.a.v.s., Noćnog putovanja (El-Isra’) i njegovog Uzdignuća na Nebo (El-Mi‘radž), narode i vlade pozivamo da ulažu napor i pružaju pomoć u oslobađanju palestinske teritorije od svake vrste okupacije. Odbijamo kvalificiranje ovog otpora terorizmom, zato što je okupacija, zapravo, terorizam te zbog toga što je otpor svim raspoloživim sredstvima ne samo legitimno pravo već i stroga dužnost, a onaj ko ga se neopravdano odrekne smatra se grješnikom (fe huve asim).


[ ]92

Istovremeno, svjesni razlike između vlada i njihovih naroda, mi okrivljujemo vlade koje prakticiraju agresiju i podstiču okupaciju. Mi uistinu dragocjenim smatramo napor koji ulažu ljudi dobre volje u zapadnjačkim zajednicama, koji poštuju ljudska prava i od svojih vlada traže da zaustave agresiju na islamske zemlje. Izražavamo svoju spremnost i želju za saradnjom s njima, da bi ljudske vrijednosti bile neprikosnovene u odnosima među narodima.


[ ]93

19ISLaM I TErOr

1. Vjerujemo da je islam vjera milosti i blagosti. Uzvišeni Allah je milost izabrao kao motiv slanja Muhammeda, s.a.v.s., s Objavom, kad mu je rekao: ... a tebe smo kao milost svjetovima poslali (El-Enbija’, 107).

Na isto ukazuje i poslanik Muhammed, s.a.v.s., opisujući samog sebe: “Ja sam upućena vam milost.”67 Zato je u krugu muslimana bilo rašireno opisivanje: “Muhammed, vjesnik milosti.”

Uzvišeni Allah je Poslanika, s.a.v.s., veoma slično opisao riječima: Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine (Ali ‘Imran, 159).

Znatan je broj Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa koji insistiraju na milosti: “Milostivi su oni kojima je Allah milostiv.”68 “Smilujte se onom ko je na Zemlji da bi se vama smilovao Onaj Ko je na nebu.”69 “Ko nije milostiv, ni prema njemu se neće biti milostivo.”70

67 El-Hakim, El-Mustedrek, Kitabu-l-iman, br. 100. od Ebu Hurejre, uz naznaku da je hadis vjerodostojan; Ed-Darimi, Kitabu-l-Mukaddima, br. 15. od Ebu Saliha.68 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-birr ve-s-sila, br. 1.847. od ‘Abdullaha ibn ‘Amra, uz naznaku da je hadis autentičan (hasen-sahih); Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 4.290. od ‘Abdullaha ibn ‘Amra.69 Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br.4.290. od ‘Abdullaha ibn ‘Amra; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-birr ve-s-sila, br. 1.874. od ‘Abdullaha ibn ‘Amra, uz kvalifikaciju da je hadis hasen-sahih.70 El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-l-adab, br. 5.538. od Ebu Hurejre; Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-fada’il, br.4.282. od Ebu Hurejre.


[ ]94

Prema porukama nekih hadisa, jedna bludnica je napojila žednog psa, pa joj je oprošteno,71 a druga žena je odvedena u Džehennem zbog mačke koju je zatvorenu držala dok nije uginula.72

To su sve jasni pokazatelji važnosti milosti, čak i prema životinjama. Zbog milosti bivaju oproštena loša djela, iako pozivanje na milost ne smije biti razlogom da se griješi.

Jednu skupinu ljudi Uzvišeni Allah opominje: Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa ... (El-Bekare, 74), a za drugu skupinu kaže: Ali, zašto su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili (El-Maide, 13), što znači da je okrutnost srca bila zapravo kazna za njihove grijehe.

Islam ljude poziva da budu milostivi u međusobnom ophođenju, bilo to u miru ili, čak, u ratu. To se traži čak i u ophođenju prema životinjama koje nemaju razuma. Islam ljudima preporučuje blagost, a upozorava na štetnost nasilja. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kome bude uskraćena blagost, uskraćeno mu je svako dobro.”73 “Allah je blag i voli blagost; za nju daje šta nikad neće dati za grubost.”74 “Blagost ne može u nečemu postojati a da ga ne ukrasi, niti nečemu nedostajati a da ga ne pokvari.”75

Islam ne prihvata nasilje, ni na djelu niti na riječima. U sklopu pozivanja u vjeru (da‘va), on zapovijeda mudrost, lijep savjet i razgovor na najljepši način u ophođenju s drugima: Ti lijepim zlo uzvrati (El-Mu’minun, 96). Upotrebu fizičke sile odobrava samo tamo gdje je ona uistinu potrebna. Ne dozvoljava krv ljudi ni njihovu imovinu, osim s legitimnim razlogom. Nasilje ne prihvata nikad osim s neprijateljem koji napada, tokom bitke. Musliman prvi ne započinje sukob, ali dozvoljeno mu je da kada bude napadnut, uzvrati istom mjerom. Islam muslimanu

71 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-fadail, br.4.282. od Ebu Hurejre. Muslim, Es-Sahih, br. 154.72 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-s-selam, br. 416.73 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila, 2.592. od Džerira ibn ‘Abdullaha, Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-l-adab, br. 23.677. 74 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila ve-l-adab, br. 2594. od Aiše; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad, br. 2.478. od Aiše.75 Muslim, Es-Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sila ve-l-adab, br. 2594. od Aiše; Ebu Davud, Es-Sunen, Kitabu-l-džihad, br. 2.478. od Aiše.


[ ]95

zabranjuje da pokazuje okrutnosti više nego protivnik, a preporučuje mu praštanje: Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive (En-Nahl, 126).

2. Kao što osuđuje nasilje, islam osuđuje i terorizam, zato što je terorizam više od nasilja. Nasilje je upotreba fizičke sile protiv neprijatelja na neodgovarajućem mjestu. Međutim, teror je iskorištavanje moći protiv nekoga s kim ne postoji nikakav problem (ili nesporazum), kao što je slučaj s otmicom aviona, uzimanjem talaca, ubijanjem turista i sličnih, koje otmičar ili ubica ne poznaju i s kojima nemaju nikakav spor.

U arapskom jeziku terorizam (irhab) znači zastrašivanje nekoga, izazivanje kod nekoga panike i užasa. Dakle, to znači širenje straha, panike i užasa kod ljudi i sprečavanje ljudi da uživaju sigurnost koja je jedna od najvećih Allahovih blagodati datih Njegovim robovima - kako na to ukazuju riječi Uzvišenoga: ... neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani (Kurejš, 3-4).

Ovaj časni ajet, zapravo, ukazuje na dvije najveće Allahove blagodati, koje zadovoljavaju dvije najneophodnije ljudske potrebe, a to su pristojan život i zaštićenost od straha.

Najgore iskušenje u koje se dovelo društvo, jeste oduzimanje ovih blagodati, nakon čega ljude pogađaju glad i strah, onako kako stoji u Allahovoj poruci: Allah navodi kao primjer grad, bezbjedan i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah (En-Nahl, 112).

Poslanik u hadisu ubraja sigurnost među tri osnovne blagodati potrebne ljudima da bi bili mirni i zadovoljni. Te blagodati su temelji sreće pojedinca. U tom pogledu, Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko osvane siguran u svom prebivalištu, pošteđen bolesti u tijelu i ima hrane za taj dan, to znači kao da mu se potčinio sav svijet sa svojim prostranstvima.”76

Uzvišeni Allah je Kurejšijama i stanovnicima Mekke ukazao milost time što im je sigurnim učinio Hram, gdje čovjek može sresti ubicu

76 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-z-zuhd, Ibn Madže, Es-Sunen, Kitabu-z-zuhd, od ‘Ubejdullaha ibn Muhsina el-Ensarija.


[ ]96

svog oca a da mu ništa nažao ne učini. Uzvišeni kaže: I onaj ko uđe u nj treba da bude bezbjedan (Ali ‘Imran, 107), zatim: Zar im Mi ne pružamo priliku da borave u svetom i bezbjednom mjestu gdje se, kao Naš dar, slivaju plodovi svakovrsni (El-Kasas, 57), te: Zar ne vide da smo Harem svetim i bezbjednim učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka (El-‘Ankebut, 67).

Kad su došli Ja‘kub, a.s., i njegovi sinovi u Egipat i primio ih uglednik Jusuf sin Ja‘kubov, rekao im je: Nastanite se u Misru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni ( Jusuf, 99).

Jedno od karakterističnih obilježja Dženneta, koji je Uzvišeni Allah pripremio svojim dobrim robovima na budućem svijetu, jeste to što je on “Kuća potpune sigurnosti”. Zato će meleki njegovim stanovnicima govoriti: Uđite u njih (džennetske bašče) sigurni, straha oslobođeni (El-Hidžr, 46), gdje se nastanjeni ... ničega ... neće bojati i ni za čim neće tugovati (El-Bekare, 62).

Stoga islam omogućavanje sigurnosti svim ljudima smatra temeljnim ciljevima islamskog zakonodavstva, kao što uzurpiranje sigurnosti običnih ljudi smatra najvećim zlodjelom za koje treba kažnjavati. Zato Šerijat za prijestup krađe kažnjava odsijecanjem ruke, a istu kaznu ne propisuje i za pljačku imovine, iako je ona težak prijestup. To je tako zbog toga što se krađa izvršava u tajnosti i tako ljulja sigurnost, za razliku od pljačke koja se obavlja javno, pred ljudima. (Pljačka imovine je razbojništvo - teror i kazna za to je mnogo teža, prim. prev.).

Islam je propisao strogu kaznu protiv razbojništva, odnosno presijecanja puta, čije počinioce kavalificira kao one koji: ... protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine ... i zato: kaznio ih je tako ... da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke ili noge odsijeku, ili da se iz zemlje prognaju (El-Maide, 33), zbog toga što je to prijestup koji prijeti sigurnosti društva i u njemu širi strah. To je prijestup zastrašivanja i teroriziranja građana koji uistinu zaslužuje takvu kaznu. Svako zastrašivanje, izazivanje panike i užasa kod ljudi na bilo koji način, makar bilo u neznatnim razmjerama, islam smatra grješnim djelom koje je Uzvišeni Allah zabranio, za koje će počinioce kazniti na budućem svijetu.

U hadisu koji prenosi Nu‘man ibn Bešir, r.a., stoji: “S Allahovim


[ ]97

Poslanikom, s.a.v.s., išli smo putem, a jedan od nas je jašući zakunjao. Drugi je prišao da uzme strijelu iz njegovog tobolca s namjerom da se s njim našali. Pošto je čovjek nešto osjetio i uplašio se, Allahov Poslanik je rekao: ‘Nikome nije dozvoljeno da plaši muslimana.’”77

Iako je motiv tog zastrašivanja bila šala i igra, a iz svega nije proisteklo ništa osim neznatne uplašenosti kada je pospan čovjek osjetio kako mu neko izvlači strijelu iz tobolca, Poslanik, s.a.v.s., je takvo zastrašivanje zabranio.

Poslanikove riječi: “Nikome nije dozvoljeno da plaši muslimana”, ne znače da se zabrana zastrašivanja svodi samo na muslimane, već je hadis u ovoj formi zabilježen zbog toga što se u spomenutom događaju radilo o postupku muslimana prema muslimanu. Međutim, zastrašivanje nevinih ljudi općenito nije dozvoljeno. Dokaz za to su Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Vjernik je onaj od koga su sigurni drugi ljudi za svoj život i svoju imovinu.”78 Evidentno je da je Poslanik, s.a.v.s., u ovom hadisu naglasio da se atributirati istinskim vjerovanjem može samo onaj od koga su sigurni svi drugi ljudi, muslimani i nemuslimani, u svemu što se tiče njihovih svetinja, časti i imovine.

77 Ahmed, El-Musned, 5/262; Ebu Davud, Es-Sunen, od ‘Abdurrahmana ibn Ebu Lejle. 78 Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-iman, od Ebu Hurejre, uz naznaku da je hadis vjerodostojan (hasen-sahih).


[ ]98

20ISLaM I CIVILIZaCIja

Vjerujemo da se u sklopu islamske civilizacije Zemlja povezuje s nebom, da se božanske vrijednosti nude ljudskom razumijevanju, da se u njoj potvrđuje izvornost islama i duh vremena, a spajaju se znanje i vjerovanje. U toj civilizaciji susreću se istina i moć, ostvaruje se balans između materijalnog stvaranja i uzvišenosti etike. U njoj se bratime svjetlost uma i svjetlost Objave.

To je civilizacija u kojoj se pokazuju načela i specifična obilježja islama, u njoj se otjelovljuju njegovi ciljevi i koncepcije, kroz izgrađivanje pojedinca, formiranje porodice, podizanje društva, uspostavljanje države i usmjeravanje ljudskih stremljenja ka onome što je najispravnije.

To je civilizacija koja se razlikuje od civilizacije komunističkog ateističkog bloka, kao i od civilizacije pragmatičnoga laicističkoga kapitalističkog bloka. To je civilizacija koja se ne svrstava ni desno ni lijevo, već pripada samo islamu, iz kojeg proizlazi, na koji se naslanja, kojem stremi, pomoću kojega se pokreće i ide, u kojem se pokazuje i razviđa.

Uprkos svemu po čemu se od drugih razlikuje, islamska civilizacija vjeruje u uzajamno djelovanje kultura u dodiru, u dijalog civilizacija, međusobno upoznavanje zajednica, bratimljenje ljudi gdje god bili, onako kako je Uzvišeni rekao: ... i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali ... (El-Hudžurat, 13). Međutim, ona odbija da se istopi u nekoj drugoj civilizaciji, da izgubi svoju izvornost i posebnost. Zato ona odbija svaku vrstu kulturnih osvajanja, civilizacijskog prisvajanja i strane dominacije. Suprotstavlja se svim nakaznim metodama kojim se danas služe osvajači koji žele izbrisati njenu izvornost, odstraniti njena


[ ]99

specifična obilježja, presuditi njenom vjerovanju koje je temelj njene posebnosti, pod firmom “globalne kulture”, a to je novi vid kolonizacije koji mi odbijamo u ime vjere.

Kada je u pitanju zapadna civilizacija koja je danas dominirajuća u svijetu, njenim baštinicima ne odobravamo sklonosti ka sljedećem:

1. Materijalističkoj filozofiji, koja vjeruje samo u osjetilno, a ne vjeruje u metafizički svijet i Bogu ne nalazi mjesta u svome misaonom sistemu. “Bog je,” kako bi rekao Leopold Weiss (Muhammed Asad) “van tog sistema, pa za susret s Njim, polaganje računa Njemu i dobijanje Njegove nagrade na budućem svijetu, u toj kulturi nema mjesta ni da se spomene”;

2. Hedonističkoj filozofiji, koja počiva na užitku, odnosno na osjetilnoj slasti, bez uvažavanja vjere i morala, pa na tim osnovama dozvoljavaju ono što su zabranile sve nebeske vjere, kao što su blud i nastranost u seksu;

3. Pragmatističkoj filozofiji, koja negira visoke vrijednosti i iskonske etičke ideale, smatrajući čisti moral relativnim a ne obuhvatnim, postojanim i vječnim, pa, posljedično, ono što je jučer bilo vrijedno, danas postaje bezvrijedno, a ono što se danas ocjenjuje nemoralnim, možda već sutra bude vrijedno;

4. Šovinističkoj segregaciji, koja ljude razvrstava po rodu i rasi, držeći da je bjelac gospodar svijeta, da su evropske zajednice stvorene da gospodare i vladaju, a da su sve druge zajednice na planeti stvorene da služe, sve na osnovama davanja prednosti krvnom srodstvu koje ne počiva na temeljima bilo koje nauke ili vjere, dok mi smatramo da su svi ljudi jednaki, kao zupci češlja, jer Gospodar im je jedan i otac jedan;

5. Hegemonističkom šovinizmu, koji je dio prethodnog šovinizma i njegov rezultat, s kojim se želi vladati svijetom, na čemu je počivao raniji kolonijalizam, koji je pljačkao za račun Evrope a isti takav je i novi kolonijalizam, koji nastoji cijeli svijet pokoriti za račun Amerike, pa tako i islamski svijet koji je markiran kao novi neprijatelj Amerike,


[ ]100

umjesto ranijega Sovjetskog saveza, zbog toga što stratezi koji insistiraju na sukobu civilizacija, upozoravaju da je islamska civilizacija ta koja će u opasnost dovesti budućnost zapadne civilizacije, na šta je nužno upozoriti radi pažljivog motrenja.

Vjerujemo da islam ne odobrava da mu se sljedbenici zadovolje samo time da spominju svoju civilizaciju koja je cvjetala jučer, već radi na podizanju savremene islamske civilizacije, uzimajući od savremene civilizacije najvrednije što ima iz nauke, tehnologije, upravljanja i organiziranja, kao što su Evropljani ranije uzimali iz islamske civilizacije. Nauka se, sa svojom kosmičkom naravi, ne razlikuje prema razlikama u vjeri, zavičaju i rasi, već je kultura ono što se razlikuje prema razlikovanju zajednica, vjera, naslijeđa i životne filozofije.

Dok preuzima načine materijalnog napretka, islamska civilizacija izvire iz islamske kulture koja počiva na ljudskom umu prosvijetljenom Božanskom Objavom. Ta civilizacija bi trebala ponuditi čovječanstvu novi model života, koji će omogućiti ovosvjetsku sreću sa svim njenim sadržajima a istovremeno pomoći čovjeku da obavlja svoju misiju i izvršava svoju zadaću, te da s drugima učestvuje u uspostavljanju čvrstih temelja svjetskog mira koji će počivati na načelima istine i pravde.


[ ]101

21ISLaM I UMjETNOST

Ako se smisao umjetnosti sastoji u tome kako će čovjek doživjeti ljepotu i izraziti je, onda je islam najuzvišenija vjera - ili naučavanje - koje ljubav prema lijepome i doživljavanje ljepote usađuje u dušu svakog sljedbenika - po tome što od vjernika muslimana traži da promatra ljepotu rasutu po cijelom Svijetu, u Božanskim prizorima dobrote koju je izradila ruka Uzvišenog Stvoritelja Koji je uljepšao sve što je stvorio, precizno isplanirao sve što je izradio: Koji sve savršeno stvara (Es-Sedžda, 7); ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada (El-Mulk, 3); to je Allahovo djelo. On je sve savršeno stvorio (En-Neml, 88).

Islam izgrađuje osjećaj prema lijepome. On podržava lijepu umjetnost, ali pod uvjetom da ta umjetnost podiže čovjeka, a ne kvari ga, gradi društvo, a ne ruši ga. Islam je oživio neke vrste umjetnosti, koje su u sklopu njegove civilizacije cvjetale. Po njima se ta civilizacija odlikovala nad drugima. Takve umjetnosti su: kaligrafija, ornamentika i rezbarstvo - u džamijama, u stambenim prostorima, na sabljama, na bakarnom, drvenom, porculanskom i staklenom posuđu, na predmetima od kože i drugom

Islam je vodio brigu i o književnim rodovima. U nekima su Arapi već davno pokazivali svoj dar - u sklopu kojeg su od sebe dodavali onome što su naučili od drugih zajednica. Došao je Kur’an koji je, sam po sebi, vrhunac književne umjetnosti. To nije tako samo zbog njegove sadržine, nego i zato što dostiže vrhunac, ne samo sa stanovišta rječitosti, poetičnosti i nadnaravnosti izraza, već i po posebnim obilježjima koja ga karakteriziraju u pogledu lijepog recitiranja (tertil), pravilnog učenja (tedžvid) i ugodnog djelovanja (tahbir), zbog kojih ga uši pažljivo


[ ]102

slušaju a srca ushićena trepere, posebno kad ga uče ljudi lijepoga glasa. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao Ebu Musau: “Darovana ti je flauta Davudovog roda.”79

Nema sumnje da je pitanje umjetnosti izuzetno važno pitanje, jer je umjetnost povezana s mentalitetom zajednice i njenim osjećanjima. Svojim raznovrsnim i djelotvornim sredstvima umjetnost djeluje na oblikovanje stremljenja zajednice, njenog ukusa i duhovnih usmjerenja. Umjetnost je, zapravo, poput nauke: može se upotrijebiti u službi dobra i izgradnje ili u službi zla i razaranja. U tome se ogleda važnost njenog utjecaja. Budući da je umjetnost sredstvo dolaska do cilja, o njoj treba suditi prema cilju. Ako se upotrijebi u službi istine i dobra, ona je istina i dobro, a ako se upotrijebi u službi neistine i zla, ona je neistina i zlo.

Zabava i umjetnostIma ljudi koji islamsko društvo shvataju kao društvo asketizma i

suzdržavanja, društvo ozbiljnosti i rada, društvo u kojem nema mjesta za onoga ko bi se igrao i zabavljao, ko bi se smijao i veselio se ili ko bi pjevao i svirao. U tome im je, na izvjestan način, pomoglo i ponašanje nekih pobožnih ljudi, čija lica ne znaju za vedrinu niti usne za osmijeh. Ti ljudi, ukoliko žele biti takvi, mogu biti strogi, ali samo prema sebi. Međutim, problem nastaje ako oni strogost nastoje nametnuti cijelom društvu, ako traže da društvo misli onako kako oni misle čak i onda kad se radi o nečemu za čime postoji velika potreba i što se tiče života svih pripadnika društva. Nasuprot njima postoje, pak, oni koji su se prepustili svojim strastima i prohtjevima, pa su od života načinili zabavu i igru ne vodeći računa o onome što je dozvoljeno ili zabranjeno niti o onome što je naređeno ili pokuđeno. Islam je u sredini između dva navedena shvatanja.

U ophođenju s čovjekom islam je realna vjera; on se prema ljudima ophodi smatrajući ih razumnim bićima koja jedu hranu i zalaze na tržnice, a ne plemenitim melecima koji imaju krila. Zato je Vjerovjesnik,

79 Hadis je muttefek alejh, prenose ga: El-Buhari, Es-Sahih, Kitab Fada’ili-l-Kur’an, br. 5.048.; Muslim, Es-Sahih, Kitabu salati-l-musafirin ve kasruha, br. 793.; Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-menakib, br. 3.855. Svi ga prenose po predajnom lancu koji počinje od Ebu Musaa el-Eš‘arija.


[ ]103

s.a.v.s., rekao ashabima: “Sat i sat”,80 to jest, sat sebi za odušak, a sat za dužnosti prema Gospodaru, kako se kaže u mudroj izreci. Zato je on kao prihvatljivu umjetnost označio onu koja uzdiže, za razliku od one koja unižava.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., slušao je poeziju i ona ga se dojmila. Stavio ju je u službu pozivanja u vjeru i odbrane vjere - onako kako je postupio s Hassanom. Poezija je nešto osobeno, književnost je nešto opće, a umjetnost nešto još šire. Ona ima svoj cilj i funkciju, ona nije nešto nasumično. To sve, poezija, književnost i umjetnost, odgovorne su kreativnosti.

Od drugih možemo preuzimati ono što će nam koristiti, pomoći nam da ispunimo ciljeve i pružati usluge našim vrijednostima i našem poslanju - kao što to mogu drama, roman i novela.

Pjevanje i muzikaU estetiku spada i ono što se kao takvo nadaje osjetilu sluha. Tu spada

i ono što se kao takvo nadaje čulu vida, a tu je i sve ono što se kao takvo nadaje ostalim osjetilima.

Svi islamski učenjaci su se usaglasili, dakle, postoji konsenzus (idžma‘) u vezi s tim da je zabranjeno (haram) svako pjevanje koje u sebi sadrži naznake nevjerovanja (kufr), idolopoklonstva (širk), pokvarenjaštva (fisk) ili podsticanja na griješenje (tahrid ‘ala ma‘sije). Usaglasili su se i u vezi s tim da je dozvoljeno prirodno, spontano pjevanje, bez muzičkih instrumenata, pjevanje u kojem nema razbuđivanja strasti - u sklopu uobičajenih veselja - kao što su svadba, Bajram, doček odsutnoga i sl. Neki su postavili uvjet da žena ne pjeva u prisustvu muškaraca koji su joj edžanib (tj. s kojima može stupiti u brak). Oko ostalih pitanja u vezi s ovom temom učenjaci su se razišli: neki imaju blaže, a neki tvrđe stavove. Neki su, opet, zauzeli sredinu, a sredina je, kao što je poznato, u svemu najbolja.

80 Hadis prenose: Muslim u Es-Sahihu, Kitabu-t-tevba, br. 2.750.; Ahmed u El-Musnedu, br. 17.609.; Et-Tirmizi u Es-Sunenu, Kitabu sifati-l-kijame, br. 2.514; Ibn Madže u Es-Sunenu, Kitabu-z-zuhd, br. 4.239. Svi ga prenose po predajnom lancu koji počinje od Hanzale ibnu-r-Rebi‘a.


[ ]104

Mi u Svjetskoj uniji islamskih učenjaka smatramo da je pjevanje dozvoljeno pod sljedećim uvjetima: pjesma treba biti usaglašena s islamskim vrijednostima i moralom, u njenoj izvedbi ne smije biti raspiravanja pohote i strasti, zatim prilikom pjevanja nije dozvoljeno činiti ono što je inače zabranjeno (haram) kao što je npr. pijenje opojnih pića, razgolićenost i sl. Također, uvjet je da se ne pretjeruje, a onaj ko sluša - on sam najbolje razumije svoje stanje: treba se držati na odstojanju od svega što izaziva strast i što podstiče smutnju.

Crtanje i slikanjeCrtanje je legitimna umjetnost. Njegov pribor su perce, kist i slično,

a predmet mu je cijeli kosmos: mora, njihov svijet i lađe; planine, njihovi vrhovi i visoravni; doline, njihove njive i lugovi; nebo, njegove zvijezde, Sunce i Mjesec... Predmet mu je i sve drugo što nema veze s idolopoklonstvom koje je obožavalo kamen.

Ono što se može svesti pod ovu tematiku je i arapski rukopis (el-hattu-l-‘arebi) poznat kao kaligrafija - sa svim njenim umjetničkim vrstama. Crtanje i kaligrafija su do izražaja došli u stambenim prostorima, dvorcima, džamijama, u mushafima, na sabljama i na drugim predmetima.

Fotografske slike su u osnovi dozvoljene, ukoliko u predmetu predstavljanja ne sadrže nešto što je zabranjeno. Slikanje pokuđeno u hadisima odnosi se na klesanje kipova po kojima je bilo poznato idolopoklonstvo. Zabrana toga slikanja i klesanja bila je razlog otvaranja drugih mogućnosti u svijetu umjetnosti, što je islamu omogućilo da se posebno istakne u vještini gradnje.

Šala i humorS obzirom da je prirodna vjera (dinu-l-fitra) islamu se, ni u kom

slučaju, ne može pripisati to da on nastoji da od čovjeka oduzme pobude za šalom i smijehom. Naprotiv, islam odobrava sve što život čini vedrim i lijepim, svaku lucidnost, šalu, igru i umijeće - pod uvjetom da se, kao sredstvo, ne koristi laž, omalovažavanje i zastrašivanje, te da se ne prelazi granica i mjera. Poslanik, s.a.v.s., šalio se iako je govorio samo istinu. Sa svojim ashabima je učestvovao u njihovim igrama, šalama i smijehu


[ ]105

- kao što je i saosjećao s njihovim patnjama, žalostima i nevoljama. Njegovim prijateljima su bile svojstvene zgode i prave šale - o kojima su napisane i knjige.

Sport i igreIslam, isto tako, ne zabranjuje ni zabavu raznovrsnim igrama, već to

smatra legitimnim, čak i kad cilj nije ništa drugo nego zabava, razonoda i opuštanje. Štaviše, ima nekoliko vrsta igara koje islam podstiče, kao što su igre koje ulaze u krug sporta i vojnih vježbi, zbog toga što nude sadržaje koji doprinose snaženju organizma, stjecanju vještine i razvijanju sposobnosti.

Islam ne odobrava one igre u kojima se čovjek izlaže velikim opasnostima bez potrebe, otkrivanju sramotnih dijelova tijela (el-avret), zatim igre koje se zasnivaju na opčinjavanju, obmanjivanju, varanju ili nanošenju boli. Islam izričito zabranjuje igre na sreću, poput kockanja i ostalog, kao i one igre u kojima se narušava ljudsko dostojanstvo (kerametu-l-insan). Također, nije dozvoljeno ni ono što čovjeka sprečava da izvršava svoje vjerske i svjetovne dužnosti.


[ ]106

22ISLaM I PrEOBražaj

1. Vjerujemo da je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka: ... u skladu najljepšem (Et-Tin, 4) i postavio ga namjesnikom na Zemlji, da izgrađuje ovaj svijet i uspostavlja red na njemu. On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj ... (Hud, 61). Uzvišeni Allah je pozivanje k vjerovanju u Jednost Boga (tevhid) i pokornosti Njemu, odredio kao zadaću vjerovjesnicima i poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., a tome je pridružio i činjenje dobrih djela i sprečavanje nereda. Mi šaljemo poslanike samo zato da donose vijesti i da opominju; neka se zato oni koji vjeruju i dobra djela čine ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju (El-En‘am, 48). Štaviše, Allahov vjerovjesnik Šu‘ajb je pozivao svoj narod, stanovnike Medjena, u više vrsta ekonomskog preobražaja. Uzvišeni kaže: ... i u Medjenu – brata njihova, Šu‘ajba. “O narode moj”, govorio je on, “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo ni na litru ni na kantaru ne mjerite. Vidim da u izobilju živite i bojim se da vas jednoga dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj, pravo mjerite i na litru i kantaru ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered (Hud, 84-85), da bi, nakon što je dostavio vjerovanje u Jednog Boga, sve sažeo u nekoliko riječi: ... jedino želim da učinim dobro koliko mogu (Hud, 88). Zato je Božanska naredba: I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom (El-A‘raf, 56) božansko isticanje da će, u skladu s božanskim zakonima, koji će važiti do Sudnjeg dana, preobražavanje biti težak posao koji neće izvršavati pokvarenjaci, već će čovjek morati najprije sebe preobražavati da bi bio kadar sudjelovati u preobražavanju društva, zato što ... (Allah) ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije ( Junus, 81).


[ ]107

2. Vjerujemo da je pokret sveobuhvatnog preobražaja u islamskom svijetu danas postao nužan, više nego ikada ranije. On ne može biti odvojen od svega što se odvija u savremenom svijetu. Komunikacije i interakcije među zajednicama i civilizacijama postale su vidljiv znak savremenog doba, pogotovo nakon što je sav svijet postao jedno “globalno selo”. Pokret preobražaja u islamskim zemljama ne može okrenuti leđa ni ogromnim ljudskim iskustvima, svejedno da li se radi o muslimanskim ili nekim drugim društvima. Nemuslimanska društva su ostvarila brojna dostignuća u području političkog preobražaja, što im je osiguralo da u dugotrajnom miru ostvare ekonomski rast koji im je omogućio da se domognu upravljanja svijetom. Opravdano je reći da pokret preobražaja u islamskim područjima, ne samo da ne može biti daleko od neprikosnovenih islamskih principa već je neophodno da se tim principima nadahnjuje i strogo ih se pridržava - u svjetlu kontinuiranog ljudskog razumijevanja. Ne treba biti začahuren u smislu stalnog pozivanja na slavu prethodnika, potrebno je uložiti ogroman trud u proučavanju pitanja i problema savremenog doba. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Ostavljam vam dvije stvari s kojima nećete zalutati ako ih se budete držali: Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika.”81

3. Vjerujemo da - gledano s naučne strane - više nije moguće objasniti krizu savremenih muslimanskih društava svodeći obrazloženje samo na to da je to kriza ahlaka i etičkih vrijednosti, ili kriza (neizvršavanja) šerijatskih sankcija, iako su to veoma važna pitanja. Uzvišeni Allah kaže: Mi tebi objavljujemo knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino Njega vjeruju (En-Nahl, 89). Dakle, onaj ko se bavi zadaćom preobražaja, ne može zanemariti složene probleme savremenih ljudskih društava, s mnoštvom aspekata i međusobnih povezanosti. Uzastopne naučne i industrijske revolucije, enorman razvoj industrijske proizvodnje, transportnih i komunikacijskih sredstava, brzo širenje informacija, njihovo preuzimanje i korištenje, sve navedeno

81 Hadis prenosi El-Hakim u djelu El-Mustedrek, od Ibn ‘Abbasa, uz naznaku da je vjerodostojan (sahih). Prenosi ga i El-Bejheki u svome Es-Sunenu, od Ebu Hurejre, sa ovim značenjem: “Ostavljam vam iza sebe dvije stvari nakon kojih nikad nećete zalutati: Allahovu Knjigu i svoj Sunnet. To dvoje se neće razići sve dok se ne susretnemo na Vrelu.“


[ ]108

uzrokuje nove društvene probleme, a mnogim ranijim pitanjima daje dimenzije koje nisu ranije imala. Neodložna je potreba za izlaskom iz ekonomske zaostalosti, za planiranjem razvoja, prevladavanjem pomanjkanja hrane i njene loše raspodjele u Svijetu, rješavanjem problema okoline i njene zagađenosti, loše raspodjele bogatstva u muslimanskim zemljama i nedostatka socijalne solidarnosti u mnogim od tih država. Također, osjeća se velika potreba za unapređenjem opterećenih međudržavnih odnosa, za potpunim zaustavljanjem trke u snabdijevanju razornim oružjem koje je u stanju cjelokupnu ljudsku civilizaciju srušiti za samo nekoliko trenutaka i uništiti cijeli ljudski rod. Povrh svega, tu je trajno nadziranje Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti od strane nekih velikih zemalja, na štetu prava nejakih naroda i drugih civilizacija. Sve navedene, kao i druge slične pojave, ne mogu biti izvan sfere interesovanja onih koji zagovaraju islamski preobražaj i pozivaju ka primjeni islamskog vjerozakona (Šerijata).

4. Personalni preobražajVjerujemo da je istinski preobražaj zapravo personalni preobražaj.

Jedino tako se može očuvati jedinstvo zajednice i njen razvitak. Personalni preobražaj treba proizlaziti iz islamskih konstanti i interesa ummeta. Muslimani se, dakle, trebaju preobraziti s islamom, a ne obratno: islam se ne smije marginalizirati, iskrivljavati ili, kako neki vele, “reformirati” pod izgovorom preobražaja. Strani pozivi koji “obećavaju” preobražaj u biti smjeraju samo zadati ummetu udarac posredstvom njegovih predstavnika - kako bi ih i dalje oslabljivali i imali kontrolu nad njima. Najvažnija pretpostavka uspjeha preobražaja jeste suglasnost liderskih elita oko njegove biti i saradnja svih predvodnika zajednice u njegovom ostvarivanju.

Učenjaci (ulema’) u svim dijelovima islamskog svijeta danas su pozvani da nose bajrak sveopćeg preobražaja, osvješćivanja zajednice i ohrabrivanja da čini korake na tom putu. To se može ostvariti samo ako učenjaci ponesu teret cijelog ummeta, shvate najveće probleme i ponude im rješenja saglasna s islamom u sklopu fikhskog i misaonog idžtihada, koje se otvara savremenom dobu, koristeći iskustva drugih i prožimajući se s načelima, principima i ciljevima islamskog vjerozakona.


[ ]109

Vladajuće strukture bi trebale znati da je stvarni preobražaj onaj koji će im omogućiti legitimitet ostanka na vlasti te da je njihova snaga u snazi njihovih naroda i međusobnoj saradnji. Interes ummeta je vraćanje u središnje tokove, nakon što je dugo bio na marginama - kako bi se obnovilo njegovo islamsko i ljudsko poslanje. Te strukture bi trebale uzeti učešće u ostvarenju promjena i preobražaja na planu zakonodavne i izvršne vlasti.

Međusobna saradnja i dopunjavanje vladara, učenjaka te naroda i institucija civilnog društva s jedne strane i vladajućih struktura s druge strane, jeste ono što bi cijelom ummetu pružilo garancije da će ostvariti preobražaj. Bilo kakav raskol među skupinama ummeta ili strankama, vodećim snagama i vladarima, otvorio bi prostor za strano uplitanje. To bi oslabilo motivaciju za preobražajem i tako ostvarilo ciljeve neprijatelja. Možda neko, kad sarađuje sa strancem, misli da tako ubrzava preobražaj. Međutim, takav treba znati da mu stranac ne pomaže radi stvarnog preobražaja, već želi ostvariti svoje ciljeve u cijepanju naše zajednice i njenom podvrgavanju svojoj kontroli mašući parolama o preobražaju, demokratiji i ljudskim pravima - ne s ciljem njihove realizacije, već radi plašenja režima njihovim narodima i nametanja još većih ustupaka neprijateljima muslimana.

5. Politički preobražaj Političkom preobražaju u islamskim zemljama treba dati poseban

značaj, zato što je on jedini put u iznalaženju stabilnoga političkog poretka koji može pružiti pomoć u ostvarenju preobražaja u drugim područjima, garantirati jedinstvo ummeta u suočenju s neprijateljima i spriječiti njegovo svrstavanje među zavađene zemlje koje pomoć traže od stranaca u svojim međusobnim sukobima.

Politički preobražaj u muslimanskim zemljama i u svim zemljama svijeta počiva na tri stupa:

Prvo - Na slobodi političkog djelovanja svih građana uz štićenje temeljnih ljudskih prava, posebno slobode mišljenja i njegovog izražavanja te osnivanja organizacija i udruženja koja ih zagovaraju. To garantira legalitet političkog višestranačja i uvođenja konkurencije među strankama te poštovanje mišljenja drugoga.


[ ]110

Drugo - Na biranju vlasti iz redova zajednice - uz zavisnost dužine njenog mandata od volje naroda. Vlast je dužna osiguravati mir u okvirima zakona uz očuvanje jedinstva zajednice i nekorištenje mjera vršenja vlasti u svrhe potčinjavanja naroda, provođenja samovolje i kršenja prava. Dužna je izvršiti raspodjelu vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudsku), kako monopol samo jedne strane ne bi vodio u apsolutizam. Vojne i bezbjednosne snage trebaju biti namijenjene odbrani cijelog ummeta, a ne samo vladajućeg aparata.

Treće - Da se narodu pruža mogućnost vršenja kontrole nad izvršnom vlašću i uz traženje političkog polaganja računa, zatim mogućnost uspostavljanja sasvim nezavisnog sudstva koje će se smatrati najvećim autoritetom u suđenju, za sve nivoe vlasti, što će osigurati ažurnost odgovornih u vršenju vlasti i neiskorištavanju položaja za ostvarenje interesa, ličnih ili neke skupine.

Ostvarenje ovih reformi omogućuje političkom životu da počiva na dijalogu i saradnji, eliminirajući sve razloge za ekstremizam i unutrašnje sukobe. To garantira jedinstvo ummeta - i vladajućih i potčinjenih struktura prilikom suočenja s neprijateljem te u planiranju razvijanja svojih potencijala i građenju budućnosti. Također, to pomaže u preduzimanju ozbiljnih koraka u saradnji među islamskim zemljama dok ne stignu do odgovarajuće forme jedinstva.

6. Ekonomski preobražaj Snažna ekonomija se smatra jednom od najvažnijih pretpostavki za

procvat bilo kog naroda i njegove sposobnosti da čuva svoj suverenitet i podiže svoj ugled među državama. Politička stabilnost u životu zajednice prvi je uvjet snažne ekonomije.

Ekonomski preobražaj u muslimanskim zemljama trebao bi riješiti sljedeća pitanja:

Naučnoistraživački rad - Ekonomsko kretanje ne može se više prepuštati samo slobodnoj pogodbi, već su naučna istraživanja temelj ukupnoga ekonomskog rasta kao što su i temelj cjelokupnoga civilizacijskog napretka. Islamski svijet pati od velikog zaostajanja u tom području iz dva razloga: 1. iseljavanje velikog broja nadarenih istraživačkih umova u strane zemlje koje uživaju političku stabilnost


[ ]111

a koje tim kapacitetima omogućavaju da se mogu izraziti i udovoljiti svojim ambicijama - zalažući naučni trud tim zemljama iako je on potrebniji njihovom narodu; 2. neplaniranje odgovarajućih budžetskih sredstava namijenjenih za naučna istraživanja do te mjere da u nekim zemljama uopće ne postoje budžetska sredstva za naučnoistraživački rad. Ova dva razloga ne bi bilo teško prevladati i praktično krenuti u novi preporod kad bi za to postojala samo iskrena volja kod nadležnih.

razvoj i proizvodnja - Islamske zemlje se smatraju ekonomski zaostalim zemljama, uglavnom. Ponekad ih nazivaju “zemljama u razvoju”, iako one, uglavnom, ne znaju ni za kakav razvoj niti napredak. Nama su potrebne ozbiljne studije na osnovu kojih bismo mogli iznijeti cjelovite programe ekonomskog razvoja u svjetlu naših prirodnih resursa. Mi ne oskudijevamo ekonomskom pameću koja može iznijeti takve studije, a usto, naše zemlje se ubrajaju među prirodno najbogatije zemlje u svijetu. Međutim, nama je potreban stabilan i ozbiljan politički sistem koji bi bdio nad izvršavanjem tih programa a ne bi bio sklon zanemariti ih s motivom štićenja sebe pred unutrašnjim nemirima, koje pothranjuju i od kojih koristi imaju strane sile. Uistinu je sramota što većina islamskih zemalja nije ušla u doba proizvodnje pa još uvijek od svojih neprijatelja kupuju i najbanalnije stvari koje im trebaju, a da i ne govorimo o teškoj civilnoj i vojnoj industriji.

Ekonomska saradnja - Ekonomski odnosi između većine islamskih zemalja danas su mnogo slabiji od istovrsnih odnosa s drugim zemljama. Kad bi islamske zemlje prešle na jedinstveno tržište na kojem bi se lakše, bez velikih dadžbina ili sa znatno manjim dadžbinama, vršila razmjena roba, proizvoda, iskustava i repromaterijala, to bi podsticalo njihov ekonomski razvoj i načinilo bi od njih veliku ekonomsku silu. Možda je iskustvo sedam islamskih zemalja moglo poslužiti kao dobar dokaz tome, ali ono, nažalost, zbog poznatih razloga nema svoj nastavak i nije se dalje razvijalo. Ekonomska saradnja među zemljama islamskog svijeta je temeljni korak koji bi omogućio da se postepeno ide ka ekonomskom jedinstvu - svima korisnom. Međutim, njen temeljni uvjet jeste uspostavljanje stabilnih političkih ustanova koje bi imale planove i odlučnost da razvijaju svoje zemlje.

Ekonomsko bojkotiranje - Danas velike količine potrošne robe u islamski svijet dolaze iz proizvodnje stranih zemalja, od kojih su neke i


[ ]112

neprijateljske. Takva situacija doprinosi razvoju ekonomije tih zemalja i nastavku zaostajanja ekonomije islamskih zemalja. Ovdje treba dodati i to da ekonomska moć nekih stranih država, uz neprekidnu neprijateljsku politiku prema našim zemljama i njihovim legitimnim pravima, posebno prema palestinskom pitanju, znači da mi neprijateljima pomažemo da nas mogu tući. Poziv na bojkot svih stranih roba, dok se u islamskom svijetu može naći zamjena za njih, bilo bi danas sredstvo otpora neprijatelju - kao što bi bilo i sredstvo podsticanja razvoja naše ekonomije. Poziv na bojkotovanje američke i cionističke robe i bojkotovanje firmi koje pomažu postojanje cionističke tvorevine (Izraela), bilo bi danas izraz naše privrženosti pretpostavkama islamskog bratstva i islamskoga uzajamnog štićenja, a istovremeno bi imalo poželjni djelotvoran utjecaj na dalja zbivanja, ukoliko bi se toga pridržavale sve islamske zemlje.


[ ]113

23ISLaM I dIjaLOG

Vjerujemo da vjera muslimane obavezuje da s drugima vode dijalog. To je sastavni dio koncepcije pozivanja u islam koje je Uzvišeni Allah naredio Muhammedu, s.a.v.s., i svim muslimanima nakon njega, onako kako stoji u riječima Uzvišenoga: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj (En-Nahl, 125).

U vezi sa savjetom, ovim ajetom se kaže da je dovoljno da bude lijep, dok se u vezi s dijalogom time ne zadovoljava, već se traži više, ... na najljepši način ..., budući da se savjet prakticira s onim ko je saglasan a dijalog s onima koji imaju drugačije mišljenje - usljed čega je poželjno obraćati im se biranim riječima i pristupom da bismo ih oraspoložili i približili im se.

Ko bolje posmatra Kur’an, vidjet će da je knjiga dijaloga bez premca: dijalog između Allahovih poslanika i njihovih naroda, kao što se vidi iz razgovora Nuha, Ibrahima, Musaa, Huda, Saliha, Šu‘ajba i dr. s njihovim narodima, u brojnim surama u Kur’anu; dijalog između Uzvišenog Allaha i Njegovih stvorenja - Uzvišeni Allah je dijalog vodio s melekima kad je htio stvoriti čovjeka. Štaviše, Kur’an spominje dijalog između Allaha, dž.š., i najgoreg stvorenja, Iblisa. To je dugačak dijalog koji se spominje u nekoliko sura Kur’ana časnog (vidjeti npr. sure: El-A‘raf, El-Hidžr, El-Isra’, Sad).

Zato smo mi otvoreni za konstruktivan i pozitivan dijalog sa svakim ko se od nas razlikuje - sve dok želi tragati za istinom ne namećući svoja poimanja, svoju filozofiju ili svoju politiku. Dijalog želimo pogotovo kad se radi o sljedbenicima Knjige, a s kršćanima, opet, posebno.


[ ]114

Kur’an nas poučava etici dijaloga kad kaže: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način - osim s onima među njima koji su nepravedni - i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan i mi se Njemu pokoravamo” (El-‘Ankebut, 46).

Nama se naređuje da sa sljedbenicima Knjige, jevrejima i kršćanima, dijalog vodimo na najljepši i najprikladniji način, osim s onima među njima koji su nepravedni i koji u ophođenju s nama prekoračuju granice, s takvima nema dijaloga. Što se tiče ostalih (jevreja i kršćana), s njima na najljepši način vodimo dijalog, birajući najljepše riječi i najbolji način u ophođenju. U tom pogledu poželjno je podsjećanje na zajedničke tačke i ono oko čega smo saglasni i mi, i oni - zaobilazeći tačke neslaganja, u smislu riječi Uzvišenog Allaha: ... i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan ...” (El-‘Ankebut, 46). U ovom ajetu se, dakle, ističu dodirne tačke kako bi se strane koje vode dijalog zbližile, a izuzimaju se oni koji su nepravedni, s kojima ne može biti dijaloga.

Ako Jevreji, koji podržavaju cioniste, danas nad nama vrše nasilje, otimaju nam zemlju, protjeruju naš narod, prolijevaju našu krv, prema takvima nam danas preostaje samo otpor (el-mukavema). Međutim, mi dijalog vodimo s ostalim Jevrejima, neogrezlim u okupacijske zločine, kao što dijalog vodimo s kršćanima, sljedbenicima Knjige, na najljepši način, iskreno, a ne iz taktičkih razloga, jer smo mi čvrsto ubijeđeni u nužnost dijaloga, a ne u nužnost sukoba.

Dr. Jusuf el-Karadavi, predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka, na osnivačkom skupu Unije je u uvodnoj riječi tom prigodom rekao: “Mi želimo jasno dati na znanje da Unija islamskih učenjaka nije neki savez zatvoren u sebe, već je otvorena prema svijetu koji je okružuje, prema svim vjerama, civilizacijama i filozofijama. Sa svojom čisto vjerskom polaznom osnovom, Unija vjeruje u mnogobrojnost rasa, jezika, religija i kultura. Vjeruje da je Uzvišeni Bog jedan, a sve drugo je mnogobrojno, te da se mnogobrojnost iskazuje Allahovom voljom povezanom s Njegovom mudrošću. Unija vjeruje u neophodnost dijaloga među onima koji su različiti, a ne u raspirivanje sukoba. Vjeruje da dijalog može uroditi plodovima ako odabere prave ciljeve, ima čiste namjere i dobru volju - uz pridržavanje etike koja se, prema preporukama Kur’ana


[ ]115

časnog, ispunjava kroz razgovor na najljepši način.Zato smo otvoreni za dijalog, posebno islamsko-kršćanski, zbog toga

što Isus (‘Isa, Mesih, a.s.), njegova majka i Knjiga koja mu je dostavljena, imaju posebno mjesto u Kur’anu i kod sljedbenika islama.”

Smatramo da postoje mnoga područja u kojima bi strane u dijalogu mogle uspješno sarađivati, a mi bismo istaknuli prvenstveno sljedeća:

1. Područje vjerovanja u Boga i budući svijet - kako bi se zajednički suprotstavili arogantnome materijalizmu koji negira metafizički svijet i sve neosjetilno, širi po svijetu ateizam i tvrdi da cjelokupnu životnu priču čine samo rodnice koje rađaju, zemlja koja guta i ništa nakog toga - kao što ih opisuje Kur’an: ... živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi ... (El-Džasije, 24). Također, mogli bi zajedno nastupiti i prema onim skupinama koje aklamativno vjeruju u Boga a u praksi i razmišljanju za Njega ne nalaze mjesta, a kamoli da se pridržavaju onog što Bog naređuje i zabranjuje - to je pogrešno vjerovanje bez ikakvog značaja.

2. Područje etičkih vrijednosti - koje ljudski rod baštini iz vjerovjesničkih poslanja. To je veoma važno u suprotstavljanju talasu razvrata i nemorala - koji je gotovo porušio visoke moralne vrijednosti ljudskog roda dotle da su na kršćanskom Zapadu - ili barem pod pretpostavkom da je kršćanski - pojave poput obnaženosti, seksualne nastranosti, prostitucije ukoliko su strane saglasne, istospolni brakovi, neograničeni abortusi i dr., postale normalne.

3. Područje pravde, časti i slobode - a to je sve ono što se tiče ljudskih prava i suvereniteta naroda i njihovih prava na slobodno življenje u svojoj zemlji. Najupečatljiviji primjer poništavanja tih prava je potlačeni palestinski narod, čija se krv svakodnevno prolijeva, domovi ruše a zemlja i usjevi uništavaju. Tom narodu se oduzimaju imanja, zlostavljaju bližnji, skrnave mu se svetinje, a sve to naočigled civiliziranog svijeta.

To su područja u kojima bi mogli sarađivati svi koji vjeruju u Boga, Njegova poslanja i budući svijet, protiv onih koji rade na štetu vjerovanja i bore se protiv vjernika.


[ ]116

24ISLaM I OdNOSI S NEMUSLIMaNIMa

1. Vjerujemo da se šerijatskopravni princip odnosa muslimana prema nemuslimanima ogleda u porukama sljedeća dva ajeta iz Kur’ana časnog: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere, koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu (El-Mumtehane, 8-9).

Drugi ajet definira logiku odnosa s nemuslimanima tokom rata, a to je zabrana saradnje i prijateljevanja s njima. U odjeljku pod naslovom Islam, mir i rat govorili smo o odnosima tokom rata. Zato ćemo ovaj odjeljak namijeniti razgovoru o osnovama koje uređuju odnose između muslimana i nemuslimana u uvjetima mira. Njih je ukratko izložio prvi ajet istaknuvši dvije stvari: dobročinstvo i pravednost. To dvoje se od muslimana traži u odnosima prema svim ljudima, tamam kad bi se radilo i o onima koji negiraju islam, sve dok ne ustaju protiv njih i ne bore se protiv onih koji pozivaju u islam i ne uznemiravaju njegove sljedbenike. Što se tiče miroljubivih, onih koji se ne bore protiv muslimana zbog vjere, ne izgone ih iz zavičaja njihovog i ne pomažu njihovo protjerivanje, Uzvišeni Allah ne zabranjuje dobročinstvo i lijepo postupanje prema njima. Štaviše, Uzvišeni Allah voli pravične kao što voli i dobročinitelje. Pravičnost (el-kist) je pravednost (el-‘adl), a dobročinstvo (el-birr) je činjenje dobra (el-ihsan). Pravičnost je kad se pravo bez zakidanja pruža onome kome pripada, a dobročinstvo je kad mu se od sebe pruža prava više nego što mu pripada. Pravičnost je i kad se svoje pravo uzima bez


[ ]117

ikakvog dodavanja, a dobročinstvo kad se odrekne nekog svog prava. Primjećujemo da je Kur’an ovdje upotrijebio riječ dobročinstvo (el-birr) u odnosima prema onima koji nisu muslimani, a ta riječ se u islamskoj praksi koristi kad se radi o najsvetijim pravima nakon prava Uzvišenog Allaha, a to su prava roditelja, za koja se kaže birru-l-validejn, tj. dobročinstvo prema roditeljima.

2. U islamskom zakonodavstvu i pravnoj praksi posebno mjesto imaju nemuslimani sljedbenici Knjige. Pod nazivom sljedbenici Knjige (ehlu-l-Kitab) podrazumijevaju se oni čija vjera u osnovi počiva na jednoj od objavljenih nebeskih Knjiga - kao što su židovi i kršćani čije vjere počivaju na Tevratu (Tora), odnosno Indžilu (Evanđelje).

Kur’an naređuje da, kada se s njima razgovara o njihovoj vjeri, da to bude na najljepši način (billeti hije ahsen), da se ljudi ne bi naljutili, da diskusija ne bi izazvala svađu i u srcima potpalila šovinizam i mržnju. Uzvišeni kaže: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način - osim s onima među njima koji su nepravedni - i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo” (El-‘Ankebut, 46).

Islam dozvoljava da se jede zajedno sa sljedbenicima Knjige kao što dozvoljava i tazbinsko povezivanje s njima - ženidbom s njihovim čestitim i kreposnim ženama - u skladu s onim kako Kur’an regulira bračni život zasnovan na ljubavi i milosti: ... i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite i što između vas uspostavlja ljubav i samilost ... (Er-Rum, 21). Tako Uzvišeni Allah muslimanu dozvoljava da mu domaćica, životna saputnica i majka njegove djece bude nemuslimanka - te da daidže, tetke, djedovi i nane njegove djece budu nemuslimani. Dozvoljavaju (vam) se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena; i čiste vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas - kada im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za prilježnice uzimate ... (El-Maide, 5).


[ ]118

Nemuslimani štićenici islamske države (ehlu-z-zimme)3. Islam uređuje odnose s nemuslimanima na temelju slobodnog

ugovora u kome se vodi računa o principima i interesima obje ugovorne strane. To se primjenjuje s nemuslimanima unutar islamske države - kao što je slučaj s tretiranjem Jevreja u Medinskoj povelji te u ugovorima o štićeništvu koji su kasnije sklapani. Ugovor s nemuslimanima može se sklopiti i izvan teritorije islamske države - poput mirovnog sporazuma na Hudejbiji i mnogin kasnijim sporazumima. Ovo slobodno ugovaranje ostvaruje se sporazumom dvije strane, uz uvjete o kojima se saglase, o čemu postoje određena pravila u Šerijatu.

Ako nemuslimani žive u islamskoj državi kao stanovnici rođeni u njoj, oni su u statusu stalnog sporazuma koji se naziva sporazumom o štićenju (‘akdu-z-zimme). Štićenje je riječ koja znači sporazum (‘ahd), garancija (daman) i sigurnost (eman). Štićenici su nazvani tako jer oni imaju Allahovo, Poslanikovo i obećanje (‘ahd) muslimanske zajednice da mogu živjeti pod zaštitom islama, sigurni i mirni u okrilju islamskog društva, okruženi pažnjom i zaštitom muslimana, slično političkom državljanstvu u našem vremenu, koje država daje svojim (novim) pripadnicima, s kojim stječu prava i obaveze izvornih pripadnika date države.

Prema tome, štićenik (ez-zimmi) je pripadnik islamske države, kao što ga definiraju i juristi u različitim islamskim pravnim školama, a pripadnici države (ehlu-d-dar) je fikhski termin koji u današnjoj političkoj terminologiji odgovara terminu građanin (muvatin). Zapravo, savremeni koncept građanstva (muwatana) samo je razvijeni oblik sporazuma o štićenju (‘akdu-z-zimme) koji su izumili muslimani.

Ako termin štićenje (zimma) danas kod većine ljudi nije prihvatljiv zbog nepoznavanja njegovoga pravog značenja i njegovog povezivanja s pogrešnim korištenjem tokom historije, dotle da su neki populaciju koja ima taj status razumijevali kao građane drugog reda, mi ne vidimo smetnju da danas taj termin bude zamijenjen terminom građanstvo (muvatana). Muslimani su bili prvi koji su svim žiteljima islamske države pružili sva prava, smatrajući da oni koji nisu pripadnici islama, trebaju biti pod njihovom brigom i štićenjem, odnosno, pod okriljem Allahovog i Poslanikovog, s.a.v.s., štićenja.


[ ]119

Između sporazuma o štićenju i građanstvaKo bolje razmotri pojedine odredbe sporazuma o štićenju, vidjet će da

se one većinom podudaraju s načelima građanstva.- Sporazum o štićenju je trajnoga karaktera tako da ga djeca nasljeđuju

od očeva bez potrebe da se obnavlja, a isto je i s građanstvom.- Ni muslimani ni njihov predvodnik ne mogu poništiti sporazum,

jer je to dokument koji štićenicima štiti prava, dok štićenik taj sporazum može poništiti. Isto je i s građanstvom koje akteru osigurava državljanstvo, koje država ne može poništiti, ali ga akter može poništiti ako to želi.

- Ako čovjek prekrši sporazum o štićenju, kršenje ne obuhvata i njegovu suprugu i djecu, makar bila maloljetna, već uživaju državljanstvo islamske države, a nešto takvo nema ni u jednome drugom dokumentu, što sporazum čini veoma sličnim današnjem građanstvu.

- Sporazum o štićenju nije nužno rezultat borbe i pokoravanja, već može nastati kao rezultat boravka u muslimanskim zemljama koji mora trajati, prema većini islamskih pravnika, najmanje jednu godinu. Ako zainteresovani nemusliman boravi u islamskoj zemlji duže od godine dana, on bira između uzimanja državljanstva islamske države, u kojem slučaju postaje štićenik, ili se vraća u svoju zemlju. Ovo je istovjetno stjecanju prava na državljanstvo prema savremenim zakonima vezanim za boravak određen broj godina u datoj zemlji.

- Sporazum o štićenju u ime muslimana zaključuje imam (šef države) ili njegov opunomoćenik, što je poput državljanstva koje danas dodjeljuje država.

- Svi ljudi mogu ući pod zaštitu muslimana, koje god vjere bili, čak i kad ne bi vjerovali, sve dok zainteresovani želi živjeti s muslimanima pridržavajući se općih zakona. To je stav pravnika hanefijskoga mezheba, a prihvatili su ga i pravnici malikijskoga i hanbelijskog mezheba prema jednoj verziji. To je sasvim slično onom što danas čine države vezano za davanje državljanstva, svakome, bez obzira na vjerovanje i uvjerenja zainteresovanoga.

- Prava štićenja u biti su istovjetna pravima građanstva. Kod nas je poznato pravilo: “Mi i oni imamo ista prava i dužnosti.” Štićenici uživaju sva prava po pitanjima vjerovanja, obredoslovlja i uređenja bračnih odnosa shodno naučavanjima svoje vjere, kao što uživaju državnu


[ ]120

zaštitu svoje imovine, života i časti. Pripada im pravo na zaštitu od strane države isto kao i muslimanima, a dužni su povinjavati se općim zakonima i nadležnostima sudstva. Imaju pravo kod suda tražiti zaštitu pred svim vrstama nanesene nepravde, čak i u slučaju kada bi vrhovni vladar države (halifa) bio taj koji je optužen (za učinjenu nepravdu), štićenik ima pravo, kao i svaki musliman, tužiti halifu i tražiti vođenje sudske parnice.

- Smatramo da se građanstvo u naše vrijeme u mnogim bitnim elementima poklapa sa sporazumom o štićenju, s tim što može biti precizirano i nekim dodatnim zakonskim odredbama, imajući u vidu da su brojni uvjeti koje su isticali islamski učenjaci u to vrijeme predstavljali interes muslimana, a to ne moraju biti odredbe kojih se treba pridržavati sve do Sudnjeg dana.

Musliman u nemuslimanskoj državi4. Ako musliman živi u nemuslimanskoj državi, tu ostaje živjeti

privržen dobročinstvu i pravičnosti, u koje Uzvišeni Allah poziva sve ljude, pod jednim uvjetom: da se ta država ne bori protiv muslimana u nastojanju da ih odvrati od njihove vjere i da ih ne progoni iz njihovih domova. Potrebno je istaći da trećina muslimana u današnje doba živi kao manjina u nemuslimanskim zemljama. U tim sredinama oni žive pridržavajući se građanskih obaveza. Te države im, u načelu, na osnovama važećih međunarodnih konvencija koje zagovaraju štićenje ljudskih prava i sloboda, omogućavaju vjerske slobode, samo što velike sile u Savjetu bezbjednosti, među kojima se posebno ističu Sjedinjene Američke Države, ne prezaju od kršenja tih konvencija da bi zadovoljile svoje interese i pohlepu.

U vezi s pitanjem iseljenja muslimana van prostora koji ima status daru-l-islama (daru-l-islam), ili dobijanja državljanstva u nemuslimanskoj državi, uvjeti su se znatno promijenili u odnosu na ranija vremena. U osnovi to je dozvoljeno (mubah), s tim što u nekim slučajevima to može postati zabranjeno (haram), kao što u drugim slučajevima može biti obavezujuće (vadžib), dakle, sve zavisi od konkretnih okolnosti i namjera ljudi. Mi ćemo ovdje govoriti o postojećoj situaciji. Gotovo da nema zemlje u svijetu u kojoj nikako nema muslimana, a mnogi


[ ]121

su pripadnici domicilnih naroda. Tu situaciju je potrebno razmotriti u svjetlu islama. Nije ispravno govoriti danas o manjinama u svjetlu pitanja iseljenja (hidžre) ili naturaliziranja, koja su se ranije javljala kao rezultat određenih historijskih prilika. To nas navodi da se vratimo temeljnim načelima.

- Zakonski osnov vezan za muslimana jeste to da on može živjeti na bilo kojem dijelu planete, s bilo kojim narodom i u okrilju svake vrste vlasti ukoliko mu se omogući da prakticira svoje vjerske dužnosti i da uživa prava i slobode kao čovjek i građanin. U prilog tome govori činjenica da Uzvišeni Allah čovjeka, kao pojedinca ili u sastavu skupine, u više od stotinu ajeta oslovljava ne spominjući neko mjesto, pa tako ni mjesto boravka. To dokazuje i da je islam Allahova vjera za sve ljude te da su brojni ashabi bili pripadnici dalekih plemena. Poslanik, s.a.v.s., im je preporučivao da se, nakon što bi primili islam, vrate u svoja plemena

Legitimnost življenja muslimana u nemuslimanskim zemljama potvrđuje i to što se iseljenici u Abesiniju nisu vratili u Medinu iako je u njoj uspostavljena islamska država. Ostali su u Abesiniji sve do Bitke za Hajber, sedme godine po Hidžri. Nigdje se u literaturi o Poslanikovom, s.a.v.s., životopisu ne kaže da ih je Poslanik, s.a.v.s., zvao da mu se priključe zbog toga što nije dozvoljeno življenje s nemuslimanima.

- Kad musliman živi u nemuslimanskom društvu, dužan je s ljudima postupati u duhu etike mira, a ne po logici rata. Dužan se pridržavati sporazuma građanstva ili sporazuma o boravku koji ga spaja s ljudima u nekom dijelu Zemlje - u okrilju sistema vlasti oko kojeg su se oni usaglasili. Musliman se dužan pridržavati svojih građanskih dužnosti i tražiti svoja prava u granicama zakonskih propisa i biti pozitivan dio društva - onaj koji naređuje dobro a odvraća od zla, poziva k Allahu, sudjeluje u svim dozvoljenim poslovima, vodi dijalog s drugima o spornim pitanjima, sarađuje s ljudima u svemu sa čim je Uzvišeni Allah zadovoljan. U isto vrijeme, on neće učestvovati u bilo čemu što je grijeh s islamskog stanovišta. To nije protivno vladajućim zakonima u demokratskim državama koje poznaju postojanje opozicije i njeno odbijanje učestvovanja u napadačkim ratovima jer su u nesuglasju s njihovom savješću i uvjerenjima. Musliman se ne bi trebao zadovoljiti


[ ]122

pozivanjem u islam samo teorijski, već treba s drugima sudjelovati u društveno-političkom životu - s ciljem popravljanja stanja društva u kojem živi, širenja privrženosti pravdi, toleranciji i dijalogu radi pobjede ljudskih vrijednosti nad fatalnim materijalizmom raširenim u mnogim zemljama svijeta kao najveća opasnost za ljudsku životnu misiju.

U tom pogledu dobro se prisjetiti Poslanikovog, s.a.v.s., hadisa o ljudima “koji su se ukrcali na lađu, pa se neki smjestili na palubu a drugi pod palubu. Nakon što su oni dolje poželjeli vode, otišli su onima gore i rekli: ‘Kad bismo mi dolje izbušili jednu rupu, onda vas gore ne bismo uznemiravali.’ Ako ih ovi gore puste da urade ono što su naumili, svi će propasti, a ako ih spriječe, onda će biti svi spašeni.”82 Navedeni hadis jasno ističe značaj jedinstva svih članova društva i nužnost međusobnog pomaganja radi zaštite od zajedničke opasnosti i štete.

82 Prenose El-Buhari, Es-Sahih, Kitabu-š-širke, br. 2.361. i Et-Tirmizi, Es-Sunen, Kitabu-l-fiten, br. 2.099. od Nu‘mana ibn Bešira.


[ ]123

25ISLaM I ZaPad

Islam je svjetsko poslanje. Za njega nema razlike između Istoka i Zapada. Oboje su dijelovi Allahove prostrane Zemlje, onako kako Uzvišeni kaže: A Allahov je istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana (El-Bekare, 115).

Ljudi na Zapadu su dio svjetova kojima je Uzvišeni Allah poslao Svog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao milost, onako kako Uzvišeni kaže: ... a tebe smo (Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali (El-Enbija’, 107).

Međutim, problem je to što Zapadnjaci, ili preciznije rečeno, mnogo njih, ima predrasude o islamu s obzirom da su u svojoj svijesti formirali sliku koja, ni izbliza ni izdaleka gledano, nema nikakve veze s islamom.

Tu sliku su naslijedili još iz vremena krstaških ratova tokom kojih su njihove vojske dugo iz Evrope vršile napade i pljačkale razjedinjene države u regionu, formirajući kraljevine i kneževine te odnoseći na početku pobjede. Nakon toga, nije dugo potrajalo a bile su teško poražene kod Hittina, Jerusalema i Mensure, kad je bio zarobljem Luj IX, u poznatome Dar ibn Lukmanu.

Ovi ratovi su ostavili psihološke i mentalne tragove. Zahvaljujući orijentalnoj islamskoj civilizaciji iz koje su mnogo toga donijeli sa sobom, bili su jedan od neposrednih pokretača evropskog preporoda. Međutim, neki orijentalisti i kršćanski teolozi su o islamu i muslimanima običnom svijetu iznijeli jako ružnu sliku koja iskrivljava činjenice i nema nikakve veze s časnim islamom. Ta iskrivljena slika je, nažalost, urezana u svijest


[ ]124

i mentalni sklop mnogih ljudi na Zapadu i prenošena je s generacije na generaciju.

Zato kod nekih zapadnih autora vidimo da su objektivni i nepristrasni kad govore o drugim vjerama i zajednicama, a kad govore o islamu, njegovoj civilizaciji i njegovim sljedbenicima, zauzimaju sasvim drugačiji stav, u kojem nema objektivnosti, već je pun predumišljaja i pristrasnosti. Onaj ko želi biti objektivan morao bi se osloboditi naslijeđenih predrasuda, naučnim činjenicama nadvladati pristrasnost i istinom pobijediti šovinizam. To su priznali Gustav Lebon, Montgomery Wat i neki drugi zapadni autori i historičari.

Naš stav prema ZapaduMi muslimani želimo biti otvoreni prema Zapadu jer u našoj vjeri

nalazimo ono što nas na to podstiče. Mi se ne želimo zatvarati u sebe niti se neprijateljski držati prema drugima. Za sve to postoji više razloga:

Prvo - Mi smo baštinici svjetskog poslanja, koje je došlo svim ljudima, u svim dijelovima zemaljske kugle. Tačno je da je Knjiga islama na arapskom jeziku, da je poslanik Muhammed, a.s., bio Arap te da je islam započinjao na Istoku. Međutim, to ne znači da je islam namijenjen nekom posebnom rodu ili nekoj posebnoj naciji. Naprotiv, islam je namijenjen svim žiteljima Zemlje. Kršćanstvo je, također, započinjalo na Istoku a raširilo se po raznim dijelovima svijeta.

Drugo - Razlozi susretanja, zbližavanja i uzajamnog razumijevanja uistinu su mnogobrojni i raznovrsni. Uzvišeni Allah kaže: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali ... (El-Hudžurat, 13). Dakle, shodno ovom kur’anskom naputku upoznavanje - a ne ignoriranje - dužnost je svih naroda na Zemlji.

Mi se ne slažemo s jednim evropskim književnikom, koji je rekao: “Istok je Istok, a zapad je Zapad i nikad se ne mogu susresti.” Smatramo da je susret moguć. Štaviše, on je obaveza - ako razum nadvlada strasti a mudrost šovinizam.

Treće - Svijet se sasvim zbližio, pogotovo nakon komunikacijske i elektronske revolucije, dotle da neki autori komentiraju da je svijet postao “naše veliko selo”. Mi bismo na to rekli da je to prije “malo selo”,


[ ]125

jer nekada ranije ljudi iz jednog dijela nekoga velikog sela su tek nakon nekoliko dana ili sati saznavali šta se zbivalo u njegovome drugom dijelu. U savremenom dobu ljudi nakon samo nekoliko trenutaka saznaju šta se zbiva na bilo kojem mjestu u svijetu, a često prate i istovremeni tok zbivanja.

Sve navedeno ukazuje da baštinici svih nebeskih poslanja moraju voditi dijalog - kako bi se različite civilizacije međusobno razumjele. Smatramo da su dijalog i razumijevanje preči od sporenja i netrpeljivosti. Muslimanima se, kao što je naprijed isticano, Kur’anom naređuje da, s onima s kojima se spore, dijalog vode na najljepši način, pogotovo sa sljedbenicima Knjige (jevrejima i kršćanima).

Šta mi želimo od Zapada?Sve što mi želimo od Zapada može se sažeti u nekoliko sljedećih

tačaka:- Da se oslobodi predrasuda i mržnje iz prošlosti, jer mi smo sinovi

današnjice a ne ostaci prošlosti;- Da odustane od novih apetita i želje da vrši kontrolu nad našim

zemljama i našim resursima jer, vrijeme kolonijalizma je prošlo;- Da prihvati kosmopolitsko, humanističko gledanje, a oslobodi se

hegemonističkog nipodaštavanja, naslijeđenoga od Rimljana koji su sve druge smatrali barbarima;

- Da se oslobodi straha od nas koji smo, stoljećima dugo, žrtve zapadnjačkog nasilja;

- Da se ne upliće u naše probleme namećući nam silom ili obmanama svoju filozofiju, jer mi smo svoji na svome; želimo svoj život organizirati u skladu sa svojim vjerovanjem i voljom naroda.

Nije razložno da nas Zapad smatra svojim neprijateljem i mobilizira protiv nas osjećanja pripadnika svojih zajednica. Nije opravdano da nas, nakon što je pao Sovjetski savez, naziva “zelenom opasnošću” nakon što je prestala “crvena opasnost” i nakon što se Zapad združio s onim što se zvalo “žuta opasnost”.

Islam nije nikakva opasnost ni za šta, osim za anarhiju i ateizam, nepravdu i apsolutizam, razvrat i nered. Sve mimo toga je Allahova


[ ]126

milost svjetovima, a muslimani su oni koji pozivaju ka dobru, ljubavi i miru u svijetu.

Ako se i nađu muslimani, bilo kao pojedinci ili kao neke male skupine, koji primjenjuju nasilje tamo gdje mu nije mjesto, treba znati da takvi ne predstavljaju sve muslimane. To su male skupine koje su uvećane u zapadnjačkim sredstvima informiranja. Većina njih je u ekstremizam gurnuta zbog nepravde koja dolazi sa Zapada i pristrasnosti kada su u pitanju muslimani. Tome doprinosi i zapadnjačko bezrezervno pomaganje Izraela, koji otima muslimansku zemlju i progoni njene stanovnike. To su teški pritisci, a poznato je da žestina pritiska proizvodi eksplodiranje.

Mi, muslimani, radujemo se i budemo sretni kada naiđemo na nekoga ko o nama istinu govori, ko na nas gleda bez predrasuda i fanatizma. Kada nekoga takvog vidimo, to znamo cijeniti. Takve ljude i narode toplo pozdravljamo i otvaramo im svoja srca i domove.


[ ]127

26ISLaM I GLOBaLIZaCIja

Mnogi se pitaju, šta je globalizacija (‘avlema) i kakav stav mi imamo prema njoj?

Neki misle da globalizacija označava otklanjanje prepreka i skraćivanje razdaljina između zajednica, država i kultura - kako bi se svi primakli jednoj općoj/globalnoj kulturi, globalnom tržištu i globalnoj porodici.

S takvim konotacijama, značenje globalizacije je, vjerovatno, blisko značenju univerzalizma (‘alemijje), s kojim je nastupio islam, a potvrdio ga Kur’an riječima Uzvišenoga: ... a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali (El-Enbija’, 107); Neka je uzvišen Onaj Koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena (El-Furkan, 1); Kur’an je, doista, svijetu cijelom opomena! – i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku! (Sad, 87-88). Međutim, u biti postoji ogromna razlika između smisla univerzalizma s kojim je nastupio islam i smisla globalizacije u koju danas poziva Zapad uopće, a Amerika posebno.

Univerzalizam u islamu počiva na osnovama počašćenosti svih Ademovih potomaka: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali (El-Isra’, 70). Uzvišeni Allah je ljude postavio kao svoje namjesnike na Zemlji i potčinio im sve što je na nebesima i na Zemlji. Univerzalizam u islamu zasniva se i na jednakosti među ljudima u pogledu ljudske časti te u pogledu dužnosti i obaveza. Svi ljudi su sudionici u pokornosti Uzvišenom Bogu i porijeklu od Adema - onako kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao pred velikom masom ljudi okupljenih prilikom Oproštajnog hadža: “O ljudi, vaš Gospodar je jedan, a vaš otac je jedan. Ništa nije bolji Arap od nearapa, niti nearap od Arapa, niti je išta bolji crvenokožac od


[ ]128

crnca, niti crnac od crvenokožca, osim u bogobojaznosti.”83

Time je Poslanik, s.a.v.s., potvrdio ono što je Kur’an obznanio oslovljavajući ljude: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (El-Hudžurat, 13).

Međutim, Kur’an u ovom ajetu koji propisuje opću jednakost među ljudima, ne poništava posebnosti naroda. On naglašava da ih je Uzvišeni Allah ... na narode i plemena ... podijelio, da bi se međusobno upoznavali, a ne ignorirali.

Što se tiče globalizacije i onog u šta poziva, to je nametanje političke, ekonomske, kulturološke i društvene kontrole Sjedinjenih Američkih Država nad cijelim svijetom, posebno nad Istokom i Trećim svijetom, a prvenstveno nad islamskim svijetom, uz korištenje naučne i tehnološke nadmoćnosti, ogromne vojne moći, ekonomskih potencijala, naslanjajući se na svoje hegemonističko gledanje, na osnovu kojeg sebe smatra gospodarom svijeta.

Globalizacija danas ne znači bratsko ophođenje s čovjekom - kao što to želi islam niti postupanje jednakoga prema jednakome - kako žele slobodni i časni ljudi širom svijeta, već znači postupanje gospodara prema robovima, gorostasa prema patuljcima ili silnika prema jadnicima.

Globalizacija u svojoj najjasnijoj slici danas znači pozapadnjavanje Svijeta (tagribu-l-alem), ili drugačije rečeno, amerikanizacija Svijeta. To je uljepšan naziv za kolonijalizam, koji je skinuo stari plašt, ostavio klasične metode, da bi prešao na jedan novi oblik dominacije, pod okriljem lijepog naziva globalizacija. Ona znači nametanje američke kontrole nad svijetom, a koja god država se drzne ili se usprotivi, neophodno je preodgojiti je ekonomskom blokadom, vojnom prijetnjom, ili neposrednim vojnim napadom - kao što se dešavalo s Afganistanom, Irakom, Sudanom, Iranom i Libijom. Također, globalizacija označava i metode ekonomske politike koje provode Sjedinjene Američke Države putem međunarodnih institucija na koje imaju presudan utjecaj, kao što su: Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska privredna komora i dr.

83 Ahmed, El-Musned, Musnedu-l-ensar, br. 22.391.


[ ]129

Globalizacija znači i nametanje posebne američke kulture, koja počiva na materijalističkoj i pragmatističkoj filozofiji i uvođenju slobode do potpune moralne anarhije. U provedbi svega toga koristi se Organizacija ujedinjenih nacija i njene svjetske konferencije, na kojima se nacije na usaglašavanje navode putem zastrašivanja i prijetnji, ili izljevima obećanja i obmanjivanja.

To se jasno pokazalo na Konferenciji o stanovništvu (mu’temeru-s-sukkan) koja je zasjedala u Kairu (ljeto 1994. godine) i na kojoj se željelo inauguriranje Povelje koja neograničeno odobrava abortus, istospolni brak (sklapanje braka muškarca s muškarcem i žene sa ženom), davanje omladini potpune seksualne slobode, priznavanje djece dobijene van legitimnog braka, kao i druge pojave koje se kose sa svim nebeskim poslanjima, kao što se kose i sa svim što su naša društva upoznala i što je postalo dio njihove duhovne i civilizacijske biti.

Zato vidimo Univerzitet El-Azhar u Egiptu, Ligu islamskog svijeta u Mekki, Islamsku Republiku Iran, kao i razna islamska udruženja kako stoje uporedo s Vatikanom i ljudima Crkve, radi pružanja otpora tome razornom usmjerenju, jer svi osjećaju da su se našli pred opasnošću ljuljanja vrijednosti vjerovanja u Uzvišenog Boga, Njegovih poslanja i etike s kojom je slao Svoje poslanike.

Slično se globalizacija ispoljila i na Konferenciji o ženi u Pekingu (1995. godine), zatim u Njujorku i na drugim mjestima, a sve to je zapravo bilo produžetak Kairske konferencije, verificiranje njenih poruka i provedba njenih usmjerenja.

Smatramo da je priznavanje posebnosti veoma važan uvjet da ljudi ne bi jedni druge ugnjetavali, nastojeći da im, bez njihovog pristanka, izbrišu identitet.

Kako se danas ispostavlja, globalizacija se, u krajnjem ishodu, provodi u interesu jakih a protiv slabih, radi ostvarivanja dobiti bogatih na štetu siromašnih, u interesu bogatog Sjevera a na štetu siromašnog Juga.

Bezrezervno otvaranje vrata globalizaciji u području trgovine, ekonomije, izvoza i uvoza ili u području kuture i informiranja, u interesu je velikih sila i zemalja koje imaju premoć u nauci, informacijskim i drugim visoko sofisticiranim tehnologijama, a prije svih u interesu najmoćnije, najjače, najbogatije i najutjecajnije zemlje, a to su Sjedinjene Američke Države.


[ ]130

Što se tiče zemalja takozvanoga “Trećeg svijeta”, a posebno islamskih zemalja među njima, izgleda da im iz ove globalizacijske utrke ne ostaje drugo osim otpadaka koji ostaju iza snažnih, naravno, ukoliko oni nađu za shodno da pokoju mrvicu “velikodušno” bace drugima.


[ ]131

ZaKLjUČaK

Ovo bi bilo jedno globalno, sveobuhvatno, odmjereno i objektivno gledanje Svjetske unije islamskih učenjaka na poslanje islama i najvažnija pitanja koja se tiču islama i muslimana današnjice.

Unija poziva u cjelovit islam koji obuhvata: vjerovanje i zakon, ibadet Uzvišenom Allahu i ophođenje s ljudima, etiku i etičke vrijednosti, Budući i prolazni svijet, kulturu i civilizaciju, zajednicu i državu, a sve to u svjetlu principa iznesenih u ovoj Povelji. U te principe mi vjerujemo i u njih pozivamo s mudrošću, a s onima koji misle drugačije raspravljamo na najljepši način.

Ka ovim temeljnim principima pozivamo sve muslimane - bez obzira gdje oni živjeli, kojim jezikom govorili i kojem mezhebu pripadali - mi im obznanjujemo ovu Povelju s ciljem da je dobro prouče i usvoje njen sadržaj. Smatramo da su u Povelji, makar to bilo i u najkraćim crtama, iznesene islamske konstante na kojima treba odgajati sadašnje i buduće generacije muslimana.

Ka ovim principima pozivamo i nemuslimane kako bi islam upoznali onakvim kakav stvarno jeste, od njegovih sljedbenika i pouzdanih učenjaka, čije mišljenje je meritorno u autentičnom predstavljanju islama. Mi svima upućujemo poziv: ...dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jwedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo. Pa ako oni ne pristanu, vi recite: Budite svjedoci da smo mi muslimani (Ali ‘Imran, 64). O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (El-Hudžurat, 13).

Na kraju: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova svih!

IZDAVAČKI CENTAR RIJASETA SVJETSKA UNIJA ISLAMSKE...

Documents

Transcript of IZDAVAČKI CENTAR RIJASETA SVJETSKA UNIJA ISLAMSKE...