Ivo Andric
-
Upload
andrija-despotovich -
Category
Documents
-
view
132 -
download
9
Transcript of Ivo Andric
Tekst priredila: Emanuela Hadžić
Broj indeksa: 100277
Studijska grupa: Srpska knjizevnost i jezik sa komparatistikom
Internet i književnost u nastavi
Ivo Andrić: „Susedi“, i „Reči“
29.05.2011
1
SUSEDI
Kad je trebalo da krenem u tu drevnu austrijsku univerzitetsku varoš na studije, ja sam
unapred znao kuću u kojoj ću stanovati.
Zahvaljujući jednom slučaju, ušao sam među retke izabrane koji su smatrani
dostojnim da stanuju u kući gospođice Marijane. (Jedan lekar, Čeh, koji je došao kao
fizikus u našu varoš, a koji je za sve vreme svojih studija stanovao kod gospođice
Marijane, dao mi je pismenu preporuku, u kojoj su bili svi potrebni podaci o mojoj
porodici i o meni).
Šezdesetogodišnja gospođica Marijana, poslednji član neke ugledne i nekad bogate
oficirske porodice, živela je u udobnom stanu od četiti sobe. To je bio celi gornji sprat
jedne stare jednospratne kuće koju je od ulice delila lepa bašta i dvorište sa velikim
pločama tvrdog kamena. I sobe i sve sporedne prostorije bile su vrlo prostrane, pa ipak
pretrpane stvarima koje su poticale iz veće gospodske kuće. U stvari, njoj i postarijoj
sluškinji Lizi nije trebalo toliko prostora. Zato je gospođica Marijana izdavala jednu od
te četiri sobe, koja je sa svojim predsobljem sačinjavala kao odvojen mali stan. Izdavala
je sobu zato što joj je to olakšavalo da sa svojom skromnom rentom iziđe nakraj, ali još
više radi toga da njih dve stare devojke ne bi bile potpuno same. Jer gospođica Marijana
se, kao sve stare gospođice, bojala razobjnika.
Izdavanjem toga stana „otmenom samcu“ bavila se u stvari Liza, otresita i pobožna
usedelica, nešto mlađa od svoje gazdarice. Gospođica Marijana ostajala je povučena i
nevidljiva u svojim sobama. A to pitanje da li će se izdati stan, kako, kada, kome i pod
kojim uslovima, bilo je dugo protresano između dve žene. Uslovi nisu bili laki ni
jednostani. Prvo, cena je bila znatno veća nego za slične stanove u istom kraju; drugo,
onaj ko je hteo da uzme stan kod gospođice Marijane morao je biti preporučen sa
sigurne strane. A ceo način izdavanja, plaćanja i ophođenja bio je takav da nije ni po
čemu ličio na vulgarno izdavanje studentskih stanova.
Sve sam to znao unapred od lekara koji me je preporučio.
Kad sam stigao, dočekan sam s nepoverenjem. Morao sam ostviti pismo i doći
sutradan. Tada sam požljivo ispitan ja, i pregledan moj prtljag. Zatim je Liza obavestila
o svemu gospođicu Marijanu. Razgovor o mojim dobrim i rđavim stranama bio je ne
2
samo dug nego i vrlo galsan, jer je gospođica bila očigledno tvrda na ušima, tako da
sam ga ja u drugoj sobi mogao uglavnom čuti.
Najposle, dobre strane su pretegle; ja sam primljen i mogao sam da se uselim. U
mom stanu nameštaj je osrednji i ćilimi jevtini, ali sve je uredno, parket uglačan,
predmeti bez trunke prašine, zavese ubeljene, prozori oprani. U svemu je vladala ona
bezdušna manastirska i sanatorijumska čistoća. Sve je u tim prostorijama bilo uredno,
svetlo i korisno. Ništa nije za luksuz, zadovoljstvo čula i lenstvovanje; sve je u službi
reda, odmora, zdravlja i dugog, bogougodnog, sivog i šturog života. Red i čistoća
pobožnog sveta bez mašte i bez ličnih prohteva.
U celoj kući vladala je tišina koja je odgovarala potpuno redu i čistoći, ni tužna ni
vesela tišina u kojoj se kreću ljudi koji su povazdan zauzeti sitnim poslovima
svakidašnjice, ali u svojim mislima računaju samo sa večnošću onog sveta.
Kao što sam već rekao, pogodba za stan i moje useljenje, sve je to svršeno sa
Lizom, žustrom, mršavom i spečenom starom devojkom, iz čijeg su crvenog lica sjale
zelene oči nepoverljiva i energična pogleda. Za vreme tih razgovora Liza se stalno
pozivala na svoju „gospođicu“, izgovarajući njeno ime s naročitim naglaskom gotovo
pobožnog respekta. „Gospođica ne voli ovo... gospođica ne dopušta to...“ Na kraju, ja
sam počeo da zamišljam gospođicu Marijanu kao oličinje snage, mudrosti i
nepristupnog gospodstva.
Sve se svršavalo sa Lizom ali se novac za kiriju polagao lično gospođici Marijani.
Tako sam izveden prvi put pred nju i predstvljen joj. Moje iznenađenje bilo je veliko. U
prostranoj sobi sa tri prozora bilo je polumračno od teških dvostrukih zavesa,
glomaznog i nagomilanog nameštaja. Pod je bio pretrpan persijskim ćilimima zagasite
boje, zidovi su bili prekrivani goblenima koji su davno izgubili svežinu, slikama
nemačikh slikara iz devetnaestog veka u teškim ramovima od potamnelog zlata. U
uglovima su bile velike sobne palme i zeleni fikusi, ali i to sve zagasito i ukočeno, kao
da je od kartona.
Velika dvokrilna vrata koja vode u susednu sobu bila su širom otvorena; kroz njih
se naslućivala isto tako prostrana i isto tako polumračna i nameštajem, ćilimima i
slikama pretrpana prostorija.
Između malog pisaćeg stola i jedne pocrnele ali sjajne bidermajerske komode
stajala je sitna ženica sva u crnini. Stajala je potpuno nepomična, kao da je i sama deo
3
ovog muzejskog nameštaja. Svetlost najbližeg prozora padala je na njeno lice. U
protivnosti sa polutamom sobe i crninom haljine, koja je dopirala do pod sam
podbradak i tu se završavala tankim porubom belog riša, ženino lice je bilo belo, ali
nezdravom belinom zatvorenih prostorija, a njena kosa, razdeljena po sredini i brižljivo
začešljana, potpuno seda. To lice i ta kosa beleli su se avetinjski, kao da je neka drevna i
siva prašina napadala u toku dugih godina na nepomičnu ženu; ona je i inače ličila na
voštane likove koji deci ulivaju strah, a kod odraslih ostavljaju mučan utisak uzaludne
ljudske borbe sa prolaznošću. U tom sivom, bledom licu odudarale su kao dva crna
kruga ženine oči bez sjaja.
Gospođica mi je kazala svega nekoliko reči, izgovarajući svaku reč vrlo glasno,
sporo i odvojeno, kao što govore gluvi ljudi. Zatim je pokretima staroga automata uzela
novac koji sam ja položio na mali stolić, potpisala priznanicu, i oprostila se sa mnom ne
pruživši mi ruku i prateći me ukočenim pogledom neobičnih tamnih očiju, kod kojih se
ne razaznaje zenica i ne vide trepavice ni obrve.
Sad sam znao kako je u stanu do mene i kako izgleda gospođica Marijana, čije ime
Liza izgovara sa strahom i poštovanjem i na čiju se volju poziva kao na najviše,
neporecivo i neopozivo sudište. I otada mi je bilo dopušteno da je svakog prvog dena u
mesecu u Lizinom prisustvu vidim na nekoliko minua, da joj se poklonim i da primim
potpisanu priznanicu.
Zauzet poslovima i, još više, razonodama studentskog života, nisam mnogo ni
mislio na gospođicu Marijanu. Ali, ako nisam imao prilike da je često viđam, mogao
sam govoro svakog dana da je čujem. Kao što sam već rekao, soba u kojoj je gospođica
provodila dan bila je do moje sobe. Nekad su te dve sobe bile vezane vratima, ali sad su
ta vrata bila zakovana, zatrpana dušecima i prikrivena teškim ćilimom čije su bujne i ne
baš najukusnije šare ispunjavale moje vidno polje i jutrom pri buđenju i noću kad sam
gasio svetlost i sklapao oči na san.
Ne znam da li je bilo i da li će još biti studentskog naraštaja koji je manje i
neurednije spavao, nego što je bio naraštaj kome sam ja pripadao. Paljenje električnih
svetlosti bilo je za nas isto što i svitanje. Tada je počinjao naš pravi život, po kafanama,
krčmama, parkovima ili studentskim sobama. Svejedno gde, tek glavno je da ne
spavamo. Najteža i najbolnija stvar bio je za nas rastanak i trenutak kada se polazi kući
na spavanje. I kad bismo već krenuli kućama, mi smo još po nekoliko puta pratili jedan
4
drugog, često do zore. I ja sam spadao među te studente koji su imali odvratnost prema
noćnom spavanju i nezdravu, neobjašnjivu potrebu za bdenjem. I razumljivo je da sam
ostajao do pred podne u postelji. Ali već druge nedelje Liza mi je izjavila odlučno da
gospiđica smatra da moj način života ne valja ništa i da u svakom slučaju ne može
dopustiti da se u njenoj kući sobe nameštaju tek u podne umesto već ujutru, kao što radi
ceo razuman i pristojan svet. Ni sâm ne znam kako ni zašto, ja sam se pokorio volji
nevidljive gospođice Marijane. I dalje sam dolazio pred zoru, spavao svega tri-četiri
sata, a u osam sati ustajao i izlazio iz kuće. Naravno da sam zbog toga morao da
odspavam po dva-tri sata posle ručka. Samo, ni to nije išlo bez teškoća. Oko tri posle
podne počinjao je gotovo svakog dana u susednoj sobi glasan razgovor između
gospođice Marijane i nekog očigledno starijeg i vrlo razgovornog čoveka. Njegov glas
bio je hrapav i mukao, ali jak i prodiran. Zbog ženine gluvoće čovek je govorio još
povišenim glasom, izgovarajući reč po reč i često ih ponavljajući.
– Draga Marijano, ne možeš zamisliti, zamisliti ne možeš, kakvo je gadno vreme
napolju; pogano vreme, kažem ti.
– Je li hladno?
– Ali, nesreća od vremena, kad ti kažem.
Tim rečima budio bi me obično gost gospođice Marijane iz mog poslopodnevnog
sna. One su sporo i grubo prodirale u moju bunovnu svest, u kojoj su još odjekivale
pojedine rečenice noćašnje studentske diskusije o najkrupnijim stvarima u svetu i
najvećim vrednostima života.
Ma koliko da sam bio umoran i sanjiv, nije se moglo više ni pomisliti na spavanje.
Bio sam osuđen da kroz mučan polusan slušam razgovor koji je u susednoj sobi vodilo
ovo dvoje starih ljudi, bez i najmanjeg zazora i obzira, ne pomišljajući da bi mogli
kome da smetaju, ne pitajući se da li ih ko sluša i šta misli o njihovim razgovorima. Ti
razgovori kretali su se u najnižim oblastima svakidašnjice. Najčešće je bila reč o
vremenu, o zdravlju i bolestima, o zajedničkim poznanicima, koji su uvek nazivani po
imenu, pa o kursevima hartija od vrednosti, o cenama na pijaci i vestima iz novina
uopšte.
Stari gospodin promuklog glasa doneo bi obično čitavu hrpu novosti, sve iz tih
nižih regiona života, i istresao ih pred staricu, koja bi samo s vremena na vreme upadala
u reč i zapitikivala svojim reskim glasom beznadežno gluvih ljudi.
5
– Danas sam sreo Agatu – počinje čovek, ali ga žena prekida.
– Koga? Agatu? Šta hoće ona?
– Ništa neće. Ima žuticu.
– To je i bila njena farba – viče gospođica Marijana.
– Ali boluje od žu-ti-ce! Razumeš? A on leži kod kuće; ima išijas, sav je uzet,
kaže.
– To je on oduvek imao.
Starac gunđa i prelazi na drugu vest: akcije društva Montana pale su opet osetno.
Žena to prima s ogorčenim kliktanjem.
– Dokle će tako? Ja više ništa ne razumem.
– Ja razumem sve – kaže gorko starac više za sebe, jer žena teško da ga čuje. –
Svet je već odavno krenuo naopakim putem. Sve je pošlo nizbrdo i tako ide, srlja i
prolazi.
– Ko dolazi?
– Niko ne dolazi. Sve je krenulo naopako, kažem.
– Pa šta da se radi?
– Ništa. Čekati treba. Najveća bi ludost bila sada prodavati, jer to Jevreji i hoće,
da ovom besom nateraju sve u paniku, tako da pošten svet odbaci akcije koje će oni
onda pokupovati budzašto.
Posle vrlo kratkog ćutanja dolazi razgovor o onome što donose jutrošnje novine. I
to uvek o sitnim vestima sa poslednjih strana, koje se odnose na svakodnevni,
materijalni život čovekov; o cenama plemenitih metala, o berzi, o novom leku protiv
raka, koji je pronašao neki nemački profesor, o platama i nadnicama, o štetnosti duvana
za ljudski organizam, o značaju životinjskih otpadaka, perja, dlake i kostiju u privredi
zemlje. Povodom svake pojedine od tih vesti razvije se duža ili kraća raspra. Glavnu reč
vodi starčev glas, a žena učestvuje samo kratkim pitanjima i odmerenim uzvicima
čuđenja ili odobravanja. To služi starcu kao podloga za njegova duga i glasna
razmatranja. Svakog dana on povodom neke takve vesti održi čitav govor, u kom se
uvek osuđuju ljudi i njihove mane, a hvali on sam i njegova pronicljivost i dalekovidost.
Probuđen, ja sam morao da ga slušam po pola sata, nekad i ceo sat, sve dok ne dođe
vreme užini. Tada se začuje Lizin glas, zveckanje porculana i kašičica, služi se kafa ili
čaj, valjda. Posle toga razgovor malaksava i biva blaži.6
Tako svakog dana. I svakog dana je predmet njegovog kazivanja drugi, ali
negodovanje isto, isti oštri, ironični sudovi o ljudima i ustanovama, isto hvaljenje svojih
sopstvenih shvatanja i sposobanosti. Predmet je sporedan i slučajan, ali prezir prema
svetu i poštovanje prema sebi stalni su i nepromenljivi. Brzo sam se privikao na to i
počeo sa izvesnom radoznalošću da slušam starčev ljutiti i oholi glas, koji se dizao do
gromke vike i koji se približavao i udaljavao, jer je čovek pri govoru očigledno hodao
po sobi.
– Vidiš, molim te – otpočne starac glasno, kako se govori sa gluvima – vidiš da u
San Francisku izvade godišnje preko osamnaest miliona dolara iz starih krpa, kutija od
konzervi, i kostiju. To je pametan i praktičan svet. A ja sam još pre dvadeset i dve
godine, to je bilo 1891, izradio plan „O iskorišćavanju gradskih smetlišta i drugih
otpadaka“. I niko u ovoj zaostaloj, prokletoj varoši nije hteo ni da pročita moj plan ni da
me posluša. Predsednik opštine je tada bio neki magarac, kao što je i ovaj sadašnji. Da
uzmemo samo najskromnije uspehe u obzir, otada pa do danas naša je opština mogla
podići čitavu jednu gradsku četvrt novcem koji bi bio dobiven na osnovu mog plana.
Ali ne, ništa se ne može postići sa ovim socijalističkim praznoglavcima što sede u
opštini. I ništa tu ne pomažu ni najbolji planovi ni najrazumniji predlozi. Niko se ne
osvrće na to. A ja sam, eto, na dvadeset i dve godine pre Amerikanaca shvatio važnost
ovoga pitanja. Proniknuo sam i ovde u suštinu stvari kao i tolikim drugim problemima.
Sagledao sam jasno ono što drugi ne vide, što većina i ne sluti i što ni danas nije
sposobna da shvati i primi. Ali šta to vredi? Među konjima i magarcima, među kojima
živim, ne vredi ništa. Tako su propali, jedan po jedan, svi moji najbolji planovi,
najkrupnije zamisli i najkorisniji predlozi. Ti se sećaš kad sam ja 1895. tebi, u ovoj istoj
sobi, izlagao plan o eksploataciji vodenih snaga u okolini naše varoši. Mora da se
sećaš!?
– Sećam se, sećam se – viče žana automatski.
– E vidiš, otada je prošlo više od osamnaest godina. Na tim istim načelima
Švajcarska i Italija ostvarile su elektrifikaciju svojih železnica, a naši tramvaji i dan-
danas idu pomoću struje koja se proizovdi ugljem. Skupi i teški ugalj umesto besplatne i
jednostavne vodene snage. Pa i u pitanju uglja, kad se već kod uglja ostalo, ja sam imao
plan koji sam pre petnaestak godina (jeste, to je bilo 1897. ili 1898.) ovde toliko puta
izlagao. Plan, da se pojevtine i uproste nabavka i dovoz uglja. Ti se sećaš?
7
– Sećam se, sećam.
– Ali šta vredi govoriti magarcima koji nisu sposobni ni za jednu pametnu ideju,
ali su sposobni da uguše svaku zamisao koja nikne u glavama pamatnijim nego što su
njihove.
Drugog dana je govor o novim metodama lečenja tuberkuloze, koje se primenjuju
negde u Rusiji, kao što pišu novine.
– Ti se sećaš da sam ja još 1898. govorio da naši lekari ubijaju svoje pacijente
šaljući ih na Jug i na more, ili kljukajući ih medikamentima! Izradio sam bio plan „O
radnoj koloniji slabunjave dece“, koji je trebalo da predupredi razvijanje tuberkuloze i
svede broj oboljenja na minimum. Ali šta vredi kad oni magarci na Univerzitetskoj
klinici, u Opštoj bolnici i u opštinskom sanitetu nisu hteli ni da čuju! Danas bi naša
varoš bila čuvena po tome što bi u njoj broj tuberkuloznih oboljenja bio najmanji na
svetu. Moje kolonije bi bile uvedene u većini civilizovanih zemalja i sve bi me
blagosiljao kao dobrotvora čovečanstva. Ali ne, protiv zaostalosti, uobraženosti i
sebičnosti profesionalnih glupaka ne može ni najveći duh ništa. Ti znaš kako je to bilo?
– Znam, znam – klikće starica kao papagaj.
Trećeg dana se javlja pitanje štednje kao predmet starčevih strasnih monologa.
– Ha, ha, ha! – smeje se dugo i sa goričinom u glasu i nastavlja jetko – Vidiš šta
pišu jutrođnje novine. „Nedelja štednje“! „U cilju da se svi slojevi naroda, a naročito
omladina, naviknu na štednju. Opštinska štedionica otvara nedelju štednje, itd., itd...“ A
kad sam ja pre dvanaest godina, to je bilo 1901. zamislio plan „O prinudnoj štednji u
interesu celine i pojedinaca“, niko nije hteo da me sasluša i shvati. Nisu ta gospoda tada
još ni znala šta je to princip štednje. Magarci! Ti se sećaš tog mog projekta! Sećaš se da
sam ga ovde izneo do pojedinosti?
– Sećam se, sećam – odgovara gospođica mehaničkim glasom.
Tako sam ja svako poslepodne morao da saslušam, i protiv svoje volje, razgovor
ovo dvoje gluvih i ostarelih stvorenja i da upoznam po jedan ili dva projekta starog
gospodina. Ma koliko da sam bio mlad, a mladost je redovno zabavljena sama sobom,
ipak sam zaželeo da upoznam i lik govornika iz druge sobe. Kad već moram da ga
slušam, prirodno je da sam hteo i da ga vidim. To nije bilo teško. Moj prozor bio je nad
samom kapijom i ja sam već posle nekoliko dana mogao da sačekam gosta gospođice
Marijane i da ga, neprimećen, vidim kako dolazi ili kako odlazi.
8
Nisam bio iznenađen njegovim izgledom. Preko lepih širokih ploča duguljastog
uređenog dvorišta dolazio je i odlazio uvek u isto doba dana – dolazio u tri sata, a
odlazio nešto posle šest – sitan ali kočoperan i prav starac, zakopčan i doteran, odeven
po modi osamdesetih godina prošlog stoleća. Kad su dani lepi i suvi, na njemu je crn
dugačak kaput sa somotom na okovratniku i oko rukava, a iz te crnine vire bele okrugle
manšete i isto tako bela, kruta i visoka kragna. Na nogama crne uske cipele na dugmeta,
a na glavi crn šešir uska oboda, davno zastarela oblika. Kad je vreme kišovito ili
snežno, starac je u lovačkom odelu. Na njemu je zagasitozelena pelerina i odelo od
sivog „lodna“ sa dugmetima od jelenskog roga, sa istim takvim šeširom na kome je
zelena vrpca, a pozadi kratka perjanica od veprove dlake. Na dugim pantalonama zeleni
lampasi. Na nogama teške mrke cipele. U jednoj ruci uvek štap, a u drugoj rukavice.
Crn štap sa srebrnom drškom ili smeđ sa jelenskim rogom, žute rukavice od svinjske
kože ili sive od jelenske, već prema tome da li je na njemu crno odelo ili sivo, lovačko.
Njegovo lice je usko i stino, nos velik i povijen, oči suviše bliske i uvek oborene,
brkovi potkresani i zalisci pušteni nisko. Potpuno je sed, sav nekako siv, kao da je,
sedeći dugo pored gospođice Marijane, i po njemu popadala ona ista siva prašina
beznadnog i smrtonosnog vremena. Išao je odlučnim korakom, i celim izgledom i
držanjem odavao besprekorno odevenog austrijskog gospodina po modi prošlog stoleća.
Iz razgovora sa Lizom doznao sam u isto vreme da je besednik iz susedne sobe
baron. Ali to je bilo sve što sam mogao da doznam, jer je stara devojka bila isto tako
tvrda na rečima kao što je bila štedljiva u svemu ostalom i usukana i stegnuta u celom
svom biću.
Slušajući i protiv svoje volje neobične staračke razgovore, ja sam se uzalud pitao
šta li su ovo dvoje ljudi jedno drugom. Ostareli ljubavnici? Bliski rođaci? Prijatelji iz
detinjstva? U svojoj mladalačkoj neiskusnosti i slabom poznavanju sveta, ja nisam
umeo ni približno da odredim prirodu njihovih odnosa ili stepen srodstva. Uostalom,
čim bi prestao poslepodnevni razgovor ostarelog para iz druge sobe, ja sam zaboravljao
na njih, sav obuzet maštanjima i mislima svoga novog studentskog života, da ih se setim
tek sutradan posle podne, kad me opet probudi promukli monolog baronov iz susedne
sobe. Najposle, ja sam se na to buđenje i te razgovore navikao kao što se čovek navikne
na monotone i stalne prirodne pojave. Kad me trgne iz sna starački glas, ja protrljam
oči, osluhnem nekoliko prvih rečenica iz baronove tirade koja je toga dana na redu, i
9
slušajući tako njegova hvalisanja o nekom velikom i neshvaćenom njegovom planu i
staričina mehanička, ptičja uveravanja („Znam, znam“, „Sećam se, sećam“) – okrenem
se na drugu stranu i zaspim ponovo. A kad se probudim, moja soba je puna crvenog
sjaja od sunca na zalasku i tišina je potpuna. I ja počnem da se spremam za izlazak na
novu studentsku sedeljku.
Tako su mi prošli jesen i zima i proleće. Došlo je leto sa kratkim, studentskim
noćima, kad brzo sviće. Jednog takvog julskog dana, kad sam opet bio u velikom
zaostatku sa spavanjem, došao sam kući odmah posle ručka. Nad celom varoši je ležala
omorina od koje se teško diše i oči sklapaju same. Očekivala se oluja kao olakšanje koje
nikako neće da dođe. Kiša koja se već nekoliko dana muči, obilazila je jednako oko
grada i razbijala se o bregove koji ga okružuju. Zaspao sam teškim snom.
Probudili su me glasovi iz susedne sobe. Samo napola probuđen, pomislio sam:
koji li je od bezbrojnih baronovih planova danas na redu, osmehnuo se u sebi, i okrenuo
na drugu stranu da produžim san, koji me je pritiskivao olovnim teretom na postelji.
Padao sam pod težinom sna, pa ipak nisam mogao da ponovo zaspim. Gušila me je
zapara sivog dana sa pepeljavim nebom pred oluju i teškim vazduhom bez ijednog
daška. Onako bunovan i zlovoljan, slušao sam glasove koji su dolazili iz susedne sobe.
Činilo mi se da su ovoga puta povišeni i naročito oštri.
Baron je s prezirom i podsmehom govorio o nekoj vesti koju su donele jutrošnje
novine, kako su u ne znam kojem italijanskom gradu imućni građani stvorili udruženje
koje ima za cilj da siromašnim a dobrim i vrednim devojkama osigura celu spremu, i
tako omogući udaju.
– Ha, ha, sad su se setili da i to treba uraditi. I to upravo Italijani, koji su poznati
sa svoje potpune organizatorske nesposobnosti. Magarci! A ja sam još pre više od
dvadeset godina, to je bilo 1892. – ti se sećaš? – dao detaljan plan o jednoj državnoj
ustanovi koja bi svim udavačama iz siromašnih slojeva stanovništva osiguravala ne
ovako neku glupu spremu – krpe i pelenice! – nego pravi miraz kao solidan osnov
budućeg braka. Sve je bilo izrađeno: organizacija, ustanove, način funkcionisanja,
amortizacija. Sećaš se? Ali niko od ovih naših glupaka nije hteo ni da prouči nacrt ni da
uđe u moje zamisli. Ti znaš?
Do mene su dopirale barnove reči, čas reske i glasne kao da su tu pored mene
izgorovrene, čas prigušene i daleke, već prema tome kako se približavao ili udaljavao u
10
svom ljutitom hodanju po susednoj sobi. Slušao sam njegov govor, kao što se sluša šum
poznatog vodopada, koji nas isto toliko uspavljuje koliko i budi. I već sam počeo da
osećam slast ponovnog sna. Tada primetih da baron govori sam i da njegov monolog
nije prekidan, kao obično, onim glasnim odobravanjima („Znam, znam!“, „Sećam se,
sećam!“) koja je stara gospođica ubacivala visokim grlenim glasom ptice koju su naučili
da govori. To je probudilo moju pažnju i nateralo me da dalje slušam glasove iz druge
sobe, umesto da ponovo zaspim.
Ali u razgovoru ostarelog para kao da je nastala neka pometnja. Najpre kratak
zastoj, nekoliko nerazumljivih reči, a zatim baronov nestrpljiv i zapovdenički glas:
– Kako da se sad najedanput ne sećaš, kad sam ovde pred tobom izneo
ceo svoj plan? To je bilo... To je moglo biti...
– To nije nikad bilo. Nemoj da se mučiš i pogađaš kad je bilo.
– Kako? Šta je tebi, Marijano? Kako da nije bilo?
– Tako lepo, ni-je-bi-lo – tvrdila je glasno i odlučno starica i produžila da govori
slobodno i povezano, kao nikad dotada. – Dabome da nije bilo, kao što nije bilo ni sve
ono ostalo što ti svakog dana ovde pričaš, a ja potvrđujem. Nije bilo nijednog od svih
tih lepih, smelih i neshvaćenih planova. Ti to i sam znaš. I dok je govor o
kanalizacijama, bolnicama i svakojakim finanijskim, vojnim, socijalnim ustanovama –
ne znam kako se sve te stvari zovu! – Dok je govor o tome, mogu i da te slušam i da ti
odobravam, iako znam i ja, kao što dobro znaš i ti, da tebi to tek sada na um pada i da o
tome prvi put govoriš. Ali da mi ti pričaš o nekoj svojoj organizaciji koja treba da
osigurava miraz udavačama koje ga nemaju! Ti! Meni! To je suviše, to neću da slušam.
– Ali, Marijano, molim te! Šta to govoriš?
– Govorim o onome što znam i o čemu ti ne bi trebalo da započinješ govor.
– Ali, draga Marijano, o čemu sam ja to započeo, šta sam rekao?
– Započeo si o onome o čemu ti nemaš prava da govoriš.
Žena je govorila drvenim i povišenim glasom, kao uvek, ali nekako sabrano i
odlučno, dok je baron očigledno gubio prisebnost i uzalud tražio svoj uobičajeni visoki
ton bezgraničnog zadovoljstva samim sobom a dubokog prezira prema celom ostalom
svetu. Kroz zid se osećalo, čini mi se, kako je postao zbunjen i malen. Po bednim,
kratkim rečima i molećivom tonu videlo se da želi samo da prebaci razgovor na drugu
temu i da izbegne sukob.
11
– Molim te, Marijano, sad govorimo o opštim stvarima, onako en générale. Je li?
Je li tako?
– Nije, nije – vikala je žena da je soba odjekivala – nije tako! Nego, kad si već
pokrenuo tu stvar, ja ću tebi kazati kako je i šta je. Ovako je. Cela varoš, ja mislim i cela
pokrajina, od najvišeg do najnižeg, svi znaju da si ti jedan zvrndov, jedan uobraženi
glupak, neradnik i čankoliz.
– Ali, Marijano, ja molim... ja moram da te opomenem.
– Čut’, zvrndove! Zvrndove! Jeste, treba da ćutiš i da se stidiš, ako možeš, ali ti se
umesto toga šepuriš kao ćuran. U svetu nema primera da je neko proveo vek tako kao ti.
Školu nisu hteo da učiš. Nikad ništa, ni ovoliko, korisno ni pametno nisi hteo da uradiš.
Vek si proveo i ostareo u smešnom i glupom negovanju svoje ličnosti, u brijanju,
šišanju, kupanju, masiranju, doterivanju, lickanju i lečenju. Ni pismo nisi nikad predao
sam na poštu, a kamoli da si šta drugo uradio u životru. A četrdeset godina, i više, ja te
slušam kako nipodaštavaš ceo svet i kako se hvališ i nadimaš i lažeš sam sebe, jer
drugog nikog ne možeš slagati, sa tvojim planovima koje svet neće da prihvati i ne
može da razume. Pomisli kolika si ti budala kad misliš da neko može biti toliko lud da, i
za trenutak samo, poveruje da ti zaista imaš nešto u glavi, da si uopšte sposoban da ma
šta zamisliš i smisliš. Iz sažaljenja te slušamo godinama i godinama kako govoriš, i
stidimo se zhbog tvoje gluposti i drskosti i – ćutimo, a ti, tumačeći pogrešno naše
ćutanje, bavaš sve gluplji i sve drskiji. I sad je došlo dotle da ti meni govoriš o tvojim
genijalnim planovima koji imaju za cilj da udome sirote devojke i usreće čovečanstvo, ti
koji si moj miraz pojeo i prokockao i pro...
– Marijano, zaboga...
– Čut’, zvrndove, sad ja govorim! Ti znaš najbolje kako si nas sve iskoristio,
iscedio, i staro i mlado, i najbliže i najdalje u porodoci; ti znaš šta je bilo sa mnom. Ti
misliš ako ja o tome nikad ne govorim i ako živim ovako usamljena, gluva, stara i
ružna, odvojena od sveta, da sam zato potpuno lišena i osećanja dostojanstva i poslednje
iskre razuma u glavi. Jer ti se toliko zaboravljaš i toliko si zaluđen osećanjem sopstvene
veličine, da misliš da je ceo svet samo postolje za tvoju božanstvenu priliku, da su tuđe
sudbine, imanja i ličnosti samo hrana za nenasite apetite tvoje uzvišene i
neprikosnovane ličnosti. A u stvari, ti si parazit, kriminalan bedan parazit, bez duše, bez
pameti, bez obraza...
12
– Marijano...
– Bez stida, bez osećanja, bez... bez granica i bez – leka. Ah!
Tu se ženin glas prelomi. Čuli su se koraci i neko šuškanje. Baron je nastojao da je
odvede u drugu sobu i umiri. Izgleda da mu je to i pošlo za rukom, jer odmah nastade
potpuna tišina u sobi do moje.
Bio sam iznenađen i uzbuđen onim što sam čuo, i potpuno rasanjen. U sobi je
vladala zapara, razdražljiva i teška. Napolju se naslućivalo potamnelo nebo, puno
olujnih, uzvitlanih oblaka i kiše koja se odavno sprema.
Nekoliko dana, u susednoj sobi vladala je potpuna tišina. Gospođica Marijana se
zadržavala očigledno u svojoj spavaćoj sobi. Da li je bolovala i ležala? Ne znam. Na
Lizinom nepomičnom licu nije se moglo ništa razabrati. Nisam viđao ni barona da
dolazi. Prvo uzbuđenje od neobične scene, kojoj sam nehotice prisustvovao, brzo je
popustilo i izgubilo se pod mnogobrojnim i raznolikim utiscima mojih noćnih izlazaka.
Privikao sam se na tišinu koja je sada vladala u sobi do moje, kao što sam se bio
privikao i na staračke razgovore. Ali tišina je trajala svega pet-šest dana. Jedno
poslepodne, tek sam bio zâvezao u prvi san, kad me probudi govor iz susedne sobe.
Glasno i svečano, kao i uvek ranije, baron je vikao:
– Dobar dan, draga Marijano, dobar dan!
Istim onim ptičjim, mehaničkim glasom gospođica Marijana je pitala kako je
napolju, i sa istom važnošću baron je odgovarao da je bolje i ne pitati, jer je vrućina
nezapamćena, ubistvena.
Zatim se, kao i uvek ranije, čulo nervozno prelistavanje i šuškanje listovima
novina, pa prepričavanje i tumačenje jutrošnjih vesti iz varoši i sveta. Najpre bojažljiv i
oprezan, a zatim sve jači i samopouzdaniji, dizao se baronov glas.
– Nije to ništa ni originalno ni novo. Ti se sećaš da sam ja, još 1901...
– Sećam se, sećam.
– I znaš kako sam bio izradio plan, sve do pojedinosti...
– Znam, znam.
*
13
Ja sam ih slušao, u svom mladićkom nerazumevanju, i čekao još samo da im Liza
donese užinu pa da ponovo zaspim.
(1946)
14
REČI
Vi znate tu atmosferu. Hodnik spavaćih kola na liniji Zagreb-Beograd. Vreme: oko
sedam sati izjutra. Mesto: Stara Pazova.
Izšao sam iz mog odeljenja i tek što sam stao kraj prozora i bacio pogled na žute i
nepravilne površine uljane repice u cvatu, neko me je čvrsto uhvatio za ramena. I već je
govorio.
Milan Demežan, drug iz gimnazije. Sa njima se čovek sretne u deset godina jednom
i onda je obično u neprilici o čemu da govori i šta da kaže. Te neprilike u ovom slučaju
nema, jer Demežan govori.
Prosed, uredan, čvrsto građen, pažljivo odeven i dobro negovan čovek. Uvek
nasmejan: zdravi beli zubi i jake sočne usne. Siguran način nastupanja. U svemu tvrda i
hladna građanska mera i umerenost, dok ne počne da govori.
Koliko se sećam, uvek je bio takav, zdrav, ograničen, neopterećen mislima i
nedirnut osećanjima, praktičan, vedro samoživ i – strahovito govorljiv. Ta govorljivost
kao da je bila izraz njegovog zdravlja i uspeha, sastavni deo uprošćenog sistema
pomoću kojeg je prolazio kroz život, tako nasmejan, uvek zbrinut, uvek zadovoljan,
prvo sâm sa sobom a zatim sa svim oko sebe. I sve ono što je druge ljude trlo i lomilo
kao da nije taklo njega.
Ispravan, rumen i izbrijan, za glavu viši od mene, Demežan je govorio punim
ustima i celim plućima, o prošlosti, o sadašnjosti, o sebi, o meni, o svemu i svačem,
glatko, veselo, bez stvarne sadržine i vidljiva cilja. Govorio je kao što diše i hoda.
Čovek ga posmatra i sluša i pita se: kako uspeva da, toliko govoreći, ništa ne kaže?
Kako mu se ne oduzme jezik, ne izliže nepce i ne otupe prednji zubi! Gledam ga jedno
kratko vreme, a onda mi sve brže bledi pred očima, bledi, i više ga ne vidim, jer mi se
njegovo pravilno lice čas izjednačuje sa drvenim zidom vagona, čas se gubi u razlivenoj
ravnici koju brzina voza pretvara u tečnu masu i goni pored vagonskih prozora kao brzu
mrkozelenu reku; slušam ga jedno još kraće vreme, onda gubim nit govora, i njegove
reči pretvaraju se u isto tako brzu reku zvukova bez oblika i smisla. I ja mislim na
drugo.
15
Otkud ovaj nepresušni slap reči? Čemu služi? Za šta bi se mogao korisno
upotrebiti? Šta su uopšte ljudima reči, šta bi trebalo da budu? Reči. Da, reči! I
odjednom, po nekom čudnom zakonu suprotnosti, one u meni izazvaše sećanje na
davnašnji doživljaj. Gluv i slep za sve što me okružuje, ja sam ga sada pričao sam sebi i
tako se, valjda nagonski, tim nemim, unutarnjim monologom branio od poplave
nepotrebnih, nasrtljivih reči.
*
Jedno vreme sam, u Parizu, stanovao u meni dotad posve dalekom i nepoznatim
XVI kvartu. Hotel građen krajem XIX veka, sa mnogo staklenikh vrata u raznim
bojama, svuda sa bujnim secesionističkim ornamentima u gipsu i drvetu. Po svom
dekoru, jedna mala uaza rđavog ukusa, retka u Parizu. Ali zato je sve u hotelu čisto i
uredno i tako solidno da se ta neukusna unutrašnja arhitektura gubila u toj opštoj
solidnosti, kao da je jedan od njenih neophodnih uslova.
Gosti tog hotela bili su kao vetrom sneseni sa svih strana zemljine kugle. Tu je bilo
i skandinavskih studenata, i poljskih pijanistkinja u traganju za dobrim i uglednim
profesorom i za brzom slavom, i južnoameričkih emigranata, i ostarelih francuskih i
stranih parova koji su se povukli iz života.
Takav jedan bračni par živeo je do moje sobe. Starac i starica, ljudi otmena izgleda,
ali toliko nesavremeni u nošnji i držanju da su više ulivali neko avetinjsko poštovanje
nego što su izazivali osmejak. Izgledali su kao živi modeli na nekoj pokretnoj izložbi
kostima i naravi s kraja prošlog stoleća. I što je najčudnije, to odelo na njima nije bilo
pohabano ni sirotinjski dotrajalo, nego dobro očuvano i negovano. A oni su ga nosili
sasvim prirodno i neusiljeno, kao dobri glumci koji svoje pokrete saobražavaju duhu i
vremenu kostima koji imaju na sebi, i u svemu se držali kao da je ceo svet oko njih isto
tako odeven po modi od pre podeset godina.
Ona je bila koščata, sasušena žena, a on pognut i uveo čičica sa živim crnim očima
i srebrnim negovanim zaliscima na još uvek malko rumenom licu. Znalo se da su došli
iz Austrije, da je ona Jevrejka i da su zbog toga napustili zemlju na nekoliko nedlja pre
dolaska Hitlorovih trupa, a da je on nekad bio trgovac slikama i antikvitetima, veliki
stručnjak u tom poslu, sa jakim vezama u mnogim zemljama, naročito u Francuskoj.
16
Bili su nerazdvojni i mogli ste ih sresti svuda u blizini našeg hotela, na klupama
mladog parka ili pred nekom od malih kafana. Na hotelskom stepeništu učtivo su
pozdravljali susede, učtivošću XIX veka, ali nisu se družili ni s kim, nit su se posle jela
zadržavali u trpezariji ili u minijaturnom salonu.
Tako je to dvoje već prestarelih, nepoznatih ljudi starilo tu, na moje oči, kao da sa
svakim danom bivaju bar za mesec dana stariji. Nije na njima bilo znakova bede, nego
neke teške emigrantske izgubljenosti i beznađa. Kao vezani jedno za drugo, a odvojeni
od celog ostalog sveta, oni nisu hodali nego mileli, kao što buba mili uz slamku bez
određena pravca i vidljiva cilja. Teški sami sebi i nepotrebni svetu oko sebe. Tako su se
kretali dok su mogli, celu jesen i zimu, a kad je već stalo da osvaja proleće, „stari
gospodin“ je zanemogao. (Prvi put se desilo da se čudni par nije pojavio na ručku.) A
dva dana docnije upala je kod mene sobarica i rekla mi da moj sused umire. Naišla je i
gazdarica. Gonjen nekim nemirom koji u takvikm prilikama valja svaki čovek oseti,
izišao sam i ja, želeći da se nađem toj staroj ženi, iako nisam znao tačno u čemu bih joj
to mogao pomoći. Sve se svršilo bez uzbuđenja i suvišnih reči.
Kad je starac izdahnuo, žena je napustila sobu i nije se u nju vraćala dok nisu stigli
ljudi sa kovčegom, zatvorili u nj mrtvaca i odneli ga u mrtvačnicu. „Ne treba da ga vidi
mrtva“, rekla je gazdarica. A da za to vreme ne bi sedela dole u tesnom i uvek hladnom
salonu, ponudio sam ženi da pređe kod mene gde je bilo šire, svetlije i toplije. Prihvatila
je.
Sedela je u fotelji, pored staklenih vrata koje vode na balkon, sva u svojim
haljinama od teškog štofa, somota i raznobojnih čipaka, vezova i šljokica. Nepomično,
u atmosferi one naročite učtivosti svoga vremena, koja čoveka obavezuje pri svakom
pokretu i u svakom trenutku, a koju ta vrsta ljudi ne odlaže nikad, ni u najdubljoj šumi,
ni noću kad je sama i neviđena u svojoj postelji. Nudili smo je da nešto pojede ili
popije. Sve je odbijala i pri tom je ličila na kip koji i ne zna za hranu i piće. Na kraju,
pak je pristala da popije malo kafe u koju je gazdarica, sa onom velikom životnom
mudrošću koju francuske žene pokazuju u malim stvarima, brzo i neprimetno ulila pola
čašice konjaka.
Starica je malo oživela, ali njen razgovor se kretao u najužim granicama, hvalila je
ne samo moju sobu nego i moj ukus, sudeći po jedinoj slici na zidu, koja i nije bila
moja. O pokojniku nismo progovorili ni reči. A kad su javili da je sve svršeno i da je
17
sanduk odnesen u mrtvačnicu, žena je učinila pokret kao da hoće da ustane i da se
oprosti. Zahvaljivala je, ali je i dalje sedela. Na njenom licu prvi put se pojavilo nešto
kao grimasa plača, ali jedva primetna. Sasvim slabo poigravanje očnih kapaka, bez
traga suza u sasušenim i izbledelim očima. Rekao sam da joj i dalje stojim na
raspolaganju. Ne znam kojim sam rečima to rekao, tek starica je, nadovezujući na moj
govor, stala da priča. To što je govorila nije bilo mnogo ni naročito, ali ipak
neočekivano i u očiglednoj suprotnosti sa njenim navikama i celim njenim držanjem pre
i posle toga.
Težak je ovakav gubitak, rekla je otprilike, a naročito u ovim godinama i ovakvim
okolnostima. Ali ona ima sestru udatu u Engleskoj, i otići će tamo da živi.
Da, rekao sam ja neodređeno, to je sreća; bar će imati nekog svog, s kim da
razgovara, i tako.
Razgovor, tako reći, kraj mrtvaca. Ali tada je starica, ostajući nepomična, svojim
bezbonim glasom, u kom se ipak osetila neka tvrdoća i nešto kao ponos, neočekivano
rekla:
– Ja na razgovor nisam navikla.
Opet joj je preko lica prešla, kao senka, tanana grimasa plača, i nestala.
– Preko trideset godina smo proveli, moj pokojni muž i ja, u braku. A to je bilo
trideset godinama čutanja. Evo sad, ne mogu da se setim da mi je ikad išta kazao osim
neophodnih poslovnih stvari i životnih sitnica. Stideo se kad ja govorim u društvu. To
sam ubrzo primetila. A kad bismo ostajali sami, on je ponajviše ćutao i nije krio da ga
svaki moj pokušaj razgovora smeta u mislima. Našli smo neki način sporazumevanja, i
razumeli smo se dobro, ali razgovor to nije bio nikada. U početku mi je bilo teško,
izgledalo je neizdržljivo, a posle sam se pomirila. Vek smo proćutali jedno pored
drugog.
Njeno mrtvo lice opet je jedva primetno živnulo. Da li se meni učnilo, ili je preko
njega stvarno prešao neki izraz čuđenja, nešto kao slab osmejak? Žena je, nastavljajući,
zaista rekla:
– Da, čudno je to. Ali najčudnije je ono što se desilo noćas. Prva dva dana je
bolovao miran i čutljiv kao uvek. Ni sa doktorom nije gotovo nošta govorio. Ali
poslednje noći, pred zoru, dozvao me je, uhvatio me za ruku, govoreći da je sve oko
njega tamno i da je u toj tami neizdržljivo strašno. U sobi su gorele sve sijalice. On je
18
ponavljao da je tamno i strašno, i molio me da govorim, da mu pričam. „Šta da ti
kažem?“ – „reci nešto, ma šta, samo govori!“ – I tako je neprestano ponavljao, jednako
me moleći da govorim. Bila sam iznenađena i zbunjena. Htela sam da mu pomognem,
da ga utešim, stavila sam mu ruku na čelo, ali reči jedne nisam umela da nađem ni da
progovorim. Padao je na mahove u agoniju i ćutao, ali čim bi malo došao sebi jednako
je ponavljao, preklinjući me: „Govori, Paula, govori! Kaži šta bilo, ma šta, samo reci
nešto, reci!“ – Tako sve do jutros, kada je izdahnuo. A meni se stegla usta i reči jedne
nisam uspela da izgovorim, iako sam živo želela i iskreno nastojala da to učinim.
Gukala sam mu kao detetu i trljala mu ruke koje su stale da se hlade, ali reči, reči nisam
umela, nisam mogla da kažem.
– Čudno!
Rekao sam to u mučnoj tišini koja je odjednom nastala i koju je valjalo nekako
prekinuti. I to je bilo sve što sam, zbunjen i iznenađen ovim nastupom iskrenosti, našao
da kažem.
– Da, da, čudno! – rekla je starica.
Oči su joj se smračile i kapci malo zacrveneli, ali suza nije bilo.
Sve je to trajalo svega nekoliko minuta. I sve je bilo rečeno stvarno i tvrdo, i nije ni
po čem ličilo na neprijatne intimne ispovesti. Onda se starica digla, nekako odlučno, i
napustila me sa nekoliko običnih reči svoje starinske učtivosti, koje nisu imale veze sa
onim što je ovako neočekivano izgovorila, sedeći nepomično u fotelji.
Tako se, posle nekoliko dana, i oprostila sa mnom, zahvaljujući mi istim
formulama na dobrom susedstvu i maloj usluzi onog dana. I otputovala je u London, sa
obilnim prtljagom u kojem je negde bila i urna sa pepelom njenog muža.
Ostao sam na stepeništu malog urednog hotela, u svesti sa slikom čoveka koji je u
najtežem času uzalud tražio jednu jedinu reč, kao kap vode u pustinji, i sa mojim
nedoglednim razmišljanjima o životu ljudi i o smislu i vrednosti reči. Posle nekoliko
dana sam otputovao, i zaboravio.
A te misli su, evo, sada odjednom preda mnom, iste i isto onako bez kraja i rešenja.
*
19
Iz mog unutarnjeg razgovora sa samim sobom trgla me i probudila nagla promena.
Mrkozelena brza reka predela počela je da usporava svoj tok, pa da tamni, i najposle se
zgusnula u sive, krute mase. Šum govora pored mene dopirao je lagano do moje svesti i
bivao sve jači i razgovetniji.
– Beograd. Vidiš, vidiš, bogati. Kad pre Beograd?
To je govorio Demežan, koji nije bio ni prestao da govori. Gledao sam ga kako, i
dalje govoreći, skida i pažljivo sprema svoj uredni prtljag i otresito i bez pogovora
doziva nosača kao da je oduvek tu i samo njemu na službi. Zatim se oprostio sa mnom,
kratko i sa mnogo brzih reči, uveravajući me kako je potrebno da se jednom nađemo i
na miru malo duže porazgovaramo.
Nosio sam svoj prtljag, u reci sveta koji je sporo napredovao ka izlazu. Ispred sebe
sam video Demežana kako u živom razgovoru sa nosačem brzo odmiče napred,
probijajući se kroz gusto mnoštvo ljudi, lako kao da su senke.
Ja sam napredovao teže i sve više zaostajao. Moj unutarnji monolog je umuknuo.
Sporo me prožima topli i bučni život beogradske stanice i polagano potiskuje i prekriva
beskrajnu pustinju samrtnog ljudskog čutanja, koja je tako neočekivano bila iskrsla u
meni.
(1954)
Tekst preuzet iz knjige: „Priče o osobenjacima i malim ljudima“ – Ivo Andrić
20