Ivo Andri, paradoks o utnji Ivan Lovrenovi 0 05.08.2009. Bio je nekako tu ovek. V Vera Stoji Podudarilo se: isto je ono u to gledam s prozora stare nae varcarske kue, i ono to itam u prvoj reenici Proklete avlije: Zima je, sneg zameo sve do kunih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid. Dvadeseta mi je, studiram, izborio sam se da na predmetu srpska knjievnost piem tzv. seminarski rad o franjevakom ciklusu[1] pria Ive Andria. Profesor stari namor Vice Zaninovi, neka mu je dui prosto - sumnjiav je i nekako inzistentno odbojan: zato ba to, ne moe, toga nema na listi tema? Ne znam uvjerljivo objasniti, samo sam tvrdoglavo zapeo, pa on na kraju poputa, ali mi daje do znanja da e biti rigorozan... I evo me, utekao sam iz Zagreba u Varcar, gdje je te zime sneg zameo sve do kunih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid, okupirao sam jednu od soba koje se zimi ne koriste, i sav se predao svome prvom ozbiljnom istraivako-esejistikom radu. Rezultat je bio: tridesetak stranica teksta (iskucanoga kroz nekoliko indigo-kopija na tankom peliru a na tvrdoj biserici, koju mi je spremno posudio legendarni direktor mrkonjike gimnazije Vojo Banjac). Bilo je u njemu svega i svaega, i Alberta Camusa, ijim sam se prelijepim alirskim esejima i putopisima napajao te godine, i biblijskoga Propovjednika, u blizinu ijega sam se opasnog a ljekovitog skepticizma ve bio primaknuo (pokazat e se nepovratno). Izgorio je naivni taj tekst, zajedno s ostalim rukopisima i obiteljskim papirima u sarajevskoj katastrofi na Grbavici 1992. Ne alim za njim, jer je od njega mnogo ljepi i trajniji osjeaj koji je pratio njegovo nastajanje, a njega mogu oivjeti i danas. Bio je sazdan, najprije, od intenzivnoga stapanja sa sintaksom i zvukom Andrievih reenica (bolje rei: reenica Andrievih likova), s idiomskim sklopovima, ritmovima i naglascima u kojima sam, uzbuen, sluhom prepoznavao podudarnosti u jeziku kako je njime vladao moj djed, samo preobraene u vrstu i domiljenu, otmjeno eliptinu strukturu Andrieva teksta. O tom jezikugovoru najbolje svjedoi, a ionako mora biti spomenut na samomu poetku, monolog fra Nikole Grania iz prie aa, u kojemu su se jezik i misao tako sjedinili, da predstavlja jedno od najsnanijih Andrievih artikulacijskih zgusnua, istovremeno oivljujui pred naim oima jedan s snaan ljudski lik. Evo kako ide ta scena iz ae. Kad je bio mlad bogoslov, pria fra Petar, s dvojicom drugova je naumio da ostave Red i da bjee u svijet, ali mu doe neki iaret da se ispovjedi starome fra Nikoli Graniu. Onome to je kao svi Granii vukao odnekud tursku icu, a zvali su ga Mumin, jer onakvog turskog tabijata nije bilo ni u turskom uhu, a kamoli meu krtenim svijetom. Nakon fra Nikoline besjede, mladi se savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bjeanju u svijet. I jo: tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji u umiju da ute. A ovako je govorio fra Nikola Mumin: Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemakoj, nego u manastiru i u Bosni. ta e? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna aa vidi i bode oi kao najvia kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti duom plaa. A ti idi sad pa pitaj zato je tako. Ili, jo bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi to si, jer je ludo ii i pitati drugog ta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misli da ovakve kao to smo mi tamo u svijetu ekaju i nee da otponu teferi bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bonjake. Jeste, ovdje te eka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teka sluba, a s druge strane, moe biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, ta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da ode tamo, ne bi ti nita koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono to si. Ko te nikad ranije nije uo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje?

Gonite ru tamo u Guu Goru, odakle je pobjego, i veite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da bude bogat i silan i straan, prvi meu prvima, da ti niko ne smije rije kazati, ti bi mu to u oima proitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako ba mora da se grijei, grijei ovdje! Posluaj mene, nee se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i p pregoriti. Zar je mala stvar biti boji vojnik? Za odnos izmeu franjevaca i Bosne u ovome kratkom monologu zbijeno je na sintetski nain sve to o tome odnosu valja znati. Upleo se i u moju sudbinu, ne znam kako ni koliko, ali upleo se sigurno. Kada za godinu-dvije stignem u Pariz, slijedei nejasne ali divlje porive za svijetom, otkrit u ubrzo da sam zaraen muminovtinom, i da je neizljeiva. Povratak bio je samo tehniko p pitanje, sve ostalo nakon njega slijed izabrane sudbine.

P Pisac sve Bosne Ivo Andri [...] proizvod je sinkretike kulture Bosne tom naoko jednostavnom tvrdnjom poinje ameriki historiar Wayne S. Vucinich svoj rad Ivo Andri i njegovo doba (Sveske Zadubine Ivo Andri 13/1997). Aliotvorena na pravi nain, ta reenica otkriva jedan beskrajno sloen, u kojeemu kontradiktoran, a nadasve plodotvoran emocionalni, spoznajni, formativni i i inspiracijski odnos i proces. Sinkretika kultura Bosne? U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje[2] pokuao sam shematski predstaviti tradicionalnu strukturu bosanske kulturne situacije u osmanskome razdoblju. (Uz napomenu da je slika bosanske duhovne i kulturne situacije i u predosmanskome razdoblju obiljeena snanom crtom sinkretinosti, samo na drugi nain.) Parafraziram: slika bosanske kulture bitno je odreena posebnom vrstom dualiteta: sfera visoke kulture obiljeena je krajnjim stupnjem izolacije izmeu triju religijskih i kulturnih entiteta (muslimanskobonjakoga, pravoslavnosrpskog i katolikohrvatskog, uz etvrti, sefardskoidovski), dok se u sferi puke kulture ostvaruje meusobno dodirivanje i proimanje. Na jednoj strani, dakle, u sferi visoke kulture, tri zasebne kulture (tri razliite religije, od kojih je jedna islam - dravna, vladajua, dok su druge u statusu podreenih, toleriranih, sa zasebnim, tuim liturgijskim jezicima, svetri s duhovnim i politikim sreditima daleko od Bosne, s razliitim, esto suprotstavljenim politikim interesima i stremljenjima). Na drugoj strani, u sferi puke kulture: zajedniki fond kulturnih modela i stvaralakih zakonitosti (zajedniki jezik, poetike strukture i prosedei puke knjievnosti, narodnosno porijeklo, cjelokupan folklorni supstrat, stanoviti oblici i obiaji transkonfesionalne socijalne solidarnosti...). U ovu sliku horizontalnih planova valja uvesti i vertikale, to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja izmeu svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela puke kulturne sfere. Pri tome je, opet, vano ne izgubiti iz vida one oblike, ma koliko skromne, u kojima puka kultura djeluje prema gore, pozajmljujui trima izoliranim kulturnim tokovima poneto od svojega duha integrativnosti. Kad se ovoj shemi doda jo i dinamika komponenta povijesnih mijena (jer razdoblje traje cijela etiri stoljea!), bivaju ukratko naznaeni obrisi jednoga vrlo kompliciranog historijskog i kulturnog procesa. Iz ovih naznaka trebali bi biti itljivi i historijsko interesni korijeni meusobnih etnokonfesionalnih antagonizama koji se u sve jaem intenzitetu javljaju osobito u drugom razdoblju turske vlasti onome od kraja 17. stoljea, odnosno nakon sloma turske ofenzive prema centralnoj Evropi i povlaenja Turske iz prekosavskih, prekodunavskih i prekodinarskih zemalja, kada Bosna postaje, i za cijela naredna dva stoljea ostajeserhat Otomanskoga Imperija u Evropi. Historijski objanjiv, tu je sadran i korijen muslimanske omraze spram kranskog/hrianskog elementa, i korijen recipronoga antiturskog i antiislamskog raspoloenja; tu lee i korijeni nepovjerenja i sukobljenosti na relaciji izmeu p pravoslavnoga i katolikog svijeta.

Bosna je, pak sve to, u dinamikom totalitetu. A to sve u kulturalnom smislu je i ire od Bosne, ono se, u razliitim modifikacijama i s prijelaznim zonama, prelijeva preko njezinih granica, i pretvara ju u neku vrstu kulturalne metafore koja pokriva sav ex-osmanski, balkanski tokavski areal. Austrougarska Bosna Andrieve generacije, zadravajui jo dugo ivom tu svoju tradicionalnu strukturu, postaje u procesu europeizacije i modernizacije jo neto, dramatino novo a koegzistirajue sa starim, donosei nastanak multikulturalizma u urbanim sredinama kao novi tip drutvenosti, s osobito vanom novinom u vidu laicizacije kulture i knjievnosti. I to ulazi u sklop sinkretike kulture Bosne kao Andrievoga formativnog backgrounda. Kad pred unutarnjim okom rastvorimo Andriev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogunou simultanoga uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni batinik sve Bosne, Andri je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovake knjievne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrievome djelu na svim moguim razinama geografskoregionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezinoj... Tako, konvencionalno se kae da su Travnik, Viegrad i Sarajevo mjesta Andrieva odrastanja i mjesta njegove knjievnosti. To, naravno, jest tano, ali treba uoiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovakog kraja, grada, karakteristinijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, ak pejzanih valeura, koji se u Andrievu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori s pouzdanim, skoro strunjakim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andriev omiljeni postupak diferenciranje likova po regionalnim karakteristikama (govor, obiaji, oblaenje, mentaliteti...). Zatim, fascinantna je socijalna mapa bosanskoga svijeta iscrtana u Andrievu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i nita ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domae i strance, profesije, zanate, obiaje, uzraste, spolove, selo-grad... Pieva panja s osobitim uivljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa. Zanimljiva bi po toj osnovi bila, na primjer, usporedba izmeu znamenitoga romana Mee SelimoviaDervi i smrt i proza Ive Andria. Selimovi je gotovo opsesivno fokusiran i ogranien na muslimanski svijet Bosne; Andria zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma muslimani, pravoslavci, katolici, idovi-sefardi, Osmanlije, Levantinci, a austrougarski doljaci raznih zanimanja i sudbina... Strogo govorei, zapravo je Andri jedini autor u povijesti umjetnikoga, respective knjievnog bavljenja svijetom Bosne, koji je - u gesti programski osmiljenoga i ivotno predanoga stvaralakog nadnoenja nad taj svijet - nadiao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i meusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom milju i svojom stvaralakom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u naoj knjievnosti taj svijet nije osjeao tako svojim kao Andri sav taj svijet. Taj osjeaj jest ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jai, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mrnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodunost. Pa, ako Vuchiniceva formulacija (sinkretika kultura Bosne) ima povijesnoga i kulturolokog utemeljenja, onda nee biti pretjerano ustvrditi da je Ivo Andri u knjievnosti do danas ostao j jedinim autentinim izdankom i predstavnikom te kulture i takve Bosne.

T Tursko i iracionalno U pismu prijateljici Zdenki Markovi 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje slubuje kao diplomatpoetnik, Ivo Andri pie: Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako jo ne znam i ne vidim kako. Dotle u ispisati sve ovo tursko i iracionalno to imam i onda u se opet dati na stari posao. Komentirajui ovo mjesto u biografskoj knjizi neprolazne ljepoteRani Andri (Beograd-Sarajevo, 1980), Miroslav Karaulac e zapisati: Ne mogavi da ostavi te predele

mraka jer je, kako se vidi, od njih i primao tu svoju svetlost, Andri e, kao to znamo, potroiti ceo svoj ljudski vek na tome svome turskom i iracionalnom, ne stigavi nikad ni da ga se oslobodi ni da se vie ikad konano vrati na taj svoj stari posao. Vidimo kako Karaulac, i sam pisac, k tomu siguran poznavalac Bosne i njezine tragine mrke ljepote, s jedva naslutivom a dobrohotnom ironijom fiksira kljuni paradoks Andrieve knjievne biografije. Ono to je mladomu pjesniku i piscu, u sred silne knjievne, umjetnike i politike dinamike poslijeratne Evrope, sloma mrske Austro-Ugarske i stvaranja uene jugoslavenske drave, dinamike kojoj i sam generacijski i duhovno pripada, moglo u vlastitim oima izgledati kao prolazna preokupacija, nekakav jednokratni dug koji valja to prije otplatiti i zaboraviti, pokazalo se kao poziv i fatum - kao trajno i neiscrpno p polje njegova knjievnog istraivanja i izraavanja. Pa, ipak, upitajmo se metodino: je li to ba sasvim tano? to je, zapravo, pisac mogao misliti pod izrazom stari posao, kojemu bi se, eto, rado vratio, kao da i sam smatra da je daleko vaniji, i u k knjievnome smislu nekako na vioj cijeni od turskoga i iracionalnog? Odgovor, barem okolian, moemo nai u onome to je Andri do datuma citiranog pisma objavio, i k kako je kao pisac dominantno percipiran u oima suvremenika, a valjda i u vlastitim. Poznato je da je Andri u knjievnost uniao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme (u stihovima i u prozi) narednih godina objavljivao je i u drugim asopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret,Hrvatska njiva, Knjievni jug, Jugoslovenska ena i dr.), a ve 1914. uvrten je sa est pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika (Lanjska pjesma, Strofe u noi, Tama, Potonulo, Jadni nemir,No crvenih zvijezda). Svoj naglaeni interes za poeziju Andri u tim godinama pokazuje i prevoenjem, s osobitom sklonou za slovensku modernu (O. upani, I. Cankar, A. Akerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu e se vraati godinama, i s Borivojem Jeftiem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u na jezik. Ve od prvih pjesama uBosanskoj vili moe se vidjeti i to da Andri poinje traiti vlastitu formu i ritam, koju e pronai u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u dvjema knjigama Ex Ponto 1918. godine i Nemiri 1920. godine. Kroz cijelo to vrijeme, Andri je preko kritikih osvrta i lanaka u periodici i preko javnih nastupa, te kao jedan od urednika Knjievnoga juga, ivo prisutan u knjievnom ivotu. U drutvenome i biografskom smislu, piev portret valja dopuniti snanom crtom revolucionarnosti u idejnom kontekstu antihabsburke naprednjake srpskohrvatske omladine, iskustvima tamnice i internacije za vrijeme Prvoga svjetskog rata, te trajne privrenosti ideologiji narodnoga jedinstva. Ako bismo, dakle, htjeli pogaati to bi u knjievnome znaenju pojma mogao biti taj stari posao kojemu Andri 1921. godine ezne da se vrati, mogli bismo ovako saeti: posveenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i meu suvremenicima figurirao na takav nain, najbolje ilustrira emfatini usklik kojim je Milo Crnjanski, valjda najsnaniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andria povodom Ex Ponta: U ovim zapisima to su pesme, u ovim pesmama to su zapisi ini mi se da poinje nova istorija nae due... Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj istoj, i neporonoj, venoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragino verovati u knjige, uope verovati. A Andri veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andri est arriv. Starim poslom lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenenom, to u verslibristikoj to u narativnoj formi, bavit e se Andri cijeloga ivota, kao to je izalo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa to im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nau ak i stihovi iste ludike inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili solipsistiki zapis u stihovima Ni bogova, ni molitava napisan 1973. kao moda posljednji Andriev knjievni tekst uope[3]. U taj dio njegova opusa, takoer, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asikome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoe o tomu da je Andri trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju sredinju tematiku (historija, Bosna, Balkan,

Levant...), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza (Jelena, ena koje nema,Letovanje na jugu,ena na kamenu, na primjer) r ravne su onome najboljemu to je napisao. No, u trenutku Crnjanskijevoga oduevljavanja Andrievim dolaskom povodomEx Ponta, ve je crno po bijelu postojala, na stranicamaKnjievnoga juga, najava posve drukijega Andria, pisca koji ve suvereno, a tek na poetku, vlada jednim sasvim specifinim, samo svojim svijetom i postupkom. Bio je to pripovjedni fragment erzelez na putu (sv. 11-12/1919), to e slijedee godine izai u knjizi kao cjelovit prozni triptih Put Alije erzeleza. A kada 1924. izae prva Andrieva pripovjedaka zbirka, Pripovetke (izmeu ostaloga, s remek-priama U musafirhani, U zindanu, orkan i vabica, Za logorovanja, Mustafa Madar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit e je mogue promatrati i kao razveden, skoro potpun tlocrt buduega velikog bosanskobalkanskog opusa, s osnovnim takama povijesne topografije, s glavnim likovima, motivima, situacijama, razdobljima. Kao i s ve snano i konzistentno oblikovanim odnosom spram povijesti u pievoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimistikim vitalizmom, i koji e se u buduim Andrievim djelima izraziti u cijeloj gami razliitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija. Taj Andri nije vie, ili nije samo ni dominantno, Andri moderne i svojih mladalakih knjievnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i ve slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psiholoko-emocionalnu ali i refleksivnofilozofsku konfiguraciju, to ju na povrini, u pievom tekstu, vidimo kao naputanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje objektivistiki impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monoloki artikulirano, sklanja se iz Andrieva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite vieglasnosti. (O ovoj vanoj i ili najvanijoj? - crti Andrieve poetike jo e biti govora.) Izlaui Ljubi Jandriu[4] spominjani i mistificirani susret s Kierkegaardom, Andri u jednom vrlo tvrdom izrazu sam opisuje glavnu stazu kojom se je tada ve bio definitivno zaputio. Jest, kae on, Kierkegaardu dugujem rasuivanje o strepnji, strahu i premoi zla (a mi, njegovi potonji itatelji, znamo koliko je to precizna i pogoena autorefleksija). Ali je kategorian u odbijanju tvrdnji nekih kritiara da se u mladosti formirao pod utjecajem danskoga filozofa. Priznau vam kae s svojemu pratiocu narodna svest i epika imali su daleko snaniji uticaj na me. Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispie tursko i iracionalno, da bi se mogao dati na stari posao, Andri zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obiljeila cijeli njegov knjievni rad, ak i ljudski lik. Danas se, naime, moe veoma dobro razaznati kako je Andriev opus ispisao ovjek u kojemu su jednako snano ivjela, odbijala se i dodirivala sve istovremeno - dva umnogome oprena svijeta. Jedan svijet modernistikoga individualizma i subjektivizma, intelektualistike i umjetnike samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snani osjeaj pripadanja klimi junoslavenskoga i evropskog knjievnog moderniteta... Omrznuta AustroUgarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, viejezino carstvo, s dobrim sistemom kolovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo linoga dara, moe s istim osobnim dokumentima krenuti iz viegradske zabiti zemlji na enaru, iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Be, u Krakov, pa kada bi se studiralo samo u knjievnim kavanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno. U ovaj aspekt Andrieve linosti i unutarnjega ivota spada i mladenako revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te estoka mrnja na malograantinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscugospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se nai u njegovim lirskim tekstovima, a jo izravnije u sauvanim pismima. Neka od njih objavio je eljko Poljak (Hrvatski knjievnik Ivo Andri, Zagreb, 2002). Piui prijatelju Vojku Durbeiu iz Viegrada u kolovozu 1913, Andri se ovako iskaljuje: Jo da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gragjani me formalno duevno natiu na raanj. Danas sam nervozan jae i ne mogu da piem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do

kriminala. Mnogo sam puta premiljao sjedei s njima kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u asu kad popuste iza ruka kai i posrknu vode. Ili im jedne noi deflorirati sve keri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram druiti dresiram svoja dva psa. U drugome pismu, pak, pie: Raskinuo sam, sad svejedno ijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rogjen u Travniku, nadlean u Sarajevu, odrastao u Viegradu. Ne osjeam privrenosti, jer me ne veu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve prolo, kao neki dan korespondencu) a ne stiem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje drutvo voli. Na dui nosim vijenac od sedam glavnih grijeha i jo od sedam drugih za k koje mati Crkva nije nikad ula. Iste godine dvadesetjednogodinji Andri, meutim, pie (takoer Durbeiu) i ovo: Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoi nisam vie sam, jer u meni su svi dunici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno eka slika moga oca i jer u meni ivi jasan glas matere moje. O, ivi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali e ih oseniti moja bela dua i oni e biti neto, to je bilo, jer je ona jaa i od ivih i od mrtvih. Na mnogo razliitih naina moe se itati ovaj snani meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj beloj dui ivi i jedan drukiji svijet predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet utnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podreena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se dram radosti duom plaa, ijemu je istraivanju sada ve u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskimpismom kao trajnim uzorom - Andri posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj maginosti i neiscrpnosti ljudskih historija kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke nesluene ljepote i duevnih uznesenja. Iz pisama to ih 1919. Andri pie Alaupoviu, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, togapripadanja, i posveenosti. Iz Viegrada: Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu nau Bosnu koja me uvijek iznenauje novim udima... Iz Splita: ao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naa stara ulna Bosna i nema nikog da zabiljei i sauva mrku ljepotu nekadanjeg ivota... A ao mi je kad pomislim da sa svakom starom enom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna i istorija... Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija erzelez na putu oznai nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat e se da je njime Andri ve 1919. zacrtao - magistralu! Ne napustivi stari posao nikada posve, ali ostavivi ga u dubokom zasjenku. (I inae, smatrao je lirski dio svoga stvaranja manje uspelim, o emu ima i posve eksplicitnih iskaza u zapisima i u razgovorima s Jandriem, a Ex Ponto i Nemire za ivota nije doputao uvrtavati u izdanja izabranih djela.) Taj se prijelom podudario s jo jednom, vanjskom promjenom: nakon ulaska u dravnu slubu, najprije kratko u Ministarstvo vera (1919. godine) a potom u diplomaciju (u kojoj mu je karijera od 1920. do 1941. ila blistavom stazom uspona), Andri e uporno nastojati na to potpunijemu uklanjanju svoga privatnog ivota i osobe iz javnosti. Iz nekih njegovih eseja, iz zapisa Znakovi pored puta, iz rijetkih intervjua, mogue je jasno rekonstruirati i neku vrst njegova teorijskog creda da je sve u djelu, da privatni i graanski ivot umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela. Pomno iitavajui ispovjedne, solilokvijske zapise u Znakovima pored puta, vidjet emo da se autor u neprekidnoj spirali stalno vraa na nezadovoljstvo sobom, na jaz izmeu tajnoga i javnog ivota, na prokleti leitmotiv grinje i kajanja zbog svega to nije uradio a trebao j je, zbog svega onoga to je uradio pogreno, zbog bola i nepravde koju je nanio, itd: ini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene bio napor iveti, oprostili bi mi lake sve zlo to sam p poinio i sve dobro to sam propustio da uinim, i jo bi im ostalo malo oseanja da me poale. iveti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moi oka sklopiti i ne moi duom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znai za ljude kao ja iveti i uspevati meu

s svetom. Ono to je neto vredelo u meni i na meni bilo je redovno izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono to sam bio, hotei da to budem, takvo je da u veini sluajeva ne vredi mnogo, a ponekad ak ne slui na ast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, i ili da se bar moe zaboraviti, kad se ve ne moe izbrisati. Ti su zapisi uvijek sublimni, ali ipak daju jasno nazreti da nisu tek poetsko-meditativna uopavanja, nego da su vrsto povezani s konkretnim okolnostima ivota. Ni taj se momenat, dakle, ne treba iskljuiti iz cjelokupne geneze Andrieva stava o odnosu privatne osobe i knjievnoga djela, kojega se tvrdo i zakleto drao do smrti. A svoje istraivae kao da je zaklinjao: Posle nae smrti moete i ispitivati i ta smo bili i ta smo pisali; za naeg ivota samo ovo drugo. (Znakovi pored puta).

P Premo zla Jo u tzv. meuratnom razdoblju, prije njegovih glavnih djela, Andri je po knjigama pripovjedaka (1920, 1924, 1931, 1936) bio u knjievnoj kritici prepoznat i etabliran kao tvorac jednoga novog pripovjednog kanona, pri emu se naglaavala plodna simbioza historinosti tema i oslanjanja na tradiciju s jedne strane, te modernosti knjievnoga postupka s druge strane. Ve tada je recepcija Andrieve knjievnosti imala iroki jugoslavenski karakter. Nakon Drugoga svjetskog rata i izlaska znamenitih romana (Travnika hronika, Na Drini uprija, Gospoica,Prokleta avlija), kao i novih knjiga pripovjedaka, te osobito nakon Nobelove nagrade za knjievnost 1961, Ivo Andri je u najiroj javnosti, ne samo knjievnoj, stekao svojevrsni posveeni status Pisca, ovjeka sjedinjena s knjievnou kao sa ivotnim pozivom i majstorskim umijeem, i postao pojam zajednike, j jugoslavenske kulturne vrijednosti. Samo su se jo dva pisca mogla pribliiti takvom kulturnom i drutvenom statusu: Miroslav Krlea i Branko opi. Obojici je, meutim, neto nedostajalo. opi je po tiraama knjiga i po spontanoj popularnosti i neodoljivosti, zapravo, fenomen s kojim se nikada nitko ni prije ni poslije nije mogao mjeriti. No, svoj neiscrpni pripovjedalaki i pjesniki dar, i rajsku toplinu svojega humora, osobine po kojima su se neki opievi tekstovi, osjeneni suptilnom sjetom i slutnjom tragike, vinuli i do najvie estetske ostvarenosti (recimo, prie u Bati sljezove boje), opi je od poetka do kraja ostvarivao u formatu pukoga i djejeg pisca, potpuno stran i dalek i u literaturi i u ivotu svemu to predstavlja drutveni establishment i njegove rituale. To je ono to ga je razlikovalo jednako od Andria i od Krlee. Krleu je, pak, u imaginarnom natjecanju za Dravnog Pisca u odnosu spram Andria hendikepirao njegov elitizam, to u dubinskoj projekciji zapravo moe da se otita kao paradigmatski nain na koji je u vladajuoj ideolokoj percepciji bio preraivan sukob izmeu Andrieva narodnjatva i Krleinoga angamana iintelektualizma. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem (dakle, cijela piramidalna ideoloka graevina od vrha Partije i drave, do kolskoga sistema i sistema javnosti) davao je prednost Andriu; ipak je samo on u punome smislu rijei bioJugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks - da jedna deklarirano revolucionarna, protugraanska i antitradicionalistika ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu graanskoga pisca, pred drugim (knjievno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim) koji joj je ab origine ideoloki istomiljenik i aktivni suradnik to je tema za temeljitu kulturalno-politoloku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona. Ovdje u se zadrati samo na nekim momentima paralele Krlea Andri, kako bi se vidjelo i ono to ih razdvaja, ali i ono u emu su sasvim iznenaujue z za ve okamenjeni stereotip Andri i Krlea kao antipodi slini, i to ba ideoloki. Zamalo pravi vrnjaci, Andri (1892) i Krlea (1893) roeni su obojica u Austro-Ugarskoj

Monarhiji i u istom, hrvatsko-katolikom nacionalno-konfesionalnom obiteljskom miljeu, no s golemim razlikama u povijesnom i sociokulturnom backgroundu s jedne, i u socijalnoegzistencijalnim okolnostima s druge strane. Bosna Andrieva djeatva i mladosti vidjeli smo zemlja je jo duboko proeta osmanskim naslijeem, u ruralnim sredinama srednjovjekovno konzervirana, a istovremeno izloena dramatinim promjenama u intenzivnom procesu modernizacije i europeizacije. Posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana ostao bez oca kojega nije ni upamtio, s majkom koja je prisiljena nadniiti po tuim kuama da bi njima dvoma plaala iznajmljenu prizemnu sobicu u sarajevskoj mahali i prehranjivala ih, Ivo Andri e u najosjetljivijemu razvojnom dobu upoznati stravu neimatine (neto kasnije i bolesti koja je nasljedno harala u njegovoj obitelji) uz koju ne mogu da ne idu egzistencijalni strah i svakojake druge strepnje i uskraenosti. Mnogo je njegovih meditativnih zapisa iz zrelih i starih godina koji svjedoe da je taj osjeaj nesigurnosti i strepnje bio popudbina koje se rijeiti nee nikada, a mora biti da je sudjelovala i u donoenju ivotnih odluka kojima je Andri nastojao izgraditi mirnu i sigurnu egszistenciju. Kad se o tim odlukama sudi s antipatijom, to se najee odnosi na njegovu diplomatsku karijeru u vladi kraljevske Jugoslavije i na ustupke i neslavne poslove to ih je morao raditi (primjerice, elaborat o albanskom pitanju koji je za potrebe Stojadinovieve vlade sastavio 1939), to moe biti razumljivo, ali dobija barem malo drukijega svjetla kad se osvijetli podatkom o b bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu.[5] Krlea u Zagrebu, Peuhu i Budimpeti (u carskim vojnim kolama) i Andri u Sarajevu u gimnaziji, kao mladii, u isto vrijeme, napajaju se istim idejama. Vrijeme je poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, a prije Balkanskih ratova: Turska je vjekovni okupator, AustroUgarska crni vrag i smrtni neprijatelj, junoslavenska politika integracija je san, narodno jedinstvo program, a Srbija sa svojom vojskom oslobodilaki i ujediniteljski Pijemont! I, to rade dva naa budua najvea pisca tih godina 1911, 1912, 1913...? Andri ujedinjuje srpsku i hrvatsku omladinu (tada to u Sarajevu nije iskljuivalo i: muslimansku), pie pjesme, maturira i odlazi u Zagreb na studije (kasnije e u Be i Krakov). Za to vrijeme, mladi Krlea ve prvi put bjei iz vojne kole (1912. godine), i ilegalno prelazi u Beograd da se pridrui srpskoj vojsci koja se sprema u rat protiv Turske, zajedno s Bugarskom, Grkom i Crnom Gorom, za osloboenje okupiranih nacionalnih teritorija. Taj prvi pokuaj zavrava neslavno, povratkom u kolu, ali ve idue godine Krlea ponovo bjei, i preko Pariza, Marseillea i Soluna stie u Skopje, rijeen da ne izostane iz povijesnih dogaaja u borbi za ujedinjenje junoslavenskih naroda. Tu ga oekuje ok i otrenjenje od pijemontskih iluzija o Srbiji: U dimu i poaru bregalnike bitke (juna 1913.) mi smo nauili da je ciniki makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskog, ilirske fantazmagorije, akovaka idila ili nostalgija za Prizrenom da su pusta retorika. (O nekim problemima Enciklopedije, 1953.) Doivljuje i lino razoaranje i ponienje, ak prijetnju strijeljanjem, jer je oficirima srbijanske vojske sumnjiv kao austrijski pijun. Od tada ideja politikoga ujedinjenja kod Krlee dobija sasvim drukije obrise, pijemontski san ustupa mjesto kritikom priklanjanju konceptu federalizma, a sve to neto kasnije biva silno osvijetljeno i proeto v velikom, planetarnom idejom klasne revolucije. Dok Krlea, dakle, uri na jug u grotlo Balkana, Andri, kao da se izbavlja od njega, sve kreui se na sjever, posjeuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica. A kada se, u prekidima studijskih boravaka, nae u Viegradu kod tetke i tetka, sastavlja i alje prijatelju vidjeli smo bijesne espistole protiv malograana. Bez Krleinih konkretnih iskustava klaonice malih a estokih balkanskih imperijalizama u Drugom balkanskom ratu, omaijan mitrinovievskom mistikom naroda,rase i eposa, njegoevsko-metrovievskom kosovskom milju, Andri u svome shvaanju narodnoga jedinstva i ujedinjenja pod vodstvom Srbije nee doivljavati sumnje ni krize.[6] Do njih nee doi (ili ih on nee pokazati) ni nakon obavljenoga ina ujedinjenja, kada je stvarnost nove drave ve pokazala mnoga od svojih tvrdih i surovih lica velikodravnoga unitarizma i primitivnoga ovinizma, pa ni u situacijama u kojima je sam nailazio na kajmakalanski prijezir. (U svojim uspomenama Crnjanski je uSrpskom knjievnom glasniku

1929. godine, sjeajui se Andrieva dolaska u Beograd 1920, zapisao: Povlaei se sve vie u sebe, Andri je sve vie utao pri diskusijama [desilo mu se da mu je g. Miloje Milojevi rekao: To m moemo da kaemo samo mi koji smo bili na Kajmakalanu...!]) Historijski prevratno i burno doba, koje je za obojicu pisaca intimni i dramatini dio njihove mladosti, doba u kojemu oni aktivno sudjeluju noeni vrelim idealima i vlastitim temperamentima, ostavilo je snaan trag u njihovim kasnijim djelima to su teila za formama velikih sinteza. (U Krlee, na primjer, monumentalni roman Zastave, u Andria zavrna poglavlja Na Drini uprije, u kojima 1913. godine viegradski studenti i gimnazijalci debatiraju o osloboenju od tuinaca i o stvaranju zajednike drave pod vodstvom Srbije.) Taj biografski simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u knjievnim djelima s druge strane, omoguuje da se, u razvijenoj komparativnoj a analizi, vide i sve vane knjievne i ideoloke razlike meu njima. U meuratnom razdoblju Krlea i Andri, ve profilirani i prepoznati kao vrhunski pisci, predstavljaju oprenosti u svakom pogledu. Najprije na knjievno-poetikom planu. Kod Krlee: naelo eksplozije, volja da se svijet pojmi, verbalizira i obuhvati u totalitetu. Rije mati ina! Tomu na vanjskom planu odgovara silna produktivnost i anrovski diverzitet. Kod Andria: princip implozije, paradoksalni bijeg od rijei; u rije koja bi najradje da govori utnjom. U utanju je sigurnost ispisuje svoju devizu vezir Jusuf uMostu na epi, pa onda i nju izbrie.[7] Tematska o orijentacija uglavnom na mikrokozmos Bosne, najzastupljeniji anr pripovijetka. Krlea, osim to je u punom naponu stvaralake snage, piui i objavljujui jednu za drugom svoje najbolje knjige (drame, romane, poeziju, novele, eseje, putopise...), u ovome razdoblju je korifej intelektualne ljevice, dinamian organizator i urednik znamenitih nezavisnih asopisa, jednom rijeju grandiozna figura knjievnoga ivota, i lijevoga pokreta. (Mnogo kasnije, u razgovorima s Jandriem, sam e Ivo Andri Krleinu pojavu lucidno ocijeniti pomogavi se Flaubertovom karakterizacijom Balzaca: On je jak ovek koji je estoko razumeo svoje doba.) Andri, pak, kao to ve znamo, u ovom razdoblju ide stazom karijernoga diplomata, kao pisac dobija najvia priznanja, a potpuno je odsutan iz kulturne i politike stvarnosti. Nema ga u svim onim burnim i traginim dogaajima koji su obiljeili razdoblje: politiki progoni i procesi, atentat u parlamentu u Beogradu na Stjepana Radia i suradnike, estojanuarska diktatura i njezine krvave posljedice, sve vei meunacionalni konflikti izazvani politikom Dvora, priklanjanje slubene politike silama Osovine... Nema ga ni u estokim teorijsko-ideolokim diskusijama i razraunavanjima u i oko knjievnosti, u kojima e Krlea najprije biti superiornim i angairanim tumaem povezanosti estetskoga s materijalnim i socijalnim svijetom, a kada iz vrha komunistike internacionale dou rigidne direktive o socijalistikom realizmu i apologija tendencije u knjievnosti, te kada dou glasovi o montiranim procesima i istkama u SSSR-u u kojima nestaju i lanovi KPJ (mnogi od njih i osobni Krleini prijatelji iz mladih dana), on i Partiji baca rukavicu u lice, pokree asopis Peat i tampa slavni Dijalektiki antibarbarus, koji je imao biti obrana umjetnosti i knjievnosti od svih barbarizama, u ovom sluaju osobito lijevoga. Njegove suradnike i pristalice Partija osuuje na najstraniji bojkot (trockisti, revizionisti to su etikete zbog kojih se i glavom plaalo!), a njega stavlja na led. Sam Tito, koji je prema njemu uvijek imao respekt, u legendarnom razgovoru u estinama 1939. godine neumoljivo rezimira njihov odnos pred sudbonosne dogaaje:Partija bez tebe moe, a to e ti bez Partije, to je tvoja stvar... U predveerje velikoga potresa ulaska Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju, raspada drave, njemake okupacije i stvaranja Endehazije, Krlea tako ostaje sam na opasnoj istini: komunistima je postao ljuti neprijatelj, nadolazei ustae u njemu vide crnoga boljevikog vraga... Andri, pak, u tim prijeteim godinama dobija slubu u samoj vujoj jazbini u Berlinu (1939 1941). Na dunost nastupa 12. travnja, nepunih pet mjeseci prije Hitlerova napada na Poljsku i poetka Drugoga svjetskog rata. in mu je visok (opunomoeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevskog poslanstva u Berlinu), ali posao strahovito stresan a stvarni poloaj praktino drugorazredan, jer kraljevska vlada ubrzo uspostavlja paralelne linije komunikacije s Berlinom, iz kojih on biva iskljuen. A dan nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju,

7. travnja 1941. diplomatsko osoblje iz ambasade u Berlinu biva po meunarodnim konvencijama deportirano u neutralnu vicarsku, s mogunou izbora: da idu u tree zemlje, ili da se vrate u Beograd. Andri bira ovo drugo, i za cijelo vrijeme rata ivi u Srbiji (Beograd, s povremenim b boravcima u Sokobanji i Vrnjakoj banji), skoro potpuno anonimno. Tako su se obojica naih junaka nali, zapravo, u slinome, katakombnom poloaju. I jednomu i drugomu kao posljednji modus obrane vlastitoga integriteta, ljudskoga i knjievnikog, ostala je utnja. I oni je obojica sustavno i dosljedno prakticiraju. Rezultati te utnje bili su po knjievnost izvanredni. Krlea je pisao svoj fascinantni dnevnik, te skicirao i ispisivao masu esejistikih, dramskih i proznih tekstova, a Andri dovrio tri romana (Travnika hronika, Na Drini uprija i Gospoica). Postoje jake indicije da je ba u to doba napisao i poznatu kontroverznu prozu Pismo iz 1 1920. godine, koja je prvi put objavljena 1946. u sarajevskom Pregledu. Poraz Hitlerove Njemake i pobjedu saveznika, te kraj svjetskoga rata, i Krlea i Andri doekali su s jednakim osjeajem osloboenja od najgore more (o tome nedvosmisleno govore njihovi intimni dnevniki zapisi iz toga vremena). to se tie stvaranja nove jugoslavenske drave, federalne i komunistike, o intimi Ive Andria, dojueranjega visokog diplomata Kraljevine Jugoslavije pod krunom Karaorevia, ne moemo znati nita, jer o toj intimi nemamo nikakva sauvanog dokumenta. Moemo znati samo to da su pisac i nova stvarnost glatko i bezbolno sklopili sporazum: Andri ju je lojalno prihvatio, ona mu se ubrzo poela obilato oduivati. S Krleom su stvari u prvi mah stajale, kao i uvijek, ambivalentno. Politiki i ideoloki, nova drava bila je ono za to se on ne samo zalagao, nego emu je svojim predratnim djelovanjem i sam nemjerljivo pridonio: federalizam kao naelo kojim se pravedno rjeava nacionalno pitanje i nalazi politiki izraz povijesno-civilizacijske plurimorfnosti, socijalistika revolucija kao nain ostvarivanja socijalne jednakosti i prevladavanja tekoga nasljea prolosti. Dakle: ni manje ni vie, nego ostvarenje vlastitih ideala! S druge strane, pobjednike (svoje dojueranje drugove!) Krlea oekuje sa strepnjom. On poznaje taj svijet estokoga ideolokog fanatizma, sada jo ratnim trijumfom opijen, i vrlo dobro znade da mu nije sigurna glava na ramenima... S najviega mjesta (po svemu sudei, osobnom Titovom direktivom), meutim, sve mu je oproteno, zatien je od eventualne odmazde pri ulasku partizana u Zagreb 8. svibnja 1945, te on, kao i Andri, brzo postaje jednom od ikona nove jugoslavenske kulture. (Po politikim kuloarima i po knjievnoj ariji, dodue, trajno se potezala zamjerka Krlei to se nije pridruio partizanima, kao Nazor i Goran Kovai, na primjer; Andriu se to nikada nitko nije sjetio predbaciti. Nita nelogino: njega tamo, za razliku od Krlee, nitko nije ni oekivao.) Na slubenome kulturno-politikom ikonostasu, dakle, Krlea i Andri otada figuriraju podjednako. Razlike, one dubinske i trajne, dolazile su na svoje u alternativnim manifestacijama i paradoksima njihovih poslijeratnih karijera. Evo elipse koja, govorei u slikama, saima tu situaciju: komunistiki monarh je ahirao s Krleom, s Andriem nije nikada; Nobelovu nagradu, pak, nije dobio Krlea, unato silnoj i inzistentnoj Titovoj elji, nego A Andri, protiv njegove elje. Polje u kojemu ovaj opis vrijedi, polje je drutvene ikonografije i rituala, i polje knjievnikih biografija i njihovih privatnih odnosa, koje je trajno karakterizirala dijametralnost intelektualnih afiniteta, te uzajamna hladnoa, ak i odbojnost i neka vrst organske antipatije; Krlea ju je teko susprezao, Andri je njome savreno vladao. No, ako iza cijeloga tog slikovitog i katkad bizarnog kompleksa manifestativnih oblika zaemo u dublje slojeve znaenja dranja dvojice velikih pisaca i amblematskih linosti jugoslavenske drutvene scene, susrest emo se s otkriem da njihovo pripadanje ideji, pa i ideologiji jugoslavenske kulture nije toliko divergentno kao to izgleda. O antipodima tu, u svakom sluaju, teko moe biti govora. Davna njihova polazita jesu razliita: mutni a magnetini mitrinovievski kult naroda, vere i rase, koji je Andri, vidjeli smo, pod starost samo preformulirao u narodnu svest i epiku (kao svoje uzore), i Krleina utopija junoslovjenske civilizacije i povijesne magistrale bogumili Kriani Kranjevi, imaju razliito porijeklo i karakter s obzirom na znanstveno-filozofske koncepcije i socijalno-povijesne interpretacije iz kojih

proizlaze, ali cilj i vjera su im zajedniki: konano prevladavanje loe povijesti kroz takvu politiku i kulturnu integraciju na junoslavenskome narodnom reljefu (Krlea) u kojoj e prestati razlozi za meusobno sukobljavanje, a biti otvorena mogunost za rascvat nove kulture utemeljene na najboljim naim tradicijama, i autohtonim stvaralakim potencijalima. Za Krleu gigantska drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije i SSSR-a predstavljala je politikoideoloku pozadinu kakvu je samo poeljeti mogao. Na toj pozadini on je krajem etrdesetih i poetkom pedesetih godina stoljea razvio svoje stare zamisli i formulirao ih u itav tertium datur sistem; koncept nepodlijeganja ni Istoku ni Zapadu (koji e se, na makroplanu, tako dobro podudariti s Titovom politikom idejom nesvrstanosti). S jednakom energijom radio je na intelektualnom uobliavanju svojih vizija i na organizaciji konkretnih izvedbenih projekata. Tada nastaju njegovi programatski tekstovi neusporedive sugestivnosti (referati na kongresima knjievnika, eseji o hrvatskoj ranokranskoj sakralnoj arhitekturi, srpsko-makedonskoj fresci i bosanskome mramorju kao osnovi autohtone nae kulture i civilizacije, prolegomena za enciklopediju Jugoslavije, itd.), a istovremeno Krlea organizira znamenitu izlobu srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu, i zapoinje pripreme za izradu ogromnoga projekta Enciklopedije Jugoslavije. Andri, pak, prihvaa se dunosti poslanika Narodne skuptine Bosne i Hercegovine (iz travnikoga okruga), a zatim i poslanika u skuptini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza knjievnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba olakovia, pristaje postati i lanom Komunistike partije. O svome jugoslavenstvu Andri 1971. godine Ljubi Jandriu govori ovako: Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo jo onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s naeg ognjita. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. (...) Ne bih voleo da lii na hvalu kad kaem da sam bio predsjednik naprednjake srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo rei da smo bili panslavisti i internacionalisti. (...) Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistika partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksistiko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam i pre u da umrem t takav nego da pod starost menjam uverenja! Ni Andri ni Krlea nisu morali pod starost mijenjati uvjerenja na vrijeme su umrli. U mladosti, na poetku Dvadesetoga stoljea, svjedoci i sudionici tjeranja Austro-Ugarske s naeg ognjita i nastanka junoslavenske politike strukture koja e, uz kratku cezuru 1941-45, trajati do pred kraj toga udesnoga i uasnog stoljea, njima je ona uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konana i trajna struktura. Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezino raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne knjievne i kulturne veliine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu, kako smo vidjeli. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent drali i osjeali, makar i ne na posve identian nain, poeljnim razreenjem i ostvarenjem h historijskih junoslavenskih politikih i kulturnih lutanja i traenja.[8] Ni jedan od naih velikana nije, dakle, doivio ono to smo doivjeli mi: da vidi potpuni historijski slom svih koncepcija narodnoga jedinstva obnavljanih stoljee i pol u razliitim ideolokim projektima i politikim realizacijama. Slom taj nije bio izazvan izvana, kao u Andrievom iskustvu 1941-45, to mu je moglo ostavljati iluziju o svom narodu kao o koherentnoj stvarnosti, nego iznutra, voljom voljenih naroda i krvavim radom narodne svesti, pri emu se nasljee epike ponaalo kao praktini manual za injenje najneljudskijih zloinstava. Da je mogao to doivjeti, Andriu bi se, kao i bilo komu od njegove generacije velikih pisaca, tek tada sruio sav svijet, upoznao bi jedan novi oblik premoi zla, jer bi bio doveden, pod potpuno praznim nebom, pred pitanje o smislu vlastitih uvjerenja, na koje ne bi imao nikakva odgovora. Najmanje onako uzvienoga i heroinog, kakav je imao 1941, pozivajui se na Hlderlina: Pjesnik treba da ide s narodom. Opisujui Jandriu tadanji svoj izbor, Andri kae: Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poi e i ti sa svojim narodom. Pre e umreti nego uraditi drugaije! Pisac koji eli da pie o svom

narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova re i njegovo delo. U svjetlu naega iskustva iz 1991-95, kako to najedanput zvoni operetnom praznoom i jeftinim patosom! Pitanje s kojim bi Andri bio suoen tih, naih godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemogue pitanje: s kojim e narodom poi, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni! I moralo bi biti tako, da bi sa sleujuim uasom otkrio kakvu je la historija napravila od narodne svesti, i u to je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prainu, konano, sorilo njegovo j jugoslovenstvo svi njegovi politiki ideali i cijeli njegov politiki ivot!

P Pisac i pripadanje Raspad jugoslavenskoga kulturnog prostora, te osobito etnonacionalna fragmentacija kulturnoga prostora Bosne i Hercegovine, na novi su nain aktualizirali dva pitanja koja su se i u prolosti postavljala pitanje pripadnosti Andria nacionalnim knjievnostima, te pitanje recepcije A Andrieva djela iz pojedinih nacionalnih perspektiva. Postojanje jugoslavenskoga kulturnog prostora kao umreenoga sustava razmjene i komunikacije nije znailo i potiranje posebnoga identiteta nacionalno jakih disciplina, meu njima na prvom mjestu knjievnosti. Pogotovo nakon to je to, s porazom unitaristikoga modela u kulturi krajem ezdesetih godina, prestao biti ideoloki program. Za slovensku i makedonsku knjievnost, pa potom i za knjievnosti nacionalnih manjina (narodnosti, kako se to tada zvalo) albansku, madarsku, talijansku i druge kriterij razlikovanja bio je jasan: jezik. No, na prostoru sredinjega junoslavenskog jezika (hrvatskoga, srpskoga, hrvatskosrpskoga, srpskohrvatskoga, danas jo i: bosanskoga i crnogorskoga), koji pripada etirima nacijama, uvijek se golema drutvena energija troila na utvrivanje nacionalne pripadnosti vanih a nacionalno nedovoljno jasnih pisaca, i uvijek je u vezi s time postojala izrazito razvijena osjetljivost. Njezino porijeklo s jedne strane ide iz injenice da je sami razvoj nacionalnih identiteta esto bio presudno povezan s likovima i djelovanjem pojedinih knjievnika nacionalnih ideologa i tribuna, koji su tako postajali zatitnim znakom i esencijalnim dijelom nacije i njezine geneze, a s druge je strane ta osjetljivost povezana s nainom na koji se kod nas tretira nacionalna pripadnost pisca, kao vrijednost po sebi (via i od knjievne, pa je mnogo vanije imati pisca nego itati ga), i kao vrijednost koja je iskljuujua, poput vlasnikoga prava, iji osnovni smisao jest u tomu da neto to je nae ne moe biti niije drugo, osobito ne onih to su nam najblii... (Jasno je kako takav koncept dolazi u sukob s elementarnim naelom kulture, koje je naelo ukljuivanja, a ne iskljuivanja, naelo vrjednosno a n ne vlasniko... No to je tema za neku drugu priliku.) U srpsko-hrvatsko-(bonjako-crnogorskom) prostoru, gdje je jezik, dakle, bio i ostao veoma nepouzdan kriterij razlikovanja, zato problem utvrivanja pripadnosti pisca esto zna biti teka glavobolja za nacionalne ustanove i skrbnike, izvor nesporazuma i sukoba izmeu dviju ili vie nacionalnih sredina, a da bi ga se rijeilo, mora se pribjegavati brojnim pomonim sredstvima i kriterijima (mjesto ivljenja pisca, suivljenost s odreenom kulturnom sredinom, etniko/konfesionalno porijeklo, narjeje kojim se najvie sluio, privatno izjanjavanje i opredjeljivanje pisca, i niz drugih, manje ili vie indiskretnih podataka iz njegova graanskoga ivota). esto su i sami pisci pridonosili konfuziji i nesporazumima, izjanjavajui se u toku ivota n na razliite naine. U takvim okolnostima nije udno da je knjievna arija uz Andria zarana prilijepila etiketu nedosljednosti, sklonosti preruavanju, ili bjeanju od izjanjavanja. U temelju takvoga shvaanja lei uvrijeeni koncept po kojemu o pitanju neije nacionalne pripadnosti u nas u krajnjoj liniji ipak odluuje njegovo etniko-vjersko porijeklo. ak i u beogradsko-srpskoj kulturi, koja je od svih naih nacionalnih kutlura umjela biti najvie integrativna i asimilativna, i kojoj Andri nesumnjivo

pripada po mnogim elementima djela i ivota, te koja mu je najobilatije uzvraala, uvijek je postojala nijansa stanovite nelagode i rezerve spram Andria ba po tom starinskom etnikokonfesionalnom kriteriju. (Katoliki pop, jezuita, papin miljenik, fra Ivan-beg, don Ivo te i sline etikete u beogradskoj knjievnoj ariji, monoj i utjecajnoj, koja ga je u isti mah i p proteirala, pratile su ga cijela ivota.) Ako, meutim, stvar pogledamo iz perspektive samoga pisca, sve se mijenja; uviamo, naime, da je on itekako dosljedan u ilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo to se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje vlada u javnosti. Njegov osjeaj pripadanjasvojemu svijetu i svojoj kulturi, kao i njegov osjeaj identiteta, strukturiran je mnogo sloenije i bogatije, pa i ambivalentnije. Najprije, to se tie identiteta, u Andria je od kolektivnoga aspekta uvijek naglaeniji egzistencijalno-individualni. Njega je u blistavoj melankolinoj eksplikaciji ispovjedio u stockholmskoj besjedi, govorei o identitetu kao kljunom antropolokom pitanju. (Biti ovek, roen bez svog znanja i bez svoje volje, baen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet.) Bavei se predano svijetom koji je preostao da traje kao ostatak jedne fascinantne imperijalne civilizacije, bavei se tim silnim preplitanjima, civilizacijskim poliperspektivizmom Bosne, Balkana, Levanta, Andri kao da je doao do specifine, skoro apatridske filozofije identiteta: Bosna i Levant kod Andria postaju prostor vie duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andria samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, ini mi se, najprije valja traiti u podruju istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta. Toj igri i toj drami Andri je posvetio mnoge svoje stranice i likove, a jedan od najsnanijih svakako je doktor Kolonja iz Travnike hronike, s onom zapanjujuom epizodom u kojoj u bosanskoj verziji Isusova puta na Kalvariju doivljuje trenutak kozmikoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljatvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi ovjenosti preobraava se u drugoga. Ja sam... Turin... jesam Turin, bolji od tebe, deklarira on to svoje preobraenje, pretvara se na as u gospodara postupaka ostrvljene svjetine, i spaava anonimnoga muenika. To je isti doktor Kolonja, koji izgovara one gorke a uznosite rijei o ljudima sa granice: To su ljudi sa granice, duhovne i fizike, sa crne i krvave linije koja je usled nekog tekog i apsurdnog nesporazuma potegnuta izmeu ljudi, bojih stvorenja, izmeu kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica izmeu mora i kopna, osuena na veiti pokret i nemir. To jetrei svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta... I, konano, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najvii uzor nikoga drugoga do Delaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greke ni zabune, ba ono velianstveno mjesto o identitetu: Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrianin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa I Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.

Bosanska mrnja Iz perspektive srpske knjievnosti i pripadanja njoj, o Andriu je napisana ogromna literatura, njegovo se djelo u srpskoj kulturi permanentno izuava, istrauje i osvjetljuje, o njegovoj ostavtini briljivo se skrbi; u toj kulturi i knjievnosti on figurira kao jedan od njezinih najistaknutijih pisaca, ali i simbola. O toj bliskosti i pripadanju govore i Andrieve esejistike reference i intelektualnoidejni orijentiri, meu kojima posebno mjesto zauzimaju Vuk i Njego, te Bora Stankovi, Petar Koi, Simo Matavulj, Jovan Skerli, Zmaj Jova Jovanovi, Branko Radievi, Rastko Petrovi itd. A da je rije o ivoj prisutnosti i uzajamnom dinamikom odnosu, na svoj nain svjedoi injenica da se u srpskom kulturnom prostoru neprestalno pojavljuju nova izdanja Andrievih djela u n najrazliitijim oblicima. No, strukturalna prisutnost Ive Andria u srpskoj kulturi ima i drugo lice. Onako kako je knjievnost neodvojiva od proizvodnje ideologijskih slika i obrazaca, onako kako je u nas

ideologija neizbjeno nacionalna, a nacionalna ideologija uvijek oslonjena na historiju kao na svoj legitimacijski izvor to je karakteristino za sve nacionalne kulture u tokavskom etverokutu, ali osobito naglaeno za srpsku tako je u jednome dijelu srpske knjievne recepcije reducirana ideoloka interpretacija od Andrieva djela odavno napravila sredstvo banalne nacionalno-ideoloke i pseudohistorijske propagande. U tom metodolokom krivotvorenju fatalno se zamjenjuje i mijea knjievna fikcija s faktikom povijesnou, a govor likova neovlateno se pretvara u stav, izjavu, miljenje pisca, odnosno graanske osobe Ive Andria, kojim se, onda, potvruje ispravnost odreenih politikih zamisli i projekata... Do kakvih nakaznih izoblienja i posljedica to m moe dovesti, pokazalo se za vrijeme rata 1992-95. U eseju Glasovi sarajevske noi[9]opisao sam kako je iz vojno-politike okolice Radovana Karadia na stolove evropskih i amerikih pregovaraa o rjeenju bosanske krize dolazio engleski prijevod Andrieve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, sa sugestijom da je to relevantna povijesnopolitika elaboracija uroene meuetnike mrnje kao argumenta da je etniko-teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine najbolji nain rjeenja krize. (A nije nevaan podatak da u to vrijeme iza Karadieva taba kao intelektualna pozadina i logistika stoji praktino cijeli mainstream s srpske nacionalne kulture zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom.) Pria je napisana u prvom licu, i u njoj se opisuje susret dvojice kolskih prijatelja na nekom prolaznom kolodvoru, u vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata. Sarajevski idov Maks Levenfeld sluio je u ratu kao lijenik na evropskim frontovima, iz rata je izaao ogoren i promijenjen, i sad u nervoznom nonom monologu, u iekivanju vlaka, objanjava prijatelju da je mrnja razlog zbog kojega hoe napustiti Bosnu zauvijek i otii nekamo daleko, moda sve do June Amerike. Nakon dvadesetak dana on mu iz Trsta alje pismo, u kojemu se trudi jo jedanput podrobno objasniti svoje razloge. Da, Bosna je zemlja mrnje i straha, ponavlja u pismu Levenfeld, i da bi to ilustrirao, r razvija iroku sliku: Ko u Sarajevu provodi no budan u krevetu, taj moe da uje glasove sarajevske noi. Teko i sigurno izbija sat na katolikoj katedrali: dva posle ponoi. Proe vie od jednog minuta (...) i tek tada se javi neto slabijim ali prodirnim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoi. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod begove damije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po udnom raunanju dalekih, tuih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po ekenaskom raunanju. Tako i nou, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i aloste, goste i poste prema etiri razna, meu sobom zavaena kalendara, i sve svoje elje i molitve alju jednom nebu na etiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i p podmuklo, uvek slina mrnji, esto potpuno istovetna sa njom. Za to moe biti argument ova tuna pria? Najprije, moram naglasiti, ne apsolutizirajui autonomiju knjievnosti, da je to u prvom redu knjievni tekst, pripovijetka, a Maks Levenfeld knjievni lik, i da se znaenja moraju iitavati uza sav oprez koji ta injenica nalae, i pomou m metodologije koju nalae. Melankolina slika sarajevskih tornjeva i satova impresivna je knjievna slika, oblikovana savrenim jezikom, preciznim i gipkim u isti mah. To je tako, bez prigovora i primjedbe, sve dok sliku itam u njezinom mediju, u mediju knjievne fikcije. Tako itana, ona ima snagu doivljaja, a ne sadri mjerodavnost politikog argumenta. Ali, ne moe se osporiti pravo da se ona ita i drukije: kao kulturoloki, povijesni, ili ak i politiki tekst. No, tada se uspostavlja drukiji sustav korelacija. Tada je, recimo, Levenfeldovom melankolinom i pesimistinom doivljaju sasvim legitimno su-postaviti ili ak suprotstaviti opis iz povijesne itanke ili, zato ne, iz gradskoga bedekera. A tu isti prizor najedanput dobija sasvim opreno tumaenje: tu se s mnogo dobrih i

istinitih razloga govori kako je slika sarajevskih hramova, koji stoje na samo koju stotinu metara j jedan od drugoga, svjedoanstvo tolerancije, uzajamnosti i priznavanja drugoga. I cijela pria o bosanskoj mrnji pokazala bi niz ovakvih promijenjenih i promjenljivih znaenja, kada bi se sustavno podvrgnula eksperimentu itanja iz razliitih perspektiva. Nekakvu argumentativnu snagu za djelatna politika odluivanja ovakvi iskazi mogli bi, dakle, imati tek kada bi se sva njihova relevantna itanja, knjievna i neknjievna, nala zajedno na stolu, i kada ni jedno ne bi iskljuivalo bilo koje drugo. Samo, naravno, tada bi dolo do paradoksa: toliko je u svemu tome ukrtenih perspektiva, relativizma i ambivalentnosti (kao u svakom dobrom knjievnom t tekstu), da se nikakva jednoznana politika odluka ne bi mogla donijeti! Sama pria, meutim, ide dalje. Prolo je mnogo godina od naega susreta i pisma, kae pripovjeda[10], kada sam sluajno saznao da je Maks Levenfeld bio zasnovao lijeniku praksu u predgrau Pariza, a da je po izbijanju graanskog rata u panjolskoj napustio sve i prijavio se kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Tamo se prouo svojom revnou i znanjem. Poetkom 1938. zatekao se u bolnici u nekom gradiu u Aragoniji. Usred dana na bolnicu je izvren zrani napad, i on je poginuo sa skoro svim svojim ranjenicima. Tako je zavrio ivot ovek koji je pobegao od mrnje reenica je kojom pripovjeda zavrava svoju priu, kojom Andri zavrava svoj tekst. Odjedanput sve dobija jo jedno, novo i razmaknuto obasjanje. I likovi i sudbine i dogaaji smjetaju se veoma odreeno i posve prirodno u kontekst evropskoga Stoljea rata, a o opsesivna pria o unutarnjoj, endemskoj bosanskoj mrnji biva gotovo ironino relativizirana.

A Andri i muslimani Odavno u bonjakomuslimanskom intelektualnom miljeu krui prigovor da Andri u svojim djelima muslimane prikazuje u negativnom svjetlu. Nemaju ti prigovori sporadian karakter, i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom etnonacionalnom kulturnom paradigmom stvorenom u Bosni i Hercegovini nakon raspada Jugoslavije. Osim uglavnom usmenoga i ne preglasnog naina kojim su ti rumori posredovani i komunicirani, bilo je i njihove sistematske artikulacije, kojoj u vrijeme vladanja slubene jugoslavenske kulture, i Andria kao njezine najposveenije ikone, nije bilo dano pravo na glas. Rije je, prije svega, o oveoj studiji ukrije Kurtovia Na Drini uprija i Travnika hronika u svjetlu bratstva i jedinstva (1961), koja nije mogla biti objavljena u Jugoslaviji pa ju je preuzeo Zulfikarpaiev emigrantski asopis Bosanski pogledi, a itali smo je i u izblijedjelim i izlizanim strojopisnim kopijama, kriomice kao opasnu ideoloku kontrabandu. Muhamed Filipovi objavio je 1967. esejBosanski duh u knjievnosti ta je to?, u kojemu je Andrievu knjievnost oznaio kao jednu od onih nacionalno inspiriranih (uz Koievu i orovievu), koje su Bosnu vie dijelile nego li mnoge vojske koje su preko nje marirale i u njoj krv prolijevale. No, najsistematiniji katalog svih prigovora Andriu za antimuslimanstvo sainio je Muhsin Rizvi, najprije u studijiKnjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata I-III (1980), zatim u posthumno objavljenoj knjizi Bosanski muslimani u Andrievom svijetu (1995). Kurtovieva iskrena i dobronamjerna, ali po kritikom postupku beznadno neknjievna, na danovljevskoj socrealistikoj estetici zasnovana kritika Andrievih romana zbog tetnosti po bratstvo i jedinstvo, Filipoviev filozofstvujui rum po staklarskom izlogu moderne bosanskohercegovake literature, Rizvieva pozitivistika marljivost u klasifikaciji Andrievih grijeha prema muslimanima kolikogod meu sobom razliiti, zajedniki su utirali put do potpunoga odbacivanja knjievnoga za ljubav nacionalnoideolokog kriterija. Konani trijumf toga kriterija moemo itati u uvodnoj (anonimnoj) Rijei urednitva za zbornik lanaka Andri i Bonjaci, koji je objavila Bonjaka zajednica kulture P Preporod iz Tuzle (2000). Tu izmeu ostaloga stoji:

U sloenoj balkanskoj zbilji prolosti i savremenosti Bonjaci su bili i jo uvijek jesu na udaru neprijateljskih ideologija koje su smatrale da je rije o narodu kojeg zbog njegove historijske krivice treba progoniti sa ovih prostora. U knjievnoj dionici te protivbonjake ideologije najsnanije uporine stope, koje do dana dananjeg pothranjuju protivbonjaku praksu, jesu djela Njegoa, Maurania i Andria. Upoznavanje i tumaenje tih djela na nain koji se ne iscrpljuje u imanentnom pristupu knjievnom djelu za Bonjake je vana dionica u borbi za opstanak, borbi koja je dramatino zaotrena najnovijim zbivanjima (agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1 1992-95). U ovih nekoliko redaka na najpregnantniji je nain, koliko je meni poznato, izraen sukus svega onoga to se sa stanovita bonjako-muslimanske nacionalne ideologije upuuje na Andrievu adresu, sada ve dramatino dovedeno u korelaciju s politiko-ideolokim momentima i terminima: udar neprijateljskih ideologija, progonjenje naroda, pothranjivanje protivbonjake prakse, napokon borba za opstanak, kao kriterij nad kriterijima, onaj poslije kojega svi drugi mogu da z zaute. U istome zborniku objavljen je i tekst Esada Durakovia Andrievo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma, u kojemu autor na Andrievu knjievnost rigidno primjenjuje Saidovu paradigmu orijentalizma, konkretizirajui je u Andrievom sluaju kao literarnu otomanizaciju Bosne, uz ponavljanje i pojaavanje starih, predsaidovskih generalizacija o navodnom antimuslimanstvu u Andrievu djelu. U Durakovievoj verziji to poinje zvuati sablasno: demonizacija orijentalnoislamskoga svijeta, portretiranje psihopatolokih likova, tendenciozno sataniziranje muslimansko-bonjake povijesti, sataniziranje bonjakog naroda, sataniziranje Bosne, nametanje kolektivne krivnje Bonjacima, demitiziranje pozitivnih muslimanskih mitova, oduzimanje digniteta jednoga naroda, animozitet prema cijelom jednom kulturnocivilizacijskom krugu, itd. Ni dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriu nije samo knjievna pogreka, kakvih je normalno da bude; ne, to se nije dogodilo sluajno, jer: Evrocentrizam je ideologija snanija nego to mnogi mogu naslutiti i dovoljno je perfidna da se ne da uvijek u prvi mah identificirati. Krajnje derivacije u ovome tekstu su zlokobne: Ko prihvati Andriev svijet kao autentian tvrdi Durakovi po prirodi stvari smatrat e korisnim istrebljivanje Bonjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije jednako kao to se smatra korisnim bespotedno trijebljenje tetnoga korova. Da bi se tomu doskoilo, autor preporuuje da se nastavniki kadar valjano educira i da se Andrievo djelo uzima kao kolski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagraivanja takvoga djela u najirim okvirima ideologije e evrocentrizma. Vie se ne radi o knjievnosti, radi se o opstanku naroda; Andri je u tom pogledu ideoloka opasnost najviega stupnja; potrebna je trajna budnost i posebno educiran kadar za njezino p prepoznavanje i demaskiranje! Ovakvo radikalno ikonoklastiko pretvaranje Andrieve knjievnosti u neprijateljsku ideologiju, programatski oblikovanu i usmjerenu protiv cijeloga jednog naroda i zemlje, bez sumnje otilo je daleko preko svake granice teorijski i interpretacijski odrivoga. To je teta, jer se na taj nain upropatava stvarna mogunost i velika intelektualna potreba da se Andri doista pone itati na nain na koji se do sada nikad nije itao, i koji jo ekamo, a koji ne bi bjeao od tanosti nekih od premisa na kojima poiva i ovo itanje koje ga, ideoloki iskrivljeno, pretvara u islamomrsca i bosnomrsca. A najironiniji paradoks novobonjakoga ideolokog itanja Andria sastoji se u tomu to ono, htijui se uspostaviti kao obavezujua kolektivna, nacionalna norma, samo ponavlja srpski ideoloko-kolektivistiki model itanja toga pisca. I u jednomu i u drugomu se na isti, samo z zrcalno obrnut nain, posve gubi pievo djelo u svoj svojoj nesvodljivoj polifoninosti. Neke poetne natuknice o mogunostima itanja Andria u novim metodolokim kljuevima kod

nas su u novije vrijeme iskazali profesori Zdenko Lei, Enver Kazaz i Nedad Ibrahimovi. U inovativnom eseju o Andriu[11] Ibrahimovi ispisuje lapidarnu ali vanu, gotovo programsku indikaciju: Kroz cijeli se razgovor o Andriu provlai dublja pria o potrazi za identitetom. I Identitetom Bosne i Bonjaka (u njoj), identitetom knjievnog djela i Andria (u njemu). Suprostavljajui se tezi da su Bonjaci, kao nacionalna zajednica, duni paranoino tumaiti Andrieva djela u borbi za nacionalni opstanak, Kazaz ukazuje na sve zamke i zablude ovoga ideologijskog itanja. Upozoravajui na injenicu da postoji niz vanih bonjakomuslimanskih autora, koji ne dijele antiandrievsko stajalite, on postavlja kljuno pitanje: Mogu li se uope itanja literature kolektivizirati i onda kroz institucionalnu mo nametnuti drugima. Protivei se ideolokoj vulgarizaciji knjievnokritikih postupaka, Kazaz otvara drukiji put u takoer kritiko, a ali knjievno i kulturalno relevantno itanje Andrieva djela: Je li mogue itati protubonjaku ideologiju u povodu Andria? Odgovor na ovo pitanje naalost je potvrdan, budui da se jedan znaajniji dio srpske recepcije Andria upravo utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajui pritom Andria i traei u njemu argumente za vlastiti nacionalizam. Naravno, mogue je istraivati i negativne aspekte slike Bonjaka u Andrievom djelu, pogotovo slike Orijenta, jer ni Andri, kao ni evropska moderna, nije umakao onome to je Said definirao orijentalizmom. No, da bi se to uinilo, nuno je ovladati metodologijom postkolonijalne kritike i i imagologije.[12] S Slinu novu kritiku perspektivu predloio je neto ranije i Lei, piui o Saidu i orijentalizmu: Na ovom mjestu ne moemo a da se ne sjetimo Andria i njegovih slika Istoka i Istonjaka, koje nesumnjivo predstavljaju na prilog zapadnoeuropskoj tradiciji orijentalizma, s karakteristinom mjeavinom odbojnosti i privlanosti. Ali ovdje moramo dodati da ni u Andrievim slikama, kao veinom ni u onim tekstovima koje je Said analizirao, nema mjesta za mrnju, kako neki misle, jer se te slike realiziraju upravo kao lacanovski paradoks: u neodoljivoj privlanosti onoga to se vidi kao drugo. Ne zaboravimo: slike drugih nas mame, jer vjerujemo da u d drugosti moemo vidjeti obrnutu sliku nas samih.[13] O nekima od Andrievih ideolokih kontroverzi i sam sam pisao jo davno, u zagrebakom tjedniku Danas, povodom objavljivanja prijevoda Andrieve doktorske dizertacije[14] u prvome broju Svezaka Zadubine Ivo Andri (1982). Tada jo nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavniOrijentalizam jest bio ve objavljen u Americi (1978), ali e protei jo mnogo vremena, i jo vie stranih dogaaja, dok se na naim stranama ne pone citirati, naalost, najee kao kakva p politika mantra, a ne kao analitiki postupak. Pitajui se tada o prirodi teksta i postupka u Andrievoj dizertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetniki, ali da nije u strogom smislu rijei ni znanstveni, nego da najprije pripada podruju u kojemu se mijeaju ideoloki i znanstveno-deskriptivni diskurs. Pisao sam u tom lanku o kristijanocentrikim i europocentrikim elementima u Andrievoj koncepciji (bosanske) kulturne historije, te skicirao idejne izvore takvoga gledanja u protuimperijalnim nacionalno-oslobodilakim koncepcijama i kulturno-politikim mitovima 19. stoljea i prvih desetljea 20. na slavenskom jugu. Presudni trenutak prijeloma u historijskom razvoju Bosne autor dizertacije vidi u osmanlijskom o osvajanju u drugoj polovici 15. stoljea, i to ovako formulira: Od odluujueg znaaja je to da je Bosnu, u najkritinijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratniki narod ije su drutvene institucije i obiaji znaili negaciju svake hrianske kulture i ija je vera nastala pod drugim klimatskim i drutvenim uslovima i nepodesna za svako prilagoavanje prekinula duhovni ivot zemlje, izobliila ga i od tog ivota nainila neto sasvom osobeno. (Str. 51.)

U ovom odluujuem trenutku taj vani proces naglo je prekinut. Umjesto toga poela je najezda j jednog osvajakog naroda, tueg po veri, duhu i rasi. (Str. 51-52.) Po geografskom poloaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znai dve periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dve razliite oblasti evropske kulture. Potpavi pod islam, Bosna ne samo da je bila liena mogunosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da uestvuje u kulturnom razvoju hrianske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obelejima), nego je, ta vie, zbog domaeg islamiziranog elementa postala mona prepreka hrianskom Zapadu. U tom neprirodnom poloaju Bosna je o ostala za sve vreme turske vladavine. (Str. 53.) Komentirajui prvi od citiranih stavova, sam Andri (koji svoju dizertaciju nikada za ivota nije dao tampati niti ju je uvrtavao u izabrana djela) u biljeci napominje: Ovo mesto, kao sva ostala mesta u ovoj raspravi u kojima se govori o uticaju turske vladavine, ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture kao takve, ve jedino kao kritiku onih posledica do kojih je dolo usled n njenog prenoenja na hriansku, slovensku zemlju. Bilo mi je tada vano naglasiti viestruku ambivalentnost dizertacije: s jedne strane, ona je relevantna za otkrivanje geneze Andrievih motiva i osnovnog (melankolino-pesimistinog) tona njegovih knjievnih bosanskih tema. A ako je u znanstvenome smislu u kojeemu prevladana i nereprezentativna, opus kojemu prethodi predstavlja u svom, knjievnoumjetnikom mediju vrhunsku ostvarenost. Kako se to dogaa? Naravno, zbog temeljne razlike u nainima. Ideolokopolitiki govor bavi se apstrakcijama, stalno s jednom brigom da se ne iznevjeri linija zacrtana u apriorno postavljenoj shemi. Umjetniki postupak bavi se konkretnim manifestacijama ivota, i u tom nainu nema posrednika izmeu konkretnosti (ivota) i njegovog univerzalno relevantnog o osmiljavanja. Ukratko, bila bi posve legitimna, dapae, vrlo poeljna analiza koja bi izabrala pristup sa stajalita objektivno postojeih eurocentrikih i orijentalistikih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrievu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, osloboena od ideolokih apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrievih likova i situacija, uvaavajui osnovni zahtjev u interpretaciji knjievnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) da se likovima ne moe mehaniki pripisivati identitet i stajalite autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrievoj islamofobiji, i, ak, bosnofobiji (!).[15] Andria je, kako smo vidjeli, umjetniki zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao graninoga prostora na kojem se sreu Istok i Zapad, zajedno sa hrianskom zajednicom, koja je vekovima bila potinjena administraciji zasnovanoj na islamu, kako pie Celia Hawkersworth. Ona nastavlja: Njega su zanimali uspon i opadanje otomanske moi u Bosni, meusobni odnosi lokalnog stanovnitva svih veroispovesti, veinske grupe muslimanskih zemljoposednika, koja je nastala prelaskom slovenskog ivlja u islam i otomanske centralne vlasti. U tome je Andri video sutinske modele ljudskog iskustva: snagu i slabost, napad i odbranu, i, iznad svega, beskrajan izvor nerazumevanja meu ljudima svih vrsta i na razliitim nivoima, uvek i svagda izazvanih kulturnim razlikama. Zahvaljujui ovome vei deo njegovog stvaralatva moe se uiniti mranim. Ipak, ono je ublaeno njegovom sposobnou da razume oveka, dobroudnom i ironijom i njegovim centralnim simbolom, mostom, koji spaja razdvojene strane.[16] Ovdje dolazimo do problema koji lei u samome srcu ovoga spora oko Andria, i u kojemu je Andri, zapravo, neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgina pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatina iskustva periodinih meuetnikih sukoba i pogroma... Jedan od srnih aspekata u tom

kompleksu svakako je pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od poetka moderniteta u naim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljea zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajui se s drukijim odgovorima u svakoj od razliitih dravno-politikih formacija i ideolokih sustava kroz koje smo prolazili, i drukije unutar svake etnike zajednice, a nain na koji se ono postavlja u dananjoj Bosni i Hercegovini, kao ideoloko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, u umnogomu odluujua po budue odnose i fizionomiju drutva i zemlje. U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola negativnoga i pozitivnog. Na prvome polu naglaava se osvajaki, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovnitva, uzurpacijski odnos domaih muslimanskih monika prema vlasnitvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, ope civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske knjievnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietninosti i tolerantnosti, koju su naruili zloudni nacionalizmi u 19. stoljeu uvezeni iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija moe, uglavnom, karakterizirati kao hriansko/kransko, srpskohrvatsko, a druga kao bonjakomuslimansko gledite. Meutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajuim ideolokim akcentima i ciljevima konkretnih politikih reima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideoloki spoj nastao je u komunistikoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snanoga centralizma u politikom i unitarizma u kulturnom ivotu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilake i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalistikom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak preutno produavao antagonizam izmeukrstailune, s jasno itljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledite (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici...), koje esto izraavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajuim formulacijama, naroito je pogaalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva naina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjeaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po udnji k punijoj i uravnoteenijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem ezdesetih i u sedamdesetimosamdesetim godinama stoljea) ta ideologija neobuzdanoga ienja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije politikog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko vie to mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-politike, nisu bile nita drugo do vulgarni nacionalizam, pa i ovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukijom perspektivom i na prolost i na suvremenost, perspektivom koja e biti liena ideoloke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se vie nije znala granica izmeu socijalistiko-samoupravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja e potovati temeljne naloge znanstveno-kritikoga miljenja i opisivanja. Shvaajui i tada da je osmansko razdoblje i naslijee klju svega, pisao sam u esejuIzolacionizam i njegovo prevladavanje o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s iskljuivoga aspekta tuinske vojno-politike okupacije, s kojega se ona ukazuje kao duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda. Posljedica takvoga pristupa jest gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji dodue jesu dovedeni na valu velikih vojnopolitikih potresa, ali tokom etiri stoljea poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i injenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofoloki tretman neoptereen ideolokim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj politiko-historijski ekvivalent, bez opasnosti od tekoga nasilja nad njima i nad historijom.[17]

Dananji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bonjaka, meutim, otklizao je u suprotni ekstrem u nekritiko idealiziranje osmanske prolosti, u tumaenje osmanskoga osvajanja Bosne i unoenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatolokoga spasa. Kao pomou kakvoga iluzionistikog trika, u tom tumaenju potpuno se gubi povijesno-politiki momenat okupacije i unitenja srednjovjekovne bosanske drave i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljea osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira injenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovnitva, osionost i egoizam domae muslimanske politike i zemljoposjednike klase[18], pojave vjerskoga fanatizma i iskljuivosti itd. Obuhvaajui kako smo vidjeli svojim imaginacijsko-istraivakim pogledom cjelinu Bosne, trudei se da pronikne u sve vane slojeve njezine historije, Andri je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi knjievni izvjetaji u kojeemu mrani i nepovoljni po one koji u tom periodu predstavljaju vladajui i povlateni element, optuivati ga zbog toga predstavlja klasinu zamjenu planova po naelu ubiti donositelja loih v vijesti. Dva opisana a suprotstavljena stajalita o osmanskoj epohi ine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i nalije istoga odnosa prema povijesti, u ijemu sreditu nije enja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego tenja za monopolom nad t tumaenjem prolosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma. Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je etiri stoljea, i to ona etiri stoljea kroz koja je Evropa sukcesivno proivljavala dubinske i strukturalne preobraaje, iji rezultat je, u jednu rije prevlast racionalnog nad onostranim u doivljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u politikom smislu. Osmanska provincija s posebno izraenom graninom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izloena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila sauvana, da bi se tek u polovici devetnaestoga stoljea, i samo kroz pionirske i autsajderske pokuaje pojedinaca, poela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama. Zato politiki slogan, kojim se danas manje-vie rado slue svi, a naroito naglaeno bonjakomuslimanski politiari: da smo mi dio Evrope oduvijek, da smo mi stari evropski narod, moe imati nekakvu faktinost samo u geografskom smislu; mnogo je vie razloga za obrnutu tvrdnju: da mi (svi mi u Bosni: Srbi, Hrvati a naroito Bonjaci-muslimani) u povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajui toj kvalifikaciji nikakvo v vrijednosno ve samo tipoloko znaenje. U vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalite ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Od trenutka u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritike znanosti (austrougarsko razdoblje 18781918), promijenilo se nekoliko dravno-politikih okvira i ideolokih sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (19701990), kada je Bosna i Hercegovina ve imala snanu republiku, kvazidravnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraivake institucije i kolovane strunjake, a slubeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdei da ih je povijesno nadrasla i politiki neutralizirala. Vie decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se ve tada u znanstvenim krugovima znalo da je tumaenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideolokih, zbog ega je nemogue da taj projekat bude zavren. Slino je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obraeno i objavljeno ve 1966[19], da bi doivjelo jo jedno, znanstveno aurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, meutim, nikada nije napravljen.

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprenih nacionalnih koncepcija oko tumaenja osmanske epohe, sluaj Andri ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govorei nita previe vano o Andrievoj knjievnosti, a govorei mnogo o ideolokoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije - turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajuoj formi jugoslavenska, danas djelomino i hrvatska), i turkofilna bonjakomuslimanska, Andriem se samo slue, potpuno ignorirajui knjievni karakter njegova teksta i metodoloko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva tako to Andriev tretman muslimana i Turaka svodi na dokaz za svoje teze, druga tako to svojim historijskim istinama o tobonjoj idilinosti osmanskoga razdoblja osporava tanostAndrieva teksta, prokazujui njegovo djelo kao jednu od najsnanijih uporinih stopa protivbonjake ideologije. O ovoj vrsti vulgarizacija i zamjene teza pie Enver K Kazaz: Bonjaka rasprava o Andriu pokazuje alosno stanje ovdanje knjievne znanosti, potonule u povrni pozitivizam i anahroni konzervativni impresionizam. Otud ona i ne moe u povodu Andria itati pluralnu dimenziju vlastitog nacionalnog identiteta, njegovu dijalektinost u genezi, otkrivati sistem njegovih razlikovnih obiljeja u uem ili irem kontekstu, niti pak moe itati bez ideolokih predrasuda vlastitu tradiciju, koju, nesumnjivo, kroz dijalog s njenim vrijednostima, gradi i Andriev opus. Odan Rizvievoj projekciji kontinuiteta u razvoju nacionalne kulture, taj ideoloki desno orijentiran pozitivizam negira dijalektinost povijesnog razvoja vlastite nacionalne kulture i potpuno odbacuje onu njenu dimenziju to je kroz metaforu raskra, kao znak povijesne i socioloke uvjetovanosti kulturnog razvoja bonjake nacije, ustanovljava Midhat Begi. Taj pozitivizam, naalost, ne moe itati ni pluralnost Bosne u njenoj povijesnoj dimenziji, niti rubnost bosanskog kulturnog identiteta u odnosu na Orijent i Okcident, ambivalentan odnos bosanske kulturne pluralnosti i prema jednom i prema drugom. Na koncu, takva znanost, potpuno u duhu epskog kulturnog koda, konstruira nacionalnu povijest i nacionalni identitet, proglaavajui svoje ideoloko stajalite njihovim Jedinim, Konanim, Apsolutnim telosom. Otud je strategija falsifikata, prisutna u temelju te znanosti, direktno proporcionalna njenoj nemoi da se oslobodi ideolokog, uslovljenog epskim okularom kroz koji vrednuje i ideoloki reducira (a ne ita) nacionalni identitet u njegovoj povijesnoj i kulturolokoj dimenziji.[20] Osim notorne injenice da je rije o knjievnom (a ne znanstvenom, politikom ili kojem drugom) tekstu i djelu, kad se govori o Andriu i njegovome bavljenju osmanskom Bosnom i muslimanima, jo je nekoliko momenata koji se ne bi smjeli smetati s uma. Ne vjerujem da se moe pretjerati u isticanju injenice, koju sam opisao na poetku ovoga teksta - da se u Andrievom opusu Bosna pojavljuje kao cjelovit mikrokozmos; da njega jednako zanimaju svi elementi i fenomeni toga svijeta. Muslimanska tema treba li to uope spominjati - jedan je od tih elemenata, i to usljed povijesnih okolnosti svakako najmarkantniji. Takvo mu je i mjesto u Andrievu opusu. U kontekstu knjievnosti u Bosni i o Bosni ova pojava transgrediranja iobuhvaanja svih partikula bosanskoga civilizacijskog i etnikog mikrokozmosa u gesti stvaralakoga ina, kako rekoh, izuzetna je i jedinstvena. U knjievnosti prije Andria, ako zanemarimo stidljive i sporadine proboje, bila je to potpuno nepoznata pojava a ni poslije Andria nije ju nitko tako sustavno prakticirao. Po prvi put nakon Andria neto slino se moe vidjeti kod bosansko-hrvatskoga pisca mlae generacije Miljenka Jergovia. Knjievnost, potreba za knjievnim (pre)oblikovanjem nekog svijeta, nisu neto to moe biti izazvano ikakvim vanjskim nalogom. Pogotovo ako se to, kao u Andria (sada ve po svemu sudei i kod Jergovia), izjednauje s potpunom predanou i posveenou, te ako se razrasta u cijeli opus. Takva posveenost podrazumijeva, prije svega, postojanje primordijalne i trajne emocionalne fasciniranosti tim svojim svijetom, koja je na potpuno suprotnom polu od mrnje. Naravno, ta fasciniranost ne samo da moe, nego po svemu sudei i mora biti modelirana po onomu lacanovskom paradoksu karakteristine mjeavine odbojnosti i privlanosti, o kojemu povodom Andria pie Zdenko Lei, da bi uope bila umjetniki produktivna. (Povjeravajui se prijateljici Zdenki Markovi iz Rima 1921. godine, Andri pie: [...] nema nita bez nae zemlje; a n

j ja niti mogu da ivim s njom niti bez nje.) Jo je neto vano. Aksiomatski je jasno da knjievnost nije historiografija, niti je Andrievo djelo udbenik povijesti. No, s druge strane, knjievnost moe imati itekako iv odnos s historijom, a Andrievo djelo je na poseban nain izrazito historino. Jedan od primjera: kada u sceni klasine knjievne snage Alihoda Muteveli (Na Drini uprija) klone na uzbrdici putem do kue, nakon stranoga ponienja od okupatorske vojske na svojoj upriji, nije za historinost te parabole odluujue hoemo li u izvorima nai potvrdu postojanja toga ovjeka i autentinosti toga dogaaja. Vana je silna simbolotvorna energija koja zrai iz scene i otkriva dubinska znaenja te historije, i vano je genijalno razrjeenje romana-kronike, u kojemu se hladna apstraktnost vjekovne h historijegraevine i bolna konkretnost ljudske sudbine spajaju i razreavaju jedno u drugome: Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde rui, negde se gradi. Ima valjda jo negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za boji hator. Ako je bog digao ruk